8 Bezbedno mesto

Još dok je ulazio u sobu, Randove oči poletele su ka njegovom ocu — on je to bio, bez obzira šta neko kaže. Tam se nije pomerio ni za dlaku. Oči su mu bile još sklopljene i naporno je disao, plitko i hrapavo. Sedokosi zabavljač prekinu razgovor s gradonačelnikom, koji se ponovo savi nad krevet, starajući se oko Tama, i uputi Moiraini snishodljiv pogled. Aes Sedai nije obraćala pažnju na njega. U stvari, nije obraćala pažnju ni na šta sem na Tama, koga je posmatrala namršteno.

Tom je nabio svoju nezapaljenu lulu među zube, a onda je ponovo izvadio i prostrelio pogledom uokolo. „Čovek ne može ni da puši na miru“, promrmljao je. „Bolje da idem da se pobrinem da mi neki farmer ne ukrade plašt kako bi pokrio kravu. Napolju barem mogu da zapalim lulu.“ Rekavši to, izjurio je iz sobe.

Lan je gledao za njim. Njegovo četvrtasto lice bilo je bezizražajno kao kamen. „Ne sviđa mi se taj čovek. Ima nešto u vezi s njim što mi ne uliva poverenje. Sinoć ga nigde nije bilo.“

„Bio je tamo“, rekao je Bran posmatrajući Moirainu nesigurno. „Sigurno je bio, pa nije nagoreo plašt ispred kamina.“

Rand nije mario čak i da je zabavljač proveo noć krijući se u štali. „A moj otac?“, molećivo reče Moiraini. Bran otvori usta, ali pre no što je stigao da progovori, Moiraina reče: „Ostavite me s njim, gazda al’Ver. Ne možete ništa da uradite ovde, sem da mi smetate.“

Za trenutak Bran je oklevao. Nije voleo da mu iko naređuje u sopstvenoj gostionici, i dvoumio se između želje da se usprotivi i nevoljnosti da odbije poslušnost jednoj Aes Sedai. Na kraju, on samo potapša Randa po ramenu. „Hajdemo, momče, ostavimo Moirainu Sedai njenom... ah... njenom... Ima dosta stvari oko kojih možeš da mi pomogneš dole. Dok trepneš okom, Tam će već početi da se dere, tražeći svoju lulu i krčag piva.“

„Mogu li da ostanem?“, obrati se Rand Moiraini, mada je izgledalo da ona nije bila svesna nikoga sem Tama. Branova šaka mu čvršće stegnu rame, ali Rand ne obrati pažnju. „Molim vas? Neću vam smetati, nećete ni znati da sam ovde. On je moj otac“, dodao je sa žestinom koja ga je zaprepastila, a gradonačelnik iznenađeno razrogači oči. Rand se ponadao da će ostali to pripisati njegovom umom ili stresu zbog Aes Sedai.

„Da, da“, reče Moiraina nestrpljivo. Prebacila je nemamo svoj plašt i štap preko jedine stolice u sobi i zavrnula rukave svoje haljine sve do laktova. Nije skretala pogled s Tama čak ni dok je govorila. „Sedi tamo. I ti, Lane.“ Pokazala je nehajno u pravcu duge klupe koja je bila pored zida. Njen pogled lagano je prelazio preko Tama, od glave do pete, ali Rand je osećao kao da, na neki način, gleda van njega. „Možete da pričate ako želite“, nastavila je odsutno, „ali tiho. Vi sada idite, gazda al’Ver. Ovo je bolesnička soba, a ne dvorana za skupove. Pobrinite se da me ne uznemiravaju.“

Gradonačelnik je progunđao nešto sebi u bradu, mada, naravno, ne dovoljno glasno da bi ona mogla da ga čuje. Ponovo je stisnuo Randovo rame i poslušno, iako nevoljno, zatvorio vrata za sobom. Mrmljajući nešto za sebe, Aes Sedai je klekla pored kreveta i nežno položila rake na Tamove gradi. Sklopila je oči i dugo se nije pomakla niti izustila glas.

U pričama o čudima koja su Aes Sedai izvodile, uvek je bilo bleska munja i gromova, ih drugih znakova velikih dela i silnih moći: Jedne moći, potekle iz Istinskog izvora koji okreće Točak vremena. Rand nije želeo da razmišlja o tome. Moć upotrebljena na Tamu; on u istoj sobi gde bi Moć mogla da bude korišćena. Bilo bi dovoljno loše čak i da je samo u istom selu. Međutim, koliko je on mogao da proceni, izgledalo je kao da je samo zaspala. Ali, učinilo mu se da Tam diše lakše. Mora da je ipak nešto radila. Bio je toliko napet da je poskočio kada je Lan tiho progovorio.

„Dobro oružje nosiš. Da nije kojim slučajem čaplja i na sečivu?“

Za trenutak Rand se zagleda u Zaštitnika, ne shvatajući o čemu on to priča. Potpuno je zaboravio na Tamov mač, opčinjen prisustvom Aes Sedai. Nije mu se više činio tako težak. „Da, jeste. Šta to ona radi?“

„Nikada ne bih pomislio da ću naići na mač označen čapljom u ovakvom mestu“, rekao je Lan.

„Pripada mom ocu.“ Bacio je pogled ka Lanovom maču, čiji se balčak jedva video od ivice plašta. Mačevi su bili veoma slični, samo što na Zaštitnikovom nije bilo čaplji. Skrenuo je pogled ponovo ka krevetu. Tamovo disanje jeste zvučalo lakše; više nije bilo hrapavo, bio je siguran u to. „Davno ga je kupio.“

„Baš čudno da čobanin kupi tako nešto“, primeti Lan.

Rand ga pogleda ispod oka. Da neki stranac zapitkuje za mač, bilo bi to mešanje u tuđa posla. Ali, kad Zaštitnik to radi... Ipak, morao je nešto da kaže. „Nikada ga nije koristio, koliko znam. Rekao je da od njega nema koristi. Sve do prošle noći, u svakom slučaju. Do tada nisam ni znao da ga ima.“

„Nazvao ga je beskorisnim, je li? Biće da nije oduvek tako mislio.“ Lan nakratko dodirnu prstom kanije koje su visile s Randovog pojasa. „Ima mesta u kojima čaplja označava majstora mačevaoca. To sečivo mora da je putovalo čudnim stazama kad je završilo kod čobanina u Dve Reke.“

Rand je ignorisao neizgovoreno pitanje. Moiraina se nije pomerala. Da li Aes Sedai radi išta? Zadrhtao je i protrljao ruke. Nije bio siguran da zaista želi da zna šta to ona radi. Aes Sedai.

U svesti mu zaiskri pitanje koje nije želeo da postavi, a na koje je morao da zna odgovor. „Gradonačelnik...“, pročisti grlo i duboko udahnu. „Gradonačelnik je rekao da ste vi jedini razlog što je od sela nešto ostalo.“ Naterao je sebe da pogleda Zaštitnika. „Da vam je neko rekao za čoveka u šumi... čoveka koji može da prestravi ljude pukim pogledom... Da li bi vas to upozorilo? Čovek čiji konj ne pravi zvuk? A vetar ne dodiruje njegov plašt? Da li biste znali šta će se dogoditi? Da li ste vi i Moiraina Sedai mogli to da sprečite da ste znali za njega?“

„Ne bez pola tuceta mojih sestara“, reče Moiraina, a Rand se trgnu. Još je klečala pored kreveta, ali sklonila je ruke s Tama i delom okrenula lice prema njima na klupi. Nije govorila ništa glasnije, ali njen pogled je prikovao Randa za zid. „Da sam znala da ću ovde pronaći Troloke i Mirdraala, kada sam pošla iz Tar Valona povela bih sa sobom pola tuceta njih, čitavo tuce, sve i da sam morala da ih dovučem ovamo. I mesec dana upozorenja meni samoj ne bi puno značilo. Možda ništa. Postoje granice onoga što samo jedna osoba može da uradi, čak prizivajući i Jednu moć, a bilo je verovatno mnogo više od stotinu Troloka rasuto po ovom okrugu. Čitava pesnica.“

„Opet bi bilo dobro da smo znali“, oštro reče Lan, a primedba je bila upućena Randu. „Kada si ga tačno video, i gde?“

„To sada nije bitno“, rekla je Moiraina. „Neću da dečko misli da je kriv za nešto za šta nije. Koliko je on kriv, toliko sam i ja. Onaj prokleti gavran juče -način na koji se ponašao — trebalo je da me upozori. A i tebe, moj stari prijatelju“, besno je coknula jezikom. „Bila sam toliko sigurna u sebe, da je to već prelazilo u aroganciju. Sigurna da se uticaj Mračnog nije mogao toliko proširiti, da nije toliko jak, ne još. Bila sam tako sigurna.“

Rand zatrepta. „Gavran? Ne razumem.“

„Strvinari.“ Lan izvi usne s prezirom. „Podanici Mračnog često nalaze špijune među stvorenjima koja se hrane smrću. Gavranovi i vrane, uglavnom, pacovi u gradovima ponekad.“ Drhtaj brzo prostruja Randovim telom. Gavranovi i vrane kao špijuni Mračnog? Njih je sada bilo posvuda. Uticaj Mračnog, rekla je Moiraina. Mračnije uvek bio tu — znao je to — ali ako se trudiš da hodaš pod Svetlom, ako pokušavaš da ne činiš zlo i ne imenuješ ga, nije mogao da ti naškodi. U to su svi verovali, to su naučili s majčinim mlekom. Ali Moiraina je izgleda govorila...

Pogled mu pade na Tama i tog trena zaboravi na sve druge. Lice njegovog oca bilo je primetno manje otečeno no ranije, a njegovo disanje zvučalo je gotovo normalno. Rand bi skočio da ga Lan nije uhvatio za ruku; „Uspeli ste.“ Moiraina je odmahnula glavom i uzdahnula. „Ne još. Nadam se da je samo ne još. Oružje Troloka pravi se u kovačnicama koje se nalaze u dolini zvanoj Takan’dar, na padinama samoga Šajol Gula. Neka od njih nose sa sobom prljavštinu tog mesta, mrlju zla u metalu. Ta pogana sečiva prave rane koje se neće zaceliti bez pomoći, ili izazivaju smrtonosne groznice, čudne bolesti kojima lekovi ne mogu ništa. Smirila sam bol tvog oca, ali znak, poganost, još je u njemu. Ako se ostavi unutra, narašće ponovo i proždrati ga.“

„Ali vi ga nećete ostaviti unutra.“ Randove reči bile su delom molba, a delom zapovest. Bio je zapanjen kada je shvatio da se tako obratio jednoj Aes Sedai, ali ona izgleda nije primetila njegov ton.

„Neću“, složila se jednostavno. „Veoma sam umorna, Rande, a od prošle noći nisam se odmorila. Obično, to ne bi ništa značilo, ali za ovu vrstu povrede...“ Izvadila je mali zavežljaj bele svile iz svoje torbice. „Ovo je angreal.“ Videla je njegov izraz lica. „Znači, čuo si za angreaje. Dobro.“

On se odmače nesvesno od nje i onoga što je držala. Samo nekoliko priča govorilo je o angrealima, tim ostacima iz Doba legendi koje su Aes Sedai koristile u svojim najvećim čudima. Bio je iznenađen kada je video da odmotava glatku figuricu od slonovače, koja je vremenom potamnela i poprimila tamno-smeđu boju. Ne duža od njene šake, bila je to figura žene u lepršavoj odori s dugom kosom koja joj je padala po ramenima.

„Ne znamo više kako se prave“, rekla je. „Toliko toga je izgubljeno, i možda nikada više neće biti nađeno. Toliko malo ih je ostalo, da Amirlin tron umalo nije zabranila da ponesem ovaj. Dobro je za Emondovo Polje i za tvog oca što je ipak dala svoju dozvolu. Ali nemoj mnogo da se nadaš. Sada uz njega mogu da uradim samo malo više no što sam juče bez njega, a poganost je jaka. Imala je vremena da se nagnoji.“

„Možete da mu pomognete“, grozničavo reče Rand. „Znam da možete.“ Moiraina se nasmešila, ali to je bilo samo blago izvijanje usana. „Videćemo.“ A onda se okrenula nazad ka Tamu. Jednu ruku položila je na njegovo čelo, a drugom stegla figuricu od slonovače. Sklopila je oči i lice joj je postalo koncentrisano. Činilo se da jedva diše.

„Taj jahač o kome si govorio“, tiho reče Lan, „onaj koji te je uplašio — to je sigurno bio Mirdraal.“

„Mirdraal!“, uzviknu Rand. „Ali, Seni su sedam metara visoke i...“ Reči su utihnule pred Zaštitnikovim osmehom bez radosti.

„Ponekad, čobanine, stvari su veće u pričama nego u stvarnosti. Veruj mi, Polučovek je dovoljno velik. Polučovek, Vrebač, Sen, Čovek senka; ime zavisi od zemlje u kojoj se nalaziš, ali sva znače Mirdraal. Seni su izrod Troloka, skoro povratak na ljude koje su Gospodari straha koristili da naprave Troloke. Skoro. Ali ako je ljudska krv pojačana, onda je to učinjeno i sa zlom koje je izopačilo Troloke. Poluljudi poseduju neku vrstu moći, neku koja potiče od Mračnoga. Samo bi najslabija Aes Sedai pala u susretu sa Seni, u sukobu jedan na jedan, ali mnogo je dobrih ljudi nastradalo. Od ratova kojima se okončalo Doba legendi, otkako su Izgubljeni sputani, oni su bili mozak koji je govorio troločkim pesnicama gde da udare. U danima Troločkih ratova, Poluljudi su vodili Troloke u bitku, pod Gospodarima straha.“

„Uplašio me je“, slabašno reče Rand. „Samo me je pogledao i...“, stresao se. „Ne treba da se stidiš, čobanine. Plaše i mene. Viđao sam kako se ljudi koji su čitavog života bili vojnici ukoče kao ptica pred zmijom kada se suoče s Polučovekom. Na severu, u Krajinama, duž Velike pustoši, postoji izreka; Pogled Bezokog je strah.“

„Bezokog?“, upita Rand, a Lan klimnu.

„Mirdraali vide poput orlova, u tami ili na svetlu, ali nemaju oči. Malo toga je opasno kao Mirdraal. I Moiraina Sedai i ja pokušali smo da ubijemo onog koji je sinoć bio ovde, i nismo uspeh. Poluljudi imaju sreću Mračnoga.“

Rand proguta knedlu. „Trolok mi je rekao da Mirdraal želi da razgovara sa mnom. Nisam znao šta to znači.“

Lan naglo podiže glavu; njegove oči bile su poput plavih kamenova. „Razgovarao si sa Trolokom?“

„Ne baš“, promuca Rand. Zaštitnikov pogled uhvati ga kao zamka. „On je pričao sa mnom. Rekao je da neće da me povredi, da Mirdraal želi da razgovara sa mnom, a onda je pokušao da me ubije.“ Ovlažio je usne i protrljao šaku niz čvornovatu kožu balčaka. Kratkim isprekidanim rečenicama objasnio je kako se vratio u kuću. „Umesto toga, ja sam ubio njega“, završio je. „Slučajno, zaista. Skočio je na mene, a ja sam držao mač u ruci.“

Lanovo lice malo je omekšalo, ako za kamen može da se kaže da je postao mekši. „U tom slučaju, to je nešto čime možeš da se pohvališ, čobanine. Do sinoć, malo je bilo ljudi južno od Krajina koji su mogli da kažu da su i videli Troloka, a kamoli da su ga i ubili.“

„A još manje njih koji su ubili Troloka bez pomoći“, umorno reče Moiraina. „Gotovo je, Rande. Lane, pomozi mi da ustanem.“

Zaštitnik skoči ka njoj, ali nije bio brži od Randa koji je jurnuo prema krevetu. Tamova koža bila je hladna na dodir, mada mu je lice bilo bledo i isprano, kao da dugo nije bio na suncu. Oči su mu i dalje bile sklopljene, ali disao je duboko, spavajući normalno.

„Sada će biti dobro?“, nestrpljivo upita Rand.

„Uz odmor, da“, rekla je Moiraina. „Nekoliko nedelja u krevetu i biće kao nov.“ Hodala je nesigurno, uprkos tome što se oslanjala na Lanovu mku. On je sklonio njen plašt i štap sa jastuka na stolici i ona se spustila na nju. Lagano i brižno, ponovo je umotala angreal i vratila ga u svoju torbicu.

Randova ramena su se tresla; ujeo se za usne kako bi sprečio smeh. Istovremeno, morao je da obriše suze. „Hvala vam.“

„U Dobu legendi“, nastavila je Moiraina, „neke Aes Sedai mogle su da raspale plamen života ako je makar ijedna žiška ostala. Ti dani su prošli, možda zauvek. Toliko toga je izgubljeno — ne samo tajna pravljenja angreala. Toliko toga moglo je biti urađeno, o čemu mi sada ne smemo ni da sanjamo, ako se uopšte i sećamo. Sada nas je mnogo manje. Neke veštine skoro su nestale, a mnoge koje su ostale slabije su no ranije. Sada mora da postoji i volja i snaga iz koje telo može da crpe život. U protivnom, čak i najjača od nas ne može da izleči. Sreća je što je tvoj otac jak čovek, i telom i duhom. Kako sada stvari stoje, mnogo je snage potrošio boreći se za život, ah sada treba samo da se oporavi. Za to će biti potrebno vreme, ali nečistoće više nema.“

„Nikada neću moći da vam se odužim“, rekao joj je, a da pri tom nije ni mrdnuo pogled s Tama, „ali ako bilo šta mogu da uradim za vas, učiniću to. Bilo šta.“ Setio se sada priče o cenama i svog obećanja. Dok je klečao kraj Tama mislio je upravo ono što je rekao, i više no ranije, ali ipak, nije bilo lako da je pogleda. „Bilo šta. Sve dok ne škodi selu, ili mojim prijateljima.“

Moiraina odmahnu rukom. „Ako smatraš da je neophodno. Mada, svakako bih volela da razgovaram s tobom. Bez sumnje ćeš poći u isto vreme kad i mi, tako da ćemo tada moći naširoko da pričamo.“

„Poći!“, uzviknu dok se dizao na noge. „Da li je zaista toliko loše? Izgledalo mi je da su svi spremni da ponovo počnu da grade. Mi smo narod koji je prilično vezan za Dve Reke. Niko nikada ne odlazi.“

„Rande...“

„A kuda bismo i otišli? Padan Fejn je rekao da je vreme svuda loše. On je... Bio je... torbar. Troloci...“ Rand proguta pljuvačku, poželevši da mu Tom Merilin nije rekao šta sve Troloci jedu. „Mislim da je najbolje da ostanemo tu gde pripadamo, u Dve Reke, i da ponovo krenemo ispočetka. Usevi su u zemlji, a uskoro mora i da otopli dovoljno za šišanje ovaca. Ne znam ko je zapodenuo tu priču o odlasku — jedan od Koplina, kladim se — ali ko god da je...“

„Čobanine“, prekide ga Lan, „pričaš, a trebalo bi da slušaš.“

Zatreptao je, gledajući ih. Shvatio je da je gotovo brbljao. I nastavio je da blebeće dok je ona pokušavala da priča — dok je jedna Aes Sedai pokušavala da priča. Pitao se šta da kaže, kako da se izvini, ali Moiraina se nasmešila dok je on još smišljao način.

„Razumem kako se osećaš, Rande“, rekla je i on neugodno oseti da je ona to zaista i znala. „Ne misli više o tome“, reče mu, a zatim stisnu usne i zatrese glavom. „Ovo nisam izvela kako treba, vidim. Trebalo je verovatno prvo da se odmorim. Ti si taj koji će otići, Rande, koji mora da ode, zbog tvog sela.“

„Ja?“ Pročistio je grlo i probao ponovo da progovori. „Ja?“ Ovoga puta zvučalo je malo bolje. „Zašto moram da idem? Ništa mi nije jasno. Ne želim nikuda da idem.“

Moiraina je pogledala Lana i Zaštitnik spusti ruke koje je držao prekrštene. Pogledao je u Randa ispod svoje kožne trake za kosu i ovaj oseti da ga ponovo meri na nevidljivim terazijama. „Da li si znao“, iznenada reče Lan, „da neke od kuća nisu napadnute?“

„Pola sela je u pepelu“, pobunio se, ali Zaštitnik samo odmahnu na to.

„Neke od kuća su spaljene samo kako bi se stvorila konfuzija. Troloci nisu obraćali pažnju na njih posle toga, a ni na ljude koji su bežali, sem ako se nisu našli na putu pravog napada. Većina ljudi koji su došli sa farmi van sela nije videla ni troločku dlaku, a i ako jesu, onda samo s velike udaljenosti. Većina nije ni znala da ima nevolje dok nisu došli u selo.“

„Čuo sam za Darla Koplina“, reče Rand polako. „Pretpostavljam da jednostavno nisam obraćao pažnju na to.“

„Napadnute su dve farme“, nastavio je Lan. „tvoja i još jedna. Zbog proslave Bel Tina svi koji su živeli na toj drugoj farmi bili su već u selu. Mnogo ljudi je spaseno zato što Mirdraal nije poznavao običaje Dve Reke. Proslava i Zimska noć učinili su njegov zadatak gotovo nemogućim, ali on to nije znao.“ Rand je pogledao Moirainu, koja je sedela naslonjena na stolici, ali nije rekla ništa. Samo ga je gledala, sa prstom preko usana. „Naša farma i čija još?“, upita na kraju.

„Farma Ajbara“, odgovorio je Lan. „Ovde u Emondovom Polju prvo su napali kovačnicu i kovačevu kuću, kao i kuću gazda Kautona.“

Rand je osetio kako mu se usta iznenada suše. „To je ludost“, uspeo je da izusti, a onda poskočio kada se Moiraina ispravila.

„Ne ludost, Rande“, rekla je, „već svrsishodnost. Troloci nisu slučajno došli u Emondovo Polje, i nisu uradili ono što su uradili samo zbog zadovoljstva koje im donosi ubijanje i paljenje, ma koliko ih to oduševljavalo. Znali su Šta, ili bolje reći, koga traže. Troloci su došli da ubiju ili zarobe mlade ljude određenih godina koji žive u blizini Emondovog Polja.“

„Mojih godina?“ Randov glas je podrhtavao, ali nije ga bilo briga. „Svetlosti! Met. Šta je sa Perinom?“

„Živi i zdravi“, uverila ga je Moiraina, „mada malo garavi.“

„Ben Kravi i Lem Ten?“

„Nisu ni bili u opasnosti“, rekao je Lan. „Bar ne više od ostalih.“

„Ali i oni su takođe videli jahača, Sen. A oni su istih godina kao ja.“

„Kuća gazda Kravija nije bila ni oštećena“, rekla je Moiraina, „a mlinar i njegova porodica prespavali su pola napada pre no što ih je buka probudila. Ben je deset meseci stariji od tebe, a Lem osam meseci mlađi.“ Osmehnula se suvo kada je videle da je Rand iznenađen. „Rekla sam ti da postavljam pitanja. A takođe sam rekla, mladi ljudi određenih godina. Ti i tvoja dva prijatelja rođeni ste u razmaku od nekoliko nedelja. Mirdraal je tražio samo vas trojicu i nijednog drugog.“

Rand se promeškolji s nelagodom, poželevši da ga ne gleda tako, jer se činilo da njene oči mogu da prodru u njegov mozak i pročitaju Šta leži u svakom njegovom uglu. „Šta hoće od nas? Mi smo samo farmeri, čobani.“

„Odgovor na to pitanje ne možemo naći u Dve Reke“, Moiraina je rekla tiho, „ali je važno da ga nađemo. Troloci, tamo gde ih niko nije video skoro dve hiljade godina, jasno na to pokazuju.“

„Mnogo priča govori o troločkim napadima“, rekao je Rand tvrdoglavo. „Samo ih nije bilo kod nas. Zaštitnici se stalno bore s Trolocima.“

Lan odsečno reče: „Dečko, očekujem da se borim protiv Troloka duž Velike pustoši, ali ne ovde, skoro šest stotina liga na jug. Napad prošle noći bio je žestok kao da je u Šienaru, ili bilo kojoj od Krajina.“

„Jedan od vas“, rekla je Moiraina, „ili sva trojica imaju nešto čega se Mračni boji.“

„To je... To je nemoguće.“ Rand se dotetura do prozora i zagleda se u selo i ljude koji su radili među ruševinama. „Ne zanima me Šta se dogodilo, to je jednostavno nemoguće.“ Nešto na Zelenilu prikovalo je njegov pogled, a onda shvati da je to bio pocrneli patrljak Prolećnog stuba. Dobar Bel Tin s torbarom, zabavljačem i strancima. Stresao se i snažno odmahnuo glavom. „Ne. Ne, ja sam čobanin. Nije moguće da ja interesujem Mračnog.“

„Dosta truda je trebalo“, rekao je Lan sumorno, „da se toliko Troloka dovede tako daleko a da se ne čuje vika i dreka od Krajina do Kaemlina i dalje. Želeo bih da znam kako im je to uspelo. Da li zaista misliš da su se toliko trudili samo da bi spalili nekoliko kuća?“

„Vratiće se“, dodala je Moiraina.

Rand zausti da odgovori Lanu, ali to ga zaustavi. Okrenu se prema njoj. „Vratiće se? Zar ne možete da ih zaustavite? Zaustavili ste ih sinoć, a tada ste bili iznenađeni. Sada znate da su ovde.“

„Možda“, odgovori Moiraina.„Mogla bih da pošaljem u Tar Valon po neke od svojih sestara; možda i mogu da doputuju pre no što nam budu zatrebale. Ali Mirdraal takođe zna da sam ja ovde i, verovatno, neće napasti ne otvoreno, barem bez pojačanja. Još Mirdraala i još Troloka. Uz dovoljno Aes Sedai i dovoljno Zaštitnika, Troloci mogu biti oterani, mada ne znam koliko bismo se duge borili.“

Slika zatreperi u Randovoj glavi Emondovo Polje u pepelu, sve farme spaljene. I Stražarsko Brdo, i Devonovo Jahanje, i Tarenska Skela. Sve u pepelu i krvi. „Ne“, reče i trže se, kao da je izgubio uporište. „Zato moram da odem, zar ne? Troloci se neće vratiti ako mene nema.“ Poslednji trag tvrdoglavosti naterao ga je da doda: „Ako zaista mene jure.“

Moiraina je podigla obrve, kao da je iznenađena time što još uvek nije ubeđen, ali Lan reče: „Jesi li voljan da se opkladiš u čitavo svoje selo, čobanine? Čitave tvoje Dve Reke?“

Randove tvrdoglavosti nestade. ,.Ne“, rekao je i ponovo osetio onu prazninu. „Perin i Met će takođe morati da pođu, zar ne?“ Napustiti Dve Reke, svoj dom i oca. Bar će Tam ozdraviti i moći će da ga čuje kako kaže da je sve ono na Kamenolomskom putu bilo besmislica. „Možemo da odemo u Baerlon, pretpostavljam, ili čak Kaemlin. Čuo sam da u Kaemlinu ima više ljudi nego u čitave Dve Reke. Tamo bismo bili bezbedni.“ Pokušao je da se nasmeje, ali smeh mu je zvučao šuplje. „Nekada sam sanjario da ću videti Kaemlin. Nikada nisam ni pomislio da će se to ovako ostvariti.“

Muk je dugo trajao pre no što je Lan rekao: „Ne bih računao na sigurnost Kaemlina. Ako te Mirdraal želi, pronaći će put. Zidovi su jadna prepreka za Poluljude. A ako ne veruješ da te zaista jako žele, onda si budala.“

Rand je pomislio da se već dovoljno obeshrabrio, ali na te reči napustilo ga je i ono malo preostale hrabrosti.

„Postoji bezbedno mesto“, rekla je Moiraina tiho, i Rand je načuljio uši da je čuje. „U Tar Valonu bio bi među Aes Sedai i Zaštitnicima. Čak i tokom Troločkih ratova snage Mračnoga bojale su se da napadnu Svetlucave zidove. Jednom su pokušali i bio je to njihov najveći poraz do samog završetka ratova. A Tar Valon čuva sve znanje koje smo mi, Aes Sedai, sakupile još od Doba ludila. Neki odlomci sežu čak do Doba legendi. Ako negde možeš da saznaš zašto te Mirdraal želi, zašto te Otac Laži želi, to je u Tar Valonu. U to se kunem.“

Putovanje čak do Tar Valona bilo je skoro nezamislivo — mesto gde će biti okružen sa Aes Sedai. Naravno, Moiraina je izlečila Tama — ili je barem tako izgledalo — ali sve te priče! Bilo je dovoljno nelagodno biti u sobi s jednom Aes Sedai, ali biti u gradu koji je bio pun njih... A još uvek nije rekla šta želi od njega. Uvek je postojala cena, bar je tako bilo u pričama.

„Koliko dugo će moj otac spavati?“, upita na kraju. „Ja... Ja moram da mu kažem. Ne bi trebalo da se samo probudi i vidi da me nema.“ Učinilo mu se da je Lan uzdahnuo od olakšanja. Pogledao je Zaštitnika radoznalo, ali Lanovo lice bilo je bezizražajno kao i obično.

„Nije verovatno da će se probuditi pre no što krenemo“, rekla je Moiraina. „Nameravam da krenemo čim padne mrak. Čak i dan odlaganja može biti koban. Biće najbolje da mu ostaviš poruku.“

„Po noći?“, reče Rand sumnjičavo i Lan klimnu glavom.

„Polučovek će ionako ubrzo otkriti da nas nema. Nema potrebe da mu olakšavamo zadatak.“

Rand namesti ćebad oko svog oca. Dug je put do Tar Valona. „U tom slučaju... U tom slučaju, bolje da pronađem Meta i Perina.“

„Ja ću se pobrinuti za to.“ Moiraina je skočila hitro na noge i ogrnula svoj plašt, iznenada s obnovljenom svežinom. Spustila je ruku na njegovo rame. Morao je da se prisili da se ne trgne. Nije ga jako pritisla, ali bio je to gvozdeni hvat koji ga je držao sigurno kao što račve drže zmiju. „Bilo bi najbolje kada bi sve ovo ostalo među nama. Da li razumeš? Upravo oni koji su stavili Zmajev očnjak na vrata gostionice mogli bi da naprave nevolje ukoliko bi saznali.“

„Razumem.“ Uzdahnuo je s olakšanjem kada je sklonila ruku.

„Reći ću gazdarici al’Ver da ti donese nešto za jelo“, nastavila je kao da nije primetila njegovu reakciju. „A onda moraš da se naspavaš. Krećemo na naporno putovanje večeras, i moraš biti odmoran.“

Vrata su se zatvorila za njima i Rand je stajao gledajući dole, prema Tamu. Posmatrao ga je, ali nije video ništa. Sve do tog trenutka nije shvatao da je Emondovo Polje bilo deo njega isto koliko je i on bio deo Emondovog Polja.

Sada je to znao, zato što je to bilo kidanje koje je osetio. Više nije bio deo sela. Čobanin noći ga je jurio. Bilo je to nemoguće — on je bio samo farmer — ali Troloci su došli, a Lan je bio u pravu što se jedne stvari tiče. Nije mogao da izloži riziku čitavo selo samo zbog mogućnosti da Moiraina nije bila u pravu. Čak nije ni mogao da ispriča nekome; Koplini bi stvarno napravili nevolje oko toga. Morao je da veruje Aes Sedai.

„Nemoj sada da ga probudiš“, rekla je gazdarica al’Ver, dok je gradonačelnik zatvarao vrata ulazeći sa svojom ženom. S poslužavnika koji je bio prekriven tkaninom širio se ukusan topao miris. Stavila ga je na kovčeg pored zida, a onda odlučno udaljila Randa od kreveta.

„Gazdarica Moiraina mi je rekla Šta mu je potrebno“, rekla je nežno, „a to ne uključuje da padneš na njega od iscrpljenosti. Donela sam ti nešto da prezalogajiš. Nemoj da se ohladi.“

„Nemoj da je zoveš tako“, rekao je Bran mrzovoljno. „Moiraina Sedai je pravilno. Može da se naljuti.“

Gazdarica al’Ver potapšala ga je po obrazu. „Prepusti ti meni brigu o tome. Ona i ja imale smo jedan dug razgovor. I tiše malo. Ako probudiš Tama, odgovaraćeš i meni i Moiraini Sedai.“ Naglasila je Moiraininu titulu tako da je Branovo insistiranje izgledalo budalasto. „Vas dvojica, sklanjajte mi se s puta.“ Osmehnuvši se nežno svom mužu, okrenula se ka krevetu i Tamu.

Gazda al’Ver uputio je Randu izmučen pogled. „Ona je Aes Sedai. Polovina žena u selu ponaša se kao da ona sedi u Ženskom krugu, a ostatak kao da je Trolok. Nijedna izgleda ne shvata da moraš biti oprezan sa Aes Sedai. Ljudi je možda gledaju podozrivo, ali barem ne rade ništa što bi moglo da je izazove.“

Oprezno, pomisli Rand. Nije bilo prekasno da bude oprezniji. „Gazda al’Ver“, reče polako, „da li znate koliko je farmi bilo napadnuto?“

„Samo dve, koliko sam do sad čuo, uključujući i tvoju.“ Gradonačelnik je stao, namrštio se, a onda slegao ramenima. „Nekako izgleda malo, uzevši u obzir sve što se ovde odigralo. Trebalo bi da mi je drago zbog toga, ali... Pa, čućemo verovatno, pre no što se dan završi, da je još neka napadnuta.“

Rand uzdahnu. Nije bilo potrebe da pita koja je to farma sem njegove napadnuta. „Ovde, u selu, da li su... mislim, da li se videlo Šta su hteli?“

„Hteli, momče? Ne znam da li su bilo Šta hteli, sem možda da nas sve pobiju. Bilo je baš kako sam ti ispričao. Psi su lajali, a Moiraina Sedai i Lan su trčali po ulicama, a onda je neko povikao da je gazda Luhanova kuća i kovačnica u plamenu. Zaplamtela je i kuća Abela Kautona — mada je to bilo čudno; ona je skoro usred sela. U svakom slučaju, sledeće što si mogao da vidiš bili su Troloci među nama. Ne, ne mislim da su bilo Šta hteli.“ Nasmejao se odjednom i naglo ućutao, gledajući oprezno svoju ženu. Ona nije ni skrenula pogled s Tama. „Da ti pravo kažem“, nastavio je tiše, „izgledali su zbunjeno koliko i mi. Sumnjam da su očekivali da će ovde naići na Aes Sedai ili Zaštitnika.“

„Pretpostavljam da nisu“, rekao je Rand, mršteći se.

Ako je Moiraina govorila istinu u vezi s tim, onda verovatno nije lagala ni o svemu ostalom. Za trenutak pomislio je da zatraži savet od gradonačelnika, ali gazda al’Ver očigledno je znao tek malo više o Aes Sedai od ostalih u selu. Sem toga nije želeo da ispriča čak ni gradonačelniku Šta je Moiraina rekla da se, u stvari, dešavalo. Nije bio siguran da li se više bojao da bude ismejan, ili da mu poveruje. Prešao je palcem preko balčaka Tamovog mača. Njegov otac je išao po svetu; mora da je znao više o Aes Sedai od gradonačelnika. Ali, ako je Tam zaista bio van Dve Reke, onda je ono što je rekao u Zapadnoj šumi možda... Prošao je obema rukama kroz kosu, prekinuvši da razmišlja o tome.

„Trebalo bi da odspavaš, momče“, rekao je gradonačelnik.

„Da, trebalo bi“, dodala je gazdarica al’Ver. „Gotovo da ćeš pasti s nogu.“

Rand je trepnuo iznenađeno. Nije ni shvatio da ona nije bila više kod njegovog oca. San mu je bio potreban; sama pomisao na odmor terala ga je na zevanje.

„Možeš da legneš u susednu sobu“, rekao je gradonačelnik. „Vatra je već potpaljena.“

Rand je pogledao oca. Tam je još uvek bio u dubokom snu i to ga je primoralo da ponovo zevne. „Radije bih ostao ovde, ako nemate ništa protiv. U slučaju da se probudi.“

Bolesničke sobe bile su u nadležnosti gazdarice al’Ver i gradonačelnik je odluku prepustio njoj. Oklevala je na trenutak pre no što je klimnula. „Ali, pusti ga da se probudi sam. Ako ga budeš uznemiravao dok spava...“ Pokušao je da kaže da će biti kao što je naredila, ali reči su se izmešale s još jednim zevom. Odmahnula je glavom uz smešak. „Ti ćeš i sam ubrzo zaspati. Ako moraš da ostaneš, sklupčaj se pored vatre i popij malo te guste goveđe supe pre no što zadremaš.“

„Hoću“, rekao je Rand. Prihvatio bi sve što bi ga zadržalo u toj sobi. „I neću ga probuditi.“

„Postaraj se da bude tako“, rekla je gazdarica al’Ver čvrsto, ali ne neljubazno. „Doneću ti jastuk i nešto ćebadi.“

Kada su se vrata konačno zatvorila za njima, Rand je dovukao jedinu stolicu u sobi pored kreveta i seo tako da je mogao da posmatra Tama. Sve je to bilo lepo što je gazdarica al’Ver rekla o spavanju; vilice su mu škripnule dok je pokušavao da priguši zevanje, ali nije mogao još da spava. Tam se može probuditi svakog trenutka, i možda će samo kratko ostati budan. Rand je morao da čeka na to.

Namrštio se i umotao ćebetom u stolici, odsutno premeštajući balčak mača s rebara. Još uvek se osećao neugodno na pomisao da ispriča nekome ono što mu je Moiraina rekla, ali ovo je ipak bio Tam. Ovo je bio... Nesvesno, isturi vilicu odlučno. Moj otac. Mom ocu mogu reći bilo šta.

Pomeri se još malo u stolici i stavi glavu uz naslon. Tam je bio njegov otac, i niko nije mogao da mu kaže Šta da ispriča ili da ne ispriča svom ocu. Samo je trebalo da ostane budan dok se Tam ne probudi. Samo je trebalo...

Загрузка...