40

Valentini su se tresle ruke. Ne zbog oka Lava Popkova koje je ležalo u emajliranoj posudi na kuhinjskom stolu. Ne zbog krvi koju je izgubio ni bijele kosti koja se nazirala u poprečnoj posjeklini duž čela. Ne zbog napora koji je morao uložiti kako bi se zajedno s konjem vratio k njoj i ispričao joj što se dogodilo. Ne zbog smrti Junaka.

Ruke su joj drhtale zbog Jensa.

Isprala je Popkovu glavu i izvadila smrskanu očnu jabučicu, isplahnuvši duplju antiseptičkom otopinom, te mu stala nalijevati votku u grlo da ne može govoriti.

“Arkin ga je dohvatio”, profrfljao je.

Arkin ga je dohvatio.

Ruka joj je zadrhtala te je zamislila Arkinovo koljeno koje je smrskao metak iz Jensove puške. Natočila je i sebi votku.

Jens je u ustima osjetio okus sasušene krvi. To je bilo prvo što je oćutio. Slike su, jedna po jedna, počele sjedati na mjesto dok su mu se kotačići u glavi počeli okretati, isprva sporo, a zatim sve brže i brže, čupajući mu misli iz lubanje. Otvorio je oči.

Nalazio se u zatvorskoj ćeliji.

Kroz metalni rešetkasti otvor u stropu dopiralo je mutno žuto svjetlo. Nije se gasilo. Metalna vrata s prozorčićem u visini očiju i vratašca za hranu u razini poda bile su jedine zanimljive stvari u prostoriji. Zidovi od opeke, u jednom kutu vjedro, a u drugom emajlirana posuda te uzak poljski krevet na kojem je ležao. Pod njim smrdljiv goli madrac, a povrh jedan pokrivač.

Glava ga je boljela. Vid mu se maglio na jednom oku, a sasušena krv skorila mu se na obrazu nalik na crna raka što mu se zalijepio za lice. Ustao je, a soba se zavrtjela oko njega, no uspio je doći do vrata, zalupavši po njima šakom.

“Arkine, prokleti gade, otvaraj ova vrata.”

Lupao je sat vremena. Možda dva? Nije imao pojma koliko, no šaka ga je zaboljela, a koža na člancima prstiju popucala. Oduzeli su mu cipele i remen pa nije imao ništa drugo čime bi mogao lupati. Polako je skliznuo na pod, leđima oslonjen na hladan metal i naposljetku pustio mozak da misli.

Arkin je samo jedanput ušao u zatvorsku ćeliju. Dani su prolazili i Jens je čuo kako se neka druga metalna vrata uz zveket otvaraju, noge što se vuku duž hodnika, povike stražara i katkada tiho cviljenje ostalih zatvorenika zbog čega bi Jens podviknuo. Ako bi netko i vrisnuo, brzo bi ga ušutkali.

Jens je dan za danom živio u svijetu sumraka. Nikad nikoga nije vidio. Dvaput na dan gurnuli bi mu hranu i vodu kroz otvor u vratima, kašu ujutro, a čorbu navečer. Slavio bi kad bi u njoj zatekao komadić hrskavice ili kupusa. Svakog jutra praznili su mu vjedro, vadeći ga kroz isti otvor u vratima, a prao se pomoću nekoliko kapljica vode za piće, koje je izlio u emajliranu posudu. Voda mu je postala dragocjena. Umočio bi prste u nju i prisjetio se koliko ju je puta u životu nemarno i nesavjesno rasipao. A sad je bio poput onih stanovnika siromašnih četvrti koji su se tiskali oko cijevi što propušta vodu, kojima svaka kapljica vrijedi zlata.

Svaki dan čekao je hoće li doći stražari sa željeznim šipkama i teškim šakama. No nitko nije dolazio. Ama baš nitko. Stoga, kad je Viktor Arkin ušao u njegovu ćeliju nakon četiri tjedna samovanja uz vlastite misli i vlastiti tjelesni miris, došao je u napast da mu se osmjehne. No umjesto toga bez riječi je sjeo na madrac naslonivši se na zid i stao ga pomno promatrati. Iza Arkina stajala su tri stražara u odorama sa šipkama i lancima u rukama.

“Jense Friise.” Arkin je njegovo ime izgovorio kao da mu ostavlja gorak okus u ustima. “Došao sam jer želim da nešto znaš.”

Jens ustane. Bio je viši od Arkina te je ovaj bio prisiljen podignuti pogled. “Jedino što od tebe želim čuti jest kad ću izaći iz ove rupčage.”

“Ne budi tako nestrpljiv. Ovo će ti biti dom još dugo.” Oči mu se zatamnješe poput ugljena te spusti ruku prema koljenu. “Kao što će mene ovo koljeno još dugo podsjećati na tebe.”

“Da je bilo po mome, mozak bi ti se rasuo po onom dvorištu, a ne koljeno.”

Arkin trzne glavom, a Jensu se načas učini da će izgubiti kontrolu nad sobom. Pod maskom njegova lica, pod onom tvrdom bahatošću, vrebao je bijes. Jens je spazio njegovu sjenu u dnu onih sivih očiju.

“Što si mi onda”, upita Jens, “došao reći?”

“Želim da znaš da sam spavao s tvojom ženom u izbi.”

“Lažeš”

“Istina je.”

“Prokleti prljavi lažljivče. Valentina te se gnuša. Iskopala bi ti oči prije nego što bi ti dopustila da je dotakneš.”

“Bila je to njezina zamisao. I uživala je.”

Jens nasrne na njega, iznenadivši ga, te ga tresne šakom u zlurado nasmiješena usta. Stražari upotrijebiše svoje željezne šipke, no Jens se obraduje spazivši krv na Arkinovu licu, koji je jarosno obriše zapešćem.

“Poznajem je, Friise, poznajem svaki pedalj njezina tijela. Onu pjegicu na bedru koju sam ljubio, sićušni bijeli ožiljak na rebrima koji sam sisao dok nije zastenjala, guste crne kovrče oko njezina vlažnog središta, koje sam lizao dok sam stavljao prste u nju i...”

Da ga tri stražara nisu sputala lancima, Jens bi bio ubio Arkina.

“Gubi se!”

Zadovoljna smiješka na licu, Viktor Arkin odšepa iz samice.

Valentina je osam mjeseci danonoćno tražila Jensa. Diljem grada ljudi su nestajali, prijatelji i ljubavnici danas su bili tu, a sutra već ne. Nitko ništa nije znao; nitko nije htio ništa znati, nikoga nije bilo briga — bili su odveć uplašeni za sebe. Rulja je harala ulicama, provaljujući u zatvore i ubijajući policajce. Kad god bi im palo na pamet, podmetali su požare u velikim kućama i spalili sud i urede tajne policije. Sa stupova uličnih svjetiljki sada su visjeli agenti Ohrane, a grad je buktio od crvenih zastava i plakata: UNIŠTIMO TIRANE i POBJEDA PRIPADA RUSKOME NARODU.

Valentina je bila pažljiva, toliko pažljiva da je ljudi više nisu prepoznavali. Nosila je skromnu seljačku odjeću, ručno tkane haljine i šalove, maramu oko glave i teške pokrpane čizme na nogama. Smršavjela je te su joj se obrazi udubili, blijedi i upali kao radnicima na ulicama. Ramena su joj se ovjesila i kralježnica se pogrbila, a pogled je obarala kako nitko ne bi spazio gnjev što je u njima plamtio. Lidiju bi ostavljala zatvorenu u sobi s njezinim vlakićem i knjigama, no nikad nije naišla na ikoga tko je čuo makar i riječ o danskom inženjeru imena Jens Friis.

Drugog ožujka 1917. car Nikolaj prisiljen je odreći se prijestolja. On i njegova obitelj stavljeni su u kućni pritvor u Carskome selu, a kasnije su prevezeni vlakom u Sibir. Tada se Petrograd promijenio i Valentina je to primijetila. Postao je crven: crvene trake oko ruke, crvene vrpce, crvene kokarde na kapama. Na čelo nove privremene vlade postavljen je Aleksandr Kerenski, koji se uplašio i pobjegao budući da je grad nastavio tonuti u bezvlađe. General Kornilov, glavni zapovjednik vojske, otpušten je, a u ratu protiv Njemačke nastavili su se nizati porazi sve dok se Rusi nisu počeli na koljenima moliti da završi.

Toga ljeta vladao je kaos.

Najveći pak kaos vladao je u Valentininu srcu. Zaboravilo je kako kucati. Zaboravilo je kako biti živo. Ležalo je nijemo i prazno, bez krvi, krhka crna ljuštura teška poput olova ispod rebara. Katkad bi se potapšala po prsima ili čak udarila šakom između grudi, no što god napravila, ono se nije pokretalo. Izgleda li tako slomljeno srce? Kao pokvaren sat.

Neobično je bilo to da su joj se oči sjećale onoga što joj je srce zaboravilo. Noću bi plakale u krevetu bez Jensa, kao da su u stanju izbaciti bol na način na koji srce nije moglo. Tijelo joj je žudjelo za njegovim između plahti te je neprestano iznova udisala njegov miris na jastuku koji je grčevito privijala uza se tijekom beskrajnih noćnih sati. Njegovu je košulju nosila u krevetu, njegove čarape u čizmama i iglu za kravatu u ovratniku bluze. Njegovom je četkom češljala kosu, njegovom četkicom prala zube. Da je mogla, služila bi se i priborom s njegova radnog stola, no umjesto toga u džepu je nosila njegov sat.

Lava Popkova nije vidjela od dana kad mu je povila glavu zavojima. Nije žalila zbog toga. Premda mu je rekla da ga ne krivi za muževljevu otmicu i premda je on njoj rekao da je ne krivi zbog gubitka oka, oboje su lagali. Tražila je Jensa gdje god je mogla i znala. Ponovo je otišla u Varenkinu staru kuću, no nije ju zatekla ondje, a ljubazni čovjek sa suprugom Cigančicom tvrdio je da nikad nije čuo za Viktora Arkina — bez obzira na to koliko mu novca nudila. Tražeći Larisu Sergejevu otišla je i do podrumske prostorije do koje ju je Jens bio odveo i koja je zaudarala po vodi iz kanalizacije, no ni ondje nitko nije čuo za Viktora Arkina.

Otišla je u crkvu. Ondje nije bilo svećenika, onoga koji joj je lagao. Kad je pitala gdje je, rekli su joj da ga je carska vojska nasmrt izbičevala u njegovu selu pred kćerinim očima. Čak ni ta slika nije joj nagnala srce da se oglasi. U svojoj skromnoj seljačkoj odjeći odlazila je na sastanke, pričvrstivši crvenu vrpcu uz prsa, i prisustvovala svakom političkom okupljanju u svakoj crkvi i svakoj dvorani koju je uspjela pronaći. Smiješila se licima koja je prezirala, razgovarala s muškarcima koji su htjeli ustrijeliti sve ministre iz vlade, odlazila sa ženama iz tvornice u barove, a u jednome je čak svirala i glasovir. Rukavice nije skidala, njima prikrivajući glatke ruke.

Nitko nije čuo za Viktora Arkina. Što li je napravio? Vratio se u Moskvu? S Jensom?

Gdje si, Jense?

Bliže od toga nije moglo. Kad bi razgovarala s njime, gotovo bi osjetila kako joj srce treperi. To, i kad bi sjela na njegov bijeli sag od sobova krzna s kćerčicom u krilu i čitala joj o Isambardu Kingdomu Brunelu.

Arkin bi ih ponekad promatrao, Elizavetu i Valentinu.

Kad bi mu dozlogrdili sastanci, umoran od vike i prepirki tijekom kojih je svatko pokušavao nametnuti vlastitu volju prosipajući bujicu ideja, izmišljajući nove naume, nove spletke, nova pravila. Kerenski se okomio na boljševike, uništivši tiskarske strojeve njihova časopisa Pravda i urede Centralnog komiteta. Naredio je uhićenje Zinovjeva i Kameneva zbog vođenja proturatne kampanje, pa čak i samog Lenjina, koji se opet bio primoran skloniti na sigurno.

No bližio se čas — takav kaos više nije mogao trajati. Crvena armija samo u Petrogradu brojila je dvadeset pet tisuća boraca, a uz potporu baltičkih mornara uspjeli su se oduprijeti napadu generala Lavra Kornilova. Arkin je izgarao od želje da boljševici preuzmu vlast u zemlji putem općeg krvavog puča i napokon stanu na kraj tobožnjoj vladi pod vodstvom Kerenskog. A daleko od ušiju, u jednoj tajnoj stražnjoj prostoriji, Lenjinu je došapnuo kako je potrebno satrti sve ostale revolucionarne stranke. Nikakvi menjševici. Nikakvi socijalistički revolucionari. Nikakvi kadeti. Samo jedna stranka može vladati Rusijom, a to su boljševici. Rusiji je potrebna željezna ruka.

Zbog toga se Arkin vratio u Petrograd, kako bi bio uz Vladimira Lenjina i kako bi se pobrinuo da vođe revolucionarne opozicije budu bačeni u lance u Tvrđavi Petra i Pavla. No katkad bi, kad bi ga svladao umor i koljeno ga boljelo više nego inače, sebi dopustio da ih gleda na ulici, Elizavetu i Valentinu. Valentina je bila pametna. Bila je poput kameleona, skrivajući se pod bezličnom smeđom i sivom odjećom, stapajući se s okolinom, misleći da je nitko ne vidi. Zar je stvarno mislila da joj itko tko ju je makar jedanput vidio može zaboraviti lice? Tijekom godina koje je proveo u Moskvi postala je još ljepša, putenija, čak i poželjnija po načinu na koji se kretala, običnom okretu glave ili zamahu kosom.

Elizaveta, koja se i dalje kočoperila u svili i krznu, bila je laka meta svakom boljševiku željnom osvete, no nastavljala je izlaziti na ulicu visoko uzdignute glave. Bio ju je upozorio. Čak ju je i preklinjao. No ona mu se osmjehnula i poljubila ga u usta kako bi ga ušutkala.

“Ja sam ja. A ti si ti”, promrmljala je. “Neka tako i ostane.”

Pa je pustio da ostane tako. Nije se mogao prisiliti da Elizavetu upita za dijete, no djevojčicu nikad nije viđao s njima, kao da ju je Valentina skrivala od svijeta.

Valentina je s Lidijom sjedila na šezlonu u primaćoj sobi svojih roditelja i preklinjala ih da napuste Petrograd dok još mogu.

“Valentina”, rekao joj je strogo otac, “ovo je naš dom. Ovo je naša zemlja. Neću je napustiti.”

“Tata, molim te, nije sigurno.”

Namrštio se, ali ne na nju, usmjerivši pogled prema sagu dok mu se koža ovjesila, puna bora koje su mu se urezale duboko u lice. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci smršavio je kao i svi ostali. Valentina je primijetila i da u sobi nedostaju neke stvari. Dva zlatna svijećnjaka i vrijedna stara rešetka za kamin od sedefa. Je li ih sklonio nekamo, čuvajući ih za bolja vremena? Ili ih je prodao ili iskoristio kao mito? Možda su ih čak i ukrali nadobudni vojnici Crvene armije što su tumarali uokolo.

“Ne bojim se ja tih boljševika”, rekao je.

“Trebao bi”, oglasi joj se majka. Činilo se da je spomen njihova imena nije uplašio, čak ni uzrujao. Bila je odjevena u tamnu svilenu haljinu — bez bisera ili bilo kakva nakita, primijetila je Valentina. Dakle, i ona je bila oprezna na svoj način. “Svi bismo se trebali bojati, ne onoga što su već napravili, nego onoga što će tek učiniti.”

Filip Ivanov je pogleda, iznenađen. “Kako znaš što se spremaju učiniti?”

“Čitam novine, čujem priče. Progone nas jednog po jednog. Prisvajaju naše kuće. Samo je pitanje vremena.”

“Mama, zar ih ne mrziš?”

“Ne. Oni se bore za ono u što vjeruju, baš kao što i mi živimo na način u koji vjerujemo.”

Suprug joj uzrujano frkne nosom te Valentina priđe njegovu naslonjaču.

“Ostani kod kuće, tata. Čuvaj se.” Dotaknula mu je ruku i on joj stisne prste. Sagnula se i poljubila ga u obraz. Bio je mekši nego inače, kao da je s njega skinut vanjski sloj. “Pazi na sebe i mamu.”

“Je li to ono što ti radiš? U toj smiješnoj odjeći? Nikad nisam mogao zamisliti da će mi kći i unuka nositi takve dronjke.”

“Djede”, reče Lidija smiješeći se poput svojega oca, “i ti bi trebao nositi radničku košulju i vunenu kapu. Izgledao bi smiješno.”

Nasmijali su se. Valentina se kasnije sjetila toga posljednjeg zajedničkog smijeha.

Stanje se pogoršalo kad je ponovo zahladilo i Valentina je počela pripremati kuću. Pozvala je trgovca namještajem koji je odnio većinu njihova imetka u zamjenu za debeo svežanj novčanica. Dobivene rublje smjesta je zamijenila za zlatne dukate i dijamante budući da će papirnate novčanice uskoro postati bezvrijedne. I trgovac namještajem i draguljar bezočno su je opljačkali, no nije si mogla priuštiti da se prepire s njima.

Otpustila je svu poslugu, kuću napunila bezvrijednim krevetima, stolcima i ormarima, a sve svoje i Lidijine stvari zaključala u dvjema sobama na gornjem katu. Sačuvala je Jensove nacrte, nekoliko komada njegove odjeće, ni jednu knjigu, par glomaznih cipela i nekoliko osobnih stvarčica. Svega ostalog se odrekla. Lidija je uza se čvrsto privijala vlakić i drvene kocke dok je sjedila u majčinu krilu i pozorno je slušala.

“Moramo postati jedne od njih”, objašnjavala joj je Valentina. “Ne smijemo im dopustiti da nas izbace iz kuće jer nas u protivnom tata neće znati naći kad se vrati.”

“Hoće li se brzo vratiti?”

“Hoće, anđele moj. Uskoro.”

Zlatnosmeđe oči zatreptaše. “Meni je sad pet godina, mama.”

“Znam.”

“Gotovo sam odrasla.”

Valentina se osmjehne. “Nego što.”

“Zato mi moraš reći istinu, mama.”

“Dakako.”

“Kad će se tata vratiti?”

“Uskoro.”

Najgore je bilo s koncertnim glasovirom Erard — odreći se njega bilo je kao da su joj odsjekli ruku. Ulaštila ga je dok nije zablistao i posljednji put sjela na stolac dok je Lidija sjedila na podu oslonivši se leđima o Valentininu nogu. Svirala je Chopina, a Lidija je plakala. “To je tatina najdraža.”

“Možda ju je čuo.”

Lidija odmahne glavom, grizući usnicu. Nakon toga glasovir su odnijeli na kolima.

U kuću su ušli ljudi. Ljudi što su raznosili blato s čizama po ulaštenim podovima i koji nisu znali čemu služi prekidač za svjetlo ni kako se služiti vodokotlićem. Valentina se zatvorila u svoje dvije sobe, sklupčavši se na krevetu, umotana u Jensovu pamučnu košulju koja je umjesto njegova poprimila njezin miris. Izgubila je kuću, njegove ljubljene knjige, a sada i njegov miris. Uronila je lice u njegov jastuk, a s usana joj se oteo zvuk, potmuo prigušeni jauk iz dubine duše.

Lidija je sjedila na vrhu stuba obgrlivši koljena i promatrajući dva bosonoga dječaka kako igraju nogomet s očevim joj globusom.

“Nemoj joj nauditi, Viktore.”

“Elizaveta, nikad neću nauditi tvojoj kćeri, to sam ti obećao. Njezin je muž još uvijek živ samo zbog tebe.”

“Ne dopusti da joj oni naude, oni ljudi u sivom koji se nazivaju vojskom. Ili oni što haraju gradom u čoporima poput vukova, dijeleći svoje viđenje pravde. Ne dopusti im da joj naude.”

“Učinit ću sve što je u mojoj moći. Kad ukloniš branu s rijeke, ne možeš zabraniti vodi da teče. No”, podignuo je glavu s jastuka i poljubio joj vitak vrat, “vidjet ću što se može. Kako bih tebe zaštitio.”

Ležeći na njemu zanjihala je kukovima u ritmu njegovih pokreta, okrznuvši mu prsa grudima mekanima poput baršuna. Tih uzdah isprekidao joj je riječi. “Ne treba mi zaštita.” Utisnula mu je čvrst poljubac u usta, potraživši njegov jezik svojim kao da će bez njega umrijeti od gladi.


Загрузка...