Dragulj Sankt Peterburga

10

Vožnja saonicama s konjskom zapregom. Valentina je dahtala, toliko je hladan bio zrak. Vjetar joj je povlačio kapuljaču od dabrova krzna, a ruke su joj bile zavučene duboko u muf koji joj je ležao u krilu. Godila joj je hladnoća. Ispirala joj je vonj cigara s kože. Viking ju je umotao u krzneni ogrtač tako da su joj samo vršak nosa i brade virili na mjesečini.

Saonice su brzo klizile po snijegu, podmazani metalni salinci zvučali su pjevno poput glazbe, a konjska kopita gotovo da se nisu ni čula. Viking je uživajući vozio otvorene saonice. Trebala je biti uznemirena, no nije bila. Majka bi joj se onesvijestila od užasa da je saznala za to — Valentina uopće nije smjela biti ovdje, no prema njezinu mišljenju nije trebala biti ni na balu. Saonice su letjele ulicama Sankt Peterburga, duž granitnog nasipa uz rijeku, pokraj mosta iza kojeg su se u daljini nazirali tornjevi Tvrđave svetog Petra i Pavla. Magla je nalegla na rijeku poput zimskog ogrtača, pretvarajući odraze uličnih svjetiljki u zamućene mrlje.

On nije govorio. To joj je odgovaralo. Zatvorila je oči osluškujući hujanje salinaca. Odvodio ju je dalje od svjetala grada kako bi mogli gledati zvijezde. Osmijeh joj je zaigrao na prozeblim usnama. Nitko joj još nije pokazao zvijezde.

“Ono je Odisej. On je bio veliki ratnik i bogovima je bilo silno žao da umre pa su ga zavitlali gore na nebo gdje su se mogli hrvati s njime kad god bi im bilo dosadno.”

Valentina pokaže prema drugoj skupini zvijezda. Bilo ih je na tisuće, svijetleće točkice na gustom crnom nebeskom svodu. “Što su one? Prelijepe su. Čine se tako blizu.”

“To su Zeusove pomagačice. Svaka od njih bila je zemaljska djevojka u koju se svemogući bog zaljubio. Oteo ih je i podignuo gore kako bi mu vječno bile na ispomoći. Priča se da svaka od njih ima valovite smeđe uvojke i tamnosmeđe oči.”

Valentina najednom shvati da je okrenuo glavu u stranu i zuri u nju, a ne u noćno nebo.

“Bolje ti je da se čuvaš”, reče on. “Ti si baš njegov tip.”

Ona se nasmije. “Ne bi mi smetalo biti gore i odozgo gledati bijedne napore sićušnih stvorova na zemlji. To bi bilo olakšanje. Osloboditi se svega”, mahnula je krznenim mufom u smjeru grada, “ovoga.”

On podigne glavu i sjedne uspravno. Dotad su bili zavaljeni u saonicama gledajući zvijezde.

“Je li toliko loše?” upita je tiho.

Ona načas razmisli. O bombama u rukama revolucionara. Od njih su stradala dva vladina ministra: Sipjagin je ubijen u Palači Marinskij, a Vjačeslavu Pleveu ubacili su je u kočiju. Čak je i Aleksandr II., carev djed, poginuo od bombe. Veličanstvena crkva Spasitelja Prolivene Krvi sagrađena je na mjestu pokraj kanala Gribojedova gdje je došlo do smrtonosne eksplozije. Sjetila se očeva lica kad je rekao Ti si joj ovo učinila, i cijelog života krojačkih proba i čajanki na koje ju je majka kanila osuditi. Sjetila se žene sa sjajnim ožiljkom na lubanji, i sjetila se Katje.

“Ne”, slagala je, “nije toliko loše.”

“Sviraš glasovir poput anđela. Zar to nije dovoljan razlog za ostanak na Zemlji?”

“Nagovorila bih ja Zeusa da mi dopusti da sviram i na nebu.”

“Ah, da. Stopila bi se s glazbom nebeskih tijela. Bio bi lud kad ti to ne bi dopustio.”

Nije mu mogla vidjeti lice, premda ju je gledao naslonjen u saonicama, usredotočivši se na blistave mrvice dijamanata na nebu. Mjesec mu je sjao iza leđa, zaklanjajući mu lice od pogleda. Samo mu je kosa blistala, kovrčava ispod debelog krznenog šešira, no pritom mu je na neobičnom, varljivom svjetlu sjala ljubičastim, a ne crvenim sjajem.

“Čime se bavite?” upita ona. “Osim što naprasno odlazite s koncerata i vozite saonice kao luđak.”

On se nasmijao, a smijeh mu je odzvonio kroz tišinu noći. Nalazili su se izvan grada, na rubu šume gdje je snijeg napadao nalik na srebrni stolnjak, a stabla se natiskala poput kuštrave tamne vojske, međusobno se došaptavajući.

“Samo da znate”, reče, “nisam pobjegao s koncerta. Car mi je naredio da se vratim na posao.”

“O.”

“A što se saonica tiče, da, volim ih brzo voziti kad u zaprezi imam dobrog konja.” Primaknuo se malčice bliže te je mogla vidjeti trag njegova daha na mraznom zraku.

“Čime se bavite?” ponovo upita.

“Ja sam inženjer.”

“Inženjer? Znači li to da izrađujete stvari?”

“Tako je. Izrađujem stvari.”

Začula je smijeh u njegovu glasu - smijao joj se. Uspravila se, tjerajući ga da se izvije u sjedalu pokraj njezina. Sad mu je mogla vidjeti lice.

“Kakve stvari?”

“Tunele.”

“Tunele? Kakve tunele?”

“Za vodu. Za kanalizaciju. Odvode. No također sam ih gradio i kroz planine. Za vlakove.”

Ostala je bez riječi. Nikad u životu nije upoznala nekoga tko se bavio nečim tako konstruktivnim.

“A za razonodu prčkam po strojevima”, dometne on. “Volim se igrati metalom.”

Zurila je u njegovo srebrnasto lice, primijetivši kako su mu riječi skliznule s usana kao da su sasvim nevažne. Također sam ih gradio i kroz planine. Tako male riječi za nešto tako važno. Došlo joj je da zaplače. Da se baci u snijeg i brizne u plač na hladnoći te zimske noći pod nesmiljenim mjesecom.

Umjesto toga reče: “Kako zanimljivo.”

No on je zacijelo čuo nešto u njezinu glasu, ili joj je spazio nešto na licu, jer ju je stao promatrati dok je za to vrijeme konj podignuo glavu i naćulio uši prema crnom rubu šume, kao da je nešto čuo.

“Rijedak je dar znati svirati glasovir kao što ga Vi svirate”, tiho će Jens. “Mladi ste, a svirate svim srcem i dušom.”

Ona odvrati pogled.

“Zacijelo ste mnogo radili”, nastavi on, “kako biste bili tako dobri.”

“To se ne može nazvati radom. Barem ne pravim. Nije to kao gradnja tunela.”

“Valentina.” Dodirnuo joj je ruku. Njegova je bila u rukavici a njezina pod krznenim ogrtačem tako da se to nije moglo nazvati pravim dodirom, no ona ga je osjetila te se okrenula prema njemu “Valentina, što mislite, što ljudima pruža veće zadovoljstvo? Tunel? Ili glazba? Što razgaljuje srce i nagoni ga na pjev? Beethoven ih Brunel?”

Nasmijala se osjetivši nalet zahvalnosti prema tom buntovnom Vikingu koji ju je oteo i odmaglio s njom usred ničega kako bi promatrali zvijezde. “Tko je Brunel?”

“Engleski inženjer. Isambard Kingdom Brunel.”

Način na koji je to rekao. Poštovanje u njegovu glasu.

“Je li dobar?” upita ona.

“Bio je jedan od velikana.”

Ona kimne. “Ljubomorna sam.”

“Znam.”

Ponovo joj je okrznuo ruku dodirom koji teško da se mogao tako nazvati. “Žene nemaju priliku”, prizna on, “biti korisne. No. Valentina, s vremenom će se i to promijeniti.”

“Ja nemam vremena”, odvrati ona jarosno.

To ga je zateklo. Shvatila je to po tome kako mu se čeljust naglo ukočila, no nije mogla zaustaviti bujicu riječi. “Kako biste se Vi osjećali da po cijeli dan morate pijuckati čaj i diviti se haljinama i nakitu? Vjerujte mi, mozak bi Vam se rastopio. Želim učiniti nešto... veće. Nisam ja ruska lutka matrjoška, ne želim biti samo ukras. Želim uprljati ruke i uposliti mozak i...”

Iz šume se zaorila nekakva buka, zvuk konja i kloparanje teških kotača dok se nešto silom probijalo između stabala. Jens bez riječi prihvati uzde i vješto kvrcne petama potaknuvši pospanog konja na pokret. Saonice se skloniše s mjesečine i uroniše duboko među sjene.

Teretna kola uspjela su se probiti kroz šumu. Teško i nespretno štropotala su prema snijegom zametenoj cesti poput krupne životinje s grbom na leđima, upregnuta u dva postarija troma konja što su soptala vukući ih prema mjesečini. Petorica muškaraca klipsala su za kolima preko jaruga i grebena, ramenima gurajući stražnju ogradu kola kad god bi naišli na prepreku. Valentini se učini da već dugo hodaju.

Viking je pozorno promatrao tamne likove. Nije ga mogla vidjeti u mraku, no osjećala je njegovu znatiželju kao oštar šiljak. Dlanom joj je stisnuo nadlakticu, no nije joj trebao ništa reći. Ne miči se. Čovjek na čelu, onaj koji je vodio konje, nosio je pušku. Izvikivao je naredbe muškarcima iza sebe, no Valentina nije mogla razabrati riječi. Jens se prigne sasvim uz nju tako da mu je osjećala dah na hladnom obrazu.

“Otići će”, prošaptao je, “čim izguraju kola na cestu.”

Ona kimne i usudi se odvratiti pogled s puške. Viking joj je bio toliko blizu da je osjećala kako mu bilo brzo udara. Bio je tek tamna sjena, nevidljiv u crnoj šumi, no čula je kako diše. Udah pa izdah. Čvrst kao stijena. To ju je umirilo.

“Vjerojatno su lovci”, promrmljao je.

Najvjerojatnije nisu, pomisli ona, ali ne reče ništa.

“Na putu kući”, dometne on.

“Mnogo mesa vuku.”

On zagunđa, kao da ga je udarila. Oboje su znali da u kolima nije meso losa. Vjetar se okomio na tešku nepromočivu ceradu privezanu povrh kola pomoću užadi, a što god da je ležalo pod njom, izgledalo je glomazno. Konji su teškom mukom vukli teret uzbrdo do ceste, a muškarci su ga gurali odostraga, dok je onaj na čelu snažno potezao životinju za uzde. Valentinu je boljelo gledati takvo grubo postupanje s konjima, no uto tišinu rasparaše psovke.

Jens je primijetio prije nje.

“Prevrnut će se”, upozorio je.

Teret u kolima premjestio se. Jedan od konja pokušao se osloboditi zaprege topćući kopitima, no muškarci su snažno prionuli na posao, gurajući i potežući dok na koncu nisu spriječili kola da se survaju niz padinu i odgurali ih uz stjenoviti obronak do ceste. Kola su se zateturala te se smirila na snijegom zametenom tlu, a muškarci se naslonili na kotače dok su im se prsa nadimala. U tom trenutku Jensovu je konju palo na pamet zanjištati u znak pozdrava izmorenoj kljusadi. Jens skrati uzde i opsuje ispod glasa.

“Valentina.” Govorio je tiho, bez traga panike u glasu. “Ništa ne govori.”

Čovjek na čelu teretnih kola krupnim se koracima uputio prema rubu šume tražeći izvor zvuka, s pripravnom puškom u rukama.

“Ovamo”, doviknuo je Jens.

Čovjek skrene u njihovu pravcu. Čula je kako mu snijeg škripi pod nogama. Taj zvuk kosio se s muklim udarcima njezina srca.

“Prekrij lice kapuljačom”, promrmlja Jens ne odvraćajući pogled s muškarca.

Navukla je dabrovo krzno preko lica ostavivši tek maleni prorez. Čula je kako metak sjeda u zadnjak cijevi puške te stope što se primiču sve bliže dok nisu zastale. Jens krišom uvuče ruku ispod krznenog ogrtača i stisne joj dlan.

“Dobrij večer”, pozdravi on. “Dobra večer, prijatelju. Dama i ja krenuli smo na mirnu vožnju saonicama. Čime god se bavite, nas to ne zanima.”

Na njezino iznenađenje, muškarac se zauzvrat glasno nasmije i raspoloženo pljesne Jensova konja po stegnu. Valentina je pokušala udahnuti kroz onaj sićušan prorez, no pluća su joj zaboravila kako se diše.

“Kupite se odavde”, opušteno će čovjek. “Vodi je natrag u Sankt Peterburg prije nego što joj se smrzne to slatko dupence.”

Jens izvuče ruku ispod ogrtača i pucne uzdama, natjeravši konja da poskoči naprijed tako naglo da mu se muškarac morao hitro skloniti s puta.

“Spokojnoj noči”, dovikne. “Laku noć, druže.”

Konj ubrza korak, jedva dočekavši da krene, a Jens nastavi tjerati saonice preko snijega u smjeru Sankt Peterburga.

Valentina promoli lice ispod kapuljače. “Taj čovjek nije bio opasan.”

Saonice se zatresoše ispod nje tako snažno da se morala priviti uz njih.

Jens se nasmije. “Drago mi je da tako misliš.”

Uto šumom odjekne snažan prasak. Valentina isprva pomisli da se nešto na saonicama odlomilo, jedan od salinaca ili komad osovine. No Jens ljutito opsuje i ošine konja uzdama po leđima ne bi li ga požurio. Jednom rukom zgrabi Valentinu za zatiljak.

“Dolje!” naredi.

Gurnuo ju je na pod saonica, potrbuške na prljavi pod. Ispljunula je puna usta blatnjave vode i uto začula drugi prasak. Nakon kojeg je uslijedio i treći. Tijelo joj je preduhitrilo um te se sklupčalo u loptu. Bili su to pucnji iz puške.

Jens konju nije dopustio da uspori puna tri kilometra.

Bocnuo ju je po ramenu. “Sad je sigurno.”

Valentina ispruži udove te se vrati na sjedalo. Vrat ju je bolio i bilo ju je stid.

“Bila sam...” Zastane. Čemu pokušavati objasniti? Vidjela je kakve su užase ljudi sposobni nanijeti jedan drugome. Puška? Bomba? Bilo je svejedno.

“Uplašena?” Jens frkne i pusti konja da uspori. “Dakako, imala si i razloga. I ja sam se prepao.”

Valentina se zagleda u njega. “Zaista?

“Dakako. Meci iz puške baš i nisu bezazleni.”

Osmjehnuo joj se i navukao svoj krzneni šešir preko ušiju. Osjećala je trnce u prstima od adrenalina. Ili možda od hladnoće? Činilo se da je saonice progutala noć.

“Onaj nas čovjek nije pokušavao ubiti”, reče uvjereno. “Meci su prohujali predaleko od saonica.”

“Zbog čega je onda uopće pucao?”

“Kako bi nas preplašio i otjerao, i pokazao što nas čeka budemo li glupi i prijavimo događaj policiji.”

Hladnoća joj prožme ruke, krenuvši ravno prema srcu. U grudima joj je i dalje podrhtavalo.

“Jesi li dobro?”

Kimnula je, no bio je to trzav pokret. “Nisam mrtva. Još ne.” Pritom se i nasmijala, no zazvučala je tužno.

On najednom zaustavi saonice. Konj zastane na mjestu, no nezadovoljno zatopće prednjim kopitima. Možda je i njega uplašila puška. Jens nije ništa rekao. Na pustoj, ledom okovanoj cesti u mraku, daleko od ikoga osim vukova i šumskih glodavaca, Viking je zagrli i privije uza se. Samo ju je zagrlio, no čim joj je obraz osjetio toplinu njegova teškog kaputa, tijelo kao da joj se izvrnulo. Svi pogrešni dijelovi bili su vani; oni ranjivi dijelovi, tajni kutci. Tijelo joj je klonulo, drhteći kao prut. Isprekidano je udahnula, a kaput mu je mirisao na muški svijet dima, konja, karata i širokih prostranstava. No također je osjetila i miris njegovih tunela: mračnih mjesta, uskih prolaza. Suvratak njegova kaputa mirisao je na opeke. Stisnula je usne. Toliko joj je razuma ipak ostalo.

On dugo nije progovorio. Rukom joj je dodirivao kapuljaču, privinuvši joj glavu i milujući krzno kao da je kosa, te joj žamorio riječi na jeziku koji nije razumjela. Kad se naposljetku uspravila i sklonila mu ruku s glave, zagledao joj se u lice, a ono što je vidio zacijelo mu je odagnalo brige jer joj se nasmiješio zelenim očima. Prihvatio je uzde i zacvrkutao konju nagnavši ga u kas. Rekao je samo:

“Oprosti mi, Valentina Ivanova. Nisam te smio dovesti ovamo.”

Ona je niječno odmahnula glavom, no usne je držala stisnutima. Bojala se da će inače iz njih izaći riječi nalik na komadiće leda kojih su joj bila puna usta, riječi kojima bi priznala da poznaje muškarca s puškom i lažnim smijehom. Već je prije gledala u te prodorne oči.

Bio je to Arkin. Vozač njezina oca.

Svjetla Sankt Peterburga promicala su mimo njih dok su saonice klizile duž nasipa i ispred pročelja palača s antičkim stupovima i zlatnim vodoskocima. Rijeka je nalikovala na nespokojnu dušu, crna i hirovita, vazda u pokretu.

“Što misliš, što je bilo pod onom ceradom?” upita Valentina.

“Vjerojatno neka ukradena roba. Možda dijelovi kakva stroja. Što god bilo, teško je.”

“Zbog čega bi netko ukrao dijelove stroja?”

“Ukradu ih iz jedne tvornice i prodaju drugoj. Iz vlastitog iskustva znam da nabavljanje prave opreme zna biti dugotrajan postupak.”

“Kupuješ li i ti od ljudi koji kradu?”

Uputio joj je oštar pogled iskosa. “To misliš?”

“Nemam ja pojma kako se vodi posao. Nije mi bila namjera...”

“Bi li ti?”

“Što?”

“Bi li kupovala od onih koji kradu? Da se baviš takvim poslom.”

Rekao je to lako i nehajno — no osjetila je oštrinu njegova uma i želju da otkrije što se krije u njezinu. Ozbiljno je razmislila o pitanju koje joj je postavio. Bi li?

“Da”, odgovori iznenadivši samu sebe. “Da, mislim da bih. Kad bih morala.”

On se nasmijao onim svojim prekrasnim ratničkim smijehom od kojeg joj se koža napinjala, a oči širile.

“Dobro je”, reče on. “Onda ćemo se dobro slagati.”

Zar nije znao da se već dobro slažu?