29 Pehar sna

Ne budi potpuni vunoglavac, Rande“, reče Min. Nateravši sebe da ostane da sedi, prekrstila je noge i lenjo lupkala stopalom, ali nije mogla da odagna ogorčenost iz svog glasa. „Idi kod nje! Razgovaraj njom!“

„Zašto?“, brecnu se on. „Sada znam kojem pismu da verujem. Bolje je ovako. Sada je bezbedna. Od svakoga ko hoće da me napadne. Bezbedna od mene! Bolje je!“ Ali on je samo u košulji šetkao gore-dole između dva reda stolica ispred Zmajevog prestola, pesnica toliko stisnutih da su mu zglobovi pobeleli, besno posmatrajući crne oblake koji su s druge strane prozora polagali novi snežni prekrivač preko Kairhijena.

Min razmeni pogled s Fedvinom Morom, koji je stajao pored vrata ukrašenih suncima. Device su sada puštale svakog ko nije bio očigledna pretnja da uđe bez najave, ali oni koje Rand ovog jutra ne bi želeo da vidi ispraćao je mršavi mladić. Na crnom okovratniku nosio je zmaja i mač, a Min je znala kako je već video više bitaka više užasa nego mnogi trostruko stariji muškarci; no i pored toga, on je bio dečak. Danas, dok je bacao nelagodne poglede prema Randu, delovao je mlađe nego ikad. Mač o njegovom boku i dalje je izgledao kao da mu tu nije mesto, barem njoj. 

„Ponovorođeni Zmaj je muškarac, Fedvine“, pojasni mu ona. „I, kao i svaki muškarac, duri se zato što misli kako jedna žena više ne želi da ga vidi.“

Izbuljivši se, mladić se trže kao da ga je uštinula. Rand se zaustavi dabi joj se zlovoljno namrštio. Ono što ju je sprečavalo da se ne nasmeje bila je svest o tome da on krije bol, stvaran kao i bilo koja ubodna rana. To, i sigurnost da bi on bio jednako povređen da je ona uradila ono što je bilo učinjeno. Ne da bi ona ikad imala priliku da strgne njegove barjake, ali suština je bila jasna. U prvom trenutku Rand je bio zaprepašćen novostima iz Kaemlina koje je Taim doneo u zoru, ali čim je čovek otišao, prestao je da izgleda kao bik udaren sekirom i otpočeo je... Ovo!

Ustavši, popravila je svoj bledozeleni kaput, prekrstila ruke ispod grudi i suprotstavila mu se licem u lice. „Šta bi drugo moglo da bude?“, smireno je upitala. Zapravo, pokušala je da to kaže smireno i gotovo da joj je pošlo za rukom. Volela je tog čoveka, ali nakon jutra ispunjenog ovim, želela je pošteno da mu napraši uši. „Nisi pomenuo Meta ni dvaputa i nemaš pojma je li on živ ili mrtav.“

„Met je živ“, zareža Rand. „Znao bih da je mrtav. Šta ti to znači da se ja...!“ Vilice su mu škljocnule, kao da nije mogao da natera sebe da izgovori tu reč.

„Duriš“, ponovila je ona. „Uskoro ćeš početi i da se pućiš. Neke žene misle kako su muškarci privlačniji kad se napuće. Ja nisam među takvima.“ Pa, dosta više s tim. Lice mu je potamnelo, ali ne zato što je pocrveneo. „Nisi li dao sve od sebe kako bi bio siguran da će ona doći na presto Andora? A on joj po pravu pripada, mogla bih da dodam. Zar nisi rekao da želiš da preuzme Andor čitav, a ne rascepkan kao što su Kairhijen ili Tir?“

„Jesam!“, dreknuo je. „I sada je njen, a ona želi da ostanem van njega! Odhčno! I nemoj mi opet reći da prekinem s vikom! Ja ne...!“ Shvatio je da zaista viče i stisnuo zube. Iz grla mu se začu potmulo režanje. Mor se posveti proučavanju jednog dugmeta, okrećući ga tamo-ovamo. Ovoga jutra često se zabavljao time.

Minino lice je ostalo mirno. Neće ga ošamariti, a bio je prevelik da bi mu isprašila tur. „Andor je njen, baš kao što si i hteo“, rekla je. Smireno. Skoro. „Niko od Izgubljenih neće poći za njom sada kada je poskidala tvoje barjake.“ Te plavosive oči opasno su zasvetlele, ali je ona nastavljala. „Baš kao što si i hteo. A ne možeš da veruješ da je u dosluhu s tvojim neprijateljima. Andor će slediti Ponovorođenog Zmaja i ti to znaš. Jedini razlog što si se narogušio jeste činjenica da ti misliš kako ona ne želi da te vidi. Idi kod nje, budalo!“ Nastavak je bio najteži za izgovaranje. „Pre nego što budeš izgovorio dva reči, počeće da te ljubi.“ Svetlosti, volela je Elejnu skoro isto koliko i Randa možda i isto toliko, na vrlo različit način ali kako jedna žena da se takmiči s prelepom zlatokosom kraljicom koja iza sebe ima moćan narod da je podrži i odazove se njenom pozivu?

„Nisam... ljut“, protisnu Rand. I poče ponovo da se šetka. Min pade na pamet da ga postrance šutne u zadnjicu. Snažno.

Jedna se vrata otvoriše da propuste zbrčkanu sedokosu Sorileu, koja je odgurnula Mora u stranu još dok je pokušavao da vidi želi li Rand da je primi. Rand zinu ljutito, šta god da je tvrdio pre toga kad pet žena u teškim crnim odorama, vlažnim od otopljenog snega, uđoše u prostoriju za Mudrom, presavijenih ruku, oborenih pogleda, s navučenim kapuljačama koje im nisu potpuno skrivale lica. Stopala su im bila omotana krpama.

Min oseti kako joj se diže kosa na glavi. Pred njenim očima slike i aure plesale su i nestajale i smenjivale se oko svih šest žena, baš kao i oko Randa. Bila se nadala da je zaboravio da je ovih pet živo. Šta je, za ime Svetlosti, ta užasna starica namerila?

Sorilea napravi pokret rukom, propraćen zveckanjem narukvica od zlata slonovače, a petorka se žurno postavi u red preko zlatnog izlazećeg sunca umetnutog u kameni pod. Rand krupnim koracima krenu niz taj red, povlačeći im kapuljače unazad, otkrivajući lica koja su zurila u njega hladnim pogledima.

Sve u crno odevene žene bile su prljave, omlitavele kose ulepljene od znoja. Elza Penfel, Zelena sestra, nestrpljivo je susrela njegov pogled, s čudno grozničavim izrazom lica. Nesun Bijara, mršava Smeđa, pomno ga je proučavala, kao i on nju. Sarin Nemdal, i pored prljavštine toliko lepa da se sticao utisak kako je njena bezvremenost potpuno prirodna, delovala je kao da se za dlaku drži svoje smirenosti Belog ađaha. Beldejn Niram, tek nedavno uzdignuta do šala tako da nije imala bezvremene crte, pokušala je s nesigurnim osmehom koji se istopio pod njegovim prodornim pogledom. Erijan Boroleos, bleda i gotovo jednako ljupka kao i Sarin, trgla se, a onda je s očiglednim naporom pogledala u te ledene oči. I dve poslednje bile su Zelene, a svih pet bile su među sestrama koje su ga otele po Elaidinom naređenju. Neke su bile i među onima što su ga mučile dok su pokušavale da ga sprovedu u Tar Valon. Rand se još uvek povremeno budio, znojeći se dahćući, mrmljajući kako je zarobljen, kako je prebijen. Min se nadala da neće u njegovom pogledu ugledati ubistvo.

„One su imenovane da’tsang, Rande al’Tore", reče Sorilea. „Mislim da sada osećaju svoju sramotu do kostiju. Erijan Boroleos je prva tražila da je biju kao što su tukle tebe, u zoru i sumrak, ali sada su sve učinile isto. Ta im je molba uslišena. Svaka je tražila da ti služi kako god je moguće. Taj toh za njihovu izdaju ne može biti ispunjen“,glas joj je na trenutak potamneo; za Aijele je otmica bila daleko gora izdaja od onog što su ove uradile posle toga „a ipak, one znaju svoju sramotu i žele da pokušaju. Rešile smo da tu odluku prepustimo tebi.“

Min se namršti. Njemu prepuštaju odluku? Mudre su retko ostavljale nekom drugom svaku odluku koju su same mogle da donesu. Sorilea nikada to nije činila. Žilava Mudra je nezainteresovano podigla šal na ramena i posmatrala Randa kao da sve ovo nije ni od kakve važnosti. Ali prostrelila je Min ledenoplavim pogledom, a Min je iznenada postala svesna da će se, ako u ovom trenutku izgovori nešto pogrešno, ta koščata stara žena dokopati njene kože. To nije bilo viđenje. Samo je do sada dobro upoznala Sorileu, mnogo bolje nego što je želela.

Odlučno je počela da proučava ono što se pojavljivalo i nestajalo oko žena. To nije bio lak zadatak, budući da su stajale tako blizu jedna drugoj, da nije mogla biti sigurna pripada li određena slika toj ženi ili onoj pored nje. Barem su aure uvek bile jasne. Svetlosti, samo kad bi uspela da razume makar nešto od onoga što je videla!

Rand je smireno saslušao Sorileinu objavu, bar je tako izgledalo. Lagano je protrljao ruke, a onda je zamišljeno proučavao čaplje na svojim dlanovima. Potom je pažljivo proučio lice svake Aes Sedai. Konačno, usredsredio se na Erijan.

„Zašto?“, obratio joj se blagim glasom. „Ubio sam dva tvoja Zaštitnika. Zašto?“ Min oseti jezu. Rand je umeo biti mnogo šta, ali retko je bio blag. A Erijan je bila jedna od onih koje su ga tukle više no jednom.

Bleda Ilijanka se ispravi. Slike su plesale, a aure bleskale i nestajale. Ništa što bi Min mogla da pročita. Prljavog lica i zamršene duge crne kose, Erijan prikupi oko sebe sve dostojanstvo Aes Sedai i sabrano se suoči s njegovim pogledom. Međutim, njen odgovor je bio jednostavan i otvoren. „Mi jesmo pogrešile kada smo te otele. Ja sam dugo razmišljala o tome. Ti moraš biti Poslednju bitku, a mi ti moramo pomoći. Ako nećeš prihvatiti me, ja razumem, ali ću pomoći kako zahtevaš, ako dozvoliš.“

Rand je bezizražajno zurio u nju.

Svakoj je uputio tu jednu, upitnu, reč, a njihovi su se odgovori razlikovali koliko i one same.

„Zeleni je borbeni ađah“, ponosno mu je saopštila Beldejn, i uprkos mrljama na obrazima i tamnim krugovima oko očiju, delovala je kao kraljica bitaka. A opet, činilo se da je to kod Saldejki njihova druga priroda. „Kad kreneš u Tarmon Gai’don, Zelene moraju biti tamo. Ja ću slediti, ako me prihvatiš.“ Svetlosti! Ona će vezati jednog Aša’mana kao Zaštitnika! Kako...? Ne; to sada nije bilo važno.

„Ono što smo uradile bilo je logično u to vreme.“ Sarinino jedva očuvano hladno dostojanstvo pretvori se u očiglednu zabrinutost, a ona zatrese glavom. „To što sam rekla samo je objašnjenje, nije nikakvo opravdanje. Okolnosti su se promenile. Za tebe, logičan sled može biti da...“ Očigledno uzdrmana, udahnula je. Slike i aure; burna ljubavna veza, ni manje ni više! Ta je žena bila ledenica, koliko god lepotica. A i nije bilo ničeg korisnog u saznanju da će je neki muškarac otopiti! „Da nas pošalješ nazad, u zarobljeništvo“, nastavila je, „ili čak i pogubiš. Što se mene tiče, logika mi nalaže da ti služim.“

Nesun je iskosila glavu, a gotovo potpuno crne oči kao da su pokušavale da upamte svaki delić njegove pojave. Jedna crvena i zelena aura govorile su o časti, i slavi. Ogromna zgrada pojavi se iznad njene glave i nestade. Biblioteka koju će ona osnovati. „Hoću da te proučavam“, jednostavno je saopštila. „Teško da to mogu dok prenosim kamenje ili kopam rupe. Jeste da to ostavlja podosta vremena za razmišljanje, ali biti u tvojoj službi deluje kao poštena zamena za ono što bih mogla naučiti.“ Rand žmirnu zbog iskrenosti odgovora koji je dobio, ali izuzev toga njegov izraz lica nije se promenio.

Najveće iznenađenje predstavljao je odgovor potekao od Elze, zbog njene navike da se ne koristi samo rečima. Padajući na kolena, zažarenim očima piljila je u Randa. Čitavo joj je lice odisalo revnošću. Aure su blistale, a prikazi se smenjivali oko nje, ne otkrivajući ništa. „Ti si Ponovorođeni Zmaj“, izgovorila je bez daha. „Moraš biti u Poslednjoj bici. Moram ti pomoći da budeš tamo! Uradiću sve, šta god da je potrebno!“ I ona se baci, s licem prema zemlji, prislonivši usne o uglačani kameni pod pred njegovim čizmama. Čak je i Sorilea izgledala zapanjeno, a Sarin razjapi usta. Mor zasopta kad to vide, a potom se užurbano vrati uvrtanju svoga dugmeta. Min se učinilo da se zakikotao, napeto, gotovo ispod glasa.

Okrenuvši se na peti, Rand krenu krupnim koracima ka Zmajevom tronu, gde su njegovo žezlo i kruna Ilijana počivali na crvenom kaputiću ukrašenom zlatovezom. Lice mu je bilo toliko prazno da je Min poželela da jurne prema njemu, ne obazirući se na to ko gleda, ali je nastavila da proučava Aes Sedai. I Sorileu. Nikad nije videla ništa stvarno korisno oko te sedokose nadžak babe.

Odjednom, Rand se okrete, i krupnim koracima prođe duž reda žena, toliko iznenadno đa Beldejn i Sarina ustuknuše. Oštar Sorilein pokret vrati ih na mesta.

„Da li biste prihvatile da budete zatvorene u kutiju?“ Njegov glas je zaparao kao kamen koji struže o smrznutu stenu. „Čitav dan zaključane u kovčeg, i tučene pre nego što budete stavljene unutra i kad izađete iz njega?“ To je bilo ono što su one njemu radile.

„Da!“, jeknula je Elza, lica i dalje priljubljenog uz patos. „Šta god moram da uradim, uradiću!"

„Ako ti to tražis’, drhtavo progovori Erijan, kojoj se užas ocrtavao na licu, a ostale lagano klimnuše glavama.

Min je zapanjeno zurila, stiskajući pesnice u džepovima kaputića. To što se on nosio mišlju da im vrati istom merom delovalo je gotovo prirodno, ali ona je to morala da zaustavi, nekako. Poznavala ga je bolje nego što je on poznavao samog sebe; znala je gde je čvrst poput oštrice noža, a gde ranjiv bez obzira koliko to poriče. Ovo sebi nikada ne bi oprostio. Ali kako? Lice mu se grčilo od besa, a odmahivao je kao i uvek kad se raspravljao s tim glasom u svojoj glavi. Jednu je reč promrmljao dovoljno glasno da ga i ona čuje. Ta’veren. Sorilea je stajala tamo pažljivo ga proučavajući, kao što je to činila i Nesun. Čak ni pretnja kovčegom nije uznemirila Smeđu. Izuzev Elze, koja je još uvek jecala i ljubila pod, ostale su stajale iskolačenih očiju, kao da vide same sebe presamićene i uvezane kao što je on bio.

Među svim onim slikama koje su se kovitlale oko Randa i tih žena, aura iznenada blesnu, plava i žuta osenčana zelenom, i sve ih okruži. A Min je znala šta ona znači. Zasoptala je, napola od iznenađenja, napola od olakšanja.

„One će ti služiti, svaka na svoj način, Rande“, užurbano je izgovorila. „Videla sam.“ Sorilea će mu služiti? Min poče da se pita šta tačno treba da znači „na svoj način’. Reči su dolazile sa saznanjem, ali ona nije uvek znala šta same reči znače. Ipak, one će služiti; bar je to bilo jasno.

Bes iščile s Randovog lica dok je u tišini proučavao Aes Sedai. Neke od njih uzdignutih obrva postrance pogledaše ka Min, očigledno zadivljene činjenicom da je tek nekoliko njenih reči nosilo toliku težinu, ali najveći broj je posmatrao Randa, jedva dišući. Čak je i Elza podigla glavu da pogleda u njega. Sorilea počasti Min jednim kratkim pogledom, i gotovo neprimetnim klimanjem glavom. Odobravajućim, pomisli Min. Dakle, starica se pretvarala da joj je svejedno kakav će ishod biti, je li?

Konačno, Rand progovori. „Možete mi položiti zakletvu, kao što su to uradile Kiruna i ostale. To, ili da se vratite gde god da su vas Mudre držale. Neću prihvatiti ništa manje.“ Uprkos nagoveštaju zahteva u njegovom glasu, izgledao je kao da ni njega, isto tako, nije bilo briga: ruke su mu bile prekrštene, pogled nestrpljiv. Zakletva koju je zahtevao pokulja.

Min nije očekivala vrdanje, ne nakon svoga viđenja, pa ipak je bila iznenađena kada se Elza uskobeljala na kolena, a ostale su se spustile. U hrapavom jednoglasju, još pet Aes Sedai zakle se Svetlošću i svojom nadom u spasenje kako će verno služiti Ponovorođenom Zmaju dok Poslednja bitka dođe i prođe. Nesun je izgovorila reči kao da je svaku pomno proučavala, Sarin kao da iznosi logičke postavke, Elza sa širokim, pobedničkim osmehom, ali sve su položile zakletvu. Koliko li će Aes Sedai on sakupiti oko sebe?

Nakon zakletve, činilo se da Randa više ne zanimaju. „Nađi im odeću i smesti ih sa svojim ostalim ’učenicama’“, odsutno je dobacio Sorilei. Mrštio se, ali ne na nju niti na Aes Sedai. „Koliko misliš da ćeš ih na kraju imati?“ Min skoro poskoči zbog odjeka sopstvenih misli.

„Koliko god bude bilo potrebno", suvo odvrati Sorilea. „Mislim da će ih još doći.“ Pljesnula je jednom i dala znak rukom, a pet sestara skočiše na noge. Jedino je Nesun izgledala iznenađena hitrinom s kojom su poslušale. Sorilea se osmehnu, vrlo zadovoljnim osmehom za jednu Aijelku, a Min pomisli kako on nije bio prouzrokovan poslušnošću ostalih žena.

Klimanuvši glavom, Rand se okrenu na drugu stranu. Već je ponovo počeo da se šetka, opet počinjući da se mršti zbog Elejne. Min ponovo sede u stolicu, poželevši da ima jednu od knjiga gazda Fela koju bi mogla da čita. Ili da je baci na Randa. Zapravo, jednu gazda Felovu za čitanje, i neku drugu za bacanje.

Sorilea isprati u crno odevene sestre iz odaje, ali u poslednjem trenutku zaustavi se, jednom rukom pridržavajući vrata, pa se osvrnu ka Randu koji je koračao u suprotnom pravcu, prema pozlaćenom prestolu. Zamišljeno je napućila usne. „Ona žena, Kecuejn Melajdrin, danas se ponovo nalazi pod ovim krovom“, konačno se obratila njegovim leđima. „Mislim da veruje da je se bojiš, Rande al’Tore, zbog toga kako izbegavaš njeno prisustvo.“ Izrekavši to, ona izađe.

Jedan dugačak trenutak Rand je stajao zureći u presto. Ili u nešto iza njega. Naglo se stresao i prešao ostatak puta do Krune mačeva. Međutim, baš kada je trebalo da je spusti na glavu, počeo je da okleva i onda ju je vratio nazad. Obukavši kaput, ostavio je krunu i žezlo tamo gde su i ležali.

„Nameravam da utvrdim šta Kecuejn hoće“, objavio je. „Ne dolazi u palatu svakog dana zato što voli da se probija kroz sneg. Hoćeš li poći sa mnom, Min? Možda ćeš imati neko viđenje."

Bila je na nogama brže nego ijedna od onih Aes Sedai. Susresti Kecuejn bilo je verovatno jednako ugodno koliko i susresti Sorileu, pa ipak, sve je bilo bolje nego da tu sedi sama. Osim toga, možda i hoće imati viđenje. Fedvin krenu za njom i Random sa opreznim pogledom u očima.

Šest Devica koje su bile ispred, u visokom zasvođenom hodniku, ustadoše, ali ga nisu pratile. Somara je bila jedina koju je Min poznavala; ona se kratko osmehnu na Min, a Randu uputi ravan pogled pun neodobravanja. Ostale su ga gledale popreko. Device su prihvatile njegovo objašnjenje zašto je na početku otišao bez njih da bi svaka uhoda koja posmatra što duže ostala uverena kako je on još u Kairhijenu ali su i dalje zahtevale da znaju zašto nije poslao po njih nakon toga, a Rand im nije odgovarao. Promrmljao je nešto ispod glasa i ubrzao, pa je Min morala da pruži korak kako ne bi zaostala.

„Kecuejn posmatraj pažljivo, Min“, rekao je. „A i ti, More. Ona igra nekakvu Aes Sedai igru, ali neka sam spaljen ako mogu da shvatim kakvu. Ne znam. Ima...“

Kameni zid izgleda da je udario Min s leđa; učinilo joj se da je čula urlanje, lomljenje. A onda ju je Rand okretao ležala je na podu? gledajući u nju s prvim strahom koji je ikada videla u njegovim poput jutra plavim očima. Strah je izbledeo tek kad se uspravila, kašljući. Vazduh je bio pun prašine! A onda je ugledala hodnik.

Više nije bilo onih Devica ispred Randovih vrata. Sama Randova vrata bila su nestala, zajedno s najvećim delom zida, a na drugom zidu zjapila je nepravilna rupa gotovo iste veličine. I pored prašine, jasno je mogla da vidi njegove odaje, i sve razaranje. Na sve strane ležale su velike gomile krša, a tamo gore tavanica je zijala, otvorena prema nebu. Sneg je zasipao plamenove koji su plesali kroz lom. Jedan od masivnih stubova njegovog kreveta, načinjen od tamnog drveta, virio je, plamteći između zdrobljenog kamenja, a ona uoči kako može da vidi napolje, sve do stepenastih tornjeva zaogrnutih snežnim velom. Izgledalo je kao da je nekakav ogroman čekić razlupao Sunčevu palatu. A da su bili unutra, umesto što su pošli da posete Kecuejn... Min zadrhta od jeze.

„Šta...?“, započela je nesigurno, a onda odbaci suvišno pitanje. Svaka budala mogla je da vidi šta se desilo. „Ko?“, upitala je umesto toga.

Prekriveni prašinom, razbarušene kose i poderanih kaputa, dvojica muškarca delovali su kao da su se kotrljali hodnikom, a možda i jesu. Činilo joj se da su dobrih deset koraka udaljeniji od vrata nego što se sećala. Od mesta gde su se vrata nalazila. U daljini se začuše uzbuđeni povici, koji su odjekivali hodnicima. Nijedan od njih dvojice nije joj odgovorio.

„Mogu li da ti verujem, More?“, upitao je Rand.

Fedvin otvoreno susrete njegov pogled. „Svojim životom, moj gospodaru Zmaju“, jednostavno je rekao.

„To ću ti i poveriti“, kaza Rand. Prešao joj je prstima preko obraza, a onda se iznenada zaustavio. „Čuvaj je sopstvenim životom, More.“ Glas mu je bio čvrst kao čelik. Odbojan kao smrt. „Ako su još uvek u palati, osetiće tvoj pokušaj da napraviš prolaz i napasti pre no budeš imao vremena da završiš. Nemoj uopšte usmeravati, osim ako moraš, alibudi spreman. Povedi je dole, u odaje za poslugu, i ubij bilo koga ili bilo šta što proba da dopre do nje. Bilo koga!“

Uputivši joj poslednji pogled o, Svetlosti, u svakom drugom trenutku pomislila bi kako može da umre srećna, jer je videla taj pogled u njegovim očima! otrčao je dalje od razaranja. Od nje. Ko god da je probao da ga ubije, taj će loviti njega.

Mor je prašnjavom rukom potapša po mišici i uputi joj dečački osmeh. „Ne brini, Min. Ja ću se pobrinuti za tebe.“

Ali ko će se brinuti za Randa? Mogu li da ti verujem, pitao je ovog dečaka, jednog od prvih koji su došli tražeći da uče. Svetlosti, ko će njega čuvati?


Skrećući iza ugla, Rand se zaustavi, rukom oslonjen na zid, da bi posegao za Izvorom. Bilo je glupo što nije želeo da ga Min vidi kako posrće dok neko pokušava da ga ubije, ali to je bilo tako. I to nije bio bilo ko. Muškarac, Demandred, ili se možda Asmodean konačno vratio. Možda obojica; bilo je nečeg čudnog, kao da su tkanja došla iz različitih pravaca. Prekasno je bio osetio usmeravanje da bi išta mogao učiniti. Poginuo bi u svojim odajama. Bio je spreman da umre. Ali ne Min, ne, nikako Min. Elejna je bolje prošla okrenuvši se protiv njega. O, Svetlosti, jeste!

Posegao je za Izvorom, a saidin ga je preplavio užarenom hladnoćom i ledenom vrelinom, životom i slašću, izopačenošću i smrću. Stomak mu se prevrnuo, a hodnik pred njim se udvostruči. Za trenutak mu se učinilo da je video lik. Ne svojim očima; u svojoj glavi. Muškarac, treperav i neprepoznatljiv, nestade. Plutao je u Praznini, ispražnjen, ispunjen samo Jednom moći.

Nećeš pobediti, rekao je Lijusu Terinu. Ako umrem, umreću kao ja!

Trebalo je da pošaljem Ilijenu od sebe, šapnuo je u odgovor Lijus Terin. Preživela bi.

Gurajući glas od sebe kako se i sam odbijao od zida, Rand kliznu niz hodnike palate prikradajući se u tajnosti najbolje što je mogao, koračajući lagano, šunjajući se blizu tapiserijama pokrivenih zidova, oko zlatom ukrašenih kovčega i pozlaćenih ormarića koji su čuvali nežni zlatasti porcelan i ukrase od slonovače. Pogledom je tragao za svojim napadačima. Oni neće biti zadovoljni ničim manjim od pronalaženja njegovog tela, ali biće vrlo oprezni dok budu prilazili njegovim odajama, za slučaj da je nekim ta’verenskim okretom sudbine ipak preživeo. Čekaće, da vide hoće li se pomeriti. U Praznini, bio je toliko stopljen s Jednom moći koliko je bilo moguće za jednog čoveka a da preživi. U Praznini, kao i s mačem, bio je jedno sa svojim okruženjem.

Grozničavi povici i galama čuli su se sa svih strana; neki su vikali pokušavajući da saznaju šta se desilo, drugi arlaukali kako je Ponovorođeni Zmaj poludeo. Klupko razočaranja u njegovoj glavi, koje je označavalo Alanu, pružalo mu je malu utehu. Bila je van palate, kao što je bila celog tog jutra, možda čak i van gradskih zidina. Poželeo je da je tako i s Min. Povremeno bi ugledao muškarce i žene u dnu nekog od hodnika, jednog ili drugog, mahom sluge u crnim livrejama, koji su trčali, padali i bauljali da bi se ispravili i ponovo potrčali. Nisu ga videli. Pun Moći, mogao je da čuje svaki šapat. Uključujući i tihi zvuk mekih čizama u trku, vrlo laganog koraka.

Oslonivši se leđima na zid pored dugačkog stola punog porcelana, brzo je usmerio Vatru i Vazduh oko sebe i stajao vrlo mirno, umotan u Presavijenu svetlost.

Device se pojaviše, čitava kolona, s velovima, i protrčaše pored njega ne primetivši ga. Nije im mogao dozvoliti da ga prate; obećao im je, ali da će ih pustiti da se bore, ne da će ih povesti na klanicu. Kad pronađe Demandreda i Asmodeana, jedino što bi Device mogle da učine bilo je da umru, a on je već imao pet imena koja je morao da sazna i doda svome spisku. Somara od septe Savijenih Vrhova Darini Aijela već se nalazila na njoj. Morao je da položi obećanje, i morao je da ispuni obećanje. Zbog samog tog obećanja već je zasluživao da umre.

Orlovi i žene mogu se čuvati na sigurnom jedino kad su u kavezima, izjavi Lijus Terin kao da navodi tuđe reči, a onda iznenada zajeca dok je poslednja među Devicama nestajala iz vidokruga.

Rand nastavi, prečešljavajući palatu tamo-ovamo, praveći lukove koji su se polako udaljavali od njegovih odaja. Presavijena svetlost koristila je veoma malo Moći toliko malo da nijedan čovek nije mogao da oseti upotrebu saidina sve dok se i bukvalno ne bi našao na njemu i on je to koristio kad god mu se učinilo kako neko može da ga primeti. Njegovi napadači nisu krenuli na njegove odaje uzdajući se u običnu mogućnost da će on biti unutra. Imali su svoje doušnike u Palati. Možda ga je to što je bio ta’veren izvuklo iz odaja, ako je ta’veren mogao da utiče na samog sebe, a možda je u pitanju bila čista sreća, ali je njegovo cimanje Šare moglo njegove napadače dovesti njemu u šake dok oni veruju da je mrtav ili povređen. Lijus Terin se zakikota na tu pomisao. Rand je gotovo mogao da ga oseti kako trlja ruke u iščekivanju.

Još je tri puta morao da se sakriva iza Moći dok su Device s velovima protrčavale pored njega, i jednom kad je video Kecuejn kako klizi niz hodnik vodeći za sobom ni manje ni više nego šest Aes Sedai, od kojih nijednu nije prepoznao osim nje. Delovale su kao da love. Nije se stvarno bojao sedokose sestre. Ne, naravno da se nije bojao! Ali je sačekao dok ona i njene prijateljice nisu nestale s vidika pre nego što je otpustio tkanje koje ga je skrivalo. Lijus Terin se nije zakikotao kada je video Kecuejn. Bio je smrtno tih sve dok nije otišla.

Rand se odmače od zida; tačno pored njega otvoriše se vrata, a izviri Ejlil. Nije ni znao da se nalazi u blizini njenih odaja. Iza njenog ramena je stajala tamna žena s teškim zlatnim alkama u ušima, a zlatni lanac s malim medaljonima joj se protezao preko levog obraza do prstena u nosu. Salon, vetrotragačica Harine din Togara, izaslanice Ata’an Mijera, koja se uselila u palatu sa svojom pratnjom gotovo i pre nego što ga je Merana obavestila o pogodbi. A sastajala se sa ženom koja mu je možda želela smrt. Iskolačile su oči kad su ga ugledale.

Bio je nežan koliko je to bilo moguće, ali morao je da bude hitar. Nekoliko trenutaka pošto su se vrata otvorila, on je već ubacivao pomalo razbarušenu Ejlil pod njen krevet, pored Šalon. Možda one nisu bile deo onoga što se dešavalo. Možda. Bolje sprečiti nego lečiti. Besno piljeći u njega dok su im usta bila zapušena Ejlilinim šalovima, dve su se žene batrgale ne bi li se oslobodile traka od pocepanih krevetskih čaršava koje je upotrebio da im uveže ruke i noge. Štit koji je vezao nad Šalon sputavaće je dan ili dva, pre nego što se čvor razveže, ali neko će ih uskoro pronaći i preseći ostale veze.

Brinući zbog tog štita, odškrinuo je vrata koliko da proveri hodnik, pa je požurio napolje, niz prazan prolaz. Nije mogao da ostavi vetrotragačicu slobodnu da usmerava, ali postavljanje štita nad ženom nije se radilo s delićima Moći. Ako je jedan od njegovih napadača bio dovoljno blizu... Međutim, nije video nikoga ni u jednom od poprečnih hodnika.

Pedeset koraka od Ejlilinih odaja hodnik se otvarao u četvrtasti ograđeni balkon od plavog mermera sa širokim stepeništem na svakom kraju, naspram četvrtaste odaje s visokom lučnom tavanicom i istovetnim balkonom na drugoj strani. Deset stopa dugačke tapiserije visile su sa zidova, ptice su se uspinjale ka nebesima u pravilnim šarama. Ispod njih je stajao Dašiva i gledao uokolo, nesigurno oblizujući usne. Gedvin i Rohajd bili su s njim! Lijus Terin zacvile od želje za ubijanjem.

„... Kažem vam da ja nisam osetio ništa“, govorio je Gedvin. „On je mrtav!“

I Dašiva ugleda Randa na vrhu stepeništa.

Jedino upozorenje koje je dobio bio je iznenadni trzaj koji je zgrčio Dašivino lice. Dašiva usmeri; nemajući vremena da razmišlja, Rand izatka – kao i mnogo puta ranije, nije znao šta; nešto je isplivalo iz sećanja Lijusa Terina; nije čak ni bio siguran da je potpuno samostalno napravio tkanje, ili je možda Lijus Terin dograbio saidin tokovi Vazduha i Vatre i Zemlje jednostavno su bili oko njega. Vatra koja je kuljala iz Dašive prasnu, kršeći mermer, obori Randa na leđa na pod hodnika, gde se otkotrljao zavijen u sopstvenu čauru.

Ta je prepreka mogla zaustaviti sve osim kobne vatre. Uključujući i vazduh. Rand je otpusti dahćući, vukući se po podu, dok su odjeci eksplozije još uvek odzvanjali kroz vazduh pun prašine koja se digla, a komadići slomljenog mermera su se kotrljali uokolo. Međutim, koliko je otpustio da bi disao, toliko je to bilo i zato što je ono što je sprečavalo Moć da uđe, sprečavalo i da izađe. Pre nego što je prestao da klizi, usmerio je Vatru i Vazduh, ali izatkane potpuno drugačije nego kod Presavijanja svetlosti. Tanke crvene niti potekoše mu iz leve ruke, šireći se dok su sekle prolaz kroz oboreno kamenje prema mestu gde su stajali Dašiva i ostali. Iz njegove levice letele su plamene lopte, Vatra izatkana s Vazduhom, brže nego što bi mogao da izbroji, i progorevale kamen pre nego što bi eksplodirale u onoj prostoriji. Palata se zatresla od neprekidnog bučnog urlika. Prašina koja se slegla ponovo se podigla, a komadići kamena su odskakali.

Međutim, on je gotovo istovremeno već bio na nogama i trčao je, nazad, pored Ejlilinih odaja. Čovek koji napadne i ostane na istom mestu, traži da umre. On je bio spreman da umre, ali ne još. Bešumno klizeći, požurio je niz još jedan hodnik, pa niz uske stepenice za poslugu i izašao na sprat ispod tog.

Bio je pažljiv dok se probijao do mesta gde je video Dašivu, držeći u pripravnosti smrtonosna tkanja koja bi bacio i na najmanji trzaj.

Trebalo je sve da ih ubijem na početku, dahtao je Lijus Terin. Trebalo je sve da ih ubijem!

Rand ga je pustio da besni.

Velika odaja bila je kao okupana vatrom. Garavi delići, koje su plamenovi još uvek lizali, bili su sve što je preostalo od tapiserija, a po korak široke rupe zjapile su u patosu i zidovima koje su progorele. Stepenište kojim je Rand bio nameravao da se spusti na polovini se završavalo deset stopa visokim padom. Nije bilo nikakvog znaka od trojice muškaraca. Nisu mogli biti potpuno uništeni, nešto bi preostalo.

Sluga u crnom kaputu oprezno proviri kroz malena vrata pokraj stepeništa na drugom kraju odaje. Oči mu se spustiše na Randa, zakolutaše i on se stropošta. Druga sluškinja gvirnu iz hodnika, a onda zadiže suknje i otrča u pravcu odakle je i došla, vrišteći punim plućima kako Ponovorođeni Zmaj ubija svakog u palati.

Rand kliznu iz prostorije, a lice mu se grčilo. Bio je veoma dobar u plašenju ljudi koji mu nisu mogli nauditi. Veoma dobar u uništavanju.

Uništiti ili biti uništen, nasmeja se Lijus Terin. Kada je to jedini izbor, zar postoji razlika?

Negde u palati neki je muškarac usmerio dovoljno Moći da otvori prolaz. Dašiva i ostali beže? Ili žele da on to pomisli?

Išao je hodnicima palate ne trudeći se više da se sakrije. Izgledalo je da svi ostali upravo to pokušavaju. Nekolicina slugu koje je video, pobegoše vrišteći. Hodnik za hodnikom, lovio je, ispunjen saidinom skoro do granice pucanja, pun vatre i leda koji su pokušavali da ga satru jednako sigurno kao i Dašiva, pun zagađenosti koja je probijala put ka njegovoj duši. Nije mu bio potreban promukli smeh Lijusa Terina da bi bio ispunjen željom da ubije.

Samo što je pred sobom nazreo jedan crni kaput, i ruka mu već polete, vatra sunu eksplodirajući, rastržući ugao gde su se dva hodnika susretala. Rand dopusti da se tkanje umiri, ali ga ne otpusti. Da li ga je ubio?

„Moj gospodaru Zmaju“, doviknu glas iza iskidanog kamena, „to sam ja, Narišma! I Flin!“

„Nisam te prepoznao“, slaga Rand. „Dođi ovamo.“

„Mislim da ti je krv možda vrela“, odgovori Flinov glas, „mislim da bi možda trebalo da sačekamo dok se svi ohladimo.“

„Da“, reče Rand polako. Je li stvarno pokušao da ubije Narišmu? Mislio je da se ne može pravdati Lijusom Terinom. „Da, to je možda najbolje. Još neko vreme.“ Nije bilo odgovora. Je li čuo zvuk čizama koje se povlače? Prisili sebe da spusti ruke i okrene se na drugu stranu.

Satima je pretraživao palatu ne našavši nikakav znak od Dašive niti od ostalih. Hodnici i velike dvorane, čak i kuhinje, bile su prazne. Nije našao ništa, ni saznao ništa. Ne. Shvatio je da je naučio jedno. Poverenje je bilo nož, a drška mu je bila oštra koliko i oštrica.

A onda je pronašao bol.


Mala soba kamenih zidova nalazila se duboko ispod Sunčeve palate i bila je topla, uprkos nedostatku kamina, ali Min je ipak osećala hladnoću. Tri pozlaćene lampe na majušnom drvenom stolu davale su više nego dovoljno svetla. Rand je rekao da bi odatle mogao da je izvede čak i ako bi neko pokušao da iščupa palatu iz temelja. Nije zvučao kao da se šalio.

Držeći krunu Ilijana na krilu, posmatrala je Randa. Posmatrala je Randa kako posmatra Fedvina. Ruke joj se stegoše oko krune i smesta opustiše kad je osetila ubode malih mačeva skrivenih u lovorovom lišću. Bilo je čudno da su kruna i žezlo uspeli da opstanu kada je sam Zmajev tron bio gomila zlatnih ivera pokopanih pod kršom. Velike kožne bisage pokraj njene stolice, na koju su se naslanjali Randov opasač i mač u koricama, sadržavale su sve ostalo što je uspeo da spase. Mahom čudan izbor, po njenoj proceni.

Ti bezumni šašavi stvore, pomisli ona. To što ne razmišljaš o onome što je pred tobom, neće učiniti da to nestane.

Rand je skrštenih nogu sedeo na golom kamenom podu, i dalje prekriven prašinom i ogrebotinama, pocepanog kaputa. Lice mu je bilo kao isklesano. Činilo se da posmatra Fedvina ne trepćući. Dečko je takođe sedeo na podu, ispruženih nogu. S jezikom među zubima, Fedvin se usredsredio na pravljenje kule od komadića drveta. Min glasno proguta knedlu.

Još se sećala užasa kada je shvatila kako dečak koji je „čuva“ sada ima um malog deteta. Tuga je, takođe, ostala Svetlosti, bio je samo dečak! Nije bilo pošteno! ali nadala se da ga Rand i dalje drži pod štitom. Nije bilo lako nagovoriti Fedvina da se igra komadima drveta, umesto da pomoću Moći čupa kamenje iz zidova, kako bi napravio „veliku kulu da budeš sigurna“. A onda je ona sela i čuvala njega dok Rand nije došao. O, Svetlosti, želela je da plače. Zbog Randa čak i više nego zbog Fedvina.

„Čini se da si se sakrio u dubinama.“ Duboki glas iz dovratka nije završio rečenicu, a Rand je već bio na nogama, licem u lice s Mazrimom Taimom. Kao i obično, čovek kukastog nosa bio je u crnom kaputu s plavo-zlatnim zmajevima koji su se uvijali uz rukave. Za razliku od ostalih Aša’mana, nije nosio ni mač ni zmaja na svom visokom okovratniku. Tamno lice bilo mu je gotovo jednako bezizražajno koliko i Randovo. Sada, zureći u Taima, Rand je izgledao kao da stiska zube. Min neprimetno olabavi nož u rukavu svog kaputa. Veliki broj slika i aura igrao je oko obojice, ali nije je viđenje navelo da iznenada postane oprezna. I ranije je gledala muškarce koji pokušavaju da se odluče hoće li ubiti čoveka pred sobom, a sad je to ponovo gledala.

„Došao si ovamo držeći saidin, Taime?“, reče Rand, previše mekano. Taim raširi ruke, a Rand primeti: „Tako je bolje.“ Ali se nije opustio.

„To je samo zato što mi je palo na pamet kako bi mi se moglo desiti da me slučajno probodu", kaza Taim, „dok dolazim ovamo, kroz hodnike prepune ovih Aijelki. Delovale su uznemireno.“ Nijednog trenutka nije skidao pogled s Randa, ali Min je bila sigurna kako je primetio kada je dodirnula svoj nož. „Što je, naravno, razumljivo", nastavio je lagano. „Ne mogu izraziti svoju radost što te nalazim živog pošto sam video ono gore. Došao sam da prijavim odbegle. U drugom slučaju, ne bih se trudio, ali ovo su Gedvin, Rohajd, Torval i Kismet. Delovalo je da su nezadovoljni zbog događaja u Altari, ali nikad nisam pomislio da će otići ovoliko daleko. Nisam video nijednog od onih ljudi koje sam ostavio s tobom.“ Za trenutak njegov pogled pade na Fedvina. Ne duže od trenutka. „Bilo je... drugih... gubitaka? Povešću ovog sa sobom, ako želiš.“

„Rekao sam im da se sklone“, grubim glasom odgovori Rand. „A ja ću se pobrinuti za Fedvina. Fedvin Mor, Taime; ne ovaj’.“

On se okrenu ka malom stolu da podigne srebrni pehar koji se nalazio među lampama. Min zadrža dah.

„Mudra žena u mom selu mogla je da izleči sve“, rekao je Rand, kleknuvši pored Fedvina. Nekako je uspeo da se nasmeši dečaku ne skidajući pogled s Taima. Fedvin srećno uzvrati osmeh i pokuša da uzme pehar, ali je Rand nastavio da ga drži dok je dečak pio. „Ona zna o travama više nego iko drugi koga sam sreo. Naučio sam pomalo od nje, koje su bezbedne, koje nisu.“ Fedvin je uzdahnuo dok je Rand spuštao pehar i privijao dečaka na grudi. „Spavaj, Fedvine“, promrmlja Rand.

Zaista je izgledalo kao da će dečak zaspati. Oči su mu se zatvorile. Grudi su mu se dizale i spuštale sporije. Sporije. A onda su se zaustavile. Osmeh mu je i dalje lebdeo na usnama.

„Malo nečega u vinu“, mekano reče Rand dok je polagao Fedvina na pod. Min su pekle oči, ali ona neće plakati. Neće!

„Čvršći si nego što sam mislio“, progunđa Taim.

Rand mu se osmehnu grubim, divljačkim osmehom. „Dodaj Dašivu Korlana svojoj listi odbeglih, Taime. Sledećeg puta kada posetim Crnu kulu, očekujem da vidim njegovu glavu na tvom Drvetu izdajnika."

„Dašiva?“, zareža Taim dok su mu se oči širile od iznenađenja. „Biće kako ti kažeš. Sledeći put kada posetiš Crnu kulu.“ Munjevito se oporavio od zaprepašćenja, ponovo postavši uglačani kamen i mirnoća. Kako je želela da može pročitati viđenja oko njega.

„Vrati se u Crnu kulu i više ne dolazi ovamo.“ Stojeći, Rand preko Fedvinovog tela pogleda drugog čoveka. „Možda ću neko vreme biti u pokretu.“ Taimov naklon je bio majušan. „Kako zapovedaš.“

Čim su se vrata zatvorila za njim, Min ispusti dugačak uzdah.

„Nema svrhe gubiti vreme i nema vremena za gubljenje“, promrmlja Rand. Kleknuvši naspram nje, uze krunu i gurnu je u torbu zajedno sa ostalim stvarima. „Min, mislio sam da sam ceo čopor pasa koji jure jednog vuka za drugim, ali izgleda da sam ja vuk.“

„Spaljen bio“, protisnula je. Ispreplevši prste u njegovoj kosi, zagleda mu se u oči. Čas plave, čas sive, jutarnje nebo u osvit. I suve. „Možeš da plačeš, Rande al’Tore. Nečeš se istopiti ako plačeš!“

„Nemam vremena ni za suze, Min“, nežno joj je rekao.

„Ponekad psi uhvate vuka i požele da nisu. Ponekad on napadne njih, ili čeka u zasedi. Ali vuk, pre svega, mora da beži.“

„Kuda idemo?“, upitala je. Nije ispuštala njegovu kosu. Nikad ga neće pustiti. Nikad.

Загрузка...