Drugi deo SPUŠTANJE NOĆI

18.

„Biće bolje da se pripaziš“, reče Binaj. Počinjao je da oseća napetost. Spuštalo se veče… veče pomračenja, koje je tako dugo čekao sa strahom. „Ator je besan na tebe, Teremone. Ne mogu da verujem da si sada došao ovamo. Znaš da ne bi trebalo da se pojavljuješ u blizini. Naročito ne večeras. Valjda ti je jasno da posle svega što si napisao o njemu u poslednje vreme…“

Novinar se zakikota. „Rekoh ti već. U stanju sam da ga smirim.“

„Ne budi suviše siguran u to, Teremone. Zar se ne sećaš da si ga u svojoj rubrici nazvao penzionisanim smušenkom? Stari je skoro sve vreme smiren i čvrst, ali kada mu neko stane na žulj, ume neverovatno da se razgoropadi.“

Teremon slegnu ramenima i odvrati: „Slušaj, Binaje, pre no što sam postao slavan kolumnista bio sam sitan reporter koji se specijalizovao za sve vrste nemogućih intervjua, doslovce nemogućih. Svake večeri bih se vraćao kući sa modricama, crnim okom, a ponekad i sa kojom slomljenom kosti, ali uvek sam dobijao priču. Pošto provedeš nekoliko godina rutinski izluđujući ljude zarad priče, stekneš izvesno samopouzdanje. U stanju sam da iziđem nakraj sa Atorom.“

„Izluđivao si ljude?“ upita Binaj. Značajno je pogledao u pravcu kalendara obešenog visoko na zidu u hodniku. Sjajnim zelenim slovima najavljivao je datum: DEVETNAESTI TEPTAR. Dan nad danima, onaj koji je goreo u svačijem umu, ovde u Opservatoriji, mesec za mesecom. Poslednji razumni dan za mnoge, možda većinu ljudi sa Kalgaša. „Večeras baš ne biraš pametno reči, šta misliš?“

Teremon se osmehnu. „Možda si u pravu. Videćemo.“ On pokaza prema zatvorenim vratima Atorove kancelarije. „Ko je sada unutra?“

„Ator, razume se. I Tilanda… ona je jedan od astronoma. Davnit, Simbron, Hikinan, celo osoblje Opservatorije. To je što se toga tiče.“

„A Sifera? Kazala je da će doći.“

„Još nije.“

Na Teremonovom licu pojavi se iznenađenje. „Zaista? Kada sam je pre neki dan pitao da li će izabrati Sklonište, praktično mi se nasmejala u lice. Čvrsto je bila odlučila da odavde posmatra pomračenje. Ne mogu da verujem da se predomislila. Ta se žena ne plaši ničega, Binaje. Možda sređuje u poslednjem trenutku još neke sitnice u svojoj kancelariji.“

„Najverovatnije.“

„A naš bucmasti prijatelj Širin? Ni on nije ovde?“

„Ne, nipošto. On je u Skloništu.“

„Naš Širin nije baš hrabar, a?“

„Bar je dovoljno razuman da to prizna. I Raista je u Skloništu, kao i Atorova žena Najilda, uostalom kao i gotovo svi ostali koje poznajem, osim nas nekolicine iz Opservatorije. Da si mudar i ti bi bio tamo, Teremone. Kada Tama večeras stigne ovamo, požalićeš što nisi.“

„Apostol Folimun 66 mi je rekao otprilike istu stvar pre više od godinu dana, samo što me je on pozivao u svoje Sklonište, ne vaše. Ali sasvim sam spreman da se suočim sa najgorim užasom koji bogovi mogu da sruče na mene, prijatelju. Večeras moram da budem na licu mesta, jer zakopan u nekom udobnom malom podzemnom skloništu neću moći da napišem rubriku, je li tako?“

„Sutra neće više biti novina za koje bi napisao tu priču, Teremone.“

„Misliš?“ Teremon uhvati Binaja za ruku i priđe mu sasvim blizu, gotovo mu se unese u lice. Tihim, napetim glasom upita: „Kaži mi, Binaje. Kao prijatelj prijatelju. Da li stvarno misliš da će se večeras dogoditi nešto tako neverovatno kao što je Spuštanje noći?“

„Da, mislim.“

„Pobogu! Ti to ozbiljno, čoveče?“

„Nikad nisam bio ozbiljniji u životu, Teremone.“

„Ne mogu da verujem. Tako si smiren, Binaje. Tako čvrst, odgovoran. Pa ipak si sakupio gomilu, kako si sam priznao, spekulativnih astronomskih proračuna, nešto ugljenisanih ostataka iskopanih u pustinji hiljadu milja odavde i nekoliko trica koje si čuo iz ustiju gomile kultista divljeg pogleda, sve si to pomešao u najluđu prokletu zbrku apokaliptičkih gluposti koju sam ikada…“

„Nisu to gluposti“, ostade uporan Binaj i još jednom tiho ponovi. „Nisu to gluposti.“

„Znači, večeras će stvarno doći do smaka sveta.“

„Sveta kakvog mi poznajemo i volimo, da.“

Teremon pusti Binajevu ruku i podiže ruke u očajanju. „Blagi Bože! Čak i ti! Tame mu, Binaje, već preko godinu dana pokušavam da poverujem u sve to, ali ne mogu, jednostavno ne mogu. Šta god kazali ti, ili Ator, Sifera. Folimun 66, Mondior…“

„Sačekaj još malo“, reče Binaj. „Samo još nekoliko časova.“

„Ti to stvarno iskreno!“ Reče zabrinuto Teremon. „Svih mu bogova, nisi ništa manje udaren od Mondiora lično. Fuj! To ti je moj komentar, Binaje. Fuj… Uvedi me unutra da se vidim sa Atorom, hoćeš li?“

„Upozoravam te, on tebe ne želi da vidi.“

„To si već kazao. Ipak me uvedi.“

19.

Teremon nije očekivao da će ikada morati da zauzme neprijateljski stav prema naučnicima iz Opservatorije. Jednostavno je tako ispalo, veoma postepeno, tokom meseci koji su vodili ka devetnaestom teptaru.

U suštini, reč je bila o novinarskom integritetu, govorio je sebi. Binaj mu je bio stari prijatelj; dr Ator je, van svake sumnje, bio veliki astronom; Širin genijalac, otvoren i simpatičan; a Sifera… e pa, ona je bila privlačna i zanimljiva žena i poznati arheolog. Uopšte nije želeo da bude u neprijateljstvu sa tim ljudima.

Međutim, morao je da piše o onome u šta veruje. A do dubine svoje duše verovao je da je ova skupina iz Opservatorije bila isto onoliko uvrnuta koliko i Apostoli Plamena, i u istoj meri opasna po stabilnost društva.

Neka nevidljiva planeta, koja se uz to još ne može otkriti, juri preko neba po orbiti koja je donosi u blizinu Kalgaša svakih nekoliko dekada, nije nego! Kombinacija položaja sunaca u kojoj na nebu ostaje samo Dovim kada nevidljiva planeta stigne ovoga puta? Dovimova svetlost tako biva zaklonjena i svet zapada u Tamu? Posledica toga je sveopšte ludilo? Ne, ne, nije mogao to da svari.

Teremonu je sve to izgledalo u istoj meri suludo kao i stvari koje su Apostoli Plamena godinama trućali. Jedina posebnost koju su Apostoli ubacili bio je tajanstveni fenomen poznat pod nazivom Zvezde. Čak su i ljudi iz Opservatorije bili toliko pametni da priznaju kako nemaju pojma šta su to Zvezde. Očigledno, neka nova vrsta nevidljivih nebeskih tela koja odjednom postaju vidljiva po završetku Godine pobožnosti i bes bogova se sruči na Kalgaš… tako su bar tvrdili Aposotoli.

„To je nemoguće“, rekao mu je Binaj, jedne večeri u klubu Šest sunaca. Bilo je to šest meseci pre datuma određenog za pomračenje. „Pomračenje i Tama, da. Zvezde, ne. U Vaseljeni nema ničeg osim našeg sveta, šest sunaca, nekih beznačajnih asteroida… i Kalgaša Dva. Ako, takođe, postoje Zvezde, zašto ne možemo da izmerimo njihovo prisustvo? Kako to da ne možemo da ih otkrijemo na osnovu orbitalnog odstupanja onako kako smo to učinili sa Kalgašem Dva? Ne, Teremone, ako tamo napolju postoje Zvezde, onda mora da nešto nije u redu sa Teorijom opšte gravitacije. A mi znamo da je teorija ispravna.“

Znamo da je teorija ispravna, upravo to je Binaj kazao. Ali zar to nije bilo isto kao kada bi Folimun rekao: „Znamo da je Knjiga Postanja knjiga istine“?

U pošetku, kada su mu Binaj i Širin ispričali o svom saznanju da će nastupiti razorno razdoblje Tame na celom svetu, Teremon, napola sumnjičav i napola uplašen i zadivljen njihovim apokaliptičkim vizijama, odista je davao sve od sebe da im pomogne. „Ator želi da se sretne sa Folimunom“, kazao je Binaj. „Pokušava da sazna da li Apostoli poseduju kakve drevne astronomske zapise koji bi mogli potvrditi ono do čega smo mi došli. Možeš li to da središ?“

„Kakva ideja“, primetio je Teremon. „Razdražljivi stari naučnik traži da se sretne sa predstavnikom nenaučnih sila koje su uz to i protiv nauke. Videću šta mogu da učinim.“

Ispostavilo se da je sastanak bilo iznenađujuće lako zakazati. Teremon je ionako nameravao ponovo da intervjuiše Folimuna. Apostol oštrog lika obećao je da će ga primiti narednog dana.

„Ator?“ upitao je Folimun kada muje Teremon preneo Binajevu poruku. „Zašto bi on želeo da vidi mene?“

„Možda namerava da postane Apostol“, vragolasto nagovesti Teremon.

Folimun se nasmeja. „To je malo verovatno. Koliko ga poznajem, pre bi se ceo obojio u ljubičasto i krenuo nag u šetnju bulevarom Saro.“

„Možda se izmenio“, reče Teremon. Oprezno je posle mučne pauze dodao: „Znam pouzdano da su on i njegovo osoblje došli do izvesnih podataka koji bi mogli da podrže vaše verovanje da će Tama ovladati svetom narednog devetnaestog teptara.“

Folimun je dozvolio sebi da pokaže jedva primetno krajnje kontrolisano zanimanje, tako što je sasvim neznatno izvio jednu obrvu. „To bi bilo predivno, ako je tačno“, mirno je primetio.

„Moraćete lično da se sretnete s njim ako to želite da otkrijete.“

„Upravo to ću i učiniti“, rekao je Apostol.

I učinio je. Pravu prirodu sastanka između Folimuna i Atora Teremon nikada nije uspeo da otkrije, uprkos velikom uloženom trudu. Sastanku su prisustvovali jedino Folimun i Ator, a nijedan od njih nije ni reč rekao nikom drugom o njemu posle toga, koliko je Teremon uspeo da otkrije. Binaj, Teremonova glavna veza sa Opservatorijom, mogao je samo da mu ponudi neodređena nagađanja.

„Razgovor je imao neke veze sa drevnim astronomskim zapisima za koje šef veruje da su u posedu Apostola, to je sve što mogu da ti kažem“, izjavio je Binaj. „Ator nagađa da su oni baštinili stvari tokom vekova, možda još iz vremena od pre poslednjeg pomračenja. Pojedini pasusi u Knjizi Otkrovenja napisani su, znaš, nekim starim, zaboravljenim jezikom.“

„Starim zaboravljenim brbljarijama, hoćeš da kažeš. Niko nikada nije uspeo da izvuče bilo kakav smisao iz toga.“

„Sigurno je samo da ja to ne mogu“, reče Binaj. „Ali neki veoma uvaženi filolozi smatraju da bi ti pasusi mogli biti pravi preistorijski tekstovi. Šta ako Apostoli znaju kako se dešifruje taj jezik? Ali to čuvaju za sebe, tako prikrivajući astronomske podatke koji su možda zapisani u Knjizi Otkrovenja. To je možda ono za čim Ator traga.“

Teremon je bio zapanjen. „Hoćeš da kažeš da najugledniji astronom našega vremena, možda i svih vremena, ima potrebu da se posavetuje sa gomilom histeričnih kultista o jednom naučnom nalazu?“

Binaj slegnu ramenima i odgovori: „Znam samo da Ator ne voli Apostole i njihova učenja ništa više od tebe, ali misli da mu sastanak sa tvojim prijateljem Folimunom može biti od velike koristi.“

„Nije mi on nikakav prijatelj! Samo poslovni poznanik.“

Binaj odvrati: „Kako god želiš da ga zoveš…“

Teremon ga preseče. Ključao je od besa što ga je i samog iznenadilo. „I samo da ti kažem da kod mene nećete dobro proći, ako se pokaže da ste sa Apostolima sklopili kakvu nagodbu. Što se mene tiče Apostoli predstavljaju samu Tamu… najcrnju, najomraženiju vrstu reakcionarnih pogleda. Ako dopustimo da bude po njihovom, sve će nas naterati da živimo kao u srednjem veku, postimo, budemo kreposni i ponovo počnemo da se bičujemo. Već je dovoljno loše to što imamo psihopate poput njih koji pljuju unaokolo delirična proročanstva kako bi uzburkali miran svakodnevni život; međutim, ako čovek Atorovog ugleda namerava da podrži te smešne gmizavce tako što će uvrstiti neka od njihovih trućanja u vlastite nalaze, postaću veoma, veoma sumnjičav, prijatelju, u vezi sa svim što će ubuduće stizati iz vaše Opservatorije.“

Na Binajevom licu jasno se očitavala potištenost.

„Kad bi samo znao, Teremone, kako pogrdno Ator govori o Apostolima, koliko malo poštovanja gaji prema svemu što su oni ikada zastupali…“

„Zašto onda sebi dopušta da razgovara sa njima?“

„I ti si razgovarao sa Folimunom?“

„To je drugo. Dopadalo se to meni ili ne, Folimun je ovih dana vest. Moj je posao da otkrijem šta se zbiva u njegovom umu.“

„Pa možda je i Ator istog mišljenja“, žučno primeti Binaj.

Tu su prekinuli razgovor zato što je počeo da prerasta u svađu koju nijedan od njih nije želeo. Pošto Binaj zaista nije imao pojma kakav su sporazum Ator i Folimun mogli sklopiti, ako je do tako nečeg uopšte došlo, Teremon je uvideo da nije imalo smisla obrađivati ga.

Međutim, Teremon je kasnije shvatio da je upravo za vreme ovog razgovora počeo da se menja njegov stav prema Binaju i Širinu i ostalima sa Univerziteta… kada je prestao da bude simpatizer i znatiželjni promatrač i postao podrugljiv kritičar koji im se ruga. Iako je i sam na neki način pomogao da dođe do sastanka između direktora Opservatorije i Apostola, Teremonu se sada činilo da je taj sastanak predstavljao prodaju najgore vrste, naivnu kapitulaciju od strane Atora silama reakcije i slepog neznanja.

Iako nikada nije bio iskreno u stanju da natera sebe da poveruje u te teorije naučnika… uprkos svim takozvanim „dokazima“ koje su mu dozvolili da proveri… Teremon je zauzimao uglavnom neutralni stav u svojim člancima, kada su počele da se objavljuju u Hronici prve priče o pomračenju koje je bilo na pomolu.

„Zapanjujuće obaveštenje“, tako ga je nazvao, „i krajnje zastrašujušće — ako je istinito. Kao što Ator 77 sasvim ispravno kaže, svako duže razdoblje iznenada nastale Tame širom sveta predstavljalo bi propast s kakvom se svet nikada nije suočio. Ali sa druge strane sveta stiglo nam je jutros drugačije mišljenje. 'Uz svo dužno poštovanje prema velikom Atoru 77', izjavljuje Heranian 1104, kraljevski astronom iz carske opservatorije u Kanipilitiniuku, 'još nema čvrstih dokaza da takozvani satelit Kalgaš Dva uopšte postoji, a kamoli da je u stanju da prouzrokuje takvo pomračenje kakvo predviđa skupina naučnika sa Univerziteta Saro. Mormao imati na umu da su sunca… čak i jedno tako malo sunce kao što je Dovim… mnogo veća od bilo kog lutajućeg satelita koji bi mogao proći pored nas, usled čega je malo verovatno da bi jedan takav satelit bio u stanju da zapreči celokupno solarno osvetljenje koje bi moglo stići do površine našeg sveta…'“

Ali onda je usledio govor Mondiora 71, trinaestog umilitara, u kome je Visoki Apostol ponosno izjavio da je najveći naučnik na svetu podržao ono što piše u Knjizi Otkrovenja. „Glas nauke je sada postao jedno sa glasom Neba“, vikao je Mondior. „Naglašavam; nemojte se više nadati u čuda i snove. Ono što mora doći, mora. Ništa ne može spasiti svet od srdžbe bogova, ništa osim volje da se odreknemo greha, zla, da se posvetimo vrlini i onome što je ispravno.“

Mondiorova bučna izjava nagnala je Teremona da se odrekne neutralnosti. Zbog odanosti Binaju, dozvolio je sebi da, izvesno vreme, manje više prihvata hipotezu o pomračenju ozbiljno. Ali sada je počeo da uviđa da je to čista ludorija… grupa iskrenih naučnika zavaravala je sama sebe; zaslepljena vlastitim entuzijazmom izazvanim gomilom slučajnih dokaza i donošenjem zaključaka na osnovu puke slučajnosti, bila je spremna da se zavarava verovanjem u najveću ludost ovoga veka.

Narednog dana pojavilo se pitanje u Teremonovoj rubrici: „Da li se pitate kako su Apostoli Plamena uspeli da preobrate Atora 77: slavni starac astronomije poslednji je od svih ljudi koji bi pružili podršku tim zakukuljenim liferantima šupljih fraza i mađioničarskih trikova. Da li je neki zlatousti Apostol u toj meri šarmirao velikog naučnika da je sišao s uma? Ili je samo reč o tome da je, kao što smo čuli da se šapuće iza bršljanom prekrivenih zidova Univerziteta Saro, granica starosti za mandatnu penziju za nekoliko godina previsoka?“

To je bio samo početak.

Teremonu je sada bilo jasno kakvu ulogu mora da odigra. Ako ljudi počnu ozbiljno da shvataju to pomračenje, doći će do nervnih slomova na sve strane čak i bez nastupanja sveopšte Tame koja bi pokrenula lanac nevolja.

Ako svi stvarno počnu da veruju da ih devetnaestog teptara uveče čeka propast sveta, na ulicama će izbiti panika mnogo pre toga; opšta histerija, propast zakona i reda, poduže razdoblje opšte nestabilnosti i mučnog strahovanja… praćeno bogovi samo znaju kakvim emocionalnim preokretima kada dođe taj strašni dan i prođe bez posledica. Njegov će zadatak biti da razbije strah od Spuštanja noći, Tame, Sudnjeg Dana, tako što će ih ismevati.

I tako, kada je Mondior počeo divlje da grmi kako će ih uskoro stići osveta bogova, Teremon 762 je odgovorio vedrima skicama u kojima je govorio o tome kako će svet izgledati ako Apostoli uspeju da ga „reformišu“ po svojoj volji… ljudi će ići na plažu zamotani u kupaće kostime do članaka, za vreme sportskih takmičenja održavaće se dugačke molitve, sve slavne knjige, klasične drame i predstave biće ponovo ispisane kako bi se iz odstranio i najmanji nagoveštaj bezbožnosti.

A kada su Ator i njegova grupa objavili dijagrame sa kretanjima Kalgaša Dva — koji još nije bio viđen i koji se očigledno nije mogao videti — preko neba na njegovom tajanstvenom putu ka mestu sastanka sa bledocrvenom svetlošću Dovima, Teremon je pravio posprdne primedbe o zmajevima, nevidljivim džinovima i ostalim mitološkim čudovištima koja poskakuju kroz nebesa.

Kada je Mondior počeo unaokolo da maše naučnim autoritetom Atora 77 kao argumentom koji predstavlja svetovnu podršku apostolskim učenjima, Teremon je odvratio postavivši pitanje kako iko može ozbiljno uzimati autoritet Atora 77, sada kad je on očigledno poremećen kao i sam Mondior.

Kada je Ator pozvao na što brže sprovođenje programa skladištenja hrane, naučnih i tehničkih informacija i svega ostalog što će biti neophodno čovečanstvu pošto izbije sveopšte ludilo, Teremon je objavio da je sveopšte ludilo već izbilo u određenim kvartovima i dao je vlastiti spisak sa osnovnim namirnicama koje treba spremiti u podrum („otvarače za konzerve, rajsnedle, kopije tablica množenja, karte za igranje… Ne zaboravite da ispišete svoje ime na ceduljici i pričvrstite je za desni zglavak, u slučaju da ga zaboravite kada dođe Tama… A na ceduljici oko levog zglavka napišite: Da bi saznao svoje ime, pogledaj ceduljicu na drugom zglavku…“)

Teremonovim čitaocima, koji pročitali članak do kraja, bilo je teško da odluče koja je grupa apsurdnija… Apostoli Plamena koji su frktali unaokolo proričući Sudnji dan, ili patetični, lakoverni posmatrači neba iz Opservatorije na univerzitetu Saro. Ali jedno je bilo sigurno: zahvaljujući Teremonu, teško da je iko verovao da će se dogoditi bilo šta neobično uveče devetnaestog teptara.

20.

Ator ratoborno isturi donju usnu i zagleda se besno u čoveka iz Hronike. Uspevao je da se savlada jedino neverovatnim naporom.

„Vi ovde? Uprkos svemu što sam kazao? Kakva drskost!“

Teremon je ispružio šaku, kao da je stvarno očekivao da će je Ator prihvatiti. Ipak ju je posle jednog trenutka spustio i ostao da stoji zagledan u direktora Opservatorije sa zapanjujućim nehajem.

Glasom koji je podrhtavao od jedva zauzdanih emocija, Ator reče: „Vi ste, gospodine, svojim dolaskom ovamo večeras dokazali da ste neviđeno drski. Zapanjem sam da se usuđujete da dođete među nas.“

Binaj, koji je stajao u uglu prostorije i nervozno se oblizivao, primeti: „Gospodine, konačno…“

„Jesi li ga ti pozvao ovamo? Iako si znao da sam izričito zabranio…“

„Gospodine, ja…“

„Pozvala me dr Sifera“, izjavi Teremon. „Navaljivala je da dođem. Ovde sam na njen poziv.“

„Sifera? Sifera? Sumnjam u to. Pre samo nekoliko nedelja kazala mi je da vas smatra neodgovornom budalom. Govorila je o vama na najgrublji mogući način.“ Ator se osvrnu oko sebe. „Uzgred budi rečeno, gde je ona? Trebalo je da bude ovde, zar ne?“ Nije dobio odgovor. Okrenuvši se Binaju, Ator primeti: „Ti si ovamo uveo tog novinara, Binaje. Veoma sam iznenađen tvojim postupkom. Ovo nije trenutak za neposlušnost. Opservatorija je večeras zatvorena za novinare. A za ovog novinara ovde zatvorena je već duže veme. Odmah ga isprati.“

„Direktore Ator“, poče Teremon, „kada biste mi samo dozvolili da iznesem svoje razloge zbog…“

„Mislim, mladiću, da vas ništa od onoga što biste mogli reći ne bi opravdalo za nepodnošljive svakodnevne članke iz proteklih nekoliko meseci. Vodili ste agresivnu novinarsku kampanju protiv napora mojih kolega i mene da organizujemo svet protiv onoga što preti da nas uništi. Dali ste sve od sebe, svojim krajnje ličnim napadima, da osoblje ove Opservatorije izvrgnete ruglu.“

Podigao je primerak Hronike sa stola i zamahao njime besno prema Teremonu. „Čak i osoba bezočna kao što ste vi trebalo je da se zamisli pre no što dođe kod mene sa zahtevom da joj se dozvoli da odavde izveštava o današnjim događajima za svoje novine. Od svih novinara ponajpre… vi!“

Ator baci novine na pod, uputi se ka prozoru sa prekrštenim rukama na leđima.

„Smesta odlazite“, odreza on preko ramena. „Binaje, vodi ga odavde.“

Atoru je bubnjalo u glavi. Znao je da mora ovladati svojim besom. Nije smeo dozvoliti da mu bilo šta odvuče pažnju od neizmernog i kataklizmičkog događaja koji će se uskoro dogoditi.

Zlovoljno je zurio u nebo nad Saroom, terajući sebe da se smiri što najbolje može večeras.

Onos je počeo da zalazi prema obzorju. Uskoro će izbledeti i nestati u dalekim maglama. Ator ga je posmatrao kako se spušta.

Znao je da ga nikada više neće videti kao čovek zdrave pameti.

Vidljiv je takođe bio hladni, beli sjaj Site, nisko na nebu, daleko na suprotnom kraju grada, na naspramnom obzorju. Sitin blizanac, Tano, nije se mogao videti… već je bio zašao, i sada je klizio preko neba suprotne polulopte, koja će uskoro uživati u neobičnoj pojavi dana pet sunaca… Sita je već polako nestajala sa vidika. Za tren ili dva će nestati.

Čuo je iza sebe Binaja i Teremona kako šapuću.

„Je li taj čovek još tu?“ upita Ator pretećim glasom.

Binaj odvrati: „Gospodine, mislim da bi trebalo da ga saslušate.“

„Stvarno? Misliš da bi trebalo da ga saslušam?“ Ator se okrenu, oči su mu besno sevale. „Oh, ne, Binaje. Ne, on će saslušati mene!“ On odlučno pozva novinara, koji uopšte nije pokazivao nameru da se udalji. „Dođite ovamo, mladiću! Dobićete svoju priču.“

Teremon lagano krenu prema njemu.

Ator pokaza kroz prozor. „Sita samo što nije zašla… ne, već je zašla. Nestaće i Onos, za trenutak ili dva. Od svih šest sunaca, na nebu će ostati samo Dovim. Vidite li ga?“

Uopšte nije morao da postavi to pitanje. Crveni patuljak je večeras izgledao čak manji nego obično, manji nego što je bio decenijama. Ali bio je gotovo u zenitu i njegova crvenkasta svetlost zastrašujuće je preplavljivala predeo neobičnim krvavocrvenim osvetljenjem, dok su sjajni zraci Onosa na zalasku zamirali.

Atorovo podignuto lice bilo je obasjano crvenom Dovimovom svetlošću. „Za manje od četiri časa“, reče on, „civilizacija kakvu poznajemo će se okončati. To će se dogoditi stoga što će, kao što vidite, Dovim biti jedino sunce na nebu.“ Začkiljio je i zagledao se put obzorja. Nestao je i poslednji žuti treptaj Onosa. „Eto. Dovim je ostao sam! Preostaju nam četiri sata, do kraja. Odštampajte to! Ali neće biti nikoga da to i pročita.“

„Ali ako četiri časa prođu… a posle njih još četiri… i ništa se ne dogodi?“ upita Tremon blago.

„Neka vas to ne brine. Uveravam vas da će se mnogo toga dogoditi.“

„Možda. Ali ako se ipak ništa ne dogodi?“

Ator se borio protiv besa koji ga je obuzimao. „Gospodine, ako ne odete i ako Binaj odbije da vas isprati, pozvaću univerzitetsko obezbeđenje i… Ne. Poslednje večeri Civilizacije neću ovde dozvoliti nikakve neljubaznosti. Imate pet minuta, mladiću, da kažete ono zbog čega ste došli. Po isteku toga vremena, ili ću vam dozvoliti da ostanete i posmatrate pomračenje, ili ćete svojevoljno otići. Jesmo li se razumeli?“

Teremon je oklevao samo trenutak. „To je prilično pošteno.“

Ator izvadi džepni sat. „Znači, imate pet minuta.“

„Dobro. Prvo: u čemu je razlika ako mi dozvolite da lično prisustvujem onome što će se dogoditi? Ako se vaša predviđanja obistine, moje prisustvo će biti nevažno… doći će do smaka sveta, sutra neće biti novina i ja neću moći ni na koji način da vas povredim. Drugo: šta ako ne dođe ni do kakvog pomračenja? Svi vi ćete biti izvrgnuti takvom ruglu kakav svet ne pamti. Zar ne mislite da bi bilo mudro prepustiti prijatelju da vam se ruga?“

Ator frknu: „Mislite na sebe?“

„Svakako!“ Teremon se nehajno smesti u najudobniju fotelju u prostoriji i prekrsti noge. „Moji su članci povremeno možda malo grubi, slažem se, ali dozvolio sam vam, kad god je to bilo moguće, da iskažete svoje stavove. Konačno, Binaj mi je prijatelj. On mi je prvi nagovestio šta se ovde događa i verovatno se sećate da sam u početku bio veoma naklonjen vašim istraživanjima. Međutim, pitam vas, dr Atore, kako ste mogli, vi, jedan od najvećih naučnika u celoj istoriji, da okrenete leđa saznanju da je naš vek, vek trijumfa razuma nad sujeverjem, činjenica nad maštom, znanja nad slepim strahom? Apostoli plamena predstavljaju apsurdni anahronizam. Knjiga Otkrovenja je zakukuljena gomila gluposti. Svako inteligentan, svako moderan, zna to. Stoga su se ljudi uplašili, čak razljutili, što su se naučnici preobratili i govore nam kako ti kultisti propovedaju istinu. Oni…“

„To nije tačno, mladiću“, prekide ga Ator. „Apostoli su nam pružili izvesne podatke; međutim, naši nalazi ne sadrže ni trunku njihovog misticizma. Činjenice su činjenice i ne može se poreći da takozvane 'gluposti' Apostola podupiru izvesne činjenice. To smo otkrili na vlastitu žalost, uveravam vas. Mi smo prezreli njihovo mitologizovanje i učinili sve što smo mogli da razdvojimo njihova krajnje istinita upozorenja o predstojećoj nesreći od njihovog besmislenog i neprihvatljivog programa za preobražaj i 'reformu' društva. Uveravam vas da nas Apostoli sada mrze još više od vas.“

„Ja vas ne mrzim. Samo pokušavam da vam kažem da je javnost loše volje. Ljuta je.“

Ator iskrivi usta u znak prezira. „Samo neka se ljute!“

„Dobro, ali šta će biti sutra?“

„Neće biti nikakvog sutra!“

„Ali ako ga bude? Recimo da ga bude… samo zarad razgovora. Taj bes mogao bi prerasti u nešto ozbiljno. Konačno, i sami znate, ceo poslovni svet doživeo je sunovrat poslednjih nekoliko meseci. Došlo je do kraha berze u tri navrata, ili to možda niste primetili? Razumni ulagači ne veruju da će doći do smaka sveta, ali smatraju da bi drugi ulagači mogli početi tako da misle, te stoga razumni rasprodaju sve pre no što počne panika… na taj način i sami podlegavši panici. Kasnije ponovo sve to pokupuju i ponovo prodaju čim se berza opravi, pa ponovo započnu ceo silazni ciklus. I šta mislite da se dogodilo sa poslovima? Ni običan građanin vam ne veruje, ali nema smisla kupovati novu garnituru za trem, je li tako? Bolje je za svaki slučaj sačuvati novac, ili ga uložiti u konzervirane namirnice i municiju, a nameštaj može da sačeka.

Shvatate li u čemu je stvar, dr Atore. Čim se sve ovo završi, poslovni interesi će želeti živog da vas oderu. Kazaće da ako ludaci… molim za izvinjenje… ludaci prerušeni u ozbiljne naučnike mogu uznemiriti celu ekonomiju zemlje kad god to žele, izdavši kakvo nadobudno predskazanje, onda je dužnost zemlje da se pobrine kako se takve stvari ne bi dešavale. Leteće perje, doktore.“

Ator je nezainteresovano posmatrao kolumnistu. Pet minuta bilo je na izmaku.

„I šta vi predlažete da se uradi kako bi se situacija popravila?“

„Pa“, poče Tremon, cereći se, „evo šta sam smislio: počevši od sutra, biću vaš neslužbeni predstavnik za veze sa javnošću. Pod tim podrazumevam da mogu pokušati da stišam bes s kojim ćete morati da suočite… na isti način na koji sam pokušavao da smanjim napetost koju je narod osećao… pomoću humora, ismevanjem, ako bude potrebno. Znam… to će biti teško podneti, priznajem, jer ću sve vas morati da predstavim kao gomilu blebetavih idiota. Ali ako uspem da navedem ljude da vam se smeju, mogli bi zaboraviti na ljutnju. Zauzvrat, tražim da eksluzivno meni dozvolite da pokrivam večerašnje događaje u Opservatoriji.“

Ator je ćutao. Binaj prasnu: „Gospodine, vredi promisliti o tome. Znam da smo ispitali svaku mogućnost, ali uvek postoje izgledi jedan prema milion, milijardu, da se negde potkrala greška ili u našoj teoriji ili u proračunima. A ako postoji…“

Ostali u prostoriji počeli su da mrmore i Atoru se učinilo da se slažu sa Teremonom. Bogova im, zar se celo odeljenje okreće protiv njega? Ator napravi grimasu kao da su mu usta puna nečeg gorkog što ne može da ispljune.

„Da vam dozvolim da ostanete sa nama kako biste sutra mogli bolje da nam se rugate? Izgleda da mislite kako sam potpuno pošandrcao, mladiću!“

Teremon odvrati: „Ali već sam vam objasnio da moje prisustvo ovde ništa neće izmeniti. Ako dođe do pomračenja, ako se spusti Tama, od mene možete očekivati samo odnos pun poštovanja, kao i svu moguću pomoć u bilo kakvoj krizi koja bi mogla nastupiti. A ako se ipak ništa neobično ne dogodi, voljan sam da vam se stavima na raspolaganje u nadi da ću moći da vas zaštitim, dr Atore, od besa ljutitih građana koji…“

„Molim vas“, javi se jedan novi glas. „Dopustite mu da ostane, dr Atore.“

Ator se osvrnu unaokolo. Sifera je ušla neprimećena.

„Izvinite što kasnim. U odeljenju za arheologiju je u poslednjem trenutku iskrsao problem koji je malo uzburkao stvari i…“ Ona izmenja pogled sa Teremonom, a zatim se obrati Atoru: „Molim vas da se ne vređate. Znam da nas je okrutno ismevao. Ali pozvala sam ga večeras ovamo kako bi se u našem prisustvu mogao uveriti da smo odista bili u pravu. On je… moj gost, doktore.“

Ator sklopi oči na trenutak. Siferin gost! To je bilo suviše. Zašto ne pozovu i Folimuna? I Mondiora!

Ali izgubio je volju da se dalje prepire. Vreme je isticalo. A očigledno ni ostalima nije smetalo da Teremon ostane za vreme pomračenja.

Uostalom nije bilo važno!

Ništa više nije bilo važno!

Ator nevoljno reče: „U redu. Ostanite, ako je to ono što želite. Ali bićete tako ljubazni da nas ni na koji način ne ometate u našim dužnostima. Jeste li razumeli? Sklanjaćete se s puta kad god to budete mogli. Takođe ne smete zaboraviti da sam ja nadležan za sve što se ovde događa i uprkos mišljenjima koja ste iznosili u svojim rubrikama, očekujem od vas potpunu saradnju i poštovanje…“

21.

Sifera pređe preko sobe, priđe Teremonu i tiho reče: „Nisam mislila da ćeš stvarno večeras doći ovamo.“

„Zašto da ne? Ali ozbiljno si mislila kada si me pozvala, zar ne?“

„Razume se. Ali bio si takav divljak u svojim ruganjima, u svim onim člancima koje si napisao o nama… tako okrutan…“

„Neodgovoran, tu si reč upotrebila“, dodade Teremon.

Ona pocrvene. „I to. Nisam mislila da ćeš imati petlju da pogledaš Atoru u oči posle svih onih užasnih stvari koje si izrekao o njemu.“

„Ne samo da ću ga pogledati u oči ako se ispostavi da su i njegova draga proročanstva tačna. Kleknuću pred njega i ponizno moliti za oproštaj.“

„A ako se pokaže da njegova predviđanja nisu tačna?“

„Onda ću mu biti potreban“, reče Teremon. „Svima vama ću biti potreban. Večeras je ovo pravo mesto na kome treba da se nalazim.“

Sifera zapanjeno pogleda novinara. Uvek je govorio neočekivane stvari. Još nije uspela da ga pročita. Nije joj se dopadao, razume se… to se podrazumevalo. Sve u vezi s njim… njegova profesija, način govora, upadljiva odeća kakvu je obično nosio… smatrala je bezvrednim i jeftinim. U celoj njegovoj pojavi videla je oličenje sirovog, grubog, jednoličnog, običnog, odvratnog sveta izvan univerzitetskih zidova kojeg se oduvek gadila.

Pa ipak, pa ipak, ipak…

Ipak su izvesni vidovi ovog Teremona uspeli da ostave utisak na nju, uprkos svemu. Bio je čvrst, kao prvo: potpuno nepokolebljiv u svakoj svojoj poteri. To joj se moglo svideti. Bio je otvoren, čak netaktičan: sasvim različit od ljigavih, manipulatora u poteri za moći kakvi su bili akademski tipovi koji su se rojili oko nje u kampusu. Bio je i inteligentan, u to nije bilo sumnje, iako je odlučio da svoju osobitu vrstu žilave, sondirajuće inteligencije upotrebi na bezvrednom, besmislenom polju kao što je novinarstvo. Poštovala je i njegovu robusnu fizičku snagu: bio je visok, snažan i očigledno dobrog zdravlja. Sifera nikada nije mnogo marila za slabiće. Dobro je pazila da i sama ne bude jedna od njih.

Shvatila je, u stvari… koliko to god bilo neverovatno i koliko god se zbog toga neprijatno osećala… da ju je na izvestan način privlačio. Privlačenje suprotnosti? — pomisli ona. Da; da, upravo to. Ali ne sasvim. Ispod površinskih razlika, Sifera je bila toga svesna, imala je mnogo više zajedničkog sa Teremono nego što je bila voljna da prizna.

Osećala se nelagodno, pa se okrenula ka prozoru. „Napolju je sve mračnije“, primeti ona. „Mračnije no što sam ikada videla da je bilo.“

„Plašiš se?“ upita je Teremon.

„Tame? Ne, u stvari ne. Ali plašim se onoga što će uslediti posle nje. I ti bi trebalo toga da se plašiš.“

„Posle toga će“, primeti on, „izići Onos i pretpostavljam da će zasijati još neka sunca i sve će biti kao što je bilo i pre.“

„Uveren si u to, zar ne?“

Teremon se nasmeja. „Onos se pojavljivao svakog jutra od kada sam se rodio. Zašto ne bih bio uveren da će se pojaviti i sutra?“

Sifera odmahnu glavom. Ponovo je počeo da je nervira svojom tvrdoglavošću. Teško je bilo poverovati da je pre samo nekoliko trenutaka uveravala sebe kako joj se dopada.

Hladno je rekla: „Ono će se pojaviti sutra. I videće takav prizor razaranja kakav osoba tvoje ograničene mašte očigledno nije u stanju sebi da predstavi.“

„Misliš, sve će biti u plamenu? I svi će ići unaokolo mrmljajući i brbljajući dok grad bude goreo?“

„Arheološki nalazi ukazuju…“

„Na vatre, da. Holokost koji se ponavlja. Ali samo na jednom određenom mestu, hiljadama milja udaljenom odavde i to pre više hiljada godina.“ Teremonove oči su iznenada počele divlje da sevaju. „A gde ti je arheološki dokaz za izbijanje masovnog ludila? Da li to zaključuješ iz svih tih vatri? Kako možeš biti sigurna da to nisu bile samo obredne vatre, koje su palili potpuno normalni muškarci i žene u nadi da će vratiti sunca i oterati Tamu? Vatre koje su svaki put izmakle kontroli i prouzrokovale strašnu štetu, svakako, ali koje ni na koji način nisu bile u vezi sa bilo kakvim mentalnim obolenjem stanovništva?“

Gledala ga je pravo u oči. „Postoji arheološki dokaz i za to. Mislim na sveošte mentalno bolenje.“

„Stvarno?“

„Tekstovi na pločicama. Koje smo upravo jutros do kraja dešifrovali zahvaljujući filološkim podacima koje su nam obezbedili Apostoli Plamena…“

Teremon prasnu u smeh. „Apostoli Plamena! Divno! Znači, i ti si Apostol! Kakva sramota, Sifera. Žena takvog stasa kao ti od sada će morati da se uvija u one njihove bezoblične glomazne halje…“

„Oh!“ povika ona, uzdržavajući se da ne plane i ne počne da psuje. „Ti ništa drugo ne znaš nego da se podsmevaš, zar ne? U toj meri si uveren u svoju nepogrešivost da čak i kada gledaš pravo u istinu umeš da napraviš neku jadnu šalu! Oh… ti… ti nemogući čoveče…“

Ona se okrenu i pođe preko sobe.

„Sifera… Sifera, stani…“

Nije obraćala pažnju na njega. Srce joj je divlje lupalo od besa. Sada joj je bilo jasno da je strašno pogrešila kada je baš ove večeri kada će doći do pomračenja pozvala ovamo nekog poput Teremona. Greška je, u stvari, bilo i smao poznanstvo s njim.

Za to je Binaj bio kriv, pomisli ona. Za sve je Binaj bio kriv.

Binaj ju je upoznao sa Teremonom, onog dana u klubu fakulteta pre mnogo meseci. Novinar i mladi astronom su se, očigledno, odavno poznavali i Teremon se redovno savetovao sa Binajem o naučnim stvarima koje su bile zanimljive za objavljivanje.

A u to vreme je za novine bilo zanimljivo predviđanje Mondiora 71 da će devetnaestog teptera doći do smaka sveta… u to vreme je do tog dana bilo još oko godinu dana. Razume se, niko na Univerzitetu nije uopšte obraćao pažnju na Mondiora i njegove Apostole, ali otprilike u isto to vreme Binaj je uočio očigledne nepravilnosti u orbiti Kalgaša, a Sifera je predala izveštaj o svojim nalazima vezanim za požare koji su izbijali na brdu Tombo u razmacima od dve hiljade godina. A oba ta otkrića su na obeshrabrujući način išla u prilog uverljivosti onoga što su Aposotoli verovali.

Tremon je, kako se činilo, znao sve o Siferinom radu na Tombou, iako je ona strogo zabranila Binaju da mu bilo šta kaže. Kada je novinar ušao u klub fakulteta… Sifera i Binaj već su bili tamo, mada se nisu prethodno dogovorili… Binaj je samo trebalo da kaže: „Teremone, ovo je moja prijateljica dr Sifera iz odeljenja za arheologiju.“ I Teremon je istog časa rekao: “ Oh, da. Spaljena sela nagomilana na tom drevnom brdu.“

Binaj je brzo dodao: „Kazao sam mu. Znam da sam obećao da mu neću reći ni reč o tome, ali pošto si sve otkrila Atoru, Širinu i ostalima, pomislio sam da više nije važno ako i njega uputim u stvar… ukoliko se zakune da neće ništa objaviti… Hoću da kažem, Sifera, verujem ovom čoveku, stvarno mu verujem, i bio sam sasvim uveren da…“

„U redu je, Binaje“, reče Sifera, napregnuvši se da ne pokaže koliko je, u stvari, ljuta. „Nije trebalo ništa da kažeš. Ali opraštam ti.“

Teremon reče: „Nije počinjena nikakva šteta. Binaj me je naterao da položim strašnu zakletvu da neću objaviti ništa o tome. Ali to je zadivljujuće. Krajnje zadivljujuće! Šta mislite, koliko je star onaj na dnu? Pedeset hiljada godina?“

„Pre će biti četrnaest ili šesnaest“, odvrati Sifera. „Što je strašno mnogo, ako imate u vidu Beklimot… znate za Beklimot, zar ne?… on je star otprilike samo dvadeset vekova, a ranije smo mislili da je to najstarije naselje na Kalgašu. Ne nameravate da pišete o otkrićima, je li tako?“

„Nisam planirao. Rekoh vam da sam dao Binaju reč. Pored toga, učinilo mi se da bi to bilo pomalo apstraktno za čitaoce Hronike, malo van njihovih svakodnevnih briga. Ali sada uviđam da je to priča i po. Ako biste hteli da se nađete sa mnom i obavestite me o pojedinostima…“

„Radije ne bih“, brzo odgovori Sifera.

„Šta ne biste? Izišli sa mnom? Ili me obavestili o pojedinostima?“

Njegov brzi, dovitljivi odgovor bacio je potpuno novu svetlost na ovaj razgovor. Shvatila je da privlači novinara što ju je istovremeno pomalo i ljutilo i iznenađivalo. Sada je bila uverena, dok je o tome razmišljala poslednjih nekoliko minuta, da se Teremon najverovatnije pitao ne postoji li kakva romantična veza između nje i Binaja, pošto ih je zatekao zajedno u klubu. Na kraju je ipak zaključio da ne postoji, pa je odlučio da se posluži tom laskavom primedbom.

E, pa, to je bio njegov problem, pomisli Sifera.

Odvratila je namerno neutralno. „Još nisam objavila svoj naučni rad o Tombou u naučnim časopisima. Ne bi trebalo ništa od toga da se pojavi u nestručnoj štampi pre no što to učinim.“

„To mi je sasvim jasno. Ali ako obećam da ću se držati dogovora, da li biste bili voljni pre toga da ipak sa mnom pročešljate materijal?“

„Pa…“

Pogledala je Binaja. Novinarska reč ionako nije mnogo vredela.

Binaj reče: „Možeš verovati Teremonu. Već sam ti to kazao: častan je koliko se to može biti u njegovom poslu.“

„Što ne govori mnogo“, dodade Teremon, smejući se. „Ali nisam lud da prekršim obećanje kada je reč o prvenstvu objavljivanja u naučnom časopisu. Kada bih provalio vašu priču, ovaj ovde Binaj bi se pobrinuo da mi ime bude ukaljano na celom Univerzitetu. A ja zavisim od svojih veza na Univerzitetu jer bez njih ne bi bilo ni nekih od mojih najzanimljivijih priča. Mogu li onda da računam da ćete mi dati intervju? Recimo, prekosutra?“

I tako je to počelo.

Teremon je bio veoma uverljiv. Konačno je pristala da iziđe na ručak s njim, i polako, vešto, uspeo je iz nje da izvuče pojedinosti o nalazištu Tombo. Kasnije je žalila zbog toga… očekivala je da će već narednog dana pročitati neki glupi, senzacionalistički članak u Hronici… ali Teremon je održao reč i nije objavio ništa o njoj. Međutim, zatražio je da se ponovo vide u laboratoriji. Opet je popustila i on je pregledao karte, fotografije, uzorke pepela. Postavio je nekoliko inteligentnih pitanja.

„Nećete pisati o meni, je li tako?“ nervozno je upitala. „Pošto ste sve ovo videli?“

„Obećao sam da neću. To sam i mislio. Mada onog trenutka kada mi kažete da ste sredili sve oko objavljivanja vaših nalaza u nekom od naučnih časopisa, smatraću se slobodnim da ispričam celu stvar. Šta kažete na večeru u klubu Šest sunaca sutra uveče?“

„Pa…“

„Ili prekosutra uveče?“

Sifera je retko posećivala mesta poput Šest sunaca. Bila joj je mrska i sama pomisao da bi neko mogao zaključiti kako joj je stalo do druženja.

Međutim, Teremona nije bilo lako odbiti. Nežno, veselo, vešto, saterao ju je u ugao, tako da nije mogla izbeći sastanak s njim… za deset dana od tada. Šta mari? — pomisli ona. Bio je dovoljno zanimljiv. Dobro bi joj došla promena ritma. Našli su se u Šest sunaca, gde su ga, izgleda, svi poznavali. Popili su po piće, večerali, pili odlično vino iz provincije Tamian. Veoma spretno je skakao s teme na temu tokom razgovora: malo se raspitivao o njenom životu, o tome zašto je očarana arheologijom, o iskopavanjima u Beklimotu. Saznao je da se nikada nije udavala i da je nikada nije zanimala udaja. Razgorali su o Apostolima, o njihovim pomamnim predviđanjima, o iznenađujućoj vezi njenih nalaza iz Tomboa sa Mondiorovim tvrdnjama. Sve što je govorio bilo je krajnje taktično, dobro uočeno, zanimljvo. Bio je veoma šarmantan… kao i veoma umešan, pomisli ona.

Na kraju večeri upitao ju je… nežno, veselo, vešto… da li bi mogao da je otprati kući. Međutim, ona je tu povukla crtu.

Izgleda da mu to nije smetalo. Jednostavno ju je pozvao da ponovo iziđu.

Posle toga su izišli još jedno dva do tri puta sve u svemu, tokom dva meseca. Svaki put je program bio isti: večera na nekom elegantnom mestu, dobro vođen razgovor i na kraju delikatno sročen poziv da s njim provede vreme određeno za san. Sifera ga je isto tako delikatno svaki put odbijala. Ovo neobavezno proganjanje pretovrilo se u zabavnu igru. Pitala se koliko dugo će potrajati. Još nije osećala neku naročitu želju da pođe s njim krevet, ali čudno je bilo to što joj se to više nije činilo ni tako nemoguće. Prošlo je mnogo vremena od kada je nešto slično osećala prema nekom muškarcu.

A onda su usledile prve rubrike u kojima je razotkrio teorije do kojih je došla Opservatorija, doveo u pitanje Atorov razum, upoređivao predviđanje naučnika o pomračenju sa ludim buncanjima Apostola Plamena.

Sifera u početku nije verovala. Je li to bila neka šala? Binajev prijatelj… a sada i njen prijatelj… počeo je tako žestoko da ih napada?

Prošlo je nekoliko meseci. Napadi su se nastavili. Teremon joj se nije javljao.

Na kraju više nije mogla da ćuti.

Pozvala ga je u kancelariju.

„Sifera! Kakvo prijatno iznenađenje! Verovala ili ne, nameravao sam da te pozovem kasnije po podne, da te bitam da li bi pošla… “

„Ne bih“, prekide ga ona. „Teremone, šta to radiš?“

„Kako, šta radim?“

„Članci o Atoru i Opservatoriji.“

S druge strane žice usledilo je poduže ćutanje.

A onda on reče: „Ah. Uznemirena si.“

„Uznemirena? Pozelenela sam od besa!“

„Misliš da sam bio previše grub. Slušaj, Sifera, kada pišeš za veliku publiku koju sačinjavaju obični ljudi, a neki od njih su vrlo obični, moraš stvari nazivati pravim imenom, ili se izlažeš riziku da te ne razumeju. Ne mogu jednostavno reći kako smatram da Ator i Binaj nisu u pravu. Moram reći da su ludi. Pratiš li me?“

„Od kada ti to misliš da nisu u pravu? Zna li Binaj šta osćeaš?“

„Pa…“

„Već mesecima radiš na tome. Sada si se okrenuo za sto osamdeset stepeni. Kada te čovek sluša, pomislio bi kako su svi u kampusu Mondiarovi učenici, kao i da smo svi sišli s uma. Ako ti je bio potreban neko da na njemu isprobavaš svoje šale, zar ga nisi mogao potražiti negde drugde do na Univerzitetu?“

„Nisu to nikakve šale, Sifera“, tiho primeti Teremon.

„Veruješ u ono što pišeš?“

„Verujem. Stvarno verujem. Neće doći ni do kakve kataklizme, eto to ja mislim. A Ator uključuje požarni alarm u prepunom pozorištu. Svojim šalama, proturanjem tu i tamo dobronamernog humora, pokušavam da kažem ljudima da oni ne moraju nužno da ga shvataju ozbiljno, da ne treba da paniče, da se ne uznemiruju…“

„Šta?“ povika ona. „Ali izbiće požar, Teremone! A ti igraš opasnu igru sa dobrobiti svih tih ljudi time što se sprdaš. Saslušaj me: videla sam pepeo iz prethodnih požara, požara starih hiljadama godina. Znam šta će se dogoditi. Buknuće Plamenovi. U to uopšte ne sumnjam. I sam si video dokaze. A stav koji trenutno zauzimaš po tom pitanju predstavlja najrazorniju stvar koja se može zamisliti, Teremone. To je okrutno, glupo i mrsko. I krajnje neodgovorno od tebe.“

„Sifera…“

„Mislila sam da si inteligentan čovek. Sada mi je jasno da se ne razlikuješ od ostalih tamo napolju.“

„Sifera…“

Prekinula je vezu.

Odbijala je da mu uzvrati pozive, sve do nekoliko nedelja pred tog sudbonosnog dana.

Početkom meseca teptara Teremon ju je ponovo pozvao i Sifera se javila ne znajući ko zove.

„Nemoj prekinuti“, brzo je kazao. „Daj mi smo jedan minut.“

„Radije ne bih.“

„Slušaj, Sifera. Možeš me mrzeti ako hoćeš, ali želim da znaš ovo: nisam okrutan i nisam blesav.“

„Ko je ikada kazao da jesi?“

„Ti, pre nekoliko meseci, u našem poslednjem razgovoru. Ali to nije tačno. Sve što sam u svojoj rubrici napisao o pomračenju našlo se tamo jer ja u to verujem.“

„Onda si stvarno blesav. Ili glup u svakom slučaju. Što možda malo menja na stvari, ali ne mnogo.“

„Pregledao sam dokaze. Smatram da svi vi donosite preuranjene zaključke.“

Ona mu hladno odvrati: „E pa, devetnaestog teptera ćemo saznati da li si u pravu, je li tako?“

„Voleo bih da mogu da ti verujem, jer ste ti i Binaj i svi ostali tako fini ljudi, očigledno posvećeni svom poslu, odlični stručnjaci i sve to. Ali ne mogu. Skeptičan sam po prirodi. Takav sam bio celog života. Ne mogu da prihvatim nijednu dogmu koju drugi pokušavaju da mi utrape. Pretpostavljam da mi je to ozbiljna mana… ljudi misle da sam tašt. Možda i jesam tašt. Ali bar sam pošten. Jednostavno, mislim da neće doći do pomračenja, da neće doći do ludila i da neće izbiti nikakav požar.“

„Ovde se nije reč o dogmi, Teremone. Već o hipotezi.“

„Igraš se rečima. Žao mi je ako te je ono što sam pisao uvredilo, ali ja tu ništa ne mogu, Sifera.“

Trenutak je ćutala. Nešto u njegovom glasu ju je čudno dirnulo. Konačno je kazala: „Bilo da je reč o dogmi, hipotezi, ili nećem trećem, stići će na probu kroz nekoliko nedelja. Devetnaestog uveče biću u Opservatoriji. Dođi i ti, pa da vidimo ko je od nas dvoje u pravu.“

„Zar ti Binaj nije kazao? Ator me je proglasio za personu non gratu u Opservatoriji!“

„Zar je to za tebe neka prepreka?“

„Odbija čak i da razgovara sa mnom. Znaš, predložio sam mu nešto što bi mu moglo biti od velike koristi posle devetanestog, kada se cela ova naduvana stvar rasprši, nastupi antiklimaks i svet vrišteći počne da traži njegovu glavu. Međutim, Binaj kaže da nema nikakvih izgleda da me primi, a kamoli da mi dozvoli da te večeri dođem.“

„Dođi kao moj gost. Na sastanak sa mnom“, reče ona otrovno. „Ator će imati suviše posla i neće stići da obrati pažnju na tebe. Želim da se nalaziš u toj prostoriji kada se nebo smrači i bukne plamen. Želim da vidim izraz na tvom licu. Želim da proverim da li imaš isto onoliko iskustva u izvinjavanju kao što imaš u zavođenju, Teremone.“

22.

To se dogodilo pre skoro tri nedelje. Pobegavši ljutito sada od Teremona, Sifera pohita prema suprotnom delu sobe gde ugleda Atora kako stoji sasvim sam, pregledavajući odštampan kompjuterski materijal. Tužno je prevrtao stranice bez prestanka, kao da se nadao da će pronaći pomilovanje za svet, zakopano negde u tim gustim kolonama. A onda je podigao poged i ugledao je.

Pocrvenela je.

„Dr Atore, mislim da treba da vam se izvinim što sam pozvala tog čoveka da dođe ovamo večeras, posle svega što je kazao o nama, o vama, o…“ Ona odmahnu glavom. „U početku sam mislila da će biti poučno za njega da bude sa nama kada… kada… pa, pogrešila sam. On je mnogo plitkiji i budalastiji nego što sam mislila. Nije trebalo da ga pozovem.“

Ator uz bledi osmeh reče: „To sad uopšte više nije važno, je li tako? Dok mi se skanja s puta, nije me uopšte briga da li je ovde ili ne. Još nekoliko časova, i onda više ništa neće biti važno.“ On pokaza kroz prozor, prema nebu. „Tako je mračno! Tako, tako mračno! Pa ipak, još nije ni približno onoliko mračno koliko će biti… Pitam se gde li su Faro i Jimot. Niste ih videli? Ne?… Kada ste stigli, dr Sifera, pomenuli ste da je u poslednjem trenutku iskrsnuo neki problem u vašoj kancelariji. Nadam se da nije ništa ozbiljno.“

„Nestale su Tombo pločice“, odvrati ona.

„Nestale?“

„Bile su, razume se, pohranjene u sef za artefakte. Pre no što sam pošla ovamo, došao je da me poseti dr Mudrin. Upravo je bio krenuo u Sklonište, ali želeo je još nešto da proveri u svom prevodu, imao je neku novu ideju. I tako smo otvorili sef i… ništa. Svih šest pločica je nestalo. Razume se, imamo kopije. Ali ipak… originali, autentični drevni predmeti…“

„Kako se to moglo dogoditi?“ upita Ator.

Sifera ogorčeno odvrati: „Zar to nije očigledno? Ukrali su ih Apostoli. Verovatno s namerom da ih upotrebe kao neku vrstu svetog talismana pošto… pošto se spusti Tama i obavi svoj posao.“

„Ima li tragova?“

„Nisam detektiv, dr Atore. Nema dokaza koji bi meni nešto govorio. Ali to mora da su učinili Apostoli. Želeli su da ih se dočepaju od trenutka kada su saznali da su u mom posedu. Oh, žalim što sam ikada rekla ijednu reč! Žalim što sam ikome pomenula te pločice!“

Ator je uhvati za šake. „Ne smete se toliko uzbuđivati, dete moje.“

Dete moje! Zapanjeno se zagledala u njega. Niko je tako nije nazvao poslednjih dvadeset pet godina! Ali uspela je da prikrije bes. Konačno, on je bio star. I samo je pokušavao da bude ljubazan.

On joj reče: „Neka im budu, Sifera. Sada to više nije važno. Zahvaljujući onom čoveku tamo, ništa više nije važno, je li tako?“

Ona slegnu ramenima. „I dalje mi se ne sviđa pomisao da je neki lopov u apostolskoj odori njuškao po mojoj kancelariji… obio moj sef… i uzeo stvari koje sam otkopala vlastitim šakama. Osećam se gotovo kao da je fizički napao moje telo. Možete li to da razumete, dr Atore? Krađa tih pločica… za mene je slična silovanju.“

„Jasno mi je koliko ste uznemireni“, reče Ator glasom u kome se osećalo da, u stvari, ništa nije shvatio. „Pogledajte… pogledajte tamo. Kako je Dovim večeras sjajan! A uskoro će sve biti tako mračno.“

Uspela je neodređeno da se osmehne, a zatim se okrenula od njega.

Svuda oko nje ljudi su se vrzmali unaokolo, proveravajući, razgovarajući, trčeći do prozora, pokazujući, mrmljajući. S vremena na vreme neko bi uleteo sa novim podacima iz kupole sa teleskopom. Osećala se kao potpuni ausajder među tim astronomima. Bila je tužna, bespomoćna. Mora da je Ator preneo na mene nešto od svog fatalizma, pomisli ona. Izgledao je tako utučen i izgubljen. Uopšte nije ličilo na njega da bude takav.

Želela je da ga podseti da večeras neće doći do smaka sveta, već samo sadašnjeg ciklusa civilizacije. Ponovo će je izgraditi. Oni koji su se sakrili izići će i započeti sve iz početka, što se već događalo desetak puta ranije… ili dvadeset, ili sto… od nastanka civilizacije na Kalgašu.

Ali reći to Atoru verovatno ne bi imalo veći učinak nego kada je on njoj kazao da ne brine zbog nestanka pločica. Nadao se da će se ceo svet pripremiti za katastrofu. A umesto toga samo je mali broj obratio pažnju na upozorenje. Samo nekolicina koja je otišla u univerzitetsko Sklonište i skloništa koja su podignuta na drugim mestima…

Prišao joj je Binaj. „Šta to čujem od Atora? Pločice su nestale?“

„Nestale, da. Ukradene. Znala sam da ne smem sebi dozvoliti bilo kakav kontakt sa Apostolima.“

Binaj reče: „Misliš da su ih oni ukrali?“

„Ubeđena sam“, odvrati ona ogorčeno. „Javili su mi, po obelodanjivanju postojanja Tombo pločica, da poseduju obaveštenja koja će mi biti od koristi. Zar ti nisam rekla? Verovatno nisam. Želeli su da postignu i sa mnom nagodbu sličnu onoj koju je Ator zaključio sa onim visokim sveštenikom, ili šta god da je: Folimunom 66. 'Sačuvali smo znanje starog jezika', rekao je Folimun, 'jezika koji se govorio u prošloj Godini pobožnosti.' Očigledno su imali nekakve tekstove, rečnike, alfabet starog pisma, a možda i mnogo više od toga.“

„Šta je Ator mogao da dobije od njih?“

„Ponešto. Dovoljno, u svakom slučaju, da se zaključi kako Apostoli zaista poseduju originalne astronomske zapise o prethodnom pomračenju… dovoljne, rekao je Ator, da se dokaže kako je svet bar jednom već pretrpeo sličnu kataklizmu.“

Ator joj je, nastavila je da priča Binaju, dao kopije nekoliko delimičnih astronomskih tekstova koje je dobio od Folimuna i ona ih je pokazala Mudrinu, kome su one zaista pomogle u prevođenju pločica. Međutim, Sifera je odbila da podeli pločice sa Apostolima, bar pod njihovim uslovima. Apostoli su tvrdili da poseduju ključ i za pismo sa starijih glinenih pločica, i možda je tako. Folimun je zahtevao da mu ona preda originalne pločice da ih on kopira i prevede, ne želeći da on njoj da materijal za dešifrovanje koji je imao. Nije hteo da primi kopije tekstova sa pločica. Morala mu je dati originalne artefakte, ili ništa od pogodbe.

„Ali ti si to odbila“, primeti Binaj.

„Svakako. Pločice ne smeju napustiti Univerzitet. Dajte nam tekstualni ključ, rekla sam Folimunu, a mi ćemo vam obezbediti kopije tekstova na pločicama. A onda i jedni i drugi možemo pokušati da ih prevedemo.“

Folimun je to odbio. Kopije tekstova mu nisu bile ni od kakve koristi, pošto su sasvim lako mogle biti falsifikati. A što se tiče toga da on njoj preda svoja dokumenta, to nije dolazilo u obzir. Ono što je imao, rekao je, bio je sveti materijal koji je bio dostupan samo Apostolima. Neka mu da pločice i on će joj obezbediti prevod. Ali nijedan autsajder neće videti tekstove koje on već poseduje.

„Bila sam u iskušenju da se pridružim Apostolima“, reče Sifera, „samo da bih se dokopala ključa.“

„Ti? Apostol?“

„Samo da bih dobila njihov tekstualni materijal. Međutim, ideja je bila tako odbojna. Odbila sam Folimuna.“ I tako je Mudrin morao sam da se muči sa tim prevodima, ne dobivši materijal koji su Apostoli možda imali i koji mu je mogao biti od koristi. Postalo je očigledno da se na pločicama odista pominje neka teška nesreća koju su bogovi poslali svetu… ali Mudrinovi prevodi bili su tek skice, nesigurne, nepotpune skice.

E, pa, pločice su sada kod Apostola. Više stvari je išlo tome u prilog nego protiv toga. Teško je to podnosila. U haosu koji će nastupiti, oni će mahati njima unaokolo… njenim pločicama… koristeći ih kao jedan od dokaza svoje vlastite mudrosti i svetosti.

„Žao mi je, Sifera, što su tvoje pločice nestale“, reče Binaj. „Ali ne znamo zasigurno da su ih Apostoli ukrali. Možda će odjednom negde iskrsnuti.“

„Ne računam s tim“, reče Sifera. A zatim se žalosno osmehnula i okrenula glavu, zagledavši se u sve mračnije nebo.

Najviše što je mogla da učini kako bi se bar nekako utešila bilo je da pođe Atorovim stopama i prihvati činjenicu da će ionako uskoro doći do smaka sveta i da ništa više nije bilo naročito važno. Ali to je bila vrlo slaba uteha. U sebi se borila protiv svakog saveta koji je mirisao na očajanje. Trebalo je stalno misliti na prekosutra… na to kako da se preživi, na obnovu, na borbu i na njeno ispunjenje. Kakva korist od padanja u malodušnost, po uzoru na Atora, od prihvatanja pada čovečanstva, sleganja ramenima i napuštanja nade.

Njeno mračno meditiranje iznenada preseče visoki tenor.

„Zdravo, svima! Zdravo, zdravo, zdravo!“

„Širine!“ povika Binaj. „Šta ćeš ti ovde?“

Pothranjeni obrazi pridošlice razvukoše se u zadovoljni osmeh. „Kakva je to ovde mrtvačka atmosfera? Nadam se da niko nije izgubio živce.“

Ator ga iznenađeno pogleda i zlovoljno upita: „Da, šta radite ovde, Širine? Mislio sam da ćete biti u Skloništu.“

Širin se nasmeja i spusti svoje krupno telo u stolicu. „Sklonište nek' ide do đavola! Tamo mi je bilo dosadno. Želeo sam da budem ovde, gde je vruće. Zar mislite da sam operisan od znatiželje? Konačno, provozao sam se Tunelom tajne. Mogu preživeti još jednu dozu Tame. A želim i da vidim te Zvezde o kojim Apostoli blebeću.“ Protrljao je šake i dodao trezvenijim tonom: „Napolju je ledeno. Vetar je dovoljno hladan da vam zaledi slince u nosu. Dovim kao da ne zrači nimalo toplote, sa udaljenosti na kojoj se večeras nalazi.“

Sedokosi direktor zaškrguta zubima, postavši iznenada razdražljiv. „Zašto ste skrenuli sa svoga puta, Širine, i napravili jednu ovakvu glupost? Od kakve koristi možete ovde biti?“

„Od kakve sam koristi pa tamo bio?“ Širin rezignirano raširi ruke, što je bilo dosta komično. „Kakva korist od psihologa u Skloništu? Bar za sada. Ništa nisam mogao da učinim za njih. Svi su dobro smešteni i zaštićeni, ušuškani ispod zemlje i nemaju o čemu da brinu.“

„A šta ako rulja provali unutra za vreme Tame?“

Širin se nasmeja. „Čisto sumnjam da bi bilo ko, ko ne zna gde se ulaz nalazi, uspeo da pronađe Sklonište i po danu, a kamoli kada sunca zgasnu. Ako ipak do toga dođe, biće im potreban čovek od akcije da ih brani. Ja? Ja sam nekih sto funti pretežak za tako nešto. Zašto bih se onda skrivao tamo dole sa njima? Lepše mi je ovde.“

Čuvši Širinove reči, Sifera oseti kako joj se vraća raspoloženje. I ona je izabrala da veče Tame provede u Opservatoriji, a ne u Skloništu. Možda je to bilo puko hvalisanje, preterana idiotska samouverenost, ali bila je ubeđena da bi mogla da podnese časove pomračenja… pa čak i dolazak Zvezda, ako je taj deo mita bio istinit… i da ipak sačuva razum. I tako je odlučila da ne preskoči to iskustvo.

A sada se pokazalo da je i Širin, koji nije bio primer hrabrosti, isto reznovao. Što je moglo značiti da je zaključio kako nalet Tame ipak neće biti tako sveobuhvatan, uprkos mračnim predviđanjima kojima ih je mesecima bombardovao. Čula je njegove priče o Tunelu tajne i pustoši koju je on napravio, čak i u umu samog Širina. Pa ipak je bio ovde. Mora da je zaključio da će ljudi, bar neki, biti elastičniji nego što je ranije očekivao.

Ili je jednostavno bio nepromišljen. Možda mu se više dopadalo da siđe s uma u tren oka večeras, pomisli Sifera, nego da ostane pri pameti što bi značilo da mora da se nosi sa nebrojenim i možda nesavladivim problemim u teškim vremenima koja su pred njima…

Ne. Ne. Ponovo je zapadala u morbidan pesimizam. Odagnala je tu pomisao.

„Širine?“ Bio je to Teremon, koji se približavao preko prostorije da pozdrvi psihologa. „Sećate me se? Teremon 762?“

„Svakako da se sećam, Teremone“, reče Širin. Pružio mu je ruku. „Bože, momče, kako si bio oštar prema nama u poslednje vreme, zar ne! Ali sve je to prošlost, bar večeras.“

„Volela bih da je on prošlost“, promrmlja Sifera jedva čujno. Namrštila se u znak gađenja i odmakla se nekoliko koraka.

Teremon protrese Širinovu šaku. „Kakvo je to Sklonište u kome ste bili? Čuo sam nešto o tome, ali nemam pravu predstavu o njima.“

„Pa“, poče Širin, „uspeli smo da ubedimo nekolicinu ljudi, bar, u valjanost našeg predskazanja… smaka sveta, da budem pompezan, i taj mali broj je preduzeo određene mere zaštite. To su uglavnom najbliži članovi porodica osoblja Opservatorije, ima i pripadnika nastavničkog osoblja Univerziteta Saro, kao i nekoliko ljudi spolja. Moja prijateljica Liliat 221 se trenutno tamo nalazi i pretpostavljam da bih i ja trebalo da budem tamo, da nije moje paklene znatiželje. Sve u svemu, tamo ima oko tri stotine ljudi!“

„Razumem. Oni treba da se sakriju pred Tamom i… Zvezdama, i da ostanu pribrani kada se ostatak sveta raspulne.“

„Tačno. Apostoli imaju takođe neku vrstu skloništa, znate. Nismo sigurni koliko ljudi ima unutra… ako imamo sreće, svega nekolicina, ali mnogo je verovatnije da imaju na hiljade sklonjenih. Koji će izići pošto prođe Tama i naslediti svet.“

„Što znači da skupina sa Univerziteta“, primeti Teremon, „treba da bude protivteža njima?“

Širin klimnu. „Ako je to moguće. Neće biti lako. Gotovo celokupno stanovništvo će biti ludo, veliki gradovi će izgoreti, a brojne horde Apostola će možda nametati svoj poredak onome što je ostalo od sveta… ne, biće im teško da prežive. Ali bar imaju hrane, vode, svetla, zaklon, oružje…“

„Imaju i više od toga“, dodade Ator. „Kod njih su svi naši zapisi, osim onih koje ćemo danas sakupiti. Ti će zapisi predstavljati neprocenjivo blago za naredni ciklus, i to je ono što mora preživeti. Ostalo može da ode do đavola.“

Teremon zviznu dugo i tiho.

„Znači, vi ste sasvim sigurni da će se ono što ste predvideli dogoditi upravo onako kao što vi kažete!“

„Kakav stav bismo još mogli da zauzmemo?“ grubo upita Sifera. „Kada smo shvatili da do nesreće neizbežno mora doći…“

„Da“, prekide je novinar. „Morali ste se pripremiti za nju. Jer vi ste znali Istinu. Voleo bih da mogu makar upola da budem siguran u bilo šta kao što ste vi Posednici Istine sigurni u ono što će se večeras dogoditi.“

Ona ga pogleda s negodovanjem. „Volela bih da si večeras tamo napolju, da lutaš ulicama u plamenu! Ali ne… ne, ovde ćeš biti bezbedan! To je više nego što zaslužuješ!“

„Polako“, umeša se Širin. On uhvati Teremona pod ruku. Tiho mu reče: „Nema svrhe sada izazivati ljude, prijatelju. Hajdemo negde gde nećemo smetati i gde ćemo moći da porazgovaramo.“

„Odlična ideja“, složi se Teremon.

Ali ničim nije pokazao da namerava da iziđe iz prostorije. Za stolom je počela partija stohastičkog šaha i Teremon se zadržao nekoliko trenutaka da je posmatra, očigledno ništa ne shvatajući, dok su se u tišini vukli brzi potezi. Izgleda da ga je zadivila sposobnost igrača da se usredsrede na igru, kada svi verovatno smatraju da ih samo nekoliko časova deli od smaka sveta.

„Dođite“, ponovi Širin.

„Da. Da“, odvrati Teremon.

On i Širin iziđoše u hodnik, a trenutak kasnije za njima krenu i Binaj.

Kakav težak čovek, pomisli Sifera.

Zurila je u sjajni prsten Dovima, koji je divlje goreo na nebu. Je li se to nebo još više smračilo u poslednjih nekoliko minuta? Ne, ne, ubeđivala je ona sebe, to je nemoguće. Dovim je još bio tu. Samo joj se pričinilo. Nebo je izgledalo čudno, samo sa Dovimom. Nikada ga još nije videla takvog, tamnopurpurne boje. Ali napolju još ni izdaleka nije pala tama: mračno je bilo, da, ali još je bilo dovoljno svetlosti i još je lako mogla sve razaznati uprkos srazmerno slabom sjaju jedinog malog sunca.

Ponovo se setila svojih izgubljenih pločica. Zatim ih je odagnala iz misli.

Šahisti su bili u pravu, pomisli ona. Sedi i opusti se. Ako možeš.

23.

Širin ih povede do naredne prostorije. Tamo su stolice bile mekanije. Debele crvene zavese delimično su zaklanjale prozore, a pod je bio prekriven smeđim tepihom. Kako je unutra prodirala čudna svetlost Dovima boje cigle, imao se utisak da je sve poprskano sasušenom krvlju.

Iznenadio se kada je večeras ugledao Teremona u Opservatoriji, posle svih onih odvratnih članaka koje je ovaj napisao, posle svega što je učinio da onemogući Atorovu kampanju oko pripremanja celog naroda. Poslednjih nedelja Ator bi svaki put gotovo podivljao od besa na pomen Teremonovog imena; pa ipak, smilovao se i dozvolio mu da bude ovde za vreme pomračenja.

To je bilo čudno i pomalo zabrinjavajuće. Moglo je značiti da je čvrsto tkanje ličnosti starog astronoma počelo da popušta po šavovima… i da su se ne samo njegov bes, već i celokupna unutrašnja snaga njegovog karaktera povlačili pred nadolazećom katastrofom.

Što se toga tiče, Širin je bio i te kako iznenađen što i samoga sebe zatiče u Opservatoriji. Odluku je doneo u poslednji čas, čist impuls od one vrste kakve je reko imao prilike da iskusi. Liliat se užasnula. I on sam bio je prilično užasnut. Nije još zaboravio užase koje je u njemu evociralo ono nekoliko minuta provedenih u Tunelu tajne.

Ali na kraju je ipak shvatio da je morao biti ovde, isto kao što je morao da pođe na vožnju u Tunel. Za sve druge on je možda samo jedno 'lako ćemo', utovljeno, akademsko kljuse; ali pred sobom je još bio naučnik ispod svog tog sala. Tokom cele svoje profesionalne karijere bavio se izučavanjem Tame. Kako bi ikada posle mogao da se pomiri sa samim sobom, znajući da je za vreme najslavnije epizode Tame u više od dve hiljade godina odabrao da se sakrije u udobnu podzemnu odaju u kojoj mu nije pretila nikakva opasnost?

Ne, morao je biti ovde. Morao je prisustvovati pomračenju. Osetiti kako Tama osvaja svet.

Kada su ušli u susednu prostoriju, Teremon reče sa neočekivanom iskrenošću: „Počinjem da se pitam da li sam bio u pravu što sam bio toliki skeptik, Širine.“

„I trebalo bi da porazmisliš o tome.“

„I razmišljam. Kada gledam samo Dovima tamo gore. Ta čudna crvena boja širi se preko svega. Znate, dao bih deset kredita za pristojnu količinu bele svetlosti u ovom trenutku. Za dobar, jaki Tano specijal. Što se toga tiče, voleo bih da na nebu vidim i Tanoa i Situ. Ili, još bolje, Onosa.“

„Onos će tu biti ujutro“, javi se Binaj, koji je upravo ušao u sobu.

„Da, a mi?“ upita Širin. I istog časa razvuče usta u osmeh ne bi li ublažio svoje reči. Binaju reče: „Naš prijatelj novinar crče za malo alkohola.“

„Ator bi se razgnevio. Izdao je naređenje da večeras svi moraju ostati trezni.“

Širin primeti: „Znači, ne možemo dobiti ništa osim vode?“

„Pa…“

„Hajde, Binaje. Ator neće ući ovamo.“

„Pretpostavljam da neće.“

Uputivši se na prstima do najbližeg prozora, Binaj čučnu i iz nisko smeštenog udubljenja iza njega izvuče bocu crvene tečnosti u kojoj se pojaviše mehurići kada ju je protresao.

„Mislio sam da Ator ne zna za ovo“, primeti on, dok se vraćao do stola. „Evo! Imamo samo jednu čašu, pa pošto si gost, ti ćeš je dobiti, Teremone. Širin i ja ćemo piti iz boce.“ I on krajnje pažljivo napuni malu čašu.

Nasmejavši se, Teremon primeti: „Kada smo se upoznali, ti uopšte nisi pio, Binaje.“

„To je bilo tada. Ovo je sada. Teška vremena, Teremone. Učim se. Dobro piće može odlično da te opusti u ovakvim trenucima.“

„Tako sam čuo“, lakonski odvrati Teremon. Otpio je gutljaj. Bila je to neka vrsta crvenog vina, oporog i žestokog, verovatno jeftinog, koje se kupuje na krčag iz neke od južnih provincija. Upravo ona vrsta pića kakvu bi kupio neko poput Binaja ko ranije nikada nije pio, jer ne zna za bolje. Ali bolje i to nego ništa.

Binaj povuče dobar gutljaj i dodade bocu Širinu. Psiholog je podiže i prinese usnama, a zatim stade polako da pije. Spustio je bocu, zadovoljno coknuvši usnama, pa rekao Binaju: „Ator mi je nekako čudan večeras. Hoću da kažem, i pored toga što su okolnosti neuobičajene. Šta nije u redu?“

„Brine zbog Fara i Jimota. Pretpostavljam.“

„Koga?“

„Dvojice studenata sa poslednje godine. Trebalo je da se pojave još pre nekoliko časova, a njih još nema. Ator ima na raspolaganju sasvim malo ljudi, jer su svi osim onih najvažnijih otišli u Sklonište.“

Teremon primeti: „Ne misliš valjda da su dezertirali?“

„Ko? Faro i Jimot? Svakako da nisu. Nisu od te vrste. Da li bi sve da se nađu večeras ovde, da vrše merenja, kada dođe do pomračenja. Šta ako je u Sarou došlo do neke pobune, a oni upali u nju?“ Binaj slegnu ramenima. „Pojaviće se oni pre ili kasnije, pretpostavljam. Ali ako ne budu ovde kada bude kritično, stvari bi mogle postati guste, jer će se posao nagomilati. Mora da Ator zbog toga brine.“

Širin reče: „Nisam baš siguran. U redu to što misli na dvojicu koji nedostaju, to da. Ali ima tu još nešto. Izgleda tako star, odjednom. Umoran. Čak poražen. Poslednji puta kada sam ga video bio je oran za borbu, stalno je pričao o preustrojavanju društva posle pomračenja… bio je to pravi Ator, čovek od čelika. Sada pred sobom imam samo tužnu, umornu, patetičnu, staru olupinu koja jednostavno čeka da dođe kraj. Činjenica što se nije potrudio čak ni da izbaci Teremona…“

„Pokušao je“, reče Teremon. „Binaj ga je odgovorio. I Sifera.“

„Eto, vidite. Binaje, da li znaš ikoga ko je bio u stanju ikada da odgovori Atora od bilo čega?… Hajde, dodaj mi vino.“

„Možda sam ja za to kriv“, reče Teremon. „Sve što sam napisao, napadajući njegov plan da podigne po celoj zemlji Skloništa. Ako zaista veruje da će svet utonuti u posvemašnu Tamu za nekoliko časova i da će celo čovečanstvo podivljati u svom ludilu…“

„A veruje“, uskoči Binaj. „Kao i svi mi.“

„Onda vladino odbijanje da ozbiljno shvati Atorova predviđanja mora biti suviše za njega, mora predstavljati strašan poraz. A ja sam odgovoran kao i svi ostali. Ako se pokaže da ste vi bili u pravu, nikada neću sebi oprostiti.“

„Ne laskajte si, Teremone. Čak i da ste napisali pet rubrika dnevno, pozivajući na sveopštu pripremu, vlada ni onda ne bi ništa preduzela. Možda bi sa još manje ozbiljnosti gledala na Atorova upozorenja nego što jeste, ako je to uopšte moguće, kada bi na Atorovoj strani bio jedan popularni novinar-krstaš.“

„Hvala“, odvrati Teremon. „Stvarno to cenim… Ima li još vina?“ Pogledao je Binaja. „A imam problema i sa Siferom. Misli da sam suviše odvratan da bi na mene trošila reči.“

„Činilo mi se jedno vreme da je zaista zanimaš“, primeti Binaj. „Razmišljao sam o tome, u stvari. Da li ste ti i ona bili… ovaj…“

„Ne“, odvrati Teremon, iscerivši se. „Ne baš. I sada više nikada nećemo biti. Ali izvesno vreme smo bili dobri prijatelji. Izvanredna, izvanredna žena… Kako stoje stvari sa njenom teorijom o praistoriji? Ima li nečeg u tome,“

„Nema, ako slušate ostale iz njenog odeljenja“, primeti Širin. „Preziru je. Razume se, svima njima ide u prilog da se ne manjaju uvreženi arheološki okviri, prema kojima je Beklimot bio prvo urbano središte i da, ako se vratite više od nekoliko hiljada godina u prošlost, ne možete naći nikavu civilizaciju, već samo primitivna, dlakava stvorenja koja žive u džungli.“

„Ali čime pobijaju kastrofe koje su se ponavljale na brdu Tombo?“ upita Teremon.

„Naučnici koji misle da znaju pravu priču u stanju su da pobiju sve što ugrožava njihova uverenja“, primeti Širin. „Zagrebete li kakvog ušančenog akadamika, uverićete se da je ispod površine dosta sličan, u izvesnom smislu, kakvom Apostolu Plamena. Razlika je samo u odori koju nose.“ Uzeo je bocu koju je Teremon ovlaš držao i ponovo se poslužio. „Do đavola s njima. Čak i laik poput mene u stanju je da shvati da su Siferini pronalasci na Tombou u stanju da preokrenu sliku preistorije naopačke. Ne postavlja se pitanje da li su se požari ponavljali tokom svih tih hiljada godina. Već zašto su izbijali?“

Teremon primeti: „U poslednje vreme pročitao sam mnoga objašnjenja i sva su bila manje ili više fantastična. Neko sa Univerziteta Kitro tvrdio je da svakih nekoliko hiljda godina nastupa razdoblje plamenih kiša. U redakciju je stiglo pismo nekog tipa koji tvrdi da je nezavisni astronom i kaže da je „dokazao“ da Kalgaš s vremena na vreme prolazi kroz jedno od sunaca. Mislim da je bilo još luđih stvari.“

„Postoji samo jedna ideja koja ima smisla“, tiho progovori Binaj. „Sećate li se suštine Targolinog mača. Morate se rešiti hipoteza kojima su potrebna dodatna zvona i zvižduci kako bi imale smisla. Nema razloga da se na nas s vremena na vreme sruči plamena kiša i predstavlja očigledno glupost to da prolazimo kroz sunca. Međutim, teoriju o pomračenju savršeno potkrepljuju matematička izračunavanja orbite Kalgaša zasnovana na opštoj gravitaciji.“

„Teorija o pomračenju je u redu, to da. Nema sumnje. Uskoro ćemo to proveriti, a?“ reče Teremon. „Ali primeni Targolin mač na ono što si upravo kazao. U teoriji o pomračenju nema ničega što nam govori da nužno mora odmah uslediti strašan požar.“

„Nema“, složi se Širin. „U teoriji nema ničega što bi to potvrdilo. Ali zdrav razum ukazuje na tako nešto. Pomračenje će doneti Tamu. Tama će izazvati ludilo. A ludilo Požare. Koji će izbrisati nova dva milenijuma teške borbe. Sutra će se sve pretvoriti u prah. Sutra na celom Kalgašu neće biti neoštećenog grada.“

„Zvučite kao Apostoli“, ljutito primeti Teremon. „Gotovo isto sam morao da slušam od Folimuna 66, pre nekoliko meseci. I pričao sam vam o tome, sećam se, u klubu Šest sunaca.“

Zagledao se kroz prozor, pored pošumljenih padina gore na kojoj je bila smeštena Opservatorija, tamo gde su se tornjevi Saroa krvavo presijavali na obzorju. Novinar oseti kako u njemu raste napetost usled neizvesnosti kada je na brzinu osmotrio Dovima. Sijao je crvenim sjajem u zenitu, smanjen i zao.

Teremon nepopustljivo nastavi: „Nikako da progutam vaš lanac rasuđivanja. Zašto bih poludeo samo zato što na nebu nema sunaca? Pa čak i da poludim… ne, nisam zaboravio na one jadnike iz Tunela tajne… čak da mi se to i dogodi, kao i svima drugima, kako bi to moglo nauditi gradovima? Hoćemo li ih razneti?“

„U početku sam isto tako govorio“, umeša se Binaj. „Pre no što sam zastao i razmislio. Kada biste se našli u Tami, šta biste želeli više od svega… za čim bi žudeo svaki delić vašeg bića?“

„Pa za svetlošću, pretpostavljam.“

„Tako je!“ uzviknu Širin; sada je već vikao. „Svetlost, da! Svetlost!“

„I?“

„I kako biste došli do svetlosti?“

Teremon pokaza prema prekidaču na zidu. „Pritisnuo bih ga.“

„Tako je“, reče Širin, rugajući se. „A bogovi bi vam usled svoje beskrajne dobrote pribavili dovoljno struje da biste dobili ono što želite. Jer elektrana sigurno ne bi bila u stanju to da uradi. Pošto bi svi generatori stali, a ljudi koji njima upravljaju posrtali unaokolo blebečući u mraku; isto bi bilo i sa kontrolorima prenosa struje. Pratite li me?“

Teremon kruto klimnu.

Širin nastavi: „Odakle biste dobili svetlost, kada bi generatori stali? Pretpostavljam od božanskih svetiljki. Sve su na baterije. Ali možda ne biste imali pri ruci božansku svetiljku. Šta ako se nađete napolju na ulici u Tami, a vaša božanska svetiljka spava kod kuće, pored vašeg kreveta. A vi želite svetlost. I upalite nešto, a, Teremone? Jeste li ikada videli šumski požar? Jeste li ikada kampovali i kuvali gulaš na vatri od drva? Zapaljeno drvo ne ispušta samo toplotu, znate. Već i svetlost, a ljudi su toga i te kako svesni. I kada je mračno žele svetlost, što znači da će je i stvoriti.“

„Znači, zapaliće trupce“, primeti Teremon koji nije bio baš ubeđen u tako nešto.

„Zapaliće sve do čega mogu da dođu. Moraju obezbediti setlost. Moraju zapaliti nešto, a pri ruci neće imati drva, ne na gradskim ulicama. I tako će paliti šta im dođe pod ruku. Gomilu novina? Zašto da ne? Hronike će obezbediti malo svetlosti za izvesno vreme. Šta je sa tezgama prepunim novina za prodaju? Spali i njih! Spali odeću. Knjige. Spali šindru sa krovova. Spali bilo šta. Ljudi će obezbediti svetlost… i u svakom naseljenom središtu buknuće požar! Eto vam vaših vatri, gospodine novinaru. Takav će vam biti kraj sveta u kome ste navikli da živite.“

„Ako dođe do pomračenja“, reče Teremon, sa izvesnom tvrdoglavošću u glasu.

„Ako, da“, nastavi Širin. „Ja nisam astronom. A ni Apostol. Ali kladim se na pomračenje.“

Pogledao je Teremona pravo u oči. Ostali su zagledani jedan u drugoga kao da je cela ta stvar bila lično odmeravanje moći volje, a onda Teremon skrenu pogled, bez reči. Disao je teško i isprekidano. Spustio je šake na čelo i jako ga prtisnuo.

Iz susedne prostorije iznenada dopre neka graja.

Binaj primeti: „Mislim da čujem Jimotov glas. Mora da su se on i Faro konačno pojavili. Hajde da čujemo šta ih je to zadržalo.“

„Mogli bismo“, promrmlja Teremon. Duboko je udahnuo vazduh; kao da se tresao. Napetost je popustila… bar za sada.

24.

U glavnoj odaji vladala je pometnja. Svi su bili okupljeni oko Fara i Jimota, koji su pokušali da odgovore na bujicu nestrpljivih pitanja dok su skidali ogrtače.

Ator se probio kroz gomilu i ljutito se obratio pridošlicama. „Zar ne znate da je već skoro E-čas? Gde ste vas dvojica do sada?“

Faro 24 sede i stade da trlja šake. Njegovi okrugli, mesnati obrazi bili su rumeni od zime. Čudno se smejuljio. I bio je neobično smiren, gotovo kao da je drogiran.

„Nikada ga nisam ovakvog video“, prošaputa Binaj Širinu. „Uvek je bio tako pokoran, ponizni mlađi astronom koji se klanja velikim ljudima oko sebe. Čak i meni. Ali sada…“

„Šššš. Slušaj“, prekide ga Širin.

Faro poče: „Jimot i ja smo upravo završili naš ludi mali eksperiment. Pokušavali smo da stvorimo uslove za simulaciju pojave Tame i Zvezda, kako bismo unapred doznali na šta to liči.“

Slušaoci zbunjeno zamrmoriše.

„Zvezde?“ upita Teremon. „Vi znate šta su to Zvezde? Kako ste to otkrili?“

Ponovo se čudno iscerivši, Faro odvrati: „Čitajući Knjigu Otkrovenja. Tamo prilično jasno stoji da su Zvezde nešto veoma sjajno, poput sunaca, ali manje, što se pojavljuje na nebu kada Kalgaš uđe u Pećinu Tame.“

„Apsurdno!“ primeti neko.

„Nemoguće!“

„Knjiga Otkrovenja! Po njoj su oni istraživali! Možete li zamisliti…“

„Tišina“, naredi Ator. U očima mu se ponovo pojavi zanimanje, deo stare krepkosti. „Nastavi, Faro. Kakve ste to 'uslove' stvorili? Kako ste to izveli?“

„Pa“, poče Faro, „Jimot i ja smo pre nekoliko meseci došli na tu ideju i radili smo na njenom ostvarenju u slobodno vreme. Jimot je znao za jednu jednospratnicu sa kupolastim krovom dole u gradu… neka vrsta skladišta, mislim. U svakom slučaju, kupili smo je…“

„Čime?“ odlučno ga prekide Ator. „Odakle vam novac?“

„Sa računa u banci“, progunđa visok i mršav Jimot 70 sa udovima poput stabljika. „Košta nas dve hiljade krevita.“ A zatim dodade kao da se brani. „Pa, šta? Sutra će dve hiljade kredita biti samo dve hiljade listića hartije i ništa više.“

„Tako je“, podrža ga Faro. „I tako smo kupili to mesto i prekrili ga od vrha do dna crnim somotom kako bismo što vernije dočarali Tamu. Onda smo u tavanici izbušili male rupe koje su prolazile i kroz krov i pokrili ih malim metalnim poklopcima, koji su mogli istovremeno da se povuku u stranu okretanjem prekidača. To nismo sami uradili; doveli smo stolara, električara i još neke majstore… novac nije bio važan. Važno je bilo samo to da svetlost može da prodre kroz te rupe u krovu, kako bismo dobili efekat Zvezda.“

„Bar smo ga mi tako zamišljali“, dopuni ga Jimot.

U pauzi koja je usledila, kao da su svi prestali da dišu. A onda Ator ukočeno reče:

„Niste imali prava da vršite privatni…“

Faro kao da se zbunio. „Znam, gospodine… ali, iskreno govoreći, Jimot i ja smo smatrali da je eksperiment pomalo opasan. Da je efekat bio uspešan, očekivali smo u izvesnoj meri da ćemo poludeti… iz onoga što je dr Širin kazao o svemu ovome mislili smo da je to vrlo verovatno. Smatrali smo da sami treba da se izložimo riziku. Razume se, ako bismo zaključili da možemo očuvati razum, palo nam je na pamet da bismo mogli razviti imunost na pravu stvar, a zatim i vas ostale izložiti onome kroz šta smo mi prošli. Ali stvar je propala…“

„Zašto? Šta se dogodilo?“

Odgovorio je Jimot. „Zatvorili smo se i sačekali da nam se oči priviknu na tamu. To je krajnje neprijatno osećanje, jer u potpunoj Tami imate osećaj da se zidovi i tavanica obrušavaju na vas. Ali uspeli smo to da prebrodimo i okrenemo prekidač. Poklopci su se povukli u stranu i ugledasmo krov posut sićušnim tačkama svetlosti.“

„I?“

„I… ništa. To je bilo ono najgore. Koliko smo razumeli Knjigu Otkrovenja, iskusili smo efekat gledanja u Zvezde koje se nalaze naspram pozadine od Teme. Ali ništa se nije dogodilo. Bio je to samo krov sa rupama i sjajnim tačkama svetlosti koje su prodirale unutra, i upravo je tako i izgledalo. Pokušavali smo bezbroj puta… zato smo toliko zakasnili… ali efekat je potpuno izostao.“

Nastupila je tišina; svi su bili šokorani. Sve se oči okrenuše prema Širinu, koji je nepokretno stajao, otvorenih usta.

Prvi je progovorio Teremon. „Jasno ti je šta ovo znači za celu tvoju teoriju, zar ne, Širine?“ Smeškao se, jer mu je laknulo.

Ali Širin podiže ruke. „Ne žurite, Teremone. Pustite me da o tome razmislim. Te takozvane 'Zvezde' koje su momci načinili… ukupno vreme njihove izloženosti Tami…“ Zatim zaćuta. Svi su ga posmatrali. On onda puče prstima; kada je podigao glavu, u pogledu mu nije bilo ni iznenađenja ni nesigurnosti. „Svakako…“

Rečenicu nikada nije završio. Tilanda, koja se nalazila u kupoli Opservatorije gde je razvijala fotografske ploče neba snimane u razmacima od deset sekundi što se vreme pomračenja približavalo, ulete unutra, praveći rukama divlje krugove kojih se ni Jimot ne bi stideo kada je najuzbuđeniji.

„Dr Atore! Dr Atore!“

Ator se okrenu. „Šta je bilo?“

„Upravo smo pronašli… ušao je pravo u kupolu… nećete verovati, dr Atore…“

„Uspori malo, dete. Šta se dogodilo? Ko je to ušao?“

Iz hodnika dopre neka gužva i oštar udar. Binaj ustade i polete ka vratima, ali se na njima ukopa u mestu i povika: „Do đavola, šta je to?“

Tamo napolju nalazili su se Davnit i Hikinan, koji je trebalo da se budu u kupoli sa Tilandom. Dva astronoma su se borila sa trećom prilikom, jednim okretnim, atletski građenim muškarcem u poznim tridesetim, sa čudnom kovrčavom crvenom kosom, uskim licem oštrih crta i ledeno plavim očima. Uvukli su ga u sobu i zastali, držeći mu ruke čvrsto stegnute na leđima.

Stranac je na sebi imao tamnu odoru Apostola Plamena.

„Folimun 66!“ povika Ator.

A Teremon u istom času upita: „Folimune! U ime Tame, šta ćeš ti ovde?“

Tiho, hladnim, zapovedničkim glasom, Apostol reče: „Nisam vam večeras ovamo došao u ime Tame, već u ime svetlosti.“

Ator je zurio u Tilandu. „Gde ste pronašli ovog čoveka?“

„Rekla sam vam, dr Atore. Imali smo puno posla oko ploča, a onda smo ga čuli. Ušao je unutra i stao iza nas. „Gde je Ator?“ upitao je. „Moram videti Atora.“

„Pozovite stražare“, reče Ator čije lice je potamnelo od besa. „Opservatorija je večeras trebalo da bude zatvorena za sve. Želim da saznam kako je ovaj čovek prošao pored stražara.“

„Očigledno imate na platnom spisku nekog Apostola“, ljubazno primeti Teremon. „Razume se, bili su primorani da mu učine uslugu kada se Apostol Folimun pojavio i zatražio da otključaju kapiju.“

Ator ga ošinu otrovnim pogledom. Međutim, izraz njegovog lica nagoveštavao je da je starom astronomu bilo jasno da je Teremon najverovatnije u pravu.

Svi prisutni napravili su oko Folimuna krug. Zapanjeno su zurili u njega… Sifera, Teremon, Binaj, Ator i ostali.

Folimun mirno reče: „Ja sam Folimun 66, specijalni ađutant njegove svetlosti Mondiora 71. Večeras nisam došao kao kriminalac, mada vi izgleda upravo to mislite, već kao glasnik njegove svetlosti. Mislite li da možete ubediti ova dva vaša fanatika da me puste, Atore?“

Ator iznervirano mahnu rukom. „Pustite ga.“

„Hvala“, reče Folimun. Protrljao je ruke i poravnao odoru. Zatim se naklonio Atoru u znak zahvalnosti… ili se samo podsmevao? Vazduh oko Apostola kao da je treperio od nekog naročitog elektriciteta.

„A sada“, poče Ator. „Šta ćete vi ovde? Šta želite?“

„Bojim se ništa što biste mi vi dobrovoljno dali.“

„Verovanto ste u pravu što se toga tiče.“

Folimun reče: „Kada smo se vi i ja sreli pre nekoliko meseci, Atore, bio je to, rekao bih, veoma napet sastanak, sastanak dvojice ljudi koji su s pravom mogli sebe smatrati za prinčeve zaraćenih kraljevstava. Za vas sam ja bio opasni fanatik. Za mene ste vi bili vođa bande bezbožnih grešnika. Pa ipak smo uspeli da se u nečemu složimo, sećate se, da će se devetnaestog teptara Tama spustiti na Kalgaš i da se neće dići mnogo časova.

Ator se namršti. „Pređite na stvar, ako nešto uopšte imate na umu, Folimune. Tama samo što se nije spustila i nemamo više puno vremena.“

Folimun odvrati: „Ja smatram da će se na nas spustiti Tama voljom bogova. Za vas ona predstavlja samo bezdušno kretanje astronomskih tela. Pa dobro: složili smo se da se ne slažemo. Obezbedio sam vam određene podatke koji su u posedu Apostola još od prethodne Godine pobožnosti, određene tabele sa kretanjima sunaca na nebu i druge još tajnovitije podatke. Zauzvrat, obećali ste da ćete dokazati suštinsku istinitost naše vere, kao i da ćete taj dokaz obelodaniti narodu Kalgaša.“

Pogledavši na sat, Ator reče: „Upravo sam to i učinio. Šta vaš gospodar sada želi od mene? Ja sam ispunio svoj deo pogodbe.“

Folimun se bledo osmehnu, ali ništa ne reče.

U sobi poče nelagodno komešanje.

„Zatražio sam od njega astronomske podatke, to je tačno“, primeti Ator, gledajući unaokolo. „Podatke koje samo Apostoli imaju. I dobio sam ih. Zahvaljujem vam se na tome. Zauzvrat sam pristao da na izvestan način obelodanim svoje matematičke podatke do kojih sam došao i koji potvrđuju apostolsko osnovno učenje da će se Tama spustiti devetnaestog teptara.“

„Nismo morali ništa da vam damo“, začu se ponosni odgovor. „Naše osnovno učenje nije trebalo dokazivati. Njega potvrđuje Knjiga Otkrovenja.“

„To važi za šačicu onih koji čine vaš kult“, odbrusi Ator. „Ne pravite se da me niste dobro razumeli. Ponudio sam vam naučničku pozadinu za vaša uverenja. I dobili ste je!“

Oči kultiste se ogorčeno suziše. „Jeste, dobili smo je… izveli ste to lukavo poput lisice, jer vaše je tobožnje objašnjenje podržalo naša verovanja, ali im istovremeno oduzelo svu neophodnost. Vi ste Tamu i Zvezde prikazali kao prirodnu pojavu i oduzeli im pravo značenje. To je bilo bogohuljenje.“

„To nije moja krivica. Činjenice postoje. Šta sam drugo mogao nego da ih iznesem?“

„Vaše 'činjenice' predstavljaju laž i prevaru.“

Atorovo lice se grčilo od besa. „Otkud vi to znate?“

Odgovor je glasio: „Znam.“ Izrečen je sa apsolutnom verom u njegovu istinitost.

Direktor se još više zajapurio. Binaj krenu ka njemu, ali mu Ator mahnu da se skloni.

„I šta Mondior 71 želi da uradimo? Pretpostavljam da i dalje misli da smo mi, pokušavši da upozorimo svet da preduzme određene mere kako bi se zaštitio od ludila koje mu preti, na neki način uticali na njegovo nastojanje da se dočepa vlasti posle pomračenja. E, pa, nismo uspeli. Nadam se da je zbog toga srećan.“

„I sam pokušaj je već pričinio dosta štete. A ono što nastojite da postignete ovde večeras samo će još pogoršati stvari.“

„Šta vi znate o tome šta mi nastojimo večeras ovde da postignemo?“ upita Ator.

Folimun istog časa odvrati: „Znamo da nijednog trenutka niste izgubili nadu da možete uticati na narod. Pošto to niste uspeli pre dolaska Tame i Plamenova, nameravate da nastupite posle njih, snabdeveni fotografijama prelaska iz dana u Tamu. Nameravate da ponudite preživelima racionalno objašnjenje onoga što se dogodilo… i da sklonite na neko sigurno mesto navodne dokaze za svoja uverenja, tako da na kraju naredne Godine pobožnosti vaši naslednici u kraljevstvu nauke budu u stanju da istupe i povedu čovečanstvo da se odupre Tami.“

„Neko je imao dugačak jezik“, prošaputa Binaj.

Folimun nastavi: „Sve to očigledno ne ide u prilog interesima Mondiora 71. A Mondior 71 je prorok koga su naimenovali bogovi, onaj koji treba da povede čovečanstvo kroz razdoblje koje je pred nama.“

„Krajnje je vreme da pređete na stvar“, primeti Ator ledenim glasom.

Folimun klimnu. „Stvar je u ovome. Vaš nesmotreni i bogohulni pokušaj da dođete do informacija pomoću svojih đavolskih instrumenata mora se prekinuti. Jedino žalim što nisam mogao da uništim vaše paklene uređaje vlastitim rukama.“

„To ste imali na umu? Ništa time ne biste postigli. Svi naši podaci, osim onih koje upravo sada sakupljamo, već su spremljeni na sigurno mesto gde im se ništa ne može dogoditi.“

„Donesite ih! Uništite ih!“

„Šta?“

„Uništite sav svoj rad. Uništite svoje uređaje. Zauzvrat ću se pobrinuti da vi i vaši ljudi budete zaštićeni od haosa koji će izbiti sa Spuštanjem Noći.“

U sobi se prolimi smeh.

„Ludak“, reče neko. „Pravi ludak.“

„Nisam“, odvrati Folimun. „Odan, da. Posvećen Cilju van vaše moći poimanja, da. Ali nisam lud. Pri zdravoj sam pameti, uveravam vas. Mislim da će ovaj čovek ovde“… on pokaza na Teremona… „to potvrditi, a on nije poznat po svojoj lakovernosti. Ali ja svoj Cilj stavljam iznad svih drugih stvari. Ova noć je od najveće važnosti u istoriji sveta i kada osvane sutrašnji dan, pobožnost mora trijumfovati. Dajem vam ultimatum. Prekinućete svoj bogohulni pokušaj da obezbedite racionalna objašnjenja za noćašnje spuštanje Tame i prihvatićete njegovu presvetlost Mondiora 71 kao pravog glasnika volje bogova. Kada svane jutro, krenućete među narod kao Mondiarovi predstavnici i više nećete pominjati pomračenja, orbite, Zakon opšte gravitacije ili ostale vaše gluposti.“

„A ako odbijemo?“ upita Ator koga je izgleda zabavljala ova Folimunova drskost.

„Onda će se“, odvrati hladno Folimun, „banda gnevnih ljudi, predvođena Apostolima Plamena, popeti uz ovo brdo i uništiti vašu Opservatoriju i sve u njoj.“

„Dosta“, reče Ator. „Zovite stražu. Izbacite tog čoveka odavde.“

„Imate tačno jedan sat“, izjavi Folimun nimalo uznemiren. „A onda će vas napasti vojska Svetih.“

„Blefira“, iznenada se oglasi Širin.

Kao da ga nije čuo, Ator ponovi: „Zovite stražu. Želim da ga izbace odavde!“

„Prokletstvo, Atore, šta je s vama?“ povika Širin. „Ako ga oslobodite, izići će napolje i potpiriti vatru. Za ne shvatate da je haos ono za čim žude svi ti Apostoli? A ovaj čovek ovde je pravi majstor da ga stvori.“

„Šta predlažete?“

„Zatvorite ga“, reče Širin. „Smestite ga u orman, stavite katanac i zadržite ga tamo dok ne prođe Tama. To je za njega najgore što može da mu se desi. Ako bude zaključan, neće videti Tamu i neće videti Zvezde. Nije potrebno neko naročito poznavanje osnovnog vjeruju Apostola da se shvati da će za njega to što će biti skriven kada se pojave Zvezde značiti gubitak besmrtne duše. Zaključajte ga, Atore. To ne samo da je najsigurnije za nas, već on to i zaslužuje.“

„A posle“, divlje zadahta Folimun, „kada svi vi pogubite razum, neće biti nikoga da me pusti napolje. To je osuda na smrt. I ja isto tako dobro znam kao i vi šta će doneti pojava Zvezda… ja to znam mnogo bolje od vas. Kada pogubite razum, nećete se ni setiti da me oslobodite. Gušenjeili lagano umiranje od gladi, je li tako? Upravo to sam i mogao očekivati od skupine… naučnika.“ Izgovorio je poslednju reč pogrdno. „Ali neće vam uspeti. Pobrinuo sam se da obavestim svoje sledbenike da treba da napadnu Opservatoriju tačno za jedan sat od sada, osim ukoliko se ne pojavim i povučem naređenje. To što ćete me zatvoriti neće vam koristiti. Za jedan sat bićete uništeni — i to je sve. A moji ljudi će me onda osloboditi i zajedno ćemo… s veseljem, u ekstazi… posmatrati dolazak Zvezda.“ Žila je pulsirala na Folimunovom čelu. „A sutra, kada svi vi budete samo glupavo blebetali, zauvek prokleti svojim delima, mi ćemo početi sa stvaranjem čudesnog, novog sveta.“

Širin sumnjičavo pogleda Atora. I Ator je izgleda oklevao.

Binaj, koji je stajao pored Teremona, promrmlja: „Šta misliš? Da li blefira?“

Međutim, novinar mu nije odgovorio. Samo je prebledeo. „Pogledaj!“ Prst koji je uperio u pravcu prozora podrhtavao je, a glas mu je bio suv i škripav.

Svi su u isti mah zinuli u čudu kada su pogledali u pravcu njegovog ispruženog prsta i na trenutak ostali sleđeno da zure.

Dovim je s jedne strane bio načet!

25.

Sićušno prodiruće crnilo bilo je možda širine nokta, ali za posmatrače koji su zurili u njega prerastalo je u smak sveta.

Teremona je pojava tog malog luka tame pogodila neverovatnom silinom. Zažmirkao je i položio šaku na čelo, a zatim se okrenuo od prozora. To malo odlomljeno parče Dovima potreslo ga je do srži. Teremon skeptik… Teremon izrugivač… Teremon tvrdoglavi analitičar tuđih budalaština…

Bogovi! Kako sam samo pogrešio! Kada se okrenuo, susreo je Siferin pogled. Nalazila se na drugom kraju prostorije i gledala u njega. U očima joj je pročitao prezir… ili je to možda bilo sažaljenje? Primorao je sebe da izdrži njen pogled, a onda je tužno zavrteo glavom, kao da želi da joj kaže, uloživši u te reči svu poniznost za koju je znao: Uprskao sam stvar, izvini. Izvini. Izvini. Učinilo mu se da se osmehnula. Možda je razumela šta je pokušavao da kaže.

A onda u prostoriji nakratko izbi strašna zbrka, jer su svi pomahnitalo počeli da jurcaju unaokolo; a već trenutak posle toga zbrke je nestalo i uspostavio se red tako što su se astronomi prihvatili svojih zaduženja, neki su potrčali gore u kupolu Opservatorije kako bi posmatrali teleskopima pomračenje, neki su seli za kompjutere, a neki su dohvatili ručne instrumente za merenje promena na Dovimovom disku. U ovom odsudnom času nije bilo vremena za osećanja. Bili su samo naučnici koje je čekao posao. U središtu svega toga Teremon je ostao sam i potražio Binaja; ugledao ga je, konačno, za tastaturom kompjutera kako pomamno rešava neki problem. Od Atora nije bilo ni traga ni glasa.

Pored Teremona se pojavi Širin i sasvim prozaično reče: „Do prvog kontakta mora da je došlo pre pet do deset minuta. Malo prerano, ali pretpostavljam da proračuni nisu baš najprecizniji, iako su svi uložili velike napore da budu.“ Osmehnuo se. „Trebalo bi da se sklonite od tog prozora, čoveče.“

„Zašto?“ upita Teremom koji se ponovo okrenuo da posmatra Dovima.

„Ator se puši od besa“, prošaputa psiholog. „Propustio je prvi kontakt zbog ove gužve sa Folimunom. Vi ste u nezavidnom položaju tu gde sada stojite. Ako Ator naiđe ovuda, najverovatnije će pokušati da vas izbaci kroz prozor.“

Teremon kratko klimnu i sede. Širin ga pogleda i razrogači oči od iznenađenja.

„Do đavola, čoveče! Pa vi se tresete.“

„A?“ Teremon obliza suve usne i pokuša da se osmehne. „Činjenica je da se ne osećam baš najbolje.“

Psihologov pogled postade tvrđi. „Niste valjda počeli da gubite živce?“

„Nisam!“ povika Teremon, ražestivši se. „Pružite mi priliku, važi? Znate, Širine, želeo sam da poverujem u sve to trabunjanje oko pomračenja, ali nisam mogao, iskreno vam kažem da nisam mogao, sve mi je to ličilo na puku fantaziju. Želeo sam da poverujem zbog Binaja, zbog Sifere… čak i zbog Atora, iako to može čudno zvučati. Ali nisam mogao. Sve do ovog trenutka. Dajte mi priliku da se naviknem na to, važi? Vi ste imali mesece. Mene je sve to odjednom snašlo.“

„Razumem“, odvrati Širin zamišljeno. „Čujte. Imate li porodicu… roditelje, ženu, decu?“

Teremon odmahnu glavom. „Ne. Nikoga zbog koga bih trebalo da brinem. Imam sestru, ali ona je dve hiljade milja odavde. Nisam se čuo s njom nekoliko godina.“

„Šta je onda s vama?“

„Kako to mislite?“

„Mogli biste pokušati da stignete do našeg Skloništa. Našli bi vam tamo sobu. Verovatno još ima dovoljno vremena… mogao bih ih nazvati i reći da dolazite i oni bi vam otključali kapiju…“

„Znači, mislite da sam napunio gaće?“

„Sami ste rekli da se ne osećate dobro.“

„Možda se i ne osećam. Ali ovde sam radi priče. I nameravam da ostanem.“

Na psihologovom licu pojavi se jedva primetan osmeh. „Shvatam. Profesionalna čast, je li to u pitanju?“

„Možete to i tako nazvati.“ Teremon zabrinuto nastavi: „Pored toga, dosta sam doprineo da propadne Atorov program pripreme, ili ste to možda zaboravili? Zar stvarno mislite da bih imao obraza da pobegnem u to isto Sklonište koje sam toliko ismevao, Širine?“

„Nisam na to tako gledao.“

„Pitam se ima li negde još onog užasnog vina. Ako je nekome ikad bilo potrebno piće…“

„Šššš!“ stade da ga ućutkuje Širin. Snažno je laktom gurnuo Teremona. „Čujete li? Poslušajte!“

Teremon pogleda u pravcu u kome mu je Širin pokazivao. Folimun 66 stajao je pored prozora sa izrazom divljeg zanosa na licu. Apostol je mrmljao nešto sebi u bradu tihim napevnim glasom. Koža mu se naježila od toga.

„Šta to govori?“ prošaputa novinar. „Razumete li šta?“

„Navodi Knjigu Otkrovenja, peto poglavlje“, odvrati Širin. A zatim užurbano dodade: „Ćutite i slušajte.“

Apostolov glas odjednom dobi na snazi:

„'I zbi se to u onim danima kada Sunce, Dovim, samo stražariše na nebu u sve dužim razdobljima, kako kruženja prolažahu; do trenutka kada tokom pola kruženja ono samo, skvrčeno i hladno, obasjavaše Kalgaš.

Ljudi se okupljahu na trgovima i na putevima, da razgovaraju o tom prizoru i da mu se dive, jer neki čudni strah i jad opsedaše njihove duhove. Razum im beše poremećen i govor zbrkan, jer duše ljudi čekaše dolazak Zvezda.

A u gradu Trigonu, tačno u podne, istupi Vendret 2 i ovako reče ljudima Trigona: 'Pokajte se, grešnici! Mada prezreste puteve pravednosti, ipak dođe vreme za polaganje računa. I u ovom se trenutku Pećina primiče da proguta Kalgaš; da, i sve na njemu.

I još dok on to govoraše, usta Pećine Tame pređoše preko ruba Dovima, tako da ovaj bi skriven od pogleda Kalgaša. Glasni se prolomiše krici i naricanja ljudi dok Dovim nestajaše, a zarazi ih veliki strah duše.

A onda se zbi tako da se Tama Pećine cela spusti na Kalgaš u svoj težini svojoj, te se nigde ne viđaše nikakva svetlost na licu sveta. Muškarci behu tako slepi da ne mogaše videti ni svog suseda, mada osećahu njegov dah na svom licu.

A u tom crnilu pojaviše se Zvezde u neizmernom broju, a njihova svetlost nalikovaše svetlosti svih bogova skupa. Zajedno sa Zvezdama pojavi se i muzika, tako divna da se i lišće na drveću krikom oglasi u čudu.

A u tom času duše se ljudi odvojiše od njih i odleteše put Zvezda, a njihova napuštena tela sada podsećahu na zverinjska; i vaistinu, oni postaše pravo divlje zverinje; te kroz mračne ulice gradova Kalgaša gamizahu, ispuštajući divlje krike, nalik na krike zverinja.

A onda sa zvezda prispeše Božanski Plamenovi, koji behu nosioci volje bogova; svi gradovi Kalgaša što ih Plamenovi dotakoše namah nestaše, potpuno satrti, tako da od čoveka i čovekovih dela, ništa ne osta.

Čak i tada…'“

U Folimunovom glasu osećala se mala promena. Nije pomerio pogled, ali ipak kao da je nekako postao svestan velike pažnje s kojom su ga druga dvojica slušala. Lako, ne zastavši da uhvati vazduh, on promeni glas, tako da je sada bio mnogo piskutaviji, a slogovi tečniji.

Teremon, koga je ovo iznenadilo, se namršti. Reči su sada bile na granici razaznatljivosti. Tek je malo promenio naglasak, malo je drugačije naglašavao samoglasnike… pa ipak Teremon više nije imao pojma šta to Folimun govori.

„Možda bi Sifera mogla da ga razume“, primeti Širin. „Sada verovatno govori liturgijskim jezikom, starim jezikom prethodne Godine pobožnosti, sa koga je najverovatnije prevedena Knjiga Otkrovenja.“

Teremon nekako čudno pogleda psihologa. „Dosta znate o ovome, je li tako? Šta kaže?“

„Mislite da umem da vam kažem? Malo sam to izučavao u poslednje vreme, to je tačno. Ali ne toliko. Samo nagađam o čemu govori… Zar ga nećemo zaključati u orman?“

„Neka ga“, reče Teremon. „Sada to više i nije važno? Ovo je veliki trenutak. Neka uživa.“ Pomerio je stolicu unazad i prošao prstima kroz kosu. Šake mu se više nisu tresle. „Čudno“, reče. „Sada, kada je sve zaista počelo, više nisam nervozan.“

„Niste?“

„Zašto bih bio?“ upita Teremon. U glas mu se uvukla nota preterane veselosti. „Ništa ne mogu da učinim kako bih sprečio ono što će se dogoditi, je li tako? Zato ću jednostavno pokušati da sve to preturim preko glave. Šta mislite, hoće li se Zvezde stvarno pojaviti?“

„Nemam pojma“, odvrati Širin. „Možda Binaj zna.“

„Ili Ator.“

„Ostavite Atora na miru“, reče psiholog, smejući se. „Upravo je prošao kroz sobu i uputio vam pogled od koga je trebalo da na mestu ostanete mrtvi.“

Teremon napravi grimasu. „Moraću mnogo toga da pokusam kada se sve ovo završi, svestan sam toga. Šta mislite, Širine? Da li je bezbedno posmatrti predstavu napolju?“

„Kada Tama bude potpuna…“

„Ne mislim na Tamu. Mislim da sa Tamom mogu izići nakraj. Mislim na Zvezde.“

„Zvezde?“ Nestrpljivo ponovi Širin. „Rekoh vam već, ne znam ništa o njima.“

„Verovatno nisu tako strašne kao što bi Knjiga Otkrovenja želela da mi to mislimo. Ako je eksperiment one dvojice sa izbušenom tavanicom bio iole dobar…“ On okrenu šake tako da su mu dlanovi bili gore, kao da je u njima mogao biti odgovor. „Recite mi, Širine, šta vi mislite? Hoće li neki ljudi biti imuni na Tamu i Zvezde?“

Širin slegnu ramenima. Pokazao je u pod ispred sebe. Dovim je prošao zenit i kvadrat krvave sunčeve svetlosti koji je odražavao prozor na podu pomerio se nekoliko stopa bliže središtu prostorije, gde je ležao poput užasne mrlje posle nekog sablasnog zločina. Tremon je zurio u njegovu zagasitu boju. Zatim se okrenuo i još jednom, čkiljeći, pogledao u samo sunce.

Ugriz na boku sada je zaklanjao trećinu vidljivog diska. Teremon se strese. Jednom je u šali razgovarao sa Binajem o zmajevima na nebu. Sada mu se činilo da je taj zmaj došao, da je već progutao pet sunaca i da revnosno nagriza i ovo jedino preostalo.

Širin reče: „U Sarou ima verovatno dva miliona ljudi koji pokušavaju da se brže-bolje pridruže Apostolima. Kladim se da će održati jedan džinovski sastanak u Mondiorovom štabu… Da li mislim da neko može biti imun na Tamu? Pa to ćemo ionako uskoro otrkiti, je li tako?“

„Mora da je tako. Kako bi inače Apostoli prenosili Knjigu Otkrovenja iz ciklusa u ciklus i kako je ona uopšte mogla biti napisna na Kalgašu? Mora da je postojala neka vrsta imunosti. Kada bi svi poludeli, ko bi napisao Knjigu?“

„Najverovatnije članovi tajnog kulta koji se skrivaju u svetilištima dok sve ne bude gotovo, upravo onako kao što to večeras rade neki od nas“, odvrati Širin.

„Objašnjenje nije u redu. Knjiga Otkrovenja sročena je tako kao da predstavlja izveštaj očevica. Kako se čini, to ukazuje na okolnost da su sami iskusili ludilo… i preživeli ga.“

„Pa“, poče psiholog, „postoje tri vrste ljudi koje bi mogle biti donekle pošteđene. Prvo, malobrojni koji ne dođu u priliku uopšte da vide Zvezde… slepi, recimo, ili oni koji se napiju do besvesti u početku pomračenja i ostanu u tom stanju do kraja.“

„Takvi se ne računaju. To nisu pravi svedoci.“

„Pretpostavljam da nisu. U drugu skupinu bih ubrojao decu za koje je svet ionako nešto novo i čudno tako da za njih jedna stvar ne može biti čudnovatija od druge. Pretpostavljam da njih ni Tama, pa čak ni Zvezde neće uplašiti. To će za njih biti samo još dva neobična događaja u svetu koji ih iznenađuje na svakom koraku. To vam je valjda jasno?“

Teremon sumnjičavo klimnu. „Pretpostavljam da je tako.“

„Na kraju, tu su i oni čiji su umovi suviše jednostavni da bi potpuno popustili. Oni krajnje neosetljivi teško da mogu pretrpeti uticaj… prave seljačine. Pretpostavljam da će oni samo slegnuti ramenima i sačekati da se pojavi Onos.“

„Znači, Knjigu Otkrovenja su napisale neosetljive seljačine?“ upita Teremon, razvukavši usta u osmeh.

„Teško. Mora da ju je napisao jedan od najbistrijih umova novoga ciklusa… ali zacelo se zasniva na nestalnim sećanjima dece, kombinovanim sa zbrkanim, nesuvislim brbljanjima poluludih morona, kao i, možda, na izvesnim pričama koje su pričale seljačine.“

„Nemojte da vas Folimun čuje.“

„Razume se, tekst je tokom godina bio mnogo puta preuređivan. I čak možda prenošen iz jednog ciklusa u drugi, na isti način na koji se Ator i njegovi ljudi nadaju da će preneti tajnu gravitacije. Ali ovo hoću da kažem: u njoj mora da je sve prikazano iskrivljeno, čak i ako se zasniva na činjenicama. Uzmite u obzir, na primer, ogled sa rupama na krovu, o kome su nam pričali Faro i Jimot… onaj koji nije uspeo.“

„Šta s njim?“

„Razlog zbog koga nije us…“ Širin zastade i, uznemiren, ustade. „Uh… ovaj…“

„Nešto nije u redu?“ upita Teremon.

„Ator ide ovamo. Pogledajte mu smo izraz lica!“

Teremon se okrenu. Stari astronom im se približavao poput kakvog duha osvetnika iz srednjevekovnog mita. Koža mu je bila bela poput hartije, oči su mu sevale, crte lica podsećale na masku užasa. Ošinuo je Folimuna, koji je sasvim sam stajao u uglu na suprotnom kraju prozora, jednim otrovnim pogledom, a drugim je udostojao Teremona.

Obratio se Širinu: „Poslednjih petnaest minut proveo sam za komunikatorom. Razgovarao sam sa Skloništem i sa ljudima iz obezbeđenja, kao i sa Saroom.“

„I?“

„Ovde prisutni novinar biće zadovoljan obavljenim poslom. Kako čujem, grad je u potpunom rasulu. Svuda pobune, pljačke, uspaničene gomile…“

„Šta je sa Skloništem?“ zabrinuto upita Širin.

„Bezbedno. Zaključani su prema planu i opstaće skriveni bar dok ne svane dan. S njima će biti sve u redu. Ali grad, Širine… nemate pojma…“ Teško se izražavao.

Teremon reče: „Gospodine, kada biste mi smo poverovali koliko mi je žao…“

„Nemamo sada vremena za to“, nestrpljivo ga preseče Širin. Spustio je šaku na Atorovu ruku. „Kako ste vi? Jeste li dobro, dr Atore?“

„Zar je to uopšte važno?“ Ator se nagnu ka prozoru kao da pokušava odatle da vidi nemire. „Onog trenutka kada je počelo pomračenje svi su shvatili da će se sve dogoditi upravo onako kao što smo govorili… mi, i Apostoli. I izbila je histerija. Uskoro će i požari. A pretpostvljam i Folimunova rulja. Šta da radimo Širine? Predložite nešto!“

Širin pognu glavu i ostade zagledan u vrhove cipela. Izvesno vreme je lupkao po bradi zglobom prsta. A onda podiže pogled i reče rapavim glasom. „Da učinimo? Šta ima da se čini? Zaključati kapije i nadati se najboljem.“

„A šta da im kažemo da ćemo ubiti Folimuna ako probaju da provale unutra?“

„Da li biste to uradili?“ upita Širin.

Atorove oči iznenađeno zaiskriše. „Ovaj… pretpostavljam…“

„Ne“, reče Širin. „Ne biste.“

„Ali ako im pripretimo…“

„Ne. Ne. To su fanatici, Atore. Oni već znaju da je naš talac. Verovatno očekuju da ga ubijemo istog trenutka kada nagrnu u Opservatoriju, i to ih uopšte ne dira. A i sami znate da to ionako ne biste učinili.“

„Razume se da ne bih.“

„I onda? Koliko ima još do potpunog pomračenja?“

„Manje od sata.“

„Moraćemo rizikovati. Apostolima će biti potrebno izvesno vreme da okupe svoju rulju… neće samo doći gomila Apostola, mogu da se kladim u to, biće to ogromna masa običnog sveta iz grada, koju će dovesti na ivicu panike šačica Apostola, obećavši im trenutnu milost, spasenje, bilo šta… a biće im potrebno i izvesno vreme da ih dovedu ovamo. Opservatorija je udaljena dobrih pet milja od grada…“

Širin pogleda kroz prozor. Teremon koji je stajao pored njega, učini isto, zagleda se niz padine. Tamo dole, ograđene farme povlačile su se pred skupinama belih kuća u predgrađima. Metropola iza njih nejasno se nazirala u daljini… magla u Dovimovom sjaju koji se gubio. Predeo je obasjavala sablasn, košmarna svetlost.

Širin reče, ne okrenuvši se: „Da, biće im potrebno vremena da stignu ovamo. Neka vrata ostanu zatvorena, nastvite sa radom, molite se da prvo nastupi potpuno pomračenje. Kada jednom zasijaju Zvezde, mislim da čak ni Apostoli neće moći da nateraju rulju da provali ovamo.“

Dovim je bio prepolovljen. Linija koja ga je delila bila je malo ispupčena po sredini ka onom još sjajnom delu crvenog sunca. Ličio je na džinovski kapak koji se neumoljivo spuštao preko svetlosti koja je obasjavala svet.

Teremon je stajao kao zaleđen i zurio. Tihi žamor prostorije iza njega izbledeo je u zaboravu i on je osećao samo debelu tišinu onih polja tamo napolju. Čak su i sami insekti, izgleda, zamukli od straha. Stvari su postajale sve nejasnije i nejasnije. Izopačena krvava boja prelivala se preko svega.

„Nemojte gledati tako dugo odjednom“, promrmlja mu Širin na uvo.

„Mislite na sunce?“

„U grad. U nebo. Ne brinem se da li ćete oštetiti vid. Ali plašim se za vaš um, Teremone.“

„Moj um je u redu.“

„I želite da tako ostane. Kako se osećate?“

„Zašto…“ Teremon začkilji. Grlo mu je bilo malo suvo. Provukao je prstom s unutrašnje strane kragne. Stezala ga je. Stezala. Kao da mu nečija šaka steže grlo, da li se tako osećao? Stao je da uvija vrat napred nazad, ali od toga mu nije bilo ništa lakše. „Možda imam malih poteškoća sa disanjem.“

„Teškoće sa disanjem predstavljaju jedan od prvih simptoma napada klaustrofobije“, reče Širin. „Kada osetite da vam se grudi stežu, bilo bi pametno da prestanete da gledate kroz prozor.“

„Želim da vidim šta će se dogoditi.“

„Dobro. Dobro. Kako god hoćete.“

Teremon širom otvori oči i nekoliko puta duboko udahnu vazduh. „Mislite da ne mogu izdržati, je li tako?“

Širin zabrinuto reče: „Ne znam ništa ni o čemu više, Teremone. Stvari se menjaju iz trenutka u trenutak, je li tako?… Hej, evo Binaja.“

26.

Astronom se postavio između svetlosti i para u uglu. Širin stade nelagodno da trepče. „Zdravo, Binaje.“

„Mogu li da vam se pridružim?“ upita on. „Obavio sam proračune, pa nemam šta da radim do potpunog pomračenja.“ Binaj zastade, pa pogleda Apostola koji se udubio u malu knjigu u kožnom povezu koju je izvukao iz rukava odore. „Zar nismo nameravali da ga sklonimo?“

„Odlučili smo da to ne činimo“, odvrati Teremon. „Znaš li gde je Sifera, Binaje? Malopre sam je video, ali sada je nigde nema.“

„Gore je, u kupoli. Htela je da pogleda prizor kroz veliki teleskop. Mada nema šta da se vidi što ne možemo videti golim okom.“

„A Kalgaš Dva?“ upita Teremon.

„Šta tu ima da se vidi? Tama u Tami. Možemo videti dejstvo njegovog prisustva dok prolazi ispred Dovima. Međutim, sam Kalgaš Dva… komad noći naspram noćnog neba.“

„Noć“, promrmlja Širin. „Kakva čudna reč.“

„Više nije“, odvrati Teremon. „Znači, lutajući satelit se uopšte ne vidi, čak ni pomoću velikog teleskopa?“

Binaj je bio zbunjen. „Naši teleskopi nisu naročito dobri, znate. Dobri su za solarna posmatranja, ali ako se suoče sa samo malo tame i…“ On zavrte glavom. Zabacio je ramena i kao da se mučio da udahne vazduh. „Ali Kalgaš Dva stvarno postoji, zaista. Ta čudna zona tame koja prolazi između nas i Dovima… to je Kalgaš Dva.“

Širin reče: „Imaš li poteškoća sa disanjem, Binaje?“

„Malo“, on šmrknu. „Valjda zbog hladnoće.“

„Pre bih rekao da je reč o blagoj klaustrofobiji.“

„Misliš?“

„Sasvim sam siguran. Da li osećaš još nešto čudno?“

„Pa“, poče Binaj, „imam utisak da mi se oči obrušavju na mene. Stvari kao da se zamagljuju i… ništa nije onako jasno kako bi trebalo da bude. A i hladno mi je.“

„To nije privid. Prilično je hladno“, primeti Teremon, napravivši grimasu. „Palčevi na nogama su mi ledeni kao da sam ih poslao na drugi kraj zemlje u hladnjači.“

„Trenutno nam je potrebno nešto“, napeto primeti Širin, „što će nam skrenuti pažnju sa onoga što osećamo. Treba da zaposlimo umove, u tome je stvar. Malopre sam počeo da vam govorim, Teremone, zašto Faroov eksperiment sa rupama u krovu nije uspeo.“

„Upravo ste počeli“, prihvati Teremon. Sklupčao se, obuhvativši jedno koleno obema rukama i naslonivši bradu na njega. Trebalo bi, pomisli on, da se izvinem i pođem gore da potražim Siferu, dok još nije nastupilo potpuno pomračenje. Ali bio je tako neobično pasivan, nije imao volje da se pokrene. Ili se, pitao se, jednostavno plašim susreta s njom?

Širin nastavi: „Hteo sam da kažem kako su oni pogrešili jer su Knjigu Otkrovenja shvatili doslovno. Verovatno nije imalo nikakvom smisla pridavati bilo kakav fizički značaj zamisli o Zvezdama. Može se desiti, znate, da u potpunoj Tami um smatra za apsolutno potrebno da stvori svetlost. Taj opsena svetlosti mogu biti Zvezde.“

„Drugim rečima“, primeti Teremon, koji je počeo da se zagreva za temu, „vi mislite da su zvezde proizvod ludila, a ne jedan od njegovog uzroka? Od kakve će onda koristi biti fotografije koje astronomi večeras prave?“

„Možda će poslužiti kao dokaz da su Zvezde opsena. Ili da dokažu suprotno, to je sve što znam. Ali ipak…“

Binaj je privukao stolicu bliže i na licu mu se pojavio izraz iznenadnog oduševljenja. „Sve vreme dok ste se bavili Zvezdama“, poče on, „i sam sam o njima razmišljao i pala mi je na pamet jedna odista zanimljiva ideja. Razume se, to je samo slobodna pretpostavka i ne pokušavam da je iznosim na ozbiljan način. Ali zaslužuje da porazmislimo o njoj. Želite li da je čujete?“

„Zašto da ne?“ upita Širin, zavalivši se na stolici.

Binaj kao da se malo snebivao. Stidljivo se osmehivao i na kraju ipak reče: „Pretpostavimo da u Vaseljeni postoje i druga sunca.“

Teremon priguši smeh: „Rekao si da je reč o nečem ludom, ali nisam mislio…“

„Ne, nije baš toliko ludo. Nisam mislio da ima još sunaca na dohvat ruke koja na neki tajanstveni način nismo u stanju da vidimo. Govorim o suncima koja su tako daleko da njihova svetlost nije dovoljno snažna da bismo ih uočili. Da su blizu, bila bi sjajna poput Onosa, možda, ili Tana i Site. Ali ako ovako stoje stvari, svetlost koju zrače nije jača od male sjajne tačke koja se utapa u stalni sjaj naših šest sunaca.“

Širin upita: „Šta je sa Zakonom opšte gravitacije? Nisi li ga prevideo? Ako ta druga sunca postoje, ne bi li ona uticala na orbitu našega sveta isto kao što to čini Kalgaš Dva i zašto to onda niste primetili?“

„Odlična primedba“, složi se Binaj. „Ali ta sunca su, recimo, stvarno veoma daleko… možda čak cele četiri svetlosne godine, ili još više.“

„Koliko godina iznosi jedna svetlosna godina?“ upita Teremon.

„Ne koliko vremenskih godina. Već daljinskih. Svetlosna godina je jedinica mere za udaljenost… to je ona udaljenost koju svetlost prevali za godinu dana. A to iznosi ogroman broj milja, jer je svetlost veoma brza. Približno smo izmerili da se kreće 185 hiljada milja na čas, a ja podozrevam da je to daleko od tačne vrednosti, odnosno da bismo, da imamo bolje uređaje, došli do zaključka da je svetlost mnogo brža i od toga. Ali ako uzmemo i tih 185 hiljada milja na sat, možemo izračunati da je Onos udaljen nekih deset svetlosnih minuta odavde, a Tano i Sita otprilike jedanaest puta više od njega, i tako dalje. Tako bi sunce koje je udaljeno nekoliko svetlosnih godina bilo stvarno veoma daleko. Nikada ne bismo uspeli da otkrijemo nikakve poremećaje koje bi ono moglo da izazove u orbiti Kalgaša, jer bi ovi bili zanemarljivi. U redu: pretpostavimo da tamo napolju postoji mnogo sunaca, svuda oko nas na nabesima na udaljenosti od četiri do osam svetlosnih godina… recimo, deset ili dvadeset takvih sunaca, možda.“

Teremon zviznu. „Kakva ideja za 'Nedeljni dodatak'! Dvadesetak sunaca u Vaseljeni udaljena osam svetlosnih godina! Bogova mu! To bi i te kako umanjilo značaj naše Vaseljene! Zamislite… Kalgaš i njegova sunca su samo malo, beznačajno predgrađe prave Vaseljene, a mi ovde mislimo kako smo jedinstveni, da postojimo samo mi i naših šest sunaca, da smo sasvim sami u kosmosu!“

„To je samo jedna sumanuta ideja“, odvrati Binaj uz osmeh, „ali nadam se da uviđate na šta ciljam. Za vreme pomračenja tih desetak sunaca odjednom bi postalo vidljivo, jer uskoro više neće biti prave sunčeve svetlosti da ih poništi. Pošto su tako daleko, videćemo ih kao male klikere. I tako ćete dobiti: Zvezde. Tačke svetlosti koje će se iznenada pojaviti i koje su nam Apostoli obećavali.“

„Apostoli pominju 'nebrojeno mnogo' Zvezda“, primeti Širin. „To mi ne liči samo na desetak ili dvadesetak. Više na nekoliko miliona, zer ne mislite?“

„Poetsko preterivanje“, odvrati Binaj. „U Vaseljeni jednostavno nema mesta za milion sunaca… čak ni da su nagomilana tako da se dodiruju.“

„Pored toga“, javi se i Teremon, „kada jednom dođemo do deset ili dvadeset, možemo li tačno odrediti broj? Od dvadesetak Zvezda mislili bismo da ih je 'nebrojeno' mnogo, kladim se… a naročito onda ako je u toku pomračenje i svi su već kao udareni mokrom čarapom od buljenja u Tamu. Znate li da postoje plemena u dubokim šumama koja u svom jeziku imaju samo tri broja… „jedan“, „dva“, „mnogo“. Mi smo malo profinjeniji, možda. Tako za nas ide deset, dvadeset, a onda 'bezbroj'. Stresao se od uzbuđenja. „Odjednom deset sunaca! Zamislite samo!“

Binaj reče: „Ima još nešto. Još jedna slatka, mala ideja. Da li ste ikada razmišljali o tome kako bi gravitacija bila jednostavna kada biste imali dovoljno jednostavan sistem? Pretpostavimo da postoji Vaseljena sa planetom i samo jednim suncem. Ta planeta bi se kretala po savršenoj elipsi i prava priroda gravitacione sile bila bi u toj meri očigledna da bi se mogla prihvatiti kao aksiom. Astronomi na jednom takvom svetu verovatno bi pronašli gravitaciju i pre no što izmisle teleskop. Dovoljno bi bilo da izvrše osmatranja golim okom pa da proniknu u stvar.“

Širin ga je sumnjičavo gledao. „Ali da li bi takav jedan sistem bio dinamično stabilan?“ upita on.

„Svakako! To se zove slučaj „jedan prema jedan“. Obrađen je matematički, ali mene zanimaju filozofske implikacije.“

„Lepo je razmišljati o tome“, priznade Širin, „kao o nekoj zgodnoj apstrakciji… kao što su savršeni gas ili apsolutna nula.“

„Razume se“, nastavi Binaj, „postoji tu i kvaka — život bi bio nemoguć na jednoj takvoj planeti. Ona ne bi dobijala dovoljno toplote i svetlosti, jer ako bi rotirala, polovinu svakoga dana vladala bi potpuna Tama. Jednom si od mene zatražio da zamislim takvu planetu, sećaš li se, Širine? Na kojoj bi žitelji bili potpuno naviknuti na smenu dana i noći? I razmišljao sam o tome. Na njoj ne bi bilo nikakvih žitelja. Ne možete očekivati život… koji iz osnove zavisi od svetlosti… da se razvije u tako ekstremnim uslovima nedostatka svetlosti. Polovinu svakog okretanja oko ose provoditi u Tami! Ne, ništa ne može da opstane u takvim uslovima. Ali da nastavimo… govorim hipotetički, sistem 'jedan prema jedan' bi…“

„Stani malo“, prekide ga Širin. „Baš si brzoplet kada zaključuješ da se život tamo ne bi razvio. Otkud ti to znaš? Šta je to toliko u osnovi nemoguće za nastanak života na mestu koje je pola vremena u Tami?“

„Rekoh ti, Širine, život u potpunosti zavisi od svetlosti. Te stoga na svetu gde…“

„Ovdašnji život u potpunosti zavisi od svetlosti. Ali kakve to ima veza sa planetom koja…“

„To ima smisla, Širine!“

„To ima kružnog smisla!“ odvrati Širin. „Ti definišeš život kao takav-i-takav, zasnivajući tu zamisao na fenomenu koji se dešava na Kalgašu, a onda pokušavaš da tvrdiš da će na svetu koji nimalo ne liči na Kalgaš život biti…“

Teremon iznenada prsnu u hrapavi smeh.

Širin i Binaj se ozlojeđeno zagledaše u njega.

„Šta je toliko smešno?“ upita ga Binaj.

„Vi. Vas dvojica. Jedan astronom i jedan psiholog zapenušili su prepirući se oko biologije. Mora da tako izgledaju slavni međudisciplinarni razgovori o kojima sam toliko slušao, ono veliko intelektualno vrenje po kome je ovaj Univerzitet poznat.“ Novinar ustade. Ionako je postao nemiran, a Binajevo dugo razlaganje o apstraktnim temama samo ga je još više unervozilo. „Izvinite me. Moram da protegnem noge.“

„Potpuna tama samo što se nije spustila“, opomenu ga Binaj. „Možda ti se neće dopasti da budeš sasvim sam kada se to dogodi.“

„Samo ću malo da prošetam, pa ću se vratiti“, odvrati Teremon.

Pre no što je napravio nekoliko koraka, Binaj i Širin su nastavili svoju raspravu. Teremon se osmehnu. I to je bio način da se umanji napetost, pomisli on. Svi su bili pod strašnim pritiskom. Konačno, sa svakim otkucajem sata, svet je bio bliži potpunoj Tami… bliži…

Zvezdama?

Ludilu?

Vremenu Nebeskih Plamenova?

Teremon slegnu ramenima. Za poslednjih nekoliko časova stotinu puta je promenio raspoloženje, a sada je bio nekako čudno miran, gotovo da je osećao izvestan fatalizam. Oduvek je verovao da je gospodar vlastite sudbine, da je u stanju da oblikuje svoj život po želji: to mu je pomagalo da stigne tamo gde ostali novinari nisu imali nikakvih izgleda da se nađu. Ali sada je sve bilo van njegove kontrole, i on je to znao. Dođi Tamo, dođite Zvezde, dođi Požaru, sve će se to dogoditi mimo njegove volje. Onda nema smisla da se troši u razdražujućim nagađanjima. Opusti se, sedi, čekaj, posmatraj šta se dešava.

A zatim… opomenu sebe… potrudi se da preživiš bez obzira na metež koji nastane.

„Idete gore u kupolu?“ upita ga neki glas.

On trepnu u polutami. Bio je to onaj mali bucmasti diplomac-astronom… Faro, tako se zvao?

„Da, idem“, odvrati Teremon, mada istinu govoreći nije imao na umu nikakvo odredište.

„Idem i ja. Dođite: odvešću vas tamo.“

Zavojito metalno stepenište vodilo je naviše ka visokom, zasvođenom, poslednjem spratu ogromne zgrade. Faro krenu dahtavo uz stepenice, lupkajući kratkim nogama, a Teremon je grabio za njim. Već je jednom bio u kupoli Opservatorije pre nekoliko godina, kada je Binaj hteo nešto da mu pokaže. Ali gotovo se ničega nije sećao.

Faro povuče teška klizeća vrata i oni uđoše.

„Došao si da izbliza osmotriš Zvezde?“ upita Sifera.

Visoki arheolog stajala je odmah kod vrata i posmatrala zaposlene astronome. Teremon pocrvene. Nije baš želeo da u ovom trenutku naleti na Siferu. Suviše kasno se setio da je Binaj kazao da je upravo ovamo otišla. Uprkos onom dvosmislenom osmehu koji mu je uputila kada je počelo pomračenje, još je strepeo od njenih zajedljivih žaoka i besa koji je osećala prema njemu, jer ga je smatrala izdajicom skupine iz Opservatorije.

Ali sada uopšte nije pokazivala da mu išta zamera. Možda je sada, dok je svet naglavačke uranjao u Pećinu Tame, osećala da je sve što se dogodilo pre pomračenja bilo nevažno, da je predstojeća katastrofa poništavala sve užase, sve svađe, sve grehe.

„Kakvo mesto!“ primeti Teremon.

„Nije li fantastično? Mada mi baš nije mnogo jasno šta se ovde događa. Veliki solarskop drže uperen u Dovima… to je više kamera nego lupa, tako su mi kazali, ne možeš samo tek tako pogledati kroz njega i videti nebesa… a ovi manji teleskopi fokusirani su još dalje, vrebaju na prvi znak pojave Zvezda…“

„Jesu li ih već ugledali?“

„Koliko znam, nisu“, odvrati Sifera.

Teremon klimnu. Zatim se osvrnu oko sebe. Ovo je bilo srce Opservatorije, prostorija iz koje se osmatralo nebo. Bila je to najmračnija odaja u kojoj se ikada našao… ne potpuno mračna, razume se; oko zakrivljenog zida bili su rapoređeni bronzani svećnjaci u dvostrukom redu, ali svetlost koja je dopirala iz svetiljki koje su oni pridržavali bila je slaba. U polumarku je ugledao jednu veliku metalnu cev koja se protezala naviše i nestajala kroz otvor na krovu zgrade. Kroz otvor se takođe moglo videti nebo. Sada je bilo zastrašujuće tamnopurpurne boje. I dalje se video sve manji deo Dovima, ali malo sunce kao da se povuklo na veliku daljinu.

„Kako sve čudno izgleda“, promrmlja on. „Ovakvo nebo nikada nisam video. Gusto je… gotovo poput kakvog ćebeta.“

„Ćebeta koje će nas sve ugušiti.“

„Uplašena?“ upita on.

„Svakako. Zar ti nisi?“

„I jesam i nisam“, odvrati Teremon. „Hoću da kažem, ne želim da stekneš utisak da sam naročito hrabar, veruj mi. Ali nisam ni izdaleka onoliko nervozan kao što sam bio pre sat ili dva. Pre bi se moglo reći da sam nekako otupeo.“

„Mislim da te razumem.“

„Ator kaže da su u gradu već izbile prve pobune.“

„To je samo početak“, odvrati Sifera. „Teremone, ne mogu iz glave da izbijem onaj pepeo. Pepeo na brdu Tombo. One velike blokove kamenja, temelje kiklopskog grada… i pepeo svuda oko njihove osnove.“

„A ispod još stariji pepeo, pa još stariji.“

„Da“, reče ona.

Primetio je da mu se malo primakla. Takođe je primetio da je potpuno nestalo njenog neprijateljskog držanja i… da li je moguće?… kao da je reagovala na neku prošlu privlačnost koju je nekada osećao prema njoj. Poznavao je simptome. Bio je suviše iskusan da ih ne bi odmah uočio.

Odlično, pomisli Teremon. Još malo pa će smak sveta, a Sifera, sada, neočekivano rešava da skine masku Ledene kraljice.

Jedna neobična, nespretna prilika, čudnovato visoka, klizeći im se približi krajnje trapavo. Pozdravila ih je uz kikot.

„Još nema ni traga Zvezdama“, primeti on. Bio je to Jimot, drugi mladi diplomac. „Možda uopšte nećemo imati piliku da ih vidimo. Pokazaće se da je sve to fijasko, isto kao i opit koji smo Faro i ja pokušali da izvedemo u onoj mračnoj zgradi.“

„I dalje se vidi veliki deo Dovima“, istače Teremon. „Ima još dosta do potpune Tame.“

„Ti kao da jedva čekaš da dođe“, reče Sifera.

On se okrenu prema njoj. „Voleo bih da se okonča ovo čekanje.“

„Hej!“ povika neko. „Moj kompjuter ne radi!“

„Svetla…!“ začu se još jedan glas.

„Šta se dešava?“ upita Sifera.

„Nestalo je struje“, odvrati Teremon. „Upravo kako je Širin predvideo. Mora da su iskrsle nevolje u stanici sa generatorom. Prvi talas ludada besomučno jurca gradom.“

I zaista, slaba svetlost koja je dopirala sa svećnjaka delovala je kao da će se svakog časa ugasiti. Prvo se veoma pojačala, kao da je kroz svetiljke prošao brzi poslednji nalet struje; a onda je oslabila; ponovo se pojačala, ali ne onoliko kao pre jednog trenutka, da bi se potom ponovo smanjila, to jest gotovo ugasla. Teremon oseti kako ga Sifera snažno steže za mišicu.

„Ugasile su se“, reče neko.

„Isto i kompjuteri… neka neko uključi rezervni dovod struje! Hej! Rezervni dovod struje!“

„Brzo! Solarskop ne radi! Kamera ne snima!“

Teremon primeti: „Zašto se nisu pripremili za ovako nešto?“

Ali očigledno da jesu. Negde iz dubine zgrade dopre tutnjava i ekrani kompjutera raštrkanih po prostoriji ponovo oživeše. Svetiljke u svećnjacima, međutim, nisu. Očigledno su bile pripojene na drugo kolo, tako da rezervni generator u podrumu neće i u njih vratiti svetlost.

Opservatorija je praktično bila u potpunoj Tami.

Siferina šaka je i dalje počivala na Teremonovom zglavku. Razmišljao je da li da je zaštitnički zagrli.

A onda se začu Atorov glas. „U redu, pomozite mi! Već za jedan minut sve će biti u redu!“

„Šta to ima?“ upita Teremon.

„Ator je doneo svetlost“, dopre do njega Jimotov glas.

Teremon se okrenu i zagleda se u njega. Nije bilo lako ma šta videti pri tako slaboj svetlosti, ali već u narednom trenutku oči su mu se pomalo privikle na to. Ator je u naručju držao pet šest palica dugačkih jednu stopu i inč debelih. Preko njih je gledao u osoblje.

„Faro! Jimote! Dođite da mi pomognete.“

Mladići otapkaše do direktora Opservatorije i oslobodiše ga palica. Jimot je jednu po jednu podizao, a Faro je, u potpunoj tišini, palio velike, nezgrapne šibice sa izrazom kao da izvodi najsvetiji mogući obred kakve religijske svetkovine. Kada bi plamenom dodirnuo gornji kraj svake palice, slabi plamen bi u prvi mah oklevao, jalovo poigravajući oko vrha, a onda bi odjednom pucketavi sjaj obasjao Atorovo mršavo lice žućkastom svetlošću. Sponatano klicanje prolomi se velikom prostorijom.

Palicu je obavijalo šest inča treperavog plamena!

„Vatra,“ zapita Teremon. „Ovde unutra? Zašto ne upotrebe božanske svetiljke ili nešto drugo?“

„Razgovarali smo o tome“, odvrati Sifera. „Međutim, božanske svetiljke su tako slabe. Dobre su za kakvu malu spavaću sobu, u čijem prijatnom društvu se lakše prebrodi vreme spavanja, ali za mesto ove veličine…“

„A dole? Da li i dole pale baklje?“

„Mislim da pale.“

Teremon zavrte glavom. „Nije ni čudo što će grad noćas planuti. Ako čak i vi pribegavate nečem tako primitivnom kao što je vatra da biste odagnali Tamu…“

Osvetljenje je bilo slabo, slabije i od najoskudnije sunčeve svetlosti. Plamenovi su se ludo vrteli, rađajući pijane, treperave senke. Baklje su se gadno pušile i prostorija je počela da se oseća na zagorelo jelo. Ali ipak su stvarale žutu svetlost.

Bilo je nečeg veselog u toj žutoj svetlosti, pomisli Teremon. Naročito posle četiri sata provedena samo sa sumornim, nestalnim Dovimom.

Sifera je grejala šake na plamenu najbliže baklje, ne obraćajući pažnju na čađ koja se skupljala po njima u obliku finog, sivog praha, i kao u zanosu mrmljala sebi u bradu: „Divno! Divno! Nikada ranije nisam razmišljala o tome koliko je žuto lepa boja.“

Međutim, Teremon je nastavio sumnjičavo da posmatra baklje. Nabrao je nos kada je osetio užežen miris i upitao: „Od čega su napravljene?“

„Od drveta“, odvrati ona.

„Oh, ne, nisu. Bar ne gore. Poslednji inč na vrhu je ugljenisan i plamen sve vreme izbija ni iz čega.“

„U tome i jeste lepota. Ovo je zaista delotvoran veštački mehanizam za stvaranje svetlosti. Napravili smo nekoliko stotina baklji, ali većina je, razume se, odnesena u Sklonište. Vidiš“, ona se okrenu i otrese pocrnele šake, „uzmeš jezgro obične vodene trske, dobro ga osušiš i namočiš u životinjsku mast. Zapališ i mast gori, malo po malo. Ove baklje će goreti skoro pola sata bez prekida. Genijalno, zar ne?“

„Divno“, odvrati Teremon strogo. „Vrlo moderno. Vrlo upečatljivo.“

Više nije mogao da ostane u ovoj prostoriji. Isti onaj nemir koji ga je doveo ovamo gore ponovo ga je spopao. Dovoljan je bio i smrad baklji; a uz to je kroz otvor u kupoli dopirao hladan vazduh, oštar i zimski, ledeni prst noći. On se strese. Žalio je što su on, Širin i Binaj onako brzo ispraznili celu bocu onog lošeg vina.

„Vraćam se dole“, reče on Siferi. „Ovde nema šta da se vidi ako nisi astronom.“

„Dobro. Poći ću s tobom.“

Pri treperavoj žutoj svetlosti ugledao je na njenom licu osmeh, ovog puta bio je siguran, osmeh je bio nedvosmislen.

27.

Spustili su se do donje prostorije niz zavojito stepenište po kome su odzvanjali njihovi koraci. Tamo dole se nije ništa značajno izmenilo. I ljudi na donjem nivou su zapalili baklje. Binaj je radio za tri kompjutera odjednom, obrađujući podatke dobijene posredstvom teleskopa sa gornjeg sprata. Ostali astronomi obavljali su druge poslove, od kojih Teremon nijedan nije shvatao. Širin je sam lutao unaokolo, poput kakve izgubljene duše. Folimun je preneo stolicu ispod jedne baklje i nastavio da čita, pomerajući usne u jednoličnom recitalu prizivanja Zvezda.

Kroz Teremonov um prolazile su fraze opisa, delovi članka koji je planirao da napiše za sutrašnji broj Hronike. Nekoliko puta ranije tokom ove večeri pisaća mašina u njegovom umu zakucala je na isti način… savršeno metodičan, savršeno dosledan, iako je znao da je to sada potpuno beznačajno. Bilo je krajnje besmisleno pretpostaviti da će se sutra pojaviti novi broj Hronike.

On izmeni poglede sa Siferom.

„Nebo“, promrmlja ona.

„Da, vidim.“

Ponovo je promenilo boju. Sada je bilo još tamnije, užasno purpurnocrveno, čudovišne boje, kao da su iz neke ogromne rane u tkanju nebesa liptali mlazevi krvi.

Vazduh je postao nekako gušći. Sumrak je, poput opipljivog entiteta, ušao u prostoriju, a treperavi krug žute svetlosti oko baklji još se jače razaznavao naspram sivila iza njih koje se i dalje skupljalo. Miris dima bio je i ovde isto onako ogavan kao i gore. Teremon je postao svestan činjenice da mu čak smetaju i tihi pucketavi zvuci zapaljenih baklji, kao i meki Širinovi koraci koji su se čuli dok je krupni psiholog bez prestanka kružio oko stola u središtu prostorije.

Stvari su se sve teže razaznavale, bez obzira na baklje.

Znači, počinje, pomisli Teremon. Veme potpune Tame… i dolaska Zvezda.

Na trenutak je pomislio da bi najpametnije bilo potražiti kakav zgodni orman i zaključati se unutra dok sve ne prođe. Skloni se, izbegavaj da gledaš u Zvezde, sklupčaj se negde i sačekaj da se stvari ponovo normalizuju. Ali već posle jednog trenutka razmišljanja shvatio je da je to veoma loša ideja. U ormanu… u bilo kakvom zatvorenom prostoru… takođe će biti mračno. Umesto da bude sigurna, udobna luka, mogao bi postati kuća strave mnogo strašnija od prostorija Opservatorije.

A takođe, ako se dogodi nešto veliko, nešto što će preoblikovati istoriju sveta, Teremon nije želeo da bude u zapećku i da rukama skriva glavu dok se to bude događalo. To bi bilo kukavički i glupo; i možda bi posle do kraja života žalio zbog toga. Nikada se nije krio pred opasnošću, ako je smatrao da bi ona mogla kriti priču. Pored toga, bio je dovoljno samouveren da smatra kako će uspeti da izdrži sve što se bude dogodilo… a sačuvao je dovoljno skepticizma da se bar jedan njegov deo pitao hoće li se bilo šta značajno uopšte dogoditi.

Stajao je mirno, osluškujući Siferu koja je čujno disala, povremeno uvlačeći brzo i kratko vazduh kao neko ko pokušava da ostane pribran u svetu koji se suviše brzo povlači u senku.

A onda se začuo još jedan zvuk, nov, neodređen, nejasni utisak zvuka koji je mogao proći nezapažen da nije vladala mrtvačka tišina u prostoriji i da Teremon nije bio neprirodno usredsređen na stvari oko sebe što se trenutak poptune Tame više približavao.

Novinar je napeto stajao i osluškivao, zadržavajući dah. Posle jednog trenutka oprezno je krenuo prema prozoru i zagledao se kroz njega.

Tišina se razbila u paramparčad kada je preneraženo povikao:

„Širine!“

U sobi je došlo do komešanja. Svi su gledali prema njemu, pokazivali, pitali. Psiholog se istog trena stvorio pored njega. Sifera za njim. Čak se i Binaj, koji je čučao ispred svojih kompjutera, okrenuo da pogleda.

Napolju je od Dovima ostao još samo tinjajući iverak, koji je poslednji put očajnički pogledao Kalgaš. Istočno obzorje, u pravcu grada, izgubilo se u Tami, a put iz Saroa do Opservatorije predstavljao je jednu zagasitocrvenu liniju. Drveće pošumljenih predela koji su oivičavali auto-put sa obe strane više nije moglo da se razazna, već je preraslo u jednu nepreglednu, senovitu masu.

Međutim, njegova pažnja se zadržala na auto-putu, jer je njime kuljala jedna druga, krajnje preteća, senovita masa, nadirala poput kakve neobične, klecave zveri uz padine Opservatorijskog brda.

„Pogledajte“, promuklo povika Teremon. „Neka neko obavesti Atora! Ludaci iz grada! Folimunovi ljudi! Dolaze!“

„Koliko još ima do potpunog pomračenja?“ upita Širin.

„Petnaest minuta“, odreza Binaj. „Međutim, oni će stići ovamo za pet.“

„Nema veze, neka svi nastave sa radom“, reče Širin. Glas mu je bio čvrst, kontrolisan, neočekivano zapovednički, kao da je uspeo da zagazi u neki duboki rezervoar unutrašnje snage u kritičnom trenutku. „Zadržaćemo ih. Ovo mesto je poput tvrđave. Sifera, pođi gore i obavesti Atora o onome što se događa. Ti, Binaje, motri na Folimuna. Obori ga i sedi na njega ako budeš morao, ali ne ispuštaj ga iz vida. Teremone, pođite sa mnom.“

Širin je već nestao kroz vrata, a Teremon ga je pratio u stopu. Stepenište se protezalo ispod njih u čvrstim, kružnim zamasima oko središnjeg okna, bledeći u vlažnom i groznom sivilu.

Ne zaustavljajući se, prešli su nekih pedeset stopa, tako da je ona slaba, treperava, žuta svetlost koja je dopirala kroz otvorena vrata sobe iza njih nestala, te se sada i odozgo i odozdo na njih obrušavala ista sumračna senka.

Širin zastade i debeljuškastom šakom se uhvati za grudi. Oči su mu iskočile, a glas mu se pretvorio u suvi kašalj. Celo telo mu se treslo od straha. Onaj malopređašnji izvor odlučnosti očigledno je presušio.

„Ne mogu… da… dišem… Idite dole… sami. Proverite da li su sva vrata zatvorena…“

Teremon siđe još nekoliko stepenika. A onda se okrenu. „Sačekajte! Možete li da izdržite još samo malo?“ I sam se borio za vazduh. Vazduh je ulazio i izlazio iz njegovih pluća kao da je sirup, a mali crv panike počinjao bi da vrišti u njegovom umu pri pomisli da mora sam nastaviti dalje.

Šta ako su stražari ostavili glavna vrata otvorena?

Nije se on plašio rulje. Već…

Tame.

Teremon je shvatio da se ipak plašio Tame!

„Ostanite ovde“, nepotrebno je kazao Širinu koji se sav ubog sklupčao na stepeništu tamo gde ga je Teremon ostavio. „Vraćam se za sekund.“

Poleteo je nazad, preskačući po dva stepenika odjednom; srce mu je divlje lupalo… ne samo od napora… kada je uleteo u glavnu prostoriju i zgrabio jednu baklju iz držača. Sifera je zurila u njega u čudu.

„Da pođem s tobom?“ upitala je.

„Da. Ne. Ne!“

Ponovo je istrčao napolje. Baklja je strašno smrdela i dim mu je pekao oči tako da je bio gotovo slep, ali je stezao baklju kao da želi da je poljubi od radosti. Njen plamen se povijao unazad dok je jurio niz stepenice.

Širin se nije ni pomerio. Otvorio je oči i zastenjao kada se Teremon nadneo nad njega. Novinar ga grubo prodrma. „Hajde, priberite se. Imamo svetlost.“

Prineo mu je baklju na dohvat ruke, uhvativši teturavog psihologa za lakat i povevši ga naniže; sada su bili zaštićeni cvrčećim krugom svetlosti.

U prizemlju je bilo potpuno mračno. Teremon oseti kako ga ponovo obuzima užas. Ali baklja je sekla put kroz Tamu za njega.

„Ljudi iz bezbednosti…“, reče Širin.

Gde su? Da li su utekli? Izgleda da jesu. Ne, eno tamo nekoliko stražara koje je Ator postavio, nagomilanih u uglu predvorja — tresli su se poput pihtija. Pogledi su im bili prazni, jezici su im bili isplaženi. Od ostalih nije bilo ni traga ni glasa.

„Držite“, reče Teremon otresito i dodade baklju Širinu. „Već se čuju.“

Odista su se mogli čuti. Delići promuklih, neartikulisanih uzvika.

Međutim, Širin je bio u pravu: Opservatorija je bila poput tvrđave. Podignuta u poslednjem veku, kada je neogavotijanski stil u arhitekturi bio na svom ružnom vrhuncu, sagrađena je da odoleva i dugo traje, a ne da se diči lepotom.

Prozori su bili zaštićeni rešetkom čije su čelične šipke bile inč debele i duboko usađene u betonske ispuste. Zidovi su bili stameno sazidani, tako da im ni zemljotres nije ništa mogao, a glavna vrata od ogromne hrastove ploče bila su okovana gvožđem na strateškim tačkama. Teremon proveri reze. Bile su na mestu.

„Bar ne mogu samo da ušetaju kako je to Folimun učinio“, reče on, teško dišući. „Čujte ih, molim vas. nalaze se već ispred vrata!“

„Moramo nešto učiniti.“

„Prokleto ste u pravu“, odvrati Teremon. „Nemojte samo stajati! Pomozite mi da dovučem ove vitrine do vrata… i sklanjajte mi tu baklju od očiju. Ubija me dim.“

Vitrine su bile pune knjiga, naučnih uređaja, svakakvih stvari, bio je to ceo muzej astronomije. Sami bogovi su znali koliko su te vitrine bile teške, ali Teremon je dobio neku natprirodnu snagu u ovom kriznom trenutku, tako da ih je podizao i odvlačio na mesto… dok mu je Širin više manje pomagao… kao da su jastuci. Mali teleskopi i ostali merni instrumenti su se isprevrtali dok je nameštao teške vitrine. Čuo se lom stakla.

Binaj će me ubiti, pomisli Teremon. On obožava sve te stvarčice.

Ali ovo nije bio trenutak za prefinjenost. Nagomilavao je jednu vitrinu za drugom na vrata i kroz nekoliko minuta podigao je barikadu koja je mogla, bar se nadao, da zadrži rulju ako ova uspe da probije hrastovinu.

Negde, nejasno, daleko, mogao je da čuje udare golih šaka po vratima. Vrisak… povike…

Sve je ličilo na sablasni san.

Rulja je krenula iz Saroa podstaknuta glađu za spasenjem, spasenjem koje su nudili Apostoli Plamena, a koje se moglo sada steći, kako im je rečeno, jedino uništenjem Opservatorije. Ali što se više približavao trenutak nastupanja potpune Tame, izluđujući strah uništio je u njihovim umovima sve osim sposobnosti da delaju. Nije bilo vremena da se razmišlja o kolima koja idu po tlu, niti o oružju, o vođi, pa čak ni o organizaciji. Pohitali su prema Opservatoriji peške, napali su je golim rukama.

A sada, kada su se našli tu, poslednji blesak Dovima, poslednja kao rubin crvena kap sunčeve svetlosti, zatreperila je slabašno nad čovečanstvom kome nije ostalo ništa osim čistog, sveopšteg straha.

Teremon zareža. „Hajdemo nazad gore!“

Više nije bilo ni traga od ma koga u prostoriji u kojoj su ranije bili okupljeni. Svi su otišli na najgornji sprat, u samu kupolu Opservatorije. Kada je Teremon uleteo unutra, zapanji ga sablasni spokoj koji je tamo, kako se činilo, preovladavao. Ličilo je na sliku. Jimot je sedeo na maloj stolici sa naslonom ispred kontrolne table džinovskog solarskopa, kao da je ovo sasvim obično veče tokom koga treba obaviti izvesna astronomska istraživanja. Ostali su bili okupljeni oko manjih teleskopa, a Binaj je izdavao naređenja napetim, krzavim glasom.

„Dobro upamtite, svi. Od životne je važnosti da snimite Dovima neposredno pred nastupanje potpune tame i promenite ploču. Ti… ti… svaki neka preuzme po jednu kameru. Potrebno nam je sve do čega možemo da dođemo. Svi znate… koliko je vreme ekspozicije…“

Svi su bez daha to mrmljajući potvrdili.

Binaj prevuče šakom preko očiju. „Da li baklje još gore? Nije važno, vidim ih!“ Svom težinom se oslanjao o naslon stolice. „Nemojte zaboraviti, ne trudite se… ne trudite se da napravite umetničke fotografije. Kada se Zvezde pojave, ne trošite vreme pokušavajući da odjednom uhvatite dve zajedno. Dovoljna je i jedna. I… ako osetite da se gubite, bežite od kamere.“

Širin, koji je sa Teremonom stajao kod vrata, prošaputa: „Odvedi me do Atora. Ne vidim ga.“

Novinar mu nije odmah odgovorio. Neodređene prilike astronoma su se talasale i rasplinjavale, a baklje iznad glava postale su samo žute mrlje. Soba je bila hladna poput smrti. Teremon oseti da mu je Sifera na trenutak stisnula šaku… samo na trenutak… i onda više nije bio u stanju da je vidi.

„Mračno je“, zacvile on.

Širin ispruži ruke. „Atore.“ Posrčući je krenuo napred. „Atore!“

Teremon krenu za njim i uhvati ga za ruku. „Čekajte. ja ću vas odvesti.“ Uspeo je nekako da stigne na drugi kraj sobe. Zatvorio je oči pred Tamom i um pred haosom koji je rastao u njemu.

Niko ih nije čuo, niti je obraćao pažnju na njih. Širin udari u zid.

„Atore!“

„Jeste li to vi, Širine,“

„Da. Da. Atore?“

„Šta je bilo, Širine?“ To je sasvim sigurno bio Atorov glas.

„Samo sam hteo da vam kažem… ne brinite za gomilu… vrata su dovoljno jaka da ih zadrže…“

„Da. Svakako“, promrmlja Ator. Teremon pomisli kako mu glas zvuči kao da dolazi iz velike daljine.

Daljine koja se merila svetlosnim godinama.

Odjednom se među njima našla još jedna prilika koja se lako kretala i živo mlatarala rukama. Teremon pomisli da bi to mogao biti Jimot, pa čak i Binaj, ali onda oseti grubu tkaninu odore kultista i shvati da to mora da je Folimun.

„Zvezde!“ povika Folimun. „Evo Zvezda! Sklanjaje mi se s puta!“

Pokušava da stigne do Binaja, shvati Teremon. Da uništi bogohulne kamere.

„Pazi…“ dreknu Teremon. Ali Binaj je i dalje sedeo sklupčan ispred kompjutera koji su aktivirali kamere, snimajući bez pripreme dok se spuštala potpuna Tama.

Teremon ispruži ruku. Uhvati Folimunovu odoru, povuče ga, zaokrenu. Odjednom oseti nečije prste na svom. Nesigurno je posrnuo. Ispred njega su bile samo senke; podu ispod njegovih nogu nedostajalo je čvrstine. Nečije kolenu mu se snažno zabi u prepone i on zaurla u zaslepljujućoj izmaglici bola i umalo ne pade.

Ali posle prvog trenutka agonije vratila mu se snaga. Uhvatio je Folimuna za ramena, nekako ga okrenuo i čvrsto rukom obuhvatio Apostolov vrat. U istom trenutku začuo je Binajevo kreštanje: „Imam ih! Svi za kamere!“

Tremon kao da je odjednom svega postao svestan. Ceo svet je proticao kroz njegov um u kome je tutnjalo… i sve je bilo u haosu, sve je vrištalo u užasu.

Kroz um mu je nekako čudno prošlo i saznanje da se istanjila i poslednja nit sunčeve svetlosti i pukla.

U istom trenutku čuo je Folimuna kako se zagrcnuo i Binaja kako zadivljeno urla, uvrnuti, kratki Širinov krik, histerično kikotanje koje se prekinulo usled…

A onda je nastupila iznenada tišina, čudna, mrtva tišina, spolja.

Folimun se opustio, a on ga je oslobodio stiska. Teremon se zagledao u Apostolove oči i u njima ugledao prazninu, buljile su naviše, odslikavajući slabo žutilo baklji. Na Folimunovim usnama ugledao je mehurić pene i začuo duboki životinjski krik kako mu dopire iz grla.

Uz slabi, suludi krik straha, podigao je pogled prema krvavo kovrdžavom crnilu neba.

Kroz njega su sijale Zvezde!

Nije ih bilo deset ili dvadeset kao u Binajevoj kukavnoj teoriji. Bilo ih je na hiljade, bleštale su neverovatnom snagom, jedna do druge, sačinjavajući beskrajni zid, obrazujući zaslepljujući štit zastrašujuće svetlosti koja je ispunjavala cela nebesa. Hiljade moćnih sunaca sijalo je odozgo u divoti koja je sušila dušu, zastrašujuće hladna u svojoj užasnoj ravnodušnosti, silnija od ljutog vetra koji je brisao preko smrznutog, užasno ogoljenog sveta.

Udarali su poput čekića po korenima njegovog bića. Lupali su poput mlatila po njegovom umu. Njihova ledena, čudovišna svetlost podsećala je na milion velikih gongova koji odzvanjaju u isti mah.

Blagi Bože, pomisli on. Blagi Bože, blagi Bože, blagi Bože!

Međutim, nije mogao da odvoji pogled od tog paklenog prizora. Pogledao je kroz otvor na kupoli, ukrućenih mišića, smrznut, i ostao da zuri u bespomoćnom čuđenju i užasu u taj štit jarosti koji je ispunjavao nebo. Osetio je kako mu se um smanjuje do sićušne, hladne tačke pod tim neprolaznim naletom. Mozak mu nije bio veći od klikera i kotrljao se unaokolo po praznoj tikvi koja je nekada bila njegova lobanja. Pluća su mu odbijala da rade. Krv mu je tekla unatraške u žilama.

Konačno je uspeo da sklopi oči. Izvesno vreme je ostao da čuči, dahćući, mrmljajući sebi u bradu, boreći se da povrati kontrolu.

A onda se Teremon posrćući uspravio na noge, dok mu se grlo stezalo tako da nije dolazio do vazduha, a svi mišići tela se grčili u silnom užasu: bio je to čisti nepodnošljivi strah. Nejasno je bio svestan Sifere u svojoj blizini, ali s teškom mukom je uspevao da se seti ko je ona. Morao je da se potrudi da bi se setio i ko je on bio. Odozdo dopre zvuk postojanog strašnog udaranja, zastrašujuće lupanje po vratima… neka čudna divlja zver sa hiljadu glava, želela je da uđe…

Nije bilo važno.

Ništa više nije bilo važno.

Bio je svestan da ludi i negde duboko u njemu delić zdravog razuma je vrištao, borio se da odagna beznadežnu bujicu crnog užasa. Bilo je strašno svesno ludeti… znati da ćeš za koji minut fizički biti prisutan, pa ipak će prava suština, koja si, u stvari, bio ti, biti mrtva i ugušena u ludilu. Jer ovo je bila Tama… Tama, Hladnoća i Sudnji dan. Sjajni zidovi Vaseljene bili su poljuljani i njihovi užasni crni delići padali su da ga zdrobe, zgnječe, zbrišu.

Neko dođe do njega puzeći četvoronoške i sudari se snjim. Teremon se skloni u stranu. Prinese šake svome namučenom grlu i skoči prema plamenovima baklji koje su ispunjavale njegov ludi vid.

„Svetlost!“ zaurla on.

Ator je, negde, plakao, užasno jecao poput strašno zaplašenog deteta. „Zvezde… sve Zvezde… uopšte nismo znali. Ništa nismo znali. Mislili smo da šest Zvezda čini Vaseljenu… nešto što zvezde ne primećuju… stalna Tama… zidovi se urušavaju… mi nismo znali… mi nismo mogli znati… ništa…“

Neko je zario nokte u baklju i ona je pala i utrnula. U tom trenutku užasni sjaj ravnodušnih zvezda skočio je bliže k njima.

Odozdo dopre vrištanje, povici i lom stakla. Poludela i nekontrolisana rulja provalila je u Opservatoriju.

Teremon se osvrnu oko sebe. Pri užasnoj svetlosti Zvezda ugledao je zanemele prilike naučnika koji su posrtali unaokolo u užasu. Probio se u hodnik. Zapahnuo ga je divlji nalet hladnog vazduha koji je dolazio kroz otvoreni prozor i on ostade da stoji tamo, pustivši da ga šiba po licu, smejuljeći se zbog njegove arktičke jačine.

„Teremone?“ pozva ga neki glas. „Teremone?“

Nastavio je da se smeje.

„Pogledaj“, reče on posle izvesnog vremena. „To su Zvezde. Ovo je Plamen.“

Na obzorju koje se videlo kroz prozor, u pravcu Saroa, počela je da raste grimizna svetlost, dobijajući na bleštavosti koja nije poticala od sunca.

Duga noć se ponovo spustila.

Загрузка...