2 Dodir Mračnoga

Beonin se po navici probudila u praskozorje, mada joj se kroz zatvoreni ulaz tek malo svetlosti zore probilo u šator. Navike su dobra stvar kada je reč o dobrim navikama. Tokom godina naučila je sebe čitavom jednom nizu dobrih navika. Napolju je i dalje bilo pomalo sveže, ali ipak nije zapalila gorionik. Nije nameravala da se dugo zadržava. Usmeravajući na tren, upalila je mesinganu svetiljku, pa zagrejala vodu u belom ibriku i umila se za klimavim umivaonikom sa ogledalom stakla punog mehurova. U tom okruglom šatorčiću skoro sve je bilo klimavo, počevši od maleckog stola pa sve do uzanog ležaja – a jedini izdržljivi komad namešaja, stolica niskog naslona, bio je toliko grub kao da je došao iz najsiromašnije seljačke kuhinje. Ali navikla se da se snalazi. Nisu sve presude koje je donosila bile u dvorovima. I najbedniji zaselak zaslužuje pravdu. Da bi to postigla, spavala je u ambarima, pa čak i u oborima.

Lagano je obukla najbolju jahaću haljinu koju je imala uza se, od jednostavne sive svile, ali lepog kroja, pa je obula uske čizme koje joj sežu do kolena i onda majčinom četkom s drškom od belokosti počela da češlja dugu tamnozlatnu kosu. Odraz u ogledalu bio joj je neznatno iskrivljen. Iz nekog razloga, to joj je tog jutra išlo na živce.

Neko zagrebucka po šatorskom krilu privezanom preko ulaza i jedan čovek veselo pozva, s muranđanskim naglaskom: „Doručak, Aes Sedai, ako ti je drago.“ Ona spusti četku i otvori se ka Izvoru.

Nije unajmila ličnu služavku, tako da joj se često činilo da joj svaki obrok donosi neko drugi, ali setila se tog zdepastog prosedog čoveka koji se stalno smešio i koji je na njenu zapovest ušao u šator noseći poslužavnik pokriven belom tkaninom.

„Molim te, Evine, ostavi ga na stolu“, kaza ona i pusti saidar, a nagradi je još širi osmeh i duboki naklon nad poslužavnikom, pa onda još jedan pre nego što ode. Previše sestara zaboravlja na sitne ljubaznosti prema onima ispod sebe. Sitne ljubaznosti su mazivo svakodnevnog života.

Mrzovoljno odmeravajući poslužavnik, nastavi da četka kosu, što je za nju bio svojevrsni obred koji je obavljala dvaput dnevno i koji ju je smirivao. Ali umesto da joj tog jutra promicanje četke kroz kosu bude uteha, morala se naterati da završi svih stotinu poteza pre nego što je spustila na umivaonik četku, pored ukosnice i ručnog ogledala uparenih s njom. Nekada je mogla da uči brda strpljenju, ali to je od Salidara postajalo sve teže i teže. A od Murandije je postalo nemoguće. I stoga je pripremila sebe na to, baš kao što je pripremila sebe da ode u Belu kulu nasuprot veoma jakim željama svoje majke, navikla sebe da prihvati Kulinu strogost skupa sa učenjem. Kao devojka je bila tvrdoglava i uvek je želela nešto više. Kula ju je naučila da čovek može mnogo postići ako vlada sobom. Ponosila se tom sposobnošću.

Imala ona vlast nad sobom ili ne, bavljenje nad doručkom koji se sastojao od obarenih suvih šljiva i hleba pokazalo se jednako teškim kao četkanje. Šljive su se presušile, ili su možda bile prestare, tako da su se potpuno raspale u kašu prilikom barenja, a bilo je sasvim sigurno da joj je promaklo nekoliko crnih tačkica u kori hleba. Pokušala je da ubedi sebe da joj to pod zubima krčkaju samo ječam ili raž. Nije to bilo prvi put da jede hleb u kojem ima žiška, ali teško da u tome može da uživa. I čaj je nekog čudog ukusa, kao da je i on krenuo da se kvari.

Kada je naposletku prebacila lanenu krpu preko izrezbarenog drvenog poslužavnika, samo što nije uzdahnula. Koliko li će proći dok u taboru ne ostane ništa jestivo? Da li se isto to dešava u Tar Valonu? Mora da je tako. Mračni dodiruje svet, što je pomisao sumorna kao kamenito polje. Ali pobeda će doći. Odbija da razmišlja o ma kojoj drugoj mogućnosti. Mladi Al’Tor mora da odgovara zbog veoma mnogo toga, ali ipak će nekako pobediti. Mora! Nekako. Ali Ponovorođeni Zmaj nije u njenoj nadležnosti; može samo da iz daljine posmatra razvoj događaja. Nikada joj se nije dopadalo da sedi po strani i gleda.

Sve to ogorčeno promišljanje potpuno je beskorisno. Vreme je da krene. Ustade tako brzo da joj se stolica prevrnu, ali ona je samo ostavi da leži na platnom zastrtom tlu.

Promolivši glavu kroz ulaz, ugleda Tervejla kako sedi na stoličici na pločniku, tamnog plašta zabačenog preko pleća, naslanjajući se na mač u kanijama smešten između čizama. Sunce se videlo na obzorju, dve trećine jarkozlatne lopte, ali tmurni oblaci u suprotnom smeru, koji su se gomilali oko Zmajeve planine, nagoveštavali su da neće proći dugo pre nego što počne sneg. Ili možda kiša. Nakon prošle noći, sunce skoro da je toplo. Bilo kako bilo, uz malo sreće ubrzo će biti na toplom i suvom, između četiri zida.

Tervejl joj neznatno klimnu glavom u znak pozdrava, ne prestajući s naizgled besposlenim posmatranjem svih koji mu prolaze kroz vidno polje. U tom trenutku nije bilo nikog sem težaka, ljudi u gruboj vunenoj odeći koji na leđima nose kotarice, kao i jednako grubo odevenih muškaraca i žena što teraju taljige širokih točkova natovarene svežnjevima ogreva, vrećama uglja i buradima s vodom, koje tandrču niz izrovarenu ulicu. To jest, njegovo posmatranje delovalo bi besposleno nekome ko ne deli s njim Zaštitničku vezu. Njen Tervejl je usredsređen kao zapeta strela. Samo muškarce posmatra, a pogled mu se zadržava na onima koje ne poznaje. Pošto je dve sestre i jednog Zaštitnika usmrtio muškarac koji može da usmerava – delovalo je nemoguće da se mogu desiti dva takva ubistva – svi su bili na oprezu kada je reč o nepoznatim muškarcima. To jest, svi koji znaju šta se dogodilo. Vesti o tome teško da su obznanjene na sav glas.

Ako taj čovek ne nosi sa sobom barjak na kojem piše ko je, nikako nije znala kako on misli da će prepoznati ubicu, ali nije imala nameru da ga grdi zbog toga što pokušava da izvrši svoju dužnost. Vitak kao korbač, sa izraženim nosem i debelim ožiljkom duž vilice, koji je zaradio u njenoj službi, bio je tek malo stariji od dečaka kada ga je otkrila, brzog kao mačku i već jednog od najboljih mačevalaca u njenom rodnom Tarabonu. I svih tih godina otkad ga je upoznala nije prošao nijedan trenutak da je on činio išta manje od toga. Spasao joj je život bar dvadeset puta. Na stranu razbojnici i secikese toliko neuki da ne umeju da prepoznaju Aes Sedai, ali zakon može da bude veoma opasan kad jedna strana postane toliko očajna da ne želi da se donese presuda protiv nje, a on je često uočavao opasnost pre nego što to njoj pođe za rukom.

„Osedlaj mi Zimozebu i dovedi svog konja“, reče mu. „Idemo na kratko jahanje.“

Tervejl blago izvi obrvu, malčice se osvrćući da je na tren pogleda pa zakači kaniju za desnu stranu opasača i krenu niz drveni pločnik prema konjskim vezovima, i to veoma brzim korakom. On nikada ne postavlja nepotrebna pitanja. Možda je uznemirenija nego što je mislila.

Vrativši se u šator, brzo umota ručno ogledalo u svileni šal izatkan u obliku crno-belog tairenskog lavirinta i tutnu ga u jedan od dva velika džepa u postavi svog sivog plašta, skupa sa četkom i češljem. U drugi džep je stavila svoj uredno skalupljeni šal i kutijicu od zamršeno izrezbarenog crnodrveta. U kutiji je bilo nekoliko komada nakita, od kojih je nešto nasledila od majke, a ostalo od babe po majci. Sem svog prstena Velike zmije, retko je nosila nakit, ali kada putuje sa sobom uvek nosi kutijicu, četku, češalj i ogledalo, da je podsećaju nažene koje je volela i poštovala, ali i na ono što je od njih naučila. Njena baba, čuveni advokat u Tančiku, usadila je u nju ljubav prema zakonu i njegovoj složenosti, dok joj je majka pokazala da je uvek moguće poboljšavati sebe. Advokati su se retko bogatili, mada je Kolaris svakako živela više nego lagodno, međutim uprkos njenom protivljenju, njena ćerka Eldrina postala je trgovac i namakla pravo malo bogatstvo kupujući i prodajući boje. Da, uvek je moguće poboljšati sebe, ako iskoristiš priliku kada ti se ukaže. A kada je Elaida a’Roihan svrgla Sijuan Sanče, ukazala se prilika. Stvari se nakon toga ni izbliza nisu odvijale kako je predvidela, naravno, ali stvari se retko kada odvijaju kako je predviđeno. Zato pametna žena uvek pripremi više rešenja.

Razmislila je da li da sačeka u šatoru dok se Tervejl ne vrati – ne može dovesti dva konja za svega nekoliko minuta – ali sada kada je čas naposletku kucnuo, njene poslednje zalihe strpljenja kao da su se u trenu iscrple. Ogrnuvši se plaštom, ona ugasi svetiljku sa izrazom konačnosti na licu. Ali kada izađe napolje, natera sebe da stoji u jednom mestu, umesto da korača napred-nazad po grubim daskama pločnika. Koračanje privlači poglede, a možda bi privuklo i neku sestru koja misli da se ona boji zbog toga što je sama. Zapravo, zaista se malčice boji – ali ne želi društvo. Namaknu kapuljaču, pokazujući time da želi da bude sama, i ogrnu se bolje plaštom.

Jedna siva mačka, mršava i izgrebana po ušima, poče da joj se mota oko gležnjeva. Mačaka ima svuda po logoru; pojavljuju se svuda gde se Aes Sedai okupljaju, pitome kao kućni ljubimci ma koliko pre toga bile divlje. Mačor ode, ponosan kao neki kralj, nakon nekoliko trenutaka bez češkanja ušiju, u potrazi za nekim ko će se postarati za njih. Na raspologanju mu je veliki broj izglednika.

Pre svega nekoliko trenutaka napolju su se videli samo težaci i vozari u gruboj odeći, ali sada je logor već počeo da vri. Skupine u belo odevenih polaznica, takozvane „porodice“, žurile su pločnicima da stignu na časove, koji se održavaju u šatorima dovoljno velikim da se sve smeste, pa čak i napolju. One koje su žurno prolazile pored nje prestajale su da trtljaju kao mala deca samo da bi u prolazu pale u savršene naklone. Taj prizor je uvek dovodi do zaprepašćenja. I do besnila. Priličan broj te „dece“ dobrano je odmakao u srednje godine, ili su još starije od toga – nemalo njih bilo je prosedo, a neke behu babe – ali uklapaju se u drevne obrasce ponašanja jednako dobro kao ma koja devojčica koja je ikada došla u Kulu. A ima ih toliko mnogo. Naizgled beskrajna bujica kuljala je niz ulice. Koliko li je žena Kula izgubila usredsređujući se na devojke rođene s varnicom i one koje su na rubu toga da kroz sopstvene nespretne pokušaje nauče da usmeravaju, prepuštajući ostalima da nađu put do Tar Valona kako znaju i umeju? Koliko li ih je izgubljeno zbog upornog stava da nijedna devojka starija od osamnaest godina nije u stanju da se podvrgne disciplini? Nikada nije tražila promene – životom Aes Sedai vladaju zakoni i običaji, što je temeljac postojanosti – a neke promene, kao što su te polazničke porodice, deluju joj kao prevelika novotarija da bi se dozvolilo da ostanu, ali koliko je Kula izgubila?

I sestre klize pločnicima, obično po dve ili čak po tri, a za njima obično njihovi Zaštitnici. Talasi polaznica razdvajali su se oko njih u talasićima naklona, talasićima isprekidanim zurenjem pravo u sestre, koje su se pretvarale da to ne primećuju. Vrlo malo Aes Sedai nije blistalo od Moći. Beonin umalo što ne coknu jezikom od razdraženosti. Polaznice znaju da su Anaija i Kajren mrtve – niko nije ni pomišljao da sakrije pogrebne lomače – ali ako bi im se reklo kako su dve sestre poginule, to bi samo dovelo do bezrazložnog bujanja strahova. Međutim, čak i najnovija, koja je u knjigu polaznica upisana u Murandiji, dovoljno je dugo u belom da zna kako je više nego neobično da su sestre sve vreme pune saidara. Vremenom će ih i to naplašiti, i to bez ikakve svrhe. Malo je verovatno da će ubica napasti nekoga u javnosti, i to kada je na desetine sestara u blizini.

Pogled joj privuče pet sestara u sedlima koje su lagano jahale ka istoku, pri čemu nijedna nije bila okružena svetlošću saidara. Za svakom od njih ide mala pratnja, obično pisar, sluškinja, možda i sluga u slučaju da je potrebno da se diže nešto teško, i neki Zaštitnik. Sve su jahale s namaknutim kapuljačama, ali ona nije imala nikakve poteškoće da razazna ko je ko. Varilin, iz njenog Sivog, visoka je kao muško, dok je Takima, Smeđa, sićušna. Sarojin plašt upadljiv je od belog veza – mora da se služi saidarom kako bi ga održavala tako jarko belim – a za Fejselom idu dva Zaštitnika po čemu je prepoznatljiva koliko i po svom jarkozelenom plaštu. Što znači da je ona poslednja, umotana u tamnosivi ogrtač, Mahla, Žuta. Šta će zateći kada stignu u Darein? Začelo ne Kuline pregovarače – ne sada. Možda misle da svejedno moraju da pokušaju. Ljudi često nastavljaju s nečim čak i nakon što je izgubilo svaku svrhu. Ali to retko kada dugo drži Aes Sedai.

„Izgledaju kao da uopšte nisu zajedno, zar ne, Beonin? Čovek bi pomislio da se samo zadesilo da jašu u istom pravcu.“

Toliko o tome da kapuljača daje makar malo privatnosti. Srećom, navikla se da potiskuje uzdahe, pa i sve ostalo što može da oda više nego što bi ona želela. Dve sestre koje su zastale pored nje bile su veoma slične visine, obe nežne građe, tamne kose i smeđih očiju, ali tu je bio kraj svakoj sličnosti. Na Ašmanailinom uzanom licu šiljatog nosa retko kada se videlo ikakvo osećanje. Njena svilena haljina sa srebrnim prugama kao da je maločas stigla s peglanja, a rubovi krznom postavljenog plašta s kapuljačom bili su joj izvezeni srebrom. Fedrinina odeća od mrke vune bila je izgužvana, a nekoliko mrlja ne treba ni pominjati, dok joj je vuneni plašt bio bez ikakvog veza i čak pocepan – a prečesto se mršti, baš kao sada. Da nije toga, mogla bi biti lepa. Čudne su to prijateljice – obično neuredna Smeđa i Siva koja na odeću obraća pažnju više nego na sve drugo.

Beonin baci pogled za Predstavnicama koje su odlazile. Zaista izgleda kao da slučajno jašu u istom smeru, pre nego da su zajedno. To što joj je ta činjenica promakla pokazatelj je koliko je tog jutra uznemirena. „Možda“, reče pa se okrenu da pogleda neželjene posetiteljke, „razmišljaju o posledicama onoga što se sinoć dogodilo, Ašmanaila?“ Neželjene ili ne, pravila pristojnosti moraju se poštovati.

„Bar je Amirlin živa“, odgovori Siva. „A sudeći po onome što čujem, ostaće živa i... zdrava. I ona i Leana.“ Čak ni to što je Ninaeva Izlečila Sijuan i Leanu nije moglo nikoga naterati da o umirivanju govori lagodno.

„Valjda je bolje to što je živa i zatočena, nego da joj je glava odrubljena. Ali nije mnogo bolje.“ Kada ju je Morvrin probudila da joj saopšti te vesti, bilo joj je teško da podeli uzbuđenje Smeđe. Morvrin jeste bila uzbuđena. Žena se malčice cerila. Ali Beonin nije ni pomislila na to da promeni svoje namere. Mora se suočiti sa činjenicama. Egvena je zarobljena – i to je to. „Fedrina, zar se ti ne slažeš s tim?“

„Naravno“, popreko odgovori Smeđa. Popreko! Ali takva je Fedrina – stalno toliko obuzeta onim što joj je privuklo pažnju, šta god to bilo, da zaboravlja na lepo ponašanje. Ali nije završila. „Nismo te zbog toga tražile. Ašmanaila kaže da si izuzetno upoznata sa ubistvima.“ Iznenadni nalet vetra zavijori im plaštove, a Beonin i Ašmanaila hitro uhvatiše svoje da ne polete na vetru. Fedrina pusti da se njen plašt vijori za njom, ne skidajući pogled s Beonin.

„Beonin, možda si došla do nekih zaključaka u vezi sa ubistvima“, vešto se ubaci Ašmanaila. „Da li bi ih podelila s nama? Fedrina i ja smo zajedno razmišljale o tome, ali nikud nismo stigle. Ja sam se bavila građanskim pravom. Znam da si ti otkrila uzroke čitavog niza neprirodnih smrti.“

Naravno da je razmišljala o ubistvima. Zar ima sestre u logoru koja o tome nije razmišljala? Što se nje tiče, nije to mogla izbeći sve i da je pokušala. Prava je radost otkriti ubicu, što donosi daleko više zadovoljstva nego presuđivanje o međi. To je najgrozniji mogući zločin, krađa onoga što se nikada ne može vratiti, svih godina koje nikada neće biti proživljene i svega onog što se u njima moglo uraditi. A ovo su bile smrti Aes Sedai, zbog čega je začelo sve postalo lično za svaku sestru u logoru. Sačekala je da još jedno jato žena u belom, među njima i dve sedokose, padne u naklon i požuri dalje. Broj polaznica na pločnicima naposletku se malo proredio. Mačke izgleda da idu za njima. Polaznice ih daleko više maze nego većina sestara.

„Čovek koji ubada nožem zbog pohlepe“, kaza ona kada su se polaznice odmakle dovoljno da ne mogu da je čuju, „žena koja truje zbog ljubomore – to je jedno. Ovo je nešto sasvim drugo. Odigrala su se dva ubistva, začelo od iste ruke, ali s razmakom dobrano dužim od nedelju dana. To nagoveštava kako strpljenje, tako i nameru. Nejasno je kakav je motiv, ali deluje stvarno neverovatno da je svoje žrtve odabrao slučajno. Ne znajući o njemu ništa sem činjenice da može da usmerava, morate početi tako što ćete tragati za onim što spaja dve žrtve. U ovom slučaju, i Anaija i Kajren su bile iz Plavog ađaha. Stoga, postavljam sebi pitanje – u kakvoj je vezi Plavi ađah s muškarcem koji može da usmerava? Odgovor je – Moiraina Damodred i Rand al’Tor. A Kajren, ona je takođe bila u dodiru s njim, da?“

Fedrina se još više namršti. „Nećeš valjda da kažeš da je on ubica.“ Zaista, previše sebi dopušta.

„Ne“, hladno odgovori Beonin. „Kažem da moraš da pratiš vezu. Koja vodi do Aša’mana. Muškaraca koji mogu da usmeravaju. Muškaraca koji usmeravaju i koji znaju da Putuju. Muškaraca koji imaju razloga da se boje Aes Sedai, a možda nekih određenih Aes Sedai više nego drugih. Veza nije dokaz“, nevoljno priznade, „ali jeste nagoveštaj, da?“

„Zašto bi neki Aša’man došao ovamo dva puta i svaki put ubio samo jednu sestru? To zvuči kao da je ubica hteo te dve, ali ne i druge.“ Ašmanaila odmahnu glavom. „Kako je mogao znati kada će Anaija i Kajren biti same? Nemoguće da misliš da je vrebao unaokolo prerušen u težaka? Koliko čujem, ti Aša’mani su previše bahati za tako nešto. Meni se pre čini verovatnijim da imamo pravog težaka koji može da usmerava i koji je zbog nečega ogorčen.“

Beonin nehajno frknu. Osećala je kako se Tervejl približava. Mora da je trčao kad se tako brzo vraća. „A zašto bi on čekao sve do sada? Poslednji težaci su primljeni u Murandiji, pre više od mesec dana.“

Ašmanaila otvori usta, ali Fedrina joj ulete u reč, brzo kao vrabac koji grabi mrvicu. „Možda je tek sada naučio. Takoreći, muška divljakuša. Imala sam prilike da načujem težake kako razgovaraju. Koliko ih se plaši Aša’mana, isto toliko njih im se divi. Čak sam čula da neki kažu kako bi voleli da imaju hrabrosti da i sami odu u Crnu kulu.“

Drugoj Sivoj se leva obrva trznu, što beše kao da je neka druga žena izvila obe obrve sve do kose. Njih dve su prijateljice, ali začelo joj nije drago što joj Fedrina tako vadi reči iz usta. Ali rekla je samo: „Sigurna sam da će Aša’mani moći da ga nađu.“

Beonin dopusti sebi da oseti Tervejla kako čeka, sada svega nekoliko koraka iza nje. Kroz vezu se prenosio postojan tok nepokolebljivog spokoja i strpljenja snažnog kao planine. Kako samo želi da može da upije to, kao što može da upija njegovu telesnu snagu. „Veoma je neverovatno da će se to dogoditi, a sigurna sam da ćete se s tim saglasiti“, kiselo odgovori. Možda su se Romanda i ostale založile za to besmisleno „savezništvo" s Crnom kulom, ali od tog trenutka pa nadalje svađale su se kao pijani kočijaši oko primene – kako da sroče sporazum, kako da ga predstave; sve do jedne sitnice se razgrađivalo, pa opet sklapalo i opet razbijalo. Hvala Svetlosti, to je osuđeno na propast.

„Moram da idem“, kaza im, pa se okrenu da od Tervejla prihvati Zimozebine uzde. Njegov visoki uškopljeni dorat bio je vitak, snažan i brz – pravi bojni at. Njena smeđa kobila bila je zdepasta i ne preterano brza, ali ona je oduvek više cenila izdržljivost nego brzinu. Zimozeba istrajava čak i dugo pošto viši, navodno snažniji konji klonu od umora. Zadenuvši stopalo u stremen, zastade držeći se za visoku jabuku i unjkaš. „Dve sestre su mrtve, Ašmanaila, i to obe Plave. Nađi sestre koje su ih poznavale i otkrij šta im je još zajedničko. Da bi pronašla ubicu, moraš da slediš povezanosti." „Beonin, čisto sumnjam da će to odvesti do Aša’mana.“

„Najvažnije je da se ubica otkrije“, odgovori ona i vinu se u sedlo, pa okrenu Zimozebu pre nego što druga žena stiže da nastavi. Beše to nagao prekid razgovora – i neljubazan – ali ona više nema ništa pametno da kaže, a vreme kao da je sada pritiska. Sunce je u potpunosti izronilo iznad obzorja i penje se preko neba. Nakon što je toliko vremena prošlo, sada se zaista oseća kao da je pod teškim pritiskom.

Jahanje do zemljišta odvojenog za odlaske prilikom Putovanja trajalo je kratko, ali već je desetak Aes Sedai čekalo u redu ispred visokog platnenog zida. Neke od njih vodile su konje držeći ih za uzde, neke su bile bez plaštova, kao da očekuju da će se ubrzo naći u zatvorenom prostoru, a jedna ili dve su iz nekog razloga nosile šalove. Otprilike polovinu njih pratili su Zaštitnici, a nekoliko ih je nosilo svoje plaštove koji menjaju boje. Jedino što je svim sestrama bilo zajedničko beše to da su sve blistale od Moći. Naravno, Tervejl nije izrazio iznenađenje zbog njihovog odredišta, ali još važnije od toga bilo je što se kroz zaštitničku vezu i dalje osećao nepokolebljivi spokoj. Veruje joj. Srebrnasti blesak javi se između zidova i nakon vremena dovoljnog da se lagano izbroji do trideset dve Zelene, koje ne mogu same da otvore kapiju, zajedno uđoše, a za njima četiri Zaštitnika koji su vodili konje. Običaj privatnosti već je počeo da važi za Putovanje. Sem ako ti neka sestra ne dozvoli da vidiš kako tka kapiju, pokušaj da saznaš kuda ide računa se kao ravan otvorenom pitanju i guranju nosa u njena posla. Beonin je strpljivo čekala na Zimozebi, dok se Tervejl na Čekiću nadnosio nad njom. Bar su tu sestre poštovale njenu namaknutu kapuljaču. Ili možda imaju svoje razloge da žele tišinu. Bilo kako bilo, nije morala ni s kim da priča. U tom trenutku, to bi bilo neizdrživo.

Red pred njom brzo se smanjivao i ubrzo ona i Tervejl sjahaše na početku daleko kraćeg reda, koji se sastojao samo od tri sestre. On zadiže debelo šatorsko krilo prebačeno preko ulaza kako bi ona prva ušla. Zid od platna razapetog između visokih stubova uokvirivao je prostor stranica od skoro dvadeset koraka, gde je zemlja bila pokrivena zaleđenom bljuzgavicom, a neravno tle izbrazdano otiscima stopala i kopita jednih preko drugih, i u sredini rasečeno pravom i oštrom linijom, kao povučenom brijačem. Sve koriste sredinu. Tie se malčice belasalo, možda kao nagoveštaj početka novog otapanja koje će sav taj led opet pretvoriti u bljuzgavicu i blato, a ono će se vrlo verovatno opet zalediti. Proleće tu stiže kasnije nego u Tarabonu, ali ipak samo što nije.

Čim Tervejl pusti šatorsko krilo da padne preko ulaza, ona prigrli saidar i izatka Duh nežno skoro kao da ga mazi. To tkanje je opčinjava, jer je otkriće nečega što je smatrano zanavek izgubljenim i začelo je najveće od svih otkrića Egvene al’Ver. Svaki put kada bi ga tkala, osećala je divljenje, koje joj je bilo tako poznato kao polaznici, pa čak i kao Prihvaćenoj, a nije ga osetila otkad je dobila šal. Nešto novo i čudesno. Uspravna srebrnasta linija pojavi se ispred nje, tačno povrh belega u zemlji, i iznenada postade procep koji se proširi, a pogled koji se kroz njega pružao kao da se zavrte sve dok se ona ne nađe pred četvrtastom rupom u vazduhu, većom od dva sa dva koraka, kroz koju su se videli hrastovi debelih i širokih grana zastrtih snegom. Lagani povetarac dunu kroz kapiju i zatalasa joj plašt. Često je uživala u šetnji tim gajem, ili u sedenju na nekoj od niskih grana i čitanju satima i satima, mada nikada po snegu.

Tervejlu taj prizor nije bio poznat, te on stoga prolete kroz kapiju s mačem u ruci, cimajući Čekića za sobom, a kopita bojnog ata na drugoj strani digoše oblačiće snega. Ona laganije pođe za njima i skoro nevoljno pusti da se tkanje raspline. Zaista je čudesno.

Zateče Tervejla kako gleda u ono što se u daljini dizalo iznad krošnji – debeo beli toranj koji se upire ka nebu. Bela kula. Lice mu je bilo mirno i bezizražajno, ali kao da je i veza bila ispunjena tim mirom. „Reko bi’ da nameravaš nešto opasno, Beonin.“ I dalje je držao golo sečivo, premda ga je spustio.

Ona ga uhvati za levu ruku. To bi trebalo da je dovoljno da ga uveri kako je sve u redu; nikada mu ne bi ometala ruku koju vitla mačem da ima neke prave opasnosti. „Ništa opasnije nego što je ne...“

Reči je izdaše kada ugleda ženu nekih tridesetak koraka daleko od nje, kako lagano hoda prema njoj kroz gaj pun ogromnog drveća. Mora da se pre toga krila iza nekog stabla. Bila je to Aes Sedai u staromodnoj odeći, prave sede kose, koja joj se prosipala niz leđa sve do pojasa, a mrežica od srebrne žice ukrašena biserjem držala ju je da joj ne pada preko lica. Ali to lice jakih crta, tamnih kosih očiju i kukastog nosa bilo je jasno prepoznatljivo. Prepoznatljivo – ali Turanin Mergadon umrla je kada je Beonin bila Prihvaćena. U pola koraka, žena nestade.

„Šta je bilo?“ Tervejl se munjevito okrete dižući mač i zureći u smeru u kojem je ona gledala. „Šta te je uplašilo?“

„Mračni, on dodiruje svet“, tiho mu odgovori. To je nemoguće! Nemoguće, ali ona nije sklona tome da joj se pričinjavaju stvari. Videla je to što je videla. To što je drhtala nikakve veze nije imalo sa snegom u koji je utonula do gležnjeva. Tiho se molila. Nemo se molila. Neka me Svetlost obasjava do kraja života i neka me zakloni Tvorčeva ruka sigurnom i izvesnom nadom u spasenje i ponovno rađanje.

Kada mu je kazala kako je videla sestru koja je mrtva već duže od četrdeset godina, on to nije ni pokušao da predstavi kao pričinu, već je samo i sam promrmljao molitvu sebi u bradu. Ali nije osećala strah u njemu. U sebi mnogo, ali ne i u njemu. Mrtvi ne mogu da uplaše čoveka koji svaki dan doživljava kao svoj poslednji. Ali nije bio toliko krvoločan kada mu je otkrila šta namerava. To jest, delimično. Ispričala mu je to gledajući u ručno ogledalo i veoma pažljivo tkajući. Nije bila umešna kada je o Varki reč koliko bi volela da bude. Lice u ogledalu promeni se u trenu kada tkanje pade na nju. Promena nije bila velika, ali to lice više nije bilo lice jedne Aes Sedai, više nije bilo lice Beonin Marinije, već samo neke žene koja blago podseća na nju, premda daleko bleđe kose.

„Zašto želiš da dođeš do Elaide?“, on je sumnjičavo upita. Odjednom se kroz vezu pronese osećaj oštrine. „Nameravaš da joj se približiš, pa da spustiš Varku, da? Napašće te i... Ne, Beonin. Ako se to već mora učiniti, pusti mene. Previše je Zaštitnika u Kuli da ih ona sve zna, a nikada neće očekivati da je Zaštitnik napadne. Zabiću joj nož u srce pre nego što shvati šta se dešava.“ A onda pokaza kako bi to učinio – kratko sečivo pojavi mu se u desnici brzinom munje.

„Tervejle, to što moram, moram sama.“ Izvrćući Varku i vezujući je, pripremi još nekoliko tkanja čisto za slučaj da stvari pođu po zlu, pa i njih izvrnu i onda poče još jedno, veoma složeno tkanje koje položi na sebe. To će tkanje prikriti njenu sposobnost usmeravanja. Oduvek se pitala zašto neka tkanja, kao što je varka, može da stavi na sebe, dok je to nemoguće s drugima, kao što je Lečenje. Kada je kao Prihvaćena postavila to pitanje, Turanina joj je onim svojim dubokim i upečatljivim glasom odgovorila: „Dete, to ti je kao da pitaš zašto je voda mokra a pesak suv. Bolje se usredsredi na ono što je moguće, nego na stvari koje to nisu.“ Dobar savet, ali taj drugi deo nikada nije mogla da prihvati. Mrtvi hode. Neka me Svetlost obasjava do kraja života... Priveza poslednje tkanje i skide svoj prsten Velike zmije, pa ga tutnu u torbicu za pojasom. Sada može da stane pored ama baš svake Aes Sedai i da je niko ne prepozna. „Uvek si mi verovao da znam šta je najbolje“, nastavi. „Veruješ li mi i dalje?“

Njegovo lice ostade bezizražajno kao u neke sestre, ali kroz vezu se prenese tren zaprepašćenja. „Ali naravno, Beonin.“

„Onda uzmi Zimozebu i idi u grad. Unajmi sobu u nekoj gostionici dok ne dođem po tebe.“ On zausti, ali ona prekorno diže ruku. „Idi, Tervejle.“

Posmatrala ga je kako odlazi između drveća, vodeći oba konja, a onda se okrenu prema Kuli. Mrtvi hode. Ali jedino je važno da stigne do Elaide. Samo to – i ništa više.


Naleti vetra zatresoše prozorska okna. Vatra u belom mermernom ognjištu ugrejala je vazduh dovoljno da se kapi vlage nakupe na oknima i klize niz njih kao kapi kiše. Za pozlaćenim pisaćim stolom, šaka spokojno sklopljenih na njima, sedala je Elaida do Avrinji a’Roihan, Čuvarka Pečata, Plamen Tar Valona, Amirlin Tron – i bezizražajnog lica slušala čoveka kako se ispred nje dere, sav pogrbljen i mašući pesnicom.

„... bio držan i zapušenih ustiju tokom većeg dela putovanja, i danju i noću u onoj kabini ko u kredencu! Elaida, zbog toga tražim da se kapetan tog plovila kazni. Štaviše, zahtevam izvinjenje i od tebe i od Bele kule. Sreća me ubola, Amirlin Tron više nema prava da otima kraljeve! Bela kula nema to pravo! Zahtevam...“

Ponavlja se. Čovek jedva da zastaje da diše. Teško joj je da mu posvećuje pažnju. Pogled joj je šarao od jarkih tapiserija na zidovima pa do crvenih ruža na belim ukrasima u uglovima sobe ispod tavanice. Bilo joj je naporno da održava privid spokoja dok sluša tu bujicu reći. Došlo joj je da ustane i da ga ošamari. Kako je samo drzak! Tako da se obraća Amirlin Tron! Ali korisnije joj je da to spokojno otrpi. Pustiće ga da se iznuri.

Matin Stepaneos den Balgar bio je mišićav i možda u mladosti zgodan čovek, ali godine ga nisu štedele. Seda brada, koja se nije protezala i preko gornje usne, bila mu je uredno potkresana, ali kosa mu se povukla s većeg dela glave, dok mu je nos nekoliko puta bio lomljen, a od mrštenja su se bore na njegovom zajapurenom licu još produbile, iako im nikakvo produbljivanje ni u kom slučaju nije bilo potrebno. Njegov kaput od zelene svile, po rukavima izvezen ilijanskim zlatnim pčelama, bio je očetkan i dobro očišćen – jedino bi ga neka sestra usmeravanjem bolje očistila – ali to mu je bio jedini kaput koji je za vreme putovanja imao i iz njega nisu izvučene sve mrlje. Brod kojim je plovio bio je spor i uplovio je kasno prethodnog dana, ali bilo je to prvi put da nije bila nezadvoljna zbog tuđe sporosti. Samo Svetlost zna kakvu bi pometnju Alvijarin napravila da je stigao na vreme. Ta žena zaslužuje da joj se glava nađe na panju zbog kaljuge u koju je uterala Kulu i iz koje sada Elaida mora da se vadi – a kamoli zbog toga što se usudila da ucenjuje Amirlin Tron.

Matin Stepaneos odjednom ućuta i ustuknu pola koraka preko šarenog tarabonskog tepiha. Elaida prestade da se mršti. Svaki put kada se seti Alvijarin, krene da strelja pogledom ako ne pripazi šta radi.

„Odaje su ti dovoljno udobne?“, prekide ona tišinu. „Sluge su odgovarajuće?“

On trepnu na tu iznenadnu promenu smera razgovora. „Sobe jesu udobne, a sluge jesu prikladne“, odgovori daleko blaže, možda imajući na umu njeno mrštenje. „Svejedno, ja...“

„Matine Stepaneose, trebalo bi da budeš zahvalan Kuli, kao i meni. Rand al’Tor je osvojio Ilijan svega nekoliko dana po tvom odlasku iz grada. A uzeo je i Lovorovu krunu. Nazvao ju je Krunom mačeva. Zar misliš da bi zastao pre nego što bi ti odsekao glavu da bi je uzeo? Znala sam da ti ne bi otišao dobrovoljno. Spasla sam ti život.“ Eto. Sada bi trebalo da veruje da je to učinjeno zarad njegovog dobra.

Međutim, budala je bila toliko drska da frkne i prekrsti ruke. „Majko, još nisam bezubo matoro pseto. Mnogo puta sam se suočio sa smrću u odbrani Ilijana. Zar misliš da se toliko bojim smrti da bih radije da budem tvoj ’gost’ do kraja života?“ Svejedno, bilo je to prvi put da ju je nazvao njenom titulom od ulaska u sobu.

Pozlaćeni podni časovnik prislonjen uz jedan zid zazvoni, a pozlaćene, posrebrene i emajlirane figurine stadoše da se kreću na tri nivoa. Na najvišem, iznad kazaljki, kralj i kraljica kleknuše ispred Amirlin Tron. Za razliku od široke ešarpe na Elaidinim ramenima, na ešarpi te Amirlin i dalje je bilo sedam pruga. Još nije stigla da pozove zanatliju da to promeni. Toliko toga važnijeg ima još da se uradi.

Nameštajući ešarpu preko jarkocrvene svilene haljine, zavali se u naslonjaču tako da joj se Plamen Tar Valona, izrađen od mesečevog kamenja utisnutog u visoki pozlaćeni naslon, rtašao tačno iznad glave. Nameravala je da taj čovek uoči svaki simbol koji govori o tome ko je ona i šta predstavlja. Da joj je štap s Plamenom na vrhu bio pri ruci, tutnula bi mu ga pod taj njegov nakrivljeni nos. „Mrtav čovek ne može ništa da povrati, sine moj. Odavde, uz moju pomoć, možda ćeš uspeti da povratiš svoju krunu i svoju zemlju.“

Usta Matina Stepaneosa rastvoriše se i on udahnu duboko kao čovek koji oseća miris doma, za koji je mislio da ga nikada više neće videti. „A kako to misliš da izvedeš, majko? Shvatio sam da Grad drže oni... Aša’mani“, nezgrapno preturi preko jezika to prokleto ime, „i Aijeli koji slede Ponovorođenog Zmaja.“ Neko je pričao s njim i previše mu je rekao. Vesti koje je primao o događajima trebalo je da budu strogo prosejane. Izgleda da će morati da zameni njegovog slugu. Ali nada je oterala gnev iz njegovog glasa, što beše dobro.

„Biće potrebno vreme i priprema da bi tebi bila vraćena tvoja kruna“, kaza mu, budući da u tom trenutku nije imala predstave kako bi se to moglo izvesti. Ali svakako namerava da nađe neki način. Otmica kralja Ilijana trebalo je da bude dokaz njene moći, ali još više će dokazati koliko je moćna ako ga vrati na oteti presto. Ponovo će sazdati svu slavu Bele kule kao kada je bila na vrhuncu, kada su prestoli drhtali svaki put kada se Amirlin Tron namršti.

„Sigurna sam da si još umoran od puta“, kaza mu ustajući. Baš kao da je na put svojevoljno pošao. Nadala se da je dovoljno pametan da se pretvara da je tako. U danima koji će uslediti, to će i njoj i njemu biti daleko korisnije od istine. „Obedovaćemo u podne i razgovarati o tome šta se može uraditi. Karijandra, otprati njegovo veličanstvo u njegove odaje i pozovi krojača. Potrebna mu je nova odeća. Dar od mene.“ Dežmekasta Crvena iz Geldana, koja je nepomično kao miš stajala pored vrata predvorja, priđe mu skladnim koracima i dodirnu ga po ruci. Oklevao je, nevoljan da ode, ali Elaida je nastavila kao da on već odlazi. „Karijandra, reci Tarni da uđe. Danas imam mnogo posla“, dodade zbog njega.

Naposletku, Matin Stepaneos dopusti da ga Aes Sedai okrene, a ona opet sede pre nego što on stiže do vrata. Tri lakirane kutije bile su raspoređene po stolu, a jedna od njih je bila njena kutija za prepisku, u kojoj je držala sveža pisma i izveštaje od ađaha. Crvene s njom dele sve što njihove oči i uši otkriju – bar misli da je tako – ali drugi ađasi joj i dalje daju tek trunčice, mada su u poslednjih nedelju dana ili tako nešto otkrili čitav niz podataka koji nisu bili prijatni, delimično zbog toga što su nagoveštavali susrete s pobunjenicama u daleko većem obimu od onih lakrdijaških pregovora. Ali ona otvori debele kožne korice sa zlatotiskom koje su bile na stolu ispred nje. Kula sama po sebi proizvodi dovoljno izveštaja da taj sto bude potpuno zakopan ako bi pokušala da ih sve sama pročita, a Tar Valon ih proizvodi desetostruko više. Veliku većinu tih izveštaja čitaju činovnici, a za nju biraju samo najvažnije. Ali to je i dalje poveća hrpa.

„Zvala si me, majko?“, hladno upita Tarna, zatvarajući vrata za sobom. U njenom glasu nije bilo nepoštovanja; žutokosa žena je po prirodi bila hladna, a njene plave oči ledene. Elaidi to ne smeta – ali ide joj na živce što je jarkocrvena ešarpa Čuvarke oko Tarninog vrata tek nešto šira od obične trake. Njena bledosiva haljina na sebi je imala toliko crvenih pruga da je bilo očigledno kako se ponosi svojim ađahom, pa zašto joj je onda ešarpa tako uzana? Ali Elaida u tu ženu ima veliko poverenje, što je u poslednje vreme prava retkost.

„Tarna, kakve su vesti iz luke?“ Nije bilo potrebe da naglašava na koju luku misli. Samo za Južnu ima neke nade da će ostati u upotrebi bez obimnih popravki.

„Samo plovila s najplićim gazom mogu da uplove“, odgovori Tarna prelazeći preko tepiha da stane ispred pisaćeg stola. Kao da je razmatrala mogućnost hoće li pasti kiša. Nju ništa ne dotiče. „Ali ostali se smenjuju u privezivanju brodova uz deo lanca koji je sada od kuendilara, tako da mogu da pretovaruju tovare na barke. Brodski kapetani kukaju, a i traje znatno duže, ali za sada možemo tako da se snalazimo.“

Elaida stisnu usne i zadobova prstima po stolu. Za sada. Ne može ni da počne da popravlja luku dok se pobunjenice naposletku ne uruše. Hvala Svetlosti, još nisu napale. To će možda samo početi s vojnicima, ali sestre će začelo biti uvučene u sukob, što one moraju da izbegavaju koliko i ona. Ali s rušenjem lučkih kula, što bi zbog popravki bilo neophodno, luke bi postale otvorene i bespomoćne, a to bi moglo uzrokovati očajničke postupke. Svetlosti! Borba se mora izbeći, ako je to uopšte moguće. Njihovu vojsku namerava da stopi s Gardom Kule, čim shvate da je sve gotovo i čim se vrate u Kulu. Delimično na Gareta Brina već gleda kao na čoveka koji će u njeno ime zapovedati Gardom Kule. Beskrajno bolji čovek za visokog zapovednika nego što je Džimar Čubajn. Svet će tada shvatiti koliki je uticaj Bele kule! Ne želi da se njeni vojnici međusobno ubijaju, ništa više nego što želi da Kula bude oslabljena time što će Aes Sedai ubijati jedne druge. Pobunjenice su njene koliko i one u Kuli – i namerava da ih natera da to priznaju.

Uzevši prvi list sa hrpe izveštaja, brzo pređe pogledom preko njega. „Izgleda da ulice još nisu očišćene, uprkos mom izričitom naređenju. Zašto?“

Nelagodna iskra sinu u Tarninim očima; beše to prvi put da je Elaida vidi uznemirenu. „Ljudi se plaše, majko. Ne izlaze iz kuća ako ne moraju, a i tada veoma nevoljno. Kažu da viđaju mrtve kako hodaju ulicama.“

„Je li to potvrđeno?“, tiho upita Elaida. Odjednom se sledila. „Ima li sestara koje su to videle?“

„Koliko ja znam, nijedna iz Crvenog.“ Ostale su bile spremne da razgovaraju s njom kao sa Čuvarkom, ali ne otvoreno i ne u poverenju. Kako će to pod Svetlošću zaceliti? „Ali ljudi u gradu su nepokolebljivi. Videli su to što su videli.“

Elaida lagano spusti taj list hartije na jednu stranu stola. Dođe joj da se strese. Tako dakle. Pročitala je sve što je mogla da nađe u vezi s Poslednjom bitkom, pa čak i radove i Proricanja tako drevna da nikada nisu prevedena sa Starog jezika, a nalazila su se pod pokrovom prašine u najmračnijim krajevima biblioteke. Mali Al’Tor bio je vesnik, ali sada izgleda da će Tarmon Gai’don nastupiti pre nego što je to iko mislio. Neka od tih drevnih Proricanja, iz prvih dana Kule, kažu da je pojava mrtvih upravo prvi znak – rasenjivanje stvarnosti koje nastupa kako se Mračni pribira. Ubrzo će biti još gore.

„Neka Garda Kule izvuče sve sposobne ljudi iz njihovih kuća, ako treba“, mirno naredi. „Hoću da te ulice budu očišćene – i hoću da čujem da je danas postignut napredak. Danas!“

Ženine blede obrve iznenađeno se izviše – ipak jeste izgubila svoju uobičajenu ledenu vlast nad sobom – ali sve što je rekla bilo je, naravno: „Kako zapovedaš, majko.“

Elaida je zračila spokojem, ali bila je to lakrdija. Šta će biti, biće. A ona se i dalje nije dokopala malog Al’Tora. Kad se samo seti da ga je nekada imala u šaci! Da je to samo tada znala. Proleta bila Alvijarin i onaj triput prokleti proglas koji anatemiše sve koji mu priđu, sem preko Kule. Opozvala bi ga, samo kada to ne bi delovalo kao slabost, a šteta je u svakom slučaju već tolika da se ne može tako lako popraviti. Ipak, uskoro će opet imati Elejnu u šaci, a kraljevska kuća Andora ključna je za pobedu u Tarmon Gai’donu. To je odavno Prorekla. A vesti o pobuni protiv Seanšana koja zahvata Tarabon bile su veoma prijatne za čitanje. Nije baš sve klupko trnja koje je sa svih strana bode.

Čitajući drugi izveštaj, namršti se. Niko ne voli tunele za odvod otpadnih voda, ali oni su jedna trećina gradskog krvotoka, dok su druge dve trećine trgovina i čista voda. Bez tih odvoda, Tar Valon bi podlegao pred desetinama bolesti, koje bi prevazišle sve što bi sestre mogle da učine, a ne treba ni spominjati to da bi postao još smrdljiviji nego što je sada, od sveg onog smeća koje truli po ulicama. Mada je trgovina sada svedena na najmanju moguću meru, voda i dalje utiče na uzvodnom kraju ostrva i razvodi se do vodotornjeva širom grada, a onda odatle do vodoskoka, kako ukrasnih, tako i običnih česama, koje svi mogu slobodno da koriste – ali sada izgleda kao da su otpadni odvodi na nizvodnom kraju ostrva skoro zapušeni. Umočivši pero u mastionicu, napisa HOĆU DA SE OVO DO SUTRA OČISTI pri vrhu stranice i potpisa se ispod toga. Ako činovnici imaju makar malo mozga, s tim poslom se već krenulo, ali ona nikada nije bila mišljenja da činovnici imaju makar zrnce pameti.

Od narednog izveštaja izvi obrve. „Pacovi u Kuli?“ To je više nego ozbiljno'. To je trebalo da bude na vrhu! „Tarna, neka neko proveri zaštite.“ Te zaštite drže otkad je Kula podignuta, ali možda su nakon tri hiljade godina oslabile. Koliko li su tih pacova zapravo uhode Mračnoga?

Kucanje se začu na vratima, a tren kasnije vrata se otvoriše i jedna dežmekasta Prihvaćena po imenu Anemara uđe i raširi suknje padajući u dubok naklon. „Ako ti je volja, majko, Felaana Sedai i Negaina Sedai dovele su ti jednu ženu koju su zatekle kako luta Kulom. Kažu da hoće da podnese molbu Amirlin Tron.“

„Anemara, reci joj da sačeka i ponudi joj čaj“, preko joj reče Tarna. „Majka je zauzeta...“

„Ne, ne“, prekide je Elaida. „Pusti ih unutra, dete. Pusti ih.“ Predugo je prošlo otkad je neko došao da joj uputi molbu. Nosi se mišlju da je usliši, o čemu god da je reč, ako nije previše besmislena. Možda će to opet pokrenuti bujicu. A predugo je prošlo otkad je neka sestra došla pred nju a da nije pozvana. Možda će dve Smeđe okončati i tu sušu.

Ali u prostoriju uđe samo jedna žena, pažljivo zatvarajući vrata za sobom. Sudeći po njenoj svilenoj jahaćoj haljini i lepom plaštu, reč je o plemkinji ili uspešnoj trgovkinji, a njeno samouvereno držanje samo potvrđuje tu pretpostavku. Elaida je bila sasvim sigurna da je nikada u životu nije videla, ali bila je nečeg poznatog u vezi s njenim licem uokvirenim kosom bleđom i od Tarnine.

Elaida ustade i obiđe sto, ruku pruženih i sa neuobičajenim osmehom na licu. Pokusa da učini da izgleda kao da joj želi dobrodošlicu. „Kako shvatam, imaš molbu za mene, kćeri. Tarna, sipaj joj čaj.“ Srebrni čajnik na srebrnom poslužavniku ostavljenom na jednom stočiću mora da je makar mlak.

„Molba, to sam im rekla kako bi me pustile da stignem do tebe bez modrica, majko“, odgovori joj žena s tarabonskim naglaskom i pade u naklon, a na pola naklona lice joj odjednom postade lice Beonin Marinje.

Grleći saidar, Tarna smesta izatka štit oko nje, ali Elaida se samo podboči.

„Beonin, malo je reći da sam iznenađena time što si se usudila da se pojaviš preda mnom.“

„Pošlo mi je za rukom da postanem deo onoga što bi se moglo nazvati vladajućim savetom u Salidaru“, spokojno joj odgovori Siva. „Postarala sam se da sede tamo i da ne rade ništa i raširila glasine da te mnoge među njima zapravo potajno podržavaju. Sestre zgledale su se s tolikom sumnjom, da mišljenja sam da bi se većina u tom trenutku ubrzo vratila u Kulu, ali onda su se pojavile i druge Predstavnice sem Plavih. I pre nego što sam shvatila šta se dešava, izabrale su svoju Dvoranu Kule i vladajući savet, pa je s time bilo završeno. Svejedno, nastavila sam da činim šta sam mogla. Znam da si mi zapovedila da ostanem s njima sve dok sve one ne bi bile spremne za povratak, ali to mora da će se desiti za svega nekoliko dana. Moram reći, majko, odlična je odluka da se ne sudi Egveni. Najpre, obdarena je za otkrivanje novih tkanja, u čemu je bolja čak i od Elejne Trakand ili Ninaeve al’Mere. A potom, pre nego što su je uzdigle, Lelejna i Romanda nadmetale su se koja će biti Amirlin. Pošto je Egvena živa, nastaviće da se oko toga bore, ali nijedna u tome neće uspeti, da? Ja mislim da će sada već ubrzo sestre početi da me slede. Za nedelju ili dve Lelejna i Romanda biće same sa ostatkom njihove takozvane Dvorane.“

„Otkud si znala da se maloj Al’Verovoj neće suditi?“, zatraži Elaida da čuje. „Otkud si znala da je uopšte živa? Tama, skidaj taj štit s nje!“

Tarna je posluša, a Beonin joj klimnu kao u znak zahvalnosti. I to male zahvalnosti. Zbog tih krupnih plavo-sivih očiju Beonin izgleda možda kao da je neprestano iznenađena, ali zapravo je veoma staložena žena. Kada se staloženost upari s potpunom posvećenošću zakonu, ali i sa slavoljubljem, što je kod nje podjednako prisutno, Elaidi je smesta bilo jasno da upravo Beonin treba poslati za sestrama što su pobegle od Kule. A žena je pretrpela potpuni neuspeh! O, posejala je malo razdora, ali zapravo nije postigla ništa od onoga što je Elaida očekivala od nje. Ništa! Ali shvatiće ona da će joj nagrada biti ravna tom neuspehu.

„Majko, Egvena, ona može da uđe u Tel’aran’riod čim zaspi. Lično sam bila tamo i videla sam je, ali ja moram da se služim ter’angrealom. Nisam mogla da ponesem nijedan od onih koje pobunjenice imaju sa sobom. U svakom slučaju, razgovarala je sa Sijuan Sanče – tvrdi se da je to bilo u njenim snovima, mada mislim da je daleko verovatnije kako se to odigralo u Svetu snova. Izgleda, ona da je kazala kako je zatvorenica, ali nije htela da kaže gde i zabranila je pokušaje spasavanja. Mogu li da naspem sebi onaj čaj?“ Elaida je bila toliko zatečena da je ostala bez reči. Mahnu Beonin da priđe stolu, a Siva opet pade u naklon pre nego što mu priđe i oprezno nadlanicom dodirnu srebrni ibrik. Ona devojka može da uđe u Tel’aran’riod ? A postoje i ter’angreali koji to omogućavaju? Svet snova je skoro legenda. A ako je verovati onim uznemirujućim mrvicama koje su se ađasi udostojili da podele s njom, ta devojka je otkrila i tkanje za Putovanje, kao i čitav niz drugih. To je bio odlučujući činilac za njenu odluku da sačuva devojku zarad dobrobiti Kule, ali zar pored svega još i to?

„Majko, ako Egvena to može, možda zaista jeste Snevač“, primeti Tarna. „Upozorenje koje je prenela Silvijani...“

„Beskorisno je, Tarna. Seanšani su i dalje duboko u Tarni i jedva na rubu Ilijana.“ Bar su ađasi voljni da joj prenose sve što saznaju o Seanšanima. To jest, nada se da joj sve prenose. Od pomisli na to, glas joj ogrube. „Sem ako oni ne nauče da Putuju, možeš li da se setiš neke predostrožnosti koju već nisam preduzela?“ Naravno, nije mogla. Devojka je zabranila spasavanje. To je na prvi pogled dobro, ali je pokazatelj kako ona sebe i dalje smatra Amirlin. Pa, Silvijana će joj ubrzo izbiti tu glupost iz glave, ako to ne pođe za rukom sestrama koje joj drže časove. „Može li se napojiti onim napitkom toliko da ne može da uđe u Tel’aran’riod?“

Tarna se malčice lecnu – niko ne voli tu poganu splačinu, čak ni Smeđe koje su se nagnale da je probaju – i odmahnu glavom. „Možemo da je nateramo da spava čitave noći, ali sutradan neće biti ni za šta, a ko zna da li bi to imalo uticalo na tu njenu sposobnost.“

„Majko, mogu li da ti sipam?“, upita Beonin držeći vrhovima prstiju tananu belu šoljicu. „Tarna? Najvažnija vest koju imam...“

„Nije me briga za čaj“, oštro je prekide Elaida. „Jesi li donela sa sobom nešto da ti spase kožu od tvog bednog neuspeha? Znaš li tkanje za Putovanje, ili to Lelujanje, ili...“ Ima ih tako mnogo. Možda su sve to Talenti i veštine koji su bili izgubljeni, ali izgleda da većina još nisu imenovana.

Siva je pogleda preko šoljice, lica krajnje bezizražajnog. „Da“, naposletku reče. „Ne mogu da pravim kuendilar, ali mogu da nateram nova tkanja za Lečenje da rade jednako dobro kao većina sestara, a znam ih sva.“ Glas joj postade malčice uzbuđen. „Najčudesnije je Putovanje.“ Ne tražeći dozvolu, ona prigrli Izvor i izatka Duh. Uspravna srebrna linija pojavi se uz jedan zid i raširi u pogled na snegom pokrivene hrastove. Hladan vetar dunu u sobu, tako da plamen u kaminu zaigra. „Ovo se zove kapija. Njome može da se stigne samo do nekog mesta koje dobro znaš, ali to mesto upoznaš tako što na njemu otvoriš kapiju, a da bi otišla do nekog mesta koje ne poznaješ dobro, koristiš Lelujanje.“ Ona izmeni tkanje i otvor se opet suzi u onu srebrnastu liniju, koja se zatim nanovo proširi. Hrastovi su ustupili mesto crnilu i u sivo obojenoj barci, sa ogradom i kapijom, koja je lebdela ni na čemu neposredno uz otvor.

„Pusti tkanje“, naredi Elaida. Imala je osećaj da bi se tama prostirala koliko joj se pogled pruža u svim pravcima, kad bi kročila na tu barku. Da bi u toj tami mogla da pada zanavek. Smuči joj se na tu pomisao. Otvor – kapija – nestade. Ali ostade sećanje na nju.

Opet sede za svoj sto, pa otvori najveću lakiranu kutiju, ukrašenu crvenim ružama i zlatnim intarzijama. Sa gornjeg umetka uze figuricu od belokosti, lastavicu račvastog repa, požutelu od starosti, pa pređe palcem preko njenih skupljenih krila. „Nikoga nećeš naučiti tome bez moje dozvole.“

„Ali... zašto, majko?“

„Neki ađasi protive se majci skoro jednako snažno kao one sestre preko reke“, objasni Tarna.

Elaida mrko pogleda svoju Čuvarku, ali taj hladan izraz lica suoči se s njenim pogledom ne menjajući se ni za dlaku. „Beonin, ja ću odlučiti ko je... dovoljno pouzdan... da to nauči. Hoću da mi obećaš. Ne, hoću da mi se zavetuješ na to.“

„Dok sam dolazila, videla sam sestre iz različitih ađaha kako se streljaju pogledima. Streljaju. Majko, šta se to desilo u Kuli?“

„Tvoj zavet, Beonin.“

Žena je stajala zureći u svoju šoljicu toliko dugo da je Elaida pomislila da će je odbiti. Ali slavoljublje je na kraju pobedilo. Vezala se za Elaidinu suknju u nadi da će biti povlašćena, tako da sada ne želi da se toga odrekne. „Pod Svetlošću i u nadu u spasenje i ponovno rođenje, zavetujem se da tkanjima koja sam naučila među pobunjenicama neću učiti nikoga bez dozovole Amirlin Tron.“ Zastade, pa srknu iz šolje. „Neke sestre u Kuli, one su možda manje pouzdane nego što misliš. Pokušala sam da to sprečim, ali onaj vladajući savet poslao je deset sestara da se vrate u Kulu i rašire priču o Crvenom ađahu i Loganu.“ Od imena koja je istrtljala Elaidi je malo njih bilo poznato, sve do poslednjeg. Kada njega začu, uspravi se u stolici.

„Majko, da naredim da ih pohapse?“, upita Tarna, i dalje hladna kao led.

„Ne. Naredi da ih drže na oku. Motri na sve s kojima su u vezi.“ Dakle, ipak postoji veza između ađaha u Kuli i pobunjenica. Koliko li se trulež proširila? Ma koliko bila duboka, očistiće je ona!

„Majko, kako stvari sada stoje, to će biti teško.“

Elaida slobodnom rukom tresnu o sto, tako da začu oštar prasak. „Nisam te pitala da li će biti teško. Rekla sam ti da to uradiš! I obavesti Mejdani da sam je pozvala na večeru.“ Žena je toliko uporno pokušavala da obnovi prijateljstvo koje se okončalo pre mnogo godina. Sada zna zašto. „Idi da to sada uradiš.“ Tarnino lice se smrači dok je padala u naklon. „Ne brini“, kaza joj Elaida. „Beonin slobodno može da te nauči svim tkanjima koje zna.“ Naposletku, Tarni veruje – a zahvaljujući tome svakako joj je lice postalo vedrije, ako već ne toplije.

Kada se vrata zatvoriše za njenom Čuvarkom, Elaida gurnu kožne korice u stranu i nalakti se na sto, usredsređujući se na Beonin. „A sada – pokaži mi sve.“

Загрузка...