9 Planovi

Naložio si da ti Iluminatore dovedu u Amador?“ Mnogi bi se žacnuli na tako hladan ton Pedrona Nijala, ali ne i čovek koji je stajao na zlatnim sunčanim umecima ispred Nijalove obične stolice visokog naslona. Taj je zračio samopouzdanjem i sposobnošću. Nijal nastavi: „Postoji razlog za to da dve hiljade Dece čuva granicu s Tarabonom, Omerna. Tarabon je u karantinu. Niko ne sme preći granicu. Da je po mome, ni vrabac ne bi mogao da je pređe.“

Omerna je bio oličenje kako treba da izgleda jedan zapovednik Dece Svetla, visok i upečatljiv, smelog, neustrašivog lica, snažne brade i beličastih talasa na slepoočnicama. Tamne su mu oči izgledale kao da su kadre da smireno sagledaju i najgore bojište, što su uistinu i činile. U tom trenutku u njima se očitavala duboka promišljenost. Belozlatna tunika gospodara kapetana Posvećenog Svetlošću, koju je nosio preko oklopa, sasvim mu je pristajala. „Moj gospodaru vrhovni zapovedniče, oni žele da ovde otvore podružnicu.“ Čak se i njegov glas, dubok i milozvučan, uklapao u sliku. „Iluminatori putuju posvuda. Trebalo bi lako da ubacimo uhode među njih. Uhode koje s dobrodošlicom dočekuju u svakom gradu, u vili svakog plemića, palati svakog vladara.“ Abdel Omerna je navodno bio srazmerno beznačajan član Saveta posvećenih. Zapravo, on je bio glavni uhoda Dece Svetla. U neku ruku. „Pomisli samo!“

Nijal je pomišljao da je esnaf Iluminatora tarabonski do poslednjeg muškarca i žene, a Tarabon je bio zaražen haosom i ludilom koje se nije smelo dopustiti u Amadiciji. Ako je već suzbijanje te zaraze moralo da čeka, mogao je makar da je ograniči. „Prema njima će se postupati kao prema svakome ko uspe da se provuče, Omerna. Moraju biti pod stražom, ne sme im se dozvoliti ni sa kim da razgovaraju i imaju se ispratiti van Amadicije bez ikakvog odlaganja.“

„Ako smem da ustvrdim, gospodaru vrhovni zapovedniče, korist koju bismo imali od njih vredi ono malo glasina koje bi mogli da rašire. Dosta su povučeni. A pored koristi za moje uhode, prednost usled postojanja podružnice Iluminatora u Amadoru bila bi znatna. To bi sada bila jedina podružnica. Ona u Kairhijenu je napuštena, baš kao i ona u Tančiku, bez ikakve sumnje.“

Prednost! Nijal protrlja levo oko da primiri nevoljno drhtanje kapka. Nije bilo svrhe da se ljuti na Omernu, ali morao je da uloži veliki napor da bi se uzdržao. Raspoloženje mu se krčkalo u jutarnjoj vrućini kao na tihoj vatri. „Oni su uistinu povučeni, Omerna. Žive samo sa svojima, putuju sa svojima i jedva razgovaraju sa bilo kime. Zar nameravaš da te uhode venčaš sa Iluminatorima? Oni se retko venčavaju izvan svog esnafa, a Iluminator se postaje samo rođenjem.“

„Ah. Hm. Siguran sam da se može pronaći način.“ Ništa nije moglo da poremeti to oličenje samopouzdanja i sposobnosti.

„Biće kako ja kažem, Omerna.“ Začudo, čovek zausti da ponovo nešto kaže, ali Nijal ga razdraženo prekinu. „Kako ja kažem, Omerna! Neću više da slušam o tome! E sad, kakva obaveštenja imaš danas? Kakva korisna obaveštenja? To je tvoj zadatak. A ne da obezbeđuješ vatromet za Ailrona.“

Omerna je oklevao, očito u želji da još jednom moli za svoje dragocene Iluminatore, ali na kraju reče značajno: „Izgleda da izveštaji o Zmajuzakletima u Altari nisu puke glasine. A isto možda važi i za Murandiju. Zaraza je mala, ali će narasti. Sada bi snažan pohod mogao da smiri i njih i Aes Sedai u Salidaru jednim...“

„Zar ti to sada namećeš Deci strategiju? Prikupljaj obaveštenja, a meni prepusti njihovu upotrebu. Šta još imaš za mene?“

Čovek je na prekidanje odgovorio mirnim i pokornim naklonom. Omerni je vrlo dobro polazilo za rukom da ostane miran; možda je to najbolje radio. „Imam dobre vesti. Matin Stepaneos je spreman da ti se pridruži. Okleva da to objavi, ali moji ljudi iz Ilijana izveštavaju da će to ubrzo uraditi. Navodno jedva čeka.“

„To bi bilo izvanredno" reče Nijal suvo. U svakom slučaju, odlično. Među stegovima i barjacima poredanim duž karniža odaje, tri leoparda Matina Stepaneosa, srebrna na crnoj podlozi, visila su kraj zlatom opervažene ilijanske kraljevske zastave, gde je devet pčela bilo izvezeno zlatnim nitima na zelenoj svili. Ilijanski kralj je na kraju uspeo da ispliva iz nevolja, makar toliko da izdejstvuje sporazum koji je potvrdio da je granica između Amadicije i Altare tamo gde je bila i na početku, ali Nijal je sumnjao da će taj čovek ikada zaboraviti da je imao prednost terena i ljudstva kod Sormejna, a da je ipak bio poražen i zarobljen. Da ilijanski Sadrugovi nisu pokrili bojište i omogućili ostatku vojske da umakne iz Nijalove zamke, Altara bi danas bila feud Dece, a verovatno isto tako i Murandija, pa čak i Ilijan. Još gore, Matin Stepaneos je za savetnicu imao vešticu iz Tar Valona, iako je to krio, baš kao i nju. Nijal je slao izaslanike zato što nije smeo da ne pokuša, ali da, svojevoljno pridruživanje Matina Stepaneosa njegovim redovima bilo bi zaista izvanredno. „Nastavi. 1 budi kratak. Danas imam mnogo posla i tvoje pisane izveštaje mogu pročitati i kasnije.“

Uprkos tim uputstvima, Omernina priča bila je dugačka, ispričana zvonkim glasom punim sigurnosti. Al’Tor je jedva proširio svoj nadzor u Andoru izvan Kaemlina. Njegov munjeviti nalet konačno je očito zaustavljen – a Omerna je pažljivo ukazao da je baš tako i predvideo. Mali su izgledi da će se Krajine uskoro pridružiti Deci protiv lažnog Zmaja; plemići u Šijenaru, Arafelu i Kandoru iskoristili su zatišje u Pustoši da se pobune, a kraljica Saldeje povukla se u utočište na selu, po Omerninim rečima, u strahu da joj se ne dogodi isto. Međutim, njegove uhode su bile vredne, i vladari iz Krajina privoleće se da im se pridruže čim te male pobune budu ugušene. S druge strane, vladari Murandije, Altare i Geldana bili su spremni da im priđu, mada su se trenutno navodno dvoumili kako bi umirili veštice iz Tar Valona. Alijandra od Geldana znala je da joj se presto ljulja, znala je da su joj Deca potrebna kako se ne bi strmoglavila jednako naglo kao i njeni prethodnici, dok su se i Tilin od Altare i Roedran od Murandije nadali da će ih značaj Dece konačno učiniti važnijim od pukih figura. Čovek je očito smatrao da su te zemlje već praktično u Nijalovom džepu.

U Amadiciji je slika izgledala još bolje, po Omerninom mišljenju. Novaci su hitali pod barjake Dece u većem broju nego godinama pre. Strogo govoreći, to se Omerne uopšte nije ticalo, ali on je uvek zaslađivao svoje izveštaje svim dobrim vestima koje je mogao naći. Prorok neće još dugo mučiti zemlju; njegova se rulja trenutno svađa oko pljačkanja sela i vila na severu, i mogla bi lako da se razbeži natrag u Geldan pri sledečem naletu Ailronovih vojnika. U zatvorima je ostalo malo mesta, zato što su Prijatelji Mraka i uhode Tar Valona hapšeni brže nego što su se mogli povešati. Potraga za vešticama iz Tar Valona dovela ih je do sada samo do dve, ali više od stotinu žena podvrgnuto je ispitivanju, što je ukazivalo na budnost izvidnica. A to što je hvatano sve manje izbeglica iz Tarabona bilo je dokaz da je karantin postao delotvorniji; oni uhvaćeni vraćani su natrag u Tarabon onoliko brzo koliko su ih mogli odvesti do granice. Taj poslednji deo izložio je na brzinu, što nije bilo nimalo iznenađujuće ako se ima u vidu ta njegova glupa opsednutost Iluminatorima.

Nijal je slušao taman sa toliko pažnje da zna gde da klimne glavom. Omerna je bio dobar zapovednik na bojnom polju, pod uslovom da mu neko govori šta da radi, ali u ovim okolnostima njegova lakovernost i glupost bila je zamorna. Izvestio je da je Morgaza mrtva, da su joj leš videli i prepoznali van svake sumnje, a onda ga je Nijal odveo da se vidi s njom licem u lice. Ismevao je „glasine" o padu Kamena Tira, i poricao i dalje da je najmoćnije utvrđenje na svetu moglo da se zauzme silom spolja; bio je uporan u tvrdnji da je reč o izdaji, da je neki veliki gospodar izdao Kamen al’Toru i Tar Valonu. Smatrao je da su propast kod Falmea i nevolje u Tarabonu i Arad Domanu bile delo vojski Artura Hokvinga koje su se vratile preko Aritskog okeana. Bio je ubeđen da Sijuan Sanče uopšte nije raščinjena, da je al’Tor sišao s uma i da umire, da je Tar Valon ubio kralja Galdrijana kako bi namerno izazvao novi građanski rat u Kairhijenu, a te tri „činjenice" nekako su bile povezane u te smešne glasine, uvek od nekoga zgodno odsutnog, o ljudima koje najednom proguta plamen ili košmarima koji iskaču niotkuda i kolju čitava sela. Nije bio baš siguran kako, ali radio je na velikoj teoriji i obećavao svakog dana da će je ubrzo izložiti, na teoriji koja će navodno razotkriti sve zavere veštica i predati Tar Valon Nijalu u ruke.

Tako je to bilo s Omernom; ili je izmišljao nategnute razloge za ono što bi se dogodilo, ili je kupio glasine s ulice i gutao ih do kraja. Dobar deo vremena provodio je slušajući glasine, u vilama i na ulicama. Ne samo da su ga viđali kako pije u krčmama sa Lovcima na Rog, već je bila javna tajna i da je ogromne iznose dao na čak tri navodna Roga Valera. I svaki put bi odneo taj predmet van grada i danima duvao u njega, sve dok i sam ne bi morao da prizna kako nijedan mrtav junak iz legende neće dojahati natrag iz groba. Pa ipak, ti neuspesi teško su ga mogli naterati da prestane da ubuduće kupuje po mračnim sokacima ili zadnjim sobama u birtijama. Jednostavno rečeno: glavni uhoda mora da podozreva i u sopstveni odraz u ogledalu, a Omerna je bio spreman da poveruje u bilo šta.

Čovek je konačno zaćutao, i Nijal reče: „Razmotriću tvoje izveštaje s dužnom pažnjom, Omerna. Dobro si radio.“ Kako se samo šepurio dok je doterivao tuniku. „Ostavi me sad. Dok budeš izlazio, pošalji Balvera unutra. Moram mu izdiktirati neka pisma.“

„Naravno, moj gospodaru vrhovni zapovedniče. Ah.“ Usred naklona, Omerna se namršti i zapetlja po džepu belog donjeg kaputa, pa izvadi koštani valjak koji pruži Nijalu. „Ovo je jutros stiglo po golubu pismonoši.“ Tri crvene pruge pružale su se čitavom dužinom valjka, što je značilo da se ovaj morao doneti Nijalu netaknutih voštanih pečata. A čovek umalo nije zaboravio na to.

Omerna sačeka, nesumnjivo u nadi da če doznati šta se nalazi u valjku, ali Nijal mu mahnu da se udalji prema vratima. „Ne zaboravi na Balvera. Ako već Matin Stepaneos može da mi se pridruži, moram mu pisati i videti mogu li dati malo težine njegovoj ispravnoj odluci.“ Omerna nije imao drugog izbora osim da se ponovo nakloni i ode.

Dok su se vrata zatvarala za njim, Nijal je prstima opipavao valjak. Te povremene posebne poruke retko su sadržale dobre vesti. Ustavši polako – odnedavno je počeo da oseća godine u kostima – napunio je običan srebrni pehar punčom, ali onda ga je ostavio na stolu i otvorio savijen kožni omotač postavljen platnom. Unutra je bio jedan jedini list teškog papira, zgužvan i delimično iscepan, crtež uličnog slikara kredama u boji, crtež dva čoveka koji se tuku u oblacima, jednog sa licem od vatre i drugog tamnoriđe kose. Al’Tora.

Svi njegovi planovi da uspori lažnog Zmaja pošli su naopako, sve njegove nade da ukoči plimu njegovih osvajanja, da mu skrene pažnju. Je li predugo čekao, i dozvolio da al’Tor postane prejak? Ako je tako, onda postoji način da ga se reši brzo, nožem u mraku, strelom sa krova. Koliko dugo sme da čeka? Usuđuje li se da sve stavi na kocku i ne sačeka? Prevelika hitnja mogla je da dovede do propasti jednako kao i preveliko odlaganje.

„Gospodar me je zvao?“

Nijal odmeri čoveka koji je tako tiho ušao. Na prvi pogled, izgledalo je gotovo nemoguće da Balver može da se kreće bez suvog šuštanja koje bi obznanilo njegovo prisustvo. Sve je na njemu bilo usko i zgrčeno; smeđi kaput visio mu je sa kvrgavih ramena, a noge su mu izgledale kao da bi mogle pući pod tim sasušenim telom. Kretao se kao ptica koja skakuće s grane na granu. „Veruješ li da će Rog Valera dozvati mrtve junake natrag da nas spasu, Balvere?“

„Možda, gospodaru’, reče Balver, prekrstivši uzrujano ruke. „A možda i ne. Lično se ne bih oslanjao na to.“

Nijal klimnu glavom.„A misliš li da će mi se Matin Stepaneos pridružiti?“

„Opet, možda. Neće želeti da završi mrtav, ili kao marioneta. Prva i jedina briga mu je da zadrži lovorovu krunu, a vojnici koji se okupljaju u Tiru svakako ga nagone da se preznojava od straha za nju.“ Balver se slabašno osmehnu, pukim stiskanjem usana. „On je otvoreno govorio o prihvatanju predloga mog gospodara, ali s druge strane sam upravo saznao da je stupio u vezu sa Belom kulom. Izgleda da je pristao na nešto, mada i dalje ne znam na šta.

Svi su znali da je Abdel Omerna glavni uhoda kod Dece. Naravno, takav položaj trebalo je da bude tajan, ali konjušari i prosjaci oprezno su pokazivali na njega po ulicama, kako ih najopasniji čovek u Amadiciji ne bi video. Ta budala Omerna zapravo je bio samo mamac, budala koja ni sama nije znala da je samo maska što krije pravog glavnog uhodu u Tvrđavi Svetlosti. Sebana Balvera, Nijalovog sitničavog, sasušenog, sitnog pomoćnika koji samo nešto zanoveta. Čoveka u koga niko nikad ne bi posumnjao, niti poverovao kad bi on bio imenovan kao takav.

Dok je Omerna verovao u sve, Balver nije verovao ni u šta, možda čak ni u to da postoje Prijatelji Mraka, ili Mračni. Ako je Balver uopšte verovao u nešto, onda je verovao u zavirivanje ljudima preko ramena, osluškivanje njihovog šapata, iskopavanje tajni. Naravno, on bi svakom gospodaru služio jednako dobro kao što je služio Nijalu, ali to je bilo dobro. Ono što bi Balver saznao nikada nije bilo uprljano onim što je znao kao tačno, ili želeo da bude tačno. Ni u šta nije verovao i time je uvek uspevao da iskopa istinu.

„Ništa više nisam ni očekivao od Ilijana, Balvere, ali čak se i on može privoleti na saradnju.“ Moraće da bude tako. Ne sme biti prekasno. „Ima li svežih vesti iz Krajina?“

„Još ne, moj gospodaru. Ali Davram Bašer je u Kaemlinu. Sa trideset hiljada lakih konjanika, po tvrdnji mog doušnika, ali ne verujem da ih ima više od upola toliko. On ne želi previše da oslabi Saldeju, koliko god Pustoš bilja. mirna, sve da mu Tenobija i zapovedi da to uradi.“

Nijal zastenja, dok mu je kutak levog oka treperio. Premetao je u prstima skicu koja je ležala u omotu; navodno, ličila je na al’Tora. Bašer u Kaemlinu; dobar razlog za Tenobiju da se sakrije na selu od njegovog glasnika.

Iz Krajina nisu stizale dobre vesti, šta god Omerna mislio. „Male pobune" o kojima je Omerna izvestio jesu bile male, ali ne onakve na kakve je on mislio. Duž granice sa Pustoši ljudi su se svađali oko toga da li je al’Tor novi lažni Zmaj ili Ponovorođeni Zmaj. Pošto su Krajine takve kakve su, ponekad bi te svađe planule u bitke manjih razmera. Borbe su počele u Šijenaru, otprilike u vreme kada je padao Kamen Tira, što je potvrdilo da su veštice umešane, ako je takva potvrda uopšte bila potrebna. Još se nije videlo kako će se sve to srediti, po Balverovim recima.

Činjenica da je al’Tor i dalje primoran na boravak u Kaemlinu bila je jedna od retkih koje je Omerna pogodio. A opet zašto, sa Bašerom, Aijelima i vešticama? Čak ni Balver nije bio u stanju da odgovori na to. Kakav god razlog bio, Svetlost nekje hvaljena zbog toga! Istina, Prorokove rulje zadovoljile su se time da pljačkaju sever Amadicije, ali učvrstile su svoje položaje ili nagonile u bekstvo sve koji su odbijali da se izjasne da podržavaju Zmajevog Proroka. Ailronovi vojnici prekinuli su povlačenje samo zato što je taj prokleti Prorok prestao da napreduje. Alijandra i ostali koji su po Omerninom mišljenju bili spremni da mu priđu zapravo su se kolebali i odbijali njegove izaslanike sa tanušnim izgovorima i kašnjenjem. Podozrevao je da ni sami ne znaju više nego on na koju će stranu skočiti.

Na površini se činilo da trenutno sve ide na al’Torovu vodenicu, osim onoga što ga je držalo u Kaemlinu, ali Nijal je uvek bio najopasniji onda kad je bio brojčano nadjačan i priteran leđima uza zid.

Ako se moglo verovati glasinama, Karidinu je išlo dobro u Altari i Murandiji, mada ne onoliko brzo koliko bi to Nijal voleo. Vreme je podjednako bilo neprijatelj kao i al’Tor ili Kula. A opet, sve i da Karidinu dobro ide samo u glasinama, i to bi trebalo da bude dovoljno. Možda je došlo vreme da se „Zmajuzakleti pojave i u Andoru. Možda i u Ilijanu, mada, ako vojska koja se okupljala u Tiru nije dovoljna da Matinu Stepaneosu pokaže kuda treba da ide, nekoliko poharanih imanja i sela teško da bi to promenilo. Veličina te vojske užasavala je Nijala; ako je i upola manja od onoga što je Balver rekao, ili samo četvrtina, i dalje ga je užasavala. Ništa tome nalik nije viđeno još od doba Artura Hokvinga. Umesto da zaplaši ljude da se pridruže Nijalu, takva vojska mogla je da ih prestravi dovoljno da pristupe barjaku Zmaja. Kad bi mogao da nađe godinu, pola godine makar, bio bi u stanju da se suprotstavi čitavoj al’Torovoj vojsci budala, zlikovaca i aijelskih divljaka.

Naravno, nije sve izgubljeno. Nikada nije sve izgubljeno, dokle god si živ. Tarabon i Arad Doman su bili beskorisni al’Toru i vešticama jednako koliko i njemu, dve jame pune škorpija; samo bi budala stavila ruku unutra pre nego što se više škorpija međusobno ne poubija. Ako Saldeja bude izgubljena, što on neće dopustiti, Šijenar, Arafel i Kandor i dalje će stajati kao ravnoteža, a ravnoteža se može poremetiti. Ako Matin Stepaneos poželi da pojaše dva konja odjednom – uvek je voleo to da pokušava – možda će još moći da se privoli da odabere onog pravog. Altara i Murandija biće podstaknute da priđu pravoj strani, a Andor će ga osporiti bez obzira na to hoće li on odlučiti je li Karidinov korbač potreban ili ne. U Tiru, Balverove uhode su ubedile Tedosijana i Estandu da se pridruže Darlinu i pretvore prkos u pravu pobunu, a čovek je bio siguran da se isto može učiniti i u Kairhijenu i Andoru. Još mesec dana, dva najviše, i Emon Valda će stići iz Tar Valona; Nijal bi voleo da može bez Valde, ali ovako će najveći deo snage Dece biti na jednom mestu, spreman da se upotrebi onda kada to bude najkorisnije.

Da, još je imao dosta toga na svojoj strani. Ništa se još nije učvrstilo, ali sve se zgušnjavalo. Potrebno je samo vreme.

Shvativši da još drži koštani valjak, on probi voštani pečat noktom palca i pažljivo izvuče savijeni tanki papir.

Balver je ćutao, ali usta su mu ponovo bila stisnuta, samo sada ne u osmehu. Omernu je trpeo, znajući da je čovek budala, i više je voleo da sam ostane skriven, ali nije voleo da Nijal prima izveštaje koji su njega zaobilazili, od ljudi koje nije poznavao.

Sitan, paučinasti rukopis prekrivao je cedulju u šiframa koje su znali malobrojni pored Nijala, a niko od njih nije bio u Amadoru. Čitao je to jednako lako kao što je umeo da čita sopstveni rukopis. Potpis u dnu nagnao ga je da trepne, baš kao i sadržina. Varadin je bio, bar nekada, jedan od njegovih najboljih ličnih doušnika, trgovac ćilimima koji je dobro služio tokom Nevolja dok je prodavao svoju robu širom Altare, Murandije i Ilijana. Ono što je tamo zaradio omogućilo mu je da se nastani kao bogati trgovac u Tančiku, te da redovno isporučuje fine tepihe i vina u palate kralja i panarha, kao i većini plemića sa njihovih dvorova, i uvek je odatle odlazio punih očiju i ušiju. Nijal je pomislio da je on odavno poginuo u tamošnjim previranjima; ovo je bila prva vest od njega posle godinu dana. Sudeći po onome što je Varadin napisao, bolje bi bilo da je pre godinu dana zaista umro. Drhtavom rukom čoveka na ivici ludila, pisao je i mahnito trabunjao o ljudima koji jašu čudne zveri i leteća stvorenja, o Aes Sedai na povocima i o Hailenama. To je na Starom jeziku označavalo Prethodnice, ali nije bilo ni pokušaja objašnjenja zbog čega su ga tako prestrašili, niti ko su oni navodno bili. Čovek je očito sišao s uma ddk je gledao kako mu se zemlja raspada.

Nijal ozlojeđeno zgužva papir i baci ga u stranu. „Prvo moram da trpim Omerninu maloumnost, a sada i ovo. Šta još imaš za mene, Balvere?“ Bašer. Okolnosti mogu postati gadne ako Bašer bude zapovednik al’Torovih vojski. Taj čovek je zaslužio glas koji ga bije. Bodež u senkama za njega?

Balverov pogled nije napustio Nijalovo lice ni za tren, ali Nijal je znao da će loptica od papira na podu završiti u njegovim rukama ako je ne bude spalio. „Četiri stvari mogu biti zanimljive, gospodaru. Najpre ona najmanje važna. Glasine o sastanku u ogijerskom stedingu su tačne. Za Ogijere su pokazali priličnu žurbu.“ Naravno, nije rekao o čemu se na sastancima govorilo; uvesti čoveka na ogijerski zbor bilo je jednako nemoguće kao i naterati Ogijera da uhodi. Lakše je privoleti sunce da sija noću. „Osim toga, u južnim lukama ima neobično mnogo lađa Morskog naroda, gde niti ukrcavaju tovare, niti isplovljavaju.“

„Na šta to čekaju?“

Za trenutak Balver stegnu usta kao da ih je neko zategao učkurom. „Još to ne znam, gospodaru.“ Balver nikada nije voleo da prizna kako postoje ljudske tajne koje ne može da iščačka. Pokušati da se zakopa ispod površine po onome što se zbiva među Ata’an Mijerama bilo je isto kao i pokušati da se sazna kako esnaf Iluminatora pravi svoje vatromete, odnosno baviti se zaludnim poslom. Makar bi Ogijeri mogli na kraju da obznane odluke sa svojih sastanaka.

„Nastavi.“

„Vest osrednjeg značaja jeste... neobična, gospodaru. Postoje pouzdani izveštaji o tome da je al’Tor viđen u Kaemlinu, Tiru i Kairhijenu, ponekad i u istom danu.“

„Pouzdani? To je pouzdano ludilo. Veštice verovatno imaju dva ili tri čoveka koji liče na al’Tora, dovoljno da prevare svakoga ko ga ne poznaje. To bi moglo mnogo toga da objasni.“

„Možda, gospodaru. Moji doušnici^’esu pouzdani.“

Nijal naglo zatvori kožni omot, sakrivši al’Torovo lice. „A vest od najvećeg značaja?“

„Saznao sam to iz dva izvora u Altari – pouzdana izvora, gospodaru – da veštice iz Salidara tvrde da je Crveni ađah podsticao Logana da postane lažni Zmaj. Zapravo, da su ga ove stvorile. One drže Logana u Salidaru – ili čoveka za koga tvrde da je Logan – i pokazuju ga plemićima koje tamo dovedu. Nemam dokaza, ali podozrevam da istu pesmu pevaju i svakom vladaru do kojeg uspeju da dođu.“

Nijal se namršti i zagleda visoko u barjake. Oni su predstavljali neprijatelje iz bezmalo svih zemalja; niko ga nikada nije porazio dvaput, a malo ih je to uspelo ijednom. Svi barjaci su sada izbledeli od starosti. Kao i on. Ipak, nije ostario previše da ne nazre svršetak onome što je započeo. Svaki barjak bio je osvojen u krvavom boju, kada zapravo uopšte nisi znao šta se dešava izvan vidokruga, gde su izvesnost pobede i izvesnost poraza mogle biti jednako beznačajne. Najgora bitka koju je ikad vodio, kada su vojske sukobile jedne noći blizu Moizena, za vreme Nevolja, bila je jasna kao vedar letnji dan u poređenju s ovom koju je sada vodio.

Zar je možda grešio? Zar je Kula zaista podeljena? Da li se odvija nekakva borba između Ađaha? Oko čega? Oko al’Tora? Ako se veštice već tuku između sebe, mnoga Deca biće spremna da se založe za Karidinovo rešenje, udar koji bi uništio Salidar i što je moguće više veštica. Bili su to ljudi koji smatraju da promišljanje o sutrašnjem danu znači promišljanje unapred, ali nikada i ne pomisle na sledeću nedelju ili sledeči mesec, a kamoli na sledeću godinu. Valda ponajpre; možda je i dobro što još nije stigao u Amador. Zatim Rađam Asunava, Veliki inkvizitor Ispitivača. Valda je uvek želeo da koristi sekiru, čak i onda kada je za predstojeći zadatak najprikladniji bio bodež. Asunava je samo priželjkivao da svaka žena koja je ikada provela noč u Kuli bude obešena koliko juče, svaka knjiga u kojoj se pominju Aes Sedai ili Jedna moć spaljena, a i same te reči zabranjene. Asunava nikada nije pomišljao dalje od tih ciljeva, niti mario za cenu. Nijal je previše radio, previše stavljao na kocku, da bi dozvolio da to postane borba između Dece i Kule pred očima sveta.

Zapravo, nije bilo važno greši li. Ako i jeste tako, sve bi uveliko moglo ići na njegovu ruku. Možda i pre nego da je u pravu. Sa malo sreće, mogao bi da razori Belu kulu toliko da ova ne bude sposobna da se oporavi, da razbije veštice u krhotine koje je lako zdrobiti u prašinu. Al’Tor će tada svakako posustati, iako će i dalje biti dovoljno velika pretnja da ga koristi kao podstrek. A on će moći da se drži istine. U priličnoj meri.

Ne skidajući pogled sa barjaka, on reče: „Raskol u Kuli stvarno postoji. Crni ađah je ojačao, pobednice drže Kulu, a poražene su oterane da ližu svoje rane u Salidaru.“ On pogleda Balvera i umalo se ne osmehnu. Neko od Dece suprotstavio bi mu se tvrdnjom da Crni ađah ne postoji, ili pre da su sve veštice Prijatelji Mraka; i poslednji novajlija bi to učinio. Balver ga je samo pogledao, ničim ne pokazavši da je on upravo izrekao svetogrđe u odnosu na sve ono što Deca zastupaju. „Jedino što treba utvrditi jeste da li je Crni ađah pobedio ili izgubio. Ja mislim da je pobedio. Ljudi većinom misle da one koje drže Kulu jesu prave Aes Sedai. Neka povežu prave Aes Sedai sa Crnim ađahom. Al’Tor je tvorevina Kule, poslušnik Crnog ađaha.“ On podiže pehar sa stola i otpi; to nije moglo da odagna vrelinu. „Možda to mogu da uklopim u objašnjenje zbog čega još nisam napao Salidar.“ Preko svojih izaslanika koristio je odsustvo dejstva kao dokaz za to koliko ozbiljnom pretnjom smatra al’Tora; bio je spreman da dozvoli da se veštice okupe na pragu Amadicije pre nego da prestane da obraća pažnju na opasnost od lažnog Zmaja. „Tamošnje žene, užasnute posle toliko godina time što je Crni ađah bio tako prodoran, i najzad odbijene zlom u kojem su obitavale...“ Domišljatost mu je zakazala – sve su one sluškinje Mračnog; kakvo ih je to zlo moglo odbiti? – ali trenutak kasnije Balver nastavi.

„Možda su odlučile da se prepuste milosti mog gospodara, čak i da zatraže od mog gospodara zaštitu. Poražene u pobuni, slabije od neprijatelja, u strahu da će biti uništene; čovek koji pada sa litice u smrt spreman je da pruži ruku i najgorem neprijatelju. Možda...“ Balver zamišljeno kucnu koščatim prstom po usnama. „Možda su spremne da se pokaju zbog svojih grehova i odreknu se Aes Sedai?“

Nijal je zurio u njega. Podozrevao je da grehovi veštica iz Tar Valona spadaju u ono u šta Balver ne veruje. „To je besmisleno" reče on ravno. „Upravo nešto nalik tome mogao bih da očekujem od Omerne.“

Lice njegovog pomoćnika ostalo je usiljeno kao i uvek, ali počeo je da trlja ruke što je obično radio kad se osećao uvređenim. „Ono što bi moj gospodar mogao očekivati da čuje od njega, ali isto tako upravo ono što će se ponavljati tamo gde on najviše osluškuje, na ulicama i mestima gde plemići tračare uz vino. Tamo se besmislicama nikada ne smeju; samo ih slušaju. Lako je poverovati u ono previše besmisleno da s"e poveruje, zato što je previše besmisleno da bi bilo laž.“

„Kako bi ti to predstavio? Ne želim da začnem glasine o tome da Deca sklapaju pogodbe sa vešticama.“

„Biće to samo glasina, gospodaru.“ Nijal ga oštro pogleda i Balver raširi ruke. „Kako moj gospodar želi. Sa svakim prepričavanjem bude i doterivanja, tako da jednostavna priča ima najviše izgleda da opstane. Predlažem četiri glasine, gospodaru, ne jednu. Prvo, da je podelu Kule izazvao ustanak Crnog ađaha. Drugo, da je Crni ađah pobedio i preuzeo vlast nad Kulom. Treće, da se Aes Sedai u Salidaru, zgađene i užasnute, odriču zvanja Aes Sedai. I četvrto, da su se one obratile mome gospodaru zatraživši milost i zaštitu. Za većinu ljudi svaka od njih biće potvrda ostalih.“ Cimnuvši peševe, Balver se načas osmehnu, samozadovoljno.

„Vrlo dobro, Balvere. Neka bude tako.“ Nijal otpi dobar gutljaj vina. Osećao je svoje godine na toj vrućini. Kosti su mu bile krte. Ali potrajaće dovoljno dugo da vidi kako je lažni Zmaj srušen, a svet ujedinjen da se suoči sa Tarmon Gai’donom. Sve i da ne poživi da povede ljude u Poslednju bitku, Svetlost će mu svakako makar toliko podariti. „I želim da budu pronađeni Elejna Trakand i njen brat Gavin, Balvere, i da budu dovedeni u Amador. Postaraj se za to. Sada možeš otići.“

Umesto da ode, Balver je oklevao. „Moj gospodar zna da ja nikad ne predlažem kako da se postupa.“

„Ali imaš nameru sada to da predložiš? Šta je posredi?“

„Pritisni Morgazu, gospodaru. Prošlo je više od mesec dana, a ona još razmatra predlog mog gospodara. Ona...“

„Dosta, Balvere.“ Nijal uzdahnu. Ponekad je priželjkivao da Balver nije iz Amadicije, već da je Kairhijenjanin koji je Igru kuća posisao s majčinim mlekom. „Morgaza mi je svakim danom sve naklonjenija, u šta god sama verovala. Više bih voleo da je smesta pristala – mogao bih već danas da dignem Andor na al’Tora, s velikim brojem Dece koja bi mu dala snagu – ali svaki dan koji provede kao moj gost sve je više vezuje za mene. Na kraju će ustanoviti da je u savezu sa mnom zato što svet veruje da je tako, da je upetljana toliko da nikad neće moći da umakne. A niko neće moći da kaže kako sam je prinudio, Balvere. To je važno. Uvek je teže napustiti savez u koji si, kako svet to misli, ušao slobodno, nego onaj za koji možeš dokazati da ti je bio nametnut. Nemar i hitnja vode propasti, Balvere.“

„Kako moj gospodar kaže.“

Nijal mu mahnu da se udalji i čovek ode klanjajući se. Balver to nije shvatao. Morgaza je bila snažan protivnik. Ako je previše pritisne, okrenuće se i potući po svaku cenu. A opet, ako je pritisne taman koliko treba, ona će se tući protiv tobožnjih neprijatelja i neće ni primetiti zamku u koju upada sve dok ne bude prekasno. Vreme ga je pritiskalo, sve te godine koje je proživeo, svi ti meseci koji su mu očajnički bili potrebni, ali on nije želeo da dozvoli da mu žurba uništi planove.


Soko se obruši i tresnu u krupnu patku raspršivši perje i dve ptice se razdvojiše, a patka poče da se premeće u padu na zemlju. Skrenuvši oštro na vedrom nebu, soko nalete na plen u padu i dograbi ga kandžama. Težina patke ga je opteretila, ali uspeo je da poleti natrag prema ljudima koji su ga dole čekali.

Morgaza se upitala nije li ona poput tog sokola, previše ponosna i previše odlučna da bi shvatila kako se namerila na plen pretežak za njena krila. Pokušala je da popusti stisak ruku u rukavicama na uzdama. Njen beli šešir širokog oboda sa dugačkim belim perima slabo ju je štitio od neumoljivog sunca, a znoj joj se rosio na licu. U jahaćoj haljini od zelene svile sa zlatnim vezom nije ličila na zarobljenicu.

Prilike na konjima i na tlu ispunile su dugački pašnjak suve smeđe trave, mada ga nisu prepunile. Skupina muzičara u plavim tunikama sa belim vezom, na flautama, tamburama i drugim instrumentima svirala je laku melodiju pogodnu za popodne provedeno uz rashlađeno vino. Desetak sokolara u dugačkim, do tančina ukrašenim kožmm prslucima preko širokih belih košulja gladilo je sokole sa kapuljačama koji su im sedeli na oklopnim rukavicama, ili pućkalo kratke lule i duvalo mlazeve plavog dima prema svojim pticama. Dvaput više slugu u svetlim livrejama muvalo se okolo sa voćem i vinom u zlatnim vrčevima na zlatnim poslužavnicima, dok je grupa muškaraca odevena u jarke pancire stajala oko pašnjaka tik ispred ogolelog drveća. Svi su bili tu da pripomognu Morgazi i njenoj pratnji, kako bi obezbedili da njen lov sa sokolovima prođe bezbedno.

Pa, taj joj je razlog predočen, mada su Prorokovi ljudi bili dobrih dvesta milja severno, a razbojnika teško da je bilo ovako blizu Amadora. I pored žena okupljenih oko nje na svojim kobilama i škopcima, u svetlim svilenim jahaćim haljinama, sa šeširima širokog oboda s raznobojnim perima, kose svezane u dugačke vitice trenutno u modi na amadicijskom dvoru, Morgazina pratnja zapravo se sastojala od Bazela Gila, koji je sedeo sa strane, nespretan na svom konju, prsnika od metalnih diskova napetog na trbuhu preko kaputa od crvene svile koji mu je ona nabavila, sav usplahiren kao i kada ga je pridodala svojoj grupi. Žene su bile plemkinje s Ailronovog dvora, „dobrovoljke" koje su se prijavile da budu Morgazine dvorske dame. Jadni gospar Gil pipkao je mač i neutešno posmatrao stražare Belih plaštova. Oni su to bili, iako, kao i obično kad bi ih pratili iz Tvrđave Svetlosti, nisu imali na sebi svoje bele plaštove. I bili su stražari. Ako bi ona pokušala da odjaše predaleko ili ako bi se predugo zadržala, njihov zapovednik, mladić nemilosrdnih očiju po imenu Norovin, koji je mrzeo da glumi da nije Beli plašt, „predložio" bi joj da se vrati u Amador pošto je vrućina sve veća, ili pošto su se pronele iznenadne glasine o prisustvu razbojnika u toj oblasti. Nije bilo mesta raspravi sa pedesetoricom oklopnika, ne ako je želela da sačuva ikakvo dostojanstvo. Norovin joj prvi put za dlaku nije uzeo uzde iz ruku. To je bio razlog da nikada ne dozvoli Talanvoru da je prati u takvim prilikama. Ta mlada budala mogla bi da ustraje na zaštiti njene časti i prava makar pred sobom imao i stotinu ljudi. On je svoje slobodno vreme provodio u obuci mačevanju, kao da je očekivao da joj mačem izbori put do slobode.

Zapanjila se kad joj je iznenadni lahor dotakao lice i shvatila da se to Lorijan nagnula sa sedla da je rashladi belom čipkastom lepezom. Vitka mlada žena tamnih, malčice preblizu usađenih očiju neprestano se usiljeno smeškala. „Veličanstvo je sigurno veoma zadovoljno zbog saznanja da se njen sin priključio Deci Svetla. I da je tako brzo došao do čina.“

„To ne bi trebalo da bude nikakvo iznenađenje", reče Altalin dok je hladila sopstveno bucmasto lice. „Naravno da će se sin Njenog veličanstva brzo uzdići, kako već biva sa veličanstvenim sinovima.“ Uživala je u divljenju koje je nekoliko drugih žena promrljalo na njenu jadnu dosetku.

Morgazi je bilo teško da zadrži smiren izraz lica. Nijalova sinoćna vest, tokom jedne od njegovih nenajavljenih poseta, potpuno ju je prenerazila. Galad je Beli plašt! Makar je bezbedan, po Nijalovim rečima. Ali ne može da je poseti; dužnosti Deteta Svetla zadržavale su ga daleko. Ipak, on će svakako biti u njenoj pratnji kada se bude vratila u Andor na čelu vojske sastavljene od Dece.

Ne, Galad nije nimalo bezbedniji od Elejne ili Gavina. Možda i manje od njih. Neka se Svetlost postara da Elejna bude sigurna u Beloj kuli. Neka se Svetlost postara da Gavin bude u životu; Nijal je tvrdio da ne zna gde se on nalazi, osim da nije u Tar Valonu. Galad je nož prislonjen uz njen grkljan. Nijal nikada ne bi bio tako sirov da to pomene, ali jedno njegovo jednostavno naređenje moglo je da pošalje Galada tamo gde bi ovaj sasvim sigurno poginuo. Mogla je da ga zaštiti samo tako što bi navela Nijala na pomisao da ne mari za njega koliko za Elejnu i Gavina.

„Zadovoljna sam zbog njega ako je to ono što traži" reče im ona nezainteresovano. „Ali on je Taringailov sin, ne moj. Taringail je bio sa mnom u političkom braku. Čudno, ali toliko je već dugo mrtav da jedva mogu lica da mu se setim. Galad može slobodno činiti što mu je volja. Gavin je taj koji će postati Prvi princ mača kada me Elejna bude nasledila na Lavljem prestolu.“ Ona mahnu slugi sa peharom na poslužavniku da se udalji. „Nijal je mogao makar da nam obezbedi pristojno vino.“ Odgovori joj talas nervoznog kikota. Imala je izvesnog uspeha u tome da ih privuče sebi, ali opet nijedna nije mogla lagodno da uvredi Pedrona Nijala, ne tamo odakle bi on to mogao saznati. Morgaza je koristila svaku priliku da to čini kada je one čuju. Tako ih je uveravala u svoju hrabrost, što je bilo od značaja ako je nameravala da stekne makar delimičnu privrženost. Možda i značajnije od toga, barem za nju, potpomagalo je privid da nije Nijalova zarobljenica.

„Čujem da Rand al’Tor pokazuje Lavlji presto kao trofej iz lova.“ To je bila Maranda, lepa žena srcastog lica, nešto starija od ostalih. Sestra Visokog sedišta kuće Algoran, bila je i sama moćna, možda dovoljno moćna da se odupre Ailronu, ali ne i Nijalu. Ostale su pomerile svoje konje u stranu kako bi ona mogla da mamuzne svog dorata bliže Morgazi. Nije se ni postavljalo pitanje može li da stekne bilo kakvu privrženost ili prijateljstvo sa Marandom.

„Čula sam o tome“ odgovori Morgaza bezbrižno. „Lava je opasno loviti, a Lavlji presto još opasnije. Naročito za jednog muškarca. On uvek ubije muškarce koji hoće da ga uzmu.“

Maranda se osmehnu. „Isto tako čujem da postavlja na visoke položaje muškarce koji umeju da usmeravaju.“

To izazva nelagodne poglede drugih žena i zabrinuti šapat. Jedna od mlađih, Marevin, vitka i jedva nešto starija od devojčice, zanese se u sedlu s visokim naslonom kao da bi mogla da se obeznani. Vesti o al’Torovom pomilovanju izazvale su zastrašujuće priče; to su samo glasine, Morgaza se tako usrdno nadala. Neka se Svetlost postara da to budu samo glasine, o muškarcima kadrim da usmeravaju u Kaemlinu, koji banče u kraljevskoj palati i ulivaju gradu strah u kosti.

„Čuješ ti mnogo toga" reče Morgaza. „Zar sve svoje vreme provodiš osluškujući kraj odškrinutih vrata?“

Maranda se još šire osmehnu. Nije mogla da se odupre pritisku da postane jedna od Morgazinih pratilja, ali bila je dovoljno moćna da svoje nezadovoljstvo pokaže bez ikakvog straha. Bila je kao trn zabijen duboko u taban, trn koji je nemoguće izvući i koji oštro ubada pri svakom koraku. „Malo mi vremena preostaje od služenja Veličanstvu da osluškujem bilo gde, ali trudim se da saznam sve moguće vesti iz Andora. Kako bih mogla razgovarati s Veličanstvom. Čujem da se lažni Zmaj svakodnevno sastaje s andorskim plemićima. Sa gospom Arimilom i gospom Naen, gospodarom Džarinom i gospodarom Lirom. I sa drugima, njihovim prijateljima.“

Jedan sokolar podiže kapuljačom prekrivenu, negovanu sivu pticu crnih krila prema Morgazi. Srebrna zvonca na tračicama oko sokolovih kandži zazvoniše kada se ovaj pomerio na sokolarevoj rukavici.

„Hvala ti, ali za danas mi je dosta sokolarenja" reče mu Morgaza, a onda podiže glas. „Gosparu Gile, okupi pratnju. Vraćam se u grad.“

Gil se trže. Znao je vrlo dobro da treba samo da jaše za njom, ali on poče da maše i izvikuje naređenja Belim plaštovima kao da je uveren da će ga poslušati. Što se Morgaze tiče, ona je smesta okrenula svoju crnu kobilu. Naravno, nije poterala životinju brže, u trk. Norovin bi se za tili čas obreo kraj nje ako bi primetio da ona razmišlja o bekstvu.

Ovako su se Beli plaštovi bez plaštova dali u galop da sastave pratnju pre nego što je kobila načinila i deset koraka, i pre nego što je ona stigla do ivice pašnjaka. Norovin je bio kraj nje, sa desetak ljudi napred i ostalima u blizini. Sluge, muzičari i sokolari ostavljeni su da se prikupe i pođu za njima što brže mogu.

Gil i Petr zauzeše svoja mesta kraj nje, a za njima pođoše dvorske dame. Maranda je osmeh na licu nosila kao orden, mada su se neke druge mrštile s neodobravanjem. Ne previše otvoreno – iako je morala da se pokori Nijalu, ta žena je bila sila s kojom se moralo računati u Amadiciji – ali one su se većinom trudile da što bolje obavljaju neželjeni zadatak. Većinom bi dragovoljno služile Morgazu; nije im se dopadao boravak u Tvrđavi Svetlosti.

Morgaza bi se i sama osmehivala da je mogla biti sigurna da će Maranda to videti. Jedini razlog zbog kojeg pre više nedelja nije zahtevala da oteraju tu ženu od nje bio je što ova ne ume da obuzda jezik. Maranda je uživala da je bocka zbog toga kako joj je Andor izmakao iz ruku, ali imena koja je birala bila su za Morgazu pravi melem. Sve su to bili muškarci i žene koji su joj se suprotstavili prilikom Nasleđivanja prestola, svi do jednog Gebrilovi čankolizi. Nije od njih očekivala ništa manje od toga, baš kao i ništa više. Da je Maranda pomenula druge, učinak bi bio drugačiji. Gospodar Pelivar, Abel ili Luan, gospa Aratela, Elorijen ili Emlin. Drugi. Oni nikada nisu bili deo Marandinih bockanja, a bili bi da ju je i najmanji šapat iz Andora naveo da pomisli na njih. Sve dok ih Maranda ne pominje, ima makar mesta nadi da nisu klekli pred al’Torom. Oni su podržali prvi Morgazin zahtev da preuzme presto i mogli bi to ponoviti, ako Svetlost tako bude htela.

Gotovo bezlisna šuma ustupila je mesto drumu od tvrdo utabane zemlje i oni pođoše njime na jug, prema Amadoru. Šumoviti predeli smenjivali su se sa potkresanim drvečem i iskrčenim, kamenom ograđenim njivama, gde su kamene kuče prekrivene krovinom i štale stajale podalje od puta. Mnogo je ljudi zakrčilo drum, podižuči prašinu koja je nagnala Morgazu da veže svilenu maramu preko lica, mada su se oni sklanjali u stranu čim bi ugledali tako veliku grupu naoružanih oklopnika. Neki su čak bežali među stabla ili preskakali ograde i trčali po poljima. Beli plaštovi nisu obraćali pažnju na njih, a nijedan seljak nije se pojavio da zapreti pesnicom ili poviče na nezvane prolaznike. Nekoliko imanja izgledalo je napušteno, bez živine ili stoke na vidiku.

Među ljudima na drumu našla bi se volovska zaprega, čovek sa nekoliko ovaca, mladić koji tera jato gusaka; sve su to očito bili meštani. Neki su na ramenu nosili svežanj ili torbicu, ali većina ih je išla praznih ruku, kao da pojma nemaju kud su se zaputili. Broj tih potonjih uvećavao se svaki put kad bi Morgazi bilo dozvoljeno da napusti Amador, bez obzira na koju bi stranu otišla.

Podesivši maramu na nosu, Morgaza postrance odmeri Norovina. On je bio otprilike Talanvorovih godina i visine, ali tu je prestajala svaka sličnost. Crvenog lica pod uglačanim kupastim kalpakom, kože koja se ljuštila od sunca, nikad taj nije bio lep. Visok i mršav, isturenog nosa koji ju je podsećao na budak. Kad god bi napustila Tvrđavu Svetlosti, on je vodio njenu „pratnju", i svaki put bi pokušala da zapodene razgovor s njim. Bio Beli plašt ili ne, ako bi makar malčice mogla da ga pomeri iz položaja tamničara, za nju bi to bila pobeda. „Norovine, jesu li to izbeglice pred Prorokom?“ Svi nisu mogli biti; u jednakom broju su išli na sever i na jug.

„Ne“, reče on kratko, ni ne pogledavši je. Pogledom je pretraživao ivice puta kao da očekuje da se svakog trena pojavi neko ko će je izbaviti.

To je, nažalost, bio odgovor kakav je do sada stalno dobijala, ali ona je bila uporna. „Ko su onda oni? Svakako nisu Tarabonci. Vrlo ih uspešno proterujete.“ Videla je grupu Tarabonaca, pedesetak ljudi, žena i dece, prljavih i spalih s nogu od premora, koju su Beli plaštovi na konjima terali kao stoku na zapad. Držala je jezik za zubima samo zbog gorke spoznaje da ne može učiniti ama baš ništa. „Amadicija je bogata zemlja. Čak ni ova suša nije mogla toliko njih da otera sa imanja za samo nekoliko meseci.“

Norovinov izraz se promenio. „Ne“, reče on najzad. „Ovi su izbegli pred lažnim Zmajem.“

„Ali kako? On je stotinama liga daleko od Amadicije.“ Na čovekovom osunčanom licu ponovo se jasno video napor, da nađe reči ili da se uzdrži od govora. „Oni veruju da je on istinski Ponovorođeni Zmaj”, reče on najzad, sa gađenjem u glasu. „Kažu da je raskinuo sve okove, u skladu sa Proročanstvima. Ljudi su ostavili svoje gospodare, šegrti napustili svoje majstore. Muževi odlaze od svojih porodica, a žene od muževa. To je pošast koju donosi vetar, vetar koji duva od lažnog Zmaja.“

Morgazine oči zaustaviše se na mladiču i devojci koji su se zgurili u zagrljaju da pogledom proprate prolazak njene grupe. Znoj im je ostavljao prljave pruge na licima, a jednobojna odeća bila im je sva prašnjava. Izgledali su gladno, upalih obraza i prevelikih očiju. Zar se ovo događa u Andoru? Zar je Rand al’Tor i Andoru učinio ovo? Ako jeste, platiće za to. Nevolja je bila u tome kako obezbediti da lek ne bude gori od bolesti. Izbaviti Andor, čak i od ovoga, da bi dopao šaka Belim plaštovima...

Pokušala je da nastavi razgovor, ali pošto joj je izgovorio više reči odjednom nego ikad pre, Norovin se ponovo vratio jednosložnicama. Nije važno; ako je mogla da razbije njegovu uzdržanost jednom, moći će opet.

Izvivši se u sedlu, pokušala je da vidi mladića i devojku, ali oni su sada bili skriveni iza Belih plaštova. Ni to nije važno. Ta lica zadržaće se u njenom pamćenju, zajedno sa obećanjem koje je dala.

Загрузка...