43 Brinuti za žive

Perin prihvati Korakove uzde i sama ga povede prema gostionici Kod vinskog izvora, a gužva se razilazila da je propusti i potom se ponovo spajala. Danil, Ban i ostali pratili su ih jašući i peške, rame uz rame sa svojom rodbinom. Koliko god da su ih promene u Emondovom Polju zaprepastile, momci su se ipak naočigled ponosili; iako su hramali, koračali su krupnim koracima, dok su se drugi uspravljali u sedlima. Suočili su se s Trolocima i vratili se kući. Ali mnoge žene su milovale sinove, sestriće, bratance i unuke jedva zadržavajući suze, i njihovo tiho ječanje stvorilo je slabašan žamor žalosti. Muškarci su naprezali oči ne bi li skrili brigu iza ponosnih osmeha dok su im tapšali ramena i hvalili tek nikle brade, ali su se njihovi zagrljaji često pretvarali u oslonac u hodu. Zaljubljene dojuriše s poljupcima i glasnim plačem, uz ravnu meru radosti i saosećanja; mala braća i sestre nađoše se u čudu, čas plačući, čas zadivljeno grleći braću koju su svi smatrali junacima. Međutim, bilo je i drugih glasova, koje Perin nije želeo da čuje. „Gde je Kenli?“ Gazdarica Ahan beše lepa žena, s prosedim nitima u skoro crnoj pletenici kose, ali strah joj je ispunjavao crte dok je zagledala lica, svesna očiju koje uzmiču od njenih. „Gde je moj Kenli?“

„Bili!“, zabrinuto viknu stari Hu al’Dai. „Je li ko video Bilija al'Daija?“

„...Hu...!“

„...Džarede...!“

„...Time...!“

„...Koli...!“

Pred gostionicom, Perin pade iz sedla, pošto je žurio da pobegne ovim imenima. Nije ni video ko ga je uhvatio. „Vodite me unutra!“, zaškripa mu glas. „Unutra!“

„...Tevene...!“

„...Harale...!“

„...Hade...!“

Vrata presekoše lelek slomljenih srca i vapaj majke Dela al’Tarona da joj neko kaže gde joj je sin.

U troločkom kazanu, pomisli Perin dok su ga spuštali u stolicu u trpezariji. U troločkom želucu, tamo gde sam gaja smestio, gazdarice al’Taron. Ja sam ga tamo smestio. Faila mu je držala glavu u rukama, zabrinuto ga gledajući u lice. Moram brinuti za žive, pomislio je. Kasnije ću žaliti mrtve. Kasnije.

„Dobro sam“, rekao joj je. „Samo mi se malo zavrtelo dok sam silazio s konja. Nikad nisam bio dobar jahač.“ Izgleda da mu nije verovala.

„Zar ništa ne možete da uradite?“, upita ona Verin.

Aes Sedai mirno odmahnu glavom. „Bolje ne, dete. Šteta što ni ona ni ja nismo Žute, ali Alana je opet mnogo bolji Lekar od mene. Moji Talenti su na drugim mestima. Ivon će je dovesti. Budi strpljiva, dete.“

Trpezarija je bila pretvorena u nešto nalik oružarnici. Na svim zidovima, izuzimajući kamin, bila su poređana svakojaka koplja, među njima poneko krivopero, poneka bradatica ili nešto još čudnije oštrice; oružje je dobrim delom izgrebano i izbledelo dok su s njega čistili prastaru rđu. Još veće iznenađenje beše jedno bure ispod stepeništa puno najrazličitijih mačeva, većinom bez korica. Mora da je svaki tavan u krugu od pet milja prevrnut u potrazi za ovim prašnjavim relikvijama davnih vremena. Perin je do sada verovao da u čitave Dve Reke nema ni pet mačeva. Bar pre nego što su došli Beli plaštovi i Troloci.

Gaul sede sa strane, blizu stepeništa ka sobama gostionice i al’Verovih. Gledao je u Perina, ali na otvorenom oprezu prema svakom Verininom pokretu.

Naspram njega dve Device prigrliše koplja i isturiše kukove, istovremeno opuštene i kao zapete pred skok. Pazile su na Failu, pa i sve ostale. Trojica mladića koji su uneli Perina meškoljili su se kraj vrata, zureći u njega, Aes Sedai i Aijele s podjednakom nevericom. To je bilo sve.

„Ostali“, progovori Perin. „Potrebna im je...“

Verin ga glatko prekide: „Pobrinućemo se za njih.“ Sela je za drugi sto. „Želeće da budu s porodicama. Mnogo je bolje biti uz svoje voljene.“

Perin ose ti ubod bola – humke pod jabukovim drvećem proleteše mu kroz um – ali ga potisnu. Brini za žive, ljutito se podsetio. Aes Sedai je izvadila pero i mastilo i mirnom rukom počela da hvata beleške u svoju knjižicu. Zapitao se da li je uopšte zanima koliko će Dvorečana poginuti pod uslovom da on preživi i bude upotrebljiv za ona što je Bela kula smislila za Randa.

Faila mu steže šaku, ali oslovila je Aes Sedai. „Zar ne bi trebalo da ga odnesemo gore, u krevet?”

„Ne još“, razdraženo reče Perin. Verin podiže pogled i zausti da nešto kaže, ali on još odsečnije ponovi: „Ne jos.“ Aes Sedai sleže ramenima i vrati se svojim beleškama. „Zna li iko gde je Loijal?“

„Onaj Ogijer?“, upita jedan od trojice na vratima. Dav Ajelin bio je krupniji od Meta, ali je u tamnim očima imao isti sjaj. Takođe, bio je pogužvan i neočešljan poput Meta. U starim danima, svaka mala pakost koju nije priredio Met bila je Davovo maslo, premda je Met uglavnom prednjačio. „U polju je, s drvosečama, krče Zapadnu šumu. Žali svako drvo kao rođenog brata, ali seče triput brže od svih drugih onom ogromnom sekirom koju je dobio od gazda Luhana. Video sam Džaima Tejna kako trči da im javi da ste stigli. Ako ga tražiš, kladim se da će svi doći da te vide.“ Pogledao je zalomljenu strelu, zgrčio se i sažaljivo pro trljao sopstveni bok. „Boli li mnogo?“

„Boli dovoljno“, odreza Perin. Dolaze da ga vide. Šta sam to ja, zabavljač? „Šta je s Lukom? Ne želim da ga vidim, ali da li je ovde?“

„Bojim se da nije.“ Drugi momak, Elam Dautri počeša svoj dugi nos.

O pojasu je nosio mač koji se nije slagao s čobanskim vunenim prslukom i zalizanom kosom; iz otrcanih korica virila je drška obmotana novom kožom. „Lord Luk je otišao u lov na Rog Valera. Bar mislim. Možda i na Troloke.“

Dav i Elam bili su Perinovi prijatelji, ili su bar nekada bili, drugovi u lovu i pecanju. Obojica su mu bili otprilike vršnjaci, ali su zbog uzbuđenih osmeha izgledali mlađi. I Met i Rand bi u poređenju s njima izgledali makar pet godina stariji. A možda i on sam.

„Nadam se da će se uskoro vratiti“, nastavi Elam. „Učio me mačevanju. Jeste li znali da je on Lovac na Rog? Bio bi i kralj, ali je obespravljen. Kralj Andora, kako sam čuo.“

„Andorom vladaju kraljice“, odsutno promrmlja Perin, susrećući se s Failinim pogledom. „Ne kraljevi “

„Tako znači, nije ovde“, reče ona. Gaul se pridiže; delovao je spremno, ledenoplavog pogleda, da krene u lov na Luka. Perina ne bi začudilo ni da su Bain i Čijad u istom trenu povezale velove.

„Ne“, odsutno potvrdi Verin, očito više posvećena pisanju nego onome što izgovara. „Uistinu, povremeno je znao pripomoći, ali svaki put kada je ovde uspeva da stvori neprilike. Juče je, ne javljajući nikom, napravio izaslanstvo i susreo se sa izvidnicom Belih plaštova. Rekao im je da nisu dobrodošli u Emondovom Polju. Izgleda da im je naredio da ne prilaze bliže od deset milja. Ne podržavam Bele plaštove, ali sigurno to nisu mirno primili. Nije mudro pobuđivati njihovo neprijateljstvo više nego što je neophodno“ Mršteći se na sopstveni rukopis, počešala je nos, očito nesvesna da ga je zamrljala mastilom.

Perina nije bilo briga kako Beli plaštovi šta primaju. „Juče“, udahnuo je. Ako se Luk juče vratio u selo, teško da je mogao biti kriv za Troloke na neočekivanom mestu. Što je više razmišljao o preokretu zasede, Perinu se sve više činilo da su ih Troloci očekivali. I sve više je želeo da okrivi Luka. „Od kamena neće postati sir, koliko god da čekaš“, promrsio je. „Ali on mi i dalje miriše na sir.“

Dav se zbunjeno zgledao s ostalom dvojicom. Perin zaključi da verovatno nije zvučao previše smisleno.

„S njim su bili uglavnom Koplini“, progovori treći momak, neočekivano dubokim glasom. „Darl, Hari, Dag i Eval. I Vit Kongar. Dejzi mu je očitala bukvicu.“

„Kako sam ja čuo, oni su voleli Bele plaštove“ Perinu se učinilo da mu je momak brundavog glasa odnekud poznat. Bio je dve-tri godine mlađi od Elama i Dava, pa ipak čitav palac viši, mršavog lica ali snažnih ramena.

„I jesu“, nasmeja se momak. „Znaš ti njih. Po prirodi se privole onome što stvara muke nekom drugom. Otkad je lord Luk počeo da drži govore, zauzeli su se da se krene do Stražarskog Brda i da se Beli plaštovi proteraju iz Dve Reke. Naravno, da to neko drugi učini. Mislim da nameravaju da ostanu na repu čopora.“

Kada bi to lice bilo bucmasto, i pola stope ili jače bliže zemlji... „Evin Fingar!“, uskliknu Perin. Nemoguće; Evin je bio mali, debeli, piskutavi dosadnjaković koji se uvek gurao među starije. Taj momak je izgledao kao da će ostati debeo i kad prestane da raste. „Jesi li to ti?“ Evin klimnu, sa širokim osmehom. „Čuli smo sve o tebi, Perine“, odgovorio je onim začuđujućim basom. „Borio si se protiv Troloka, prošao svakakve pustolovine u belom svetu, kažu ljudi. Još mogu da te zovem Perin, zar ne?“

„Svetlosti, naravno!“, zareža Perin. Već mu je dojadilo to sa Zlatookim.

„Da sam samo pošao s vama prošle godine.“ Dav žustro protrlja ruke. „Vratio bih se kući sa Aes Sedai, Zaštitnicima i jednim Ogijerom.“

Zvučao je kao da nabraja trofeje. „Samo čuvam i muzem krave, čuvam i muzem krave. Uz to okopavam povrće i cepam drva. Tebi je zapala sva dobra sreća.“

„Kako je bilo?“, bez daha upade Elam. „Alana Sedai kaže da si putovao sve do Velike pustoši, čujem i da si video Kaemlin i Tir. Kakvi su gradovi? Jesu li stvarno deset puta veći od Emondovog Polja? Jeste li videli palatu? Ima li Prijatelja Mraka u gradovima? Je li Pustoš zaista puna Troloka, Seni i Zaštitnika?“

„Je li ti Trolok napravio taj ožiljak?“ Bez obzira na glas kao u bika, Evin je maltene piskutao od uzbuđenja. „Šta bih ja dao da imam ožiljak. Jesi li video neku kraljicu? Kralja? Mislim da bih više voleo da vidim kraljicu, ali i kralj bi bio sjajan. Kakva je Bela kula? Je li velika kao dvorac?“

Faila se razdragano smešila, ali Perin je samo treptao pred tom navalom. Zar su zaboravili Troloke one Zimske noći, i one koji su i sada u poljima? Elam je stiskao dršku mača kao da bi smesta pošao pravo u Pustoš; Dav se propinjao na prste, iskričavih očiju; Evin je đelovao spremno da zgrabi Perina za kragnu. Pustolovina? Maloumnici. Ipak, dolaze teška vremena, teža od svega što su Dve Reke prebrodile, bojao se. Neće škoditi ako im istinu uskrati na još neko vreme.

Slabina ga je bolela, ali pokušao je da im odgovori. Izgledali su razočarano što nikada nije video Belu kulu, kralja niti kraljicu. Pomislio je da bi se Berelajn mogla nazvati kraljicom, ali nije smeo da je pominje pred Failom. Ustezao se i od nekih drugih stvari: Falmea, Zenice sveta, Izgubljenih, Kalandora. Opasne teme, koje neizbežno vode do Ponovorođenog Zmaja. Ipak, mogao im je malo pripovedati o Kaemlinu i Tiru, o Krajinama i Pustoši. Čudilo ga je čemu su verovali, a čemu ne. Opoganjeni predeli Pustoši što trunu pred pogledom i šijenarski vojnici s perčinima, kao i ogijerski stedinzi u kojima Aes Sedai ne mogu da tkaju Moć, u koje Seni ne ulaze svojom voljom, to su nekako progutali. Ali veličina Kamena Tira, ili nepreglednost gradova...

Što se tiče njegovih navodnih pustolovina, rekao je: „Uglavnom sam se trudio da sačuvam živu glavu na ramenima. Eto, to je bit pustolovine: pronaći prenoćište i hranu. Mnogo se ogladni u pustolovinama, a ponekad moraš da spavaš u hladnom ili mokrom, ili oboje.“

Ovo im se nije previše svidelo, ili mu nisu verovali ništa više nego da je Kamen veliki poput omanje planine. Podsećao je sebe da ni sam nije znao više o svetu pre nego što je otišao iz Dve Reke, samo što mu to nije mnogo pomoglo. Nikada nije bio ovako oduševljen. Ili možda jeste? U trpezariji kao da beše vruće. Želeo je da skine kaput, ali to bi bio preveliki napor.

„Šta je s Random i Metom?“, upita Evin. „Ako ste stalno bili gladni i pokisli, zašto se i oni nisu vratili kući?“

Uto uđoše Tam i Abel. Tam je preko kaputa opasao mač, a obojica su nosila lukove – čudno, ali mač je pristajao Tamu, bez obzira na zemljodelačko odelo – tako da je nastavio priču na isti način: Met se kocka i provodi po krčmama, jureći devojke; Rand se seta u finom kaputu, ruku podruku s dražesnom plavokosom devojkom. Preinačio je Elejnu u gospu, pošto mu nikad ne bi poverovali da je kći naslednica Andora, i bio je u pravu pošto mu ionako nisu verovali. Ipak, kao da su se zadovoljili, čuli su ono što su hteli, a neverica je pomalo isparila kada je Elam istakao da je Faila gospa, a prilično se predano stara o Perinu. Perin se na to nasmeši; zapitao se šta bi tek rekli da znaju da je s kraljicom u rodu.

Faila zbog nečeg više nije bila raspoložena za zabavu. Uputila im je pogled ravan nekom od Elejninih najoholijih, ukočenih leđa i ledenog izraza na licu. „Dovoljno ste mu dosađivali. Sada odlazite.“

Za divno čudo, oni se trapavo pokloniše – Dav je isturio pogrešnu nogu, kao potpuna budala – i izviniše se – njoj, a ne njemu! Potom se okrenuše. Nakratko ih zadrža Loijal, koji se provuče kroz vrata češući nadvratak kudravom kosom. Zagledali su se u Ogijera kao da ga prvi put vide – potom se obazreše ka Faili, pa odjuriše svojim putem. Njen ledeni, gospodski pogled zaista je delovao.

Loijal se ispravio, te mu je glava umalo doticala tavanicu. Golemi džepovi bili su mu, kao i obično, natrpani nečim pravouglim – knjigama – ali nosio je i ogromnu sekiru. Drška joj bese visoka koliko i on, a glava, istog oblika kao kod bradve, iste veličine kao kod Perinove bojne sekire. „Povređen si“, zagrmeo je čim ugleda Perina. „Rekoše mi da si se vratio, ali nisu pominjali povredu, inače bih došao brže.“

Perin se prestravio od sekire. Među Ogijerima, izreka „staviti sekiru na dugu dršku“ značila je ishitrenost ili bes – Ogijer je to dvoje iz nekog razloga poistovećivao. Zaista je izgledao besan, uzdignutih čupavih ušiju, toliko namršten da su mu dugačke obrve visile preko širokih obraza. Sigurno zato što je morao da seče drveće. Perin je želeo da ostane nasamo s njim, ne bi li doznao da li je Alana radila nešto sumnjivo. Ili Verin. Protrljao je lice, i iznenadio se videvši da jesuvo; osećao se kao da je preznojen.

„Uza sve to, još je i tvrdoglav“, reče Faila, okrećući isti zapovednički pogled ka Perinu. „Trebalo bi da si u krevetu. Gde je Alana, Verin? Ako treba da ga Leci, gde je dosad?“

„Doći će.“ Aes Sedai nije dizala pogled. Opet se zadubila u svoju knjižicu, zamišljeno se mršteći nad podignutim perom.

„Ipak bi trebalo da bude u krevetu!“

„Kasnije ću imati vremena za to“, odlučno reče Perin. Nasmešio joj se ne bi li omekšao reči, ali ona se samo zabrinu i progunđa sebi u bradu nešto o „tvrdoglavosti“. Nije mogao da pita Loijala o Aes Sedai dok je Verin tu, ali bilo je još nešto barem podjednako važno. „Loijale, Kapija je otključana i Troloci ulaze. Kako je to moguće?“

Ogijerove veđe klonuše još niže, a uši mu se trgoše. „Ja sam kriv, Perine“, žalosno je tutnjao. „Postavio sam oba lista Avendesore na spoljašnju stranu. To je zatvorilo izlaz iz Puteva, ali je spolja i dalje bilo ko mogao da ga otvori. Putevi su već pokolenjima u mraku, ali ipak smo ih mi stvorili. Nisam smogao snage da uništim Kapiju. Žao mi je, Perine. Ja sam kriv za sve.“

„Mislila sam da se Kapije i ne mogu uništiti“, reče Faila.

„Nisam mislio na potpuno uništenje.“ Loijal se oslonio na svoju dugu sekiru. „Jedna je Kapija uništena, manje od pet vekova posle Slamanja, po rečima Damele kćeri Aline, kćeri Soferine, jer je bila kraj stedinga potpalog pod Pustoš. Već postoje dve ili tri Kapije izgubljene u Pustoši. Ali pisala je kako je bilo užasno teško, te da su morali uposliti trinaest Aes Sedai uz pomoć sa’angreala. Opisala je još jedan pokušaj, za vreme Troločkih ratova, kada je samo devet Aes Sedai toliko oštetilo kapiju da su bile uvučene u...“ Zaćutao je, a uši mu zadrhtaše i nos mu se nabra od sramote. Svi su zurili u njega, čak i Verin i Aijeli. „Ponekad zaista preteram. Kapija. Da. Ne mogu da je uništim, ali ako sklonim oba lista Avendesore, oni će usahnuti.“ Zgrozio se od te pomisli. „Tada će samo Stare- Šine moći da je otvore, ako upotrebe Talisman rasta. Mada pretpostavljam da bi neka Aes Sedai mogla probiti rupu u njoj.“ Sada se stresao. Oštetiti Kapiju začelo mu je bilo podjednako strašno kao i pocepati knjigu. Tren potom, ponovo se namrštio. „Sada polazim.“

„Ne!“, naredi Perin. Strela ga je žigala, ali više nije osećao istinski bol. Predugo jetgovorio; grlo mu se osušilo. „Tamo ima Troloka, Loijale. Ogijer će stati u njihov kazan lako kao i čovek.“

„Ali, Perine, ja...“

„Ne, Loijale. Kako da napišeš knjigu ako odeš u smrt?“

Loijalove uši zatreperiše. „To mi je dužnost, Perine.“

„Dužnost je moja“, blago odvrati Perin. „Rekao si mi šta radiš s Kapijom, a ja nisam predložio ništa drugo. Osim toga, koliko si prestravljen kad god neko pomene tvoju majku, svakako je ne želim za svojim petama. Ja ću ići tamo, čim Alana Izleči ovu strelu u meni.“ Obrisao je čelo, pa se namršti na dlan. Znoja i dalje nije bilo. „Mogu li da dobijem malo vode?“

Faila se istog časa stvorila kraj njega, i hladni prsti smeniše njegov dlan. „On gori! Verin, ne možemo čekati Alanu. Moraš...!“

„Ovde sam“, najavila se tamna Aes Sedai ulazeći na zadnja vrata trpezarije. Za njom su išli Marin al’Ver, Alsbet Luhan i Ivon. Perin je osetio drhtaj Moći i pre nego što je Alanina ruka zamenila Failinu. Nastavila je, hladnim i smirenim glasom: „Odnesite ga u kuhinju. Tamo je sto dovoljno veliki za njega. Brzo. Nema mnogo vremena.“

Perin okrenu glavu i naprasno shvati da je Loijal ostavio sekiru kraj vrata i podigao ga na ruke. „Kapija je moja, Loijale.“ Svetlosti, kako sam žedan. „Moja odgovornost.“

Strela mu zaista nije zadavala onoliki bol, ali mu je sad čitavo telo bridelo. Loijal ga je nosio nekuda, prigibajući se da prođe kroz vrata. Tamo je stajala gazdarica Luhan, grizući se za usnu, stisnutih očiju, kao da će zaplakati. Pitao se zašto. Nikada nije plakala. I gazdarica al’Ver je bila zabrinuta.

„Gazdarice Luhan“, promrsio je, „majka kaže da mogu da budem šegrt kod gazda Luhana.“ Ne. To je bilo davno. To je bilo... šta? Nije mogao da se seti.

Ležao je na nečemu tvrdom i slušao Alanine reči. „Zubi su se zakači li i za kost i za meso, i glava strele se iskrivila. Moraću da je poravnam s prvobitnom ranom i da je iščupam. Ako ga taj potres ne usmrti, moći ću da Izlečim povredu koju ću mu naneti kao i samu ranu. Nema drugog načina. Već je na granici.“ Ovo nema veze s njim.

Faila mu se drhtavo smešila, nadnoseći se nad njim. Zar je ikada pomislio da su joj usta preširoka? Baš su bila potaman. Poželeo je da joj dodirne obraz, ali gazdarica al'Ver i gazdarica Luhan su mu zbog nečega stezale zglobove, navaljene svom težinom. Neko mu je, takođe, ležao preko nogu, a Loijalove ogromne šake prekrile su mu ramena, pritiskajući ga uz sto. Sto. Da. Kuhinjski sto.

„Stegni zube, srce moje“, čuo je Failin daleki glas. „Boleće.“

Zaustio je da upita šta će boleti, ali ona mu nagura štap zavijen u kožu u usta. Osetio je miris kože, drveta i nje. Hoće li ona ići u lov sa njim, u trk preko beskrajnih livada, goneći bezbrojna krda jelenova? Osetio je ledene trnce; polusvesno je prepoznao dodir Jedne moći. Onda nastupi bol. Čuo je kako mu štap puca pod zubima, i tama prekri sve.

Загрузка...