Mjesečev moljac

Jack Vance Mjesečev moljac

The Moon Moth

Preveo Goran Pavelić

Kuća-brod bila je sagrađena prema najstrožim standardima sirenskog majstorstva, što znači toliko blizu savršenstvu koliko to ljudsko oko može zapaziti. Na daščanom podu od ulaštenog tamnog drveta nisu se vidjeli spojevi, zasuni od platonskih zakovica bili su sjajno ulašteni. Po stilu, brod je bio masivan, širokih greda, čvrst poput same obale, ali ne i nezgrapan ili tromih linija. Prednji dio se propinjao poput labudovih grudi, pramac se visoko uzdizao i savijao prema naprijed držeći željeznu svjetiljku. Vrata su bila istesana iz dasaka šarenog, crnozelenog drveta; prozori bijahu s mnogo okana, ostakljeni kvadratima liskuna, poprskani ružičasto, plavo, svijetlozeleno i ljubičasto. U prednjem dijelu bijahu radni prostori i sobe za robove; u sredini su bile dvije spavaće kabine, salon za večere i salon za boravak iz kojeg se izlazilo na promatračku palubu na krmi.

Takva je bila kuća-brod Edwera Thissella, ali ga vlasništvo nije ispunjavalo ni ponosom ni zadovoljstvom. Kuća-brod se otrcala.

Sagovi su se ofucali; izrezbarene ploče su napukle; željezna svjetiljka uleknula se od rđe. Prije sedamdeset godina, kod preuzimanja broda, prvi vlasnik počastio je graditelja i sam bio počašćen; transakcija (a taj je proces predstavljao nešto više od obične primopredaje) je povećavala ugled obojice. Međutim to je vrijeme davno prošlo; sada kuća-brod nije odisala nikakvim ugledom. Edwer Thissell, nastanjen na Sireni tek tri mjeseca uočavao je taj nedostatak, ali nije mogao učiniti ništa u vezi s time: ta kuća-brod bila je najbolje što je mogao dobiti. Sjedio je na stražnjoj palubi vježbajući gangu, instrument nalik na citru, ne veći od njegove ruke. Stotinjak metara prema obali, pjena valova oblikovala je pojas bijele plaže; otraga je rasla prašuma i prema nebu ocrtavala su se stjenovita crna brda. Iznad glave sjala je mutno i bijelo Mi-reille, kao kroz zamršenu paučinu; lice oceana blještalo je i svijetlilo sjajem bisera. Slika je bila poznata, ali ne i dosadna kao ganga na kojoj je vježbao već dva sata, drndajući sirenske skale, stvarajući akorde, prelazeći jednostavne progresije.

Spustio je gangu i uzeo zachinko, malu zvučnu kutiju okovanu tipkama koje se sviraju desnom rukom. Pritisak na tipke tjerao je zrak kroz trske u samim tipkama, stvarajući tonove kao kod harmonike. Thissell odsvira desetak brzih skala bez mnogo grešaka.

Od šest instrumenata koje je namjeravao naučiti svirati, zachinko se pokazao najmanje neposlušan (naravno, osim hymerkina, klopoćućeg, drndajućeg, kuckajućeg predmeta od drveta i kamena koji se koristi samo za robove).

Thissell je vježbao još deset minuta i odložio zachinko. Ispružio je ruke i savio prste. Od dolaska svaki je budan trenutak bio posvećen instrumentima: hymerkinu, gangi, zachinku, kivu, strapanu, gomapardu. Uvježbavao je skale u devetnaest ključeva i četiri stare ljestvice, akorde bez broja, intervale nezamislive na domovinskim planetima. Triliranja, arpeđa, gutanja; kliktavi stopovi i nazalizacija; prigušivanje i uvećavanje polutonova; vibrata i vučji tonovi; ispupčenja i udu-bljenja. Vježbao je upornom, smrtnom revnošću u kojoj je njegov koncept glazbe kao izvora zadovoljstva odavno bio izgubljen, Pogledavši instrumente, Thissell se odupre želji da ih svih šest zavitla u Titanic.

Ustade, prođe kroz salon za primanje, salon za večeru, kroz hodnik kraj kuhinje i iziđe na prednju palubu. Nagne se preko ograde i zaviri u ograđeni obor ispod razine mora gdje su Toby i Rex, robovi, uprezali golem-ribe za tjedni izlet do Fana, osam milja sjeverno.

Najmlađa riba, zaigrana ili nervozna, naglo je uranjala i izranjala.

Njena usiljena crna gubica izroni i Thissell osjeti čudnu mučninu gledajući je u lice: riba nije imala maske!

Thissell se nelagodno nasmije, opipavši vlastitu masku Mjesečeva moljca. Bez sumnje, navikavao se na Sirenu! Značajan nivo je postignut ako ga je golo lice ribe šokiralo!

Ribe napokon bijahu upregnute; Toby i Rex su se popeli, crvenih sjajnih tijela, a crne platnene maske prianjale su im uz lica.

Ignorirajući Thissella zatvorili su obor i digli sidro. Golem-ribe potegnu, uzde se napnu i kuća-brod krene prema sjeveru.

Vraćajući se na stražnju palubu, Thissell uzme strapan — okruglu zvučnu kutiju dvadesetak centimetara u promjeru. Četrdeset i šest žica širilo se iz središnje točke do oboda gdje su se spajale sa zvoncem ili zvučnom polugom. Trzanjem, zvončići su zvonili i šipke brujale; udaranjem, instrument se oglašavao zvonkim, zveckavim zvukom. Vješto sviran davao je ugodno reske disonance i stvarao izražajan dojam; u nevještoj ruci rezultati su bili manje sretni, pa čak nalik i na slučajnu buku. Na strapanu je Thissell bio najslabiji i zato je vježbao koncentriran cijelim putem na sjever.

Kroz određeno vrijeme kuća-brod približila se plovećem gradu.

Golem-ribe su ispregnute, kuća-brod privezana uz molo. Po doku red besposličara proučavao je i mjerio svaki dio kuće-broda, robove i samog Thissella, po sirenskom običaju Thissell, još nenaviknut na takvo detaljno ispitivanje, osjećao se uznemiren još više zbog nepokretnosti maski. Samouvjereno popravljajući svog Mjesečeva Moljca, spusti se Ijestvama na dok.

Jedan rob koji je čučao ustane, člancima prstinju dotakne crnu tkaninu na čelu i zapjeva u tri-tonskoj frazi pitanja: — Mjesečev Moljac preda mnom vjerojatno ser Edwer Thissell lično jest?

Thissell pokuca hymerkin obješen o pojas i otpjeva: —«Ja jesam Ser Thissell.»

— Počašćen sam povjerenjem — zapjeva rob. — Tri dana od zore do mraka na doku sam čekao ja; tri noći od mraka do zore na splavi ispod ovog istog doka čučao sam, slušajući korake Noćnika. I napokon opazim masku Ser Thissella.

Thissell nestrpljivo začegrta na hymerkinu: — Koja je priroda tog povjerenja?

— Poruku nosim, Ser Thissell. Vama je namijenjena.

Thissell ispruži lijevu ruku, svirajući hymerkin desnom.

— Daj mi poruku.

— Odmah, Ser Thissell.

Na poruci je bilo krupno ispisano:

Thissell otvori kovertu. Poruku je potpisao Castel Cromartin.

Glavni šef Međudvjetskog policijskog odbora, a nakon formalnog pozdrava slijedilo je:

Thissell zaprepašteno prouči poruku. Dolazeći na Fan kao konzularni predstavnik nije očekivao ništa ovakvog; nije osjećao naklonosti ni sposobnosti da se bavi opasnim ubojicom. Zamišljeno protrlja čupavi sivi obraz svoje maske. Situacija nije izgledala potpuno beznadna; Esteban Rolver, direktor svemirske luke, bez sumnje će pomoći, a možda i dati vod robova.

S više nade, Thissell ponovo pročita poruku. Deseti siječnja univerzalnog vremena. Pogleda u konverzijski kalendar. Danas je četrdeseti dan Doba gorkog nektara — Thissell povuče prst niz kolonu i stane. Deseti siječnja. Danas.

Udaljena grmljavina privuče mu pažnju. Iz magle se spuštao mutan oblik; orbitalni taksi se vraćao iz susreta sa Carina Cruzeirom.

Thissell ponovo pročita poruku, podigne glavu i zagleda se u brod koji se spuštao. Na njemu bi trebao biti Haxo Angmark. Za pet minuta stat će na tlo Sirene. Formalnosti prizemljenja zadržat će ga još kojih dvadeset minuta. Plato za prizemljenje nalazio se otprilike milju i po udaljen, povezan s Fanom putem koji je vijugao kroz brežuljke.

Thissell se okrene robu. — Kada je stigla poruka? Rob se nagne naprijed ne shvaćajući. Thissell prepravi pitanje, pjevajući uz lupetanje hymerkina: — Poruka ova: koliko dugo uživao si u čuvanju njenu?

Rob otpjeva: — Duge sam dane čekao na molu, vraćajući se na splav sa znacima mraka. Moje je bdjenje nagrađeno sada, ja vidim Ser Thissella.

Thissell se okrene i razljućen krene uz dok. Nesposobni, neefikasni Sirenci! Zašto mu nisu predali poruku na kuću-brod?

Dvadeset pet minuta — sada već dvadeset dvije…

Thissell zastane na šetalištu, pogleda desno i lijevo, nadajući se čudu: da se bar pojavi nekakav zračni prijevoz i da ga brzo prebaci do svemirske luke, gdje bi sa Rolverovom pomoći još mogao zadržati Haxo Angmarka. Ili, što bi bilo još bolje, možda ga zatekne druga poruka koja poništava prvu. Nešto, bilo što… Ali na Sireni nije bilo zračnog prijevoza i nikakva druga poruka nije mogla stići. Na kraju šetališta dizao se bijedan red stalnih zgrada od kamena i željeza, tako osiguranih od pokušaja Noćnika. Konjušar se nalazio u jednoj od zgrada i dok je Thissell gledao, izjaše na gušterolikoj jahaćoj životinji čovjek s prekrasnom maskom od bisera i srebra.

Thissell skoči. Još je bilo vremena; uz malo sreće još može presresti Haxo Angmarka. Požuri preko šetališta.

Ispred niza pregradaka stajao je konjušar, brižno pregledajući životinje, povremeno lašteći ljusku ili tjerajući kukca. Bilo je pet životinja u izvrsnom stanju, svaka visine do čovjekovih ramena, masivnih nogu, zbijenih tijela, teških klinastih glava. Sa prednjih očnjaka, koji su bili umjetno produženi i zaokruženi u gotovo pun krug visili su zlatni prsteni; ljuske svake životinje bile su obojene u obliku rombova: tamnoljubičastih i zelenih, narančastih i crnih, smeđih i ružičastih, žutih i srebrnih.

Thissell se zadihan zaustavi pred konjušarom. Posegne za kivom i zastane, oklijevajući. Može li se ovo smatrati slučajnim osobnim susretom? Možda treba upotrebiti zachinko? Ali izražavanje njegovih potreba teško da zahtijeva formalni pristup. Onda je ipak bolji kiv[1]. Udario je akord, ali greškom je zasvirao gangu. Ispod maske Thissell se nasmiješi ispričavajući; njegov odnos s konjušarem nikako nije bio osnovan na intimnosti. Nadao se da je konjušar dobroćudne prirode, a u svakom slučaju hitnost situacije nije dopuštala vremena za izbor potpuno prigodnog instrumenta. Udario je drugi akord i izražavajući zadihanost, uzbuđenost i pomanjkanje vještine, zapjeva pitanje: — Ser Konjušaru, imam hitnu potrebu za brzom životinjom. Dopustite da izaberem jednu iz vašeg stada.

Konjušar se nosio masku znatno složenu, koju Thissell nije uspio razaznati: tvorevinu od smeđe lakirane tkanine, naborane sive kože i visoko na čelu dvije velike zelene i grimizne kugle sitnih okanaca kao oči u kukaca. Dugo je promatrao Thissella i onda prilično razmetljivo odabere svoj stimic[2] i odsvira sjajnu progresiju triliranja i krugova čiju važnost Thissell nije shvatio. Konjušar zapjeva: — Ser Mjesečev Moljče, bojim se da pastusi moji pogodni nisu osobi važnosti vaše.

Thissell iskreno udari u gangu. — Nikako; pogodno svi izgledaju. U žurbi sam velikoj i rado ću prihvatiti bilo kojeg iz grupe.

Konjušar odsvira krhak spuštajući krešendo: — Ser Mjesečev Moljče — pjevao je — pastusi bolesni i prljavi jesu. Polaskan sam da vrijednim ih smatrate za potrebe vaše. Prihvatiti zaslužnost koju mi nudite ja ne mogu. I — promijenivši instrumente, zasvira hladan cilik na krodatchu — ne uspijevam prepoznati pobratima i suradnika koji me oslovljava tako prisno svojom gangom.

Značenje je bilo jasno. Thissell neće dobiti životinju. Okrene se i potrči prema platou za spuštanje. Iza njega odjekne čegrtanje konjušareva hyrnerkina — Thissell nije zastao da otkrije da li je bilo namijenjeno konjušarevim robovima ili njemu.

Prethodni konzularni predstavnik domovinskih planeta na Sireni bio je ubijen u Zundaru. Maskiran kao Ubojica iz kičme pristupio je djevojci u maski Noćnog Stava i zbog tog kršenja pravila vladanja odmah su ga glave lišili Crveni Polubog, Sunčev Vilenjak i Čarobni Obad. Edwar Thissell, koji tek što je diplomirao na Institutu, naimenovan je njegovim nasljednikom i data su mu tri dana da se pripremi. Uobičajeno kontemplativne, čak i oprezne naravi, Thissell je ovo imenovanje smatrao izazovom. Naučio je sirenski jezik subcerebralnom tehnikom i našao ga jednostavnim. Tada je u časopisu svemirske antropologije pročitao: Glazbenih povlači po strunama noktom ili ih udara vrhovima prstiju da proizvede razne tihe formalne zvuke. Krodatch[3] se koristi i kao instrument za vrijeđanje.

Thissell protrlja bradu i nastavi čitati.

Thissel napiše drugu bilješku: Nabaviti masku. Muzej? Dramsko udruženje?

Pročitao je članak i požurio da završi pripreme, a sljedećeg se dana ukrcao na Astroguard, na prvi dio puta prema Sireni.

Orbitalni brod spustio se u sirensku svemirsku luku, topazni krug osamljen među crnim, zelenim i tamnoljubičastim bregovima. Kada se brod prizemljio, Edwer Thissell iziđe. Dočekao ga je Esteban Rolver, lokalni zastupnik Svemirskog transporta. Rolver podigne ruke i korakne unatrag. — Tvoja maska — poviče prigušeno. — Gdje ti je maska?

Thissell odvrati prilično samosvjesno: — Nisam bio siguran…

— Stavi je — reče Rolver, okrenuvši se. On sam nosio je tvorevinu od tamnozelenih pločica i plavo lakiranog drveta. Crna pera izbijala su iz obraza, a pod bradom mu je visio crno-bijeli čuperak; krajnji efekt bio je da je to osoba podrugljiva i poslušna.

Thissell pričvrsti masku na lice, ne znajući da iz svega napravi šalu ili da zadrži rezerviranost s obzirom na svoj položaj.

— Jesi li maskiran? — upita Rolver preko ramena.

Thissell potvrdno odgovori i Rolver se okrene. Maska mu je skrivala izraz lica, ali mu ruka nesvjesno krene prema tipkama obješenim o bok. Instrument zazvuči triliranjem šoka i pristojne zaprepaštenosti. — Ne možeš nositi tu masku! — zapjeva Rolver. — Gdje si je uopće nabavio?

— To je kopija maske iz muzeja u Polipolisu — izjavi Thissell ukočeno. — Siguran sam da je autentična.

Rolver kimne, a maska je izgledala podrugljivije nego prije. — Autentična jest. To je varijanta tipa poznatog pod imenom Pobjednik Morskih Zmajeva, a nose je u ceremonijalnim procesijama osobe velikog ugleda — prinčevi, junaci, zanatski majstori, veliki glazbenici.

— Nisam znao…

Rolver učini gestu slabog razumijevanja: — Naučit ćeš to u svoje vrijeme. Pogledaj moju masku. Danas nosim Jezersku Pticu. Osobe malog ugleda, kao na primjer ti ili neki drugi posjetilac s vanjskih planeta, nosi nešto ovakvo.

— Čudno — reče Rolver kada su krenuli preko piste prema niskoj betonskoj zgradi. — Pretpostavljao sam da čovjek može nositi koju god masku želi.

— Naravno — reče Rolver. — Nosi koju god masku hoćeš — ako stojiš iza nje. Na primjer, ova Jezerska ptica. Nosim je da pokažem da ne dopuštam sebi previše. Ne tvrdim da posjedujem mudrost, žustrinu, svestranost, muzičku nadarenost, surovost ili bilo koju od tucet sirenskih vrlina.

— Razgovora radi — reče Thissell — što bi se dogodilo da prošetam ulicama Zundara ovako maskiran?

Rolver se nasmije prigušeno ispod maske: — Kada bi prošetao dokovima Zundara — tamo nema ulica — bilo kako maskiran, bio bi mrtav za jedan sat. To se dogodilo Benku, tvom prethodniku. Nije se znao vladati. Nitko od nas stranaca ne zna se vladati. U Fanu nas toleriraju toliko dugo dok se držimo našeg mjesta. Ali ovako opremljen ne bi mogao prošetati čak ni Fanom. Netko tko nosi Vatrenu Zmiju ili Vilenjaka Grmljavine — to jest, maske — stao bi ti na put. Zasvirao bi krodatch i ako ne bi uspio izazvati njegovu smionost pasažem na skaranyiju, vražjem instrumentu, zasvirao bi svoj hymerkin — instrument koji koristimo za robove. To je krajnji izraz prezira. Ili bi udario u svoj gong za dvoboj i napao te odmah na mjestu.

— Nisam imao pojma da su ljudi ovdje toliko goropadni — reče Thissell prigušeno.

Rolver slegne ramenima i otvori masivna čelična vrata svog ureda. — Neke se stvari mogu učiniti na Glavnom trgu Polipolisa, a da ne izazovu kritiku.

— Da, to je istina — reče Thissell. Pogleda po uredu. — Čemu toliko osiguranje? Beton, čelik?

— Zaštita od divljaka — reče Rolver. — Silaze s planina noću, kradu što mogu i ubijaju svakog koga nađu na obali.

Priđe ormaru i izvadi masku. — Evo. Upotrijebi ovog Mjesečevog Moljca; neće ti donijeti neprilike.

Thissell bez oduševljenja pregleda masku. Bila je napravljena od krzna mišje boje, s obje strane usta imala je čuperke dlaka i par pera nalik na antene na čelu. Bijele čipkaste rese visile su sa sljepočica, a pod očima su bili crveni nabori — sve skupa tugaljiv i komičan efekt.

— Označava li ova maska nekakav ugled — upita Thissell.

— Ne baš veliki.

— Ali ja sam konzularni predstavnik — reče Thissell. — Predstavljam domovinske planete, stotine milijardi ljudi.

— Ako domovinske planete žele da njihov predstavnik nosi masku Pobjednika Morskih Zmajeva, onda je bolje da pošalju takva čovjeka.

— Razumijem — skrušeno reče Thissell. — Pa, ako baš moram…

Rolver pristojno pogleda u stranu dok je Thissell skidao Pobjednika Morskih Zmajeva i navukao skromnijeg Mjesečevog Moljca preko glave — Pretpostavljam da mogu naći nešto zgodnije u nekoj trgovini — reče Thissell. — Rekli su mi da čovjek jednostavno uđe i uzme ono što želi, zar ne?

Rolver kritički pogleda Thissella: — Ova je maska, bar privremeno, savršeno pogodna. I važno je da ništa ne uzimaš u trgovinama dok ne znaš strakh vrijednost stvari koje želiš. Vlasnik gubi ugled ako osoba malog strakha slobodno ode s njegovim najboljim radom.

Thissell ogorčeno zatrese glavom: — Ništa od toga mi nisu rekli!

Znao sam za maske, naravno, i pomno poštenje zanatlija, ali ovo inzistiranje na ugledu, strakhu, kako god da se zove…

— Nije važno — reče Rolver. — Nakon godinu-dvije počet ćeš se snalaziti. Pretpostavljam da govoriš jezik?

— Oh. da. Svakako.

— Koje instrumente sviraš?

— Pa, koliko sam razumio, bilo koji mali instrument je pogodan, a mogu i samo pjevati.

— Vrlo netočno. Samo robovi pjevaju bez pratnje. Predlažem ti da naučiš svirati sljedeće instrumente čim prije: hymerkin za robove. Gangu za razgovor s bliskim prijateljima ili nekim tek malo manjim po strakhu. Kiv za prigodno, pristojno pitanje. Zachinko za formalne stvari. Strapan ili krodatch za tebi društveno niže — u tvom slučaju ako želiš nekog uvrijediti. Gomapard[4] ili kontrakamanthil za ceremonijale. Na trenutak razmisli. — Crebarin, vodena lutnja i slobo također su vrlo korisni, ali možda je bolje da prvo naučiš instrumente koje sam nabrojao. Oni bi ti trebali omogućiti najrudimentarnije načine komuniciranja.

— Da ne pretjeruješ? — upita Thissell. — Ili se šališ?

Rolver se sjetno nasmije — Nikako. Prije svega, treba ti kuća-brod. A onda će ti trebati robovi.

Rolver je odveo Thissella iz luke na dokove Fana, šetali su sat i po ugodnim putem ispod golemog drveća prepunog voća, žitnih mahuna, vrećica šećernog soka.

— Trenutno — reče Kolver — u Fanu se nalaze samo četiri stranca, uključujući i tebe. Odvest ću te do Welibusa, našeg trgovačkog zastupnika. Mislim da ima jednu staru kuću-brod koju bi ti mogao dati.

Corneiy Welibus živio je u Fanu petnaest godina, stekavši dovoljno strakha da bi mogao nositi masku Južnog Vjetra s autoritetom. Bila je napravljena od plavog diska s inkrustacijama od lapis-lazulija. okružena aureolom svjetlucave zmijske kože. Srdačniji i veseliji od Rolvera, ne samo da je opskrbio Thissella kućombrodom nego i raznim muzičkim instrumentima i parom robova.

Smeten tom darežljivošću, Thissel promrmlja nešto o plaćanju, ali ga Welibus presiječe velikodušnom gestom. — Moje drage momče, ovo je Sirena. Ovakve sitnice ne stoje ništa.

— Ali kuća-brod…

Welibus odsvira uljudnu malu frazu na kivu. — Bit ću iskren, Ser Thissell. Brod je star i pomalo otrcan. Ja ga ne mogu koristiti; škodilo bi mom statusu. Ljupka melodija popratila je njegove riječi.

— Tebe status još ne mora brinuti. Tebi je potrebno samo sklonište, komfor i sigurnost od Noćnika.

— Noćnika?

— Kanibala koji haraju obalom poslije zalaska.

— Oh, da. Rolver ih je spomenuo.

— Strašna bića. Nećemo o njima. — Drhtavo triliranje začuje se iz kiva. — A sada, o robovima. — Pokuca zamišljeno plavi disk kažiprstom: — Rex i Toby će biti dobri. — Podigne glas i odsvira brzo čegrtanje na hymerkinu.

«Avan esx trobu!»

Robinja se pojavi, noseći nekoliko desetaka uskih vrpci ružičastog platna i ljepušnu crnu masku na kojoj su se sjajili cekini od bisera.

«Fascu etz Rex ae Toby.»

Rex i Toby se pojave, noseći široke maske od crne tkanine i crvenkastosmeđe haljetke od kože. Welibus im se obrati rezontnim čegrtanjem hymerkina, predajući ih njihovom novom gospodaru, obećavši im nakon toga slobodu da se vrate na svoje rodne otoke.

Ispružili su se na tlu i zapjevali pokornosti Thissellu mekim, hrapavim glasovima. Thissell se nervozno nasmije i progovori na sirenskom. — Idite na kuću-brod, dobro je očistite i donesite hrane.

Toby i Rex tupo su gledali kroz rupe na maskama. Welibus ponovi naređenja prateći se hymerkinom. Robovi se poklone i odu.

Thissell je zaprepašteno gledao instrument. — Nemam blagog pojma kako da naučim svirati ove stvari.

Welibus se okrene Rolveru: — Što je s Kershaulom? Možemo li ga uvjeriti da da neke osnovne instrukcije Ser Thissellu?

Rolver kimne zamišljeno: — Kershaul bi mogao to preuzeti.

Thissell upita: — Tko je Kershaul?

— Treći iz naše male skupine prognanih — odgovori Welibus — antropolog. Jesi li pročitao Sjajni Zundar? Rituali na Sireni?

Narod bez lica? Ne? Šteta. Izvrsni radovi. Kershaul ima veliki ugled i vjerujem da s vremena na vrijeme posjećuje i Zundar. Nosi Pećinsku Sovu, ponekad Zvjezdanog Lutalicu, pa čak i Mudrog Suca.

— Prešao je na Ekvatorijalnu Zmiju, — reče Rolver. — Varijantu s pozlaćenim zubima.

— Stvarno! — divio se Welibus. — Zaslužio je, moram priznati.

Izvrstan čovjek, dobar drug, uistinu. — I zamišljeno udari u zachinko.

Prošla su tri mjeseca. Pod pokroviteljstvom Mathew Kershaula, Thissell je vježbao hymerkin, gangu, strapan, kiv, gomapard i zachinko. Kontra-kamanthil[5], krodatch, slobo, vodena lutnja i drugi instrumenti mogu pričekati, rekao je Kershaul, dok Thissell ne savlada šest osnovnih. Posudio je Thissellu snimke dobro poznatih Sirenaca kako razgovaraju u raznim raspoloženjima i uz različitu pratnju, tako da bi Thissell mogao naučiti melodijske konvencije trenutno u modi i usavršiti se u suptilnostima intonacije, različitim ritmovima, kontraritmovima, složenim ritmovima, nagoviještenim ritmovima i zadržanim ritmovima. Kershaul je tvrdio da je sirenska glazba fascinantna za proučavanje i Thissell se složio da taj predmet još ni izbliza nije istražen. Četvrttonsko ugađanje instrumenata omogućivalo je upotrebu dvadeset i četiri tonalitete pomnoženih sa pet skala u općoj upotrebi, a rezultat su bile stotinu i dvadeset različitih skala. Kershaul je ipak preporučio Thissellu da se usredotoči na učenje osnovnih tonaliteta svakog instrumenta koristeći samo dvije skale.

Bez nekog važnijeg posla u Fanu, osim tjednih posjeta Mathew Kershaulu, Thissell je odveo kuću-brod osam milja južno i ukotvio je u zavjetrini stjenovita rta. Da nije bilo stalnog vježbanja, ovdje bi Thissell vodio idiličan život. More je bilo mirno i kristalno bistro; obala, obrubljena sivilom, zelenilom i tamnoljubičastom bojom šume, nalazila se blizu ako je želio protegnuti noge.

Toby i Rex imali su prostorije u prednjem dijelu, a Thissell je ostale prostorije imao za sebe. S vremena na vrijeme zabavljao se idejom o trećem robu, možda mladoj ženi, da doda šarma i veselja društvu, ali ga je Kershaul odgovorio, bojeći se da bi intenzitet Thissellove koncentracije mogao opasti. Thissell se nevoljko složio s time i prionuo učenju šest instrumenata.

Dani su brzo prolazili. Thissellu nikako nisu dosadili sjajni prizori zore i zalaska sunca: bijeli oblaci i plavo more u podne; noćno nebo rasvijetljeno sa dvadeset i devet zvijezda Roja SI-715. Tjedni izlet u Fan smanjivao je dosadu. Toby i Rex nabavljali su hranu; Thissell je posjećivao raskošnu kuću-brod Mathew Kershaula radi poduke i savjeta. I tada, tri mjeseca nakon Thissellova dolaska, stigla je poruka koja je potpuno poremetila rutinu: Haxo Angmark, ubojica, agent-provokator, okrutna i lukava zvijer, stigao je na Sirenu.

Zadržati i zatvoriti tog čovjeka! glasilo je naređenje. Pažnja!

Haxo Angmark vrlo je opasan. Ubiti ga bez oklijevanja!

Thissell nije baš imao kondicije. Trčkarao je pedesetak metara dok se niie zadihao, a onda je počeo hodati: između niskih brežuljaka okrunjenih bijelim bambusom i crnom velikom paprati; preko livada žutih od travnatog oraha, kroz voćnjake i divlje vinograde. Dvadeset minuta je prošlo, dvadeset i pet: s težinom u želucu Thissell je znao da je prekasno. Haxo Angmark se spustio i možda već prolazi ovim putem prema Fanu. Ali putem je Thissell sreo samo četiri osobe: dječačića u lažno-divljoj maski Otočana Alka; dvije djevojke sa Crvenom Pticom i Zelenom Pticom; čovjeka maskirana kao Šumskog Vilenjaka. Prilazeći čovjeku, Thissell naglo stane. Da li je to možda Angmark?

Thissell smisli varku. Hrabro priđe čovjeku i zagleda se u odurnu masku. — Angmark — poviče jezikom domovinskih planeta — uhapšen si!

Šumski vilenjak zurio je ne razumijevajući i ponovo krene svojim putem.

Thissell se postavi ispred njega. Posegne za gangom, a onda se sjeti konjušareve reakcije i umjesto toga zasvira na sachinku: — Putuješ putem iz svemirske luke — zapjeva. — Što si vidio ondje?

Šumski Vilenjak zgrabi ručni rog, koji se koristi za ruganje protivniku na bojnom polju, za dozivanje životinja, a ponekad za pokazivanje grube i čvrste okrutnosti. — Gdje putujem i što vidim tiče se samo mene. U stranu stani ili ću ti na lice nagaziti. — Zakorači naprijed i da Thissell nije skočio u stranu, Šumski Vilenjak bi možda ispunio svoju prijetnju.

Poslije povlačenja Thissell je ostao zureći. Angmark? Vjerojatno nije, s takvim sigurnim rukovanjem ručnim rogom. Thissell je oklijevao, a zatim se okrenuno nastavio svojim putem.

Stigavši u svemirsku luku, otišao je ravno u ured. Teška vrata bila su odškrinuta; kad se Thissell približio, na vratima se pojavi čovjek. Nosio je masku od tamnozelenih pločica lisku na, plavo lakiranog drveta i crnih pera — Jezerska Ptica.

— Ser Rolver — vikne Thissell zabrinuto — tko je izišao iz Carina Cruzeira?

Rolver je dugo promatrao Thissella. — Zašto pitaš?

— Zašto pitam? — začudi se Thissell. — Zacijelo si vidio svemirogram koji sam primio od Castel Cromartina!

— Oh, jesam — reče Rolver. — Svakako. Naravno.

— Dobio sam ga tek prije pola sata — reče Thissell ogorčeno.

— Stigao sam što sam brže mogao.Gdje je Angmark?

— Pretpostavljam da je u Fanu — reče Rolver. Thissell tiho prokune: — Zašto ga nisi zadržao, zaustavio na neki način?

Rolver slegne ramenima: — Nemam ovlaštenja, želje ni mogućnosti da ga zaustavim.

Thissell se borio protiv svoje zlovolje. Hladnim, proračunatim glasom reče: — Na putu sam susreo čovjeka s prilično sablasnom maskom — tanjuraste oči, crvene rese.

— Šumski Vilenjak — reče Rolver. — Angmark je donio masku sa sobom.

— Ali svirao je ručni rog — prosvjedovao je Thissell. — Kako bi Angmark…

— Sirena mu je dobro poznata; proveo je pet godina u Fanu.

Thissell zlovoljno progunđa. — Cromartin to nije spomenuo.

— To svi znaju — reče Rolver slegnuvši ramenima. — Bio je trgovinski zastupnik prije Welibusa.

— Jesu li se on i Welibus poznavali?

Rolver se kratko nasmije: — Naravno. Ali nemoj sumnjati u jadnog Welibusa, najviše što je učinio je namještanje računa; uvjeravam te da nije drug s ubojicama.

— Govoreći o ubojicama — reče Thissell — možeš li možda posuditi kakvo oružje?

Rolver ga začuđeno pogleda. — Došao si ovdje da savladaš Angmarka goloruk?

— Nisam imao izbora — reče Thissell. — Kada Cromartin nešto naredi, očekuje rezultate. U svakom slučaju i ti si ovdje sa svojim robovima.

— Ne računaj na moju pomoć — reče Rolver. — Nosim Jezersku Pticu i ne pretendiram na hrabrost. Ali mogu ti posuditi energo-pištolj. Nisam ga odavno koristio; ne jamčim za njegov naboj.

— Bolje išta nego ništa — reče Thissell.

Rolver uđe u ured i trenutak kasnije vrati se s pištoljem.

— Što ćeš sada?

Thissell zatrese glavom. — Pokušat ću naći Angmarka u Fanu. Ili je možda krenuo u Zundar?

Rolver razmisli. — Angmark bi mogao preživjeti u Zundaru. Ali vjerojatno će malo raditi na svojoj muzikalnosti. Mislim da će ostati u Fanu nekoliko dana.

— Ali kako da ga nađem? Gdje da ga tražim?

— To ti ne mogu reći — odgovori Rolver. — Sigurniji bi bio da ga ne nađeš. Angmark je opasan čovjek.

Thissell se vratio u Fan istim putem.

Ondje gdje je put vijugajući silazio s brda na šetalište nalazila se zgrada od pečene opeke, debelih zidova. Vrata su bila istesana od čvrstih crnih dasaka; prozori zaštićeni isprepletenim željeznim rešetkama. Bio je to ured Cornelyja Welibusa, trgovinskog zastupnika, uvoznika-izvoznika. Thissell je našao Welibusa kako opušteno sjedi na verandi od crijepa, noseći skromnu adaptaciju maske Waldemar.

Izgledao je zamišljeno i možda je, a možda i nije, prepoznao Thissellova Mjesečeva Moljca; u svakom slučaju nije ga pozdravio.

Thissell se približi verandi: — Dobro jutro, Ser Welibus.

Welibus rastreseno kimne i progovori monotonim glasom svirajući krodatch. — Dobro jutro.

Thissell je bio prilično iznenađen. To teško da je bio instrument koji se koristi za prijatelja i sudruga stranca, pa čak ako i nosi Mjesečeva Moljca.

Thissell reče hladno: — Mogu li te pitati koliko dugo sjediš ovdje?

Welibus je razmišljao pola minute i kada je progovorio, popratio se na srdačnijem crebarinu. Ali sjećanje na tonove krodatcha još je grizlo Thissella.

— Ovdje sam petnaest ili dvadeset minuta. Zašto pitaš?

— Zanima me jesi li vidio šumskog Vilenjaka da je prošao?

Welibus kimne: — Otišao je niz šetalište i ušao u prvu trgovinu maskama, čini mi se.

Thissell izdahne kroz zube. Naravno, to je prvi Angmarov korak.

— Nikad ga neću naći kad promijeni masku — promrmlja.

— Tko je taj Šumski Vilenjak? — upita Welibus ovlaš zainteresiran.

Thissell nije imao razloga da krije ime. — Poznati kriminalac Haxo Angmark.

— Haxo Angmark! — zastenje Welibus i povuče se dublje u stolicu. — Siguran si da je ovdje?

— Prilično siguran.

Welibus protrlja drhtave ruke: — To su loše vijesti, uistinu loše.

On je beskrupulozan podlac.

— Dobro si ga poznavao?

— Kao i svatko drugi. — Welibus se sada prati na kivu. — Bio je na mjestu na kojem sam ja sada. Došao sam kao inspektor i otkrio da je mjesečno pronevjeravao četiri tisuće UMI-ja. Siguran sam da mi nije baš zahvalan. — Welibus nervozno pogleda niz šetalište. — Nadam se da ćeš ga uhvatiti.

— Činim najviše što mogu. Otišao je u trgovinu maskama, kažeš?

— Siguran sam.

Thissell se okrene. Idući niz put, čuo je crna daščana vrata kako su se zatvorila treskom.

Otišao je niz šetalište do trgovine izrađivača maski, zastao kao da se divi izloženim primjercima: stotine minijaturnih maski izrezbarenih iz rijetkog drveta i minerala, obloženih listićima smaragda, paučinastom svilom, osinim krilima, tvrdim ribljim ljuskama i sličnim stvarima. Trgovina je bila prazna, a u njoj je bio samo izrađivač maski, kvrgav, čvorast čovjek u žutoj odjeći, s jednostavnom, varavom maskom Općeg Stručnjaka izrađenom od dvije tisuće komadića obrađenog drveta.

Thissell razmisli što će reći, kako će se popratiti i tada uđe.

Izrađivač masaka pogleda Mjesečevog Moljca, opazi njegovu plahost i nastavi posao.

Thissel izabere najlakši instrument i zasvira na njemu, strapan — ne baš najsretniji izbor, jer je sadržavao određeni stupanj molbe.

Thissell pokuša taj osjećaj ublažiti pjevajući toplim, gotovo nesuzdržljivim tonovima, tresući strapan mušičavo, jer je udario pogrešan ton. — Sa strancem je zanimljivo poslovati; njegovi su običaji čudni, on pobuđuje čuđenje. Niti dvadeset minuta prije stranac uđe u trgovinu ovu da promijeni svog dosadnog Šumskog Vilenjaka za neku od predivnih i smjelih kreacija ponuđenih ovdje.

Izrađivač maski postrance pogleda Thissella i bez riječi odsvira progresiju nota na instrumentu koji Thissell nikad prije nije vidio: savitljivu vrećicu stisnutu dlanom i tri cjevčice što su virile između prstiju. Kad bi stisnuo cjevčice gotovo dokraja, zrak bi prolazio kroz prorez i stvarao ton nalik na obou. Thissellovu nepriučenom uhu instrument je izgledao težak, izrađivač maski majstor, a glazba je odražavala duboku zainteresiranost. Thissell pokuša ponovo, mučeći se na strapanu. Zapjeva: — Došljaku na strani planet, glas nekoga iz njegova kraja jest kao voda za biljku koja vene. Osoba koja bi ujedinila dvije ovakve osobe našla bi zadovoljstvo u takvom milosnom činu.

Izrađivač maski oprezno zatrza na svom strapanu izvlačeći iz njega nekoliko zvonkih ljestvica, mičući prstima brže no što se okom moglo vidjeti. Zapjevao je formalnim stilom; — Umjetnik cijeni svoje trenutke koncentracije; svoje vrijeme ne želi trošiti na izmjenu banalnosti s osobom koja u najboljem slučaju ima prosječan ugled.

Thissell pokuša uskočiti s protumelodijom, ali izrađivač maski izvede novi sklop kompleksnih tonova čije kobno značenje Thissell nije shvatio i nastavi: — U trgovinu je ušao čovjek koji je očito prvi put u ruke uzeo instrument složen kao premca, jer izvođenje njegove glazbe otvoreno je kritici. On pjeva o čežnji za zavičajem i želi ugledati druge kao on.

On sakriva svoj veliki strakh iza Mjesečeva Moljca, jer svira strapan Majstoru Obrtniku i pjeva glasom prezirnog bockanja. Profinjen i kreativni umjetnik ignorira provokaciju takvu. On svira pristojan instrument, suzdržljiv ostaje i vjeruje da će se stranac umoriti od sveg toga i otići.

Thissell uzme svoj kiv: — Plemeniti izrađivač maski mene krivo razumije…

Prekinuo ga je odrješiti stakato majstorova strapana. — Stranac misli sada umjetnikovom razumijevanju narugati se.

Thissell bijesno zagrebe po svom strapanu: — Da zaštitim se od vrućine uđoh u ovu malu i skromnu radnju. Umjetnik, iako još ga bune alatke njegove nove, obećava nekakav razvoj. On vrijedno radi da usavrši svoju vještinu tako da odbija razgovarati sa strancem, bez obzira na potrebe njegove.

Izrađivač maski pažljivo odloži svoje dlijeto. Ustane, ode iza paravana i uskoro se vrati noseći masku od zlata i željeza, s plamenovima koji su se dizali sa tjemena. U jednoj ruci nosio je skaranyi[6], a u drugoj krivu sablju. Odsvira raskošnu seriju divljih tonova i zapjeva: — Čak i najsavršeniji umjetnik svoj strakh povećati može ubivši čudovišta morska, Noćnike i nametljive besposličare.

Takva je prilika ovdje. Umjetnik napad svoj zadržava deset sekundi točno, jer onaj koji vrijeđa nosi Mjesečeva Moljca. Zamahne krivom sabljom, prosjeca-jući zrak.

Thissell očajno udari u strapan: — Da li je Šumski Vilenjak ušao u radnju? Da li je otišao s novom maskom?

— Pet sekundi je prošlo — zapjeva izrađivač maski čvrstim zlokobnim ritmom.

Thissell se povuče u bezuspješnom bijesu. Prešao je trg i zastao promatrajući šetalište. Stotine ljudi i žena bazali su dokovima ili su stajali na palubama svojih kuća-brodova, svatko je nosio masku da bi izrazio svoje raspoloženje, ugled i posebne vrijednosti, svugdje se čulo sviranje instrumenata.

Thissell je izgubljeno stajao. Šumski Vilenjak je nestao. Haxo Angmark je slobodno šetao Fanom, a Thissell nije ispunio hitne naredbe Castela Cromartina.

Iza njega zazvuče oprezni tonovi kiva. — Ser Mjesečev Moljče Thissell, stojiš zamišljen.

Thissell se okrene i ugleda pored sebe Pećinsku Sovu u mrkom ogrtaču sivo-crne boje. Thissell prepozna masku koja je simbolizirala učenost i strpljivo istraživanje apstraktnih ideja; Mathew Kershaul nosio ju je prilikom njihova susreta prije tjedan dana.

— Dobro jutro, Ser Kershaul — promrmlja Thissell.

— Kako napreduješ u učenju? Jesi li savladao C-dur plus ljestvicu na gomapardu? Koliko se sjećam, obrnuti intervali su te zbunjivali.

— Uvježbavao sam ih — reče Thissell tmurno. — No, pošto će me vjerojatno uskoro pozvati u Polipolis, sve je to izgubljeno vrijeme.

— Ha? Što je sad?

Thissell mu objasni situaciju u vezi s Haxom Angmarkom.

Kershaul ozbiljno kimne. — Sjećam se Angmarka. Ne baš umilna osoba, ali izvrstan muzičar, brzih prstiju i velikim talentom za nove instrumente. — Zamišljeno je svijao bradicu na maski Pećinske Sove. — Kakvi su ti planovi?

— Nemam ih — reče Thissell, svirajući bolnu frazu na kivu. — Nemam pojma koju masku nosi, a ako ne znam kako izgleda, kako da ga nađem?

Kershaul je čupkao bradicu: — U prošlosti je volio maske iz Exo Cambijanskog ciklusa i mislim da je upotrebio cijeli komplet Donjih Stanovnika. Naravno, možda je sada promijenio ukus.

— Točno — požali se Thissell. — Možda je udaljen desetak metara, a ja to neću nikad znati. — Ogorčeno pogleda niz šetalište prema trgovini maskama. — Nitko mi ne želi ništa reći; mislim da ih i nije briga što ubojica šeće njihovim dokovima.

— Potpuno točno — složi se Kershaul. — Sirenski običaji drukčiji su od naših.

— Nemaju osjećaj odgovornosti — izjavi Thissell. — Sumnjam da bi čovjeku koji se utapa bacili konopac.

— Istina je da se ne vole miješati u tuđe stvari — složi se Kershaul. — Ističu osobnu odgovornost i samostojnost.

— Zanimljivo — reče Thissell — ali još ne znam što ću u vezi s Angmarkom.

Kershaul ga ozbiljno pogleda. — Ako pronađeš Angmarka, što ćeš onda uraditi?

— Izvršit ću naređenja svojeg pretpostavljenog — reče tvrdoglavo.

— Angmark je opasan čovjek — zamišljeno će Kershaul. — U prednosti je pred tobom.

— Ne mogu misliti o tome. Moja je dužnost da ga pošaljem natrag u Polipolis. No, siguran je, jer nemam ni najblažeg pojma kako da ga nađem.

Kershaul je razmišljao: — Stranac se ne može sakriti iza maske, bar ne od Sirenca. Ovdje u Fanu smo četvorica — Rolver, Welibus, ti i ja. Ako novi stranac pokuša započeti živjeti ovdje, takve će se novosti brzo raširiti.

— A što ako krene u Zundar?

Kershaul slegne ramenima! — Sumnjam da će se usuditi. S druge strane… — Kershaul zastane spazivši Thissellovu naglu nezainteresiranost, te se okrene slijedeći Thissellov pogled.

Čovjek s maskom Šumskog Vilenjaka prilazio im je razmetljivo niz šetalište. Kershaul primi Thissellovu ruku, zadržavajući ga, ali Thissell stane na put Šumskom Vilenjaku sa spremnim pištoljem što ga je posudio. — Haxo Angmark — poviče — da se nisi pomaknuo ili ću te ustrijeliti. Uhapšen si.

— Jesi li siguran da je to Angmark? — upita Kershaul zabrinuto.

— Otkrit ću — reče Thissell. — Angmark, okreni se i digni ruke.

Šumski Vilenjak ukočeno stane, iznenađen i zbunjen. Posebne za zachinkoni, odsvira upitni arpedo i zapjeva: — Zavto me gnjaviš, Mjesečev Moljče?

Kershaul zakorači naprijed i zasvira pomirbenu frazu na svom slobou. — Bojim se da ovdje postoji slučaj zamijenjenih ličnosti, Ser Šumski Vilenjače. Ser Mjesečev Moljac traži jednog stranca s maskom Šumskog Vilenjaka.

Glazba Šumskog Vilenjaka postade razdražena i on naglo uzme stimic. — Zar on tvrdi da ja sam stranac? Neka dokaže to ili ga odmazda čeka.

Kershaul nelagodno pogleda u gomilu što se okupila i još jednom odsvira ulagujuću melodiju. — Siguran sam da Ser Mjesečev Moljac…

Šumski ga Vilenjak prekine fanfarama tonova iz skaranyija. — Neka dokaže to ili se pripremi da krv poteče.

Thissell reče: — U redu, dokazat ću tvrdnju svoju. — Istupi, zgrabi masku Šumskog Vilenjaka. — Da vidimo ti lice, koje dokazat će tko si!

Šumski Vilenjak odskoči zapanjen. Gomila hukne i udari u zlokobno trzanje struna i sviranje raznih instrumenata.

Šumski vilenjak posegne prema šiji i povuče konopčić svog gonga za dvoboj, a drugom rukom krene prema krivoj sablji.

Kershaul istupi, svirajući slobo vrlo uzbuđeno. Posramljen, Thissell se makne u stranu, svjestan ružnog mrmljanja gomile.

Kershaul je pjevao objašnjenja i ispričavanja, Šumski Vilenjak je odgovarao; Kershaul preko ramena reče Thissellu: — Trči, ili će te ubiti! Požuri!

Thissell je oklijevao: Šumski Vilenjak stavi ruku na Kershaula da ga odgurne. — Trči! — vrisne Kershaul. — U Welibusov ured, zaključaj se!

Thissell dade petama vjetra. Šumski Vilenjak gonio ga je nekoliko metara i zatim zatopće nogama i pošalje za njim sklop hrapavih i podrugljivih vrisaka iz ručnog roga, dok je gomila odgovarala prezirnim kontrapunktom čegrtavih hymerkina.

Nisu ga dalje progonili. Umjesto da se skloni u uredu za uvozizvoz, Thissell skrene i poslije pažljivog izviđanja produži na dok gdje je bio privezan njegov brod.

Ostalo je još malo vremena do zalaska kada se napokon vratio na brod. Toby i Rex čučali su na prednjoj palubi, okruženi namirnicama koje su donijeli: pletenim košarama voća i žitarica, vinom u vrčevima od plavog stakla, uljem i reskim sokom, tri odojka u pletenom oboru. Lomili su orahe zubima, pljujući ljuske preko palube. Spazili su Thissella i činilo se da su ustali nekom novom nemarnošću. Toby nešto promrmlja ispod glasa; Rex se zasmijulji.

Thissell ljutito udari u hymerkin. Zapjeva: — Odvezite kućubrod od obale; noćas ostajemo u Fanu.

U miru kabine skinuo je Mjesečeva Moljca i zurio u ogledalo, u gotovo nepoznate crte lica. Podigne Mjesečeva Moljca i zagleda se u crte koje je mrzio čupavu sivu kožu, plave bodljike, smiješne čipkaste visuljke. Teško da je to bilo obličje dostojno konzularnog predstavnika domovinskih planeta. Ako još uopće bude bio na tom mjestu kad Cromartin čuje da je Angmark ostao na slobodi!

Thissell se baci u stolicu, zureći u prazno. Danas je načinio nekoliko pogrešaka, ali još nije bio pobijeđen, nikako. Sutra će posjetiti Mathew Kershaula; raspravit će kako da najlakše otkriju Angmarka.

Kao što je Kershaul rekao, još jedan stranac neće se moći lako sakriti; identitet Haxo Angmarka uskoro će biti poznat. Sutra mora nabaviti i drugu masku. Ništa ekstremnog ili isprazno-slavnog, već masku koja će tek naznačiti dignitet i samopoštovanje.

U tom trenu jedan od robova zakuca na vrata i Thissell u žurbi navuče omrznutog Mjesečeva Moljca preko glave.

Rano slijedećeg jutra, još prije nego su boje zore nestale s neba, robovi su doveslali kuću-brod na dok u dijelu određenom za strance.

Ni Rolver, ni Welibus, ni Kershaul još nisu stigli i Thissell je nestrpljivo čekao. Prošao je jedan sat i Welibus privede svoj brod doku. Ne želeći razgovarati s Welibusom, Thissell je ostao u svojoj kabini.

Nakon nekoliko trenutaka stigne i Rolverova kuća-brod na dok.

Kroz prozor Thissell je ugledao Rolvera s njegovom uobičajenom Jezerskom Pticom kako se penje na dok. Ovdje ga je dočekao čovjek sa žutom, resastom maskom Pješčanog Tigra, koji je formalno popratio na gomapardu ono što je saopćio Rolveru.

Rolver je izgledao iznenađen i uznemiren. Nakon trenutka razmišljanja i on se primi gomaparda i dok je pjevao pokaže na Thissellovu kuću-brod. Tada, poklonivši se, ode svojim putem.

Čovjek s maskom Pješčanog Tigra popne se na splav prilično dostojanstveno i pokuca na palubnu ogradu Thissellove kuće-broda.

Thissell se pojavi. Sirenski bon-ton nije zahtijevao da se slučajni posjetilac pozove na brod, tako da je samo zasvirao pitanje na zachinku.

Pješčani Tigar zasvira svoj gomapard i zapjeva; — Zora nad zaljevom Fan obično je predivan događaj; nebo je bijelo, u žutim i zelenim bojama; kada se Mireille digne, magla gori i uvija se poput plamena. Onaj koji pjeva nalazi veće zadovoljstvo u tom satu ako ploveći leš stranca ne budu tu da pokvari užitak pogledu.

Thissellov zachinko ispusti zapanjeno pitanje gotovo sam; Pješčani Tigar dostojanstveno se pokloni. — Pjevač ne priznaje ravnog sebi u postojanosti naravi; ipak, ne želi da ga opsjedaju lakrdije nezadovoljnog duha. Zato je naredio svojim robovima da remenom zavežu članke leša za pramac tvoje kuće-broda. Vjerojatno ćeš izvršiti rituale uobičajene na vanjskim svjetovima. Onaj koji pjeva želi ti dobro jutro i sada odlazi.

Thissell požuri na pramac. Tu je gotovo golo i bez maske plutalo tijelo zrela muškarca, držano zrakom u hlačama na površini.

Thissell je proučavao mrtvo lice koje je izgledalo bez karaktera i prazno — možda kao izravna posljedica običaja nošenja maske.

Tijelo je bilo srednjeg rasta i težine, a Thissell je procijenio starost između četrdeset i pet i pedeset godina. Kosa je bila obične smeđe boje, crte lica podbuhle od vode. Nikakvi tragovi nisu ukazivali na to kako je čovjek umro.

To mora da je Haxo Angmark, mislio je Thissell. Tko bi drugi mogao biti? Mathew Kershaul? Zašto ne? Thissell je nervozno razmišljao. Rolver i Welibus već su se iskrcali i otišli za svojim poslovima. Pogledao je preko zaljeva da bi ugledao Kershaulovu kuću-brod i otkrio da je upravo vežu uz dok. I dok je gledao, Kershaul skoči na obalu, noseći Pećinsku Sovu.

Izgledao je zamišljen. Prošao je Thissellovu kuću-brod, a da nije podigao oči s doka.

Thissel se okrene prema mrtvacu. Znači, Angmark, bez sumnje.

Nisu li tri čovjeka sišla s brodova Rolvera, Welibusa i Kershaula, noseći karakteristične maske? Očito, tijelo je Angmarkovo… To lako rješenje odbilo je smiriti se u Thissellovoj glavi, Kershaul je istaknuo da bi još jedan stranac bio lako otkriven. Kako hi se Angmark mogao sakriti osim ako nije… Thissell odagna pomisao. Tijelo je očito bilo Angmarkovo.

A ipak…

Thissell pozove robove, izda naređenje da se pogodan sanduk donese na dok, da se tijelo stavi u njega i prenese na pogodno posljednje počivalište. Robovi nisu izgledali oduševljeni zadatkom, pa je Thissell morao snažno, ako ne već vješto, udariti u hymerkin da pojača zapovijedi.

Krenuo je niz dok, izišao na šetalište, prošao kraj ureda Welibusa i krenuo malom ugodnom uličicom do svemirske luke.

Kada je stigao, vidio je da Rolver još nije došao. Nad-rob, kojem je položaj bio označen žutom rozetom na maski od crne tkanine, upita kako može pomoći. Thissell reče da želi poslati poruku u Polipolis.

Nema problema, izjavio je rob. Ako Thissell napiše svoju poruku jasnim štampanim slovima, odmah će biti poslana.

Thissel je napisao:

Adresirao je poruku na Castela Cromartina u Polipolisu i predao je nad-robu. Trenutak kasnije začuo je karakteristično pucketanje trans-svemirskog emitiranja.

Prošao je jedan sat. Rolver se nije pojavio. Thissell je nestrpljivo šetkao uredom. Nije se moglo znati koliko će morati čekati: transsvemirski prijenos nepredvidljivo je varirao. Ponekad je poruka stigla u nekoliko mikro-sekundi; ponekad je lutala kroz nepoznate prostore satima; bilo je i nekoliko dokazanih slučajeva da su poruke bile primljene prije nego što su poslane.

Prošlo je još pola sata i Rolver je napokon stigao, noseći uobičajenu Jezersku Pticu. Tog trena Thissell začuje piskuta-nje poruke koja je stizala.

Rolver je izgledao iznenađen što je vidio Thissella. — Što te dovodi tako rano?

Thissell objasni: — Radi se o tijelu koje si mi uputio jutros. Javio sam svojim pretpostavljenima o tome.

Rolver podigne glavu i posluša zvuk poruke koja je stizala: — Čini se da ti stiže odgovor. Bolje da se pobrinem oko toga.

— Čemu se gnjaviti? — upita Thissell. — Tvoj rob izgleda sposoban.

— To je moj posao — izjavi Rolver. — Odgovoran sam za točne prijenose i prijeme svih svemirograma.

— Idem s tobom — reče Thissell. — Oduvijek sam želio vidjeti kako radi ta aparatura.

— Bojim se da je to protupropisno — reče Rolver. Otišao je do vrata od unutrašnjeg odjeljka. — Dobit ćeš svoju poruku za koji tren.

Thissell je prosvjedovao, ali ga je Rolver ignorirao i ušao unutra.

Pet minuta kasnije vratio se noseći malu žutu kovertu.. — Vijesti nisu baš dobre, — objavi s neuvjerljivim sažaljenjem.

Thissell potišteno otvori kovertu. Poruka je glasila:

Thissell spremi poruku u džep. — Uz put, kakve je boje tvoja kosa?

Rolver zasvira iznenađeno triliranje na svom kivu: — Plavokos sam. Zašto pitaš?

— Čista radoznalost.

Rolver zasvira još jednu frazu na kivu: — Sada razumijem. Dragi moj momče, kako si ti sumnjičav!

Gledaj! — okrene se i rastvori nabore maske na šiji. Thissell ugleda da je Rolver stvarno plavokos.

— Jesam li te uvjerio? — upita veselo Rolver.

— Stvarno jesi — reče Thissell. — Nego, imaš li kakvu masku koju bi mogao posuditi? Već mi je muka od ovog Mjesečeva Moljca.

— Bojim se da nemam — reče Rolver. — Ali trebaš samo ući u trgovinu maskama i izabrati.

— Da, naravno — reče Thissell. Napustio je Rolvera i vratio se u Fan. Prolazeći kraj Welibusova ureda, oklijevao je, a tada uđe.

Danas je Welibus nosio blistavu tvorevinu od zelenih staklenih prizmi i srebrnih kuglica, masku koju Thissell nikad prije nije vidio.

Welibus ga oprezno pozdravi uz pratnju kiva: — Dobro jutro, Ser Mjesečev Moljče.

— Neću ti oduzeti previše vremena — reče Thissell — ali imam jedno prilično osobno pitanje. Kakve ti je boje kosa?

Welibus je oklijevao koji tren, a tada se okrene i podigne zaslon svoje maske. Thissell ugleda teške crne kovrče: — Da li ovo odgovara na tvoje pitanje? — zanimao se Welibus.

— Sasvim — reče Thissell. Prešao je šetalište i odšetao dokom do Kershaulove kuće-broda. Kershaul ga pozdravi bez oduševljenja i pozove ga na brod nehajnim pokretom ruke.

— Volio bih te nešto pitati — reče Thissell. — Kakve ti je boje kosa?

Kershaul se tugaljivo nasmije: — Ono malo što je preostalo je crno. Zašto pitaš?

— Radoznalost.

— Hajde, hajde — reče Kershaul neuobičajenom otresitošću. — Kriješ nešto.

Thissell, osjećajući da mu je potreban savjet, prizna: — Situacija je ovakva. Mrtav stranac pronađen je jutros u luci. Kosa mu je smeđa. Nisam sasvim siguran, ali prilike su — samo malo, da, dva naprama tri, da je Angmarkova kosa crna.

Kershaul čupne bradicu svoje Pećinske Sove: — Kako si došao do te vjerojatnosti?

— Ta informacija došla je do mene kroz Rolverove ruke. On ima plavu kosu. Ako je Angmark preuzeo Rolverov identitet, on bi svakako promijenio informaciju koju sam jutros primio. Ti i Welibus imate crnu kosu.

— Hm — reče Kershaul. — Da vidim da li slijedim tvoj način razmišljanja. Misliš da je Haxo Angmark ubio Rolvera, Welibusa ili mene i preuzeo identitet umorenog. Točno?

Thissell ga začuđeno pogleda: — Sam si rekao da se Angmark ne bi mogao ovdje smjestiti a da se ne otkrije? Zar se ne sjećaš?

— Oh, svakako. Da nastavim. Rolver ti je predao poruku u kojoj stoji da je Angmark crnokos i izjavio da je plavokos.

— Da. Možeš li to potvrditi? Mislim, za starog Rolvera?

— Ne mogu — reče Kershaul tužno. — Nisam video ni Rolvera ni Welibusa bez maske.

— Ako Rolver nije Angmark — reče Thissell — ako Angmark uistinu ima crnu kosu, onda ste ti i Welibus sumnjivi.

— Vrlo zanimljivo — reče Kershaul i pažljivo pogleda Thissella. — Kad smo već na tome, i ti bi mogao biti Angmark.

Kakve ti je boje kosa?

— Smeđa — reče Thissell otresito. Podigne sivo krzno maske Mjesečeva Moljca na stražnjem dijelu glave.

— Ali možda me varaš što se tiče teksta poruke — izjavi Kershaul.

— Ne varam te — reče Thissell umorno. — Možeš provjeriti kod Rolvera, ako hoćeš.

Kershaul zatrese glavom: — Nije potrebno. Vjerujem ti. Ali još nešto: što je s glasovima? Sve si nas čuo već prije i poslije Angmarkova dolaska. Ima li tu kakvih indikacija?

— Nema. Toliko pazim da spazim bilo kakav dokaz promjene kod vas da mi svi zvučite drukčije. A maske prigušuju glas.

Kershaul je čupkao bradicu: — Ne vidim trenutnog rješenja problema. — Nasmije se. — U svakom slučaju, treba li ga biti? Prije Angmarkova dolaska bili su Rolver, Welibus, Kershaul i Thissell.

Sada su tu, iz praktičnih razloga, još Rolver, Welibus, Kershaul i Thissell. Tko kaže da novi član neće biti bolji od starog?

— Zanimljiva misao — složi se Thissell — ali slučajno me zanima da identificiram Angmarka. Moja je karijera u pitanju.

— Shvaćam — promrmlja Kershaul. — Ova situacija je sada pitanje između tebe i Angmarka.

— Nećeš mi pomoći?

— Ne aktivno. Prožeo me sirenski individualizam. Mislim da će ti Rolver i Welibus slično odgovoriti — uzdahne. — Svi smo ovdje predugo.

Thissell je stajao duboko zamišljen. Kershaul je strpljivo pričekao i rekao: — Imaš li još pitanja?

— Nemam — reče Thissell. — Htio bih te još samo zamoliti za uslugu.

— Pomoći ću, ako mogu — pristojno odgovori Kershaul.

— Daj mi, zapravo mi posudi jednog od tvojih robova na tjedan ili dva.

Kershaul odsvira začuđen izraz na gangi: — Ne volim se baš odvajati od svojih robova; poznaju moje navike i mene…

— Kada uhvatim Angmarka, vratit ću ti ga..

— Vrlo dobro — reče Kershaul. Začegrta poziv na hymerkinu i rob se pojavi. — Anthony — zapjeva Kershaul — otići ćeš sa Ser Thissellom i služiti mu kratko vrijeme.

Rob se pokloni, nezadovoljan.

Thissell odvede Anthonyja na svoju kuću-brod, gdje ga je nadugo ispitivao, bilježeći određene odgovore u tabelu. Tada mu je zabranio da o tome priča i predao ga na brigu Tobyju i Rexu. Još je zapovjedio da se kuća-brod odvede što dalje od doka i da nitko ne smije stupiti na palubu dok se on ne vrati.

Još jednom je krenuo putem prema svemirskoj luci i našao je Rolvera kako ruča začinjenu ribu, naribanu koru salatnog drveta i zdjelicu bobica. Rolver udari naredbu na hymerkinu i rob postavi mjesto za Thissella.

— Kako napreduje tvoja istraga?

— Teško da napredujem — reče Thissell. — Pretpostavljam da mogu računati na tvoju pomoć?

Rolver se kratko nasmije — Imam dobre želje da bude tako.

— Konkretnije — reče Thissell — volio bih posuditi roba od tebe. Privremeno.

Rolver zastane s jelom. — Zašto?

— Radije ne bih objašnjavao — reče Thissell. — Ali budi siguran da ne tražim to ni zbog čega.

Bez ikakve finoće Rolver pozove roba i dodijeli ga u Thissellovu službu.

Na povratku na kuću-brod, Thissell se zaustavi u Welibusovu uredu.

Welibus digne glavu s posla. — Dobar dan, Ser Thissell.

Thissell odmah prijeđe na stvar. — Ser Welibus, hoćete li mi posuditi roba na nekoliko dana?

Welibus je oklijevao, a onda slegne ramenima. — Zašto ne?

Pročegrta hymerkinom; pojavi se rob. — Je li dobar? Ili bi ti više odgovarala djevojka? — nasmijao se prilično uvredljivo, po Thissellovu mišljenju.

— Bit će dobar. Vratit ću ga za nekoliko dana.

— Nema žurbe — odmahne Welibus rukom i vrati se poslu.

Thissell produži prema kući-brodu, gdje je odvojeno razgovarao sa svakim robom i unio nove bilješke u tabelu.

Sumrak se tiho spustio na Titanski ocean. Toby i Rex odveslali su kuću-brod od doka preko svilenkaste vode. Thissell je sjedio na palubi, slušajući tihe glasove, cvrkutanje i žamor instrumenata.

Svjetla s plutajućih kuća-brodova sjala su žuto i blijedocrveno. Obala je bila tamna; uskoro će Noćnici sići da čeprkaju po otpacima i zavidno gledaju preko vode.

Za devet dana Buenaventura će po redovnom rasporedu proći kraj Sirene; Thissell je imao naređenje da se vrati u Polipolis. Može li za devet dana pronaći Haxo Angmarka?

Prošla su dva dana, tri, četiri i pet. Svaki je dan Thissell silazio na obalu i bar jednom dnevno posjećivao Rolvera, Welibusa i Kershaula.

Svaki je drukčije reagirao na njegovu prisutnost. Rolver je bio podrugljiv i razdražljiv; Welibus formalan, u najboljem slučaju površno prijazan; Kershaul blag i učtiv, ali razmetljivo nezainteresiran i distanciran u razgovoru.

Thissell je ostajao jednako blag prema Rolverovim upornim sprdnjama, Welibusovoj veselosti, Kershaulovu povlačenju. I svakog je dana, vrativši se na svoju kuću-brod, unosio bilješke u tabelu.

Šesti, sedmi i osmi dan su došli i prošli. Rolver je prilično grubom izravnošću upitao želi li Thissell rezervirati mjesto na Buenaventuri. Thissell razmisli i reče: — Da, rezerviraj jedno mjesto.

— Natrag u svijet lica — strese se Rolver. — Lica! Svugdje blijeda, ribooka lica. Mesnate usne, nosovi čvornati i šuplji: isprešana, mlohava lica. Mislim da ih ne bi mogao podnijeti nakon života ovdje. Srećom, ti nisi postao pravi Sirenac.

— Ali ja se ne vraćam — reče Thissell.

— Mislio sam da želiš da ti rezerviram mjesto.

— Da. Za Haxo Angmarka. On se vraća u Polipolis brodom.

— Vrlo dobro — reče Rolver. — Znači, prepoznao si ga, — Naravno — reče Thissell. — Ti nisi?

Rolver slegne ramenima: — On je ili Welibus ili Kershaul, toliko sam shvatio. Tako dugo dok nosi masku i zove se Welibus ili Kershaul, meni je svejedno.

— Meni nije — reče Thissell. — Kada sutra polazi orbitalni brod?

— Točno u jedanaest i dvadeset i dvije minute. Ako Haxo Angmark odlazi, reci mu da ne kasni, — Bit će ovdje — reče Thissell.

Svratio je u uobičajeni posjet Welibusu i Kershaulu, vratio se na kuću-brod i unio tri posljednje bilješke u tabelu.

Dokaz je bio tu, jasan i uvjerljiv. Ne baš nepobitan, ali dovoljan da mu omogući definitivan potez. Provjerio je pištolj. Sutra je dan odluke. Nije mogao dopustiti greške.

Dan je osvanuo sjajnobijel, nebo je bilo boje unutrašnjosti ljušture školjke; Mireille je sjala kroz šarenu maglu. Toby i Rex odveslali su brod do doka. Tri preostale kuće-brodovi plutale su pospano na laganoj plimi.

Jedan je brod Thissell naročito promatrao, onaj čijeg je vlasnika Haxo Angmark ubio i bacio u vodu u luci. Tada se i taj brod pokrenuo prema obali, a Haxo Angmark stajao je na prednjoj palubi, noseći masku koju Thissall nije prije vidio: tvorevinu od grimiznih pera, crnog stakla i zašiljenih zelenih dlaka.

Thissell se morao diviti njegovu miru. Pametan plan, pametno zamišljen i ostvaren — ali upropašten nesavladivom teškoćom.

Angmark se vrati unutra. Kuća-brod došla je do doka. Robovi su bacili užad, spustili mostić. Thissell, s revolverom spremnim u džepu ogrtača, prođe niz dok i popne se na brod. Naglo gurne vrata salona.

Čovjek za stolom iznenađeno podigne glavu u crvenoj, crnoj i zelenoj maski.

Thissell reče: — Angmark, molim te, ne prosvjeduj i ne čini nikakve…

Nešto teško i tvrdo uhvati ga odostraga; bačen je na pod, a pištolj mu je stručno oduzet.

Iza njega začegrta hymerkin; glas zapjeva: — Zaveži glupanu ruke.

Čovjek koji je sjedio za stolom ustane i makne crvenu, crnu i zelenu masku, da bi otkrio crnu tkaninu roba. Thissell je okrenuo glavu. Nad njim je stajao Haxo Angmark, noseći masku koju je Thissel prepoznao kao Krotitelja Zmajeva, izrađenu od crne kovine, s oštrim nosom, udubljenim očnim dupljama i tri kreste koje su prelazile preko tjemena.

Izraz maske bio je nerazumljiv, ali je Angmarkov glas bio trijumfalan. — Lako sam te uhvatio.

— I jesi — reče Thissell. Rob mu je zavezao članke. Čegrtanje Angmarkova hymerkina ga udalji. — Ustani — reče Angmark. — Sjedni na onu stolicu.

— Što čekamo? — upita Thissell.

— Tvoja dva prijatelja još su na vodi. Neće nam trebati za ono što namjeravam.

— A što je to?

— Ubrzo ćeš saznati — reče Angmark. — Imamo još otprilike sat vremena za nas.

Thissell isproba vezove. Čvrsti, bez sumnje.

Angmark sjedne i sam. — Kako si me prepoznao? Priznajem da sam radoznao… Hajde, hajde — korio je Thissella koji je sjedio bez riječi. — Zar ne shvaćaš da sam te pobijedio? Nemoj si otežavati stvari.

Thissell slegne ramenima. — Radio sam prema osnovnom principu. Čovjek može maskirati svoje lice, ali ne i ličnost.

— Aha — reče Angmark. — Zanimljivo. Nastavi.

— Posudio sam roba od tebe i ostale dvojice stranaca i pažljivo ih ispitao. Koje su maske nosili njihovi gospodari mjesec dana prije tvog dolaska? Napravio sam tabelu i unio njihove odgovore. Rolver je nosio Jezersku Pticu otprilike osamdeset posto vremena, preostalih dvadeset posto podijeljeno je između Sofističke Apstrakcije i Crne Zamršenosti. Welibus je volio junake ciklusa Kan-Dachan. Nosio je Chalekuna, Neustrašivog Princa, a najviše Sevaina: šest od osam dana. Preostala dva dana nosio je svog Južnog Vjetra ili Veselog Sudruga. Kershaul, konzervativniji, davao je prednost Pećinskoj Sovi, Zvjezdanom Lutalici i dvije ili tri maske koje je povremeno nosio.

Kako sam rekao, ove sam podatke dobio iz vjerojatno najpouzdanijih izvora, od robova. Moj idući korak bio je da vas stalno promatram. Svaki sam dan bilježio koje ste maske nosili i uspoređivao to s tabelom. Rolver je nosio Jezersku Pticu šest puta i Crnu Zamršenost dva puta. Kershaul je nosio Pećinsku Sovu pet puta, Zvjezdanog Lutalicu jednom, kao i Quin-cunxa i Ideal Savršenosti, Welibus je nosio Smaragdnu Planinu dvaput, Trostrukog Feniksa triput, Neustrašivog Princa jednom i Boga Morskog Psa dvaput.

Angmark zamišljeno kimne. — Vidim u čemu sam pogriješio.

Birao sam između Welibusovih maski, ali po svom ukusu — i kao što kažeš, izdao sam se. Ali samo tebi. — Ustao je i prišao prozoru.

— Kershaul i Rolver prilaze obali; uskoro će krenuti za svojim poslom — iako sumnjam da bi se miješali; obojica su postali dobri Sirenci.

Thissell je čekao u tišini. Prošlo je deset minuta. Tada Angmark pruži ruku prema polici i uzme nož. Pogleda Thissella.

— Ustani.

Thissell polako stane na noge. Angmark mu se približi sa strane, ispruži ruku i podigne Mjesečeva Moljca s Thissellove glave.

Thissell jekne i uzaludno je pokuša uzeti. Prekasno; lice mu je bilo golo i otkriveno.

Angmark se okrene, skine vlastitu masku i navuče Mjesečeva Moljca. Pozove na hymerkinu. Dva roba uđu i šokirani zastanu ugledavši Thissella.

Angmark odsvira žustru frazu; pjevajući: — Ovog čovjeka odnesite na dok.

— Angmark — vikne Thissell — bez maske sam!

Robovi ga zgrabiše, i usprkos Thissellovoj očajničkoj borbi, izvedu ga na palubu i prevezu sa splava na dok.

Angmark učvrsti konop oko Thissellova vrata i reče: — Sada si Haxo Angmark, a ja sam Edwer Thissell. Welibus je mrtav, a uskoro ćeš biti i ti. Mogu obavljati tvoje poslove bez teškoća. Svirat ću instrumente poput Noćnika i pjevati kao vrana.

Nosit ću Mjesečeva Moljca dok ne istrune, a onda ću nabaviti drugu masku. U Polipolis će otići izvještaj, Haxo Angmark je mrtav. Sve će biti mirno.

Thissell ga je jedva čuo: — Ne možeš to učiniti — šaptao je. — Moja maska, moje lice…

Velika žena s plavom i ružičastom cvjetnom maskom išla je niz dok. Ugledala je Thissella i ispustila prodoran krik, bacivši se na dok.

— Pođi — reče Angmark veselo. Povuče konop i Thissella niz dok. Čovjek s maskom Piratskog Kapetana koji je silazio s broda ukočeno stane zapanjen.

Angmark zasvira u zachinko i zapjeva: — Gledajte poznatog kriminalca Haxo Angmarka. Na svim vanjskim svjetovima gnušaju se imena njegovog; sada je zarobljen i ide sramotno u svoju smrt. Gledajte Haxo Angmarka!

Skrenuli su na šetalište. Neko dijete uplašeno zavrišti; jedan čovjek promuklo vikne. Thissell posrne; suze su mu tekle iz očiju; vidio je samo mutne oblike i boje. Angmarkov glas snažno je rikao: — Gledajte svi kriminalca s vanjskih svjetova, Haxo Angmarka!

Priđite i pogledajte njegovo smaknuće!

Thissell slabašno vikne: — Ja nisam Angmark; Ja sam Edwer Thissell, on je Angmark. — Ali nitko ga nije slušao; čuli su se samo povici zaprepaštenosti, šoka, gađenja nad prizorom njegova lica.

Vikne Angmarku: — Daj mi moju masku, tkaninu za robove…

Angmark je pobjednički pjevao: — U sramoti je živio, u sramoti bez maske će i umrijeti.

Šumski Vilenjak stane ispred Angmarka. — Mjesečev Moljče, još jednom se susrećemo.

Angmark zapjeva: — Stani u stranu, prijatelju Vilenjače; moram pogubiti ovog kriminalca. U sramoti je živio, u sramoti i umire!

Gomila se okupila oko njih; maske su zurile u Thissella morbidnim uzbuđenjem.

Šumski Vilenjak istrgne konop iz Angmarkove ruke i baci ga na tlo. Gomila zaurla. čuli su se glasovi: — Ne dvoboj, ne dvoboj!

Pogubite čudovište!

Krpa je bačena preko Thissellove glave. Thissell je čekao ubod oštrice. Umjesto loga, spone su mu bile presječene. Užurbano popravi krpu, skrivajući lice, vireći između nabora.

Četiri muškarca držali su Haxo Angmarka. Šumski Vilenjak stajao je ispred njega, svirajući skaranvi. — Prije tjedan dana htio si mi svući masku; sada si postigao svoj izopačeni cilj!

— Ali on je kriminalac — poviče Angmark. — On je poznat, zloglasan!

— Kakva su njegova zlodjela? — zapjeva Šumski Vilenjak.

— Ubijao je, izdao; uništavao brodove; mučio, ucjenjivao, pljačkao, prodavao djecu u ropstvo; on je…

Šumski Vilenjak ga zaustavi: — Vaše religiozne razlike nisu važne. No, možemo posvjedočiti o tvojim sadašnjim zlodjelima!

Konjušar istupi. Bijesno zapjeva: — Ovaj drzak Mjesečev Moljac prije devet dana je mislio da ima pravo na izbor mojih najboljih životinja!

Još se jedan čovjek probije. Nosio je masku Općeg Stručnjaka i zapjevao: — Ja sam Majstor izrađivač maski; prepoznajem ovog stranca Mjesečeva Moljca! Nedavno je ušao u moju trgovinu i rugao se mojoj vještini. Zaslužuje smrt!

— Smrt stranom čudovištu! — urlala je gomila. Val ljudi nasrne.

Čelične oštrice se podignu i spuste i djelo bješe učinjeno, Thissell je gledao, nesposoban da se makne. Šumski Vilenjak mu se približi i strogo zasvira stimic, zapjevavši: — Za tebe imamo sažaljenja, ali i prezira. Pravi čovjek nikada ne bi propatio takva poniženja.

Thissell duboko uzdahne. Pruži ruku do pojasa i nadje svoj zachinko. Zapjeva: — Prijatelju moj, klevećeš me! Ne možeš li ocijeniti pravu hrabrost? Da li bi više volio poginuti u bici ili ići bez maske niz šetalište?

Šumski Vilenjak zapjeva: — Odgovor je samo jedan. Radije bih poginuo u bici; sramotu ne bih mogao podnijeti Thissell zapjeva: — Imao sam takav izbor. Da li da se borim zavezanih ruku i poginem, ili da pretrpim sramotu i kroz nju pobijedim neprijatelja svog. Priznaješ da nemaš dovoljno strakha da učiniš nešto tako. Dokazao sam se hrabrim junakom! Pitam, tko ovdje ima hrabrosti da učini što učinio sam ja?

— Hrabrosti? — pitao je Šumski Vilenjak. — Ne bojim se ničega, pa čak ni smrti od ruku Noćnika!

— Onda odgovori.

Šumski Vilenjak odstupi. Zasvira kontra-kamanthil: — To hrabrost je stvarno, ako takve bile su tvoje pobude.

Konjušar udari nekoliko prigušenih tonova na gomapardo i zapjeva: — Nitko između nas usudio se ne bi učiniti ovo što je čovjek bez maske učinio.

Gomila promrmlja odobravanje.

Izrađivač maski priđe, udarajući ponizno u kontra-kamanthil: — Molim te, Gospodaru Junače, uđi u moju trgovinu i promijeni ovu jadnu krpu za masku koja pristaje vrijednosti tvojoj.

Drugi izrađivač maski zapjeva: — Prije nego izabereš, Gospodaru Junače, pogledaj moje sjajne radove!

Čovjek s maskom Ptice Sjajnog Neba priđe Thissellu pun poštovanja: — Upravo sam završio skupocjenu kuću-brod; sedamnaest godina rada uloženo je u njenu gradnju. Podari me dobrom srećom prihvaćanja i korištenja tog sjajnog rada; na njoj te čekaju budni robovi lijepe djeve da te služe; u skladištu je obilje vina, a svileni sagovi pokrivaju palube.

— Hvala vam — reče Thissell, udarajući zachinko energično i s povjerenjem. — Prihvaćam sa zadovoljstvom. Ali prvo maska.

Izrađivač maski zasvira upitno triliranje na gomapardu: — Smatra li Gospodar Junak da je Pobjednik Morskih Zmajeva ispod njegova ugleda?

— Nikako — reče Thissell. — Smatram ga pogodnim i zadovoljavajućim. Sada ćemo krenuti da to provjerimo.