11 Pitanja i zakletva

Vazduh u ogromnoj štali mirisao je na staro seno i konjski izmet. I na krv, i na sagorelo meso. Pošto su sva vrata bila zatvorena, vazduh je bio nekako gust. Dva fenjera nisu davala mnogo svetla, tako da je veći deo unutrašnjosti bio u senkama. U dugim redovima pregrada konji su uznemireno njištali. Čovek koji je s krovne grede visio o zglobovima na rukama tiho zastenja, a onda se hrapavo nakašlja. Glava mu pade na grudi. Bio je visok, lepo razvijen, iako prilično bedan.

Sevana je iznenada shvatila da mu se grudi više ne dižu. Draguljima ukrašeno prstenje svetlucalo je crveno i zeleno dok je rukom pokazivala ka Rijli.

Žena plamene kose podiže čoveku glavu pa mu povuče jedan kapak, a onda mu prisloni uvo na grudi, ne obraćajući pažnju na još uvek užarene cepke kojima je bio načičkan. Ispustivši zvuk gađenja, uspravila se. „Mrtav je. Trebalo je da ovo prepustimo Devicama, Sevana, ili Crnim Očima. Ne sumnjam da smo ga ubile neznanjem.“

Sevana skupi usne, pa uz čangrljanje narukvica namesti šal. Ruke su joj bile prekrivene pozamašnom količinom zlata, slonovače i dragulja skoro do lakata, međutim, ona bi nosila svaku narukvicu koju je posedovala, samo da je mogla. Nijedna od drugih žena nije progovorila. Ispitivanje zarobljenika ije bio posao za Mudre, no Rijle je znala zbog čega su ovo morale same da obave. Jedini preživeli od desetorice konjanika koji su pomislili kako mogu, samo zato što su na konjima, pobediti dvadeset Devica, taj je čovek isto tako bio i jedini Seanšanin koga su uhvatile za deset dana otkako su stigle u ovu zemlju.

„Preživeo bi da se nije tako jako odupirao bolu, Rijle“, konačno je, odmahujući glavom, progovorila Somerin. „Jakčovek, za jednog mokrozemca, ali nije umeo da prihvati bol. Ipak nam je rekao poprilično."

Sevana je odmeri iskosa, pokušavajući da utvrdi ima li tu nekog skrivenog podsmevanja. Visoka kao većina muškaraca, Somerin je bila okićena s više narukvica i ogrlica negoli ijedna druga žena osim Sevane, a slojevi plamkapi i smaragda, rubina i safira gotovo da su skrivali suviše napadno poprsje koje bi, inače, bilo napola ogoljeno jer joj je bluza bila otvorena gotovo do suknje. Šal, koji je nosila vezan oko struka, ništa nije skrivao. Sevana je ponekad teško uspevala da razluči da li je Somerin oponaša ili pokušava da se s njom takmiči.

„Poprilično!“, uzviknu Meira. Pod svetlošću fenjera koji je držala, njeno duguljasto lice činilo se smrknutije nego inače, mada je to delovalo gotovo nemoguće. Meira bi našla tamnu tačku i na podnevnom suncu. „To da su njegovi ljudi na dva dana ka zapadu u gradu po imenu Amador? To smo već znale. Ispričao nam je samo neke lude priče. Artur Hokving! Pih! Trebalo je da ga Device zadrže i da obave što je bilo neophodno."

„Da li biste se vi... izložile opasnosti da svi saznaju previše pre vremena?“ Sevana se od ljutnje ugrizla za usnu. Umalo da ih je nazvala „vi budale“. Njeno mišljenje je bilo da i ovako ima već previše onih koji isuviše znaju, ukljućujući i Mudre, međutim, nije smela da dopusti da se ove uvrede. A to saznanje ju je izjedalo! „Ljudi su uplašeni.“ Makar nije morala da krije tu zabrinutost. Nije je užasavala činjenica da se boje, ali ju je dovodilo do usijanja što uopšte nisu ni pokušavali to da prikriju. „Crne Oči, ili Kameni Psi, pa čak i Device, pričali bi o onome što je on rekao. Znate da bi to bilo tako! Njegove bi laži samo još više raspirile strah.“ To mora da su bile laži. Za Sevanin um, more je bilo poput jezera koje je videla u mokrozemljama, samo što mu se drugi kraj nije mogao videti. Ako dolazi još stotine hiljada ovih ljudi, čak i s drugog kraja tako velike vode, ostali zarobljenici koje su ispitivale znali bi za njih. A nijedan zarobljenik nije ispitivan ako ona lično nije bila prisutna.

Tion podiže drugi fenjer, pa je netremice odmeri sivim očima. Gotovo za glavu niža od Somerin, Tion je još uvek bila viša od Sevane. I dvaput šira. Njeno okruglo lice delovalo je blaženo, no grdno bi se prevario onaj ko bi je po tome prosuđivao. „Imaju pravo da se plaše“, izrekla je okamenjenim glasom. „/fl se plašim, i ne stidim se toga. Seanšana ima mnogo, čak i da ih nema više od onih što su zauzeli Amador, a nas je premalo. Ti imaš svoju septu uza se, Sevana, no gde je moja septa? Tvoj mokrozemni prijatelj Kadar i njegova pripitomljena Aes Sedai poslali su nas kroz one rupe u vazduhu da umremo. Gde je ostatak Šaidoa?“

Rijle se pomače da izazivački stane pored Tion, a ubrzo im se pridružila i Alaris, čak i sada se poigravajući crnom kosom kako bi je istakla. Ili je, možda, to činila kako bi izbegla Sevanin pogled. Trenutak kasnije, pridružila im se i smrknuta Meira, a za njom i Modara. Modara bi možda mogla da se nazove vitkom da nije bila viša čak i od Somerin; ovako, njen izgled najbolje je opisivala reč „mršava“. Sevana je smatrala da Modaru drži u šaci, jednako sigurno kao i prstenje koje je nosila. Držala ju je čvrsto kao i... Somerin je pogleda, pa uzdahnu posmatrajući ostale. Polako je prešla preko i stala pored njih.

Sevana je ostala na samom rubu svetlosti fenjera. Od svih žena koje su za nju bile vezane ubistvom Desaine, ovima je najviše verovala. Naravno, ona i inače nikome nije previše verovala. Međutim, Somerin i Modara bile su čvrsto vezane za nju, kao da su položile vodenu zakletvu da će je pratiti tamo kuda ona vodi. A sada su se usuđivale da se suoče s njom optužujuće je posmatrajući. Čak je i Alaris prestala da se igra kosom i podigla je pogled.

Sevana je dočekala njihove poglede s hladnim osmehom, gotovo im pokazujući zube. Odlučila je kako sada nije trenutak da ih podseti na zločin koji ih je sudbinski spojio. Ovog puta neće upotrebiti toljagu. Umesto toga ona reče: „Sumnjala sam da bi Kadar mogao pokušati da nas izda.“ Rijline plave oči raširiše se kad je čula priznanje, a Tion razjapi usta. Sevana nastavi, ne ostavljajući im vremena da joj odgovore. „Da li biste radije ostale na Rodoubičinom bodežu da vas unište? Da vas, poput životinja, love četiri klana čije Mudre znaju kako da naprave one rupe bez putokutija? Umesto toga, našle smo se u srcu bogate, meke zemlje. Bogatije i od zemlje drvoubica. Pogledajte šta smo osvojili za samo deset dana. Koliko ćemo tek naći u gradu mokrozemaca? Bojite se tih Seanšana jer su mnogobrojni? Pamtite da sam dovela sa sobom svaku Šaido Mudru koja može da usmerava.“ To što ona sama nije mogla da usmerava retko joj je ovih dana padalo na pamet. Uskoro će i taj nedostatak biti otklonjen. „Snažne smo kao bilo koja sila koju ovi mokrozemci mogu poslati na nas. Pa čak i da imaju te leteće guštere.“ Glasno je šmrknula da pokaže šta misli o tome! Nijedna od njih nije videla nekog, kao ni bilo ko od izviđača, međutim, gotovo svaki od zarobljenika bio je pun tih neverovatnih priča. „Kada budemo pronašli ostale septe, zauzećemo ovu zemlju da bude naša. Cela! Izvući ćemo desetostruki plen od Aes Sedai. A naći ćemo i Kadara i nateraćemo ga da umire preklinjući za milost."

To je trebalo da ih podigne, da im ojača srca, što je morala činiti i ranije. Izraz lica nije se promenio nijednoj od žena. Nijednoj.

„A tu je i Kar’a’karn“, smireno dodade Tion. „Osim ako nisi odustala od nauma da se udaš za njega.“

„Nisam ja odustala ni od čega“, razdraženo odbrusi Sevana. Taj čovek a što je bilo još važnije, moć koja je išla uz njega jednog dana će joj pripadati. Nekako. Ovako ili onako. Primirivši glas, nastavila je. „Rand al’Tor trenutno nije bitan.“ Makar za ove slepe prostakuše. Kada njega bude imala u šakama, za nju ništa neće biti nemoguće. „Nemam nameru da ovde prestojim ceo dan raspravljajući s vama o svom svadbenom vencu. Moram da se pobrinem za stvari koje jesu bitne.“

Dok se krupnim koracima udaljavala od njih kroz pomrčinu, ka vratima štale, odjednom je obuze neprijatna pomisao. Bila je sama sa ovim ženama. Koliko je, u stvari, mogla da im veruje, sada? Smrt Desaine živo joj je treperila u sećanju; Mudra je bila... rastrgnuta... pomoću Jedne moći. To su učinile žene koje su sada bile iza nje, uz nekoliko drugih. Od te pomisli stomak joj se vezao u čvor. Osluškivala je šuštanje slame koje bi nagovestilo da je nečiji koraci prate, međutim, ništa nije čula. Jesu li samo stajale tamo i posmatrale je? Nije htela da ih pogleda preko ramena. Bilo je potrebno samo malo napora da se održi isti, spor korak ona neće pokazivati strah niti se osramotiti! – ali kada je gurnula visoka vrata, koja se raskriliše na dobro podmazanim šarkama, i izašla na podnevnu svetlost dana, nije mogla da se uzdrži a da ne odahne od olakšanja.

Napolju se šetkala Efalin, sa šoufom prebačenom oko vrata, lukom u navlaci na leđima, kopljima i štitom u rukama. Sedokosa žena iznenada se okrenula, a zabrinutost na njenom licu malo se ublažila kada je ugledala Sevanu. Predvodila je Šaido Device, a dopuštala je da njena uznemirenost bude vidljiva! Nije bila Džumaji, ali je došla sa Sevanom pod izgovorom da Sevana govori za poglavara dok ne bude mogao da se izabere novi poglavar Šaidoa. Sevana je bila sigurna kako Efalin sumnja da će se to ikada i dogoditi. Efalin je znala gde se nalazi moć. I kako da drži usta zatvorena.

„Duboko ga zakopajte i sakrijte grob“, reče joj Sevana.

Efalin klimnu glavom, dajući znak Devicama koje su čučale pored štale da ustanu, a potom ih povede u štalu. Sevana je proučavala zgradu, njen strmi crveni krov i plave zidove, a onda se okrenula ka polju pred njom. Niska kamena ograda, koja je imala jedan jedini otvor, baš pred štalom, okruživala je pojas dobro utabanog tla, oko stotinu koraka u prečniku. Mokrozemci su ga koristili za vežbanje konja. Nije se bila setila da pita prethodne vlasnike zbog čega je to bilo postavljeno tako daleko od svega ostalog, okruženo drvećem toliko visokim da je Sevana još uvek povremeno piljila u njega, međutim, savršeno je odgovaralo njenim potrebama. Device i Efalin su bile te koje su uhvatile Seanšanina. Niko ko nije bio tu, nije ni znao da on postoji. Niti će znati. Jesu li ostale Mudre razgovarale tamo unutra? O njoj? Pred Devicama? Šta li su govorile? Neće čekati ni njih niti ikoga drugog!

Baš kada je krenula ka šumi, Somerin i ostale izašle su iz štale raspravljajući o Seanšanima i Kadaru, kao i o tome kuda je ostatak Šaidoa bio poslat. Ne o njoj, ali to ne bi ni učinile tamo gde ona može da ih čuje. A ono što je čula nateralo ju je se namršti. Preko tri stotine Mudrih nalazilo se sa Džumajima, a isto se ponavljalo čim bi tri ili četiri počele da razgovaraju. Gde su ostale septe i je li Kadar bio koplje koje je bacio Rand al’Tor, i koliko je zaista bilo Seanšana, pa čak i da li oni stvarno jašu guštere? Guštere! Te su žene bile s njom od početka. Usmeravala je njihove stope, korak po korak, a ipak su verovale kako su one pomogie da se osmisli svaki pokret, verovale su kako one znaju cilj. Ako joj sada izmiču...

Šuma se izgubila pred velikom čistinom koja je mogla progutati onaj krug pozadi, kod štale, više od pedeset puta, a Sevana oseti kako je loše raspoloženje napušta kada je stala da baci pogled. Na severu su se uzdizala niska brda, a planine, nekoliko liga iza njih, bile su okrunjene oblacima, ogromnom masom belog prošaranog tamnosivim. Nikada u životu nije videla toliko oblaka. Bliže, i pri ruci, preko hiljadu pripadnikaklana Džumaji išlo je za svojim svakodnevnim poslovima. Od kovača je dopirao zvon čekića po nakovnjima, a ovce i koze su klane za večernji obrok, i njihovo se blejanje mešalo sa smehom dece koja su trčala igrajući se. Pošto su imali više vremena negoli druge septe da se pripreme za beg s Rodoubičinog bodeža, Džumaji su bili poveli stada koja su prikupili u Kairhijenu, a još su ih više uvećali ovde.

Mnogi su bili postavili svoje šatore, ali za tim nije bilo potrebe. Raznobojne zgrade gotovo potpuno su ispunjavale čistinu visoki ambari i štale, ogromna kovačnica i kosi krovovi koji su nekada štitili sluge, sve crveno i plavo, okruživali su sam veliki krov. To se nazivalo gospodarskom kućom, tri visoka sprata pod krovom od zelenog crepa oivičenog žutim, na vrhu veštačkog kamenog brda visokog deset koraka. Džumaji i gai’šaini su se peli dugačkim prilazom do vrata zelene zgrade ili su hodali po umetnički izrezbarenim balkonima koji su je okruživali.

Kameni zidovi i palate koje je viđala po Kairhijenu nisu ostavili ni upola takav utisak na nju. Ova je bila obojena poput kola Putujućeg naroda, ali je i pored toga izgledala veličanstveno. Trebalo je da shvati kako su, pored tolike šume, ovi ljudi mogli sebi da priušte pravljenje bilo čega od drveta. Zar niko osim nje nije primećivao koliko je ova zemlja plodna? Još više u belo odevenih gai’šaina nego što je dvadeset septi zajedno imalo ranije, žurilo je za svojim dužnostima: bilo ih je gotovo za polovinu više nego članova Džumaji klana! Više se niko nije bunio što mokrozemce pretvara u gai’šaine. Bili su tako smerni! Mladić širom raskolačenih očiju u grubo šivenom belom požuri pored nje, čvrsto stišćući korpu, piljeći u ljude oko sebe i saplićući se o porub sopstvene odežde. Sevana se osmehnu. Njegov otac se nekada nazivao gospodarem ovog mesta i trabunjao je kako će nju i njene ljude progoniti i to deca, ni manje ni više! zbog ovog skrnavljenja, međutim, sada je on nosio belo i radio predano kao i njegov sin, kao i njegova žena i kćerke i njegovi drugi sinovi. Žene su imale mnogo vrednih dragulja i prelepe svile, a Sevana je za sebe uzela samo one iz prvog odabira. Plodna zemlja, tako meka i natopljena bogatstvom.

Žene iza nje za trenutak ućutaše na obodu šume. Ona naču šta su govorile i to joj ponovo promeni raspoloženje.

„... koliko Aes Sedai se bori za ove Seanšane“, pričala je Tion. „To moramo da saznamo.“ Somerin i Modara promrmljaše odobravanje.

„Mislim da to nije bitno“, dobaci Rijle. Barem se njeno suprotstavljanje proširilo i na druge. „Mislim da se neće boriti sem ako ih ne napadnemo. Setite se, nisu uradile ništa dok mi nismo krenule na njih, čak ni da bi se odbranile.“

„A kada su uradile", kiselo dobaci Meira, „nastradale su naše dvadeset tri. A više od deset hiljada algai’d’sisvai takođe se nije vratilo. Ovde imamo malo više od trećine tog broja, čak i da računamo Bezrodne.“ Ta poslednja reč bila je natopljena prezirom.

„To je bilo delo Randa al’Tora!“, oštro im reče Sevana. „Umesto da razmišljate o tome šta je uradio protiv nas, mislite o tome šta ćemo moći da uradimo kada bude bio naš!“ Kada bude bio moj, pomislila je. Aes Sedai su uspele da ga otmu i da ga onoliko zadrže, a ona je posedovala nešto što Aes Sedai nisu imale, inače bi to već iskoristile. „Bolje se setite da smo pobeđivale Aes Sedai sve dok on nije stao na njihovu stranu. Aes Sedai nisu ništa!“

Njen napor da im učvrsti srca ponovo nije davao nikakve vidljive rezultate. Sve čega su se sećale bila su koplja slomljena u pokušaju zarobljavanja Randa al’Tora, i one same s njima. Modara kao da je buljila u grob svoje septe, a čak se i Tion nelagodno mrštila, bez sumnje se sećajući kako je i ona sama bila pobegla poput uplašene koze.

„Mudre“, obrati im se muški glas iza Sevane, „poslat sam da tražim vaš sud.“

Istog trenutka sve žene povratiše staložen izraz lica. Ono što njoj nije polazilo za rukom, on je izveo samim svojim prisustvom. Nijedna Mudra ne bi dopustila da je iko sem neke druge Mudre vidi uzdrmanu. Alaris je prestala da se poigrava kosom i prebacila ju je preko ramena. Bilo je očigledno da ga nijedna nije prepoznavala. Sevani se činilo da ga zna.

Ozbiljno ih je odmeravao, zelenih očiju mnogo starijih od glatkog mu lica. Imao je punačke usne, ali postojao je oko njegovih usta neki grč, kao da je zaboravio kako da se smeje. „Ja sam Kinuin, od Meradina, Mudre. Džumaji kažu kako mi ne možemo za sebe da uzmemo puni deo od ovog mesta zato što nismo Džumaji, ali to je zato što bi oni dobili manje pošto nas ima po dvojica na svakog Džumaji algaidsisvai. Bezrodni mole za vaš sud, Mudre.“

Sada, kada su znale ko je on, neke od njih nisu mogle da sakriju svoju netrpeljivost prema čoveku koji je napustio svoj klan i septu i prišao Šaidoima radije nego da prati Randa al’Tora, mokrozemca a ne pravog Kar’a’karna, kao što su mislili. Tionino lice postade bezizražajno, ali su Rijli oči sevnule, i Meira se jedva suzdržala da se ne namršti. Jedino je Modara pokazivala zabrinutost, međutim, ona bi pokušala da umiri raspravu između drvoubica.

„Šest će Mudrih dati svoj sud kada budu saslušale obe strane“, odvrati Sevana Kinhuinu sa ozbiljnošću koja je bila jednaka njegovoj.

Ostale žene je pogledaše, jedva prikrivajući svoje zaprepašćenje što namerava da ostane po strani. Ona je bila ta koja je uredila da pleme Džumaji prati deset puta više Mera’dina negoli bilo koju drugu septu. Stvarno je sumnjala u Kadara, iako ne da će uraditi ono što je uradio, i htela je da ima oko sebe onoliko kopalja koliko je bilo moguće. Osim toga, uvek su mogli da ginu umesto Džumaji Šaidoa.

Pretvarala se da je iznenađena njihovim zaprepašćenjem. „Ne bi bilo pošteno da se ja mešam pošto se radi o mojoj septi“, saoštila im je pre nego što se okrenula zelenookom muškarcu. „Dobićete pošten sud, Kinuine. A sasvim sam sigurna da će se izjasniti u korist Mera’dina.“

Ostale žene je oštro pogledaše, pre nego što je Tion iznenada dala znak Kinuinu da ih povede. Morao je da skrene pogled sa Sevane kako bi ih poslušao. S blaženim osmehom na licu piljio je u nju, a ne u Somerin posmatrala je kako nestaje u masi sveta koja se kretala oko zgrade. Zbog sve njihove netrpeljivosti prema Bezrodnima – i njenog proricanja njihove odluke tome čoveku – postojala je verovatnoća da će ipak doneti takvu odluku. U svakom slučaju, Kinuin će se sećati i pričaće ostalima iz svog takozvanog društva. Džumaji su već bili uz nju, ali bilo šta što bi vezivalo Mera’dine za nju bilo je dobrodošlo.

Okrenuvši se, Sevana se zaputi među drveće, samo ne prema štali. Sada, kada je bila sama, mogla je da se pozabavi nečim mnogo važnijim od Bezrodnih. Proverila je predmet ćušnut u zadnji deo svoje suknje, tamo gde ga je sakrivao šal. Osetila bi ako bi se i za dlaku pomerio, međutim, ona je želela da pod prstima oseti njegovu glatku površinu. Nijedna Mudra neće se drznuti da pomisli kako je ona išta manja od njih, čim to bude iskoristila, možda već danas. A jednog dana to će joj dati Randa al’Tora. Na kraju krajeva, ako je Kadar slagao za jednu stvar, možda je lagao i za ostale.


Kroz izmaglicu od suza Galina Kazban je posmatrala Mudru koja je držala štit nad njom. Kao da je bilo ikakve potrebe za štitom nad tom vitkom ženom. U tom trenutku nije mogla čak ni da prigrli Izvor. Sedeći prekrštenih nogu na tlu između dve Device, Belinda popravi svoj šal i uputi joj majušan osmeh, kao da zna o čemu Galina razmišlja. Imala je usko, lisičje lice, a kosa i obrve bile su joj blede, gotovo bele, od sunca. Galina požele da joj je bila smrvila lobanju umesto što ju je samo ošamarila.

Nije to bilo zbog pokušaja bekstva, koji je bio samo malo veće razočaranje nego što je mogla da ponese. Njeni dani su počinjali i završavali se iscrpljivanjem, svakog dana većim nego prethodnog. Nije mogla da se seti ni koliko je prošlo otkad su joj navukli tu crnu haljinu; dani su se nizali u neprekidnom toku. Nedelja? Mesec? Možda ne toliko dugo. Sasvim sigurno nije prošlo više. Poželela je da nikada nije ni takla Belindu. Da joj ta žena nije bila napunila usta krpama kako bi joj prigušila jecanje, molila bi je da joj ponovo bude dozvoljeno da nosi kamenje, ili da pomera gomilu oblutaka kamen po kamen, ili bilo koje mučenje kojim su joj ispunjavali sate. Sve je bilo bolje od ovoga.

Iz kožnog džaka, okačenog na jednu čvrstu hrastovu granu, virila je samo Galinina glava. Tačno ispod džaka, ugalj se žario u bronzanom gorioniku, lagano tinjajući, zagrevajući vazduh u džaku. Bila je sklupčana na toj jari, s palčevima na rukama vezanim za nožne, a znoj je natapao njezinu golotinju. Kosa joj se lepila za lice, i ona je teško disala, između jecaja šireći nozdrve kako bi uhvatila vazduh. Čak i tako, ovo bi bilo bolje od beskonačnih, beskorisnih poslova za slamanje leđa kakvima su je obično podvrgavali samo da nije bilo jednog. Pre nego što joj je udobno namestila džak ispod brade, Belinda ju je posula nekim finim praškom, a kada je počela da se znoji, i to je počelo da je peče poput bibera bačenog u oči. Činilo se da je to prekriva od ramena nadole i, o, Svetlosti, to peče!

To što je prizivala Svetlost pokazivalo je koliko je očajna, međutim, i pored svih svojih pokušaja ipak nisu uspeli da je slome. Biće ona slobodna – baš hoće! a kada se bude oslobodila, nateraće ove divljake da joj plate krvlju! Rekama krvi! Okeanima! Sve će ih odrati žive! Ona će…! Zabacivši glavu, zavijala je, krpe u njenim ustima prigušivale su svaki zvuk, ali ona je zavijala, i nije znala je li to bio krik besa ili vapaj za milost.

Kada je njeno zavijanje zamrlo a glava joj pala napred, Belinda i Device skočiše na noge, a među njima se našla Sevana. Galina je pokušala da pred zlatokosom ženom priguši svoje jecaje, ali je to uspevala koliko bi i prstima pomerila sunce sa neba.

„Slušaj je samo kako kuka i cmizdri“, šmrknu Sevana, prilazeći da je pogleda. Galina je pokušavala da ugradi isti prezir u svoje piljenje. Sevana je bila prekrivena s toliko nakita da je to bilo više nego dovoljno i za deset žena! Bluzu je nosila raskriljenu, gotovo razgolitivši poprsje, izuzev što je imala te neusaglašene ogrlice, a duboko bi udahnula kad god bi je neki muškarac pogledao! Galina se trudila, međutim, raspoloženjem je bilo teško upravljati kada su joj se suze slivale niz obraze zajedno sa znojem. Tresla se od jecaja, ljuljajući džak.

„Ova da’tsang je žilava poput stare ovce“, zakokodaka Belinda, „međutim, uvek sam uspevala da omekšam i najtvrđu ovcu sporim krčkanjem, uz upotrebu pravih trava. Dok sam bila Devica, omekšala sam i jednog Kamenog Psa s dovoljno kuvanja.“ Galina zatvori oči. Okeani krvi, da plate za...!

Džak se zanese, a Galini se oči iznenada otvoriše kada je počeo da se umiruje. Device su razvezale konopce koji su visili s grane, i nekoliko njih ju je sporo spuštalo. Besno se koprcala, pokušavajući da pogleda nadole, i gotovo da je ponovo počela s jecanjem, od olakšanja, kada je videla da je gorionik uklonjen. Slušajući Belindine priče o kuvanju... Galina odluči da će to biti Belindina sudbina. Vezaće je za ražanj i staviti na vatru dok iz nje sokovi ne prokaplju! To će biti za početak!

Uz udarac koji natera Galinu da zagunđa, kožni džak pade na zemlju i prevrnu se. Bez imalo zabrinutosti, kao da je ona samo džak krompira, Device je istresoše na smeđu travu, presekoše konopce koji su joj vezivali palčeve, i izvadiše joj krpe iz usta. Prašina i suvo lišće zalepiše se za znoj kojim je bila okupana.

Veoma je želela da se uspravi, da se suoči sa svima njima oči u oči, pogled za pogled. Umesto toga, uspe samo da se pridigne na dlanove i kolena, a potom zabi prste u rastresito šumsko tlo. Još samo malo, i ne bi mogla da se suzdrži da rukama ne pokrije svoju crvenu, užarenu kožu. Osećala je sopstveni znoj kao sok ledenih papričica. Preostajalo joj je samo da kleči i drhti, pokušavajući da povrati malo vlage u usta, dok je sanjarila o tome šta će uraditi ovim divljacima.

„Verovala sam da si jača od ovoga“, zamišljeno nad njom progovori Sevana, „ali možda je Belinda u pravu. Moguće je da si sada dovoljno meka. Ako se zakuneš da ćeš me slušati, prestaćeš da budeš datsang. A čak može biti i da nećeš morati da ostaneš ni gai’šain. Hoćeš li mi se zakleti na potpunu poslušnost?“

„Da!“ Hrapava reč je bez oklevanja sletela s Galininog jezika, iako je morala da proguta pljuvačku pre nego što je mogla ponovo da progovori. „Slušaću te! Zaklinjem se!“ I zaista će je slušati. Dok se ne ukaže prorez koji joj je bio potreban. Je li samo to bilo neophodno? Zakletva koju bi položila još prvog dana? Sevana će naučiti šta znači visiti nad vrelim ugljevljem. O da, ona će...

„Onda nećeš imati ništa protiv da svoju zakletvu položiš na ovome“, reče Sevana, spuštajući nešto pred nju.

Galina oseti kako joj sekosa diže na glavidokjezurila u to. Beli štap, kao od uglačane slonovače, stopu dugačak i nimalo deblji od njenog zgloba. A onda ugleda oznake izrezbarene na kraju koji je bio okrenut ka njoj, brojeve korišćene u Dobu legendi. Sto jedanaest. Bila je pomislila da je to Štap zakletvi, nekako ukraden iz Bele kule. I on je isto tako bio označen, samo brojem tri, za koji su neke mislile da označava tri zakletve. Možda to nije bilo ono što se činilo. Možda. Pa ipak, nijedna guja otrovnica iz Potopljenih zemalja sklupčana na tom mestu ne bi mogla tako potpuno da je zaledi.

„Baš lepa zakletva, Sevana. Kada si nameravala da i nama kažeš za nju?“

Od tog glasa Galina trže glavu uvis. To je takođe moglo da joj odvrati pogled od guje otrovnice.

Među drvećem se pojavila Terava, vodeći sa sobom desetinu Mudrih bezizražajnih lica. Zaustavile su se iza nje kako bi se suočile sa Sevanom, a svaka od prisutnih žena, izuzimajući Device, bila je prisutna i kada je Galina osuđena da nosi crno. Jedna Teravina reč, i Sevanino kratko klimanje glavom, pa se Device brzo udaljiše. Galina je i dalje bila oblivena znojem, no vazduh se odjednom činio hladan.

Posle brzog pogleda prema Belindi, koja je izbegavala njen pogled, Sevana izvi usne, upola podsmešljivo a upola režeći, pa se podboči pesnicama. Galina nije mogla da shvati odakle joj ta hrabrost, toj ženi koja uopšte nije mogla da usmerava. Neke od ovih žena posedovale su snagu koja nimalo nije bila za potcenjivanje. Ne, nije smela razmišljati o njima samo kao o divljakušama ako je nameravala da pobegne i osveti se. Terava i Somerin bile su jače od svake žene u Kuli, a bilo koja od njih lako bi mogla postati Aes Sedai.

Međutim, Sevana se prkosno suočila s njima. „Izgleda da ste brzo dosegle pravdu“, rekla je glasom suvim kao prašina.

„Sve je bilo jednostavno", mirno odgovori Tion. „Meradini su dobili pravdu koju zaslužuju.“

„I saopšteno im je da su je dobili uprkos tvom pokušaju da utičeš na nas“, dodade Rijle pomalo žestoko. Sevana je zamalo stvarno zarežala na to.

Međutim, Terava nije dozvoljavala da je skrenu s njenog nauma. Jednim brzim korakom prišla je Galini, uhvativši punu šaku njene kose, pa ju je podigla na kolena i povukla joj glavu unazad. Terava nije bila najviša među ovim ženama, već niža gotovo za celu glavu, ali je ipak delovala viša od većine muškaraca dok ju je sokolovim očima posmatrala odozgo, rasterujući bilo kakvu misao o osveti ili otporu. Beli zalisci su joj šarali tamnocrvenu kosu i zbog toga je samo delovala još više zapovednički u licu. Galinine ruke stisnuše se u pesnice na bokovima, nokti joj se zabiše u dlanove. Čak se i peckanje koje je osećala po koži smanjilo pred tim pogledom. Sanjarila je kako će slomiti sve ove žene, terajući ih da mole za milost, smejući se dok odbija njihove molbe. Svaku od njih, osim Terave. Noću joj je Terava ispunjavala snove, a Galina je samo mogla da beži; jedini beg je bilo buđenje uz vrisak. Galina je slamala jake muškarce i jake žene, ali je od pogleda u Teravine oči počinjala da drhti.

„Ova nema ni časti ni stida.“ Terava gotovo da je ispljunula te reči. „Ako želiš da je slomiš, Sevana, daj je meni. Kada ja budem završila s njom, tako će slušati da neće biti potrebe za igračkom tvog prijatelja Kadara.“

Sevana besno odvrati, poričući prijateljstvo s tim Kadarom, ko god to bio, a Rijle se izlanu kako ga je Sevana dovela do ostalih, i ostale otpočeše raspravu tome hoće li „privezivač“ raditi imalo bolje nego „putokutije“.

Sićušan deo Galininog uma posegnu za pomenutim putokutijama. I ranije ih je čula da pričaju o tome, žudela je da stavi ruku na jednu makar samo na trenutak. Pomoću ter’angreala koji bi joj omogućio da Putuje, koliko god nesavršeno da je radio, mogla bi da... Čak i nada u bekstvo nije mogla da opstane pri pomisli na to šta bi joj Terava mogla uraditi ako ove žene pristanu na njen zahtev. Kada joj je Mudra, oko sokolovo, pustila kosu da bi se pridružila raspravi, Galina se bacila prema štapu, padajući na stomak. Bilo šta, čak i da bude primorana na poslušnost Sevani, bilo je bolje nego da bude predata Teravi. Da se nije nalazila pod štitom, sama bi usmerila da pokrene štap.

Samo što joj se prsti sklopiše oko glatkog štapa, Teravino stopalo snažno ih pritisnu, bolno joj prikovavši šaku za tlo. Nijedna od Mudrih nije se ni osvrnula ka mestu gde je ležala, beznadežno pokušavajući da se oslobodi.

Nije bila sposobna da sebe natera da snažnije povuče; kao kroz maglu prisećala se kako je nekada primoravala vladare da blede od straha, ali se nije usuđivala da pomeri nogu ove žene.

„Ako treba da se zaklinje“, progovori Terava, oštro posmatrajući Sevanu, „trebalo bi da se zakune da će slušati sve nas ovde.“ Ostale su klimale glavama, neke glasno se slažući, sve osim Belinde, koja je zamišljeno skupila usne.

Sevana joj uzvrati podjednako žestokim pogledom. „U redu“, konačno je popustila. „Ali mene pre svih. Ja nisam samo Mudra; ja govorim za poglavara klana.“

Terava se tanušno osmehnu. „Tačno tako. Nas dve pre svih, Sevana. Tebe i mene.“ Ni trunčica prkosa nije izbledela sa Sevaninog lica, međutim, klimnula je glavom. Nevoljno. Tek tada je Terava pomerila svoje stopalo. Okruži je svetlost saidara, a tok Duha dotaknu brojeve na kraju štapa koji je Galinina držala u rukama. Baš kao što je rađeno sa Štapom zakletvi.

Galina je za trenutak oklevala, razmrdavajući prignječene prste. Na dodir je bio isti kao i Štap zakletvi; ni sasvim slonovača, ni sasvim staklo, veoma hladan među njenim dlanovima. Ako je i ovo bio Štap zakletvi, mogao bi se iskoristiti za otklanjanje bilo koje zakletve koju bi sada položila. Ako joj se ukaže prilika. Nije htela da sebe dovodi u opasnost, a u svakom slučaju nipošto nije želela da se zaklinje Teravi. Pre ovoga, za svoga života uvek je ona bila ta koja je zapovedala; otkada je zarobljena, njen je život bio bedan, ali Terava bi od nje napravila poslušno kučence! A opet, ako to ne učini, hoće li Teravi biti dopušteno da je slomi? Nije imala ni trunku sumnje da bi ta žena upravo to učinila. Potpuno.

„Pod Svetlošću i zarad nade u spasenje i ponovno rođenje“ ona više nije verovala ni u Svetlost niti u nadu za spasenje, i nije bilo potrebe da izgovori išta više od običnog obećanja, međutim, one su očekivale snažnu zakletvu – „zaklinjem se da ću u svemu slušati svaku od ovde prisutnih Mudrih, a pre svih Teravu i Sevanu.“ Poslednja nada da je ovaj „privezivač" ipak nešto drugo nestala je kada je Galina osetila kako se zakletva spušta na nju, kao da se odjednom našla u pretesnoj odeći koja ju je prekrivala od temena do stopala. Zabacivši glavu, zavrištala je. Delimično, jer je odjednom izgledalo kao da je peckanje kože bilo utisnuto u meso, ali to je, najvećim delom, bilo od pukog očaja.

„Tišina!“, oštro se brecnu Terava. „Ne želim da slušam tvoje zavijanje!“ Galinine čeljusti smesta se sklopiše i gotovo da je sebi pregrizla jezik dok se trudila da proguta jecanje. Ništa drugo, osim poslušnosti, sada nije bilo moguće. Terava se namršti na nju. „Hajde da proverimo da li ovo stvarno radi“, promrmljala je saginjući se da joj se približi. „Da li si naumila da povrediš ijednu prisutnu Mudru? Odgovaraj istinito i zatraži svoju kaznu ako jesi. Kazna za povređivanje Mudre“, dobacila je kao da se toga tek dosetila, „može biti da te ubijemo poput životinje.“ Prevukla je prstom preko grla, a potom je istom rukom posegla za nožem o svom pojasu.

Štucajući od užasa, Galina se odmicala od te žene. Međutim, nije mogla da odvrati pogled od Terave niti je mogla da zaustavi reči koje je protiskivala kroz zube. „Ja j...jesam pro...o...otiv svih vas! M...molim v...vas k...kaznite me zbog t...toga!“ Hoće li je sada ubiti? Posle svega ovoga, treba li ovde da umre?

„Čini se da ovaj privezivač radi ono što je tvoj prijatelj i tvrdio, Sevana.“ Dočepavši štap iz Galininih malaksalih ruku, Terava ga ćušnu sebi za pojas dok se uspravljala. „Isto tako izgleda da ćeš, na kraju krajeva, ipak biti odevena u belo, Galina Kazban.“ Zbog nečega se na to zadovoljno nasmejala. Međutim, izdala je i dodatna naređenja. „Ponašaćeš se smerno, kao što priliči gai’šainu. Ako ti neko dete kaže da poskočiš, poskočićeš, osim ako ti jedna od nas nije drugačije naredila. I nećeš doticati saidar, niti ćeš usmeravati, sem ako ti neka od nas to ne bude naložila. Ukloni joj štit, Belinda."

Štit nestade, a Galina je samo klečala zureći u prazno. Izvor se sjajio nadomak vida, damarajući. Međutim, mogla je ga dotakne koliko je mogla i da razvije krila, i sa istom lakoćom.

Narukvice su zvečale dok je Sevana besno prebacivala svoj šal. „Preuzimaš previše toga na sebe, Terava. Ovo je moje; daj mi!“ Posegla je ka njoj, no Terava je samo lenjo prekrstila ruke.

„Mudre su imale sastanak“, oštrooka žena saopšti Sevani. „Došle smo do izvesnih zaključaka.“ Žene koje su je bile dopratile poređaše se iza nje, sve do jedne sučelice Sevani, a Belinda požuri da im se pridruži.

„Bez mene?“, odreza Sevana. „Je li se to ijedna od vas drznula da donese odluku bez mene?“ Njen je glas bio jak, kao i uvek, međutim, pogled joj je skretao prema štapu za Teravinim pojasom, a Galini se učini da u njemu ima i malo nesigurnosti. U nekoj drugoj prilici, bila bi oduševljena da to primeti.

„Jedna odluka morala se doneti bez tebe“, ravnim glasom saopšti joj Tion.

„Kao što stalno naglašavaš, ti govoriš za poglavara klana“, dodade Emeris dok su joj sive oči svetlucale, začikavajući. „Ponekad Mudre moraju da razgovaraju a da poglavar klana to ne sluša. Ili onaj ko govori za poglavara."

„Odlučile smo“, reče Terava, „da baš kao što poglavar klana mora imati jednu Mudru koja će ga savetovati, tako i ti imati moraš Mudru koja će ti davati savete. Ja ću biti tvoja savetnica."

Prikupivši šal oko sebe, Sevana je proučavala žene koje su joj se suprotstavljale. S lica joj se ništa nije moglo pročitati. Kako joj to polazi za rukom? Mogle su da je slome kao jaje pod čekičem. „A koji mi to savet ti nudiš, Terava?“, konačno je upitala ledenim glasom.

„Odlučno ti savetujem da se pokrenemo bez odugovlačenja“, odvrati Terava, hladno kao i Sevana. „Ovi Seanšani su suviše blizu, a ima ih previše. Trebalo bi da idemo na sever, u te Maglene planine, pa da se tamo utvrdimo. Odatle možemo slati tragače da nađu ostale septe. Možda će trebati mnogo vremena dok se Šaido ponovo ujedine, Sevana. Tvoj mokrozemni prijatelj rasuo nas je u devet kutaka sveta. Dok to ne obavimo, mi smo ranjivi.“

„Sutra se pokrećemo.“ Da Galina nije bila sigurna kako potpuno poznaje Sevanu, pomislila bi da zvuči razdraženo koliko i ljuto. Te zelene oči su sevale. „Ali na istok. I to je dalje od Seanšana, ali zemlje na istoku su u rasulu, zrele za pljačkanje.“

Nastade duga tišina, a potom Terava klimnu glavom. „Istok.“ Reč je izgovorila meko; bila je to mekoća svile položene preko čelika. „Samo, priseti se da su poglavari klanova doživljavali da zažale prečesto odbijanje saveta Mudrih. Moglo bi to i tebi da se dogodi.“ Pretnja na njenom licu je bila stvarna koliko i ona u njenom glasu, ali Sevana se samo nasmejala!

„Ti se priseti, Terava! Sve vi se prisetite! Budem li ja ostavljena lešinarima, i vi ćete biti! Postarala sam se za to.“

Ostale žene razmeniše zabrinute poglede, sve osim Terave, a Modara i Norela se namrštiše.

Oslonjena na kolena, jecajući i uzaludno pokušavajući da umiri kožu na rukama, Galina uhvati samu sebe kako se pita šta li ova pretnja znači. Bila je to mala pomisao, koja se probijala kroz gorčinu i samosažaljenje. Bilo je dobrodošlo sve što bi se moglo iskoristiti protiv ovih žena. Kad bi se usudila da to iskoristi. Gorka pomisao.

Iznenada je primetila da je nebo potamnelo. Natušteni oblaci kotrljali su se sa severa, tamnosivi, sakrivajući sunce. A ispod oblaka su se kovitlale pahulje snega, lepršajući u vazduhu. Nijedna nije stigla do tla nekoliko je palo na vrhove krošnji drveća ali Galina je razjapila usta. Sneg! Je li Veliki gospodar zbog nečega olabavio svoj stisak nad svetom?

Mudre su takođe zurile u nebo, otvorenih usta, kao da nikada nisu videle oblake, a još manje sneg.

„Šta je ovo, Galina Kazban?“, zahtevala je da zna Terava. „Govori ako znaš!“ Nije skidala pogled s neba sve dok joj Galina ne reče da je to sneg, a kada je konačno pogledala na drugu stranu, to je bilo da bi se nasmejala.

„Oduvek sam smatrala kako su ljudi koji su pregazili Lamana Drvoubicu lagali o snegu. Pa, ovo ne bi moglo omesti ni miša!“

Galina čvrsto zatvori usta da ne bi počela da objašnjava mečave; bila je napeta jer je imala potrebu da joj učini uslugu. Isto toliko beše napeta od malog udara zadovoljstva koji je to zadržavanje obaveštenja izazvalo. Ja sam najviša u Crvenom ađahu!, podsetila je samu sebe. Sedim u Visokom savetu Crnog ađaha! To je zvučalo kao laži. Ovo nije bilo pošteno!

„Ako smo završile ovde“, reče Sevana, „odvešću gai’šaina nazad, do velikog krova, i postaraću se da je obuku u belo. Vi možete da ostanete i da piljite u sneg ako tako želite.“ Njen ton je bio tako gladak, kao maslac u čabru, da niko ne bi ni pomislio kako je malopre bila gotovo pred vrhom bodeža. Prebacila je šal preko lakata i namestila neke od svojih ogrlica; ništa na svetu nije joj bilo bitnije.

„Mi ćemo se postarati za gai’šaina“, odvrati joj Terava jednako glatko. „Pošto ti govoriš za poglavara, pred sobom imaš dug dan i veći deo noći, ako ćemo se sutra pokretati.“ Za trenutak su Sevani oči ponovo sevnule, međutim, Terava samo pucnu prstima i načini oštar pokret ka Galini i pre nego što se okrenula da krene. „Pođi sa mnom“, reče. „I prestani da se pućiš.“

Pognute glave, Galina se ustetura na noge pa požuri za Teravom i ostalim ženama koje su mogle da usmeravaju. Pućenje? Možda se mrštila, ali nikada se nije pućila! Misli su joj jurcale poput pacova u kavezu koji ne vide ni najmanju nadu za bekstvo. Nešto je moralo postojati! Moralo je! Od jedne pomisli koja se vrzmala po tom rasulu gotovo je ponovo zaplakala. Je li odeća gai’šaina mekša od one bockave crne koju je dosada morala da nosi? Mora da postoji neki izlaz! Brz pogled unazad, ka drveću, otkrio joj je Sevanu koja je još uvek stajala tamo, smrknuto gledajući za njima. Nad glavom su joj se komešali oblaci, a sneg, koji je iz njih padao, topio se kao i Galinine nade.

Загрузка...