Dragulj Sankt Peterburga

23

Snijeg je padao u bijelim kovitlacima, bibajući se pri naglim zapusima snažnoga vjetra, da bi se potom povukao poput vojske što okuplja čete spremajući se za sljedeći napad. Bijeli pokrivač blistao je na krovovima i cestama, a grad što ga je prije mnogo godina Petar Veliki sagradio na prljavom močvarnom tlu izgledao je otmjeno i ljupko poput jednog od carevih labudova.

Arkin nije primjećivao njegovu ljepotu. Ono što mu je privlačilo pozornost bile su tamne policijske odore. Okupljali su se u skupinama od dvoje ili troje na uglovima ulica, očiju budnih kao u vukova. Nije ih još očekivao. Bili su brzi, što ga je iznenadilo, i napeti. Šegrti iz Raspovljeve tvornice krenuli su u štrajk, topćući ulicama, bučni i razulareni poput pasa puštenih s lanca, izvikujući krilatice kojima ih je naučio i mašući ručno izrađenim zastavama. “Želimo pravdu!”

“Ujedinjeni se borimo! Ujedinjeni pobjeđujemo!”

“Zahtijevamo poštene plaće!”

“Pobjeda radnicima!”

Ujedinjenim su glasovima neprestano izvikivali riječi koje su ih sve dirale u srce: “Dajte nam kruha! Hleba!”

Bili su mršavi kao kosturi, sama kost i koža pod kaputima koji ne bijahu dovoljno debeli da ih zaštite od ruske zime. Tako mladi, a tako pomireni sa sudbinom. To ga je razgnjevilo. Morao je uložiti svu svoju moć uvjeravanja kako bi im objasnio da užasne radne uvjete u svojoj ljevaonici mogu promijeniti ako se ujedine. Bezizražajna blijeda lica isprva su bespomoćno i beznadno zurila u njega. Osoba koja mu je pomogla rasplamsati vatru u njihovim gladnim trbusima bio je Karl, sin strojovođe koji je s njim preuzeo kutiju s ručnim granatama s vlaka. Bilo mu je tek šesnaest, a već je sve razumio.

“Drugovi, stvari se mogu promijeniti”, bio im je rekao Arkin. Stajao je na sanduku u zaleđenom dvorištu ljevaonice osjećajući kako im se uzbuđenje miješa sa snijegom što im ga je vjetar nosio u lica. “Vi ih možete promijeniti. Vi radnici ste oni koji imaju pravu moć — potrebna vam je samo hrabrost da tu moć upotrijebite.”

“Braćo”, viknuo je mladi Karl, “poslušajte našega druga. Naši se gospodari prema nama odnose gore nego prema štakorima. Jučer je Pašin ostao bez pola ruke; prošli je tjedan Grigorjev izgubio glavu. Tko će biti sljedeći?”

“Smjene su preduge”, ustvrdio je Arkin. “Događaju se pogreške.”

“Nema sigurnosti na radnome mjestu”, dometnuo je Karl.

“Nemate pravo na pritužbe.”

“Ne dobijate vodu. A ovdje je vruće kao u paklu.”

“A je li vaše gospodare briga?” Arkin je zamahnuo šakom.

“Ne”, vikom su uzvratili mladi glasovi.

“Pa naučimo ih onda da ih bude briga!” vikao je Karl.

Tada su počeli štrajkati. Ivan Sidorov stajao je na vratima ljevaonice gledajući ga s poštovanjem. Kad nije bio pijan i zavaljen preko stola, izgledao je sasvim drugačije, kao čovjek koji bi Arkinu mogao poslužiti. Sidorov je bio taj koji je okupio šegrte u dvorištu. Izmijenili su pogled, i to je bilo sve. To je bilo dovoljno.

Ostali su im se pridružili. Vijest se brzo širila. Dok su prolazili mimo tvornice cipela na Ulici Strečka, iz nje je nagrnula povorka mladića u kožnatim pregačama, zdušno se pridruživši rulji iz tvornice Raspov. Šegrti iz tvornice za izradu alata Tarasov povećali su im broj dobrano iznad tri stotine, marširajući s njima rame uz rame i izvikujući krilatice. Za njima je stupao Sergejev s rukom u udlazi.

“Svaka čast”, čestitao je Arkinu.

On mu kimne u znak pozdrava. “Kako ti je žena?”

“Zabrinuta oko toga kako će se današnji dan rasplesti.”

“Kaži joj da se naš kamen sve većom brzinom kotrlja nizbrdo. Ništa ga ne može zaustaviti.”

Sergejev stisne šaku u znak odobravanja, no koža mu je bila siva i izbrazdana, kao da mu se krv zgušnjava u žilama.

“Idi kući”, ponuka ga Arkin. “Ruka ti danas očito nije u dobrom stanju, prijatelju. Šegrti nas gotovo i ne trebaju jer već njuše pobjedu.”

“Ha! Ne vide bitke koje tek slijede.”

“Ovo je samo čarka, Sergejeve. Tek početak. Neka uživaju u danu slave.” Zabrinuto ga je promotrio. “Ti idi kući. Njeguj ženu.”

Na Arkinovo iznenađenje, Sergejev ga je potapšao po ramenu, čvrsto ga stisnuvši. “Sretno, udači, druže.” Odvojio se od povorke štrajkaša i otišao. Mjesto pokraj Arkina smjesta je zauzeo Karl, visok štrkljavi mladić na čijemu je licu blistao širok osmijeh.

Sjatili su se na sporedni kolosijek pruge na otvorenoj vjetrometini, na zapušteno mjesto gdje su se ranžirali vagoni. Čizmama su toptali po ledom okovanom tlu. Arkin ih je slušao osjećajući kako mu krv ključa. Bio je to zvuk nogu Rusije u protestnoj povorci. Čak se ni car sa svojega carskog prijestolja neće usuditi pobiti tu nevinu mladost. Osjetio je kako mu nada kao vruća tekućina preplavljuje utrobu pri pomisli na budućnost svoje zemlje.

“Arkine, ljudino, raspalio si im te mlade umove.”

Bio je to otac Morozov. Zgrabio je Arkina za ruku. Pahulje snijega nataložile su se na svećenikovu crnu šeširu nalik na aureolu, u oštroj suprotnosti s pohabanim mu kaputom.

“Ovo je moj mladi drug Karl iz Raspovljeve ljevaonice. Već se dokazao kao važan borac za našu stvar.”

Svećenik pruži ruku u znak dobrodošlice. Mladić je primi, pogne glavu nad prstima zaštićenima rukavicom i prisloni ih uz usne. “Oče”, promrmlja s poštovanjem.

Ta jednostavna gesta Arkina je strašno rasrdila, no nije to ničim pokazao. Zar ne shvaćaju? Upravo takva prirođena slijepa pokornost ono je što boljševici pokušavaju iskorijeniti. U budućnosti Rusije, gdje će svi biti jednaki, nema mjesta religiji, iskazivanju počasti i prigibanju koljena. Čak ni pred Bogom.

“Dolaze li?” Arkin će napeto.

Morozov se osmjehne. “Da.”

“Kada?”

“Upravo su na putu.”

“Odlično. Održali su obećanje.”

Karl pogleda jednoga pa drugoga. “Tko? Tko to dolazi?”

“Željezničari”, objasni mu Arkin. “Ovaj je ranžirni kolodvor pokrenuo štrajk u znak potpore šegrtima.”

“Počinje”, reče tiho Karl. “Zar ne?”

“Da.”

Mladić uspravi leđa i nadme koščata prsa. “Druže Arkine, druže oče, ponosan sam što sam dio ove velike...”

“Stigli su!” vikne glas iz mnoštva. “Željezničari su stigli!”

Razlegli su se uzbuđeni povici kad je falanga od oko stotinu ili više muškaraca u radnim odijelima i modrim kapama nagrnula na ranžirni kolosijek zamahujući šakama po zraku.

“Oče”, promrmlja Arkin ispod glasa, “zahvalite svojem Bogu u moje ime.”

Svećenik sklopi oči i osmjehne se, pomolivši se. Jedan od željezničara, kršan i krupan čovjek s istim takvim glasom, popeo se na zahrđalu prikolicu i održao govor kojim je okupio šegrte pobudivši u njima mahnito uzbuđenje. Čak ni ledeni zastor od snijega nije mogao ohladiti vatru što im je planula u žilama. Arkin je bio zadovoljan onime što su toga jutra postigli.

“Stižu konji”, doviknuo je jedan od šegrta na začelju.

Poslali su vojsku. Šegrti i željezničari nisu se brzo snašli, no Arkin se hitro uzverao na jedan od zapuštenih vagona. “Pripremite se. Stigle su čete.”

Ispod jakni i kaputa najednom osvanuše željezne šipke. Zvuk kopita približavao se, štropoćući po šljunku dok se snježna koprena nije razmaknula poput Crvenoga mora i otkrila odred konjanika u grimiznim odorama za kojima su se vijorili ogrtači. Zaustavili su se i razvukli se u dugu liniju, priječeći pristup i ne ostavljajući prostora za bijeg.

Izbila je panika. Prelazila je s mladića na mladića, oštri uzdasi i uznemireni povici, no poveli su se primjerom željezničara. Promatrali su problijedjelih lica i razrogačenih očiju dok je svaki od vojnika pružao sablju preda se, okrenuvši oštricu plošno prema nebu. Na njima je napadao snijeg kao da time umanjuje prijetnju.

“Smjesta se raziđite!”

Naredbu je izgovorio zapovjednik na čelu konjaničkog odreda. Sjedio je na veličanstvenom pastuhu koji je jedva čekao da krene u napad, stružući prednjim kopitom po zemlji i praveći brazde u izgaženu snijegu. Jahač je uperio pogled u željezničara koji je stajao na prikolici.

“Smjesta se raziđite!” ponovo je naredio.

Arkin se pokrenuo. Probio se između šegrta i izbio na čelo, sasvim blizu vojnicima.

“Dečki ne čine ništa loše.” Govorio je mirno.

Zapovjednik ga ošine pogledom te iz nekog razloga zastane i pogleda ponovo.

“Tko si ti?” upita.

“Drug ovih šegrta. Zapovjedniče”, reče oporo, “nemojte danas izazivati nevolje. Ne želimo krvoproliće.”

Jedan kraj zapovjednikovih usana izvije se, otkrivajući zadovoljan smiješak. “Ne želimo?”

“Ne. Ovi su momci...”

“Opasni.”

“Ne. Oni samo izražavaju svoje nezadovoljstvo i zahtijevaju da ih se sasluša.”

“Želimo pravdu”, ustvrdi Karl stojeći pokraj njega. Objema šakama stiskao je željeznu šipku.

“U tom slučaju, mladi izgredniče, pravdu ćete i dobiti.”

Bez ikakva upozorenja zapovjednik se nagne i hitro zamahne sabljom kroz zrak. Začuo se samo tih fijuk. Arkin je bio brz, ali ipak ne dovoljno. Povukao je svojega mladog prijatelja unatrag, tako da mu je zamah sablje koji je imao rasporiti dječakovo grlo dohvatio samo nos rasjekavši mu jednu stranu nosnice. Krv mu je šiknula niz bradu.

Željezničari nahrupiše naprijed, obasuvši konjanike gnjevnim riječima. Planula je svađa. Štrajkaši su počeli vitlati metalnim šipkama i alatima dovevši prosvjed do ruba nasilja. Arkin je šegrte uključio baš kako bi izbjegao takvu vrstu nasilja, no sad je odvlačio Karla dalje od prvih borbenih redova. Pregledao je mladićevo lice. Karl je prislonio ruku uz nos, dok mu se krv slijevala niz prste, a zlatnosmeđe oči plamtjele. Arkin je osjetio kako drhti, ali ne od straha nego od gnjeva.

“Stani iza željezničara”, naredi mu Arkin. “Pripremi šegrte da budu spremni uskočiti ako zatreba.”

Dečko odjuri. Padao je gust snijeg tvoreći debele bijele nanose, a glasovi su postajali sve glasniji. Napad husara zbio se munjevitom brzinom. Konji su jurnuli naprijed, a sablje sjekle lijevo i desno, nečujne i surove. Čuli su se reski krikovi, a krv je potekla po snijegu dok su se ljudi klizali pod kopitima. Metalne šipke sručile su se na čete, drobeći kosti i izvrćući stopala iz stremenja dok odore nisu nestale pod mnoštvom radničkih čizama. No sablje su nastavile vješto zamahivati, iznova, parajući odjeću s leđa i rasporivši obraze i grla. Napad, pregrupacija, napad. Čak je i snijeg u zraku postao crven dok su konji ponovo zauzimali položaje duž sporednog kolosijeka.

Arkin izvadi Sergejevljev mali pištolj iz kaputa. Šest je puta precizno naciljao, šest puta zabivši metak u grimizna prsa vojnika. Štrajkaši su žestoko uzvraćali napade. Konji su se rušili na koljena. Šljemovi padali na tlo. Arkin se bacio usred bitke, izbjegavajući oštrice, odbijajući udarce, a cijelo se vrijeme probijajući bliže onom visokom plavokosom zapovjedniku na pakleno crnom pastuhu.

Arkin je nabasao na Karlovo tijelo s krvavom mrljom na prsima. Mladićeve su oči bile razrogačene, zureći u snijeg što je padao, no staklaste i beživotne. Pahulje su mu se nataložile na trepavicama i rastapale se na toplim očnim jabučicama poput suza. Arkin je slomio vrat vojniku koji je stajao nad njim držeći u ruci sablju s koje je krv još uvijek kapala po snijegu, i pao na koljena pokraj dječaka. Sklopio mu je oči. Ništa na ovome svijetu nije sveto. Čak ni nevini. Dograbio je sablju i uz gnjevan urlik nasrnuo na grimizne odore.

Žene su najmarljivije radile. Valentina je brzo postala svjesna te činjenice. U Bolnici svete Izabele žene su najviše radile, a bile su najmanje plaćene, no i unatoč tomu nisu se bunile. Prema muškim bolničarima odnosile su se s pokornošću koju je Valentinina smatrala nezasluženom, a prema liječnicima kao prema utjelovljenim božanstvima.

Ona se usredotočila na svoje zadatke i malo govorila. Nije joj smetalo što većinu vremena provodi u prostoriji za nečisto, ribajući što god je bilo potrebno i sterilizirajući opremu. To je bio zanimljiv dio posla, medicinski pribor. Rukovala je njime s poštovanjem, nalazeći neočekivano zadovoljstvo u fino izrađenim čeličnim rubovima i neobičnim oblicima. Sviđalo joj se što svaki komad pribora služi određenoj svrsi, štipaljka, sonda, igla i mnogo drugih za koje je samo mogla nagađati što su. Svaki dan ona i njezine kolegice novakinje pohađale su sat vremena poduke, tijekom kojih bi naprezala mozak s jednakom usredotočenošću kao i kad bi savladavala novu klavirsku skladbu. Dok bi radila na odjelima, postavljala bi jasna pitanja i pozorno slušala odgovore.

“Znate dobro slušati”, rekla joj je jedna pacijentica.

Sveta Izabela bila je bolnica za siromašne. Utemeljena je prije više od stotinu godina na zahtjev Katarine Velike, no uvijek joj je nedostajalo kreveta i odjela. Kroz njezina vrata prolazio je beskrajan niz bolesnika i ljudi na samrti, no mnoge su morali odbiti primiti, premda za njih nije bilo nade da će liječničku pomoć pronaći negdje drugdje. No Valentina je učila kako neke stvari ne doživljavati osobno. Primjerice, onoga čovjeka kojega je toga jutra zatekla kako leži na stubištu poput krepane mačke. Imućni ljudi nisu odlazili u bolnice. To su bila mjesta kamo se odlazi umrijeti. Liječnici bi dolazili u kuće uglednih ljudi, ako treba i po nekoliko puta na dan, i liječili pacijente u vlastitim krevetima, gdje bi se čak izvodile i manje operacije. Bogati bi pacijent došao u bolnicu samo ako mu je trebao opsežan kirurški zahvat.

Valentina je uronila ruke duboko u pjenušavu vodu i počela ribati spekulum, no nedugo zatim podignula ih je i promotrila. Bile su crvene i nadražene, pune sitnih pukotina oko članaka. Osjetila je kako je preplavljuje stid. Bile su to ruke bolničarke, a ne pijanistice. Mrzila se što joj je do toga stalo.

Vrata iza njezinih leđa otvoriše se. “A, tu si. Trebaš nam.”

Valentina se okrene dok je sapunica kapala na pod. Bila je to mlada Darja Spačjeva, bolničarka koju je upoznala onoga dana kad je došla na razgovor, ona crne kose i pogana jezika. Širokoga osmijeha danas nije bilo.

“Znaš li”, upita je Valentina, “da imaš krvi po cijelome vratu?”

“Moraš doći”, odgovori djevojka. “Smjesta.”

Zrak je bio težak i zagušljiv. Ušavši na muški odjel učinilo joj se kao da joj je netko glavu omotao ustajalim pokrivačem. Soba je bila toliko zasićena krvlju, strahom i sirovim gnjevom da nije ostalo mnogo mjesta za išta drugo. Tijela su ležala posvuda: na krevetima, na madracima na podu, na golim daskama. Previše njih, zbilja previše.

“Što se zbilo?” upita Valentina.

“Husari.”

“Napad?”

“Pa, nisu se samo igrali svojim krasnim sjajnim sabljama.”

Valentina spazi glatke obraze bez bora. Mladići, ljudi čiji su snovi poderani na komadiće. Krv im je curila iz glava, otvorene rane zjapile na ramenima. Pješaci protiv konjanika.

“Čort!” opsuje Valentina.

Zapovjednik Černov održao je obećanje.

“Darja”, bilo joj je nabijalo u ušima, “odakle da počnem?”

“Bolničarko Ivanova, uzmite ovo. Hitro.”

Medsestra Gordanskaja gurnula je škare Valentini u ruku i smireno otišla do drugog dijela odjela gdje je Darja svim silama pokušavala spriječiti muškarca s povezom preko očiju da ne otpuže na pod. Valentina nježno položi dlan na pacijenta ispred sebe. Ležao je potrbuške.

“Zdravo, ja sam sanitarka Ivanova.”

Trudila se zvučati brižno i utješno. Škarama mu je rasjekla jaknu od poruba pa sve do ovratnika, te potom isto učinila s košuljom. Dvije duge usporedne posjekline protezale su mu se niz leđa nalik na crvene tramvajske tračnice. Isprala ih je antiseptičnim sredstvom, no čim je obrisala krv, nova mu je potekla niz blijedu kožu. Ranu je trebalo šivati. Dok je radila, cijelo je vrijeme razgovarala s njim. Nakrivio je glavu, iskosa je pogledavajući uplašenim očima.

“Liječnik samo što nije stigao”, pokušala ga je umiriti. “Nekoliko šavova i bit ćete dobro.” Ranu je prekrila povojem i snažno pritisnula kako bi zaustavila krvarenje. “Uskoro ćete se vratiti na posao.”

“Čekali su nas. Ovaj put čvrsto su nas naumili dokrajčiti.”

“Jeste li štrajkali?”

“Njet. Samo smo se okupili u dvorištu naše tvornice. Ja i ostali šegrti.”

“Vojnici su vas napali u dvorištu tvornice?”

“Ne.” Oči su mu se ustreptale, a iz usta mu je iscurilo malo bljuvotine. “Otišli smo do sporednog kolosijeka za ranžiranje vlakova kako bismo porazgovarali sa željezničarima. Njihov predradnik je...” Počeo je jecati bolnim životinjskim zvukovima.

“Tiho, ovdje ste na sigurnom.” Dotaknula mu je kosu koja je bila kruta i slijepljena od krvi. Pogladila ga je po obrazu. I po vratu.

“Bolničarko”, prošaptao je sklopljenih očiju, “ne mogu pomicati ruke.”

“Bistro! Brzo!” pozvao ju je liječnik u bijeloj kuti.

Trajalo je to cijeli dan, mladiće su samo dovozili na kolima i nosili na ramenima ili za nuždu sklepanim nosilima. Valentina je postala imuna na bolne jecaje i suze. Naučila je da je dobro prisloniti pacijentov dlan na vlastito grlo jer bi ih njezino snažno bilo iz nekog razloga umirivalo, pružajući im nadu. Naučila je da ih ne treba ušutkivati; puštala bi ih da govore, plaču ili viču, što god im je olakšavalo muke. U njihovo ime pisala je kratka pisamca njihovim voljenima, prinosila čaše vode njihovim natučenim usnama i odvrtjela toliko namotaja zavoja da joj se činilo da postaju produžeci njezine kože na tuđim rukama, nogama i glavama.

“Bistro!”

“Da, doktore?”

“Ovdje mi treba jedna doza morfija.”

“Da, doktore.”

Jedan je dječak, tamnoput poput Cigančića i ne mnogo stariji od Katje, ležao na leđima prekriživši tanke ručice na prsima. Koža mu je bila skliska od znoja. Osmjehnuo se Valentini dok su mu usne nastavile izgovarati molitve. Odmjerila je dvije kapi sredstva protiv bolova iz staklene bočice u čašu i pridržala mu glavu dok je otpijao tekućinu. Zjenice su mu bile sitne poput vršaka igle.

“Spasibo.” Izgovorio je to toliko tiho da ga je jedva čula. “Do svidanija. Zbogom.”

“Zgazili su ga”, promrmlja liječnik, “njihovi konji.”

“Je li svećenik u blizini?” hitro upita Valentina.

“Na drugom je odjelu.” Liječnik glasno izdahne od iscrpljenosti. “Njegove su usluge danas iznimno tražene.” Podignuo je glavu i prvi put pogledao mladu bolničarku pokraj sebe u oči.

“Valentina! Djevojko draga, nisam imao pojma da si to ti. Zbog odora sve izgledate kao...”

“Znam, doktore Fedorine. Mi bolničarke sve smo iste.”

“Teško da je tako.” Nadlanicom si je obrisao oči. “Ti i medsestra Gordanskaja jedva da pripadate istoj vrsti.”

Osmjehnula se, osjetivši takvo olakšanje što konačno može opustiti mišiće lica da ga je umalo zagrlila oko vrata, kao što bi katkad Ana znala učiniti kad bi je nečim obradovao.

“Trebali biste se odmoriti, doktore.”

On odmahne glavom. “Ovo baš i nije ona vrsta bolničarskog posla koju sam ti u glavi namijenio kad sam te preporučio bolnici.” Doktor Fedorin načas odvoji pogled od ranjenika na odjelu i promotri Valentinino lice. Pitala se što vidi na njemu. “Vatreno krštenje”, reče on tiho.

Dječak na krevetu podignuo je ruku u zrak, načinivši njome znak križa. “Krvavo krštenje”, ispravi se on, očiju uprtih u Valentinu.

“Pronaći ću ti svećenika”, reče ona, stisne dječaku ruku te iščezne.

No svećenika nije bilo ni na sljedećem odjelu. Prekršila je pravila i zadignula suknje, pohitavši niz jedan od hodnika u potrazi za čovjekom u crnom. Nije htjela dopustiti da dječak umre bez utjehe odrješenja. Moraš biti čvrsta, bio joj je rekao Jens, kako bi se nosila s krvlju i ranama.

Nečija ruka spusti joj se na rame, toliko teška da je osjetila kako su joj se kosti uleknule. Valentina odskoči, preplašena.

“Dijete, ne boj se.”

Prestala je trčati i promotrila čovjeka koji kao da se iz vedra neba stvorio na hodniku. Izgledao je poput neke vrste svećenika Bio je dojmljive, plećate građe, pomalo zastrašujući u običnoj crnoj halji. No nešto u njemu nagnalo ju je da se udalji. Oči su mu bile krupne i okrugle, zapanjujuće svijetle plave boje i usađene duboko u duplje. Nisu treptale, samo su zurile u nju. Činilo se kao da gore.

Nije mogla naći drugu riječ kojom bi to opisala. Bile su uprte u nju, progorijevajući put do zakutaka njezina uma dok je nije obuzela snažna želja da odvrati pogled, no nije mogla.

“Trebam svećenika”, reče brzo.

“Dijete...” Glas mu je bio dubok, a riječi odmjerene. Moćno su odzvonile na hladnome hodniku. “Dijete, cijelom čovječanstvu trebaju svećenici kako bi im pokazali put do Boga. Vidim da te nešto muči. Dopusti Mu da te očisti.”

Umalo se naglas nasmijala jer je taj neobični čovjek bio sve samo ne čist. Odvojila je pogled od njegova lica i premjestila ga na dugu raskuštranu bradu koja je bila prljava i slijepljena od krvi. Halja mu je bila puna mrlja, a ruke prekrivene debelim slojem prljavštine. Užasno je zaudarao. Jedino čisto na njemu bilo je draguljima optočeno raspelo što mu je blistalo na lančiću oko vrata.

“Možda biste najprije trebali zamoliti Boga da Vas očisti”, predloži ona. “No, molim Vas, dođite brzo. Trebamo Vas u...”

Posegnuo je prema njoj golemim prljavim rukama. Pritisnuo joj je dlanovima obraze i prostrijelio je svojim moćnim pogledom. “Ti si ta kojoj nešto treba, mališka. Ja ti mogu pružiti mir za kojim žudiš. U ime Gospodnje.”

Pognuo je glavu kao da će joj utisnuti Kristov poljubac u čelo, no u posljednjem se trenutku sagnuo i poljubio je u usta. Valentinu su preplavili šok i gnušanje kad joj je golemim ustima nalik na pećinu progutao usne. Ritnula se i snažno ga ošamarila po obrazu. Zvuk pljuske prigušila je njegova čupava brada, a ona je sve nedaće koje je toga dana doživjela usmjerila u gnjev.

“Vi niste Božji čovjek. Vi ste varalica, odvratan pohotni...”

On se nasmijao razdraganim potmulim smijehom kao da ga je obasula riječima hvale. Bila je u napasti da ga još jedanput ošamari, no gadilo joj se dotaknuti ga. Protrljala je usta dlanom, držeći se na sigurnoj udaljenosti od njega.

“Treba Vas jedan dječak na samrti”, reče mu.

“Ne treba me on. Ti si ta koja me treba.”

“Vi niste pravi svećenik, zar ne?”

“Ja sam samo siroti sveti čovjek, starec. Ponizno se nudim dušama koje trpe, dušama poput tvoje. Dušama koje ne znaju pronaći svoj put.”

“Moja je duša moja stvar”, reče ona. “Vi niste starec. Ovome dječaku treba pravi svećenik.” Svijetle je oči upro u njezine te je osjetila kako joj je jezik otežao u ustima, a misli joj počele lutati. Svjesnim se naporom prisilila okrenuti od tamne prilike i požuriti natrag niz hodnik. Svojski se potrudila otjerati lik toga prljavog čovjeka iz glave.

“Bolničarko”, zazvao ju je dubokim glasom. “Mališka, srest ćemo se mi opet, i tada ćeš mi ponuditi poljubac u zamjenu za svoju dušu.”

Valentina je pronašla svećenika, pravog svećenika. Nosio je ručno tkanu sutanu pohabanih rubova, štolu što mu je visjela oko vrata i crn šešir koji je vidio i boljih dana. Na prvi pogled pomislila je da je riječ o seoskom svećeniku koji je vjerojatno doputovao do bolnice iz jednog od obližnjih sela nakon što je čuo za pokolj, no kad se odazvao na njezin povik i podignuo glavu prekinuvši pjevušiti molitvu nad jednim ranjenikom, smjesta ga je prepoznala. Bio je to svećenik kojega je upoznala kad je nabasala na Arkina kako nosi vreće krumpira u crkvu. Zureći prema njemu pitala se kakve sve tajne svećenici čuju i koliko im ispovijedi odzvanja u glavama.

“Oče, trebam Vašu pomoć.”

“Što je, bolničarko?”

“Jedan mladić umire.”

Reagirao je na način koji ju je iznenadio jer je, premda naizgled miran dok je koračao uz nju do susjednog odjela, čizmama bijesne odgurivao pohabani rub halje.

“Oče, znate li što se dogodilo?”

“Šegrti rade u užasnim uvjetima.” Riječi su mu, za razliku od nogu, bile suzdržane. “Nakon što je jedan od njih izgubio ruku radeći na stroju, održali su sastanak, no policijski su doušnici posvuda.” Odmahnuo je glavom i podignuo Bibliju do razine očiju “Neka se Bog smiluje dušama tih vojnika jer ja ne mogu naći ni trunčicu milosti za njih u svojem srcu. Da se mene pita, sve bih ih prokleo da cijelu vječnost gore u paklu.” Mahnito je protresao Bibliju kao da će tako iznuditi odgovor iz njezinih crnih korica. “Ti šegrti obična su djeca.”

“No ja sam čula da su se udružili sa željezničarima.”

“Da.”

“Što znači da je sve bilo dobro organizirano.”

Dok je otvarala vrata, svećenik je zastao prisilivši je da se okrene.

“Tko ste Vi?” upita on.

“Obična bolničarka. Koja pokušava spasiti živote vašim šegrtima.”

Obična bolničarka. Jednostavne riječi. Činilo se da su ga umirile.

Oči su mu opet postale blage te je krenuo naprijed. “Ja sam, dakako, ojađen. Nitko ne bi trebao vidjeti ono što sam ja danas vidio kad su sablje počele sjeći.” Privio je Bibliju uz prsa kao da je štit.

Ona pruži ruku i dodirne križ otisnut na njezinim koricama. Bili ste ondje?”

“Da.”

“Kažite mi, oče Morozov, je li i Viktor Arkin bio ondje?”

Kosti lica mu se ovjese. “Tko ste vi?”

“Je li ozlijeđen?”

Odmahnuo je glavom gotovo neprimjetno.

“Kažite mu”, reče ona, “da skloni kutiju koju je sakrio u dnu garaže. Prije no što Ohrana dođe po njega.”