8 Prosta seljanka

Logor je ležao oko ligu dalje, prilično udaljen od puta, među niskim pošumljenim brdima, odmah pored potoka deset koraka širokog kamenja, a samo pet koraka vode koji ni na jednom mestu nije prelazio iznad kolena. Sićušne srebrne i zelene ribice sklanjale su se pred konjskim kopitima. Slučajni prolaznici teško da su mogli ovde da nalete na njih. Najbliže naseljeno imanje nalazilo se na više od milje odatle, a Perin je lično proverio kako bi se uverio vode li ti ljudi svoje životinje na pojilo negde drugde.

On je, uistinu, pokušavao da izbegne pažnju koliko god je to bilo moguće, putujući sporednim putevima i najužim stazama ako nisu mogli da se drže šume. Taj je napor, u stvari, ispao beskoristan. Konji su mogli da se napasaju svagde gde je bilo trave, ali bilo im je potrebno makar malo zrnevlja, a čak i mala vojska morala je da kupuje hranu, mnogo hrane. Svakome od ljudi trebalo je četiri funte na dan, brašna i pasulja i mesa. Priče su se sigurno raširile po celom Geldanu, mada, uz malo sreće, niko nije slutio ko su. Perinovo lice se zgrči. Pa, možda i nije, sve dok se on nije izlanuo. No, ipak, ništa ne bi uradio drugačije.

To su, u stvari, bila tri logora, jedan blizu drugog i nijedan predaleko od potoka. Putovali su zajedno, prateći ga, navodno mu se pokoravajući, ali tu je bilo suviše ličnosti umešano, a niko nije bio sasvim siguran da li i ostali eže istom cilju. Oko devet stotina Krilatih stražara naguralo je svoje vatre za kuvanje izmedu redova sapetih konja, na širokoj livadi sa utabanom smeđom travom. Pokušavao je da zatvori nos pred tim izmešanim smradom konja, znoja, đubriva i kuvane kozetine, što je po vrelom danu bila vrlo neprijatna mešavina. Desetina stražara na konjima lagano je jahala ukrug, po dvojica zajedno, sa svojim dugim kopljima ukrašenim crvenim kićankama pod potpuno istovetnim uglom, ali ostatak Majenaca poskidao je svoje kalpake i grudne oklope. Bez kaputa, a često i bez košulje, ležali su ispruženi na ćebadima na suncu, ili su se kockali, ili su čekali na hranu. Neki pogledaše u Perina dok je prolazio, nekolicina se uspravila od svog posla da prouči novopridošle u njegovoj pratnji, ali niko nije pritrčao, što je značilo da su izvidnice još uvek napolju. Male izvidnice, bez kopalja, koje su mogle da vide, a da ne budu primećene. Pa, tako su se nadali. Nekada.

Šačica gai’šaina kretala se po različitim zadacima među niskim sivosmeđim šatorima na retko pošumljenoj padini brda nad Majencima. Na toj udaljenosti, ljudi u belom delovali su bezazleno, spuštenog pogleda i pokorni. Iz blizine bi delovali potpuno isto, ali većina njih bili su Šaido. Mudre su tvrdile kako su gai’šaini gai’šaini; Perin nije verovao nijednom Šaidou koji mu nije bio na vidiku. Na jednoj strani padine, pod očerupanim javorom, oko desetak Devica u kadinsorima klečalo je u krugu oko Sulin, najčvršće od njih, i pored njene sede kose. Ona je isto tako bila poslala izvidnice, žene koje su pešice mogle da se kreću jednako brzo kao i Majenci na konjima i koje su imale još više mogućnosti da izmaknu neželjenoj pažnji. Nijedna od Mudrih nije bila na otvorenom, ali jedna vitka žena, koja je mešala u velikom kotlu, ispravila se podupirući krsta dok je posmatrala Perina i ostale kako prolaze. Žena u zelenoj svilenoj jahaćoj haljini.

On je mogao da vidi namrštenost na Masurinom licu. Aes Sedai nisu mešale hranu da ne zagori u kotlu, niti su se bavile s dvadesetak drugih zadataka koje su Mudre postavljale njoj i Seonid. Masuri je za to krivila Randa, ali on nije bio tu, a Perin jeste. Ako bi imala i najmanju mogućnost, živog bi ga odrala.

Edara i Nivejrajn skrenuše na tu stranu, jedva pomerajući naslage mrtvog lišća koje je pokrivalo zemlju, iako su nosile te nezgrapne suknje. Seonid ih je pratila, a obrazi su joj i dalje bili naduveni od marame. Ona se izvila u sedlu da bi pogledala u Perina. Da je mogao da poveruje kako Aes Sedai može da deluje uznemireno, njen bi izgled tako nazvao. Farn i Teril, koji su jahali iza nje, bili su namršteni.

Masuri vide kako dolaze, pa se brzo nagnu nad crni kotao, mešajući po njemu obnovljenom silinom, pokušavajući da izgleda kao da nikada nije ni prestajala. Dok god je Masuri bila pod budnim okom Mudrih, Perin je smatrao kako nema razloga da se brine za svoju kožu. Mudre su, izgleda, koristile veoma kratke povoce.

Nivejrajn okrenu glavu da ga pogleda preko ramena, još jednim od onih tamnih pogleda kojim su ga ona i Edara častile otkada je poslao upozorcnje, svoje pretnje, po čovi upalih obraza. Perin ljutito frknu. Nije morao da se brine za svoju kožu osim ako Mudre odluče kako su one te koje je žele. Suviše ličnosti. Suviše ciljeva.

Majgdin je jahala s Failine strane, naizgled ne obraćajući pažnju na ono pored čega su prolazili, ali on se na to ne bi kladio ni cvonjkom. Oči su joj se blago raširile kada je ugledala majenske stražare. Ona je znala šta znače crveni grudni oklopi i poluloptasti kalpaci sa obručima, sa istom sigurnošću s kojom je prepoznala lice Aes Sedai. Većina ljudi ne bi znala ni jedno ni drugo, pogotovo ljudi odevenih poput nje. Ona je bila tajanstvena, ova Majgdin. Zbog nečega mu se činila pomalo poznata.

Lin i Talanvor čuo je da Majgdin tako naziva tipa koji je dojahao za njom; „mladi“ Talanvor, iako nije moglo biti više od četiri do pet godina razlike među njima, ako je bilo i toliko držali su se što je bliže moguće Majgdin, ali im je Aram, koji je pokušavao da prati Perina, smetao. Isto kao i sitni, mršavi čova, po imenu Balver, koji je naoko obraćao još manje pažnje na njihovo okruženje nego što se Majgdin pretvarala. I pored toga, Perinu se činilo kako je Balver primećivao i više nego ona. Nije mogao tačno da kaže zašto, ali nekoliko puta kada je uhvatio čovečuljkov miris, nešto ga je podsetilo na vuka koji proverava vazduh. Začudo, Balver nije pokazivao nikakav strah, samo su se brzo potisnuti rubovi nadraženosti probijali kroz ustreptali miris nestrpljenja. Ostali Majgdinini saputnici bili su zajedno, daleko iza. Treća žena, Breana, grozničavo je nešto šaputala krupnom tipu spuštenog pogleda, koji bi samo povremeno bez reči klimnuo ili odmahnuo glavom. Razbijač i ulična baraba, ako je ikada postojala veća; ali i oniska žena je imala neku čvrstinu u sebi. Poslednji čovek zaklanjao se iza drugo dvoje, punački čovek sa očerupanim slamnim šeširom koji je navukao niže da bi sakrio lice. Na njemu je mač, koji su svi muškarci nosili, delovao neobično, kao i na Balveru.

Treći deo logora, koji se širio među drvećem odmah iza okuke brda, pored Majenaca, zauzimao je istu površinu kao i onaj Krilatih stražara, iako je u njemu bilo daleko manje ljudi. Ovde su konji bili vezani podalje od vatri za kuvanje, tako da je vazduh ispunjavao samo miris hrane. Pečena kozetina, ovog puta, i tvrdi krompiri kojima su seljaci verovatno nameravali da nahrane svinje, iako su vremena bila ovako gadna. Blizu tri stotine ljudi iz Dve Reke koji su pratili Perina od kuće vrteli su meso na ražnjevima, krpili odeću, proveravali svoje lukove i strele, svi raštrkani u neobavezne skupine od po pet-šest prijatelja oko svake vatre. Gotovo svi su mahali i dovikivali pozdrave, mada je tu bilo više „lorda Perina“ i „Perina Zlatookog“ nego što bi on voleo. Faila je imala prava na zvanja koja su joj udelili.

Grejdi i Niejld, koji se uopšte nisu znojili u svojim kao noć crnim kaputima, nisu vikali; stojeći pored vatre za kuvanje koju su raspalili malo dalje od ostalih, samo su ga pogledali. Kao da nešto iščekuju, pomislio je. Šta su očekivali? To je bilo ono što se uvek pitao u vezi s njima. Aša’mani su ga uznemiravali, više nego Aes Sedai ili Mudre. To što su žene usmeravale koristeći Moć bilo je prirodno, iako to nije bilo nešto pored čega bi se ijedan muškarac osećao opušteno. Grejdi sa svojim neupadljivim licem delovao je kao selja, i pored svog kaputa i mača, a Niejld je bio kicoš, sa sve uvijenim brkovima, pa ipak Perin nije mogao da zaboravi ko su i šta su uradili kod Dumajskih kladenaca. A opet, i on je bio tamo. Svetlost mu pomogla, bio je. Povlačeći ruku dalje od sekire koja mu je bila za pojasom, on sjaha.

Sluge, muškarci i žene s kairhijenskog imanja lorda Dobrejna, dotrčaše s mesta gde su bili vezani konji, da preuzmu njihove životinje. Niko nije bio Perinu do ramena; seljački obučeni ljudi su se neprekidno klanjali i pravili kniksove. Faila mu je rekla da ih samo uznemirava kada pokušava da ih prekine u tome, ili traži tek da se ne klate toliko često oko njega; uistinu, tako su i mirisali kada je to tražio, a uvek bi nastavljali s tim klaćenjem posle sat ili dva. Ostali, kojih je bilo gotovo koliko i ljudi iz Dve Reke, radili su oko konja ili u dugim redovima kola s visokim točkovima u kojima su vukli sve zalihe. Nekolicina je utrčavala u veliki crveno- beli šatora i istrčavala iz njega.

Kao i uvek, Perin smrknuto zagunđa kada je ugledao šator. Berelajn je imala još veći, tamo u majenskom delu logora, a uz njega još jedan, za svoje dve sobarice, kao i drugi za dvojicu hvatača lopova koje je bila uporna da povede. Anura je imala sopstveni šator, kao i Galen, ali ovde su ga imali samo on i Faila. Što se njega ticalo, on bi spavao pod vedrim nebom, baš kao i ostali ljudi iz zavičaja. Oni noću nisu imali preko sebe ništa osim ćebeta. U svakom slučaju, nisu morali da se plaše kiše. Kairhijenske sluge zavlačile su se pod kola. Međutim, on nije mogao da traži od Faile da uradi nešto takvo. Ne kada je Berelajn imala šator. Da je samo mogao da ostavi Berelajn u Kairhijenu. Ali onda bi morao da pošalje Failu u Betal.

Dva barjaka na visokim, nedavno otesanim motkama, usred čistine pred šatorom, još više mu pogoršaše raspoloženje. Povetarac se malo podigao, iako je još uvek bilo pretoplo; učinilo mu se da je ponovo čuo onu grmljavinu na zapadu, slabu. Stegovi se razviše u sporim talasima, klonuše od sopstvene težine, pa se ponovo razviše. Njegova Vučja glava na grimizu i Crveni orao davno umrlog Maneterena ponovo su bili na vidiku, i pored njegovih naređenja. Možda je, reda radi, prestao da se krije, ali ovo što je sada bio Geldan nekada je bio deo Maneterena; Alijandra neće biti mirna ako čuje za taj barjak! On uspe da se prijatno nasmeši ženici koja se duboko naklonila pre nego što je odvela Koraka, ali mu je to jedva pošlo za rukom. Lordovi bi, valjda, trebalo da se slušaju, a ako je on trebalo da bude lord, izgleda da mu to nije uspevalo.

Majgdin je stajala, podbočena, proučavajući dva ustalasana barjaka, dok su njenog konja odvodili sa ostalima. Na njegovo iznenađenje, Breana je nosila oba njihova zavežljaja, nespretno ih držeći; ona se neprekidno mrštila na drugu ženu. „Čula sam za ovakve stegove“, Majgdin je progovorila iznenada. I ljutito; nije bilo ljutnje u njenom glasu, a lice joj je bilo glatko poput leda, ali njen bes je ispunjavao Perinove nozdrve. „Podigli su ih ljudi u Andoru, u Dvema Rekama, koji su se pobunili protiv svoje zakonite vladarke. Ajbara je ime iz Dve Reke, koliko mi se čini.“

„Mi ne znamo mnogo o zakonitim vladarima dole, u Dve Reke, gazdarice Majgdin“, zarežao je. Ovog puta odraće onog ko ih je postavio. Ako su se priče o pobuni proširile čak ovamo... I ovako je imao previše poteškoća pred sobom, nove mu nisu trebale. „Pretpostavljam da je Morgaza bila dobra kraljica, ali mi smo morali da se postaramo sami za sebe, i to smo i učinili.“ Odjednom je shvatio na koga ga je podsećala. Na Elejnu. Iako to nije ništa značilo; on je sretao ljude, hiljadama milja od Dve Reke, koji kao da su pripadali nekim porodicama koje je poznavao tamo, kod kuće. Mada, morala je da ima neki razlog za svoju ljutnju. Njen naglasak je mogao da bude andorski. „U Andoru stvari ne stoje tako loše kao što ste možda čuli“, rekao joj je. „Kaemlin je bio miran, poslednji put kad sam bio tamo, a Rand Ponovorođeni Zmaj namerava da postavi Morgazinu kćerku, Elejnu, na Lavlji presto.“

Ne samo što se Majgdin nije primirila, već se okrenula ka njemu, a plave oči su joj sevale. „On namerava da je postavi na taj presto? Nijedan muškarac ne postavlja kraljicu na Lavlji presto! Elejna će tražiti presto Andora po sopstvenom pravu!“

Češkajući se po glavi, Perin je poželeo da Faila prekine da tako smireno posmatra tu ženu i da kaže nešto. Ali ona je samo zatakla svoje jahaće rukavice u pojas. Pre nego što je uspeo da smisli šta da joj kaže, Lini je uletela, dohvatila Morgazu za ruku i protresla je da joj zubi zazvečaše.

„Izvini se!“, zapenušala je starica. „Ovaj ti je čovek spasao život, Majgdin, a ti se zaboravljaš; prosta seljanka se usudila da se tako obraća jednom lordu!

Seti se ko si, i ne dozvoli svome jeziku da te izbaci iz tiganja u vatru! Ako je ovaj mladi lord imao nekih nesporazuma s Morgazom, pa, svima je poznato da je ona mrtva, a i to se tebe ne tiče, u svakom slučaju! A sada se izvini, pre nego što ga razljutiš!“

Majgdin je piljila u Lini, dok su joj se usne pomerale, iznenađenija i od samog Perina. Međutim, ponovo ga je zaprepastila. Umesto da se istrese na sedokosu ženu, ona se polako uspravila, zabačenih ramena, pa ga je pogledala u oči. „Lini je potpuno u pravu. Nisam imala nikakva prava da tako razgovaram s tobom, lorde Ajbara. Izvinjavam se. Ponizno. I molim za tvoj oproštaj.“ Ponizno? Vilica joj jebila tvrdoglavo izbačena, a glas ponosan kao u neke Aes Sedai, a ako je suditi po mirisu, upravo se spremala da progrize rupu u bilo čemu.

„Imaš ga“, brzo joj odvrati Perin. Što je ni najmanje nije umirilo. Osmehnula se, a možda je i nameravala da bude zahvalna, ali on je mogao da čuje kako škrguće zubima. Jesu li sve žene bile šašave?

„Vruće im je i prljavi su, mužu moj“, Faila je rekla, konačno spuštajući ruku na njegovu, „a znam i da je poslednjih nekoliko sati sigurno bilo naporno za njih. Aram može da pokaže muškarcima gde će da se očiste. Ja ću povesti žene sa sobom. Srediću da vam donesu vlažne krpe da biste oprale ruke i lica“, saopštila je Majgdin i Lini. Mahnuvši Breani da im se pridruži, poterala ih je prema šatoru. Pošto je Perin klimnuo glavom, Aram je rukom pokazao muškarcima da krenu za njim.

„Kada završiš sa umivanjem, gazda Gile, voleo bih da porazgovaram s tobom“, rekao je Perin.

To je bilo kao da je ponovo napravio i zavrteo onaj vatreni točak. Majgdin se brzo okrenula i blenula u njega, a druge dve žene su se ukočile na mestu. Talanvor je odjednom ponovo posezao za balčakom svoga mača, a Balver se digao na prste, vireći preko svog zavežljaja, dok mu se glava krivila na jednu, pa na drugu stranu. Možda to i nije vuk; pre neka vrsta ptice koja pazi da ne naiđu mačke. Punački čovek, Bazel Gil, ispustio je svoje stvari i poskočio celu stopu u vazduh.

„Vidi, Perine“, zamucao je, brzo skinuvši šešir od slame. Znoj je ostavljao tragove u prašini na njegovom licu. On se sagnuo da podigne zavežljaj, pa se predomislio, te se užurbano ponovo uspravio. „Htedoh da kažem, lorde Perine. Ja... pa... pomislio sam da si to ti, ali... ali oni su te zvali lorde, pa nisam bio siguran želiš li da prepoznaš starog krčmara i tako to.“ Prelazeći maramicom preko gotovo potpuno ćelave glave, nasmejao se na silu. „Naravno, razgovaraću s tobom. Pranje može još malo da pričeka.“

„Zdravo, Perine“, reče gromada od čoveka. Sa svojim očima teških kapaka, Lemgvin Dorn delovao je lenjo, i pored svojih mišića i ožiljaka po licu i rukama. „Gazda Gil i ja smo čuli da je mladi Rand Ponovorođeni Zmaj. Trebalo je da ukačimo i da si ti napredovao u svetu, isto tako. Perin Ajbara je dobar čovek, gazdarice Majgdin. Mislim da mu možete verovati u bilo čemu što bi vam palo na pamet.“ On nije bio lenj, a nije bio ni glup.

Aram nestrpljivo mahnu glavom, a Lemgvin i druga dvojica pođoše za njim, međutim, Talanvor i Balver su vukli noge i bacali zabrinute poglede unazad ka Perinu i gazda Gilu. Zainteresovane poglede. A onda i prema ženama. Faila ih je poterala dalje, mada je i tu bilo mnogo pogleda bačenih na gazda Gila i Perina, kao i na muškarce iza Arama. Odjednom im se nimalo nije sviđalo što su razdvojeni.

Gazda Gil je brisao čelo i nesigurno se smeškao. Svetlosti, zbog čega li je mirisao uplašeno?, pitao se Perin. Od njega? Od čoveka povezanog s Ponovorođenim Zmajem? Od onog koji sebe naziva lordom i predvodi vojsku, koliko god da je bila mala, da bi pripretio Proroku. Mogao je u to da ubaci i trpanje marama u usta Aes Sedai; biće okrivljen i zbog toga, ovako ili onako. Ne, ogorčeno pomisli Perin; nema tu ničega od čega bi čovek trebalo da se plaši. Svi su oni, verovatno, bili uplašeni da će ih pobiti do poslednjeg.

Pokušavajući da umiri gazda Gila, poveo je čoveka do ogromnog hrasta, nekih stotinak koraka od crveno-belog šatora. Većina listova velikog drveta bila je otpala, a polovina preostalih je bila smeđa, no široke grane koje su se nisko spuštale davale su malo hlada, a neki od čvornovatih korenova bili su dovoljno visoki da posluže kao klupice. Perin je jedan od njih iskoristio upravo za to, vrteći palčeve dok su postavljali logor. Kad god bi pokušao da učini bilo šta korisno, pojavilo bi se deset ruku koje bi mu to otele.

Bazel Gil se nije opustio, koliko god da se Perin raspitivao o Kraljičinom blagoslovu, njegovoj krčmi u Kaemlinu, ili se prisećao svoje posete istoj. Mada, možda se Gil prisećao kako ta poseta i nije bila nešto što bi smirilo čoveka, sa Aes Sedai i pričama o Mračnom i begom u noći. On se napeto šetkao, privijajući zavežljaj uz grudi, prebacujući ga iz ruke u ruku i odgovarajući s jedva nekoliko reči, pri tom neprekidno vlažeći usne.

„Gazda Gile“, konačno mu je rekao Perin, „prekini da me zoveš lordom. Ja to nisam. Zapetljano je, ali ja nisam nikakav lord. Ti to znaš.“

„Naravno", odvratio je punački čovek, konačno sedajući na jedan od korenova hrasta. Činilo se kao da okleva da spusti svoj zavežljaj, toliko je sporo povlačio ruke s njega. „Kako kažeš, lorde Perine. A Rand... gospodar Zmaj... on stvarno namerava da gospa Elejna dobije presto? Ne da ja sumnjam u tvoje reči, naravno“, brzo je dodao. Skinuvši šešir, ponovo je počeo da briše čelo. Čak i za toliko bucmastog čoveka, činilo se da se znoji i više nego što se moglo očekivati na ovoj vrućini. „Siguran sam da će gospodar Zmaj učiniti baš kao što si rekao.“ Nesigurno se nasmejao. „Hteo si da porazgovaraš sa mnom. Ali ne o mojoj staroj krčmi, u to sam siguran.“

Perin pažljivo uzdahnu. Nekada je mislio kako nema ničeg goreg od starih prijatelja i suseda koji se klanjaju i ulaguju, ali oni bi se makar ponekad zaboravili i rekli ono što stvarno misle. I niko od njih nije ga se plašio. „Daleko si odkuće“, rekao je nežnim glasom. Nema potrebe da se ide prebrzo, ne kada je čovek spreman da iskoči iz kože. „Pitao sam se šta li te je dovelo ovamo. Nadam se da nisu neke nevolje.“

„Sve da si mu kazo, Bazele Gile“, oštro reče Lini, marširajući ka hrastu. „Bez mnogo kićenja.“ Ona nije dugo odsustvovala, međutim, nekako je stigla da se umije i da opere ruke i da kosu očešlja u urednu punđicu na potiljku. Kao i da istrese najveći deo prašine iz svoje vunene haljine. Kratko klecnuvši prema Perinu, okrenula se da čvornovatim prstom pripreti Gilu. „’Postoje tri stvari koje te gnjave dok se ne izbezumiš: zubobolja, tesna cipela i brbljiv muškarac.’ Zato, drži se onoga što je bitno i ne gnjavi mladog lorda onim što ne želi da čuje.“ Za trenutak je zapanjenog krčmara odmeravala pretećim pogledom, a onda se, iznenada, ponovo brzo naklonila Perinu. „On voli zvuk svoga glasa tako je s većinom muškaraca ali sad će vam ispričati sve kako treba, gospodaru.“

Gazda Gil se namrštio na nju, pa je zagunđao ispod glasa kada mu je oštro odmahnula da govori. „Koščata matora...“ bilo je sve što je Perin uspeo da čuje. „Ono što se dogodilo prosto i razumljivo rečeno jeste...“ bucmasti čovek ponovo se namršti na Lini, ali ona je delovala kao da ništa ne primećuje, „da sam imao neka posla u Lugardu. Ukazala mi se prilika da uvezem neko vino. Ali to tebe ne zanima. Naravno, poveo sam Lemgvina sa sobom, a i Breanu, jer ga ona ne pušta s vidika ni sat vremena ako baš ne mora. Usput smo sreli gazdaricu Dorlejn, gazdaricu Majgdin, kako je zovemo, i Lini, i Talanvora, i Balvera, naravno. Na putu. Blizu Lugarda.“

„Majgdin i jasmo služile u Murandiji“, nestrpljivo upade Lini. „Doknisu . počele nevolje. Talanvor je bio plaćenik Kuće, a Balver je bio pisar. Razbojnici su spalili glavnu kuću, a naša gospa nije mogla sebi da priušti da nas zađrži, pa smo rešili da putujemo zajedno, zbog zaštite.“

„Ja pričam, Lini“, zagunđao je gazda Gil, češkajući se iza uva. „Trgovac vinom zbog nečega je napustio Lugard i otišao u unutrašnjost i...“ Odmahnuo je glavom. „Bilo bi previše da ti sad sve to objašnjavam, Perine. Lorde Perine, htedoh da kažem. Oprosti mi. Znaš kako ovih dana svuda ima nevolja, od ove ili one vrste. Izgledalo je kao da kad god pobegnemo od jednih, uletimo u neke druge, i svaki put se nademo još dalje od Kaemlina. Dok se nismo zadesili ovde, umorni i zahvalni za malo odmora. To ti je to, najkraće rečeno.“ Perin polako klimnu glavom. To je, najjednostavnije, mogla biti i istina, iako je naučio kako ljudi imaju na stotine razloga da lažu, ili da samo prikrivaju istinu. Mršteći se, provlačio je prste kroz kosu. Svetlosti! Postajao je sumnjičav kao neki Kairhijenjanin, a što ga je dublje Rand upetljavao, to je postajalo sve gore. Zašto bi, za ime sveta, Bazil Gil, od svih ljudi, hteo da ga laže? Gospinu sobaricu naviknutu na povlastice zadesile su teškoće; to je objašnjavalo Majgdin. Neke su stvari bile jednostavne.

Lini je držala prekrštene ruke, a posmatrala ih je pažljivo, pomalo kao da je i ona bila soko, a gazda Gil je počeo da se uvija čim je prestao da govori. Činilo se da Perinovo mrštenje shvata kao zahtev da nastavi s pričom. Nasmejao se, više usiljeno negoli od radosti. „Nisam vido tol’ko od sveta još od Aijelskog rata, a tada sam bio mnogo mršaviji. Šta, pa stigli smo čak do Amadora. Naravno, otišli smo pošto su oni Seanšani zauzeli grad, ali pravo da ti kažem, nisu oni ništa gori od onih Belih plaštova, to mogu da...“ Odjednom se presekao kada se Perin iznenada nagnuo ka njemu i dočepao ga za revere.

„Seanšani, gazda Gile? Jesi li siguran u to? Ili je to jedno od onih govorkanja kao o Aijelima ili Aes Sedai?“

„Vido sam ih“, odvrati Gil izmenjujući s Lini poglede pune nesigurnosti. „A oni sebe tako zovu. Čudi me da ne znaš. Priče o tome letele su pred nama još od Amadora. Ti Seanšani ’oće da ljudi znaju šta su namerili. Čudni neki ljudi i čudna stvorenja imaju.“ Glas mu postade jači. „Kao Senkin nakot. Velika kožnata čuda štono lete, i nose ljude, i oni ko gušteri, iako su veliki ko konji i imaju po tri oka. Vido sam ih! Baš jesam!“

„Verujem ti“, reče Perin, puštajući čovekov kaput. „I ja sam ih jednom video.“ U Falmeu, gde je hiljadu Belih plaštova poginulo za nekoliko minuta i gde su bili potrebni mrtvi junaci iz Legendi, prizvani Rogom Valera, da bi se Seanšani odbili. Rand je bio rekao da će se oni vratiti, ali otkud tako brzo? Svetlosti! Ako su držali Amador, onda mora da su imali i Tarabon, ili bar njegov najveći deo. Samo bi budala ubijala jelena, a ostavljala ranjenog medveda sebi iza leđa. Koliko li su osvojili? „Ne mogu odmah da te vratim u Kaemlin, gazda Gile, ali ako budeš još malo ostao sa mnom, postaraću se da bezbedno stigneš do tamo.“ Kao da je ostajanje s njim, i na najkraće vreme, bilo bezbedno. Prorok, Beli plaštovi, a sada su u to, možda, bili dodati i Seanšani.

„Mislim da si ti dobar čovek“, odjednom reče Lini. „Bojim se da ti nismo rekli svu istinu, a trebalo je.“

„Lini, šta to pričaš?“ u dahu izusti gazda Gil, skočivši na noge. „Izgleda da joj je vrućina udarila u glavu“ rekao je Perinu. „I sve ovo putovanje. Ponekad ima čudne zamisli. Znaš kako to može da bude sa starcima. Ajde, Lini, umiri se!“

Lini ga raspali po šaci kojom je pokušavao da joj prekrije usta. „Ti da pripaziš na svoje ponašanje, Bazele Gile! Daću ja tebi ’starice’! Majgdin jeste bežala od Talanvora, na neki način, a i on jeste jurio za njom. U stvari svi smo, skoro četiri dana, i to je gotovo pobilo i nas i konje. Pa, nije ni čudo kad ne zna gde joj je pamet ni polovinu vremena; vi muškarci umete ženi toliko da pomutite glavu da je jedva sposobna za razmišljanje, a onda se pravite kao da ništa niste uradili. Većini bi trebalo redovno prašiti uši, reda radi. Ta se devojka boji sopstvenog srca! To dvoje treba pod hitno da se venčaju, tako će biti najbolje!“

Gazda Gil je piljio u nju opuštene vilice, a Perin nije bio siguran da i sam nije zinuo. „Nisam baš siguran da li sam shvatio šta tražiš od mene“, polako je otpočeo, a sedokosa žena ulete pre nego što je i završio rečenicu.

„Ne pravi se blesav. To ti neću poverovati ni za trenutak. Lepo sam videla kako imaš više mozga od većine muškaraca. To je vama, muškima, najgori običaj, da se pravite kako ne vidite ono što vam je pod nosom.“ Šta bi sa svim onim naklonima? S rukama prekrštenim preko grudi, oštro ga je odmeravala. „Pa, ako baš moraš da se pretvaraš, da ti pojasnim. Onaj tvoj gospodar Zmaj radi šta god ’oće, kako čujem. Taj tvoj Prorok izabire ljude i venčava ih na licu mesta. Odlično; da si pokupio Majgdin i Talanvora i da si ih venčo. On će da ti bude zahvalan, a i ona će. Čim se prizove pameti."

Zapanjen, Perin baci pogled ka gazda Gilu, koji samo slegnu ramenima kiselo se smeškajući. „Ja ti se izvinjavam“, reče Perin namrštenoj ženi, „ali imam neka neodložna posla koja moram smesta da pozavršavam.“ On se žurno udalji, samo jednom bacivši pogled iza sebe, na Lini koja je pretila prstom gazdi Gilu, očito ga ribajući i pored sveg njegovog protivljenja. Povetarac je duvao ka njima, pa Perin nije mogao da čuje o čemu razgovaraju. U stvari, nije ni želeo da ih čuje. Oni su svi bili ludi!

Berelajn je možda imala svoje dve sobarice i svoje hvatače lopova, ali Faila je imala sopstvenu svitu, na neki način. Skoro dvadeset mladih Kairhijenjana i Tairenaca sedelo je prekrštenih nogu blizu šatora; žene behu odevene u čakšire i kaputiće, s mačevima o boku, baš kao i muškarci. Nikome od njih kosa nije bila ispod ramena, a i muškarci i žene su je vezivali pozadi, u rep, oponašajući aijelski repić. Perin se pitao gde li su ostali. Retko su se udaljavali toliko da ne čuju Failin glas. Mogao je samo da se nada da ne izazivaju neke neprilike. Ona ih je uzela pod svoje da bi ih držala podalje od nevolja, tako je rekla, a sama Svetlost je znala koliko bi se uvalili u njih da su ostali u Kairhijenu s gomilom mladih budala kakvi su i sami bili. Perinovo mišljenje bilo je da većini njih treba dobar šut u stražnjicu, da im ulije malo razuma. Prave dvoboje, igraju se đi’e’toha, pretvaraju se da su neka vrsta Aijela. idiotizam!

Kada se Perin približio, Lejsila se diže na noge; beše to bleda sitna žena s crvenim trakama pričvršćenim na revere, s malim zlatnim karikama u ušima i izazivačkim pogledom koji bi ljude iz Dve Reke povremeno nagnao da pomisle, bez obzira na njen mač, kako bi možda želela poljubac. Ovog puta izazov je bio tvrd poput kamena. Trenutak kasnije ustala je i Arela, visoka i tamnoputa, kratko ošišane kose, kao kod Devica, i odećom jednostavnijom nego u većine muškaraca. Za razliku od Lejsile, Arela je jasno davala do znanja kako bi radije poljubila nekog psa negoli muškarca. Njih dve se pokrenuše kao da će stati pred ulaz u šator i Perinu zaprečiti put, međutim, čova četvrtaste vilice, u kaputu naduvanih rukava, zakevta naređenje i one ponovo sedoše. Nevoljno. U stvari, Pejrilejn je prelazio palcem preko te masivne brade kao da će se predomisliti. Kada ga je Perin prvi put sreo, on je imao bradicu nekolicina Tairenaca se tada tako nosila no Aijeli ne nose bradice.

Perin ispod glasa zagunđa o glupiranju. Oni su bili Failini, do koske, a činjenica do joj je on bio muž njima nije mnogo značila. Aram je možda bio ljubomoran ako bi obratio pažnju na nekoga, ali Aram je makar delio njegovu odanost Faili. Mogao je da oseti oči mladih idiota dok je ulazio. Faila će ga živog odrati sazna li ikada kako se on nadao da će oni nju držati podalje od nevolja.

Šator je bio visok i prostran, s cvetnim tepihom umesto poda i krupnim nameštajem koji se sklapao da bi se prevezao kolima, uglavnom. To nikako nije bio slučaj s teškim stajaćim ogledalom. Izuzimajući mesingom okovane kovčege, prekrivene vezenim stolnjacima, koji su im služili kao dodatni stolovi, ravne pruge svetlucave pozlate ukrašavale su sve, uključujući stalak za umivaonik i ogledalo nad njim. Od desetak lampi sa ogledalima unutra je bilo svetlo gotovo koliko i napolju, mada osetno hladnije, a čak su s krovnih greda visile i svilene zavese, previše napadne za Perinov ukus. Suviše ukočene, s pticama i cvećem koji su marširali u prugama i pod uglovima. Dobrejn ih je opremio da putuju kao kairhijensko plemstvo, mada je Perinu pošlo za rukom da „izgubi“ najgore od toga. Za početak, jedan ogroman krevet, blesavu stvar kada je u pitanju putovanje. On je sam zauzimao gotovo čitava jedna kola.

Faila i Majgdin sedele su zajedno, same, sa ukrašenim srebrnim kupama u rukama. Izgledale su kao žene koje jedna drugu opipavaju, obe u osmesima, ali s naznakom oštrine u pogledu, s nagoveštajem osluškivanja nečeg iza reči, i bez ikakvih znakova da li će u sledećem trenutku pasti jedna drugoj u zagrljaj ili povaditi noževe. Pa, pomislio je, većina žena ne bi zaista potegla noževe, ali s Failom je to bilo sasvim moguće. Majgdin je delovala manje odrpana od puta nego ranije, umivena i poćešljana, očetkane haljine. Na stočiću s mozaikom koji je stajao između njih, nalazilo se još kupa i visoki orošeni srebrni vrč iz koga se izvijao bockavi miris biljnog čaja. Obe se žene okrenuše da ga pogledaju kada je ušao, i u trenutku su obe imale gotovo istovetne izraze lica hladno čuđenje što se iko usuđuje da upada i nezadovoljstvo zbog tog ometanja. Mada je Faila svoje lice odmah umekšala osmehom.

„Gazda Gil mi je ispričao vašu priču, gazdarice Dorlejri’, rekao je. „Suočili ste se s teškim danima, ali možete biti sigurni da ste ovde bezbedni sve dok ne odlučite da nas napustite.“ Žena promrmlja zahvaljujući mu preko ivice svoje kupe, ali mirisala je zabrinuto, a njene oči su pokušavale da ga pročitaju, kao da je knjiga.

„Majgdin mi je isto tako ispričala njihovu priču, Perine“, rekla je Faila, „a ja imam jednu ponudu za nju. Majgdin, ti i tvoji prijatelji imate za sobom iscrpljujuće mesece, a kako mi kažeš, ništa čemu biste se mogli nadati pred sobom. Primite se službe kod mene, svi vi. Još uvek ćete morati da putujete, ali pod daleko boljim usiovima. Ja dobro plaćam, a nisam suviše stroga gazdarica.“ Perin se smesta složio s predlogom. Ako je Faila želela da zadovolji svoju sklonost prikupljanju lutalica, on je barem isto tako želeo da pomogne ovim ljudima. Možda će biti bezbedniji s njim nego da ovuda lutaju sami.

Zagrcnuvši se čajem, Majgdin je gotovo ispustila kupu. Žmirkala je ka Faili, tapkajući mrlju na bradi lanenom maramicom oivičenom čipkom, a stolica joj slabašno zakrcka kada se okrenula da, začudo, odmeri Perina. „Ja... zahvaljujem vam“, konačno je lagano progovorila. Još jedan trenutak proučavanja Perina i glas joj osnaži. „Da, zahvaljujem vam i svim srcem prihvatam vašu ljubaznu ponudu. Moram da kažem svojim saputnicima.“ Podigavši se, oklevajući je spustila kupu na poslužavnik, a onda se ispravila samo da bi raširila suknje i spustila se u naklon dostojan palate. „Potrudiću se da te dobro služim, moja gospo“, rekla je ravnim glasom. „Smem li da se povučem?“ Pošto joj je Faila dala dozvolu, ona se ponovo naklonila i tako se, unatraške, povukla dva koraka pre nego što se okrenula da izađe! Perin se počeša po bradi. Još jedna koja će se klatiti oko njega svaki put kad se bude okrenuo.

Samo što se šatorsko krilo iza Majgdin spustilo, Faila odloži kupu i poče da se smeje, udarajući petama o tepih. „O, ona mi se toliko dopada, Perine. Ima duha! Kladim se da bi ti spržila bradu zbog onih barjaka da te nisam spasila. O, da. To je duh!“

Perin zagunđa. Samo mu je to trebalo. Još jedna žena koja bi da mu spaljuje bradu. „Obećao sam gazda Gilu da ću paziti na njih, Faila, ali... Možeš li da pogodiš šta je Lini zahtevala? Tražila je da udam Majgdin za onog tipa, Talanvora. Da ih postavim i venčam, šta god oni mislili! Tvrdila je kako oni to, u stvari, žele.“ Napunio je jednu od srebrnih kupa čajem, pa se zavalio u stolicu koju je Majgdin oslobodila, ne obraćajući pažnju na upozoravajuće krckanje zbog njegove težine. „U svakom slučaju, ta je glupost najmanja od svirt mojih briga. Gazda Gil kaže da su Seanšani zauzeli Amador, a ja mu verujem. Svetlosti! Seanšani!“

Faila prisloni vrhove prstiju obe šake zajedno, pa se iznad njih zagleda u prazno. „To bi moglo biti to“, mumlala je. „Većina slugu je daleko bolja ako je u braku nego ako nije. Možda bi trebalo da to sredim. A i za Breanu, isto tako. Po tome kako je odjurila da proveri onog grmalja čim se umila, pomislila sam da su to već uradili. Imala je taj sjaj u očima. Neću da dopustim takvo ponašanje među svojom poslugom, Perine. To samo vodi do suza i do uzajamnog optuživanja i durenja. A Breana će biti gora od njega.“

Perin je zapanjeno piljio u nju. „Jesi li me ti uopšte čula?“, polako je upitao. „Seanšani su zauzeli Amador! Seanšani, Faila!"

Ona se trgla zaista je razmišljala kako da uda sve te žene! a onda mu se osmehnula, kao da se zabavlja. „Još je daleko do Amadora, a ako ćemo se sresti s tim Seanšanima, sigurna sam da ćeš se ti postarati i za njih. Na kraju krajeva, nisi li ti onaj koji me je naučio da mu stojim na ruci?“ To je neprestano tvrdila, iako on još uvek nije video ni naznaku nečeg takvog.

„Oni bi mogli da ispadnu malo zahtevniji od tebe“, suvo joj je rekao, a ona se ponovo osmehnula. Zbog nečega je mirisala veoma zadovoljno. „Razmišljam da pošaljem Grejdija ili Niejlda da upozore Randa, šta god on mislio.“ Ona grozničavo odmahnu glavom, a osmeh joj nestade, međutim, on nastavi: „Kada bih znao kako da ga pronađem, uradio bih to. Mora da postoji neki način da mu se dostavi poruka a da niko ne zna za to.“ Rand je u tome bio odlučniji negoli u tajnovitosti za Masemu. Perina je Rand isterao i niko nije smeo da zna da je među njima preostalo bilo šta osim neprijateljstva.

„On već zna, Perine, sigurna sam u to. Majgdin je videla golubove svuda po Amadoru, a izgleda da Senašani na njih uopšte nisu obraćali pažnju. Do sada je za to čuo svaki trgovac koji posluje sa Amadorom, a sigurno i Bela kula. Veruj mi, Perine, mora da je čuo i Rand. Moraš mu verovati da on zna šta je najbolje. Ovog puta zna.“ Nije uvek bila baš toliko ubeđena u to.

„Možda“, napeto je mrmljao Perin. Pokušavao je da se ne brine o Randovoj prisebnosti, ali zbog Randa je Perin, i kada je bio najsumnjičaviji, delovao naspram njega kao bezbrižno detence koje skakuće po livadi. Koliko je Rand imao poverenja, čaki u njega? Rand je neke stvari prećutkivao, imao je zamisli koje nikada nije pominjao.

Uzdahnuvši, Perin se ponovo zavali u stolicu, progutavši gutljaj čaja. Istina je bila, da je, lud ili normalan, Rand bio u pravu. Ako bi Izgubljeni samo posumnjali u ono što je nameravao, ili ako bi to učinila Bela kula, pronašli bi neki način da mu preture nakovanj na noge. „Pa, bar ću doušnicima Kule ostaviti manje materijala za pričanje. Ovog puta ima da spalim taj prokleti barjakf A i Vučju glavu. Možda je morao da se pretvara da je lord, ali to je mogao i bez te krvave zastave!

Failine punačke usnice se napućiše, kao da rasuđuje, a onda lagano odmahnu glavom. Iskliznuvši iz svojc stolice, ona kleče pored njega, uzimajući njegovu šaku među svoje. Perin se zabrinuto suočio s njenim smirenim pogledom. Kada ga je gledala ovako uporno, ovako ozbiljno, nameravala je da mu kaže nešto veoma važno. Ili to, ili da ga zamaje nečim i tako ga zavrti da više neće znati šta je napred a šta nazad. Njen miris mu ništa nije odavao. Pokušavao je da prestane da je njuška; bilo bi tako lako izgubiti se u tome, a onda će ga sigurno zamajati. Jedno je naučio otkada se oženio: čoveku su potrebne sve njegove vijuge kad ima posla sa ženom. A prečesto ni to nije bilo dovoljno; žene, izvesno, rade šta im se hoće, baš kao i Aes Sedai.

„Možda bi trebalo da razmisliš o tome, mužu moj“, promrmljala je. Na usnama joj se pojavio majušan osmeh, kao da je znala o čemu on razmišlja. „Cisto sumnjam da je iko, ko nas je video od kada smo ušli u Geladan, znao šta znači Crveni orao. Međutim, oko ovako velikog grada, kao što je Betal, biće ih koji će to znati. A što duže budemo morali da lovimo Masemu, veća je verovatnoća za to.“

Nije ni pokušao da joj kaže da su to samo dodatni razlozi da se oslobodi tih barjaka. Faila nije bila budala, a razmišljala je mnogo brže nego on. „Pa zašto onda da ih zadržim", polako je pitao, „kada će samo privlačiti pažnju na idiota za koga će svi misliti kako pokušava da izvuče Maneteren iz groba?“ U prošlosti je bilo ljudi koji su to već pokušavali, pa i žena, isto tako; ime Maneterena nosilo je moćne uspomene, pa je bilo zgodno za svakoga ko je hteo da diže neku bunu.

„Baš zato što hoće da privuku pažnju.“ Ona se napeto nagnu ka njemu. .„Na čoveka koji pokušava da ponovo uzdigne Maneteren. Niži ljudi će ti se smeškati u lice, nadajući se da ćeš uskoro odjahati, i pokušaće da te zaborave čim prođeš. Što se tiče viših, oni trenutno imaju toliko toga na svojim tacnama da se neće ni okrenuti, osim ako nekog ne uštineš za nos. U poređenju sa Seanšanima i s Prorokom, ili Belim plaštovima, čovek koji pokušava da ponovo uzdigne Maneteren predstavlja malu nevolju. A čini mi se da možeš da budeš siguran da ni Kula neće dva puta pogledati, ne u ovom trenutku.“ Osmeh joj se proširio, a po svetlucanju očiju znao je kako se sprema da iznese glavni razlog. „Ali najbitnije od svega je da niko od njih neće pomisliti kako taj čovek radi nešto drugo.“ Odjednom, njenog osmeha nestade; uprla mu je prstom u nos, oštro. „I nemoj sebe da nazivaš idiotom, Perine t’Bašer Ajbara. Čak ni tako, uvijeno. Ti to nisi, i meni se to ni najmanje ne dopada.“ U njenom mirisu bilo je sitnih bodlji, nije bila zaista ljuta, ali sasvim sigurno je bila nezadovoljna.

Prava živa. Vodomar koji proleće brže od misli. U svakom slučaju, brže od njegovog razmišljanja. Njemu nikada ne bi palo na pamet da se sakrije tako... upadljivo. Ali shvatao je zašto je to razumno. To je bilo kao da prikrivaš da si ubica tako što se hvališ kako si lopov. Još je moglo i da upali.

Kikoćući se, on joj poljubi prste. „Stegovi ostaju“, rekao je. Pretpostavljao je da to uključuje i Vučju glavu. Krvi mu i krvavog mu pepela! „Međutim, Alijandra mora da zna istinu. Ako pomisli kako Rand namerava da me postavi za kralja Maneterena i da joj otme zemlju....“

Faila se tako iznenadno podigla, okrenuvši se od njega, da se uplašio kako je, možda, pogrešio kada je pomenuo kraljicu. Alijandra je mogla suviše lako da dovede do Berelajn, a Faila je mirisala... bockavo. Uznemireno. Međutim, samo mu je dobacila, preko ramena. „Alijandra neće predstavljati nikakvu teškoću za Perina Zlatookog. Ta je ptica već u šaci, mužu moj, tako da je vreme da se posvetimo pronalaženju Maseme.“ Skladno kleknuvši uz šatorski zid pored malog kovčega, jedinog koji nije bio ničim pokriven, ona podiže poklopac pa poče da vadi uvijene karte.

Perin se nadao da je u pravu u vezi s Alijandrom, pošto nije znao šta će uraditi ako greši. Kad bi on bio i upola od onog za šta ga je ona smatrala. Alijandra je bila ptica u šaci, Seanšani će popadati poput krpenih lutaka pred Perinom Zlatookim, a on će dočepati Proroka i odneće ga Randu čak iako Masema bude imao oko sebe deset hiljada ljudi. Ne prvi put, shvatao je bez obzira koliko ga njen gnev povređuje i zbunjuje najviše se bojao njenog razočaranja. Ako ga ikada bude ugledao u njenim očima, to će mu iščupati srce iz grudi.

On kleknu pored nje da bi joj pomogao u širenju najveće karte, koja je predstavljala južni Geldin i severnu Amadiciju, pa ju je proučavao kao da će Masemino ime iskočiti pred njega odnekud s pergamenta. On je imao više razloga od Randa da uspe u ovome. Šta god bilo, nije smeo izneveriti Failu.


Faila je ležala u tami, osluškujući, dok nije bila sigurna da je Perinovo ritmično disanje dubok san, a onda se izvukla iz ćebadi koju su delili. Obešenjački se nasmejala dok je preko glave navlačila lanenu spavaćicu. Je li on zaista mislio da ona neće provaliti kako je sakrio onaj krevet duboko u šumarku jednog jutra, dok su tovarili kola? Mada joj to nije smetalo; bar ne mnogo. Bila je sigurna da je spavala na zemlji često koliko i on. Naravno, morala je da se pravi da je iznenađena, i da ne diže mnogo prašine zbog toga. U suprotnom, još bi počeo i da joj se izvinjava, ili bi čak otišao nazad da ga lično donese. Upravljanje mužem bila je umetnost, tako je govorila njena majka. Je li Deira ni Galine ikada imala ovoliko poteškoća?

Uguravši bose noge u papučice, zaogrnula se svilenim ogrtačem, a onda je za trenutak oklevala, gledajući nadole, u Perina. Ako se bude probudio, moći će jasno da je vidi, no za nju on je bio samo gomila u senci. Poželela je da joj je majka prisutna, sada, kako bi joj dala savet. Ona je volela Perina, svakim delom svoga bića, ali on je zbunjivao svaki deo nje. Naravno, bilo je potpuno nemoguće stvarno razumeti muškarce, ali on je bio toliko drugačiji od onih s kojima je odrasla. Nikada se nije pravio važan, a umesto da se smeje sam sebi bio je... skroman. Nije mogla da poveruje kako jedan muškarac može da bude skroman! Uporno je tvrdio kako je sasvim slučajno postao vođa, ističući kako nema pojma o vođstvu, a ljudi koji bi ga upoznali bili su spremni da ga slede već posle sat vremena. Sopstveno razmišljanje je odbacivao kao sporo, ali te spore, sveobuhvatne misli prodirale su tako duboko da je ona morala debelo da se pomuči da bi sakrila ijednu tajnu. On je bio predivan čovek, njen vunoglavi vuk. Tako jak. I tako nežan. Uzdahnuvši, na prstima se išunjala iz šatora. Već je ranije imala nevolja zbog njegovog sluha.

Logor je ležao pod polumesecom koji je na nebu bez oblaka davao svetlosti koliko bi to obično činio pun, sijajući toliko da je prekrivao zvezde. Oglasila se nekakva noćna ptica, koja se smesta utišala kada je zahukala sova. Bilo je nešto malo povetarca i, začudo, delovalo je kao da je pomalo hladnije. Verovatno je umišljala. Noći su bile hladnije samo ako bi se poredile s danima.

Većina ljudi je spavala, tamne izbočine u senkama pod drvećem. Nekolicina je još uvek bila budna, razgovarajući oko šačice vatri koje su i dalje gorele. Nije pokušavala da se sakrije, ali izgledalo je kao da je niko ne primećuje. Neki su delovali kao da kunjaju tamo gde su sedeli, klimajući glavama. Da nije znala koliko su revnosni ljudi na straži, pomislila bi kako krdo podivljale stoke može da pregazi logor. Device su isto tako noću stražarile, mada nije bilo bitno ni ako bi je one primetile.

Kola visokih točkova stajala su u dugim, senovitim redovima, a sluge su već hrkale ušuškane pod njima. Većina slugu. Jedna vatra je i dalje pucketala u tami. Majgdin i njeni prijatelji sedeli su oko nje. Talanvor je govorio, grozničavo mašući rukama, ali činilo se da samo ostali muškarci obraćaju pažnju na njega, iako se on, činilo se, obraćao Majgdin. To što su u svojim zavežljajima imali bolju odeću od onih gotovo rita u kojima su ih sreli nije bilo iznenađujuće, ali njihova bivša gazdarica mora da je bila zaista velikodušna kada je svojim ljudima davala svilu, a Majgdin je bila odevena u stvarno dobro krojenu svilu, prigušeno plave boje. Niko drugi nije bio tako dobro odeven, tako da je Majgdin, verovatno, bila miljenica njihove gospe.

Grančica krcnu pod Failinim stopalom, a glave se smesta okrenuše, Talanvor je skočio na noge, upola izvukavši svoj mač pre nego što ju je, na mesečevoj svetlosti, ugledao kako prikuplja ogrtač. Bili su mnogo oprezniji od ljudi iz Dve Reke koji su bili iza nje. Na trenutak su svi do jednog piljili u nju, a onda se Majgdin skladno podiže i duboko nakloni, a ostali se smesta povedoše za njenim primerom, pokazujući pri tom različite stepene veštine. Samo su Majgdin i Balver delovali potpuno opušteno. Gilovo okruglo lice krasio je napet osmeh.

„Nastavite sa onim što radite“, ljubazno im reče Faila. „Ali nemojte da sedite predugo, sutra ćemo imati mnogo posla.“ Ona nastavi da hoda, međutim, kada je bacila pogled nazad, oni su i dalje stajali, i dalje piljili za njom. Njihovo putovanje mora da ih je pretvorilo u uznemirene zečeve koji neprekidno merkaju da se ne pojavi lisica. Pitala se kako li će se uklopiti. Narednih nekoliko nedelja biće zauzeta učeći ih svojim navikama, otkrivajući njihove. I jedno i drugo bilo je jednako bitno za domaćinstvo kojim se dobro upravlja. Moraće da pronađe vremena za to.

Međutim, večeras joj oni nisu dugo zaokupljali misli. Ubrzo se našla iza kola, ne baš tamo gde su ljudi iz Dve Reke budno pazili među drvećem. Ništa veće od miša ne bi moglo da prođe pored njih a da ga ne vide čak su i neke od Devica povremeno primećivane ali su pazili na svakoga ko bi pokušao da se ušunja. Na maloj, mesečinom obasjanoj čistini, čekali su je njeni ljudi.

Neki od muškaraca su se poklonili, a Pejrilejn se gotovo spustio na jedno koleno pre nego što se zaustavio. Nekoliko žena je bez razmišljanja izvelo kniks, što je delovalo prilično čudno jer su bile u muškoj odeći, a onda su spustile pogled, ili su se posramljene povukle, shvativši šta su uradile. Dvorsko ponašanje bilo je nešto sa čime su odrastali, mada su se veoma trudili da prihvate aijelske običaje. U svakom slučaju, ono za šta su verovali da su aijelski običaji. Ponekad su užasavali Device svojim verovanjima. Perin ih je nazivao budalama, a to su i bili, na neki način, ali oni su se zakleli njoj na vernost, ovi Kairhijenjani i Tairenci vodenom zakletvom, tako su je zvali, oponašajući Aijele, pokušavajući da to učine a to ih je činilo njenima. Međusobno su svoje „društvo“ nazivali Ča Faile, Sokolova kandža, mada su bili uvideli zbog čega o tome treba da ćute. Nisu oni bili baš potpune budale. U stvari, makar spolja gledano, nisu se previše razlikovali od mladih muškaraca i žena s kojima je bila odrasla.

Oni koje je otposlala rano jutros upravo su se bili vratili, iako su se žene među njima još uvek presvlačile, skidajući haljine u kojima su išle jer je tako bilo neophodno. Čak i jedna žena odevena poput muškarca u Betalu bi bila vrlo primećena, a nekmoli njih pet. Na čistini je vladala velika uzburkanost, na sve strane je bilo sukanja i podsukanja, kaputića i košulja i čakšira. Žene su se pretvarale kao da ih nije briga što se skidaju pred ostalima, uključujući i muškarce, pošto Aijeli, izgleda, na to nisu obraćali pažnju, ali odavali su ih žurba i teško disanje. Svi muškarci su se premeštali s noge na nogu i okretali glave, rastrzani između toga da pristojno okrenu glavu na suprotnu stranu ili da gledaju, kao što su mislili da Aijeli čine, a da se pri tom pretvaraju kako ne gledaju u poluodevene žene. Faila čvršće pritegnu svoj ogrtač preko spavaćice; nije mogla bolje da se obuče a da pri tom ne probudi Perina, sasvim sigurno, ali nije želela ni da se pravi kako joj je svejedno. Nije ona bila nekakva Domanka, pa da prima svoje mušterije dok se izležava u kadi.

„Oprosti nam što smo zakasnili, moja gospo Faila", zadihano reče Selanda, navlačeći kaputić. Kairhijenski naglasak se oštro čuo u glasu niske žene. Ona nije bila visoka čak ni za jednu Kairhijenjanku. Međutim, polazilo joj je za rukom da se šepuri, bilo je nekog izazova u tome kako je držala glavu i ramena. „Vratili bismo se i ranije, međutim, stražari na kapiji pravili su pitanje oko našeg izlaska."

„Kakvo pitanje?“, oštro upita Faila. Da je samo mogla da sve vidi i sopstvenim očima, a ne samo preko njih; da je samo Perin pustio nju da ode a ne onu razvratnicu. Ne, neće da misli na Berelajn. Perin nije bio kriv zbog toga. To je sama sebi ponavljala po dvadeset puta na dan, kao molitvu. Ali zašto je taj čovek bio toliko slep? „Zašto su pravili pitanje?“, isprekidano je uvukla vazduh. Nevolje s mužem nikada ne smeju da utiču na odnos koji ima prema potčinjenima.

„Ništa bitno, moja gospo“, Selanda je zakopčala pojas za mač i namestila ga na bok. „Pustili su neke ljude ispred nas da prođu kolima a da ih nisu ni pogledali, ali su se brinuli da puste žene napolju po mraku.“ Neke od ostalih žena se nasmejahu. Petorica muškaraca koji su išli u Betal napeto se stresoše, očito jer je neko pomislio kako oni nisu dovoljna zaštita. Ostatak Ča Faile nagurao se u polukrug iza ovih desetoro, pažljivo posmatrajući Failu, pažijivo slušajući. Mesečina im je obasjavala lica.

„Reci mi šta ste videli“, mirnijim glasom zapovedi Faila. Ovako je mnogo bolje.

Selanda podnese sažet izveštaj, i koliko god da je Faila žalila što nije mogla lično da ode, morala je da prizna kako su videli gotovo sve što je poželela. Ulice Betala bile su gotovo puste i usred najživljih sati. Ljudi su što je više bilo moguće ostajali kod svojih kuća. Bilo je nešto malo prolazaka unutra i napolje, ali retko koji trgovac je žalazio u taj deo Geldana, a iz unutrašnjosti jedva da je pristizalo dovoljno hrane da bi svi bili siti. Većina stanovnika grada delovala je smrtno uplašeno, bojeći se onoga što se nalazilo van zidova, tonući sve dublje u očaj i ravnodušnost. Zbog straha od Prorokovih uhoda, svi su držali usta zatvorena, a zbog straha da njih ne proglase uhodama, zatvarali su i oči. Prorok je imao mnogo uticaja. Na primer, bez obzira na onolike razbojnike koji su lutali brdima, secikese i lopovi gotovo da su nestali iz Betala. Pričalo se da Prorok za krađu seče šake. Mada, to kao da se nije odnosilo na njegove sopstvene ljude.

„Kraljica svakoga dana obilazi grad, pokazujući se da bi održala njihov duh“, rekla je Selanda, „ali ne čini mi se da joj to baš mnogo pomaže. Ovde, na jugu, napredovala je u tome da podseća ljude kako imaju kraljicu; međutim, negde drugde možda bi imala više uspeha. Čuvari su dodati straži na zidinama, kao i svi ostali, osim šačice vojnika. Možda to čini da se ljudi iz grada osećaju sigurnije. Dok ne bude krenula dalje. Za razliku od svih ostalih, izgleda da se sama Alijandra ne plaši kako bi Prorok mogao da se sjuri preko zidina. Šeta se sama po baštama palate lorda Tilejbajna, ujutro i uveče, i drži samo nekoliko vojnika, koji većinu vremena provode u kuhinjama. Izgleda da su svi u gradu jednako zabrinuti zbog hrane i toga koliko dugo će je biti, koliko i zbog Proroka. Uistinu, moja gospo, i pored sve straže na zidinama, čini mi se, ako bi se Masema pojavio sasvim sam na kapijama, da bi mu oni smesta predali grad.“

„Nego šta bi“, s prezirom dobaci Mirelda, nameštajući mač, „i još bi ga preklinjali za milost.“ Tamnoputa i četvrtasta, Mirelda je bila visoka gotovo koliko i Faila, ali kada se Selanda namrštila, Tairenka je pognula glavu i promrmljala izvinjenje. Nije bilo nedoumice oko toga ko, osim same Faile, predvodi Ča Faile.

Bilo joj je drago što neće morati da menja poredak koji su sami uspostavili. Selanda je bila najbistrija među njima, izuzimajući možda Pejrilejna, a samo su Arela i Kamaila bile brže od nje. Osim toga, Selanda je imala neku čvrstinu, kao da se već bila suočila sa svojim najvećim strahom u životu, pa posle toga ništa više nije moglo da bude tako loše. Naravno, želela je da ima ožiljak kao što je onaj koji je krasio mnoge među Devicama. Faila je i sama imala nekoliko manjih ožiljaka, većinom časno zarađenih, ali je smatrala da je idiotski zbilja pokušavati da zaradiš neki. Bar se ta žena nije previše trudila oko toga.

„Napravili smo kartu, kao što si i tražila, moja gospo“, konačno je završila ženica, bacajući upozoravajući pogled ka Mireldi. „Označili smo pozadinu palate lorda Tilejbajna, koliko god smo mogli, ali bojim se da tamo i nema ničega osim bašti i konjušnica.“

Faila nije ni pokušala da vidi crteže na papiru koji je razvila pri mesečevoj svetlosti. Šteta što sama nije mogla da ode; ona bi ucrtala i unutrašnjost. Ne. Šta je učinjeno, učinjeno je, kao što je Perin uvek govorio. A i to je bilo dovoljno. „Jeste li sigurni da niko ne pretresa kola koja napuštaju grad?“ Čak i na toj bledoj svetlosti, mogla je da vidi zbunjenost na mnogim licima koja su stajala pred njom. Niko od njih nije znao zbog čega ih je poslala u Betal.

Selanda nije delovala zbunjeno. „Jesmo, moja gospo", smireno je odgovorila. Vrlo bistra i više nego dovoljno brza.

Za trenutak se podigao vetar, a na drveću je zašuštalo lišće, i ono opalo je zašuštalo na tlu, a Faila je poželela da ima Perinove uši. Kao i njegov nos i oči. Nije bilo bitno ako bi je neko ugledao ovde, s njenim potčinjenima, ali prisluškivanje bi bilo nešto sasvim drugo. „Vrlo dobro ste to uradili, Selanda. Svi vi.“ Perin je znao kakve opasnosti ovde prete, jednako stvarne kao i one dole, južnije; znao je za njih, međutim, kao i svaki muškarac, često je razmišljao srcem, a ne glavom. Zena mora da bude s obe noge na zemlji da bi muža držala podalje od nevolja. To je bio prvi savet koji joj je majka dala o bračnom životu. „S prvim svetlom vratićete se u Betal, a ako dobijete poruku od mene, evo šta ćete uraditi...“

Čak je i Selanda zapanjeno razrogačila oči kada je Faila nastavila, ali niko od njih nije se pobunio ni ispod glasa. Pa, bilo bi iznenađenje da jesu. Failina uputstva bila su vrlo jasna. Postojala je određena opasnost, ali uzimajući u obzir trenutne okolnosti, to nije bilo ništa naspram onoga što bi inače moglo da se dogodi.

„Ima li pitanja?“, konačno je rekla. „Jesu li svi razumeli?"

Ča Faile odvratiše uglas: „Živimo da služimo našoj gospi Faili.“ A to je značilo da služe i njenom voljenom vuku, hteo on to ili ne.


Majgdin se prevrtala u ćebadima na tvrdom tlu, a san joj je izmicao. To joj je sada bilo ime; novo ime za novi život. Majgdin, po njenoj majci, a Dorlejn po jednoj porodici s jednog od imanja koja su joj nekada pripadala. Za novi život i odlazak starog, ali veze srca nisu mogle tek tako da se prekinu. A sada... Sada...

Slabo krckanje palog lišća natera je da podigne glavu, posmatrajući nejasnu priliku kako promiće kroz drveće. Gospa Faila se vraćala u svoj šator, gde god da je bila. Prijatna mlada žena, dobrog srca i slatkorečiva. Šta god bio njen muž, ona je gotovo sigurno bila plemenitog porekla. Ali mlada. Neiskusna. To je možda moglo da pomogne.

Majgdin ponovo spusti glavu na ogrtač koji je ispresavijala da joj služi umesto jastuka. Svetlosti, šta je ona tražila ovde? Ušlaje u službu kao sobarica jedne gospe! Ne. Ako ništa drugo, držaće se sopstvenog samopouzdanja. Makar to je još uvek mogla da iščeprka. Ako bude kopala dovoljno duboko. Kada je u blizini začula korake, ostala je bez daha.

Talanvor skladno kleknu pored nje. Bio je bez košulje, a mesečina je odsijavala od glatkih mišića njegovih grudi i ramena, dok mu je lice ostalo u senci. Slabašni povetarac mrsio mu je kosu. „Kakvo je to ludilo?“, meko ju je upitao. „Primiti se službe? Šta si naumila? I nemoj da mi pričaš one budalaštine o otpočinjanju novog života; ne verujem ti. Niko u to ne veruje.“ Pokušala je da se okrene na drugu stranu, ali on joj je spustio ruku na raine. Nije je pritiskao, ali to ju je zaustavilo kao da joj je stavljen ular. Svetlosti, molim te, samo da ne zadrhti. Svetlost je nije slušala, ali makar joj je pošlo za rukom da obuzda glas. „Ako nisi primetio, sada moram nekako da se probijam kroz život. Bolje da budem sobarica neke gospe nego sluškinja u nekoj krčmi. Ti možeš slobodno da nastaviš svojim putem ako ti se ne dopada da se primiš službe."

„Nisi se valjda odrekla i razuma i ponosa kada si odbacila presto“, progunđao je. Spaljena bila, Lini, što si to otkrila! „Ako nameravaš da se pretvaraš da jesi, predlažem ti da izbegneš susret nasamo s Lini.“ Taj se čovek kikotao njoj u lice! Tako zadovoljno se kikotao! „Ona bi da nasamo proćaska s Majgdin, a nešto mi se čini kao da prema njoj neće biti ni upola nežna kao što je bila s Morgazom.“

Ona ljutito sede, odmakavši njegovu ruku. ,Jesi li ti i slep i gluv? Ponovorođeni Zmaj nešto namerava sa Elejnom! Svetlosti, ne bi mi se dopadala ni sama činjenica da joj jednostavno zna ime! Ovo je više od slučajnosti što sam naletela na jednog od njegovih štitonoša, Talanvore. Mora da je tako!“

„Spaljen bio, znam da to mora da je tako. Nadao sam se da sam pogrešio, ali...“ Zvučao je ljutito kao i ona. On nije imao nikakva prava da se ljuti! „Elejna je na sigurnom, u Beloj kuli, Amirlin Tron ne bi je pustila ni 'blizu ijednog muškarca koji može da usmerava, pa čak i ako je on Ponovorođeni Zmaj naročito u tom slučaju! a Majgdin Dorlejn ne može učiniti ništa ni u vezi s Amirlin Tron, ni Ponovorođenim Zmajem, niti Lavljim prestolom. Ona samo može da završi slomljenog vrata, ili preklana, ili...!“

„Majgdin Dorlejn može da posmatra!", prekinula ga je, delimično i da bi zaustavila to užasno nabrajanje. „Može da sluša! Može...!“ Ljutita, prekinula se. Šta stvarno može da učini? Odjednom je shvatila kako sedi u tankoj košulji, pa se brzo uvila u ćebad. Činilo se da je noć stvarno prohladna. Ili joj se koža ježila od Talanvorovog nevidljivog pogleda kojim ju je odmeravao. Od te pomisli zažariše joj se obrazi, što on, nadala se, nije mogao da primeti. Na svu sreću, to joj je unelo i polet u glas. Nije bila mlada devojka pa da crveni zato što ju je neki tamo muškarac pogledao! „Učiniću sve što mogu, šta god to bilo. Postoji mogućnost da čujem ili uradim nešto što bi moglo da pomogne Elejni, i ja ću to i učiniti!“

„To je opasna odluka“, smireno joj je rekao. Poželela je da u tami može da mu vidi lice. Naravno, samo da bi znala kakav izraz ima. „Čula si ga kada je zapretio da će obesiti svakoga ko ga samo pogleda popreko. Ja u to verujem, jer ima onakve oči. Kao neka zver. Iznenadio sam se što je pustio tog čoveka; očekivao sam da će mu iščupati grkljan! Ako bude saznao ko si ti, ko si bila... Balver bi mogao da te izda. Nikada nam nije zaista objasnio zašto nam je pomogao da pobegnemo iz Amadora. Možda je mislio kako bi kraljica Morgaza mogla da mu da novi položaj. Sada, kada zna da nema mogućnosti za nešto takvo, možda će pokušati da učini uslugu novom gospodaru i gospodarici.“

„Da li se ti to bojiš lorda Perina Zlatookog?“, prezrivo ga je upitala. Svetlosti, taj ju je čovek ispunjavao strahom! Te oči su bile vučje. „Balver zna dovoljno da bi držao jezik za zubima. Šta god da kaže, to bi se odrazilo i na njega; došao je sa mnom, na kraju krajeva. A ti, ako se bojiš, slobodno produži dalje!“

„Uvek mi to nabijaš na nos“, uzdahnuo je, čučnuvši. Nije mogla da mu vidi oči, ali je osećala njegov pogled. „Produži dalje, ako ti se tako dopada, kažeš. Jednom beše vojnik koji je bio zaljubljen u jednu kraljicu, iz daleka, jer je znao kako je to beznadno, znao je kako se nikada neće usuditi da o tome progovori. Sada kraljice više nema, ostala je samo jedna žena, a ja se nadam. Gorim od nade! Ako zaista želiš da odem, Majgdin, onda to i kaži. Jednom rečju. ’Idi!’ To je mala reč.“

Otvorila je usta. Mala reč, pomislila je. Svetlosti, to je samo jedna reč! Zbog čega ne mogu da je izgovorim! Svetlosti, molim ti se! Po drugi put te noći Svetlost joj nije pomogla. Sedela je tako, uvijena u ćebad, poput neke budale, otvorenih usta, a lice joj se sve više žarilo.

Da se ponovo zakikotao, zarila bi svoj nožić u njega. Da se nasmejao, ili dao bilo kakav znak nadmoći... Umesto toga, on se nežno nagnuo i poljubio joj kapke. Ona ispusti dubok grleni zvuk; činilo se kao da ne može da se pomeri. Razrogačenih očiju, posmatrala ga je kako se uspravlja. Bio je obris naspram mesečeve svetlosti. Ona je bila kraljica bivša kraljica naviknuta da izdaje naređenja, naviknuta na teške odluke u teškim vremenima, međutim, u tom trenutku, đamaranje njenog srca zaglušivalo je svaku misao u njenoj glavi.

„Da si mi rekla ’idi’“, saopštio joj je, „pokopao bih nadu, ali nikada ne bih mogao da te napustim."

Sve dok se nije vratio u sopstvenu ćebad nije se usuđivala da ponovo legne i uvije se u svoju. Teško je disala, kao da je trčala. Noć jeste bila prohladna; tresla se od hladnoće, nije samo podrhtavala. Talanvor je bio premlad. Premlad! A još je gore što je bio u pravu. Spaljen bio zbog toga! Sobarica jedne gospe nije mogla da učini ništa što bi uticalo na događaje, a ako vukooki ubica Ponovorođenog Zmaja sazna da mu je Morgaza od Andora pala šaka, moći će da je iskoristi protiv Elejne, umesto u njenu korist. Odakle mu pravo da bude u pravu kada ona želi da je pogrešio! Nelogičnost te misli potpuno ju je razbesnela. Mora da postoji mogućnost da ona, ipak, uradi nešto korisno! Mora da postoji!

U njenom potiljku, jedan se glasić nasmejao. Ne možeš da zaboraviš da si Morgaza Trakand, podsmevao joj se, a čak i pošto se odrekla prestola, kraljica Morgaza ne može da drži ruke podalje odposlova moćnih, ne obazirući se na to kolikoje štete do sada napravila. A ne može ni da kaže jednom muškarcu da ode, jer ne može da prestane da razmišlja o njegovim snažnim rukama, o njegovim usnama i kako se izvijaju kada se osmehuje, i...

Besna, navukla je ćebe preko glave, pokušavajući da ućutka glasić. Ne ostaje samo zato što ne može da se odrekne moći. A što se tiče Talanvora... Odlučno će mu pokazati gde mu je mesto. Ovog puta hoće! Samo... Koje je njegovo mesto u odnosu na ženu koja više nije kraljica? Pokušavala je da ga izbaci iz misli i pokušavala je da ne obraća pažnju na taj glasić koji joj se podsmevao, medutim, i kada joj je san konačno sklopio oči, i dalje je osećala dodir njegovih usana na kapcima.

Загрузка...