23 Magla rata, oluja bitke

Kiša trenutno nije padala. Rand je vodio Tai’daišara oko iščupanog drveta koje je ležalo preko obronka, i mrštio se na prizor mrtvog čoveka, ispruženog na leđima iza oborenog debla. Čovek je bio nizak i nabijen, lice mu je bilo izbrazdano, a čitav oklop bio mu je od pločica lakiranih u plavo i zeleno, koje su se preklapale, dok je slepo zurio u crne oblake iznad sebe; primetno je ličio na Igana Padrosa, čak mu je i noga nedostajala. Očigledno je bio neki zapovednik; mač pokraj njegove isturene ruke imao je balčak od slonovače, rezbaren po ženskom ukusu, a na njegovom lakiranom kalpaku, u obliku glave nekog velikog insekta, nalazile su se dve velike, tanke, plave peruške.

Iščupanog i uništenog drveča, od kojeg je dobar deo goreo s jednog na drugi kraj, bilo je svuda po obronku, na petsto koraka. Tela, takođe, ljudi prelomljeni ili rastrgnuti kada je saidin poharao planinsku stranu. Mnogi su imali čelične velove preko lica, i grudne oklope s vodoravnim prugama. Nije bilo žena, hvala Svetlosti na tome. Povređeni konji bili su ubijeni, što je bio još jedan razlog za zahvalnost. Bilo je neverovatno kako glasno može da njišti povređeni konj.

Đa li misliš da su mrtvi tihi? Smeh Lijusa Terina je bio rezak. Da li to misliš? Njegov glas se pretvori u bolni bes. Mrtvi urliču na mene! 

I na mene, takođe, tužno pomisli Rand. Ne mogu da priuštim sebi da slušam, ali kako ih ućutkuješ? Lijus Terin je zajecao nad svojom voljenom Ilijenom.

„Velika pobeda“, reče Vejramon značajnim glasom iza Randa, a onda promrmlja, „ali mala je čast u njoj. Stari načini su najbolji.“ Blato je slobodno ukrašavalo Randov kaput, i bilo je iznenađujuće videti da Vejramon izgleda jednako uredno kao na Srebrnom putu. Njegov kalpak i oklop su sijali. Kako mu je to pošlo za rukom? Tarabonci su na kraju jurišali, koplja i hrabrost protiv Jedne moći, i Vejramon je vodio svoje sopstvene jurišnike da ih slomi. Bez naređenja, a pratio ga je svaki Tairenac osim Branitelja, da iznenađenje bude veće, čak i polupijani Torean. Pratili su ga i Semaradrid i Gregorin Panar, takođe, s većinom Kairhijenjana i Ilijanaca. Bilo je teško ostati miran do tada, i svaki čovek je hteo da se uhvati u koštac s nečim sa čime je bilo moguće uhvatiti se u koštac. Aša’mani su to mogli da urade brže. I možda nešto neurednije.

Rand nije uzeo učešća u sređivanju, osim što je sedeo u svom sedlu, gde su ga ljudi mogli videti. Bojao se da posegne za Moći. Nije se usuđivao da ispolji slabost koju bi oni mogli uočiti. Ni delić. Lijus Terin na samu tu pomisao užasnuto zamrmlja.

Podjednako iznenađenje kao i Vejramonov neukaljani kaput bila je Anaijela, koja je jahala s njim, i barem jednom se nije samouvereno smeškala. Njeno lice je bilo stegnuto i neodobravajuće. Čudno je bilo to što joj takav izraz nije kvario lice ni približno onoliko koliko su to činili njeni sladunjavi osmesi. Naravno, sama se nije pridružila jurišu, kao ni Ejlil, ali Anaijelin majstor konja jeste, i čovek je sasvim sigurno bio mrtav, s tarabonskim kopljem u grudima. Taj deo joj se nije dopadao. Ali zašto se pridružila Vejramonu? Samo Tairenci koji se drže zajedno? Možda. Bila je sa Sunamonom poslednji put kada ju je Rand video.

Bašer je terao svog dorata uz obronak, tražeći put oko mrtvih dok je izgledalo da im ne posvećuje više pažnje nego što je ima za debla pretvorena u iverje i panjeve koji su goreli. Kalpak mu je visio sa sedla, a rukavice su mu bile zakačene za pojas. Bio je potpuno blatnjav po desnoj strani, a isto je bilo i s njegovim konjem.

„Arakom je gotov“, rekao je. „Flin je probao da ga Isceli, ali ne mislim da je Arakom hteo da živi tako. Imamo gotovo pedeset mrtvih, do sada, a još neki možda neće preživeti.“ Anaijela preblede. Rand je vide pored Arakoma, kako prazni želudac. Smrt običnih ljudi nije mnogo uticala na nju.

Rand oseti trenutak sažaljenja. Ne za nju, a ne naročito ni za Arakoma. Za Min, mada je ona bila bezbedno vraćena u Kairhijen. Min je predskazala Arakomovu smrt, po jednom od viđenja koja je imala, i Guejamovu i Marakonovu, takode. Šta god da je videla, Rand se nadao da nije bilo ni blizu stvarnosti.

Većina Boraca otišla je da ponovo izviđa, ali dole na širokoj livadi Gedvinovi Posvećeni su tkali prolaze koji su prosipali kolica s dodatnim namirnicama i rasterivali rezervne konje. Ljudi su dolazili s njima; provodili su ih kroz prolaze čim bi postali dovoljno jasni da se vide. Blatnjavo tlo je bilo tako dobro izbrazdano kao planinski obronak, pa ipak zatamnjene brazde, dva koraka široke i pedeset dugačke, sekle su kroz smeđu travu i otvarale rupe toliko velike da ih možda ni konj ne bi mogao preskočiti. Zasad im nije pošlo za rukom da nađu damane. Rand je mislio da mora biti samo jedna; više njih bi načinilo srazmerno veću štetu s obzirom na okolnosti.

Ljudi su postavljali male vatre na kojima je, pored ostalog, ključala voda za čaj. Makar jednom su Tairenci, Kairhijenjani i Ilijanci bili pomešani. Ne samo narod. Semaradrid je delio svoju pljosku s Guejamom, koji je umorno trljao rukom preko ćelave glave. Marakon i Kiril Drapaneos, štrkljast čovek, kome je četvrtasto ošišana brada delovala čudno na uskom licu, čučnuli su oslonivši se na pete u blizini jedne vatre. Igrali su karte, kako se činilo! Oko Toreana se okupio čitav krug mladih kairhijenskih lordova koji su se smejali, verovatno manje zabavljeni njegovim šalama, a više time kako je zamahivao i trljao svoj krompirasti nos. Legionari su se držali po strani, ali su primili „dobrovoljce“ koji su sledili Padrosa do Barjaka Svetlosti. Ta grupa se činila revnosnija nego iko drugi otkad su saznali kako je Padros umro. Legionari u plavim kaputima su im pokazivali kako da promene smer, a da se ne raspadnu kao jato gusaka.

Flin je bio među povređenima, zajedno sa Edlijem, Morom i Hopvilom. Narišma je mogao da Isceljuje tek malo više nego obične posekotine, ne bolje od Randa, a Dašiva čak ni toliko. Gedvin i Rohajd su stajali i razgovarali na priličnoj udaljenosti od drugih, držeći konjske uzde, usred livade, na vrhu brežuljka gde su očekivali da na prepad uhvate Seanšane kada pokuljaju iz prolaza okružujući ih. Gotovo pedeset mrtvih, a biće ih još, ali bilo bi ih više od dvesta bez Flina i ostalih koji su u različitim stepenima mogli da Isceljuju. Gedvin i Rohajd nisu hteli da prljaju ruke i iskrivili su lica kada ih je Rand doveo da to rade. Među mrtvima je bio jedan Borac, a još jedan od Boraca, Kairhijenjanin okruglog lica, sedeo je skljokan pored vatre, sa ošamućenim pogledom, za koji se Rand nadao da potiče od toga što ga je zemlja koja je šiknula pod njegovim nogama bacila kroz vazduh.

Dole, na izbrazdanoj ravnici, Ejlil se nešto došaptavala sa svojim kapetankopljanikom, malim bledunjavim čovekom koji se zvao Denharad. Konji su im stajali toliko blizu da su se dodirivali, a njih dvoje bi povremeno pogledali ka planini prema Randu. Šta li su oni planirali?

„Bićemo bolji sledeći put“, mrmljao je Bašer. Bacio je pogled preko doline, a onda zatresao glavom. „Najgora je greška koja se ponovi, a mi to nećemo uraditi.“

Vejramon ga je čuo i ponovio to isto, ali koristeći dvadeset puta više reči, ukrasivši sve kao cvetnu baštu u proleće. I ne priznajući da je bilo ikakvih pogrešaka, a sasvim sigurno ne s njegove strane. Jednako je vešto zaobišao i Randove greške.

Rand je klimnuo, stisnutih usana. Sledećeg puta će biti bolji. Moraće da bude, osim ako ne želi da sahrani polovinu svojih ljudi u ovim planinama. Upravo tada se zapitao šta da uradi sa zarobljenicima.

Većina onih koji su izbegli smrt na padini uspela je da se povuče kroz drveće koje se još držalo. I to iznenađujuće dobro organizovano, tvrdio je Bašer, pa ipak, nije bilo velike verovatnoće da sada budu neka stvarna pretnja. Ne, osim ako imaju damane sa sobom. Ali stotinak ljudi je sedelo u gomili na zemlji, oružje im je bilo oduzeto, kao i oklopi, a bili su pod budnim pogledom dvadesetak Saboraca i Branitelja na konjima. Mahom Tarabonci, nisu se borili kao neko koga su tu doveli osvajači. Dobar broj njih je držao glave uspravno, i s podsmehom gledao svoje stražare. Gedvin je hteo da ih ubije, pošto ih podvrgne ispitivanju. Vejramonu je bilo svejedno hoće li im grkljani biti prerezani, ali je smatrao da je mučenje gubljenje vremena. Niko ne bi znao ništa korisno, nastavio je; nije bilo nijednog čoveka plemićkog porekla.

Rand baci pogled ka Bašeru. Vejramon je i dalje zvučno pričao. „...očistiti ove planine za tebe, moj gospodaru Zmaju. Zgazićemo ih našim pešacima i...“ Anaijela je jarosno klimala.

„Šest gore, šest dole“, rekao je Bašer tiho. Sastrugao je blato noktom s jednog bujnog brka. „Ili, kako neki od mojih zakupaca kažu, ono što dobiješ u obrtajima, izgubiš na zaobilaženju.“ Šta mu je, u Svetlosti, bilo zaobilaženje? Baš je to bilo od velike pomoći!

A onda je jedna od Bašerovih izvidnica pogoršala situaciju. Šest ljudi došlo je niz obronak terajući pred svojim konjima drškama kopalja jednu zarobljenicu. Bila je to crnokosa žena u pocepanoj i prljavoj tamnoplavoj haljini, s crvenim umecima na grudima i račvastom munjom na suknji. Lice joj je takođe bilo prljavo i izgrebano. Posrnula je i zamalo pala, ali je to što su je terali kopljima bio više postupak nego pravi dodir. S nipodaštavanjem je prešla pogledom preko onih koji su je zarobili, čak je jednom i pljunula. Podrugljivo je pogledala i ka Randu.

„Da li ste je povredili?“, zahtevao je on odgovor. Možda je to bilo čudno pitanje, kada se uzme u obzir da se radilo o neprijatelju, i posle svega što se desilo u ovoj dolini. Pošto se radilo o sul’dam. Ali jednostavno mu je izletelo.

„Nismo mi, moj gospodaru Zmaju“, odgovori čovek grubog lica, vođa izvidnice. „Pronašli smo je u ovakvom stanju.“ Češući vilicu kroz svoju crnu bradu, pogledom potraži Bašera, kao da traži podršku. „Tvrdila je da smo mi ubili njenu Džile. Psa ljubimca, ili mačku, ili nešto tako, rekao bih po tome kako neprekidno priča o tome. Njeno ime je Nerit. Toliko smo izvukli iz nje.“ Žena se okrenu i ponovo ga pogleda s podsmehom.

Rand uzdahnu. Ne psa ljubimca. Ne! To ime nije pripadalo listi! Ali je mogao da čuje litaniju imena koja je recitovao u svojoj glavi, i „damane Džile“ beše tu. Lijus Terin je jecao za svojom Ilijanom. Njeno ime je takođe bilo na listi. Rand je smatrao da je imala prava na to.

„Ovo je seanšanska Aes Sedai?“, iznenada upita Anaijela, naginjući se preko jabuke svog sedla, piljeći u Nerit. Nerit joj uzvrati takođe oštrim pogledom, dok su joj se oči besno širile. Rand je objasnio ono malo što je znao o sul’dam da su one pomoću ter’angreala u obliku narukvice i ogrlice upravljale ženama koje su mogle da usmeravaju, ali da same to ne mogu a na njegovo iznenađenje, visoka gospa sa sladunjavim smeškom hladno reče: „Ako je moj gospodar Zmaj sprečen, ja ću je obesiti umesto njega.“ Nerit ponovo baci oštar pogled ka njoj. Prezirno, ovog puta. Tom pogledu nije nedostajalo hrabrosti.

„Ne!“, promumla Rand. Svetlosti, na šta su sve ovi ljudi bili spremni da bi došli u njegovu milost! Ili je Anaijela bila bliža sa svojim majstorom konja nego što se to smatralo pristojnim. Čovek je bio stamen i ćelavio je i nije bio plemić; što je mnogo značilo u očima Tairenaca ali su žene imale čudan ukus po pitanju muškaraca. Znao je da je to čista istina.

„Čim budemo ponovo spremni za pokret“, rekao je Bašeru, „oslobodi one ljude dole.“ Povesti zarobljenike sa sobom kad se sprema za sledeći napad nije dolazilo u obzir, a ostaviti stotinu ljudi stotinu sada, a sigurno još kasnije ostaviti ih da prate dvokolice s namirnicama bila je opasnost koja bi mogla doneti pedeset različitih smicalica. Nisu mogli prouzrokovati nevolje ako ih ostave. Čak i oni koji su se izvukli na konjima nisu mogli preneti upozorenje brže nego što je on mogao da Putuje.

Bašer lagano slegnu ramenima; i mislio je da će možda tako biti, ali ipak je uvek postojala mala verovatnoća. Čudne stvari su se dešavale čak i bez ta’verena u blizini.

Vejramon i Anaijela otvoriše usta gotovo istovremeno, na licima im se očitavalo negodovanje, ali Rand nastavi: „Rekao sam i to je rešeno! Zadržaćemo ženu, u svakom slučaju. I svaku drugu ženu koju uhvatimo.“

„Nekmi je duša spaljena" uzviknu Vejramon. „Zašto?“ Čovek je delovao zaprepašćeno, i naterao je Bašera da iznenađeno trgne glavu. Anaijeli se usne zadovoljno izviše pre nego što je uspela da to pretvori u sladunjavi smešak za gospodara Zmaja. Očigledno, smatrala ga je premekanim da pošalje ženu sa ostalima. Predstojao im je težak hod po ovom terenu, a da se i ne pominju male zalihe. A vreme nije bilo vreme na koje biste isterali ženu.

„Imam dovoljno Aes Sedai protiv sebe i bez slanja sul’dam nazad njenim poslovima“, rekao im je. Svetlost zna da je to istina! Oni zaklimaše, mada je Vejramon bio spor; na Bašeru se videlo olakšanje, Anaijela je bila razočarana. Ali šta uraditi sa ovom ženom i ostalima koje će biti uhvaćene? Nije nameravao da pretvori Crnu kulu u zatvor. Mogli su da ih čuvaju Aijeli. Osim što bi im Mudre možda prerezale grla čim bi on okrenuo leđa. Mada, šta je sa sestrama koje je Met vodio u Kaemlin sa Elejnom? „Kada se ovo završi, predaću je nekoj Aes Sedai koju odaberem.“ Mogle bi to protumačiti kao gest dobre volje, malo meda da zasladi činjenicu da moraju prihvatiti njegovu zaštitu.

Čim je izgovorio te reči, Neritino lice mrtvački preblede i ona zavrišta punim plućima. Zavijajući bez prekida, ona se stušti niz obronak, saplićući se preko oborenog drveća, padajući i uspinjući se ponovo na noge.

„Prokletstvo! Uhvatite je!“, brecnu se Rand, a saldejska izvidnica jurnu za ženom, terajući konje preko obronka prekrivenog oborenim drvećem, ne brinući o mogućnosti lomljenja nogu i vratova. I dalje cvileći, ona je vrdala i srljala među konje, brinući još manje.

Uz blesak srebrnog svetla, u podnožju najistočnijeg prelaza otvori se prolaz. Borac u crnom kaputu protera svog konja kroz njega, poskakujući u sedlu dok je prolaz nestajao uz treptaj, pa potera životinju u galop, prema vrhu brežuljka na kojem su čekali Gedvin i Rohajd. Rand je gledao nezainteresovano. U njegovoj glavi Lijus Terin je roptao o ubijanju, ubijanju svih Aša’mana pre nego bude prekasno.

Do trenutka kada su njih trojica počeli da se penju uz obronak ka Randu, četiri Saldejca su oborila Nerit na zemlju, vezujući joj ruke i noge. Četvorica su bila neophodna, koliko ih je ona ritala i grizla, a Bašer se zabavljao nudeći opkladu u slučaju da ih ona ipak nadvlada. Anaijela je promrmljala nešto o razbijanju ženine glave. Da li je stvarno nameravala da je razbije? Rand se namršti na nju.

Borac između Gedvina i Rohajda baci nelagodan pogled ka Nerit dok su jahali kraj nje. Rand se nejasno sećao da ga je video u Crnoj kuli onog dana kada je prvi put predao srebrne mačeve i dao Taimu prvu oznaku Zmaja. Bio je to mlad čovek po imenu Varil Nesen, koji je još uvek nosio prozirni veo da prekrije svoje guste brkove. Mada, nije oklevao kada se suočio sa svojim zemljacima. Odanost je sada pripadala Crnoj kuli i Ponovorođenom Zmaju, tako je Taim uvek govorio. Drugi deo te izjave uvek je zvučao kao da kasni.

„Možeš imati tu čast da podneseš svoj izveštaj Ponovorođenom Zmaju, vojniče Nesen“, reče Gedvin. Suvo.

Nesen se ispravi u sedlu. „Moj gospodaru Zmaju!“, grmnu on, udarajuči pesnicom u grudi. „Ima ih još na oko trideset milja ka zapadu, moj gospodaru Zmaju.“ Trideset milja je bila udaljenost koju je Rand tražio od izviđača da pređu pre nego se vrate. Kakvog dobra u tome što je jedan borac pronašao Seanšane kada se ostali kreću dalje na zapad? „Možda upola od broja koji je bio ovde“, nastavio je Nesen. „I...“ Njegove tamne oči poleteše ponovo ka Nerit. Sada je bila vezana, a Saldejci su se trudili da je prebace preko konja. „I nisam video ni traga ženama, moj gospodaru Zmaju.“

Bašer žmirnu prema nebu. Tamni oblaci su pravili prekrivač od jednog do drugog planinskog vrha, ali je sunce još uvek trebalo da bude visoko. „Vreme je da se nahrane ljudi pre no se ostali vrate“, rekao je, klimajući zadovoljno. Nerit je uspela da zarije zube u Saldejčev zglob i držala ga je kao jazavac.

„Nahrani ih brzo“, reče Rand razdraženo. Da li će svaka uhvaćena sul’dam biti podjednako teška? Vrlo verovatno. Svetlosti, šta da su uhvatili damane? „Ne želim da provedem celu zimu u ovim planinama.“ Damane Džile. On više nije mogao obrisati ime kada se jednom našlo na toj listi.

Mrtvi nikad nisu nemi, šaputao je Lijus Terin. Mrtvi nikad ne spavaju.

Rand pojaha ka vatrama. Nije imao želju za jelom.

Sa osmatračnice na čvrstoj kamenoj izbočini, Furik Kejrid je pažljivo proučavao šumovite planine koje su se dizale svuda oko njega, vrhova oštrih poput tamnih očnjaka. Njegov konj, visoki šareni škopac, načuljio je uši kao da pokušava uhvatiti zvuk koji mu je promakao, ali osim toga životinja je bila mirna. Svaki čas Kejrid je morao da zastane i obriše sočiva svoga stakla za posmatranje. Lagana kiša rominjala je sa sivog jutarnjeg neba. Dve tamne peruške na njegovom kalpaku bile su presavijene umesto da stoje pravo, a niz leđa mu se slivala voda. Lagana kiša, makar kad se uporedi sa onom juče, i verovatno sa onom sutra. Ili ovog popodneva. Gromovi su zloslutno odjekivali na jugu. Mada Kejridova briga nije imala nikakve veze s tim.

Ispod njega, poslednji od dve hiljade i trista ljudi vijugali su kroz vetroviti prolaz, svi sakupljeni iz četiri predstraže. Dobri jahači, prilično dobro vođeni, pa ipak jedva dvesta ih je bilo Seanšanaca, i samo još dvojica osim njega su nosila crveno-zelene boje Straže. Većina preostalih bili su Tarabonci poznavao je njihovu narav a dobra trećina su bili Amadičani i Altarci, previše sveži sa zakletvama da bi iko mogao biti siguran kako će še postaviti. Neki Altarci i Amadičani su promenili službu već dva ili tri puta. Pokušali, u svakom slučaju. Ljudi sa ove strane Aritskog okeana nisu imali stida. Dvanaest sul’dam jahalo je blizu prednjeg dela kolone, i on je poželeo da svih dvanaest vode damane pored svojih konja, umesto samo dve.

Pedeset koraka dalje, deset kopljanika posmatralo je obronak pod njima, mada ne onoliko pažljivo koliko bi trebalo. Previše ljudi koji su jahali pod kopljima oslanjalo se na izviđačku prethodnicu da pronađe bilo kakvu opasnost. Kejrid zapamti da lično porazgovara s njima. Posle toga će propisno vršiti svoju dužnost, ili će ih poslati da se bave pronalaženjem novih vojnika.

Raken se pojavi na istoku, klizeći nisko nad krošnjama drveća, uvrćući se i okrećući se da bi pratio linije terena, poput čoveka čije ruke prate liniju ženskih leđa. Čudno. Morat’raken, trkač, uvek je voleo da se vine visoko, osim ako je nebo bilo puno munja. Kejrid otvori staklo za posmatranje i nastavi da gleda.

„Možda ćemo konačno dobiti još neki izveštaj izviđača“, reče Džedrenka. Reči su bile upućene zapovednicima iza Kejrid, ne njemu. Trojica od desetorice bili su jednaki po rangu s Kejridom, pa ipak svega nekolicina osim Krvi uznemiriše čoveka u uniformi Mrtve straže, krvavocrvenoj i toliko tamnozelenoj da je bila gotovo crna. Ni mnogi od Krvi to nisu uradili.

Prema priči koju je čuo kao dete, jedan od njegovih predaka, plemić, pratio je Lutera Pendraga u Seanšan po zapovesti Artura Hokvinga, ali dvesta godina kasnije, obezbedivši samo sever, jedan drugi predak je pokušao da ureže granice sopstvenog kraljevstva i žavršio je tako što je bio prodat u delovima. Možda je zaista bilo tako; mnogi da’kovejl tvrdili su kako imaju plemenite pretke. Makar među sobom; nekolicina od Krvi su nalazili da je takvo brbljanje zanimljivo. U svakom slučaju, Kejrid je osetio da ga sreća prati, kada su Odabirači izabrali njega, odlučnog dečaka koji još nije bio dovoljno star da bi dobijao dužnosti, i još uvek se ponosio gavranovima istetoviranim na ramenima. Mnogi iz Mrtve straže išli su bez kaputa ili košulje kad god je to bilo moguće, da bi ih pokazivali. Barem ljudi. Ogijerski baštovani nisu bili označavani niti posedovani, ali to je bilo između njih i carice.

Kejrid je bio da’kovejl i ponosan na to, kao i svaki čovek u Straži, koja je bila vlasništvo Kristalnog prestola, dušom i telom. Borio se tamo gde bi ga carica poslala, i bio spreman da umre onog dana kada ona tako kaže. Jedino carici je Stražabila odgovorna, i tamo gde su se pojavljivali, pojavljivali su se kao njena ruka, vidljivi podsetnik na nju. Nije ni bilo čudo da su se neki od Krvi osećali nelagodno gledajući kako prolazi odred Stražara. Mnogo bolji život nego čistiti baiegu u štali nekog lorda ili služiti kaf nekoj gospi. Ali je on proklinjao sreću koja ga je dovela u ove planine da proveri predstraže.

Raken se ustremi ka zapadu, dva letača se skupiše u svojim sedlima. Nije bilo izveštaja izvidnice, ni poruke za njega. Furik je znao da je to njegova mašta, ali dugački istureni vrat stvorenja delovao je nekako... nemirno. Da je on bio bilo ko drugi, možda bi takođe bio uznemiren. Bilo je nekoliko poruka za njega od kada je, pre tri dana, dobio naređenja da preuzme zapovedništvo i krene na istok. Svaka poruka je samo zgušnjavala maglu umesto da je raščisti.

Stanovništvo, ovi Altarci, delovali su kao da su se povukli u planine pod prisilom, ali kako? Putevi duž severne granice ove oblasti bili su izviđani, osmatrani gotovo do Ilijana, i uz pomoć letača i morat’torma, kao i uz pomoć grupa konjanika. Šta je moglo naterati Altarce da odluče da pokažu zube? Da stanu zajedno? Čovek se mogao naći u dvoboju samo zbog pogleda mada su počeli da shvataju da je izazivanje Stražara bilo samo sporiji način da se samom sebi prereže grlo ali je on video ove plemiće tih takozvanih nacija kako pokušavaju da prodaju jedni druge i svoje kraljice, na sam predlog da bi njihova imanja mogla biti zaštićena i možda da im se pridodaju susedna.

Nadok, krupan čovek varljivo blagog lika, okrenu se u sedlu da bi posmatrao rakena. „Ne volim da marširam naslepo“, promrmljao je. „Ne kada su Altarci uspeli da postave četrdeset hiljada ljudi ovde. Četrdeset najmanje."

Džedrenka frknu tako snažno da njegov visoki beli škopac poskoči. Džedrenka je bio stariji od tri kapetana iza Kejrida, a služio je koliko i sam Kejrid. Nizak, vitak čovek sa upadljivim nosom i takvim držanjem da ste ga mogli smatrati pripadnikom Krvi. Taj konj bi se istakao na milju. „Četrdeset hiljada, ili stotinu, Nadoče, oni su razbijeni odavde do kraja oblasti, predaleko da pruže uzajamnu podršku. Iskopaj mi oči ako polovina njih nije već mrtva. Mora da su se svuda sudarili s predstražama. Zato ne dobijamo izveštaje. Od nas se očekuje da satremo ostatke."

Kejrid proguta uzdah. Nadao se da Džedrenka nije i budala povrh svog držanja. Hvala pobednika se širila brzo, bez obzira je li bila cela vojska ili pola voda. Retki porazi gutani su u tišini i zaboravljani. Toliko tišine bilo je... zlokobno.

„Poslednji izveštaj meni nije zvučao kao ostatak“, bio je uporan Nadok. On nije bio budala. „Pet hiljada ljudi je na manje od pedeset milja pred nama, i ja sumnjam da ćemo ih počistiti metlama.“

Džedrenka ponovo frknu. „Slomićemo ih, mačevima ili metlama. Svetlost mi spalila oči, jedva čekam pristojnu obavezu. Rekao sam izviđačima da nastave dok ih ne nađu. Neću dozvoliti da nam pobegnu.“

„Uradio si šta?“, meko je upitao Kejrid.

Mek ili ne, njegov glas je trgao svako oko prema njemu. Mada su se Nadok i nekolicina drugih borili sa sobom da se odmaknu od Džedrenke. Izviđačima je rečeno da nastave, izviđačima je rečeno šta da traže. Šta je promaklo zbog takvih naređenja?

Pre nego što je iko mogao da otvori usta, začu se vika ljudi na prelazu, rzanje i njištanje konja.

Kejrid prisloni kožni omot stakla za posmatranje na oko. Na prelazu pred njim ljudi i konji ginuli su pod tučom nečeg što su morale biti grom-strele, sudeći po tome kako su udarale u čelične grudne oklope, praskajući kroz grudi koje je štitila verižnjača. Stotine su već pale, još stotine su se povijale ranjene u sedlima ili na nogama i bežeći od konja koji su padali po zemlji. Previše ih je trčalo. Čaki dokjegledao, ljudi u sedlima okretali sukonjekako bi pokušali da pojure nagore kroz prolaz. Gde su, u Svetlosti, bile sul’dam? Nije mogao da ih nađe. Suočio se s pobunjenicima koji su imali sul’dam i damane i one su uvek morale biti ubijene što je brže moguće. Možda su ovdašnji meštani naučili i to.

Iznenada, zastrašujuće, tlo poče da eksplodira u zavijajuće fontane čitavom dužinom vijugave kolone onih pod njegovim zapovedništvom, fontane koje su bacale ljude i konje u vazduh podjednako lako kao i prljavštinu i kamenje. Munje su sevale s neba, plavobeli gromovi koji su raznosili ljude jednako lako kao i zemlju. Drugi su ljudi prosto eksplodirali, raskidani u komadiće nečim što on nije mogao da vidi. Jesu li meštani imali sopstvene damane? Ne, to su morale biti te Aes Sedai.

„Šta ćemo da radimo?“, pitao je Nadok. Zvučao je potreseno. Verovatno se i osećao tako.

„Da li se nosiš mišlju da napustiš svoje ljude?“, zareža Džedrenka. „Okupićemo ih i napasti, ti...!“ Preseče se, krkljajući, jer se vrh Kejridovog mača uredno zario u njegovo grlo. Postojalo je vreme kada su se budale mogle trpeti, i vreme kada to nije bilo moguće. Dok je čovekpadao iz sedla, Kejrid vešto obrisa oštricu o škopčevu belu grivu pre no se životinja dala u beg. Postojalo je, takođe, i vreme za malu predstavu.

„Okupićemo ono što se može okupiti, Nadoče“, reče on, kao da Džedrenka uopšte nije progovorio. Kao da ga nikada nije ni bilo. „Spasićemo što se može spasti, i povući se.“

Okrenuvši se da odjaše naniže ka prolazu gde su munje sevale i gromovi zavijali, on naredi Angaru, mladom čoveku čvrstog pogleda na brzom konju, da pojaše na istok i podnese izveštaj o onome što se ovde dogodilo. Možda je letač mogao da vidi, a možda i ne, mada je Kejrid slutio da sada zna zašto su leteli tako nisko. Slutio je da su visoka gospa Surot i zapovednici u Ebou Daru takođe već znali šta se događa ovde. Je li danas dan kada će umreti za caricu? On zabode pete u konjske sapi.


S tog ravnog, slabo pošumljenog grebena, Rand se zagledao ka zapadu, preko šume pred sobom. Dokga je Moć ispunjavala život, tako sladak; ogavnost, tako ogavna mogao je da raspozna pojedinačne listove, ali to nije bilo dovoljno. Tai’daišar je udarao kopitom. Stenoviti vrhovi iza, na obe strane, i svuda uokolo, premašivali su visinu grebena za čitavu milju ili više, ali je sam greben stajao prilično iznad vrhova drveća pod njim, koje se prostiralo preko pošumljene doline, više od lige po dužini i gotovo isto toliko po širini. Tamo dole sve je bilo mirno. Tiho poput Praznine u kojoj je lebdeo. Tiho za sada, u svakom slučaju. Tu i tamo pramenovi dima dizali su se s mesta gde su dva ili tri zbijena stabla gorela poput baklji. Samo ih je opšta vlaga sprečavala da pretvore dolinu u zgarište. Flin i Dašiva su bili jedini Ašamani koji su još uvek bili s njim. Svi su ostali bili dole, u dolini. Ova su dvojica stajala malo dalje od njega, na rubu šumarka, držeći uzde svojih konja i zureći dole u šumu. Odnosno, Flin je zurio, jednako napregnuto kao i sam Rand. Dašiva bi samo povremeno bacio pogled, kriveći usne, ponekad mrmljajući za sebe tako da je to teralo Flina da se uzvrpolji i iskosa ga odmerava. Moć je ispunjavala oba čoveka, gotovo da ih je preplavljivala, ali Lijus Terin, za promenu, nije rekao ništa. Činilo se da se poslednjih dana taj čovek sve više povlači i skriva.

Na nebu je zapravo bilo sunčeve svetlosti, a razuđeni oblaci bili su sivi. Prošlo je pet dana otkada je Rand doveo svoju malu vojsku u Altaru, pet dana otkada je video prve mrtve Seanšane. Od tad ih nije video mnogo. Misao kliznu po površini Praznine. Kroz rukavicu je mogao da oseti čaplju utisnutu na dlan kojim je stiskao Zmajevo žezlo. Tišina. Nije bilo letećih stvorova na vidiku. Tri su poginula, munjama strgnuta s neba, pre no su njihovi jahači naučili da se drže podalje. Bašer je bio očaran tim stvorovima. Tišina.

„Možda je gotovo, moj gospodaru Zmaju.“ Ejlilin glas je bio miran i hladan, ali je tapšala vrat svoje kobile, iako životinja nije imala potrebu za umirivanjem. Iskosa je odmerila Flina i Dašivu pa se ispravila, ne želeći da pred njima pokaže i tračak uznemirenosti.

Rand uhvati samog sebe kako pevuši, pa se smesta prekide. To je bila navika Lijusa Terina kada bi posmatrao zgodnu ženu, a ne njegova. Nije njegova! Svetlosti, ako počinje da se ponaša poput tog čoveka čak i kad ovaj nije tu.

Iznenada, u dolini odjeknu potmula grmljavina. Vatreni vodoskoci sunuše iz drveća na udaljenosti od dobre dve milje ili dalje, a onda ponovo, i ponovo, ponovo. Munje udariše dole, u šumu, nedaleko od mesta gde su cvetali visoki plamenovi, pojedinačne trake poput isprekidanih plavo-belih kopalja. Jedan nalet munja i vatre i ponovo je sve bilo mirno. Ovoga puta nije se zapalilo nijedno drvo.

Nešto od toga je bio saidin. Delimično.

Začu se vika, nejasna i daleka, s drugog kraja doline, pomislio je. Predaleko, čak i za njegov saidinom izoštren sluh, da bi mogao čuti sudaranje čelika. I pored svega, Ašamani i Posvećeni i Borci nisu bili jedini koji su učestvovali u bici.

Anaijela ispusti dubok uzdah; mora da je zadržavala vazduh od trenutka kada je počela razmena Moći. Ljudi koji se bore čelikom nisu je uznemiravali. A tada ona potapša vrat svoga konja. Škopac jedva da je trznuo uhom. To je bilo nešto što je Rand primetio u vezi s ženama. Vrlo često, kada bi žene bile uznemirene, pokušavale su da umiruju sve oko sebe, bez obzira je li to bilo potrebno ili ne. Mogao je poslužiti i nečiji konj. Gde je Lijus Terin?

Razdražen, naže se napred da bi ponovo proučio šumske krošnie. Drveće je ponajviše bilo zimzeleno hrast, bor i kožolist i uprkos nedavnoj suši, uspešno je skrivalo predeo, čak i od njegovog izoštrenog vida. Naizgled nemarno, on dotače uski zamotuljak pod kožom svog stremena. Mogao bi da pokuša uz pomoć. Da napadne naslepo. Mogao bi da odjaše dole, u šumu. I da ne vidi ništa dalje od deset koraka. Tamo dole ne bi bio mnogo upešniji regoli neki od Boraca.

Među drvećem u pravcu grebena otvorio se prolaz, srebrnasta traka se proširila u otvor kroz koji se videlo drugačije drveće i gusto, smeđe zimsko šiblje. Borac bakarne kože, s tankim brkovima nad gornjom usnom i malim biserom u uhu iskoračio je i pustio da prolaz nestane. Pred sobom je terao jednu sul’dam, čije su ruke bile vezane pozadi zgodnu ženu, ako se izuzme ljubičasta izraslina na jednoj strani glave. Mada, činilo se da se on uklapa s njenim mrkim izgledom, koliko i s njenom izgužvanom, od lišća umrljanom haljinom. Ona je preko ramena pokazivala zube Borcu koji ju je gurao preko grebena, ka Randu, a onda podiže glavu i pokaza ih i Randu.

Borac se ukruti, uvežbano pozdravljajući. „Borac Arlin Nalaam, moj gospodaru Zmaju“, grmnu on, zureći pravo u Randovo sedlo. „Moj gospodar Zmaj naredio je da se svaka uhvaćena žena dovede pred njega.“

Rand klimnu. To je bilo samo kako bi ostavio utisak da nešto radi, proverava zatvorenice ne bi li bio siguran jesu li one to što je svaka budala mogla videti da su. „Odvedi je do dvokolica, Borče Nalaame, a onda se vrati u bitku.“ Zamalo je zaškrgutao zubima pošto je to izgovorio. Vrati se u bitku. Dok Rand al’Tor, Ponovorođeni Zmaj i kralj Ilijana, sedi na svom konju i posmatra vrhove drveća!

Nalaam ponovo otpozdravi pre nego što je počeo da gura ženu pred sobom, ali nije bio spor u tome. Ona je nastavila da se osvrće preko ramena, mada ovog puta ne prema Borcu. Prema Randu. Razrogačenih očiju, razjapljenih usta, zaprepašćena. Zbog nečega je Nalaam nije cimnuo da se zaustavi sve dok nije došao do mesta gde je bio izašao. A samo je bilo potrebno da se odmakne dovoljno daleko kako ne bi povredio konje.

„Šta to radiš?“, zapovedno upita Rand dok je saidin ispunjavao čoveka.

Nalaam se upola okrete ka njenu, kratko oklevajući. „Čini mi se da je lakše odavde, ako koristim mesto gde sam već pravio prolaz, moj gospodaru Zmaju. Saidin... Saidin je nekako... čudan... za mene ovde.“ Njegova zatvorenica se okrenu da bi mu se namrštila.

Trenutak kasnije, Rand mu dade znak da nastavi. Flin se pravio kao da je veoma zainteresovan za kolane na sedlu svoga konja, ali proćelavi starac samo se slabo nasmešio. Nadmeno. Dašiva... se kikotao. Flin je bio prvi koji je bio pomenuo čudan osećaj u vezi sa saidinom u ovoj dolini. Naravno, Narišma i Hopvil su ga čuli, a Mor je dodao svoje priče o „neuobičajenosti“ oko Ebou Dara. Nikakvo čudo što su svi sada tvrdili da osećaju nešto, mada niko nije mogao reći šta. Saidin je prosto bio... čudan. Svetlosti, s tako gustom naslagom prljavštine na muškoj polovini Izvora, kako bi drugačije mogao da se oseća? Rand se nadao da nisu svi počeli da pate od njegove nove bolesti.

Nalaamov prolaz se otvorio, pa je nestao za njim i njegovom zatvorenicom. Rand dozvoli sebi da stvarno oseti saidin. Život i prljavština izmešani; led naspram kojeg je srce zime delovalo toplo, i vatra naspram koje su plamenovi kovačnice delovali hladno; smrt, koja je čekala da se oklizne. Koja je želela da se on oklizne. Nije delovao nimalo drugačije. Ili jeste? Namršti se ka mestu gde je Nalaam nestao. Nalaam sa onom ženom.

Ovo je bila četvrta sul’dam uhvaćena ovog popodneva. To je činilo ukupno dvadeset tri sul’dam zatvorenica koje su bile kod dvokolica. I dve damane, svaka još uvek na srebrnastom pbvocu i sa ogrlicom, koje su držane u odvojenim dvokolicama; s tim ogrlicama nisu mogle da se kreću više od tri koraka, pre nego što bi im pozlilo daleko gore nego Randu kada bi posegao za Izvorom. Nije više bio siguran da će sestre koje su bile s Metom biti srećne da ih preuzmu, na kraju krajeva. Prvu damane, pre tri dana, nije smatrao za zatvorenika. Vitka žena bledoplave kose i krupnih plavih očiju bila je seanšanska zarobljenica koja je trebalo da bude oslobođena. Tako je mislio. Ali kada je silom naterao sul’dam da ukloni ženinu ogrlicu, njen adam, ova je počela da doziva sul’dam da joj pomogne i smesta započevši da šiba Moć. Čak je i ponudila svoj vrat sul’dam da joj ponovo namesti tu stvar! Devet Branilaca i jedan Borac poginuli su pre no su uspeli da podignu štit oko nje. Gedvin bi je ubio na licu mesta da ga Rand nije zaustavio. Branioci, koji su bili gotovo podjednako uznemireni u blizini žena koje su mogle da usmeravaju, kao što su drugi bili uznemireni u blizini muškaraca koji su to mogli Branioci su još uvek želeli da ona umre. Imali su gubitke u borbama ovih zadnjih dana, ali da jedna zarobljenica pobije njihove ljude, to ih je izgleda vređalo.

Bilo je više gubitaka nego što je Rand očekivao. Trideset jedan mrtav Branilac, i četrdeset i šest Saboraca. Više od dve stotine Legionara i plemićkih vojnika. Sedam Boraca i Posvećenih, ljudi koje Rand nikad ranije nije sreo, a koji su odgovorili na njegov poziv da dođu u Ilijan. Previše, ako se uzme u obzir da je sve osim najtežih povreda moglo biti Isceljeno, samo ako je čovek mogao da izdrži do trenutka kada je za to bilo vremena. Ali gonio je Seanšane na zapad. Gonio ih je žestoko.

Odnekud duboko iz doline začu se još uzvika. Vatre blesnuše dobre tri milje zapadnije, dok su munje sevale obarajući drveće. Drveće i kamenje je uz prasak odletalo s planinske kosine još dalje odatle, kao čudni vodoskoci koji su se slivali niz padinu. Zaglušujuće eksplozije prekrivale su krike. Seanšani su se povlačili.

„Idite dole“, naloži Rand Flinu i Dašivi. „Obojica. Nađite Gedvina i recite mu da sam rekao da pritisne! Pritisnite!“

Dašiva se namršti na šumu koja se prostirala tamo dole, a onda krenu čudno vukući svoga konja niz greben. Taj je čovekbio nespretan s konjima, bez obzira da li ih je jahao ili vodio. Zamalo se sapleo preko sopstvenog mača!

Flin zabrinuto pogleda u Randa. „Nameravaš li da ostaneš ovde sam, moj gospodaru Zmaju?“

„Teško da sam sam“, reče Rand suvo, bacivši pogled ka Ejlil i Anaijeli. One su odjahale do svojih vojnika, gotovo dvesta kopljanika koji su čekali nadomak mesta gde je greben počinjao da se spušta ka istoku. Pred njima se Denhard mrštio kroz proreze na svojem kalpaku. Sada je zapovedao obema družinama, pa iako su njegova glavna briga bile Ejlil i Anaijela, njegovi ljudi su i dalje izvodili predstavu koja je bila dovoljna da odbije većinu napadača. Osim toga, Vejramon je obezbeđivao severni kraj tog grebena, tako da ni muva nije mogla da proleti, kako je tvrdio, a Bašer je pazio jug. Bez hvalisanja; Bašer je samo podigao zid kopalja i više nije pričao o tome. A Seanšani su se povlačili. „Sem toga, Fline, teško da sam bespomoćan.“

Flin je zapravo delovao sumnjičavo i čupkao je pramen svoje bele kose kad je otpozdravio i poveo svog konja ka mestu gde se Daišivin prolaz već rasplinjavao. Hramajući ka njemu, Flin je klimao glavom, mrmljajući za sebe gotovo kao Dašiva. Rand je poželeo da zareži. Ne sme da poludi, ali ne smeju ni oni.

Flinov prolaz iščeze, a Rand se vrati svom proučavanju krošnji. Ponovo je bilo tiho. Vreme se razvlačilo u tišini. Ova namera da pohvata predstraže po planinama bila je loša; sada je bio spreman da to prizna. Na ovakvom zemljištu mogli ste biti na pola milje od cele vojske, a da toga ne budete svesni. U ovim gustim šumama dole, mogli ste biti na korak od njih, a da toga ne budete svesni! Morao je da se sukobi sa Seanšanima na boljem zemljištu. Morao je...

Iznenada se borio sa saidinom, borio se protiv žestokih naleta koji su pokušavali da mu rastrgnu lobanju. Praznina je nestajala, topila se pod navalom. Mahnito, ošamućen, on otpusti Izvor pre no što ga ovaj ubije. Mučnina mu je uvrtala stomak. Zbog udvostručenog vida pred očima su mu bile dve Krune mačeva. Koje leže na debelom sloju mrtvog lišća pred njegovim licem! Bio je na zemlji! Činilo se kako ne može pravilno da diše i borio se da udahne. Tu je bilo parče koje se odlomilo s jednog od zlatnih lovorovih listova na kruni, a krv je umrljala vrhove na nekoliko majušnih zlatnih mačeva. Grudva vrelog bola u boku obznanjivala mu je da su mu se otvorile nikada zaceljene rane. Pokuša da se ispravi, ali vrisnu. Ošamućen od zaprepašćenja, zurio je u tamne peruške strele koja mu je bila proburazila desnu ruku. Zasoptavši, on se stropošta. Nešto mu je teklo niz lice. Nešto mu je kapalo pred okom. Krv.

Neodređeno je postajao svestan lelekanja. Između drveća na severu pojaviše se konjanici, koji su galopirali grebenom, neki sa oborenim kopljima, neki rukujući kratkim lukovima, zatežući i odapinjući najbrže što su mogli. Konjanici u plavožutim oklopima od preklopljenih ploča, i s kalpacima nalik glavama ogromnih insekata. Seanšani, nekoliko stotina njih, kako se činilo. Sa severa. Toliko o Vejramonovoj muvi.

Rand se batrgao da dohvati Izvor. Prekasno je da se brine o mučnini ili padanju na lice. Neki drugi put možda bi se tome i smejao. Batrgao se... Bilo je to kao da pokušava da napipa iglu utrnulim prstima, u mračnoj sobi.

Vreme je za umiranje, prošaputa Lijus Terin. Rand je uvek znao da će Lijus Terin biti tu kada dođe kraj.

Ni pedeset koraka od Randa, Tairenci i Kairhijenjani uz poklič se zariše u Seanšane.

„Borite se, psi!“, urlala je Anaijela, iskočivši iz sedla pored njega. „Borite se!“ Vitka gospa odevena u svilu i čipku izbaci bujicu psovki od kojih bi se osušio jezik i nekom kočijašu.

Anaijela je stajala držeći uzde svoga konja, dok joj je pogled klizio od vrtloga ljudi i čelika do Randa. Ejlil je bila ta koja ga je okrenula na leđa. Klečeći tamo, nedokučivo ga je posmatrala svojim krupnim tamnim očima. Činilo se kao da nije mogao da se pomeri. Osećao se isceđeno. Nije bio siguran je li u stanju i da trepne. Krici i zveket čelika odzvanjali su mu u ušima.

„Umre li u našim rukama, Bašer će nas obe obesiti!“ Anaijela se sad sasvim sigurno nije smeškala. „Ako nas se ona čudovišta u crnim kaputima dočepaju...!“ Ona se strese i savi bliže Ejlil, nešto pokazujući nožem izvađenim iz pojasa koji joj ranije nije primetio u ruci. Krvavocrveni rubin presijavao se na dršci. „Tvoj kapetan-kopljanik mogao bi da odvoji dovoljno ljudi da nas izbavi odavde. Mogle bismo biti miljama daleko pre no što bude pronađen, i nazad na svojim imanjima pre nego što...“

„Mislim da može da nas čuje“, mirno je prekide Ejlil. Njene ruke u crvenim rukavicama pokrenuše se ka struku. Vraćala je nož u korice? Ili ga je vadila? „Ako umre ovde...“, reče ona, jednako odsečno kao i druga žena, pa naglo okrete glavu.

Kopita su grmela sa obe strane Randa kao pobesnela bujica. Galopirala su ka severu, prema Seanšanima. S mačem u ruci, Bašer jedva da je cimnuo uzde svoga konja pre no je iskočio iz sedla. Gregorin Panar sjahao je sporije, ali je mahao mačem na svoje ljude koji su jurišali pored njih. „Juriš za kralja i Ilijan!“, urlao je. „Juriš! Gospodar Jutra! Gospodar Jutra!“ Zveket oružja postade glasniji. Kao i vrištanje.

„Ovako će biti na kraju krajeva“, zarežao je Bašer, počastivši dve žene sumnjičavim pogledima. No, na to je potrošio samo jedan trenutak, pre nego što mu je glas nadjačao buku bitke. „More! Spaljena bila ta tvoja aša’manska koža! Ovamo, sad!“ Hvala Svetlosti, nije uzviknuo kako je gospodar Zmaj pao.

Napregnuvši se, Rand okrenu glavu za šaku. Dovoljno da vidi Ilijance i Saldejce kako napreduju ka severu. Seanšani mora da su odustali.

„More!“ Ime je grmelo kroz Bašerove brkove, a sam Mor iskoči iz sedla konja u galopu, zamalo na Anaijelu. Ona je delovala zgrožena izostankom bilo kakvog izvinjenja dok se čovek spuštao na kolena pored Randa, pomerajući tamnu kosu koja mu je pala preko lica. Međutim, veoma se brzo odmakla kada je shvatila kako on namerava da usmerava, i bukvalno jedskočila unazad. Ejlil je ustala mnogo glatkije, ali nije bila nimalo sporija u sklanjanju odatle. A nož sa srebrnom drškom je zadenula nazad, u korice o svom pojasu.

Isceljivanje je bilo jednostavno, iako ne baš prijatno. Perje je bilo iščupano, a strela oštrim trzajem provučena čitavom dužinom kroz ranu, što je izazvalo uzdah s Randovih usana, ali to samo da bi se raščistio put. Prljavština i blago zariveni komadići otpadali bi dok bi se tkivo tkalo, ali samo su Flin i nekolicina drugih mogli da koriste Moć da odstrane ono što je bilo duboko zariveno. Položivši dva prsta na Randove grudi, Mor je držao jezik među zubima, i usredsređenog izraza lica poče da tka Lečenje. Tako je uvek radio; drugačije mu nije uspevalo. Nisu to bila složena tkanja kakva je koristio Flin. Samo je njih nekoliko bilo sposobno to da izvede, a za sada nijedan tako dobro kao Flin. Ovo je bilo jednostavnije. Grublje. Randa su prožimali talasi vrućine, dovoljno jaki da ga primoraju da zastenje i da mu znoj pokulja iz svake pore. Žestoko se tresao, od glave do pete. Ovako mora da se osećalo pečenje kada ga stave u pećnicu.

Iznenadna poplava vreline polako poče da se povlači, a Rand je ležao teško dišući. U njegovoj glavi, Lijus Terin je isto tako teško disao. Ubij ga! Ubij ga! Iznova i iznova.

Utišavši taj glas do prigušenog zujanja, Rand zahvali Moru mladić je žmirnuo kao da ga je to iznenadilo! a onda dograbi Zmajevo žezlo sa zemlje i prisili samog sebe da stane na noge. Uspravljen, blago se lelujao. Bašer krenu da mu ponudi ruku, a onda se zaustavi usred pokreta. Rand je mogao da stoji bez pomoći. Jedva. Mada je isto tako mogao da podigne ruke i poleti koliko i da počne da usmerava. Kada je dotakao bok, košulja mu je skliznula preko krvi, no stari okrugli ožiljak i novi rez preko behu jedva osetljivi. Tek upola zalečeni, ali otkada ih je dobio, nikad nisu bili ništa bolji.

Za trenutak je proučavao dve žene. Anaijela je promrmljala nešto što je ličilo na nejasno čestitanje i uputila mu je takav osmeh da se zapitao ne namerava li možda da mu oliže zglob. Ejlil je stajala veoma uspravljena, veoma hladna, kao da se ništa nije dogodilo. Jesu li nameravale da ga ostave da umre? Ili da ga ubiju? Ali ako je bilo tako, zašto su poslale svoje vojnike u napad i pojurile da provere kako mu je? S druge strane, Ejlil jeste izvukla nož kada se poveo razgovor o njegovom umiranju.

Većina Saldejaca i Ilijanaca galopirala je na sever ili je jahala niz greben goneći preostale Seanšane. A onda se Vejramon pojavio na severu, jašući visokog, blistavog vranca u laganom kasu, ali ubrza kada je ugledao Randa. Njegovi ljudi jahali su u dvostrukom nizu iza njega.

„Moj gospodaru Zmaju", kliknuo je visoki lord kad je sjahao. I dalje je delovao čisto kao i u Ilijanu. Bašer je jednostavno delovao izgužvano i pomalo blatnjavo tu i tamo, ali Gregorinova otmena odeća je bila potpuno umazana zemljom, a jedan rukav mu je bio pocepan. Vejramon napravi tako kitnjast naklon da bi postideo i kraljevske dvorane. „Oprosti mi, moj gospodaru Zmaju. Učinilo mi se da sam video Seanšane kako napreduju pred grebenom pa sam krenuo da ih presretnem. Nisam ni posumnjao da postoji i ova druga družina. Ne možeš ni da zamisliš koliko bi me zabolelo da si bio povređen.“

„Mislim da znam“, suvo odvrati Rand, a Vejramon žmirnu. Seanšansko napredovanje? Možda. Vejramon bi uvek zgrabio priliku da se proslavi jurišom. „Šta si mislio pod onim ’na kraju krajeva’, Bašere?“

„Povlače se“, odgovori Bašer. U dolini, vatra i munje na trenutak šiknuše, kao da su hteli da pokažu kako laže, ali je to bilo na najudaljenijem kraju.

„Tvoji... izviđači kažu da se svi povlače“, reče Gregorin trljajući bradu i uputi Moru iskošen, nelagodan pogled. Mor mu se osmehnu iskezivši zube. Rand je bio video Ilijanca kako predvodi svoje ljude u žarište borbe, dovikujući ohrabrenja i divlje vitlajući mačem, ali ovog puta ustuknuo je od Morovog osmeha.

Uto se Gedvin pope brzim koracima do njih, nemarno vukući svoga konja, bezobzirno. Gotovo da je pokazao zube Bašeru i Gregorinu, namrštio se na Vejramona, kao da je već znao za njegovu grešku, i odmerio je Ejlil i Anaijelu kao da se spremao da ih uštine za zadnjice. Dve se žene brzo odmaknuše od njega, ali to su učinili i muškarci, izuzimajući Bašera. Čak i Mor. Gedvinov pozdrav Randu bio je neobavezno podizanje pesnice do grudi. „Poslao sam izvidnicu čim sam video da je ova grupa sređena. Postoje još tri kolone u krugu od deset milja.“

„Svi idu na zapad“, tiho dodade Bašer, ali je posmatrao Gedvina tako oštro da bi to preseklo i kamen. „Uspeo si“, rekao je Randu. „Svi se povlače. Sumnjam da će se zaustaviti nedaleko od Ebou Dara. Pohodi se ne završavaju baš uvek velikim maršom i ulaskom u grad, a ovaj ovde je završen."

Iznenađujuće ili možda i ne Vejramon poče da se raspravlja tražeći dalje napredovanje da „se Ebou Dar zauzme u slavu Gospodara Jutra“, kako je on to rekao, ali je svakako bilo iznenađenje ćuti Gedvina kako izjavljuje da ne bi imao ništa protiv još nekoliko sukoba sa ovim Seanšanima i da se svakako ne bi protivio da vidi Ebou Dar. Čak su i Ejlil i Anaijela dale svoj glas u korist „istrebljivanja tih Seanšana jednom za svagda", mada je Ejlil dodala kako bi ona svakako želela da izbegne vraćanje da bi se posao dovršio. Bila je veoma sigurna kako bi gospodar Zmaj ustrajao da mu se u tom slučaju pridruži. To je izjavila tako hladno i suvo da ih sve podseti na noć u Aijelskoj pustari.

Jedino su se Bašer i Gregorin zalagali za povratak, govoreći sve glasnije, jer je Rand stajao bez reči. Bez reči i zagledan ka zapadu. Ka Ebou Daru.

„Završili smo ono zbog čega smo došli“, ustrajno je ponavljao Gregorin. „Tako ti milostive Svetlosti, misliš li da zauzmeš i sam Ebou Dar?“

Zauzeti Ebou Dar, pomisli Rand. A što da ne? Niko to ne bi očekivao. Potpuno iznenađenje, za Seanšane i sve ostale.

„Postoje trenuci kada treba posegnuti za prednošću i nastaviti jahanje", grmeo je Bašer. „Postoje i trenuci kada treba pokupiti svoje pobede i vratiti se kući. Ja kažem da je vreme da se vratimo kući.“

Ne bi mi smetalo to što te imam u svojoj glavi, reče Lijus Terin, zvučeći gotovo pribrano, da nisi tako očigledno lud.

Ebou Dar. Rand čvršće stegnu Zmajevo žezlo, a Lijus Terin se zakikota.

Загрузка...