6 Štap i brijač

Met zapravo nikada nije očekivao da će Luka otići iz Džuradora nakon svega jednog dana – kamenim zidinama opasani grad u kojem se prodaje so prilično je bogat, a Luka voli kada mu se novac lepi za šake – tako da se i nije nešto razočarao kada mu je ovaj kazao kako će Velika putujuća predstava i veličanstveni prikaz divota i čudesa Valana Luke ostati tu još najmanje dva dana. Nije se baš razočarao, ali nadao se da će ga sreća poslužiti, ili to što je ta’veren. Mada, koliko može da se seti, to mu nikada nije donelo ništa sem nesreće.

„Redovi pred ulazom već su dugački kao juče najduži“, kaza mu Luka mlatarajući rukama. Bili su u Lukinim ogromnim drečavim kolima, rano ujutro nakon Renine pogibije, a visoki čovek je sedeo u pozlaćenoj stolici za uzanim stolom – pravim stolom, ispod kojeg su bile stoličice za goste; u većini drugih kola stolovi su bili priručni i konopcima su se spuštali s tavanice, dok su ljudi sedeli na krevetima da bi jeli. Luka još nije obukao neki od svojih upadljivih kaputa, ali nadoknađivao je to mlataranjem. Latel, njegova žena, spremala je kašu za doručak na jednoj maloj peći od cigala sa gvozdenom pločom, sazidanoj u uglu tih kola bez prozora, tako da su se u vazduhu snažno osećali začini. Što se Meta tiče, ta žena strogog izraza lica u sve što sprema stavlja toliko začina da joj se jela ne mogu jesti, ali Luka uvek proždire sve što mu stavi u tanjir kao da je reč o gozbi. Mora da mu se jezik uštavio. „Danas očekujem dvostruko više posetilaca, a možda i trostruko, kao i sutra. Ljudi ne mogu da vide sve za vreme samo jedne posete, a ovde mogu da priušte da nas posete dva puta. Ništa kao kada se dobar glas prenosi od usta do usta, Kautone. Od usta do usta. To dovodi jednak broj posetilaca kao Aludrini Cvetovi noći. Kako se stvari odvijaju, osećam se skoro kao ta’veren. Brojna publika i svi izgledi da bude još brojnija. Povelja zaštite od visoke gospe.“ Luka odjednom ućuta, malčice posramljeno, kao da se tek tog trena setio da se Metovo ime u toj povelji pominje kao ime nekoga izričito isključenog iz te zaštite.

„Možda ti se baš i ne bi dopalo da si zaista ta’veren“, promrmlja Met, a drugi čovek ga čudno pogleda. Met gurnu prst iza crnog svilenog šala koji mu je krio ožiljak od omče i povuče ga. Na trenutak mu se učinilo da je previše stegnut. Noć je proveo sanjajući tmurne snove o leševima koji plutaju nizvodno i probudio se sa zvukom čangrljanja kockica u glavi, što je uvek loš znak, a sada kao da mu skaču po mozgu jače nego ranije. „Mogu da ti platim koliko bi zaradio na svakoj predstavi odavde do Lugarda, ma kolika bila poseta. To je preko onoga što sam ti obećao za prevoz do Lugarda.“ Ako se predstava ne bude svaki čas zaustavljala, skratiće vreme potrebno da se stigne do Lugarda za najmanje tri četvrtine. Još i više, ako mu pođe za rukom da ubedi Luku da na drumu provodi čitave dane, a ne po pola dana kako sada čini.

Luka je zamišljeno klimao, kao da mu se dopada ta zamisao, ali onda je samo odmahnuo glavom sa očigledno lažnom tugom na licu i raširio ruke. „A kako bi to izgledalo, putujuća predstava koja nikada ne staje da bi održavala priredbe? Izgledaće sumnjivo, eto kako. Imam povelju, a sem toga visoka gospa će se založiti za mene, ali ti svakako ne želiš da nam navučeš Seanšane na glavu. Ne, ovako je bezbednije za tebe.“ Taj čovek ne misli na krvavu bezbednost Meta Kautona, već na to da će mu ta njegova krvava predstava doneti više para nego što bi mu Met platio. To, ali i kako da sebe dovede u središte pažnje što više može, u istoj meri u kojoj su i izvođači u središtu pažnje posetilaca, što je njemu skoro jednako važno kao zlato. Neki od izvođača pričaju o tome šta će kada se povuku iz tog posla – ali ne i Luka. On namerava da tera dok ne crkne usred predstave. A i tada će namestiti da se to desi za vreme najveće moguće posete.

„Spremno je, Valane“, nežno kaza Latel, šaka umotanih u krpe da se ne bi opekla dižući gvozdeni lonac sa šporeta i spuštajući ga na debeli izatkani podmetač na stolu. Dva mesta već su bila postavljena, s belim emajliranim tanjirima i srebrnim kašikama. Luka mora da jede srebrnim kašikama, čak i kada su svima ostalima dobre limene, pa čak i od roga ili drveta. Strogog pogleda i stisnutih usana, krotiteljka medveda izgledala je krajnje čudno s dugom belom keceljom preko iskričave plave haljine. Njeni medvedi verovatno priželjkuju da se mogu popeti na neko drveće kada se namršti na njih. Ali za divno čudo, skakala je da bi udovoljavala svom suprugu. „Hoćeš li da jedeš s nama, gazda Kautone?“ U tim rečima nije bilo nimalo dobrodošlice; zapravo, sasvim suprotno, a ničim nije pokazala nameru da krene prema kredencu u kom behu tanjiri.

Met joj se pokloni, a ona se još kiselije namršti. Prema toj ženi je uvek bio uljudan i ljubazan, ali ona ga nikako nije volela. „Hvala vam na ljubaznom pozivu, gazdarice Luka, ali ne.“ Ona zastenja. Toliko o pristojnosti. On stavi na glavu svoj šešir ravnog oboda i izađe, dok su mu kockice i dalje zveckale.

Lukina velika kola, sva blistavo crvena i plava, prekrivena zlatnim zvezdama i kometama, kao i srebrnim mesečevim menama, nalazila su se u središtu putujuće predstave, što je moguće dalje od smrdljivih kaveza sa životinjama i konjskih vezova. Bila su okružena manjim kolima, kućicama na točkovima, mahom bez prozora i uglavnom jednobojnih, bez Lukinih dodatnih ukrasa, kao i čadorima veličine omanjih kuća – plavim, zelenim ili crvenim, a ponekad prugastim. Sunce je za skoro svoj prečnik bilo iznad obzorja na nebu kojim su retki beli oblaci lenjo lebdeli, a deca su se igrala obručima i loptama dok su se izvođači zagrevali i pripremali za jutarnje priredbe; muškarci i žene su se uvrtali i istezali, a mnogi od njih su na kaputima ili haljinama imali blistave šljokice. Od njih četiri u labavim šalvarama uvezanim oko članka i bluzama toliko providnim da se skoro sve videlo, Met se štrecnuo. Dve su sedele na sopstvenim glavama preko ćebadi raširenih po zemlji ispred svog crvenog šatora, dok su se druge dve uplele u naizgled nerazmrsive čvorove. Kičme mora da su im od paljene žice! Snagator Petra stajao je nag do pojasa pored zelenih kola koja je delio sa svojom ženom i zagrevao se dižući jednom rukom tegove za koje Met nije bio siguran da li bi ih mogao podići obema rukama. Čoveku su mišice bile deblje od Metovih butina, a nije se ni najmanje znojio. Klarinini psići stajali su u vrsti ispred ulaza u kola, vrteći repićima i željno je iščekujući. Za razliku od Latelinih medveda, Met je mislio da psi te punačke žene izvode svoje tačke da bi joj izmamili osmehe.

Kada mu kockice zvekeću u glavi, uvek je u iskušenju da samo tiho sedne negde gde se po svoj prilici ništa neće desiti i da sačeka da kockice stanu, pa je tako – premda bi uživao u tome da gleda akrobatkinje, gipke koliko i artistkinje – krenuo da prepešači onih pola milje do Džuradora, pomno gledajući ispod oka sve s kojima se susretao na širokom putu od nabijene zemlje. Nadao se da će kupiti nešto.

Ljudi su dolazili da stanu u dugački red iza debelog konopca koji se pružao uz visoki platneni zid oko predstave, a samo je šačica posetilaca imala nešto više od trunčice veza na ženskim haljinama ili muškim kratkim kaputima, dok je nekoliko seljačkih taljiga sa širokim točkovima tandrkalo iza konja ili vola. Prilike su se kretale među omanjom šumom vetrenjača koje su vadile vodu iz zdenaca soli na niskim brdima iza grada i oko dugih bazena za isparavanje. Trgovački karavan koji se sastojao od platnom pokrivenih kola, njih dvadeset koje su vukle zaprege od šest konja, izlazio je kroz gradsku kapiju dok se on približavao, a na klupi pored vozara prvih kola sedela je lično trgovkinja, ogrnuta jarkozelenim plaštom. Jato vrana grakćući prelete preko njegove glave, a on se naježi, ali niko ne nestade pred njegovim očima, i svi su bacali duge senke, koliko je mogao da vidi. Danas drumom ne hode seni mrtvih, mada je bio ubeđen da je upravo to juče video. To što mrtvi hodaju drumovima ne može da znači ništa dobro. To vrlo verovatno ima nekakve veze s Tarmon Gai’donom i Random. Boje mu se uskomešaše u umu i na tren, u sebi, ugleda Randa i Min kako stoje pored jednog velikog kreveta i ljube se. Zatetura se i skoro se spotače o sopstvene čizme. Nisu imali odeće na sebi! Moraće da pazi kada razmišlja o Randu... Boje se opet uskomešaše i na tren uobličiše, a on se opet spotače. Ima i gorih stvari za gledanje od ljubljenja. Dobro da pazi o čemu razmišlja. Svetlosti!

Dva stražara stajala su kod gvožđem okovane kapije oslanjajući se na svoje halebarde. Ljudi prekaljenih lica u belim oklopnim prsnicima i kupastim belim kalpacima sa čelenkama od konjskih repova sumnjičavo su ga gledali. Verovatno misle da je pijan. On im klimnu, pokušavajući da ih odobrovolji, ali njihovi mrgodni izrazi ne promeniše se ni za dlaku. Dobro bi mu došlo žestoko piće. Ali stražari nisu pokušali da ga spreče da uđe, već su ga samo gledali kako prolazi. Pijanice prave nevolje, što naročito važi za čoveka koji je tako rano ujutro već pijan, ali pijanica u dobrom kaputu – jednostavnom, ali dobro skrojenom i od dobre svile – čovek sa čipkom na rubovima rukava nešto je sasvim drugo.

Kaldrmisane džuradorske ulice bile su bučne čak i tako rano: od uličnih prodavača koji su nosili poslužavnike ili stajali iza svojih pokretnih tezgi i na sav glas nudili robu, trgovaca za uzanim stolovima ispred svojih radnji koji urlaju koliko im je roba dobra, do bačvara koji su čekićima nameštali obruče na burad za prevoz soli. Zveket razboja na kojima su se tkali ćilimi skoro da je gušio zvonjavu pokojeg kovačkog čekića, a muziku flauta, bubnjeva i dulčimera koja je dopirala iz gostionica i krčmi ne bi trebalo ni da pominje. Zbrčkan je to grad, s radnjama, kućama i gostionicama odmah pored krčmi i konjušnica, sav od kamena i krovova pokrivenih crvenkastim crepovima.

Dobar je grad Džurador. I to grad naviknut na lopovluk. Većina prozora na nižim spratovima bila je zagrađena debelim rešetkama od kovanog gvožđa. Na domovima bogataša, mahom trgovaca solju, to je važilo i za prozore na višim spratovima. Mamila ga je muzika iz gostionica i krčmi. Verovatno u većini njih ima kockanja; skoro da može osetiti kako se kockice prevrću preko stola. Predugo je prošlo otkad je zatresao kockice u ruci, a ne u glavi, ali tog jutra nije došao u grad radi kocke. Još nije doručkovao, pa je stoga prišao jednoj izboranoj ženi s poslužavnikom o remenu okačenom oko vrata koja je vikala; „Pite od mesa, od najbolje govedine u Altari.“ Poverovao joj je na reč i dao joj koliko je bakrenjaka tražila. Na gazdinstvima oko Džuradora nije video stoku, već samo ovce i koze, ali najbolje je ne zanimati se previše za ono šta je u pitama koje se prodaju na ulicama ma kog grada. Možda ima krava na obližnjim gazdinstvima. Možda. U svakom slučaju, pita od mesa je bila ukusna i za divno čudo još vruća, pa je on nastavio da se šeta ulicom prepunom sveta, prebacujući vruću pitu iz ruke u ruku i brišući mast s brade.

Pazio je da u gomili ni na koga ne naleti. Altarci su mahom nezgodni i lako se vređaju. U ovom gradu čovek može da u dlaku oceni nečiji položaj po količini veza na kaputu, haljini ili plaštu – što više veza to viši položaj – dobrano pre nego što se približi dovoljno da vidi nosi li taj neko vunenu ili svilenu odeću, mada bogatije žene kriju maslinasta lica providnim velovima koji vise s kitnjastih češljeva zadenutih u čvrsto namotane pletenice, ali i muškarci i žene, bilo da je reč o trgovcima solju ili uličnim prodavcima traka za kosu, za pojasevima nose duge zakrivljene noževe i ponekad se igraju drškama kao da traže s kime će se potući. Uvek se trudi da izbegava tuče, mada ga sreća retko kada služi kada je o tome reč. Izgleda da je to zbog toga što je ta’veren. Kockice nikada ranije nisu nagoveštavale tuču – bitke, to da, ali nikada makljanje na ulici – ali svejedno je hodao izuzetno pažljivo. Naravno, to neće nimalo pomoći. Kada kockice stanu, onda stanu – i to je to. Ali ne vidi nikakvog razloga da iskušava sreću. Mrzi da iskušava sreću. Sem kada je o kockanju reč, naravno, ali to za njega teško da je iskušavanje sreće.

A onda ugleda bure puno debelih palica i štapova za šetnju ispred jedne radnje gde su mačevi i bodeži bili izloženi pod budnim okom grmalja izguljenih pesnica i često lomljenog nosa, s debelom batinom za pojasom, pored neizbežnog bodeža. Čovek je grubim glasom vikao da su sva prikazana sečiva iskovana u Andoru, ali svi koji ne kuju sečiva koja prodaju uvek tvrde da su iz Andora, ili iz Krajina. Ili ponekad iz Tairena. U Tiru se pravi dobar čelik.

Na Metovo iznenađenje i oduševljenje, ispostavilo se da se u buretu nalazi i jedan vitak štap od crne tise, preko stopu viši od njega. On izvadi štap iz bureta i pregleda sitna, skoro isprepletena vlakna od kojih se drvo sastojalo.

Jeste, reč je o crnoj tisi. Lukovi od tog drveta daju onoliku silu upravo zahvaljujući tim isprepletenim vlaknima – dvostruko veću nego bilo koje drugo drvo. Čovek nikada ne može biti siguran dok ne krene da delje suvišak sa štapa, ali izgleda mu savršeno. Kako se pod Svetlošću crna tisa zatekla u južnoj Altari? Bio je siguran da raste samo u Dvema Rekama.

Kada je vlasnica, jedna vitka žena s pticama jarkog perja izvezenim ispod nedara, izašla i počela da hvali sečiva koja prodaje, on upita: „Gazdarice, koliko za ovaj crni štapić? “

Ona trepnu, iznenađena što čovek odeven u svilu i čipku hoće da kupi štap – bez obzira na to što je tako tanak, ona je krvavo mislila da je krvava stvar zapravo štap za borbu – i navede cenu koju on plati bez pogađanja. Ona na to opet trepnu i namršti se, kao da je pomislila da je trebalo da traži više. Platio bi on i više nego što je tražila da bi napravio dvorečanski luk. Sa sirovim štapom za luk preko ramena, on nastavi dalje, proždirući ostatke pite od mesa i brišući ruku o kaput. Ali nije došao radi doručka ili štapa za luk ništa više nego radi kockanja. Zanimale su ga konjušnice.

U konjušnicama uvek ima neki konj za prodaju, a ako se ponudi dobra cena, obično su voljni da prodaju i konje koji nisu bili određeni za to. Tako je bar kada Seanšani ne pokupe sve konje. Srećom, Seanšani su za sada bili samo u prolazu kroz Džurador. Lutao je od konjušnice do konjušnice, gledajući sivce i dorate, zelenke i šarce, mrkove i kulaše, vrane i bele konje, kao i jabučaste sivce, sve kobile ili škopce. Pastuv mu ne bi odgovarao. Nisu svi konji koje je gledao imali plitak trbuh ili duge cevanice, ali nijedan od njih nije se podudarao sa onim što je on imao na umu – sve dok nije ušao u uzanu konjušnicu udenutu između jedne velike gostionice sazdane od kamena, po imenu Dvanaest zdenaca soli, i tkačke radionice.

Čovek bi pomislio da buka koju stvaraju razboji smeta konjima, ali svi su bili tihi, očigledno naviknuti na te zvukove. Konjušnica se pružala dublje nego što je očekivao, ali svetiljke okačene o stubove davale su dobro svetlo čak i daleko od vrata. Vazduh, pun prašine iz senjaka u potkrovlju, osećao se na seno, ovas i konjsku balegu, ali ne na ustajalu balegu. Pregrade su čistila trojica ljudi s lopatama. Vlasnik je konjušnicu držao uredno. To znači da ima manje izgleda za oboljenja. Iz nekih konjušnica je izlazio nakon što prvi put udahne u njima. Crno-bela kobila bila je izvedena iz svog pregratka i vezana konopcem dok je jedan konjušar stavljao svežu slamu, a stajala je čvrsto i ušiju načuljenih napred, što je bio znak budnosti. Otprilike petnaest šaka visoka, bila je izdužena i širokih grudi, što govori o tome da je izdržljiva, a noge su joj bile savršeno srazmerne, kratkih cevanica i kopita pod dobrim uglom. Ramena su joj bila dobro iskošena, a greben u strogoj ravni sa sapima.

Po građi je dobra kao Kockica, ako ne i bolja. A još važnije od toga beše što je bila od rase za koju je čuo, ali za koju je mislio da je nikada u životu neće videti – brijač iz Arad Domana. Nijedna druga rasa nema te prepoznatljive boje. Na njenoj dlaci crno se spajalo s belim u pravim linijama kao da su rasečene brijačem, pa otud i to ime za rasu. Njeno prisustvo u tom gradu jednako je zbunjujuće kao prisustvo crne tise. Oduvek je slušao kako nijedan Domanac neće prodati brijača nijednom strancu. Prešao je pogledom preko nje onako ovlaš, gledajući druge životinje u njihovim pregradama. Da li su se to kocke u njegovoj glavi usporile? Ne, samo mu se učinilo. Bio je siguran da se kotrljaju jednako brzo kao u Lukinim kolima.

Jedan vižljast čovek s tek rubom sede kose na glavi priđe mu i nakloni mu se preko sklopljenih šaka. „Tok Firnim, milostivi“, predstavi se glasom u kojem se čuo grub naglasak, sumnjičavo odmeravajući štap za luk prebačen preko Metovog ramena. Ljudi u svilenim kaputima i sa zlatnim pečatnim prstenjem retko kada nose takvo šta. „Kako ti mogu biti od pomoći? Da li moj lord želi da iznajmi konja? Ili da ga kupi?“ Ramena prsluka koji je nosio preko košulje što je nekada možda bila bela bila su izvezena sitnim cvećem jarkih boja. Met je izbegavao da uopšte pogleda cveće. Čoveku je za pojasom bio jedan od onih zakrivljenih noževa, a na preplanulom licu videla su mu se dva duga bela ožiljka. Stara ožiljka. Ako je u poslednje vreme učestvovao u nekim borbama, to ga nije obeležilo nigde gde se vidi.

„Da kupim, gazda Firnime, ako imaš nešto za prodaju. Ako mogu da nađem makar napola pristojnog konja. Nuđeno mi je toliko bangavih mrcina, predstavljenih kao da su šestogodišnjaci, a zapravo imaju po osamnaest godina, ako ne i preko, da je to neverovatno.“ Isceri se i malčice pomeri štap. Njegov tata tvrdi da pogađanje ide bolje ako nateraš onog drugog da se isceri.

„Imam tri na prodaju, milostivi, a nijedan nije bangav“, odgovori vižljasti čovek i opet se nakloni, bez ikakve naznake smeška na usnama. „Jedna je upravo izvedena iz svog pregratka. Pet godina je stara i reč je o vrhunskom konju, milostivi. A džabe je po ceni od deset kruna. U zlatu“, bezizražajno dodade.

Met razjapi usta. „Za šarca? Znam da su cene skočile zbog Seanšana, ali to je smešno!“

„O, milostivi, nije ona običan šarac. Ona je brijač, eto šta je. Domanski krvorođeni jašu brijače.“

Krv i krvavi pepeo! Toliko o ubijanju cene. „Tako kažeš, tako kažeš“, promrmlja Met, spuštajući jedan kraj štapa za luk na kameni pod, kako bi mogao da se osloni na njega. Kuk ga sada retko kada muči, sem kada mnogo šeta, ali tog jutra se našetao i kuk je počeo da ga žiga. Pa, bez obzira na to može li da ubije cenu, mora igru odigrati do kraja. Trgovanje konjima ima svoja pravila. Čovek koji ih prekrši prosto traži da mu isprazne kesu. „Što se mene tiče, nikada nisam čuo za konje koji se tako zovu. Šta još imaš? Pazi, zanimaju me samo škopci ili kobile.“

„Samo škopce i držim, izuzev brijača, milostivi“, odgovori mu Firnim, malo naglašavajući reč brijač. Okrenu se prema zadnjem delu konjušnice i viknu: „Adela, izvedi onog velikog dorata što je na prodaju.“ Jedna vitka mlada žena bubuljičavog lica, odevena u čakšire i jednostavan tamni prsluk, izađe iz zadnjeg dela konjušnice da ga posluša. Firnim je rekao Adeli da prošeta najpre dorata, a onda jednog jabučastog sivca i to blizu vrata, na jakoj svetlosti. Met je zbog toga morao da mu oda priznanje. Držanje im uopšte nije bilo loše, ali dorat je bio prevelik, više od sedamnaest šaka visok, a sivcu su uši bile napola položene i dvaput je pokušao da ugrize Adelu za ruku. Ali ona je bila umešna sa životinjama i lako je izbegavala ugrize prgavog sivca. Lako bi mu bilo da odbaci i jednog i drugog konja, čak i da se nije rešio za brijača.

Jedan vitak mačor sa sivim prugama, kao mala divlja mačka, dođe odnekud i sede ispred Firnimovih nogu kako bi olizao krvavu ranu na ramenu. „Ne mogu da se setim da su pacovi bili gori ikada nego ove godine“, promrlja vlasnik konjušnice, mršteći se na mačora. „A i više grizu. Moraću da nabavim još jednu mačku, ili možda dve.“ A onda se vrati na posao. „Hoće li milostivi da pogleda moju diku, pošto ostali ne odgovaraju?“

„Valjda bih i mogao da pogledam tog šarca, gazda Firnime“, sumnjičavo odgovori Met. „Ali ne po ceni od deset kruna.“

„U zlatu“, dodade Firnim. „Hurde, prošetaj brijača za lorda.“ Opet je naglasio rasu. Teško će biti da ga ubedi da snizi cenu. Sem ako mu to što je ta’veren za promenu ne pomogne. Sreća ga nikada ne služi kada je reč o neposrednim stvarima kao što je cenkanje.

Hurd je bio čovek koji je posipao čistu slamu po brijačevoj pregradi, jedan zdepast čovek kojem su na glavi ostale otprilike tri sede vlasi, ali nijedan zub u ustima. To je bilo očevidno kada se cerio, što je činio dok je terao kobilu ukrug. Očigledno je bilo da voli tu životinju, a za to je imao i razloga.

Korak joj je bio dobar, ali Met ju je svejedno pomno pregledao. Po zubima se videlo da je Firnim bio iskren kada je reč o njenom godištu – samo budala preterano laže za konjsku starost, ako i kupac nije budala, mada je iznenađujuće koliko mnogo prodavača za kupce misli da su upravo to – a uši su joj se naćulile prema njemu kada ju je pomazio gledajući joj oči. Bile su bistre i jasne. Opipao joj je noge i nije našao ni traga upali ili otoku. Nigde na njoj nije bilo ranica, ozleda, niti lišajeva. Između njenog grudnog koša i lakta stala mu je čitava pesnica – kobila je začelo dugog koraka – a između poslednjeg rebra i vrha kuka jedva da je mogao da mu stane dlan. Izdržljiva je i malo je verovatno da će istegnuti tetivu ako brzo trči.

„Vidim da se milostivi razume u konje.“

„To da, gazda Firnime. A deset zlatnih kruna je previše, naročito kada je reč o šarcu. Znaš, neki kažu da oni donose nesreću. Mada ja u to baš i ne verujem, inače ne bih pitao da je kupim.“

„Nesreću? Za to nikada nisam čuo, moj lorde. Koliko nudiš?“

„Za deset zlatnih kruna mogao bih da kupim čistokrvnog tairenskog trkača. Istina, ne najboljeg, ali svejedno tairenskog trkača. Daću ti deset kruna. U srebru.“

Firnim zabaci glavu i grohotom se zasmeja, pa kada prestade, krenuše da se ozbiljno cenkaju. Met mu na kraju dade pet kruna u zlatu, skupa sa četiri marke u zlatu i tri krune u srebru, sve iskovane u Ebou Daru. U kovčegu ispod njegovog kreveta ima novca iz mnogih zemalja, ali da bi se plaćalo stranim novcem obično se morao naći neki bankar ili menjač da taj novac izmeri i izračuna koliko vredi u mesnim parama. Sem što bi to privuklo više pažnje nego što bi on želeo, na kraju bi konja platio još više, a možda i svih deset zlatnih kruna. Tasovi u menjačnicama uvek tako rade. Nije očekivao da će tom čoveku toliko ubiti cenu, ali sudeći po Firnimovom izrazu lica – napokon se cerio – ni on nije očekivao da će dobiti toliko para. Uvek je najbolje kada se trgovina konjima tako završi, kada obe strane misle da su u prednosti. Sve u svemu, taj dan je počeo vrlo dobro, bez obzira na krvave kockice. Trebalo je da zna da to neće potrajati.

Kada se u podne vratio do predstave, jašući brijača bez sedla zato što ga je kuk boleo, a kockice mu čangrljale u glavi, video je da je red ljudi koji čekaju da prođu ispod velikog plavog barjaka razvučenog između dve visoke motke, na kom je krupnim crvenim pismenima izobražen naziv predstave, duži nego što je bio kada je otišao. Dok su ljudi bacali novčiće u ibrik od providnog stakla koji je držao jedan zdepasti konjušar u grubom vunenom kaputu, a on sve odatle prosipao u gvožđem okovani sanduk, sve pod budnim okom drugog, još krupnijeg konjušara, još ljudi je stajalo u red, tako da se činilo kao da se nikada ne skraćuje. Red se protezao i nakon kraja konopca, pa je zamicao za ugao. Za divno čudo, nigde nije bilo guranja. U redu je bilo i očiglednih seljaka, u odeći od grube čoje i s prljavštinom utisnutom u šake, mada su bar lica dece i domaćica bila umivena i čista. Nažalost, Luka je dobio gomilu posetilaca koju je tražio i kojoj se nadao. Sada nema nikakvih izgleda da će ga ubediti da krenu sutra. One kocke govore da će se nešto desiti, nešto sudbonosno za krvavog Meta Kautona, ali šta? Bilo je trenutaka kada su se kockice zaustavile, a on svejedno nije znao šta se dogodilo.

Odmah iza platnenog zida, pored ljudi koji su hrlili da uživaju u izvođačima koji su niz obe strane glavne ulice izvodili svoje tačke, Aludra je preuzimala isporuku dva tovara različitih veličina. Ili možda ne samo obične buradi. „Pokazaću ti kud da odvežeš kola“, reče ta vitka žena vozaru prvih kola, jednom mršavom čoveku isturene vilice. Aludrine do pojasa duge, đinđuvama ukrašene pletenice zanjihaše se kada njen pogled na trenutak pođe za Metom, ali smesta se ponovo okrenu vozaru. „Konji, nakon toga ćeš ih odvesti do vezova, da?“

Šta li je kupila u toj količini? Svakako da je reč o nečemu za njene vatromete. Svake noći, ubrzo nakon što padne mrak, tako da može uhvatiti sve pre nego što pođu na spavanje, puštala je svoje cvetove noći, po dva ili tri za grad veličine Džuradora, ili ako je nekoliko sela blizu jedno drugome. Dosetio se nekih stvari zbog kojih bi joj bio potreban zvonolivac, ali jedino čega se setio a da zapravo ima nekog smisla, potpuno je besmisleno koliko on može da vidi.

Sakrio je kobilu u vezu za konje. Pa, brijač i ne može da se sakrije, ali konj je manje primetan među drugima, a još nije kucnuo pravi čas. Štap za luk je ostavio u praznim kolima koja je delio sa Egeanin I Domonom, pa je pošao ka Tuoninim izbledelim purpurnim kolima, sada ispregnutim nedaleko od Lukinih, mada je Met priželjkivao da su ostala kod tovarnih kola. Samo Luka i njegova žena znaju da je Tuon visoka gospa, a ne sluškinja koja je smerala da Egeaninom navodnom mužu otkrije da su ona i Met ljubavnici, ali mnogi izvođači i ostali pripadnici putujuće priredbe već su počeli da se pitaju zašto Met provodi daleko više vremena s Tuon nego sa Egeanin. Pitaju se i ne odobravaju to što se dešava. Oni su mahom preterani čistunci kada je o takvim stvarima reč, čak i artistkinje. Bekstvo sa suprugom okrutnog velmože je nešto romantično. Očijukanje sa služavkom je pokvareno. To što su Tuonina kola dobila mesto među ljudima koji su već godinama s Lukom i koji su njegovi najcenjeniji izvođači dovešće do još priče.

Zapravo, kolebao se da li da uopšte ide kod Tuon, pošto mu kockice onoliko dobuju u glavi. Prečesto se zaustavljaju u njenom prisustvu, a on i dalje ne zna zašto se to dešava. Ne zasigurno. Možda je ono prvi put bilo samo stoga što ju je upoznao. Naježio se razmišljajući o njoj. Svejedno, sa ženama uvek moraš da se igraš sa srećom. A sa ženom kao što je Tuon, deset puta dnevno, i to ne znajući kakvi su izgledi sve dok ne bude prekasno. Ponekad se pitao zašto mu sreća ne pomaže više sa ženama. Žene su svakako nepredvidljive kao svake pošteno napravljene kockice.

Ispred kola nije stražario niko od Crvenruku – to su sada prevazišli – pa je on stoga potrčao uz kratko stepenište u zadnjem delu kola i pokucao jednom, pre nego što je otvorio vrata i ušao. Naposletku, on plaća najam za ta kola, a teško da u ovo doba dana leže u krevetu, neobučene. U svakom slučaju, vrata imaju rezu ako im je potrebno da spreče ljude da ulaze.

Gazdarica Anan je otišla nekud, ali unutra je svejedno bila gužva. Uzani sto bio je spušten konopcima s tavanice, a na njemu poredani tanjiri s hlebom, maslinama i sirom, skupa s jednim od Lukinih visokih srebrnih ibrika za vino, jednim zdepastim čajnikom s crvenim prugama i šoljama oslikanim cvetnim šarama. Tuon, glave pokrivene gustim kovrdžama koje rastu već mesec dana, sedela je na jedinoj stoličici u kolima, na suprotnom kraju stola, dok je Selukija sedela na jednom od kreveta sa strane, a Noel i Olver na drugom krevetu, nalakćeni na sto. Selukija je danas bila u tamnoplavoj eboudarskoj haljini, sa izrezom takvim da su joj se upečatljiva prsa lepo videla, i s cvetnom maramom vezanom oko glave, ali Tuon beše odevena u crvenu haljinu koja kao da je sva bila od sićušnih oštrih nabora. Svetlosti, tek joj je juče kupio svilu! Kako li je ubedila švalju da joj već sašije haljinu? Prilično je siguran da to traje duže od jednog dana. Verovatno je obećala pozamašnu količinu njegovog zlata. Pa, ako ženi kupiš svilu, moraš očekivati da ćeš platiti da od nje sašiju haljinu. Tu je izreku čuo kao dečak, kada mu ni na kraj pameti nije bilo da će ikada u životu moći da priušti svilu, ali to je bila suva istina.

„... Izvan njihovih sela viđaju se samo žene“, govorio je Noel, ali kada Met uđe u kola i zatvori vrata za sobom, čvornovati sedokosi starac ućuta. Iskrzana čipka na rubovima Noelovih rukava videla je bolje dane, kao i lepo skrojeni kaput od sive vune, ali i jedno i drugo bilo je čisto i uredno, mada je zapravo izgledalo čudno u poređenju s njegovim iskrivljenim prstima i izubijanim licem. Ti prsti i to lice kao da su pripadali nekom ostarelom krčmarskom grubijanu, koji je nastavio da se tuče davno nakon što je bio u najvećoj snazi. Olver, u lepom plavom kaputu koji je Met dao da mu se sašije, široko se isceri kada ga vide, kao neki Ogijer. Svetlosti, on je dobar dečak, ali s tim krupnim ušima i širokim ustima nikada neće biti zgodan. Ako misli da ima ikakve sreće sa ženama, moraće poprilično da popravi svoje ponašanje prema njima. Met je pokušavao da provodi više vremena sa Olverom, kako bi ga otrgnuo od uticaja njegovih „čika“, Vanina i Harnana, kao i drugih Crvenruku, i dečak izgleda da uživa u tome – samo ne onoliko kao što uživa u igranju zmije i lisice ili kamenova s Tuon i u zurenju u Selukijina prsa. Lepo je i krasno da oni momci uče Olvera kako da odapinje strele, kako da se služi mačem i tome slično, ali ako Met ikada bude saznao ko ga je naučio da gleda tako pohotno...

„Pazi na ponašanje, Igračko“, prekori ga Tuon glasom otegnutim kao med koji klizi iz posude. Tvrd med. Kada je u njegovoj blizini, sem ako ne igraju kamenove, izraz joj je obično strog kao u sudije koji izriče smrtnu presudu, a ni glas joj nije bolji. „Pokucaš, pa sačekaš dozvolu da uđeš. Sem ako nisi vlasništvo ili sluga. Onda ne kucaš. Takođe ti je kaput umašćen. Očekujem od tebe da vodiš računa da budeš čist.“ Olveru se kez izgubi s lica kada začu kako grdi Meta. Noel provuče pokrivljene prste kroz dugu kosu i uzdahnu, pa se zagleda u zeleni tanjir pred sobom, kao da će u maslinkama naći smaragde.

Bez obzira na zlokoban glas, Met je uživao da gleda tamnoputu ženicu koja će mu biti supruga. Koja mu već jeste napola supruga. Svetlosti, sve što treba da učini jeste da izgovori tri rečenice i stvar je završena! Plamen ga spalio, ali jeste prelepa. Nekada bi za nju pomislio da je dete, ali to je bilo zbog njene visine i zbog toga što joj je lice bilo skriveno providnim velom. Bez tog vela, očigledno je da njeno srcoliko lice pripada odrasloj ženi. Njene krupne oči su mastiljavi zdenci u kojima bi čovek mogao da provede život plivajući. Njeni retki osmesi umeju da budu tajanstveni ili nestašni, a njemu su iznad svega dragi. A uživa i u tome da je zasmejava. To jest, kada se ne smeje njemu. Istina, malo je vitkija nego što on voli, ali ako mu ikada uspe da je zagrli a da Selukija ne bude prisutna, ubeđen je da bi osećaj bio taman kakav treba. A možda je i ubedi da ga nekoliko puta poljubi tim punim usnama. Svetlosti, ponekad sanja o tome! Nema veze što ga grdi kao da su već u braku. Pa, skoro da nema veze. Plamen ga spalio ako mu je jasno zašto je malo masti bitno. Lopin i Nerim, dvojica slugu koje vuče na grbači, potući će se oko toga ko će imati tu čast da očisti kaput. Imaju toliko malo posla da će se zaista potući ako on ne odredi ko će završiti posao. Ali to joj nije kazao. Za žene nema ništa slađe nego kad čovek počne da se brani – a čim počne, ona je pobedila.

„Pokušaću da to upamtim, Prekrasna“, kaza smešeći se najbolje što ume, pa skliznu pored Selukije i spusti šešir njoj s druge strane. Cebe se naboralo između njih dvoje i bili su najmanje stopu razmaknuti, ali čovek bi pomislio da se pribio odmah uz nju. Oči su joj plave, ali pogledala ga je tako besno da je pomislio kako će mu se kaput oprljiti. „Nadam se da je u tom peharu ispred Olvera više vode nego vina.“

„To je kozje mleko“, uvređeno se javi dečak. Ah. Pa, možda je Olver još premlad čak i za dobro razvodnjeno vino.

Tuon se ukoči i uspravi u stolici, mada beše niža od Selukije, koja je i sama niska žena. „Kako si me to nazvao?“, upita ga, odsečno koliko je to njen naglasak dozvoljavao.

„Prekrasna. Ti imaš ime odmila za mene, pa sam pomislio da bi trebalo da i ja imam ime od milošte za tebe, Prekrasna.“ Selukija je tako iskolačila oči da je mislio kako će joj ispasti iz glave.

„Shvatam“, promrmlja Tuon i zamišljeno napući usne. Prsti njene desne šake mrdnuše se kao sami od sebe, ali Selukija smesta ustade s kreveta i priđe jednom kredencu. Ali svejedno ga ošinu pogledom preko Tuonine glave. „U redu“, trenutak kasnije kaza Tuon. „Biće zanimljivo videti ko će da pobedi u ovoj igri. Igračko.“

Metu osmeh iščile s lica. Igri? Samo je pokušavao da povrati makar malo ravnoteže. Ali ona u tome vidi igru, a to znači da postoji mogućnost da on izgubi. Što je čak verovatno, pošto nema nikakve predstave o tome o kakvoj je igri reč. Zašto žene uvek uspevaju da stvari budu tako... zamršene?

Selukija se vrati na mesto i gurnu okrnjenu šolju pred njega, kao i plavi tanjir s pola vekne hrskavog hleba, šest vrsta maslina iz turšije na gomili, i tri vrste sira. To ga malo oraspoloži. Nadao se tome, mada nije očekivao. Kada te žena jednom nahrani, posle joj bude teško da te spreči da opet gurneš noge pod njen sto.

„Evo o čemu se radi“, kaza Noel nastavljajući svoju priču. „U tim ajadskim selima mogu da se vide žene svih doba, ali nijedan muškarac stariji od dvadesete, ako i toliko. Ni jedan jedini.“ Olver razrogači oči. Dečak kao da je udisao Noelove priče o tim zemljama koje je video, čak i zemljama iza Aijelske pustare, i gutao ih je kao pas s maslom.

„Noele, jesi li u ikakvom srodstvu sa Džainom Carinom?“ Met zagrize maslinu i neupadljivo ispljunu košticu u dlan. Kao da je bila na rubu toga da se pokvari. Kao i sledeća. Ali bio je gladan pa ih je proždrao i za njima pojeo malo belog kozjeg sira koji se mrvio, zanemarujući to što se Tuon mrštila na njega.

Starac kao da se okameni, a Met otkide još jedan komad hleba i pojede ga pre nego što Noel odgovori. „Rođak“, nevoljno kaza. „Bio mi je rođak.“

„U srodstvu si sa Džainom Lakonogim?“, uzbuđeno upita Olver. Omiljena mu je knjiga Putovanja Džaina Lakonogog, i da mu Džuilin i Tera dopuštaju, ostajao bi dugo nakon svog vremena za spavanje čitajući je uz svetiljku. Jednom je kazao kako namerava da, kada odraste, vidi sve što je Lakonogi obišao, pa i više od toga.

„Ko je taj čovek s dva imena?“, upita Tuon. „Tako se priča samo o velikim ljudima, a vi pričate kao da bi svi trebalo da znaju za njega.“

„Bio je budala" sumorno nastavi Noel pre nego što Met stiže da otvori usta, ali sad Olver zinu i razjapi usta slušajući starca kako nastavlja da priča. „Vucarao se po svetu i ostavio dobru ženu koja ga je volela da umre od groznice, a on nije bio uz nju da je drži za ruku dok umire. Dopustio je da ga pretvore u svoju alatku...“ Noelovo lice odjednom poprimi ukočen i nekako prazan izraz. Zureći kroz Meta, protrlja se po čelu kao da pokušava da se nečega seti.

„Džain Lakonogi jeste bio veliki čovek“, žestoko se usprotivi Olver. Šake mu se stisnuše u male pesnice, kao da je spreman da se bori za svog heroja. „Borio se protiv Troloka i Mirdraala i imao je više pustolovina nego bilo ko na celome svetu. Čak više i od Meta! Uhvatio je Kovina Gemalana nakon što je Gemalan izdao Malkijer Senci!“

Noel se trže i pribra, pa potapša Overa po ramenu. „To jeste učinio, mali. To mu se može pripisati u zasluge. Ali koja je to pustolovina vredna da ostaviš ženu da umre u samoći?“ Zvučao je toliko tužno kao da će i on umreti na licu mesta.

Olver na to nije imao šta da odgovori i oneraspoložio se. Ako je Noel dečaku pokvario njegovu omiljenu knjigu, Met ima da popriča s njim – i to ozbiljno. Čitanje je važno – i on čita... ponekad – i postarao se da Olver ima knjige u kojima uživa.

Tuon ustade i pruži se preko stola da uhvati Noela za ruku. Strog izraz joj minu s lica i zameni ga nežnost. Širok opasač od tamnožute kože stezao joj je pas, naglašavajući joj vitkost i obline. Na to je otišlo još njegovih para. Pa, njemu je lako da dođe do novca, a ako ga ne potroši ona, vrlo je verovatno da bi ga bacio na neku drugu ženu. „Ti imaš dobro srce, gazda Čarine.“ Ona sve zove po krvavim imenima, sem Meta Kautona!

„Imam li, milostiva?“, upita Noel i to kao da zaista želi da čuje odgovor. „Ponekad mislim...“ Šta god da je ponekad mislio, oni to nisu saznali.

Vrata se širom otvoriše i Džuilin promoli glavu u kola. Kupasti crveni šešir tairenskog hvatača lopova bio je veselo naheren, kao i obično, ali po izrazu njegovog tamnoputog lica videlo se da je zabrinut. „Seanšanski vojnici dižu logor preko puta. Idem do Tere. Uplašiće se ako to čuje od nekog drugog.“ Čim to reče, smesta ode, ostavljajući otvorena vrata za sobom.

Загрузка...