Prorok

Džubran Halil Džubran

Libanonsko-sirijsko-američki pjesnik i slikar Džubran Halil Džubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski — jezik kojim je govorio Krist — upotrebljava u bogoslužju.

Pošto je 1869., četrnaest godina prije Džubranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide, Sueski kanal, stotine tisuća ljudi — koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane — ostale su bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD. .

Taj veliki val odnio je i Džubranovu obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavršava se u arapskome jeziku.

Iz Bejruta preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901–1903), gdje izlaže crteže, o kojima sam August Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

Džubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.) kritičarka Alice Raphael ovako označuje osnovne vrijednosti Džubranove umjetnosti: „Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjećaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu moć da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridržava jednostavna načina u prikazivanju ideje, što je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljeća sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se može opisati kao intuitivan umjetnik — kao tip umjetnika u kojega je osjećaj poput čudesnih rašalja koje ga dovode do ležišta zlatnih dragocjenosti i koji ne smućuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome što i kako treba stvarati”. I malo dalje: „Džubranova je umjetnost simbolička u najdubljem značenju te riječi jer je ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljeća i za sva iskustva. On osjeća smisao zemlje i njezinih plodina, čovjeka kao krajnjeg i savršenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izražava međuovisnu jedinstvenost čovjeka i prirode.” (Ova ocjena, naravno, neće zvučati pretjerano samo ako Džubranavo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim književnim radom, koji je neusporedivo superiorniji.)

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

Odgojen u predajama moronitske crkve, nasljednice antiohijske (čiji se svećenici smiju ženiti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Džubran je ubrzo zabacio religiozni formalizam predačkih vjerovanja, sinkretizirajući, malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strastveno čitao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija, Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zainteresiran je za kršćansku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utječe Avicenna, Averroës i Gazali. Jednom je napisao: „Nema pjesme bliže mome vjerovanju od Avicennina Silaska duša… U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje najviše nade što ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije stvoreno u ljudskom mišljenju.”

* sinkretiziranje — spajanje raznovrsnih, protuslovnih nazora, nespojivih među sobom

U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem on veli: „Sve što zovem svojim 'ja' dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem.”

Mnoge su žene prošle kroz Džubranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samom svojem postojanju.

Na prvoj svojoj izložbi mističkih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se Džubran sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak — punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju — upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćeri pripadnika osiromašena južnjačkoga plemstva. Džubran ju je poslije opisao kao „anđelku (she-angel) koja me vodi prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok (Beloved Prophet, 1972), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu, koja je obuhvaćala strastvenu međusobnu ljubav i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Džubran joj je, nakon mnogo godina zajedničkog života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga, Džubran se upoznao s novom svojom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicam engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, i poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona (This Man from Lebanon).

Halil Džubran pisao je i na arapskom i na engIeskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti — koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije — Džubran je u pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnogo djeIa, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i smiješak, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je međunaradnu slavu. Prvi je put objavljen 1923. Od tada do danas izišao je, samo na engleskom, u više od 33 izdanja. U SAD prodano je oko pet milijuna primjeraka, a u najnovije doba ritam prodaje kreće se i do 700 tisuća primjeraka tjedno. Do sada, djelo je prevedeno na više od dvadeset jezika, a izdanja se množe, tako reći, iz dana u dan.

Mary Haskell, u svojem dnevniku, 7. rujna. 1920, bilježi: „Danas je Halil donio početak Proroka. Kako je Almustafa čekao dvanaest godina brod grimiznih jedara… 'Mislio sam' — rekao je Halil 'da ime Almustafa upotrijebim tek na samom početku knjige. A dalje, recimo, 'on'. Almustafa na arapskom znači nešto posebno, izabrani ili ljubljeni, kao i nešto između to dvoje. Raspravljao je o tome da li da upotrijebi frazu 'odabrani i ljubljeni' iza imena. Kad sam ga zamolila da izostavi 'zemlju uspomena', Halil je rekao: 'Sve što sam napisao ovdje napisao sam imajući mnoge stvari na umu. Svaka je stvar simbol čovjekova života kao cjeline, te je 'zemlja uspomena' naša povijesna prošlost. Život nas nosi od naše velike prošlosti prema našoj većoj budućnosti…”

To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće — kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed — i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Halil Džubran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik, mističan, danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

G. C. Happold, u djelu Mysticism, a Study and an Anthology, ovako definira bit mističkog iskustva: „Misticizam je poput velikoga obrasca nalik na fugu, u kojem je svaki dio isprepleten s drugim, pri čemu katkad jedna a katkad druga tema prevladava, ali koje sve skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo da on ima tri međusobno povezana aspekta, koje smo nazvali misticizmom znanja i razumijevanja, misticizmom ljubavi i jedinstva i misticizmom djelovanja. U njemu su sadržane i četiri vizije koje su u međusobnom odnosu: vizija jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija jastva (različitog od onoga šta je sadržano u iskustvu) i vizija ljubavi, koja obuhvaća sve što postoji.

Ako se prihvati svjedočenje ne samo velikih pionira duha, nego i onih manjih koji su stekli nešto od istoga tog iskustva i uhvatili nešto od iste te vizije, najvjerojatnije je da će se upravo tu, više nego igdje drugdje, naći pouzdana otkrivačka sinteza.

Mistička stanja, dakle — jer su, u svojoj čistoći, stanja neizdiferencirane svijesti na razini Prvotne Imaginacije — nemaju intelektualnog sadržaja. Budući da se zbivaju u vremensko-prostornim uvjetima, dakle, ona imaju svojstvo da beslično (imageless) stanje čiste svijesti prevedu u intelektualnu viziju i da mu pomognu da se izrazi. Raspravljali smo o tim prijevodima intelektualize vizije s obzirom na izraze što su ih zadobivali u raznim religioznim sustavima i na raznim dijelovima zemaljske kugle.

Kad razmatramo te uvide — koji su međusobno povezani i koji se razvijaju jedan iz drugog — kakva se slika stvarnosti iz njih pomalja? To je slika univerzuma kao dinamičkog objavljenja Duha. U njemu nema ničega što ne bi bilo Duh, 'sjeme nad sjemenima'. Mi to dinamičko objavljenje Duha iskusujemo i vidimo u prostorno-vremenskom okviru. Mi se uključujemo u evolutivni proces koji sadrži elemente slijeda (sućcession) i širenja (expansion). Evolutivni je proces, dakle, objavljenje Duha u bezvremenskoj sadašnjosti. Viša svijest to više napreduje u procesu evolucije što god više odstupa od slijeda (succession). Biti potpuno svjestan, to znači pobjeći iz vremena, iz širenja (expansion), iz odvojenosti, iz protuslovlja. Rast, gibanje i mijena promeću se u stalnost, mir i potpunost. . ”

Ali, to monističko viđenje više je putokaz nego cilj koji je moguće postići. Džubran zna da je čovjekovo patuljasto jastvo stvarnost koja najčešće sanja o svojem orijaškom jastvu. Čovjek je čovjeku, dakle, najviši zadatak. Kako mogu željeti da budem jedno s drugim — pita se on — ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi nisam jedno, moja želja da s drugim budem jedno samo je želja da drugoga pokorim. Ali, pokoravajući drugoga, bivam pokoravan onim sobom s kojim nisam jedno. A zar i moja želja da u sebi budem jedno nije želja mene-jednoga da pokorim sebe-drugoga? Tako ja, obično, sebe razaznajem kao ono što porobljava i kao ono što je porobljavano. Tako sam ja koji ovo razaznajem onaj koji porobljava i koji je porobljavan. Kako da budem slobodan od ovoga? Je li moja želja da budem slobodan od ovoga samo želja mene koji porobljava da konačnim porobljavanjem ukine onoga koga porobljava? Je li moja želja da bude slobodan od ovoga samo želja mene porobljavanoga da ono što porobljava ukine samo sebe tako da će me potpuno porobiti?

Džubranu se, dakle, i čovječja sloboda i porobljavanje često ukazuje kao jedno. On pravu slobodu vidi uvijek kao težnju, a nikad kao ispunjenje. Dakle, ja nisam drugo, veli on, do to dvoje, od kojih je svako ubilačko ili samoubilačko. Ali, odakle onda u meni, i u drugima oko mene, i u drugima prije mene, snaga da ukinem vrijeme a da ipak ne budem mrtav? Kad se ne usuđujemo da je prizovemo, ili kad nismo sposobni da je prizovemo, mi je oponašamo. Magijsko je jedinstveno jer je jedno. Ali kako do jednoga kad smo u sebi dvoje? Ako se ne može, ili ne smije, prevladavati dvojstvo, onda se još više umnožava. Tako počinje znanost, mnogoznalost, erudicija. Erudicija je, obično, zamjena za gubitak životvornoga središta, posvećenog mjesta monističkog samozacjeljenja dvojstva.

Dvije osnovne činjenice — uči nas dalje Džubran — koje poput tajanstvenih međa označuju početak i kraj našega života, rođenje i smrt, nisu obuhvaćene našim iskustvom, i o njima ja, ako ih ispituje prema sebi, ne može ništa kazati. Ono o tome može govoriti samo ako uzme u obzir drugoga, ili ako sebe razmatra kao drugo, što je u očitoj proturječnosti s njegovom pravom potrebom, tj. s potrebom, u biti demijurškom, da se živi kao cjelina. Ali, kad razmatra samo sebe, ja ne može iskusiti ništa drugo nego to da nikad nije postalo niti da će ikad prestati postojati, i svoju predodžbu o vlastitoj vječnosti izvodi iz te činjenice. Nijedan dokaz o svojoj konačnosti izveden iz drugoga ne može oboriti taj neposredni doživljaj o nenastalnosti i o nepropadljivosti u čovjeku, a sve oko njega pokazuje mu da je njegova predodžba iluzorna i lažna. Tako je sve što možemo izvesti iz ispitivanja osnova vlastitoga iskustva u proturječnosti s onim što stječemo ispitivanjem činjenica vanjskoga svijeta. Tvrdimo li rođenje i smrt, ili nerođenosti i neumrlost, ne možemo ocijeniti valjanost ili nevaljanost tih tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer ili podrijetlo svoje misli, dakle svoje želje. Podrijetlo Džubranove misli jest mistički monizam.

U svojem, već klasičnom, djelu Varijacije religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299–301) William James piše, želeći, radi jasnoće izlaganja definirati pojmove, te iznosi četiri temeljne značajke mističkoga:

„1. Neizrecivost. Najzgodniji među znacima kojima određujem stanje duha kao mistično jest negativan. Njegov sadržaj izravno veli da se odupire izrazu, da nikakav odgovarajući izvještaj o njegovu sadržaju ne može biti iskazan riječima. Iz toga slijedi da se njegova vrijednost mora neposredno iskusiti; ona se ne može ni priopćiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti mistička stanja sličnija stanjima osjećaja nego stanjima intelekta. Onome tko nije imao stanovit osjećaj ne može se objasniti u čemu je njegova kvaliteta ili vrijednost. Čovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao vrijednost neke simfonije; čovjek mora sam biti zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha. . Mistik tvrdi da se većina nas odnosi prema njegovim iskustvima na potpuno neadekvatan način.

2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slična stanjima osjećaja, mistička se stanja doimaju onih koji ih iskusuju kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine, nedosežljiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, puna značenja i važnosti. . i, kao po pravilu, ona stvaraju neobičan osjećaj da moraju biti autoritet za budućnost. .

3. Prolaznost. Mistička stanja ne mogu dugo trajati. Osim u rijetkim slučajevima, traju pola sata, ili, najviše, sat-dva, te se čini da je to granica preko koje blijede u običnoj danjoj svjetlosti. Često, kad iščeznu, njihova se kvaliteta može samo nesavršeno obnoviti u sjećanju; ali, kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do druge njihove pojave stječe se osjećaj neprekidnoga razvitka, u kojem se ćuti unutrašnje bogatstvo i važnost.

4. Pasivnosti. Kad se uspostavi osobita vrsta svjesnosti, mistik osjeća kao da ga je vlastita volja očekivala, a katkad, doista, kao da ga je ščepala i zgrabila neka viša sila. .

Uvijek ostaje neko sjećanje na ta četiri stanja, kao i dubok osjećaj njihove važnosti. Ona počinju mijenjati unutrašnji čovjekov život čim se pojave. .”

Sva ta mistička iskustva, očita u Džubranovu djelu, teško bi se mogla nazvati kršćanskima, ili islamskima, u ortodoksnam smislu. U najmanju ruku, barem što se tiče ispovijedanja tih stanja, on nije nimalo držao do formalne religioznosti predaka, što mu je, u stanovitim krugovima, pribavilo glas heretika.

Unatoč tome, bio je „bogotražitelj”, vrlo sličan velikome grčkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da je najviša čovjekova dužnost da spasava boga (a ne obratno), da bude salvator dei, misao koju je razvio u golemom spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938. godine).

Je li Džubranov san o bogu izraz osobne sudbine? Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku, teški. Bio je to slabo školovan seljak, prznica, često mrtav pijan, u grdnim svađama s majkom, ženom obrazovanom i povučenom. Znao bi ga i fizički napasti kad bi — umjesto da se bavi „pametnijim” poslom — uzeo papir, olovku i stao crtati. Sklanjajući se od agresivnog oca u majčino krilo, kojem je bio, na stanovit način, privržen i kao odrastao čovjek, Džubran se počeo zanositi mitom o vječnom ocu, „milostivom bogu”, kojega je tražio u vlastitim grudima. Karakteristično je da to nije bio autokratski patrijarhalni otac oličen u židovskome i kršćanskom Jahvi i islamskom Alahu, nego bog,uopće, posvemašnja tvorevina ukorijenjenoga Džubranova, pomalo ženskoga, panteizma.

Džubran često, u raznim oblicima, iznosi jednu od temeljnih svojih ideja, tj. da je čovjekovo jastvo, u najboljem slučaju, samo predstupanj većega jastva koje, katkad u povijesti, doseže poneki pojedinac, te se može smatrati konačnom svrhom evolutivnoga procesa ljudskoga roda. Misao je, očito, srodna s Nietzscheovim stavom da je čovjek samo predstupanj nadčovjeka, kao i s učenjem Teilharda de Chardina: „Biće će, kao beskrajna puma, ovladati brujanjima bića. Unutar smirenoga oceana, ali kojega će svaka kaplja biti svjesna da ostaje osobno-sama, završit će izdanredna avantura svijeta. Sanja svake mistike naći će puno i pravedno zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus (Bog će biti sve u svemu).” No, da bi se stupilo na put toga zbivanja, istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po Džubranovu mišljenju, da čovjek razobliči sva svoja utočišta u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj krajnji, eshatološki, zadatak. To je tema i jedne od klasičnih njegovih pjesama, Većega mora.

* eshatološki — posmrtni, zagrobni

Veće more

Jučer, jučer koje je tako daleko i tako blizu,

moja duša i ja pođosmo k velikom moru da speremo

sa sebe, u njegovim vodama, prah i glib zemaljski.

Stigavši na žalo, potražismo kakvo skrovište,

daleko od tuđih očiju.

Idući, ugledasmo čovjeka gdje sjedi

na prašnoj suroj litici. U ruci mu torba

iz koje, ovda-onda, uzimaše po pregršt soli

i rasipaše je po moru. Duša moja reče:

„Ovaj je čovjek pesimist. Od svega života on vidi

samo sjene. Nije on zavrijedio vidjeti

naša gola tijela. Hajdemo, potražimo kakvo drugo mjesto.”

Odosmo odande i pođosmo prema zaljevu.

Ondje ugledasmo čovjeka gdje sjedi na bijeloj litici,

a u ruci mu zdjela urešena draguljima.

Iz te zdjele on uzimaše kockice sladora

i bacaše ih u more. Duša moja reče:

„Ovaj je čovjek optimist i traži nemoguće.

Ni on ne treba da vidi naša gola tijela.”

Pođosmo dalje dok ne dođosmo do čovjeka

što stajaše na obali hvatajući mrtve ribice

i bacajući ih opet u more. Duša moja reče:

„Ovo je samilosni glupan koji pokušava

život vratiti mrtvome. Klonimo ga se.”

Pođosmo dalje dok ne ugledasmo čovjeka

gdje opcrtava sjenu svoju na pijesku.

Valovi se valjahu preko njegovih crteža

brišući ih, ali on iznova crtaše svoje djelo.

Duša moja reče: „On je mistik koji iz mašte stvara slike

da bi ih obožavao. Pustimo i njega s mirom.”

Pođosmo dalje dok ne ugledasmo čovjeka

u mirnoj drazi gdje kupi pjenu s vala

i meće je u lonac od ahata. Duša moja reče:

„On je idealist, poput onoga koji kuša otkati odjeću od paučine.

Nije zavrijedio da gleda naša gola tijela.”

Pođosmo dalje dok, iznenada, ne začusmo

neki glas gdje klikće: „Evo dubokoga mora! Evo strašnoga mora!”

Potražismo izvor toga glasa i nađosmo čovjeka

leđima okrenuta moru. Na uhu držaše školjku

i slušaše joj šum. Duša moja reče: „Hajdemo.

Ovo je skeptik koji okreće leđa sveukupnosti

koju ne može obuhvatiti i pustimo ga

da se bavi tricama.”

Pođosmo dalje i ugledasmo čovjeka

između dvije litice, s glavom u pijesku.

I rekoh sebi: „O dušo, okupajmo se ovdje

jer nas ovaj čovjek ne može vidjeti.”

A duša moja, odmahnuvši gIavom, reče:

„Ne, i tisuću puta ne! Čovjek kojeg sad vidiš

najgori je od sviju. On je bogobojaznik

koji se skriva od tragedije života,

dok život skriva svoje radosti od njega.”

Duša se moja rastuži i gorkim glasom reče:

„Napustimo ovo žalo! Nema ovdje skrovita mjesta

da se okupamo. Neću da mi ovaj vjetar raspleće kosu,

neću da razotkrivam bijele grudi na ovom otvorenom prostoru,

neću da se svučem i da budem gola

na ovoj jarkoj svjetlosti.”

Duša moja i ja ostavismo to veliko more

tražeći još veće.

U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistički spis. Za moderna čitaoca — čak i bez ikakvih religioznih sklonosti — djelo ima izrazito sekularnu važnost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar ključnih stanja koja leže, otkrivena ili zapretena, u unutrašnjosti gotovo svakoga čovjeka. Džubran zna da je čovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se duša skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire naličje, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. Čovjek biva vlastiti iskupitelj.

Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapače, pravila su nepoželjna. Džubran traga za mogućnošću da se dosegne istinska sadašnjost, koju ne bi zarobili zidovi nemogućega raja vječnosti ni zlatno doba prošlosti. Premda rođen i odgojen u ozračju kršćanstva i islama, dviju religija koje svoje soteriološko ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se završava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega počinje vječnost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je — a ujedno karakteristično za sve velike mističke uvide prošlosti — u njegovoj vrsti religioznoga doživljaja što on gleda u bogu funkciju čovjeka, a u čovjeku funkciju boga, slično kao Meister Eckhardt, Jakob Böhme ili Angelus Silesius, pa čak i Ivan od Križa. Bez obzira na psihološko tumačenje korijena tog fenomena, on ima značajnu antropološku važnost. Što se tiče samoga Džubrana, taj mu doživljaj omogućuje da izbjegne polje prividno tragičnoga, faustovskoga, naprosto tako što se trudi da svako „ono tamo” doživi kao „ovo ovdje”, da svako jučer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono što mnogi drugi uviđaju sukcesivno, on gleda simultano, što njegovoj misli daje neobičnu probojnost. On je sve što govori, i ništa od onoga što govori ne stoji mu nasuprot. Džubranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doživljaju koji je on, u svim nijansama, neposredno iskusio.

* soteriologija — religiozno naučavanje o spasenju ljudi od vječne propasti, od “pakla” (kod Židova i kršćana takvo spasenje ima donijeti Mesija)

Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu — razjedinjenom religioznim uvjerenjima, socijalno i politički, svijetu u kojem se znanstveni i tehnološki napredak ostvaruje na štetu mnogobrojnih ljudskih moći — ponudi viziju prividne jednostavnosti, čije prihvaćanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Već i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeću, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam.

Ali, činjenica je da suvremeni čovjek ne može beskonačno podnositi sve veće napetosti kojima je izložen. Struna prijeti da pukne. Ne mogu se beskonačno specijalizirati ni „ticala” našega uma (ako je to dopušteno reći). Čak se ne mogu beskrajno specijalizirati ni sredstva kojima se književnost našega doba služi da bi ga izrazila.

Nakon beskrajnih tananosti, kulturan se čovjek, tup od prezasićenosti, zaželi „primitivnijih” stanja. Upravo zato što i on sam, specijalizirajući neke svoje moći, ostavlja u infantilnom, krajnje nerazvijenu, stanju druge, a onda, kao lijek od nepoželjna lica, počinje tražiti izgubljeno naličje.

Zacijelo, Džubran je dirnuo upravo najskrovitije, zapuštene žice u modernom čovjeku, imajući, istodobno, povlasticu rijetkih pisaca da prepozna i zadovolji upravo onu želju koju su svi latentno nosili u sebi, ne znajući da ona i postoji. Koja je to želja? To je želja najtajnijega u čovjeku da zauzme mjesto u cjelini ličnosti i društva, u cjelini koja se, međutim, nikad ne ostvaruje, razapeta između prošlosti i budućnosti.

Ali, tada bi Džubran bio samo pjesnik koji je vremenu uspio skrojiti kaput za jednu sezonu, ili modni mrtvački pokrov. A Prorok upravo pokazuje da su posrijedi kudikamo važniji dosezi. Da se iznova, u svoj drevnosti, prizovu, upravo na moderan način, one tvoračke snage koje su pokretale tektoniku ljudske duševnosti oduvijek. Da se, s jabukom spoznaje među zubima, siđe u tamno blato korijenja koje ju je rodilo. Džubran nije čovjek koji bi se zadovoljio time da ostane samo pjesnik. On je želio da bude i učitelj, propovjednik, pa čak i prorok. Zacijelo, jedan je od rijetkih modernih koji se odvažio da bude velik, čak i pod cijenu da bude, naoko, anakronističan.

U djelu Prorok možemo susresti različite aspekte vlastite ličnosti i prepoznati svoju potrebu da ih pomirimo u sebi, a da pri tom ostanemo posve ravnodušni na Džubranov religiozni zanos, na isti način kao što se trijeznimo ponirući u ledene izvore Upanišada ili Božanstvene komedije, a da, za to, ne moramo biti ni hinduisti ni kršćani. Jer, to je još jedan dokaz da su mistička iskustva međusobno mnogo sličnija od religioznih sistema od kojih su morala posuditi raznovrsne jezike da bi se izrazila.

Halil Džubran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. travnja 1931, u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od „ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila”. 21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century: „… više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa isticali su se. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Džubran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine tog mjesta odlučile su da to mjesto pretvore u muzej i spomenik.”

Marko Grčić