14 Mokre stvari

Unutra su pozlaćene podne svetiljke bile upaljene, budući da dnevna svetlost nikada ne prodire duboko u palatu. Plamičci su treperili na svetiljkama na kojima nisu bili stakleni šeširi. Ogledala iza njih obezbeđivala su dobru osvetljenost prolaznog hodnika, koji zaista jeste bio prolazan, pošto su sluge u livrejama žurile na sve strane, ili čistile i brisale. Sluge s belim lavom na levoj strani nedara svojih crvenih kaputa pomoću visokih lestava skidali su zimske tapiserije, na kojima su mahom bili prikazani cveće i razni letnji prizori, i stavljali prolećne tapiserije, na kojima su uglavnom bile raznobojne jesenje krošnje. Običaj je da većina tapiserija bude uvek dva godišnja doba ispred trenutnog, kako bi pružile malčice olakšanja od zimske hladnoće ili letnje vreline, kako bi podsetile da će se grane ogoliti i snegovi opet pasti iako sve drveće buja od proleća, ali i kada uvelo lišće pada i prvi snegovi veju, a dani bivaju sve hladniji, da će proleće doći. Među tim tapiserijama ima i nekoliko bitaka, posebno slavnih za Andor, ali Elejna sada ne uživa da ih gleda onoliko kao kada je bila dete. Svejedno, i one sada imaju svoje mesto, kao znamenje onoga što bitke zapravo jesu. Razlika između toga kako dete gleda na te stvari, a kako odrasla žena. Slava se uvek plaća krvlju. Ali slava na stranu; što je nužno često se plaća bitkom i krvlju.

Bilo je premalo slugu da bi se svi ti poslovi obavili na vreme, a priličan broj njih bili su sedokosi i pogureni starci i starice koji su se vratili u službu nakon što su se iz nje povukli, a oni svejedno ne mogu da se brzo kreću. Ma koliko spori bili, njoj je bilo drago što su bili voljni da se vrate u službu, kako bi obučili tek unajmljene i popunili mesta koja su ostavili oni što su pobegli dok je Gebril vladao ili nakon što je Rand zauzeo Kaemlin, inače bi se palata pretvorila u štalu. I to prljavu štalu. Bar su sve zimske prostirke sklonjene s podova. Za njom je po crvenim i belim podnim pločicama ostajao mokar trag, a koliko u proleće pada kiša, mokre prostirke bi se do večeri ubuđale.

Sluge u crvenom i belom žurile su svojim poslovima, ali su svejedno zgroženo gledale, padajući u naklone, što nimalo nije pomagalo njenoj naravi. Izgleda da im nije smetalo da vide Avijendu ili Birgitu mokre do gole kože i kako se voda sliva s njih, niti gardistkinje. Plamen je spalio, ako ne prestanu svi da od nje očekuju da po čitav dan bude mažena i pažena... Toliko se namrštila da sluge počeše veoma brzo da se klanjaju i nastavljaju dalje. Njena narav postala je nešto o čemu se uveče priča ispred kamina, mada je pokušavala da se ne iskaljuje na slugama. Zapravo, ni na kome, ali najviše na slugama. One ne mogu da joj odgovaraju vikom.

Nameravala je da ode pravo u svoje odaje i da se presvuče, ali bez obzira na namere, skrenula je u stranu kada je videla Riejnu Korli kako hoda jednim bočnim hodnikom u kojem su sve pločice bile crvene. Ponašanje slugu nema nikakve veze s time. Ona nije tvrdoglava. Mokra je i žarko želi suvu odeću i topao peškir, ali iznenadila se kada je videla Srodnicu, a i dve žene u Riejninom društvu privukle su joj pažnju.

Birgita opsova sebi u bradu i pođe za njom, mlatarajući štapom luka kao da razmišlja kako će nekoga da udari. Veza je prenosila veoma brzo suzbijenu mešavinu razdraženosti i mirenja sa sudbinom. Avijenda nije ni mrdnula od Elejne, mada je marljivo pokušavala da iscedi vodu iz svog šala. Uprkos svim kišama koje je videla, svim rekama otkad je prešla Kičmu sveta i velikim cisternama ispod grada, Avijenda se mrštila zbog traćenja dok je voda beskorisno pljuskala po podu. Osam gardistkinja, koje je ostavila iznenadno skrenuvši, požuriše da je sustignu, postojane i tihe, ako se izuzme bat njihovih čizama po podnim pločicama. Čim nekome daš mač i čizme, taj počne da lupa njima.

Jedna od žena s Riejn bila je Kara Difejn – mudra žena, ili Vidarka, jednog ribarskog sela na Tomanskoj glavi pre nego što su joj Seanšani stavili povodac. Punačka i veselog pogleda, bila je odevena u smeđu vunenu haljinu rubova rukava izvezenih plavim i belim cvećem. Kara je izgledala tek nešto malo starije od Elejne, mada joj je bilo skoro pedeset godina. Druga žena zvala se Džilari, nekadašnja damane iz Seanšana. Uprkos svemu, Elejna se naježi kad je vidi. Šta god se drugo moglo reći za nju, ta žena je ipak Seanšanka.

Čak ni Džilari nije znala koliko ima godina, mada je delovala tek sredovečno. Krhke građe, duge plamenoriđe kose i očiju zelenih kao Avijendine, ona i Marila, druga damane rođena u Seanšanu, koja je ostala u palati, uporno su tvrdile da su i dalje damane i da zbog onoga što mogu moraju nositi okovratnike. Dnevne šetnje bile su jedan od načina na koji su Srodnice pokušavale da ih priviknu na slobodu. Naravno, bile su to pažljivo nadzirane šetnje. One su pod budnim nadzorom i danju i noću. I jedna i druga u suprotnom bi mogle pokušati da oslobode sul’dam. Mada, ni Kari se ne može verovati kada je nasamo sa sul’dam, niti Lemori, mladoj tarabonskoj plemkinji, kojoj je stavljen okovratnik kada je Tančiko pao. Ne bi se same toga setile, ali niko ne zna šta bi njih dve učinile kada bi im neka sul’dam naredila da joj pomognu da pobegne. Navika poslušnosti i dalje je veoma urezana i u Kari i u Lemori.

Džilari razrogači oči čim ugleda Elejnu, pa smesta uz tresak pade na kolena. Pokuša da se skupi na podu, ali Kara je uhvati za ramena i nežno opet diže na noge. Elejna pokuša da ne pokaže koliko joj je to mrsko. A u slučaju da joj to nije uspelo, nadala se da će svi pomisliti kako se mršti zbog klečanja i prostiranja po podu. Delimično i jeste zbog toga. Kako iko može želeti da bude na povocu? Opet začu Linin glas i naježi se. Ne možeš znati šta su razlozi neke žene dok godinu dana neprovedeš u njenoj haljini. Plamen je spalio ako ima želje da to čini.

„Nema potrebe za tim“, kaza Kara. „Evo šta mi radimo.“ Pade u naklon, ali ne baš skladan. Nikada nije videla neki grad mnogoljudniji od nekoliko stotina žitelja pre nego što su je Seanšani oteli. Trenutak kasnije, riđokosa žena raširi svoje tamnoplave suknje, ali još nespretnije. Zapravo, skoro se prevrnu i pade, pa pocrvene kao bulka.

„Džilari je žao“, skoro prošapta, sklapajući dlanove za pasom. Pogled je krotko držala uprt u pod. „Džilari će pokušati da upamti.“

„Ja“, reče Kara. „Sećaš li se šta sam ti kazala? Ja tebe zovem Džilari, a ti sebe zoveš ja ili mene. Pokušaj. I gledaj me. Možeš ti to.“ Zvučala je kao da hrabri malo dete.

Seanšanka ovlaži usne, gledajući Karu ispod oka. ,Ja“, tiho kaza – i smesta brižnu u plač. Suze su joj se slivale niz obraze brže nego što je stizala da ih briše prstima. Kara je zagrli i poče da je teši. I ona kao da je bila na rubu suza. Avijenda se nelagodno promeškolji. Ne zbog suza – bilo muškarci bilo žene, Aijeli plaču bez stida kada osete potrebu za tim – ali za njih je dodirivanje u javnosti veliko ispoljavanje osećanja.

„A zašto se vas dve ne biste malo prošetale nasamo“, obrati se Riejna njima dvema, smešeči se utešno tako da joj se boriće u uglovima plavih očiju još više produbiše. Glas joj je bio visok i ljubak, zgodan za pevanje. „Stići ću vas, pa ćemo zajedno da ručamo.“ One padoše u naklon i pred njom, Džilari i dalje jecajući, pa se okrenuše, a Kara obgrli oko ramena sitniju ženu. „Ako želiš, moja gospo“, reče Riejn pre nego što ove načiniše i dva koraka, „možemo da pričamo na putu do tvojih odaja.“

Ženino lice bilo je spokojno, a u glasu joj se nije čulo da pridaje poseban značaj tim recima, ali Elejna svejedno stisnu zube. A onda natera sebe da opusti vilicu. Nema nikakve svrhe da bude glupa i tvrdoglava. Jeste mokra. A počela je i da se trese od hladnoće, mada dan nije posebno hladan. „Izvrstan predlog“, kaza prikupljajući svoje mokre sive suknje. „Hajde.“

„Mogle bismo da hodamo malo brže“, promrmlja Birgita, ali ne baš tiho.

„Mogle bismo da trčimo“, odgovori Avijenda, ni najmanje ne pokušavajući da bude tiha. „Možda se osušimo od napora.“

Elejna nije obraćala pažnju na njih, već je prikladnim korakom klizila hodnikom. Da to njena majka čini, izgledalo bi kraljevski. Nije baš bila sigurna da njoj to polazi za rukom, ali nije imala namere da trči po palati. Čak ni da žuri. Da je neko ugleda kako jurca, iz toga bi se smesta izrodilo tuce glasina, ako ne i čitava stotina, a svaka od njih govorila bi o nekom kobnom događaju gorem od onog prethodnog. I ovako već kruži previše glasina. Najgora je bila da grad samo što nije pao i da će ona pre toga pobeći. Ne, ona ima nameru da izgleda potpuno staloženo. Svi moraju da budu ubeđeni kako je potpuno samouverena – pa makar to bila laž. Da pokaže bilo šta drugo, lepo bi mogla i da se preda Arimili. Jednako mnogo bitaka izgubljeno je zbog straha od poraza koliko i zbog slabosti, a ona ne može sebi da priušti da izgubi nijednu. „Riejna, mislila sam da te je kapetan-general poslala u izviđanje.“

Birgita je koristila dve Srodnice kao izviđače – žene koje nisu mogle da otvore dovoljno veliku kapiju da kroz nju prođu taljige s konjem – ali pošto su krugovi Srodnica bili na raspolaganju za otvaranje kapija, kako za trgovinu tako i za premeštanje vojnika, ugrabila je preostalih šest koje mogu da Putuju same. To što je grad opkoljen neprijateljskom vojskom njima nimalo ne smeta. Ali Riejnina lepo skrojena haljina od meke plave vune, premda ukrašena samo okruglom crvenom pribadačom na visokom okovratniku, sasvim sigurno nije prikladna za šunjanje po unutrašnjosti zemlje.

„Kapetan-general veruje da je njenim izviđačima potreban odmor, za razliku od nje“, bezizražajno odgovori Riejna, izvijajući obrvu da pogleda Birgitu. Kroz vezu na tren sevnu razdraženost. Avijenda se iz nekog razloga zasmeja. Elejna još nije razumela aijelski smisao za humor. „Sutra ponovo odlazim. To me podseća na davne dane kada sam bila torbarka sa samo jednom mazgom.“ Sve Srodnice su se za vreme svojih dugih života bavile mnogim zanatima, stalno menjajući prebivališta i zanate pre nego što neko primeti kako sporo stare. Najstarije među njima savladale su po nekoliko zanata, vrlo lako se baveći čas jednim, čas drugim. „Rešila sam da svoj slobodan dan iskoristim kako bih pomogla Džilari da odabere prezime.“ Riejna se namršti. „U Seanšanu je običaj da se devojčino ime izbriše iz popisa njene porodice kada joj se stavi okovratnik, tako da jadna žena smatra da nema prava na ime s kojim je rođena. Nazvana je Džilari kada su joj stavili okovratnik, ali to ime želi da zadrži.“

„Ne mogu ni da pobrojim koliko ima razloga da se mrze Seanšani" srdito poče Elejna, a onda sa zakašnjenjem shvati važnost svega toga. Učenje kako se pada u naklon. Biranje novog prezimena. Plamen je spalio, ako ju je trudnoća povrh svega još i zatupela... „Kada se Džilari predomislila u vezi sa okovratnikom?“ Nema nikakvog razloga da svima ostalima stavi do znanja da je danas priglupa.

Druga žena ni najmanje ne promeni izraz lica, ali pokoleba se tek toliko da Elejna shvati kako njena obmana nije uspela. „Tek jutros, nakon što ste ti i kapetan-general otišle, inače bi bila obaveštena.“ Riejna požuri dalje kako bi Elejna što pre zaboravila na to. „A ima i drugih jednako dobrih vesti. To jest, makar malo dobrih. Jedna od sul’dam, Marli Noičin, ne znam da li je se sećaš, priznala je da vidi tkanja.“

„O, to jeste dobra vest“, promrmlja Elejna. „Veoma dobra. Ostalo ih je još dvadeset osam, ali možda će s njima biti lakše sada kada je jedna popustila.“ Gledala je jedan pokušaj da se Marli ubedi kako može da usmerava i da već vidi tkanja Moći. Dežmekasta Seanšanka je bila tvrdoglava i prkosna, čak i nakon što se zaplakala.

„Rekoh, pomalo dobrih.“ Riejna uzdahnu. „Po njenom mišljenju, kao da je priznala da ubija malu decu. Sada uporno tvrdi kako joj se mora staviti okovratnik. Preklinje za a’dam. Naježila sam se od toga. Ne znam šta da radimo s njom.“

„Poslaćemo je Seanšanima čim budemo mogli“, odgovori Elejna.

Riejna se zgranuto ukopa u mestu a obrve joj se izviše skoro do kose. Birgita glasno pročisti grlo – nestrpljenje preplavi vezu s njom pre nego što ona stiže da ga uguši – a Srodnica se prenu, pa nastavi da hoda, samo žustrije nego maločas. „Ali oni će od nje napraviti damane. Ne mogu na to osuditi nijednu ženu.“

Elejna ošinu svoju Zaštitnicu pogledom koji s nje skliznu kao bodež s dobrog oklopa. Birgitino lice bilo je... bezizražajno. Zlatokosu ženu je uloga Zaštitnika snažno podsećala na ulogu starije sestre. A da stvari budu još gore, ponekad i majke.

„Ja mogu“, odlučno odvrati ona, pa pruži korak. Pa, neće škoditi da se osuši malo ranije. „Riejna, ona je toliko drugih žena držala u zarobljeništvu da zaslužuje da na svojoj koži oseti kako je to. Ali ne nameravam da je zbog toga pošaljem nazad. Ako ma koja od ostalih želi da ostane i da uči, ali i da se iskupi zbog svega što je činila, svakako ih neću predati Seanšanima, ali Svetla istina je da se nadam kako se sve osećaju kao Marli. Oni će joj staviti a’dam, Riejna, ali neće moći da sačuvaju u tajnosti ko je bila. Svaka nekadašnja sul’dam koju pošaljem Seanšanima da joj stave okovratnik biće kao trnokop koji im se zariva u korenje.“

„Stroga odluka“, tužno odgovori Riejna. Uznemireno povuče suknje, pa ih zagladi, a onda opet povuče. „Da li bi razmotrila da za nekoliko dana ponovo razmisliš o tome? To začelo nije nešto što se mora smesta učiniti.“

Elejna stisnu zube. Ta žena još malo pa je otvoreno nagovestila da je ona svoju odluku donela za vreme jedne od svojih promena raspoložena! Ali – da li je tako? Ta se odluka čini razumnom. Ne mogu doveka držati sul’dam u zatočeništvu. Ako bi one koje ne žele da budu slobodne poslali Seanšanima, ne samo da bi ih se otarasili, već bi istovremeno Seanšanima zadali težak udarac. Povod za to jeste nešto više od mržnje prema Seanšanima. Naravno da jeste. Plamen je spalio, ali krvavo mrzi to što nije sigurna jesu li njene odluke smislene ili ne! Ne može sebi priuštiti da donosi besmislene odluke. Ipak, nema potrebe za žurbom. U svakom slučaju, najbolje bi bilo da im pošalje poveću skupinu, ako je to ikako moguće. Tako ima manje izgleda da neko priredi „nesrećan slučaj“. To bi baš ličilo na Seanšane. „Razmisliću o tome, Riejna, ali sumnjam da ću se predomisliti.“

Riejna opet uzdahnu, i to duboko. Željno je iščekivala svoj obećani povratak u Belu kulu i polazničku belu odeću – znala je da kaže kako zavidi Kirstiejn i Zarji – pošto silno želi da pristupi Zelenom ađahu, ali Elejna je sumnjala da će se to dogoditi. Riejna je blaga i zapravo mekog srca, a Elejna nikada nije upoznala nijednu Zelenu za koju bi se to moglo reći. Čak i one koje su na prvi pogled delovale površno ili krhko bile su ledene čelične srži.

Ispred njih je Vandena izašla iz jednog poprečnog hodnika kao da lebdi – vitka, sedokosa i skladna u tamnosivoj vunenoj haljini s tamnosmeđim obrubom – pa krenula u istom smeru u kom su se one zaputile, očigledno ih ne primećujući. Ona je Zelena i tvrda kao glava čekića. Džaem, njen Zaštitnik, hodao je pored nje, glave povijene kako bi tiho razgovarao s njom, povremeno provlačeći prste kroz proređenu sedu kosu. Sav čvornovat i toliko vitak da mu je tamnozeleni kaput labavo visio na telu, bio je star, ali svakim delićem svog bića tvrd koliko i ona, stari koren o koji se sekire tupe. Kirstiejn i Zarja, obe u jednostavnim belim polazničkim haljinama, krotko su ih sledile šaka sklopljenih ispred sebe. Jedna je bila bleda kao Kairhijenjanka, a druga niska i vitka. Za pobegulje kojima je pošlo za rukom ono što je malo njih uspelo, da godinama budu slobodne od Bele kule, u Kirstejninom slučaju preko tri stotine godina, neverovatno lako su se vratile u uloge polaznica. Mada, Pravilo Srodnica jeste mešavina pravila kojima se upravljaju polaznice i onih po kojima žive Prihvaćene. Možda su za njih bele vunene haljine i gubitak slobode da dolaze i odlaze kad god hoće jedine prave promene, mada su Srodnice u izvesnoj meri upravljale tim poslednjim.

„Veoma mi je drago što ima one dve da joj zaokupljaju pažnju“, promrmlja Riejna kao da saoseća s njom. U očima joj se videlo da oseća bol i zabrinutost. „Dobro je što žali za svojom sestrom, ali bojim se da bi bez Kirstiejn i Zarje postala opsednuta Adeleasinom smrću. Možda to svejedno i postane. Ubeđena sam da je ta haljina koju nosi nekada pripadala njenoj sestri. Pokušala sam da je utešim – imam iskustva kada je reč o pomaganju ljudima da se izbore sa žalošću; bila sam seoska Mudra žena, a i pre mnogo godina nosila sam crveni pojas u Ebou Daru – ali ona nije htela ni dve reči da progovori sa mnom.“

Zapravo, Vandena sada nosi samo odeću svoje mrtve sestre, kao i Adeleasin cvetni miris. Elejni se povremeno činilo da Vandena pokušava da postane Adeleas, da ponudi sebe u zamenu za oživljavanje svoje sestre. Kako čovek da krivi nekoga zbog toga što je postao opsednut otkrivanjem sestrinog ubice? Mada tek šačica ljudi zna šta ona to zapravo radi. Svi ostali misle isto što i Riejna, da je potpuno obuzeta obučavanjem Kirstiejn i Zarje, kao i početkom njihovog kažnjavanja zbog toga što su pobegle. Naravno, Vandena radi i jedno i drugo – i to s voljom, ali sve je to zapravo samo pokriće za njen pravi cilj.

Elejna ne gledajući pruži ruku i Avijenda je sačeka svojom da je prihvati i stisne, pružajući joj utehu. Ona odgovori na stisak ne mogavši ni da zamisli bol koji bi osetila kada bi izgubila Avijendu. Brzo se pogledaše i u Avijendinim očima vide odraz svojih osećanja. Zar je zaista nekada mislila da su aijelska lica kao od kamena i bezizražajna?

„Kao što kažeš, Riejna, ima Kirstiejn i Zarju da joj zaokupljaju pažnju.“ Riejna nije među šačicom onih koji znaju istinu. „Svako od nas žali na svoj način. Vandena će negde usput naći utehu.“

Kada bude otkrila ko je ubio Adeleas, ili se bar tako nada. Ako to ne uspe da joj makar malo umanji bol... Pa, o tom potom. Za sada, mora da pusti Vandenu da radi kako hoće. Naročito pošto nema sumnje da bi Zelena prenebregla svaki pokušaj da je neko obuzda. To je više nego razdražujuće; to je izluđujuće. Mora da gleda Vandenu kako se uništava, a i još gore od toga – da to iskorišćava. To što nema nikakvog drugog izbora ne čini to nimalo podnošljivijim.

Kada Vandena i njeni pratioci skrenuše u drugi hodnik, iz jednog bočnog prolaza tačno ispred Elejne pojavi se Rina Harfor – jedna stamena tiha žena s prosedom punđom navrh glave i kraljevski dostojanstvenim držanjem, a njena je svečana skerletna lenta s belim lavom Andora izgledala kao sveže ispeglana, baš kao i uvek. Elejna nju nikada nije videla a da joj svaka dlaka nije na mestu, niti makar malo umornu nakon dugog dana provedenog u nadziranju svakodnevnih poslova u palati. A i više od toga. Njeno okruglo lice je iz nekog razloga delovalo zbunjeno, ali kada ugleda Elejnu, lice joj smesta poprimi izraz zabrinutosti. „Ma, moja gospo, pa ti si gola voda“, zgranuto reče padajući u naklon. „Moraš odmah da skineš te mokre stvari.“

„Hvala ti, gazdarice Harfor“, procedi Elejna kroz zube. „Nisam primetila.“

Smesta zažali zbog svog ispada – glavna sobarica joj je verna kao što je bila njenoj majci – ali sve je još pogoršalo to što gazdarica Harfor nije ni trepnula na to što je ona prasnula. Promene raspoloženja Elejne Trakand više nisu povod za iznenađenje.

„Milostiva, prošetaću se s tobom ako mogu“, samo smireno kaza ona i stade pored Elejne. Jedna mlada pegava služavka, koja je nosila kotaricu složenih posteljina, poče da pada u naklon pred njima – samo za dlaku više okrenut Elejni nego prvoj sobarici – ali Rina joj samo odsečno pokaza rukom i devojka odjuri i pre nego što je povila kolena. Možda to beše samo da ih ne bi čula. Rina nije prestajala da priča. „Tri najamnička kapetana zahtevaju da se sastanu s tobom. Smestila sam ih u Plavu sobu za prijem i kazala slugama da paze da ne bi nekakve vredne sitnice slučajno završile u njihovim džepovima. Mada, ispostavilo se da to nisam morala. Kejrejn Sedai i Sarejta Sedai pojavile su se ubrzo nakon toga i sele da prave kapetanima društvo. I kapetan Melar je s njima.“

Elejna se namršti. Melar. Pokušavala je da mu nalazi posla da ne bi pravio gluposti, ali nekako je umeo da se pojavljuje u vreme i na mestu kada ona najmanje želi da ga vidi. Kad je već kod toga, isto to važi i za Kejrejn i Sarejtu. Jedna od njih mora da je ubica iz Crnog ađaha. Sem ako to nije Merilila, a ona je izgleda van njihovog dohvata. Rina zna za to. Bio bi zločin da ju je držala u neznanju. Ona svuda ima oči, koje bi mogle da primete neki važan trag. „Gazdarice Harfor, šta plaćenici hoće?“

„Verovatno više para“, procedi Birgita kroz zube i zamahnu nezapetim lukom kao palicom.

„Najverovatnije“, saglasi se Rina, „ali nisu hteli meni da kažu.“ Usne joj se na tren neznatno stisnuše. Ništa više od toga, ali izgleda da je plaćenicima pošlo za rukom da je uvrede. Ako su toliko glupi da ne uviđaju kako je ona nešto više od malo uticajnije služavke, onda su zaista nedotupavni.

„Je li se Dijelin vratila?“, upita Elejna, a kada glavna sobarica odgovori odrečno, dodade: „Onda ću se sastati s tim najamnicima čim se presvučeni.“ Bolje da ih skine s vrata.

Zamakavši za ugao, nađe se licem u lice s dve vetrotragačice i jedva se suzdrža da ne uzdahne. Pripadnice Morskog naroda bile su poslednji ljudi na zemnome šaru na koje je u tom trenutku želela da naleti. Visoka, tamnoputa i bosonoga, odevena u crvene svilene čakšire i plavu svilenu bluzu, sa zelenim svilenim pojasom zavezanim u zamršen čvor, Čanel din Seran Bela Ajkula prikladno je imenovana. Elejna nije imala predstave kako bela ajkula izgleda – možda je to neko malo stvorenje – ali Čaneline krupne oči priličile su nekoj žestokoj grabljivici, naročito kada gleda Avijendu. Tu ima zle krvi. Čanel tetoviranom šakom diže zlatnu rešetkastu mirisnu kutiju što joj je visila o lancu oko vrata, i ona duboko udahnu oštar ljutkast miris, kao da hoće da njime prikrije nekakav ogavan zadah. Ali Avijenda se na to naglas zasmeja, zbog čega se Čaneline pune usne stisnuše tako da postaše tanke. Mada, bolje je reći – tanje. Toliko su pune da tanke nikako ne mogu da budu.

Druga je bila Rinejla din Kalon, nekada vetrotragačica gospi od brodovlja, u plavim lanenim čakširama i plavoj bluzi s plavim pojasom, vezanim u daleko manje zamršen čvor. Obe žene nosile su duge bele ešarpe u znak žalosti za Nestom din Res, ali Rinejla mora da je daleko više žalila zbog Nestine smrti. Nosila je izrezbarenu drvenu pisaću kutiju sa zatvorenom mastionicom u jednom uglu i s listom hartije, na kojem je bilo nažvrljano nekoliko redaka, preko nje. Sede vlasi po slepoočnicama u njenoj inače crnoj kosi krile su šest zlatnih naušnica, daleko tanjih od onih osam koje je nosila pre nego što je saznala za Nestinu sudbinu, a zlatni počasni lančić koji je prelazio preko njenog levog tamnoputog obraza delovao je nekako golo, noseći samo jedan medaljon, po kom se prepoznavao klan iz kog je potekla. Po običaju Morskog naroda, Nestina smrt je značila da Rinejla od dana kada je sa sebe skinula svoje počasti mora da počne otpočetka, bez ikakvog uticaja, kao da je upravo završila šegrtovanje. Lice joj je i dalje bilo dostojanstveno, mada daleko skrušenije sada kada igra ulogu Čaneline pisarke.

„Baš sam krenula...“, poče Elejna, ali Čanel je zapovednički prekide.

„Imaš li vesti o Talaan? I o Merilili? Da li uopšte pokušavaš da ih pronađeš?“

Elejna duboko udahnu. Od vikanja na Čanel nikada nema koristi. Ta žena je i više nego voljna da vikom odgovori na viku, a retko kada je spremna da sasluša. Ona se neće upustiti u još jednu svađu. Sluge koje su prolazile pored njih nisu zastajale da se klanjaju – osećale su kakvo raspoloženje vlada – ali zato jesu ispod oka popreko gledale žene Morskog naroda. To je u njoj budilo zadovoljstvo, mada nije trebalo. Ma koliko uznemirujuće, vetrotragačice su bile gošće. Jesu, na neki način, bez obzira na pogodbu s njima. Čanel se često žalila na sporu uslugu i mlaku vodu za kupanje. I zbog toga joj je drago. Svejedno, biće dostojanstvena i uljudna.

„Vesti su iste kao juče“, odgovori umerenim glasom. Pa, pokuša da zvuči umereno. Ako joj se u glasu zadržao tračak oštrine, vetrotragačica će morati da živi s tim. „Iste kao i prošle nedelje i one nedelje pre toga. Pretražene su sve gostionice u Kaemlinu. Tvoje učenice nema nigde. Merilile nema nigde. Izgleda da im je nekako pošlo za rukom da izađu iz grada.“ Stražarima na kapijama rečeno je da paze na jednu ženu Morskog naroda tetoviranih šaka, ali oni ne bi pokušali da zaustave Aes Sedai, niti da je spreče da sa sobom povede koga god hoće. Kad je već kod toga, plaćenici bi propustili sve koji im ponude nekoliko novčića. „A sada, izvini, baš sam krenula...“

„To nije dovoljno.“ Čanelin glas bio je usijan dovoljno da oprlji kožu. „Vi Aes Sedai držite se zajedno kao ostrige. Merilila je otela Talaan, a ja mislim da je kriješ. Tražićemo ih i uveravam te da ćemo ih naći, a Merilila će biti strogo kažnjena pre nego što bude poslata na brodovlje da ispuni svoj deo pogodbe.“

„Izgleda da si se zaboravila“, kaza joj Birgita. Glas joj beše blag, lice spokojno, ali veza je podrhtavala od gneva. Držala je štap luka pred sobom obema rukama, kao da želi da ih spreči da se stisnu u pesnice. „Povući ćeš svoje optužbe ili ćeš propatiti zbog njih.“ Možda i nema onoliko vlasti nad sobom koliko se čini. Tako se ne ponaša s vetrotragačicama. One su moćne žene među svojim narodom i sviknute na to da se tom moći služe. Ali Birgita nije oklevala. „Prema pogodbi koju je Zaida sklopila, ti si pod vlašću gospe Elejne. Ti si pod mojom vlašću. Možeš da se upuštaš u to tvoje traganje samo kada nisi potrebna. A sem ako me je pamćenje izdalo, sada bi trebalo da si u Tiru i da odatle dovoziš tovare žita i usoljene govedine. Preporučila bih ti da smesta Putuješ u Tir, ili ćeš možda na svojoj koži osetiti šta je kažnjavanje.“ O, tako se sasvim sigurno ne ponaša s vetrotragačicama.

„Ne“, reče Elejna jednako usijanim glasom kao Čanel, iznenadivši samu sebe. „Tragaj koliko god hoćeš, Čanel, i ti i sve tvoje vetrotragačice. Pretražite Kaemlin s kraja na kraj. A kada ne budeš našla ni Talaan ni Merililu, izvinićeš mi se zbog toga što si me nazvala lažljivicom.“ Pa, žena je jeste tako nazvala. U svakom slučaju, skoro da jeste. Osećala je snažnu želju da je ošamari. Želela je da... Svetlosti, njen i Birgitin bes se međusobno hrane! Ona panično pokuša da smiri svoju srdžbu pre nego što se rasplamsa u otvoreni gnev, ali jedini učinak bila je iznenadna čežnja za jecanjem, protiv koje je morala da se bori jednako divlje.

Čanel se ispravi mršteći se. „A onda bi ti tvrdila da smo prekršile pogodbu. Za poslednjih mesec dana, ako ne i više, radile smo kao u potpalublju. Nećeš nas odbaciti a da ne ispuniš svoju stranu pogodbe. Rinejla, onim Aes Sedai u Srebrnom labudu treba reći – pazi, reći – da moraju da izruče Merililu i Talaan, ili da lično plate ono što Bela kula duguje. Ne mogu to da plate u potpunosti, ali mogu da počnu.“

Rinejla poče da odvrće srebrni zatvarač s mastionice.

„Bez poruka“, prasnu Čanel. „Idi da im lično kažeš. Smesta.“

Zavrnuvši zatvarač, Rinejla se pokloni tako da je skoro bila vodoravna s podom, pa brzo prinese vrhove prstiju srcu. „Kako zapovedaš“, promrmlja, a lice kao da joj je bilo tamna maska. Nije odugovlačila, već je odmah potrčala u smeru iz kog je došla, noseći kutiju za pisanje pod miškom.

I dalje se boreći sa željom da istovremeno ošamari Čanel i da zajeca, Elejna se lecnu. Nije to bilo prvi put da su žene Morskog naroda otišle u Srebrni labud, pa ni drugi niti treći, ali ranije su uvek odlazile da mole, a ne da zahtevaju. U gostionici je trenutno devet sestara – njihov broj se stalno menja kako sestre dolaze u grad i odlaze, a kruži priča kako u gradu ima i drugih Aes Sedai – tako da se brinula zbog toga što se nijedna od njih nije pojavila u palati. Držala se podalje od Labuda. Dobro zna koliko je Elaidi stalo da je se dokopa, ali ne zna koga sestre u Labudu podržavaju, niti da li ikoga podržavaju; sa Sarejtom i Kejrejn bile su mučaljive kao školjke – ali očekivala je da će neke od njih doći u palatu makar samo da bi čule šta se krije iza zahteva Morskog naroda. Zašto je toliko Aes Sedai u Kaemlinu kada je i Tar Valon pod opsadom? Prvi odgovor kojeg može da se seti jeste da su tu zbog nje, zbog čega je bila samo još odlučnija u nameri da izbegava sve sestre za koje lično ne zna da su uz Egvenu. Ali to neće sprečiti da se raširi priča o pogodbi sklopljenoj kako bi se dobila pomoć u koriščenju Zdele vetrova, kao i o ceni koju se Kula obavezala da će platiti za tu pomoć. Plamen je spalio, ali te vesti su puna kola vatrometa koji će odjednom prasnuti čim to postane opšte poznato među Aes Sedai. Još gore. Deset kola.

Gledajući Rinejlu kako se trčeći udaljava, borila se da se smiri. A pokušavala je i da vrati makar nekakvu uljudnost u razgovor. „Rekla bih da se prilično dobro nosi s promenom svog položaja.“

Čanel nehajno pufnu. „I trebalo bi. Sve vetrotragačice znaju da će se mnogo puta uzdići i pasti pre nego što im se telo vrati soli.“ Okrenu se da baci pogled za drugom ženom Morskog naroda i glas joj postade malčice zloban. Kao da je pričala sama sa sobom. „Pala je s veće visine od mnogih i nije trebalo da bude iznenađena što je tako teško tresnula na zemlju, nakon što je gazila po onoliko žuljeva dok je bila...“ Odjednom umuknu, pa se trznu i ošinu pogledom Elejnu, pa Birgitu, Avijendu i Rinu, čak i gardistkinje, kao da ih izaziva da nešto kažu.

Elejna je mudro ćutala, kao i – hvala Svetlosti – svi ostali. Što se nje tiče, mislila je da se skoro smirila i potisla želju da zaplače, pa nije želela ništa da kaže što bi moglo navesti Čanel da opet počne da viče i tako poništi sav njen trud. Kad je već kod toga, i ne može da se seti šta da kaže nakon što je čula te reči. Čisto sumnja da je običaj Ata’an Mijera svetiti se nekome za koga veruješ da je zloupotrebljavao svoj položaj dok je bio iznad tebe. Ali je to veoma ljudski običaj.

Vetrotragačica je pogleda od glave do pete, mršteći se. „Mokra si“, kaza kao da je to tek tada primetila. „Veoma je loše da budeš mokra u tvom stanju. Trebalo bi da se smesta presvučeš.“

Elejna zabaci glavu i vrisnu što je glasnije mogla, urlajući od čistog besa i srdžbe. Urlala je dokle god je imala vazduha u plućima, na kraju se boreći za dah.

U tišini koja je nakon toga usledila sve su je zgranuto gledale. Skoro sve. Avijenda se zasmeja, i to toliko da je morala da se nasloni o jednu tapiseriju na kojoj su bili izatkani lovci na konjima kako se suočavaju s leopardom što se okrenuo na njih. Držala se jednom rukom za trbuh, kao da je rebra bole. I kroz vezu se osećao smeh – smeh – mada je Birgitino lice ostalo bezizražajno kao da je sestra.

„Moram da Putujem u Tir“, trenutak kasnije zadihano reče Čanel, pa se bez reči ili ma kakve ljubaznosti okrenu i ode. Rina i Riejna padoše u naklon, izbegavajući da pogledaju Elejnu u oči i pozvaše se na neodložne poslove pre nego što odjuriše. Elejna pogleda najpre Birgitu, pa Avijendu. „Ako vas dve samo jednu reč kažete...“, upozori ih.

Birgita složi takav izraz nevinosti da nije mogao a da ne izgleda lažno, a kroz vezu se prenosilo toliko veselje da je i Elejna morala da se bori s porivom da prasne u smeh. Avijenda se na njene reči samo zasmejala još više.

Prikupljajući suknje i koliko je god dostojanstva mogla, Elejna opet krenu ka svojim odajama. Ako je hodala brže nego ranije, pa, zaista želi da skine sa sebe tu mokru odeću. To je jedini razlog. Jedini razlog.

Загрузка...