26 Dodatni delić

Siejn je koračala hodnicima Kule dok je sve više imala osećaj da joj postaje neudobnije pri svakom okretu. Bela kula bila je prilično velika, to je istina, ali ona je ovo radila već nekoliko sati. Veoma bi volela da je ušuškana u sopstvenim odajama. I pored okana na svakom prozoru, širokim, tapiserijama optočenim hodnicima duvala je promaja od koje su stajaće lampe treperile. Hladna promaja na koju je bilo teško ne obraćati pažnju kada bi joj se uvukla pod suknje. Njene su odaje bile tople, i udobne, i bezbedne.

Sobarice su žurno izvodile kniksove, a sluge su se klanjale dok je prolazila upola ih primećujući i ni najmanje ne obraćajući pažnju na njih. Većina sestara nalazila se u odajama sopstvenih ađaha, a one malobrojne koje su se kretale van njih hodale su s obazrivim ponosom, najčešće po dve zajedno, uvek obe iz istog ađaha, sa šalovima raširenim preko leđa, koje su isticale kao da su nekakvi barjaci. Ona se osmehnu i prijateljski klimnu Tejlin, ali veličanstvena zlatokosa Predstavnica samo joj uzvrati oštrim pogledom, lepotica izvajana od leda, a onda se udalji brzim koracima poigravajući se svojim šalom sa zelenim resama.

Sada je bilo kasno da se Tejlin pozove da bude deo potrage, čak i da se Pevara slagala s tim. Pevara je savetovala opreznost, a onda još više oprenosti, a ako ćemo pravo, Siejn je bila i potpuno spremna da je posluša pod ovim okolnostima. Samo što joj je Tejlin bila prijateljica. Nekada joj je bila prijateljica.

Tejlin nije bila najgora. Nekoliko običnih sestara otvoreno su frknule na nju. Na jednu Predstavnicu! Nijedna Bela, naravno, ali to nije trebalo da čini bilo kakvu razliku. Bez obzira na to šta se događalo u Kuli, trebalo je da poštuje pristojnost. Džulin Medon, visoka privlačna žena kratke kose koja je manje od godinu dana držala stolicu za Smeđe, provuče se pored nje a da nije ni promrmljala izvinjenje, pa nastavi dalje onim svojim muškobanjastim koracima. Serin Asnober, još jedna Smeđa Predstavnica, besno se namršti na Siejn i poče da se poigrava onim zakrivljenim nožem koji je uvek nosila za pojasom, a potom nestade u jednom od poprečnih hodnika. Serin je bila Altarka, sede koje su prošarale njene tamne slepoočnice naglašavale su joj prastari tanki bledi ožiljak na maslinastom obrazu, a samo su Zaštitnici mogli da se nadmeću s njom u mrkim pogledima.

Možda je sve ovo trebalo očekivati. Nedavno je bilo nekoliko neugodnih slučajnosti i nijedna sestra neće zaboraviti ako je bez imalo obzira isterana iz hodnika oko odaja drugih ađaha, a još manje ono što je ponekad pratilo to izbacivanje. Bilo je glasina da su jednoj Predstavnici jednoj Predstavnici! – Crvene načele i više od dostojanstva, samo što se nije govorilo o kome je reč. Stvarno je bila šteta da Dvorana nije mogla omesti Elaidin ludi proglas, međutim, prvo se jedan ađah, a za njim i ostali, čvrsto uhvatio novih povlastica, a malo koja Predstavnica je nameravala da ih se odrekne sada, kada su ih sprovodile, što je prouzrokovalo da Kula bude gotovo podeljena u naoružane logore. Nekada je Siejn smatrala da je vazduh u Kuli poput uzburkanog vrelog želea sumnjičavosti i podmetanja; sada je to bio uzburkani vreli žele nakiselog ukusa.

Cokćući u neodobravanju, ona popravi sopstveni šal s belim resama dok je Serin nestajala. Nije bilo logično trzati se zato što se Altarka mrštila čak ni Serin ne bi išla dalje od toga; sasvim sigurno ne bi a još je manje bilo logično brinuti se zbog nečega što nije mogla da promeni kada je imala zadatak pred sobom.

A tada, posle sveg njenog traganja toga jutra, samo što je zakoračila ugledala je svoj dugo traženi plen kako ide ka njoj. Zera Dankan bila je vitka crnokosa devojka koja je odisala ponosom, pristojno staložena, i po svim spoljnim pokazateljima nedirnuta usijanim strujama koje su ovih dana tekle Kulom. Pa, nije baš da je stvarno bila devojka, ali Siejn je bila sigurna da nije nosila taj šal s belim resama ni pedesetak godina. Bila je neiskusna. Prilično neiskusna. To bi moglo biti od pomoći.

Zera nije ni pokušala da izbegne Predstavnicu sopstvenog ađaha, s poštovanjem pognuvši glavu kada se Siejn našla pored nje. Prilično gust umetnički zlatovez uspinjao se rukavima njene snežnobele haljine i pravio širok prsten na dnu njene suknje. Bio je to neuobičajen stepen kaćiperstva za nekog iz Belog ađaha. „Predstavnice“, promrmljala je. Jesu li njene plave oči delovale malčice zabrinuto?

„Potrebna si mi za nešto“, obrati joj se Siejn, smirenije nego što se osećala. Vrlo verovatno da je videla sopstvena osećanja u Zerinim krupnim očima. „Pođi sa mnom.“ Nije bilo ničega čega bi se bojala, ne u srcu Bele kule, ali držati ruke prekrštene na struku, opuštene, zahtevalo je iznenađujuće mnogo napora.

Kao što je očekivala kao što se nadala Zera krenu s njom uz još jedno mrmljanje, ovog puta da će je pratiti. Veoma skladno skliznula je do Siejn, pa su krenule niz prostrane mermerne stepenice i preko širokih izrezbarenih šetališta, i samo se malo namrštila kada je Siejn otvorila vrata u prizemlju, ka uskom stepeništu koje se spuštalo u tamu.

„Posle tebe, sestro“, reče Siejn, usmerivši da napravi malu loptu svetla. Prema pravilima ponašanja, trebalo bi da ona ide ispred druge žene, ali nije mogla da natera sebe na tako nešto.

Zera nije oklevala da se spusti. Logično, nije imala čega da se boji od Predstavnice, jedne Bele Predstavnice. Logično. Siejn će joj reći šta želi kada bude pravi trenutak za to, a to neće biti ništa što ona neće moći da učini. Potpuno nelogično, Siejn se osećala kao da joj ogroman leptir leprša po stomaku. Svetlosti, ona je držala saidar, a druga žena nije. Zera je ionako bila slabija. Nije imala čega da se plaši. Što nimalo nije umirilo ono lepršanje krila u njenom stomaku.

Spuštale su se sve niže, pored vrata koja su vodila u podrume i potpodrume, dok nisu stigle do poslednjeg nivoa, koji je bio čak ispod onoga gde su obavljana ispitivanja za Prihvaćene. Tamni hodnik osvetljavalo je samo Siejnino majušno svedo. Visoko su podigle suknje, ali njihove cipelice su ipak podizale oblačiće prašine, bez obzira koliko pažljivo stupale. Jednostavna drvena vrata nizala su se duž glatkih kamenih zidova, mnoga od njih s velikim grudvama rđe namesto šarki i katanaca.

„Predstavnice“, upita Zera, konačno pokazavši nedoumicu, „šta bismo to mogle da tražimo ovde dole? Ne verujem da je iko silazio ovako duboko već godinama.“

Sijen je bila sigurna da je njena sopstvena poseta, pre nekoliko dana, bila prva na ovom nivou posle najmanje jednog veka. To je i bio jedan od razloga zašto su ga ona i Pevara izabrale. „Ovamo, unutra“, rekla je, otvorivši vrata koja se pomeriše uz samo malo škripe. Nije bilo te količine ulja koja bi mogla da skine svu tu rđu, a napori da se upotrebi Moć bili su beskorisni. Njene sposobnosti sa Zemljom bile su veće od Pevarinih, ali ne i toliko bolji.

Zera stupi unutra, pa iznenađeno zatrepta. U inače praznoj sobi, Pevara je sedela za čvrstim, iako otrcanim stolom, oko koga su stajale tri klupice. Bilo je teško spustiti tih nekoliko stvari ovde dole pogotovo kad nisu mogle da veruju posluzi. Obrisati prašinu bilo je mnogo jednostavnije, iako ne i prijatnije, a poravnati prašinu u spoljnom hodniku, što je bilo neophodno posle svake posete, bilo je naprosto tegobno.

„Već sam se spremala da odustanem od ovog sedenja u mraku“, zareža Pevara. Okruži je sjaj saidara dok je podizala fenjer i usmeravala da ga upali, načinivši onoliko svetlosti koliko je i bilo potrebno za ovo bivše skladište. Pomalo bucmasta, i obično lepuškasta, Crvena Predstavnica ličila je na medveda sa zuboboljom. „Želimo da ti postavimo nekoliko pitanja, Zera.“ Pa postavi štit nad ženom dok je Siejn zatvarala vrata.

Zerino zasenčeno lice ostalo je potpuno smireno, ali je glasno progutala knedlu. „O čemu, Predstavnice?“ U glasu mlađe žene osećala se i naznaka uzdrhtalosti. Mada je to, naprosto, moglo biti zbog opšteg raspoloženja u Kuli.

„Crnom ađahu“, kratko odvrati Pevara. „Hoćemo da znamo jesi li ti Prijateljica Mraka.“

Zerino lice bilo je slika ljutnje i zabavljanja. Većina bi ovo smatrala dovoljnim poricanjem i bez njenog brecanja. „Ne moram da trpim ovo od tebe! Vi, Crvene, godinama ste postavljale lažne Zmajeve! Ako mene pitaš, ne moraš da makneš dalje od odaja Crvenih pa da pronađeš Crne sestre!“

Pevarino lice potamne od besa. Njena odanost sopstvenom ađahu bila je jaka, što se podrazumevalo i bez govorenja, ali još gore, ona je bila izgubila svoju celu porodicu zbog Prijatelja Mraka. Siejn odluči da preuzme stvari u svoje ruke, pre nego što Pevara posegne za grubom silom. Nisu imale dokaza. Za sada.

„Sedi, Zera“, rekla je s onoliko topline koliko je uspela da prikupi. „Sedi, sestro.“

Zera se okrenu ka vratima, kao da možda neće poslušati naređenje jedne Predstavnice i to iz sopstvenog ađaha! ali konačno se spusti na jednu od klupica, ukočeno, sedeći na samoj ivici.

Pre nego što je Siejn uspela da i sama sedne, te se Zera našla između njih, Pevara izvuče Štap zakletvi, boje slonovače, na ofucanu ploču stola. Siejn uzdahnu. One su bile Predstavnice, i imale su potpuno pravo da koriste bilo koji ter’angreal koji bi poželele, ali ona je bila ta koja ga je maznula nije mogla da ne misli o tome kao o mažnjavanju kada nije ispoštovala nijedno od pravila koja su postojala i sve vreme, u malom mozgu, bila je sigurna kako će se okrenuti i videti odavno mrtvu Sirijlu Begend, kako tu stoji, spremna da je odvuče za uvo u odaje nadzornice polaznica. To je bilo besmisleno, ali zato nije bilo ništa manje stvarno.

„Želimo da budemo sigurne da ćeš govoriti istinu“, reče Pevara, koja je još uvek zvučala kao razdraženi medved, „zato ćeš se zakleti na ovome, a onda ću ti ponoviti pitanje."

„Ne bi trebalo da se podvrgavam ovome“, reče Zera optužujuće gledajući u Siejn, „ali ponovo ću položiti svoje Zakletve, ako je to ono što je potrebno da budete zadovoljne. Ali zahtevaću izvinjenje od obe posle toga.“ Uopšte nije zvučala kao žena koja se nalazi pod štitom i kojoj se postavljaju takva pitanja. Gotovo prezrivo, ona posegnu za tankim, stopu dugim štapom. On se presijavao na mutnoj svetlosti fenjera.

„Zaklećeš se da ćeš nas bezuslovno slušati", reče joj Pevara, a ruka se smesta povuče, kao da je dotakla sklupčanu guju. Pevara smesta nastavi, čak gurnu s dva prsta Štap, da bi bio bliže drugoj ženi. „Tako ti možemo reći da istinito odgovoriš i znati da ćeš to i učiniti, a ako daš pogrešan odgovor, znaćemo da ćeš biti poslušna i da ćeš pomagati u hvatanju svojih Crnih sestara. Ovaj Štap se može upotrebiti i da te oslobodi zakletve, budeš li dala prave odgovore."

„Da me oslobodi?“, uzviknu Zera. „Nikada nisam čula da je neko bio oslobođen zakletve položene na Štapu zakletvi."

„Zbog toga i preduzimamo sve ove mere opreznosti“, reče joj Siejn. „Logično je da jedna Crna sestra mora biti sposobna da laže, što znači da mora da je oslobođena bar od te Zakletve, a najverovatnije i od sve tri. Pevara i ja smo proverile, i otkrila sam da je postupak manje-više isti kao i kod davanja zakletve.“ Međutim, nije pomenula koliko je to bilo bolno, kako su posle toga njih dve jecale. Kao što nije pomenula ni da Zera neće biti oslobođena svoje zakletve, bez obzira na to kako odgovori, sve dok se ne okonča potraga za Crnim ađahom. Prvo, zato što joj se ne može dopustiti da otrči i da se žali na ovo ispitivanje, što bi sasvim sigurno učinila, s punim pravom, ako nije Crna. Ako.

Svetlosti, ali Siejn bi tako želela da su našle neku sestru iz nekog drugog adaha koja se uklapala u uslove koje su postavile. Neka Zelena, ili Žuta, baš bi joj odgovarala. One su bile suviše umišljene i u najboljim vremenima, a odnedavno...! Ne. Neće dozvoliti da je obuzme boleština koja se širila Kulpm. A opet, nije mogla da ne pomisli na imena koja su joj proletala kroz glavu, desetak Zelenih i dva puta toliko Žutih, a svaka je odavno trebalo da bude malo spuštena na zemlju. Frktati na jednu Predstavnicu!

„Vi ste se oslobodile jedne od Zakletvi?“, Zera je zvučala zapanjeno, zgadeno, uznemireno, sve to istovremeno. Potpuno razumno ponašanje u datoj situaciji.

„I ponovo smo ih položile", nestrpljivo progunda Pevara. Dočepavši tanki štap, ona usmeri malo Duha na jedan kraj dok je i dalje držala Zerin štit. „Pod Svetlošču se zaklinjem da neću izgovoriti nijednu reč koja nije istinita. Pod Svetlošću se zaklinjem da nikada neću napraviti nijedno oružje kojim će čovek ubijati drugog čoveka. Pod Svetlošću se zaklinjem da neću koristiti Jednu moć kao oružje osim protiv Nakota Senke, ili kao poslednju odbranu svoga života, života moga Zaštitnika, ili života neke druge sestre.“ Nije iskrivila lice kod dela o Zaštitnicima. Nove sestre, koje su se spremale za Crvene, to su često činile. „Nisam Prijateljica Mraka. Nadam se da si ovim zadovoljna.“ Ona pokaza zube Zeri, ali je li to bio osmeh ili nešto drugo, bilo je teško odrediti.

Sada je bio red na Siejn, pa i ona ponovo položi Zakletve, pri čemu je svaka stvarala lagan, trenutni pritisak svuda od glave do pete. Uistinu, bilo je teško uopšte i primetiti taj pritisak, pošto joj je koža još uvek bila suviše zategnuta od ponovnog zaklinjanja da neće govoriti laži. Tvrditi da Pevara ima bradu, ili da su ulice Tar Valona popločane sirom bilo je čudno uzbudljivo neko vreme čak se i Pevara kikotala ali teško da je bilo vredno sadašnje neudobnosti. Njoj se činilo da ta provera i nije bila stvarno potrebna. Bilo je logično da mora biti tako. Od izgovaranja da nije Crna jezik joj je trnuo – bilo je gadno biti prisiljen da to poričeš ali dodala je Stap zakletvi Zeri, odlučno klimnuvši glavom.

Vrteći se na svojoj klupici, vitka žena okretala je glatki štap među prstima, napeto gutajući knedle. Pod bledom svetlošću fenjera delovala je kao da joj je muka. Posmatrala je jednu pa drugu, razrogačenih očiju, a onda joj se šake stegoše oko Štapa i ona klimnu glavom.

„Tačno onako kako sam rekla“, zareža Pevara ponovo usmerivši Duh u Štap, „ili ćeš se znojiti dok ne budeš izgovorila onako kako treba.“

„Kunem se da ću se u potpunosti pokoravati vama dvema“, reče Zera ukočenim glasom, a onda se strese kada se zakletva vezala za nju. Uvek je bilo najteskobnije prvog puta. „Pitajte me o Crnom ađahu“, zahtevala je. Ruke su joj podrhtavale dok je držala Štap. „Pitajte me o Crnom ađahu!“ Zbog njene srčanosti, Siejn je znala odgovor i pre nego što je Pevara otpustila tokove Duha i postavila pitanje, naređujući joj da govori istinu. „Ne!“ Zera gotovo da je vrisnula. „Ne, nisam Crni ađah! Sada, skinite mi ovu zakletvu! Oslobodite me!“

Siejn se potišteno skljoka, naslonivši laktove na sto. Ona sasvim sigurno nije želela da Zera odgovori sa „da“, ali bila je potpuno sigurna da su drugu ženu ulovile u laži. Jedna otkrivena laž, tako joj se činilo, posle nedelja potrage. Koliko je još nedelja potrage imala pred sobom? I osvrtanja preko ramena od ustajanja do odlaska u krevet? Kada bi joj uspevalo da zaspi.

Pevara optužujuće uperi prst ka drugoj ženi. „Rekla si ljudima da si došla sa severa.“

Zera ponovo iskolači oči. „Jesam“, reče polako. „Dojahala sam niz obalu Erinina do Džualda. Sada me oslobodite ove zakletve!“ Oblizivala je usne.

Siejn se nakostreši na nju. „Semenke zlatotrna i crvenog čička nađene su na tvome prekrivaču ispod sedla, Zera. Zlatotrn i crveni čičak ne mogu da se nađu na stotine milja južno od Tar Valona.“

Zera skoči na noge, a Pevara odreza: „Sedi!“

Žena pade na klupu uz glasan tresak, ali nije čak ni trepnula. Podrhtavala je. Ne, tresla se. Usta su joj bila čvrsto zatvorena, u protivnom, Siejn je bila sigurna, zubi bi joj glasno cvokotali. Svetlosti, pitanje sever ili jug uplašilo ju je mnogo više od optužbe da je Prijateljica Mraka.

„Odakle si pošla", polako upita Siejn, „i zašto...?“ Nameravala je da upita zašto je ta žena išla uokolo što je očito bila učinila samo da bi sakrila iz kog je pravca došla, ali odgovor izlete sa Zerinih usana.

„Iz Salidara“, zaskičala je. Nije postojala druga reč da se to opiše. Još uvek čvrsto držeći Štap zakletvi, uvijala se na svojoj klupi. Suze su joj lile iz očiju, očiju razrogačenih do krajnosti koje su uporno piljile u Pevaru. Reči pokuljaše, iako su joj zubi sada stvarno cvokotali. „D-došla sam da se p-postaram da sve sestre ovde saznaju za C-Crvene i Logana, da bi se o-oslobodile Elaide i d-da bi Kula ponovo bila cela.“ Uz krik ona se skljoka, zavijajući otvorenih usta, dok je i dalje buljila u Crvenu Predstavnicu.

„Dakle“, reče Pevara. A onda, zlokobnije, „Dakle!“ Lice joj je bilo potpuno pribrano, ali svetlucanje u njenim tamnim očima bilo je vrlo daleko od obešenjaštva koga se Siejn sećala kod polaznice i Prihvaćene. „Znači, ti si izvor tih... govorkanja. Ima da staneš pred Dvoranu i da priznaš kako je to laž, kao što i jeste! Priznaj da je to laž, devojko!"

Ako je Zera pre toga imala razrogačene oči, sada su bile potpuno iskolačene. Štap joj ispade iz ruku i otkotrlja se preko stola, a ona se uhvati za grlo. Zvuci gušenja dopirali su iz njenih iznenada potpuno razjapljenih usta. Pevaraju je zapanjeno posmatrala, ali Siejn je odjednom shvatila.

„Milostive mi Svetlosti“, zasoptala je. „Ne moraš da lažeš, Zera.“ Zerine noge udarale su ispod stola kao da pokušava da ustane ali ne može da pronađe sopstvene noge. „Reci joj, Pevara. Ona veruje da je to istina! Zapovedila si joj da govori istinu i istovremeno da laže! Ne gledaj me tako! Ona to veruje!“ Siejn se trudila da se umiri. „Pevara, ti si joj izdala naređenje, pa izgleda da ti moraš i da je oslobodiš ili će se ugušiti ovde, pred nama.“

„Ona je pobunjenica.“ U Pevarinom mrmljanju osetio se sav prezir koji je osećala prema onima na koje se odnosila ta reč. Međutim, onda je uzdahnula. „Nije ispitana, za sada. Ne moraš da... lažeš... devojko.“ Zera se presamiti i ležala je s obrazom prislonjenim na sto, željno gutajući vazduh između jecaja.

Siejn je u čudu odmahivala glavom. Nisu bile razmotrile mogućnost međusobno protivurečnih zakletvi. Šta ako je Crni ađah ne samo uklonio Zakletvu protiv laganja, nego je i zamenio nekom od svojih sopstvenih? Šta ako su zamenili sve tri sopstvenim zakletvama? Ona i Pevara moraće da postupaju vrlo pažljivo ako budu pronašle Crnu sestru, ili će im se stropoštati mrtva pre nego što uopšte budu otkrile u čemu je protivurečnost. Možda bi mogle prvo da ih oslobode svih zakletvi nema načina da se to učini ikako pažljivije kada ne znaju na šta su se Crne sestre zaklele a potom ponovo polaganje one tri? Svetlosti, sama bol istovremenog oslobađanja od svih biće gotovo kao da ih ispituju pod mučenjem. U stvari, možda i jednaka tome. Ali sasvim sigurno je da jedna Prijateljica Mraka to zaslužuje, pa i više od toga. Ako ikada budu pronašle neku.

Pevara je kezila zube na ženu koja je hvatala vazduh, a na licu joj se nije ocrtavala ni trunka sažaljenja. „Kada bude izvedena na sud zbog pobune, nameravam da budem među sudijama."

„Kada bude, Pevara“, zamišljeno dobaci Siejn. „Šteta bi bilo izgubiti saradnju jedne za koju smo sigurne da nije Prijateljica Mraka. A pošto je pobunjenica, ne moramo mnogo da se brinemo zato što ćemo je iskoristiti.“ Bilo je brojnih rasprava, od kojih nijednu nisu dovršile, zbog drugog razloga da ostave novu zakletvu. Sestra koja se zaklela da sluša može biti primorana – Siejn se nesigurno migoljila; to je i suviše zvučalo blisko zabranjenom zlu Prinude može biti navedena da pomogne u lovu, sve dok vam ne smeta što je terate da prihvati opasnost, želela ona to ili ne. „Sumnjam da su poslale samo jednu“, nastavila je, „Zera, koliko vas je došlo da širi ovu priču?“

„Deset“, promrmlja žena u sto, a onda se trže, pokazujući zube kao da se brani. „Neću da izdam svoje sestre! Neću...!“ Odjednom se prekide, dok su joj se usne ogorčeno izvijale kada je shvatila da je to upravo učinila.

„Imena!“, lanu Pevara. „Daj mi njihova imena, ili ću te odrati na licu mesta!“

Imena pokuljaše sa Zerinih nevoljnih usana. Po zapovedi, sigurno, mnogo više nego zbog pretnje. Mada, posmatrajući Pevarino natušteno lice, Siejn je bila sigurna kako joj je dovoljan i najmanji povod da odere Zeri kožu kao da je polaznica uhvaćena u krađi. Začudo, i ona sama je osećala potpuno isto neprijateljstvo. Gnušanje, da, ali očito ne tako jako. Ta je žena bila pobunjenica koja je pomogla da se Bela kula slomi, a sestre bi trebalo da prihvataju bilo šta ako će to održati celovitost Kule, a opet... Vrlo čudno...

„Slažeš li se, Pevara?“, upitala je kada je nabrajanje završeno. Tvrdoglava žena samo nestrpljivo klimnu glavom u znak slaganja. „Vrlo dobro, Zera, dovešćeš Bernajl u moje odaje danas po podne.“ Bilo ih je po dve iz svakog ađaha, osim iz Plavog i Crvenog, kako se činilo, ali najbolje je da počne od druge Bele. „Reći ćeš joj samo kako želim nasamo da porazgovaram s njom o nekim ličnim stvarima. Nećeš je upozoriti ni rečju, ni delom, ni prećutkivanjem. A onda ćeš stajati u tišini i pustićeš mene i Pevaru da učinimo ono što je neophodno. Upravo si priključena daleko vrednijem cilju nego što je ta tvoja pobuna, u koju si zavedena, Zera.“ Naravno da je bila zavedena. Bez obzira na to koliko je Elaida poludela od moći. „Pomoći ćeš nam da lovimo Crni ađah.“

Zerina glava klimala se od nevoljnih pristanaka na svako uputstvo, s bolnim izrazom na licu, ali kada je pomenuto hvatanje Crnog ađaha, ona zasopta. Svetlosti, mora da joj se pamet stvarno pomutila kad, sudeći po njenom izrazu lica, to nije ni pretpostavila!

„I prestaćeš da širiš one... priče“, ukočeno dodade Pevara. „Od ovog trenutka nećeš pominjati Crveni ađah i lažne Zmajeve zajedno. Jesam li bila jasna?“

Zerino lice ostalo je maska nadurene tvrdoglavosti. Zerine usne izgovoriše: „Razumem, Predstavnice.“ Delovalo je kao da će početi ponovo da plače od čistog besa.

„Onda mi se gubi sa očiju“, reče joj Pevara, istovremeno otpustivši i štit i saidar. „I priberi se! Umij se i sredi tu kosu!“ Ovo poslednje dobačeno je leđima žene koja je već žurno odmicala od stola. Zera je morala na silu da odvoji ruke od sopstvene kose da bi otvorila vrata. Kada vrata zaškripaše iza nje, Pevara frknu. „Ne bi me začudilo od nje da ode do Bernajl u tom stanju, samo da bi je na taj način upozorila.“

„Dobro primećeno“, priznade joj Siejn. „Ali ko će biti upozoren ako se budemo mrštile i ovamo i onamo na ove žene? U najmanju ruku, privući ćemo nečiju pažnju.“

„Kako sada stvari stoje, Siejn, ne bismo privukle pažnju ni da ih šutiramo preko celog dvorišta Kule“, Pevara je to izgovorila kao da je ta zamisao privlači. „One su pobunjenice, a ja nameravam da ih držim tako čvrsto da će skvičati ako neka od njih samo pomisli nešto pogrešno!“

Nastavile su da se raspravljaju oko toga. Siejn je bila ustrajna kako će, pripaze li da njihove zapovedi budu bez mogućnosti da se izvrdaju, one biti sasvim dovoljne. Pevara je isticala da puštaju deset pobunjenica deset! – da se nekažnjeno šetkaju hodnicima Kule. Siejn reče da će one ipak biti kažnjene, na kraju krajeva, a Pevara zareža kako to na kraju krajeva nipošto nije dovoljno brzo. Siejn se oduvek divila snazi volje te druge žene, ali to je, zaista, ponekad bila čista tvrdoglavost.

Tiha škripa šarki bila je jedino upozorenje koje je Siejn imala da bi gurnula Štap zakletvi sebi u krilo, skrivajući ga u skutima, kada se vrata širom raskriliše. Ona i Pevara posegoše za Izvorom gotovo kao jedna.

Serin smireno ušeta u prostoriju, noseći fenjer, pa stade u stranu da propusti Tejlin, koju je pratila sitna Jukiri, s drugim svetlom i dečački vitka Dosina, visoka za jednu Kairhijenjanku, koja vrlo odlučno zalupi vrata i nasloni se na njih, kao da pokušava da bilo koga spreči da izađe. Četiri Predstavnice, koje su bile iz preostalih ađaha u Kuli. Činilo se da ne obraćaju pažnju na to što Siejn i Pevara drže saidar. Iznenada, Siejni je delovalo da je soba pretrpana. To je bilo nerazborito umišljanje, pa ipak...

„Cudno je videti vas dve zajedno“, reče Serin. Lice joj je možda bilo dostojanstveno, ali je prstima prelazila preko drške onog svog zakrivijenog noža za pojasom. Ona je četrdeset godina bila Predstavnica, duže od ijedne druge u Dvorani, a sve su bile naučile da se paze njene naravi.

„Mi bismo mogle isto to da kažemo za vas“, suvo joj odvrati Pevara. Serinina narav nju nikada nije uznemiravala. „Ili ste sišle ovamo da biste pomogle Dosini da pronađe sopstvena leđa?“ Iznenadno crvenilo lica učinilo je da Žuta još više liči na lepuškastog dečaka, i pored njene nagizdane odeće, a Siejn shvati koja se to Predstavnica muvala i suviše blizu odaja Crvenih, što je izazvalo nesrećne posledice. „Mada, nisam ni pomislila da bi vas to zbližilo. Zelene se hvataju za gušu sa Žutima, Smeđe sa Sivima. Ili si ih samo dovela ovamo zarad tihog dvoboja, Serin?“

Grozničavo, Siejn je tražila razloge koji bi doveli ove četiri ovako duboko u temelje Tar Valona. Šta je moglo da ih povezuje? Njihovi ađasi svi ađasi – uistinu su bili jedni drugima za gušom. Sve četiri su bile dobile pokoru od Elaide. Nijednoj Predstavnici nije prijalo Služenje, pogotovo kada su svi znali zašto riba podove ili lonce, ali to teško da je bila neka veza. Šta još? Nijedna nije bila plemenitog porekla. Serin i Jukiri bile su kćeri gostioničara, Tejlin zemljoradnička kći, dok je Dosinin otac pravio noževe. Serin su prvo obučavale Kćeri tišine, ona je jedina od te družbe stigla do šala. To je bila potpuno beskorisna baljezgarija. Iznenada, nešto joj pade na um, i od toga joj se grlo osuši. Serin, koja je povremeno jedva obuzdavala svoju narav. Dosina, koja je i stvarno bežala tri puta kada je bila polaznica, mada je samo jednom uspela da stigne čak do mostova. Tejlin, koja je najverovatnije kažnjavana više negoli i jedna druga polaznica u istoriji Kule. Jukiri, uvek poslednja Siva koja bi se složila sa svojim sestrama ako je htela da tera po svome, poslednja koja bi se složila s Dvoranom, takođe. Sve četiri su smatrane bundžijama, na neki način, a Elaida je bila ponizila svaku od njih. Da nisu mislile kako su pogrešile što su ustale za smaknuće Sijuan i uzdizanje Elaide? Je li moguće da su i one otkrile Zeru i ostale? A ako jesu, šta su nameravale da učine?

U pameti, Siejn se pripremala da tka saidar, iako nije bilo mnogo nade da će pobeći. Pevara je bila ravna po snazi Serin i Jukiri, ali ona sama je bila slabija od svake osim Dosine. Ona se pripremala, kada Tejlin istupi i razbi sve njeno logičko rasuđivanje u paramparčad.

„Jukiri je primetila kako se vas dve zajedno šunjate uokolo, a mi hoćemo da znamo zbog čega.“ Njen iznenađujuće dubok glas bio je vatren, i pored leda koji kao da joj je prekrivao lice. „Jesu li vas glavešine vaših ađaha poslale na neki tajni zadatak? Javno, glavešine ađaha frkću jedna na drugu gore nego iko drugi, ali čini se da se same isto tako šunjaju negde po uglovima da bi porazgovarale. Šta god da petljaju, Dvorana ima prava da to i zna.“

„O, prepusti to meni, Tejlin.“ Jukirin glas oduvek je predstavljao još veće iznenađenje od Tejlininog. Ta je žena izgledala kao neka majušna kraljica, u tamnosrebrnoj svili sa čipkom boje slonovače, ali je zvučala kao opuštena seljanka. Tvrdila je kako joj je ta suprotnost vrlo pomagala pri pregovorima. Osmehnula se Siejn i Pevari, poput vladarke koja je pomalo nesigurna koliko milostiva treba da bude. „Primetila sam vas dve kako se šunjate poput lisica po kokošinjcu“, rekla je, „ali držala sam jezik za zubima možda ste prijateljice po jastuku, otkud ja znam, a koga bi se to ticalo osim vas dve? držala sam jezik za zubima sve dok Tejlin, ova ovde, nije počela da skviči o tome ko se sve domunđava po ćoškovima. Ja sam lično viđala prilično domunđavanja po ćoškovima, a pretpostavljam da su neke od tih žena možda i glavešine svojih ađaha, pa... Ponekad šest i šest daju tuce, a ponekad daju rusvaj. Recite nam ako možete, sada. Dvorana ima prava da zna.“

„Nećemo otići dok nam ne kažete“, dodade Teilin još srčanije nego pre. Pevara šmrknu i prekrsti ruke. „Ako mi je glavešina moga ađaha rekla reč-dve, ne vidim nijedan razlog da vam kažem o čemu se radilo. Slučajno, ono o čemu smo Siejn i ja raspravljale nema nikakve veze ni s Crvenima ni s Belima. Njuškajte negde drugde.“ Ali nije otpustila saidar. Kao ni Siejn.

„Ovo je krvavo beskorisno i ja sam to prokleto znala“, zagunđa Dosina sa svog mesta pored vrata. „Zašto li sam ikada ognjeno pristala da me nagovorite na ovo... Sasvim je prokleto dobro što niko drugi ne zna za ovo, ili bismo imale ovčije iznutrice svud po licu, da nas vidi cela ova krvava Kula.“ Ponekad se čak i izražavala kao momak, momak kojem treba dobro izribati jezik.

Siejn bi ustala da izađe, samo da se nije bojala kako će je sopstvena kolena izdati. Pevara je, međutim, ustala i nestrpljivo podigla obrvu na žene koje su bile između nje i vrata.

Serin se poigravala balčakom svoga noža, i ispitivački ih je merkala, ne pomerajući se ni za korak. „Zagonetka", promrmljala je. Iznenada, skliznula je napred, slobodna ruka joj je posegnula u Siejnino krilo, tako munjevito da je Siejn zasoptala. Pokušala je da prikrije Štap zakletvi, ali jedino što je uspela bilo je da je Serin držala jedan kraj, dok se ona bila uhvatila za drugi šakom punom sukanja. „Uživam u zagonetkama“, reče Serin.

Siejn ga pusti i namesti haljinu; kako se činilo, nije ni mogla ništa drugo.

Pojava Štapa izazvala je trenutno komešanje, jer su sve progovorile uglas.

„Krvi mu i vatre“, zareža Dosina. „Je l’ to vas dve ovde uzdižete nove krvave sestre?“

„O, ma ostavi im ga, Serin“, nasmeja se Jukiri preko nje, „Šta god da su smerale, to je njihova stvar.“

Tejlin zabrunda, nadjačavši obe: „A zašto bi se inače šunjale uokolo zajedno ako to nema veze s glavešinama ađaha?“

Serin samo mahnu rukom i posle jednog trenutka nastade tišina. Sve prisutne bile su Predstavnice, ali ona je u Dvorani imala pravo da prva govori, a isto tako se njenih četrdeset godina iskustva računalo za nešto. „Ovo je ključ zagonetke, mislim“, reče ona prelazeći palcem preko Štapa. „Zašto ovo, posle svega?“ Iznenada, sjaj saidara okruži i nju, i ona usmeri Duh u Štap. „Pod Svetlošću, neću izgovoriti nijednu reč koja nije istinita. Nisam Prijateljica Mraka.“

U tišini koja je usledila, mišje kijanje zvučalo bi preglasno.

„Jesam li u pravu?“, upita Serin, otpuštajući Moć. Pružila je Štap ka Siejn.

Po treći put, Siejn ponovo položi Zakletvu protiv laganja, i po drugi put ponovi da nije Crna. Pevara učini isto s ledenim dostojanstvom. I očiju oštrih poput orlujskih.

„Ovo je blesavo", reče Tejlin. „Ne postoji Crni ađah.“

Jukiri uze Štap od Pevare i usmeri. .,Pod Svetlošću, neću izgovoriti nijednu reč koja nije istinita. Nisam Crni ađah.“ Svetlost saidara oko nje izblede, a ona dodade Štap Dosini.

Tejlin se zgađeno mrštila. „Pomeri se, Dosina. Ja neću da trpim ovako prljave nagoveštaje.“

„Pod Svetlošću, neću izgovoriti nijednu reč koja nije istinita", gotovo uzvišeno izreče Dosina, dok ju je sjaj okruživao kao neki oreol. „Ja nisam Crni ađah.“ Kada su u pitanju bile ozbiljne stvari, umela je da govori čisto kako bi svaka nadzornica polaznica samo poželeti mogla. Ona pruži Stap ka Tejlin.

Zlatokosa žena povuče se kao da je pred njom otrovnica. „Uvreda je čak i upitati nešto ovako! Gore od uvrede!“ U pogledu joj se očitavala neka divljina. Možda samo razdražena pomisao, ali to je bilo ono što je Siejn videla. „Sada mi se sklanjajte s puta“, zahtevalai je Tejlin glasom Predstavnice koja zna svoja prava. „Odlazim!“

„Mislim da nećeš“, tiho reče Pevara, a Jukiri polako klimnu glavom, slažući se. Serin se više nije poigravala drškom svoga noža; držala ga je toliko čvrsto da su joj zglobovi pobeleli.


Jašući kroz duboke snegove Andora, bauljajući kroz njih, Tovejn Gazal je proklinjala dan kada se rodila. Niska i pomalo punačka, s glatkom bakarnom kožom i dugom, sjajnom, tamnom kosom, kroz godine se mnogima činila lepuškastom, ali niko je nikada nije nazvao lepoticom. A sasvim sigurno to niko ne bi učinio sada. Tamne oči, nekada iskrene, sada su probijale rupe u svemu što bi pogledala. Ako ne bi bila ljuta. Danas je bila ljuta. Kada je Tovejn bila ljuta, i guje su bežale.

Još četiri Crvene su jahale bauljale za njom, a iza njih je bilo dvadeset stražara Kule u tamnim kaputima i ogrtačima. Nijednom od muškaraca nije se dopadalo što su im oklopi sklonjeni u bisage na tovarnim konjima, i posmatrali su šumu koja se pružala sa obe strane puta, kao da svakog trenutka očekuju napad neprijatelja. Kako su samo zamišljali da pređu tri stotine milja Andora neprimećeni ako nose ogrtače s Plamenom Tar Valona koji se presijava s njih, Tovejna nikako nije mogla da zamisli. Mada, ovaj put gotovo da je bio završen. Za dan, najviše dva, ako putevi i dalje budu prekriveni do kolena dubokim snegom, i ako on i dalje bude zasipao konje, pa će se sresti s preostalih devet družina, potpuno istih kao što je njena. Nisu sve sestre u njima bile Crvene, nažalost, ali to je nije i suviše mučilo. Tovejn Gazal, nekadašnja Predstavnica Crvenih, ući će u istorije kao žena koja je uništila ovu Crnu kulu.

Bila je sigurna da Elaida misli kako joj je zahvalna zbog ove mogućnosti, što je pozvana nazad iz prognanstva i nemilosti, što joj je data prilika da se iskupi. Ona iskezi zube, a da je neki vuk provirio pod duboku kapuljaču njenog ogrtača, pobegao bi skičeći. Ono što je učinjeno pre dvadeset godina bilo je neophodno, a Svetlost spalila sve one koji su mrmljali kako je Crni ađah sasvim sigurno bio umešan. Bilo je neophodno i ispravno, ali je Tovejn Gazal ostala bez svoje stolice u Dvorani, i bila je naterana da arlauče za milost pod šibama, dok su je okupljene sestre posmatrale, a čak su i polaznice i Prihvaćene bile svedoci toga da su i Predstavnice podložne zakonima, mada im nije bilo rečeno o kom zakonu se radilo. A onda je bila otposlata da poslednjih dvadeset goaina radi na usamljenom imanju u Crnim brdima, kod Gazdarice Džere Dovil, žene koja je smatrala da Aes Sedai koje odrađuju pokoru u progonstvu nisu ni po čemu drugačije od ostalih pomagača na imanju koji moraju da rade po suncu i snegu. Tovejn pomeri šake na uzdama; još uvek je osećala žuljeve. Gazdarica Dovil čak ni sada Tovejn nije mogla da pomisli na tu ženu bez ukazivanja poštovanja koje je ova zahtevala gazdarica Dovil je verovala u težak rad. I u čvrstu ruku, čvršću od one s kojom se suočavaju polaznice! Nije imala milosti ni za koga ko bi pokušao da se izvuče od rmbačenja od kog su pucale kosti, koje je i sama sprovodila, a i manje od nimalo milosti za ženu koja bi se iskrala ne bi li se utešila u naručju nekog lepuškastog mladića. To je bio Tovejnin život u poslednjih dvadeset godina. A Elaida se provukla kroz procepe neuhvaćena, otplesala je svojim putem do Amirlin Trona, koji je Tovejn nekada sanjala za sebe. Ne, nije bila nimalo zahvalna. Ali ona se naučila da čeka na sopstvenu priliku.

Iznenada, visoki muškarac u crnom kaputu, kome je duga kosa padala na ramena, nagna svoga konja iz šume, pravo na put pred njom, rasipajući sneg. „Nema svrhe da se odupirete“, odlučno je objavio, podigavši ruku u rukavici. „Predajte se mirno i niko neće biti povređen.“

Ni njegova pojava, ni njegove reči nisu bile razlog što je Tovejn zauzdala svog konja, sačekavši da je ostale sestre sustignu. „Uhvatite ga“, smireno je rekla. „Biće vam bolje da se povežete. Stavio me je pod štit.“ Izgleda da je jedan od onih Aša’mana došao pred nju. To je bilo baš ljubazno od njega.

Odjednom, ona shvati kako se ništa ne događa, pa skrenu pogled s tog čoveka da se namršti na Dženejr. Ženino bledo, četvrtasto lice delovalo je kao da je bez kapi krvi. „Tovejn“, obrati joj se ona, nesigurno, „i ja sam pod štitom.“

„Ja sam takođe pod štitom“, s nevericom zasopta Lemaj, a ostale joj se pridružiše, sve grozničavije. Sve su bile pod štitovima.

Između drveća se pojavi još ljudi u crnim kaputima, jašući na konjima koji su polako stupali uokolo. Tovejn kod petnaestog prestade da broji. Stražari su razdraženo gunđali, čekajući zapoved sestara. Još uvek nisu ništa znali, osim da im je družina grubijana preprečila put. Tovejn poče iznervirano da cokće. Naravno da svi ti muškarci nisu mogli da usmeravaju, ali izgleda da je svaki Ašaman koji je mogao krenuo protiv nje. Nije se uznemiravala. Za nju, za razliku od nekih od sestara koje su je pratile, ovo nisu bili prvi muškarci sposobni da usmeravaju s kojima se suočavala. Visoki čovek poče da jaše ka njoj, osmehujući se, očigledno smatrajući kako će poštovati njegovo glupavo naređenje.

„Na moj znak“, tiho je rekla, „rasućemo se na sve strane. Čim budete dovoljno daleko da muškarci izgube svoje štitove" muškarci su uvek mislili kako moraju da vide da bi zadržali svoje tkanje, što je značilo da su to stvarno i morali „okrenite se i pomozite stražarima. Spremite se.“ Povisila je glas i uzviknula: „Stražari, borite se!“

Uz urlik, stražari sunuše napred, mašući mačevima i nesumnjivo nameravajući da opkole i čuvaju sestre. Okrenuvši svoju kobilu na desno, Tovejn zabi pete i poleže po vratu Jarebici, provlačeći se između zapanjenih stražara, a potom između veoma mladih ljudi u crnim kaputima koji su piljili u nju razjapljenih usta. Kada se našla među drvećem, terala je još brže, kroz sneg koji se divlje rasipao oko nje, ne obazirući se na to da li će kobila slomiti nogu. Volela je tu životinju, ali danas će umreti više od jednog konja. Povici, iza nje. I jedan glas, koji je urlao iznad sveg meteža. Glas visokog čoveka.

„Uhvatite ih žive, po naređenju Ponovorođenog Zmaja! Povredite li Aes Sedai, meni ćete odgovarati!“

Po narcđenju Ponovorođenog Zmaja. Prvi put Tovejn oseti strah, ledenicu koja joj se stvarala u stomaku. Ponovorođeni Zmaj. Udarala je Jarebicu uzdama po vratu. Još uvek je bila pod štitom! Sigurno je već bilo dovoljno drveća između njih da spreči te proklete muškarce da je vide! O, Svetlosti, Ponovorođeni Zmaj!

Zahroptala je kada ju je nešto udarilo preko struka, grana tamo gde nije bilo grane, koja ju je izbacila iz sedla. Visila je tako, posmatrajući Jarebicu koja je galopirala najvećom brzinom kojom je mogla po snegu. Visila je tako. Usred vazduha, ruku pripijenih sa strane, dok su joj se noge klatile na stopu od zeihlje. Progutala je knedlu. S teškoćom. Mora da ju je muška strana Moći držala gore. Nikada ranije nije je dotakao saidin. Mogla je da oseti široku traku ničega koja joj je bila obmotana oko sredine tela. Činilo joj se da može da oseti zagađenje Mračnog. Vrpoljila se, boreći se s vriskom.

Visoki čovek zauzda konja da se zaustavi pred njom, i ona dopluta nadole, da bi sela postrance ispred njegovog sedla. Međutim, on nije delovao posebno zainteresovan za Aes Sedai koju je uhvatio. „Harđline!“, povikao je. „Norlij! Kadžima! Jedan od vas krvavih klinaca, smesta da je došao ovamo!“

Bio je vrlo visok, s ramenima širokim kao držalja sekire. Tako bi ga opisala gazdarica Dovil. Gotovo u srednjim godinama, privlačan na neki zamišljen, razbarušen način. Ni najmanje nalik lepuškastim momcima koji su se sviđali Tovejn, spremnim i zahvalnim, kojima je bilo tako lako upravljati. Srebrni mač ukrašavao je visoki okovratnik njegovog crnog vunenog kaputa s jedne strane, dok se čudno stvorenje od zlata i crvenog emajla nalazilo s druge. On je bio muškarac koji je mogao da usmerava. I stavio ju je pod štit i zarobio ju je.

Krik koji joj je izleteo iz grla uplašio je i nju samu. Zadržala bi ga da je mogla, ali drugi iskoči za njim, još viši, pa potom još jedan, još jači, pa još jedan i još jedan. Divljački udarajući nogama, bacala se sa strane na stranu. Potpuno beskorisno protiv Moći. Znala je to, ali samo jednim majušnim delom svoga mozga. Ostatak njenog bića urlao je koliko ju je grlo nosilo, zapomagao je bez reči da bude izbavljena od Senke. Vrišteći, opirala se poput divlje zveri.

Bila je polusvesna aa njegov konj pocupkuje f propinje se zbog njenih nogu koje su ga udarale po grudima. Negde je čula kako muškarac govori: „Polako, ti kratkouhi džaku uglja! Smiri se, sestro, neću te... Polako, ti šepava mazgo! Svetlosti! Izvinjavam se, sestro, ali naučeni smo da to radimo ovako.“ A onda ju je poljubio.

Imala je samo jedan damar srca da shvati kako mu usne dodiruju njene, a onda joj je nestalo vida i potpuno ju je preplavila toplina. Unutrašnjostjoj se pretvorila u rastopljeni med, uzavreli med koji se približavao tački ključanja. Bila je žica na harfi, koja je treperila sve brže, treperila do neprepoznadjivosti i brže od toga. Bila je sićušna kristalna vaza, koja podrhtava na ivici pucanja. Onda se žica harfe prekinula; vaza se razbila.

„Aaaaaaaaaaaaaaaah!“

U početku nije ni shvatila da taj zvuk dopire iz njenih razjapljenih usta. Za trenutak nije mogla jasno da misli. Teško dišući, piljila je u muško lice nad sobom, pitajući se kome li pripada. Da. Onaj visoki čovek. Čovek koji je mogao...

„Mogao sam to i bez onog dodatnog dela“, uzdahnuo je, tapšući konja po vratu; životinja je frktala, ali više se nije propinjala, „a opet, čini mi se da je to bilo neophodno. Teško da si ti nečija supruga. Budi mirna. Ne pokušavaj da pobegneš, ne napadaj nikoga ko nosi crni kaput, i ne dotiči Izvor ako ti nisam dao dozvolu za to. Sad, kako se zoveš?“

Osim ako joj on nije dao dozvolu? Kako je taj čovek bio drzak!

„Tovejn Gazal“, rekla je, pa je žmirnula. Stvarno, zašto mu je odgovorila?

„Tu ste“, reče drugi čovek u crnom kaputu, probijajući se ka njima na svom konju, kroz sneg. Ovaj bi bio mnogo više po njenom ukusu naravno, u slučaju da ne može stvarno da usmerava. Sumnjala je da se ovaj momčić rumenih obraza obrijao i dva puta u poslednjih nedelju dana. „Svetlosti, Logane!“, uzviknu lepuškasti momčić, „Jesi li to uhvatio i drugu? To se neće dopasti M’Hejlu! Mislim da mu se ne dopada ako uhvatimo ijednu! Mada, možda i neće biti bitno, s obzirom da ste vas dvojica toliko bliski i tako to.“

„Bliski, Vinčova?“, podsmešljivo reče Logan. „Da je bilo po M’Hejlovom, ja bih okopavao krompir s novim momcima. Ili bih bio zakopan ispod polja“, dodao je mrmljajući, a njoj se činilo kako nije imao nameru da to iko čuje.

Koliko god da je čuo, lepuškasti momak se s nevericom nasmejao. Tovejn jedva da ga je čula. Posmatrala je čoveka koji se naginjao nad njom. Logan. Lažni Zmaj. Ali on je bio mrtav! Smiren i mrtav! I nehajno ju je pridržavao ispred svoga sedla. Zašto nije vrištala ili pokušavala da ga udari? Čak i njen nožić za pojasom bio bi od koristi pri ovoj blizini. Pa ipak, nije ni najmanje čeznula da posegne za drškom od slonovače. Mogla je, shvatila je. Ona veza oko nje je nestala. Mogla bi makar da sklizne s konja i da pokuša... Nije ni najmanje želela ni to da učini.

„Šta si mi to uradio?“, zahtevala je da zna. Smireno. Bar joj je to polazilo za rukom!

Okrenuvši konja, da bi odjahali nazad na put, Logan joj reče šta je učinio, a ona nasloni glavu na njegove široke grudi, ne obazirući se na to koliko je on visok, i zaplaka. Nateraće Elaidu da joj debelo plati za ovo, klela se. Samo ako je Logan ikada bude pustio, pokazaće joj. Ovo poslednje bila je posebno gorka misao.

Загрузка...