24 Med u čaju

Egvena je od početka znala da će njeno neobično zatočeništvo biti teško, ali mislila je da će prihvatanje bola kao što to Aijeli čine biti najlakši deo. Naposletku, kada je odužila svoj toh prema Mudrima zbog toga što je lagala, ozbiljno su je pretukle, i to tako što su je naizmenično bičevale, te je imala iskustva. Ali prihvatanje bola ne znači jednostavno prepuštanje bolu mesto borbe protiv njega. Čovek mora da uvuče bol u sebe i da ga učini delom sebe. Avijenda kaže da moraš biti u stanju da se smešiš i smeješ s radošću ili da pevaš dok te najgori bol još drži. To uopšte nije lako.

Tog prvog praskozorja, u Silvijaninoj radnoj sobi, dala je sve od sebe dok je nadzornica polaznica mlatila tvrdom papučom po njenoj nagoj pozadini. Nije ni pokušala da priguši jecaje kada su došli, niti kasnije urlanje bez reči. Kada su noge htele da joj se bacakaju, pustila ih je da mlataraju sve dok ih nadzornica polaznica nije pritisla svojima, što je bilo nezgodno zbog Silvijaninih sukanja, a onda je pustila da joj nožni prsti lupkaju po podu dok je divlje zabacivala glavu. Pokušala je da uvuče bol u sebe i da ga upija kao vazduh. Bol je deo života koliko i disanje. Tako Aijeli gledaju na život. Ali, o, Svetlosti, kako boli!

Kada joj je naposletku dopušteno da se uspravi, nakon naizgled veoma dugog vremena, lecnula se kada su joj košulja i haljina dodirnule telo. Bela vuna kao da je bila teška kao olovo. Pokušala je da s dobrodošlicom dočeka osećaj vreline i pečenja. Ali bilo je teško. Veoma teško. Ipak, izgleda da su joj jecaji vrlo brzo stali sami od sebe, a njena kiša suza smesta je usahla. Nije ni šmrkala niti se meškoljila. Zagledala se u ogledalo na zidu, sa čijeg se okvira gulila pozlata. Koliko li se hiljada žena tokom godina zagledalo u to ogledalo? One koje su u toj sobi kažnjavane moraju se nakon toga zagledati u svoj odraz i razmisliti zašto su kažnjene, ali ona nije to učinila zbog toga. U licu je i dalje bila crvena, ali već je izgledalo... spokojno. Iako ju je zadnjica užasno bolela, zaista se osećala spokojno. Možda bi trebalo da pokuša da peva? A možda i ne. Izvadivši belu lanenu maramicu iz rukava, pažljivo obrisa obraze.

Silvijana je sa zadovoljstvom pogleda, pa vrati papuču u uzani kredenac naspram ogledala. „Mislim da sam ti već na početku stavila neke stvari do znanja, inače bih jače tukla“, reče suvo, nameštajući punđu na potiljku. „Bilo kako bilo, sumnjam da ćemo se ubrzo opet videti. Možda bi volela da znaš da sam postavila pitanja onako kako si ti to tražila. Melara je već počela sa ispitivanjem. Ta žena jeste Leana Šarif, mada samo Svetlost zna kako...“ Ućuta, pa odmahnu glavom i vrati svoju stolicu nazad za pisaći sto, pa sede. „Bila je veoma zabrinuta za tebe, čak više nego za sebe. Možeš da je obiđeš kada budeš imala slobodnog vremena. Ako uopšte budeš imala slobodnog vremena. Izdaću uputstva. Ona je u otvorenim ćelijama. A sad bi ti bolje bilo da požuriš, ako hoćeš da pojedeš nešto pre svog prvog časa.“

„Hvala ti“, odgovori Egvena, pa se okrenu prema vratima.

Silvijana duboko uzdahnu. „Bez naklona, dete?“ Umočivši pero u srebrom optočenu mastionicu, stade da urednim rukopisom unosi belešku u spisak za kažnjavanje. „Doći ćeš danas u podne. Izgleda da ćeš oba prva obroka po povratku u Belu kulu pojesti na nogama.“

Egvena je mogla da ostavi sve na tome, ali te noći, dok je čekala da se Predstavnice sakupe u Dvorani u Tel’aran’riodu, odlučila se kojom to tananom crtom mora da hoda. Nameravala je da se bori, ali to mora da čini tako da izgleda da sarađuje. Bar u izvesnoj meri. U okviru granica koje je ona postavila. Ako bi odbijala sva naređenja, samo bi izgledala tvrdoglavo – a možda bi je i zatvorili u neku ćeliju, gde bi bila beskorisna – ali neke zapovesti ne sme da posluša ako hoće da zadrži makar trunku dostojanstva. A to mora da učini. I više od trunčice. Ma koliko one u tome bile uporne, ne sme im dozvoliti da poriču ko je ona. „Amirlin Tron se nikome ne klanja“, mirno odgovori, znajući do čega će to dovesti.

Silvijani se lice natmuri i ona opet uze pero. „Videćemo se i pred večeru. Predlažem ti da izađeš bez reči, ako nećeš da ostatak dana provedeš presamićena preko mog kolena.“

Egvena ode ne odgovorivši joj. I ne padajući u naklon. Tanana je to crta, kao neka žica razvučena preko duboke jame. Ali mora da hoda njom.

Iznenadi se kada vide Alvijarin kako u hodniku korača napred-nazad, umotana u svoj šal s belim resama, grleći samu sebe i zureći u daljinu. Zna da ta žena više nije Elaidina Čuvarka, mada ne zna zašto je tako iznenadno smenjena. Uhođenje u Tel’aran’riodu donosi samo tračke i nagoveštaje; to je na mnogo načina samo kolebljiv odraz sveta najavi. Alvijarin mora da je čula njeno arlaukanje, ali Egvena – za divno čudo – nije osećala nikakvu sramotu. Ona se bori u neobičnoj bici, a u bitkama se zadobijaju rane. Uobičajeno ledena Bela danas nije izgledala hladno i staloženo. Zapravo, delovala je krajnje uznemireno, usana rastvorenih i očiju grozničavih. Egvena nije pala u naklon pred njom, ali Alvijarin ju je samo mrko pogledala pre nego što je ušla u Silvijaninu radnu sobu. Tanana crta.

Nešto niže niz hodnik, dve Crvene stajale su i gledale, jedna okruglasta u licu, a druga vitka, obe ledenih pogleda i šalova prebačenih preko ruku, tako da su se duge crvene rese jasno videle. To nisu iste dve žene koje su bile prisutne kada se probudila, ali nisu tu slučajno. Nisu baš stražarke, ali opet, nije i da nisu stražarke. Ni pred njima nije pala u naklon. Gledale su je bezizražajno.

Pre nego što stiže da načini više od pet-šest koraka preko crveno-zelenih pločica, začu bolno žensko urlanje iza sebe, gotovo nimalo prigušeno debelim vratima Silvijanine radne sobe. Dakle, Alvijarin prima pokoru – i to joj teško pada kada je tako brzo počela da urla na sav glas. Sem ako i ona ne pokušava da prigrli bol, što nije baš verovatno. Egvena je žarko želela da zna zašto je Alvijarin podvrgnuta pokori, ako to jeste nametnuta pokora. Vojskovođa ima izviđače i oči i uši da ga izveštavaju o neprijatelju. Ona ima samo svoje oči i samo svoje uši – i ono malo što može da sazna u Nevidljivom svetu. Ali svaka trunčica znanja može se pokazati korisnom, tako da mora iskopati sve što može.

Bez obzira na doručak, vratila se u svoju sobicu u polazničkim odajama samo da se za umivaonikom umije hladnom vodom i očešlja. Taj češalj, koji joj je bio u torbici za pojasom, bio je jedna od ono malo ličnih stvari koje je zadržala. Te noći je odeća koju je nosila kada je bila zarobljena nestala, zamenjena polazničkom belom odećom, ali haljine i potkošulje koje su visile s klinova na belim zidovima zaista su bile njene. Kada je uzdignuta do Prihvaćene, sklonjene su i uskladištene, a sada su još na njima male oznake, izvezene njenim imenom i ušivene u porube. Kula nikada nije rasipna. Nikada se ne zna kada će nekoj novoj devojci odgovarati stara odeća. Ali to što nema da nosi ništa drugo sem polazničkog belog – ne čini je polaznicom, ma šta Elaida i ostale mislile.

Tek kada se uverila da više nije crvena u licu i kada je izgledala onoliko pribrano koliko se zaista osećala, tek je tada izašla iz sobe. Kada čovek nema mnogo oružja na raspolaganju, i njegov izgled može biti oružje. Iste one dve Crvene čekale su je na ograđenoj galeriji kako bi je pratile.

Trpezarija u kojoj su obedovale polaznice nalazila se na najnižem spratu Kule, pored glavne kuhinje. Bila je to jedna velika odaja belih zidova, krajnje jednostavna – mada je pod bio popločan u bojama svih ađaha, beše ispunjena stolovima za kojima se na klupicama moglo smestiti po šest ili osam žena. Za tim stolovima sedelo je stotinak ili više žena u belom, čavrljajući za doručkom. Elaida mora da je veoma ushićena zbog njihovog broja. U Kuli godinama nije bilo toliko polaznica! Nema sumnje da su i vesti o rascepu u Kuli bile dovoljne da u neke glave usade zamisao o odlasku u Tar Valon. Egvena tim prizorom nije bila zadivljena. Svega pola trpezarije, ako i toliko, bilo je ispunjeno tim ženama, a sprat više nalazi se još jedna ista takva prostorija, zatvorena već stolećima. Kada Kula bude njena, ta druga kuhinja opet će se otvoriti, a polaznice će morati da obeduju u smenama, sa čime se prestalo još dobrano pre Troločkih ratova.

Nikola je primeti čim je ušla – žena kao da je pazila kada će naići – pa munu polaznice pored sebe. Tišina u vidu talasa preplavi stolove i svi se okrenuše da gledaju Egvenu kako skladnim pokretima hoda niz sredinu prostorije. Nije gledala ni levo ni desno.

Na pola puta do kuhinjskih vrata, jedna niska i vitka polaznica, duge tamne kose, odjednom ispruži nogu i saplete je. Povrativši ravnotežu tren pre nego što je pala na nos, Egvena se hladno okrenu. Još jedna bitka. Devojka je bila blede puti kao Kairhijenjanka. S te blizine, Egvena je sa sigurnošću videla da će biti iskušana za Polaznicu, ako nema drugih nedostataka. Ali Kula ume da iskopa takve stvari. „Kako se zoveš?“, upita.

„Alvistera“, odgovori mlada žena, sa naglaskom koji je potvrđivao odakle je došla. „Zašto hoćeš da znaš? Da bi mogla da se žališ Silvijani? Ništa ti neće vredeti. Sve će reći da ništa nisu videle.“

„Baš šteta, Alvistera. Hoćeš da postaneš Aes Sedai i da se odrekneš sposobnosti da lažeš, ali hoćeš da druge lažu umesto tebe. Zar ne uviđaš izvesnu nedoslednost u tome?“

Alvistera pocrvene. „Ko si ti da mi držiš predavanje?“

„Ja sam Amirlin Tron. Zatvorenica, ali svejedno Amirlin Tron.“ Alvisterine krupne oči razrogačiše se, a kada Egvena nastavi put ka kuhinji, šapat se kao zujanje pronese trpezarijom. Nisu verovale da će se i dalje pozivati na tu titulu kada je odevena u belo i kada spava među njima. Najbolje je da ih smesta razuveri.

Kuhinja je bila jedna velika prostorija visoke tavanice i sa sivim pločicama na podu, u kojoj su ražnjevi u dugim kamenim ognjištima mirovali, ali zato su gvozdeni štednjaci i furune zračili tolikom toplotom da bi smesta počela da se preznojava, samo da nije znala kako da to zanemari. Kuhinja je s tri strane bila okružena trpezarijama: za Prihvaćene i za Aes Sedai, kao i za polaznice. Laras, nadzornica kuhinje, gegala se u besprekorno čistoj beloj kecelji, od koje bi mogle da se sašiju tri polazničke haljine, lica oblivenog znojem, mašući svojom dugom drvenom varjačom kao nekim žezlom dok je kuvaricama, zamenicama kuvarica i poslušnicama govorila šta da rade, a one žurile da je poslušaju kao da je kraljica. A možda i brže. Malo je verovatno da bi jedna kraljica nekoga zviznula žezlom zato što je prespor.

Velika količina hrane trpala se na poslužavnike, ponekad srebrne, ponekad od izrezbarenog drveta, ili možda pozlaćene, koje su žene nosile kroz vrata u sestrinsku glavnu trpezariju. I to ne kuhinjske sluškinje s belim Plamenom Tar Valona na prsima, već dostojanstvene žene u dobro skrojenim vunenim haljinama, čak pomalo izvezenim – lične sluškinje sestara, koje će se s tom hranom popeti čak do ađaških odaja.

Svaka Aes Sedai može da jede u svojim odajama ako to želi, mada to znači da će morati da usmeravanjem podgreje hranu, ali većina njih je volela da jede u društvu. Bar je tako nekada bilo. Ta neprekidna reka žena koje su iznosile tkaninom prekrivene poslužavnike bila je potvrda da je Bela kula puna pukotina. Trebalo bi da joj to pričinjava zadovoljstvo. Elaida stoji na postolju koje samo što se ne smrvi pod njom. Ali Kula jeste Egvenin dom. Osećala je samo tugu – i bes na Elaidu. Ta zaslužuje da bude svrgnuta samo zbog onoga što je učinila Kuli otkad je prigrabila ešarpu i štap!

Laras je odmeri jednim dugim pogledom, uvlačeći bradu sve dok nije dobila četvrti podbradak, nakon čega se vratila mahanju varjačom i stajanju za vratom nižim kuvarima. Ta žena je jednom pomogla Sijuan i Leani da pobegnu, tako da nije odana Elaidi. Bi li sada pomogla još jednoj ženi? Svakako se trudi da i ne gleda Egvenu. Jedna niža kuvarica, koja verovatno i ne ume da je razlikuje od neke druge polaznice, nasmešena žena koja je još radila na tome da napravi prvi podbradak, pružila joj je drveni poslužavnik s velikom debelom šoljom vrelog čaja i debelim belim tanjirom hleba, maslinki i belog sira koji se lako mrvi, i ona ga je potom iznela u trpezariju.

Opet zavlada tišina i svi se pogledi opet usredsrediše na nju. Naravno. Znaju da ju je pozvala nadzornica polaznica. Čekaju da vide hoće li jesti stojeći. Žarko je želela da se lagano smesti na tvrdu drvenu klupu, ali naterala je sebe da sedne kao što bi to inače učinila. Naravno, to rasplamsa plamenove. Ne onako snažno kao ranije, ali ipak dovoljno snažno da je natera da se promeškolji pre nego što se obuzda. Za divno čudo, nije osećala nikakvu potrebu da se namršti ili migolji. Da ustane, da, ali ništa drugo. Bol je deo nje. Prihvatila ga je bez borbe. Pokušala je da ga dočeka s dobrodošlicom, ali to još nije mogla.

Odlomi komad hleba – izgleda da je i tu brašno puno žiška – a razgovor lagano opet otpoče u trpezariji, samo tiho, jer se od polaznica očekuje da ne budu mnogo bučne. Razgovor se nastavio i za njenim stolom, mada se nijedna nije potrudila da je uključi u priču. Tako je i bolje. Ona nije tu da bi sklapala prijateljstva s polaznicama – niti da bi je one videle kao jednu od njih. Ne, njena svrha je potpuno drugačija.

Vrativši poslužavnik u kuhinju i izašavši iz dvorane s polaznicama, ona zateče druge dve Crvene kako je čekaju. Jedna od njih je bila Katerina Alrudin, nalik na vučicu tako odevena u sivu haljinu s mnoštvom crvenih pruga, gomilom vrane kose koja joj se u talasima prosipala do pojasa i sa šalom prebačenim preko laktova.

„Popij ovo“, naredi joj Katerina, jednom vitkom rukom pružajući joj kositreni pehar. „Pazi, sve da si popila.“ Druga Crvena, tamnoputa i četvrtastog lica, nestrpljivo namesti šal i namršti se. Očigledno da joj se ne dopada to što izigrava služavku, čak i usputnu. Ili joj se možda ne dopada to što je u peharu.

Suzbivši uzdah, Egvena stade da pije. Slabašni čaj od dvokorena na izgled i na ukus bio je kao voda s primesom nečeg blago smeđeg i samo tračkom metvice. Skoro kao uspomena na metvicu umesto pravog ukusa. Prvi pehar ispila je čim se probudila, pošto su Crvene sestre na dužnosti bile željne da što pre prekinu da je drže pod štitom i krenu svojim poslom. Katerina je pustila da prođe malo više vremena nego što je trebalo, ali čak i da nije popila taj pehar, Egvena je čisto sumnjala da bi još neko vreme mogla da usmerava snažnije. Svakako ne dovoljno snažno da bi to bilo od koristi.

„Ne želim da zakasnim na svoj prvi čas“, reče i pruži pehar nazad. Katerina ga prihvati, mada kao da samu sebe iznenadi time. Egvena skladnim koracima pođe za drugim polaznicama, pre nego što sestra stiže da se pobuni. Ili da se seti da je prozove zato što nije pala u naklon pred njom.

Taj prvi čas, koji se održavao u jednostavnoj prostoriji bez prozora, u kojoj je deset polaznica sedelo na klupama predviđenim za njih trideset ili više, bio je prava propast, baš kao što je očekivala. Ali bez obzira na ishod, nije to bila propast za nju. Čas je držala Idrela Menford, vižljasta žena strogog pogleda, koja je već bila Prihvaćena kada je Egvena prvi put došla u Kulu. Još je bila u beloj haljini sa sedmobojnim trakama na rubu i krajevima rukava. Egvena sede na kraj jedne klupe, opet ne pazeći na bolni otok. Malo ju je popustilo, ali ne previše. Upij bol.

Stojeći na malom postolju u prednjem delu prostorije, Idrela diže dugi nos i s više nego iskrom zadovoljstva pogleda Egvenu, ponovo u belom. Činilo se kao da se malčice manje mrštila, a mrštenje je Idrelin uobičajeni izraz lica. „Sve ste prevazišle stvaranje običnih vatrenih kugli“, obrati se ona razredu, „ali hajde da vidimo šta naša nova devojka ume. Znate, ona je nekada imala visoko mišljenje o sebi.“ Nekoliko polaznica se zakikota. „Egvena, napravi vatrenu kuglu. Hajde, dete." Vatrenu kuglu? To je jedna od prvih stvari koje polaznice uče. Šta je sad namerila?

Otvorivši se prema Izvoru, Egvena prigrli saidar i pusti ga da pohrli u nju. Dvokoren je dopuštao da saidar samo curka, da mesto bujica teče potočić, ali bez obzira na to što tek curi – to je ipak Moć, koja sa sobom nosi život i radost saidara, povišenu svesnost sebe i okolne prostorije. Svesnost sebe značila je da njena bolna pozadina odjednom peče kao da je maločas izudarana, ali ona se nije ni mrdnula. Udahni bol. Osećala je blagi miris sapuna od jutarnjeg umivanja polaznica, videla sićušne vene kako dobuju na Idrelinom čelu. Delimično je želela da tokom Vazduha opauči tu ženu po uhu, ali s obzirom na to koliku količinu Moći sada ima na raspolaganju, Idrela bi to jedva osetila. Mesto toga, ona usmeri Vatru i Vazduh i stvori malu kuglu zelene vatre koja zalebde ispred nje. Bila je bleda i jadna, pa čak i providna.

„Vrlo dobro“, zajedljivo reče Idrela. A, da. Samo je htela da počne time što će polaznicama pokazati koliko Egvena slabo usmerava. „Pusti saidar. Sad, razrede...“

Egvena dodade jednu plavu kuglu, pa smeđu i sivu, i natera ih da se vrte jedna oko druge.

„Pusti Izvor!" odsečno naredi Idrela.

Jedna žuta kugla pridruži se ostalima, pa bela i naposletku crvena kugla. Egvena brzo dodade vatrene prstenove oko letećih kugli, jedan unutar drugog. Ovoga puta prvi na redu bio je crveni prsten, jer je želela da taj bude najmanji, a zeleni poslednji i najveći. Da je mogla da izabere ađah, bio bi to Zeleni. Sedam vatrenih prstenova okretalo se, svaki u drugom smeru, oko sedam vatrenih kugli koje su u središtu toga zamršeno plesale. Možda su blede i nejake, ali bio je to zadivljujući prizor – i to ne samo zbog toga što je podelila tokove na četrnaest načina. Žongliranje pomoću Moći nije nešto mnogo lakše od žongliranja rukama.

„Prestani s tim!“, dreknu Idrela. „Prestani!“ Sjaj saidara obgrli učiteljicu i bič od Vazduha snažno udari Egvenu po leđima. „Rekla sam ti da prestaneš!“ Šiba udari opet, pa opet.

Egvena mirno nastavi da usmerava prstenove da se okreću i kugle da plešu u vazduhu. Nakon Silvijaninih snažnih udaraca papučom, lako je bilo upijati bol od Idrelinog šibanja – ako već nije bilo Iako dočekati ga s dobrodošlicom. Da li će ikada moći da se smeši dok je tuku?

Katerina i druga Crvena pojaviše se u dovratku. „Šta se ovde dešava?" zatraži da čuje sestra vrane kose. Oči ove druge razrogačiše se kada ugleda šta to Egvena radi. Vrlo je malo verovatno da bilo jedna bilo druga mogu toliko razdeliti tokove.

Naravno, sve polaznice skočiše na noge i padoše u naklon kada Aes Sedai uđoše. Egvena ostade da sedi.

Idrela raširi suknje opervažene višebojnim prugama, sva pocrvenela i zadihana od muke. „Neće da prestane“, zakuka. „Kazala sam joj, ali ona neće!“

„Egvena, prestani s tim“, odlučno joj naredi Katerina.

Egvena je nastavila da tka sve dok ta žena nije opet otvorila usta. Tek tada pusti saidar i ustade.

Katerini se usta odsečno zatvoriše i ona duboko udahnu. Lice joj povrati spokojnost jedne Aes Sedai, ali oči joj zaiskriše. „Otrčaćeš do Silvijanine radne sobe i reći ćeš joj da nisi slušala svoju učiteljicu i da si ometala čas. Kreči!“

Zastavši da ispravi suknje – kada se pokorava, ne sme da izgleda kao da to radi žurno ili s voljom – Egvena se provuče pored dve Aes Sedai i skladnim koracima zaputi se niz hodnik.

„Rekla sam ti da trčiš“, žustro reče Katerina iza nje.

Tok Vazduha udari je po još osetljivoj zadnjici. Prihvati bol. Još jedan udarac. Upijaj bol kao vazduh. Treći udarac, dovoljno snažan da se od njega zatetura. Dočekaj bol dobrodošlicom.

„Džezrejl, skidaj ruke s mene“, procedi Katerina.

„Ne pada mi na pamet“, odgovori druga sestra, s jakim tairenskim naglaskom u glasu. „Katerina, otišla si predaleko. Dopušteno je da je šibneš jednom ili dvaput, ali dalje kažnjavanje prepušteno je nadzornici polaznica. Svetlosti, kako si krenula, ona neće moći da hoda pre nego što stigne do Silvijane.“

Katerina duboko uzdahnu. „U redu“, naposletku kaza. „Ali na spisak svojih prestupa može da doda i to što nije poslušala jednu sestru. Raspitaću se, Egvena, pa zato i ne pomišljaj da to ne pomeneš.“

Kada je ušla u radnu sobu nadzornice polaznica, Silvijana je iznenađeno digla obrve. „Već si se vratila? Dete, donesi papuču iz kredenca i ispričaj mi šta si sada uradila.“

Nakon još dva časa i još dve posete Silvijani – nije dozvoljavala da joj se rugaju i ako neka Prihvaćena ne želi da ona nešto radi bolje nego što ta Prihvaćena može, onda ta žena ne bi trebalo ni da traži to od nje – kao i njenog unapred zakazanog podnevnog sastanka između, ta žena strogog lica zaključila je da će ona morati da svaki dan počinje Lečenjem.

„U suprotnom, ubrzo ćeš imati toliko modrica da neću moći da te tučem a da te ne raskrvarim. Ali nemoj misliti kako to znači da ću biti popustljiva prema tebi. Ako moraš da budeš Lečena tri puta dnevno, samo ću te jače tući da bih to nadomestila. Ukoliko bude bilo potrebe, preći ću na remen ili na šibu. Veruj mi kad ti kažem, dete – dovešću te ja u red.“

Ta tri časa, nakon kojih su tri Prihvaćene bile veoma posramljene, imala su još jednu posledicu. Njeno podučavanje prebačeno je na samostalne sastanke sa Aes Sedai, što se obično radi samo s Prihvaćenima. To je značilo da mora da se penje dugačkim kružnim hodnicima, zidova zastrtih tapiserijama, koji vode do ađaških odaja, na čijim ulazima sestre stoje kao stražari. Zapravo, i jesu stražari. Najblaže rečeno, posetiteljke iz drugih ađaha nisu dobrodošle. Zapravo, nikada nije videla nijednu Aes Sedai blizu odaja nekog drugog ađaha.

Ako se izuzmu Predstavnice, retko kada je videla sestre u hodnicima van odaja njihovog ađaha, a da nisu u skupinama – i to uvek sa šalovima i obično sa Zaštitnicima iza njih; ali to nije kao strah koji je zahvatio tabor ispred zidina. Ovde su uvek sestre iz istog ađaha zajedno, a kada dve skupine prolaze jedna pored druge, ćute kao da prolaze pored stranog groblja, ako već ne streljaju jedne druge pogledima. I po najgoroj letnjoj vrućini u Kuli je sveže, ali vazduh kao da uzavri i postane zagušljiv kada se sestre iz različitih ađaha previše približe jedne drugima. Čak i Predstavnice koje su joj poznate hodaju žustrim koracima. Ono malo njih koje su shvatile ko je ona odmeravale su je dugo i pomno, ali većina njih delovala je rasejano. Pevara Tazanovni, punačka i lepuškasta Predstavnica Crvenih, jednog dana skoro da je naletela na nju – nije imala namere da se sklanja čak ni Prestavnicama – ali Pevara je samo nastavila dalje kao da to nije ni primetila. U jednom drugom trenutku, Doesina Alvejn, vitka kao dečak ali skladno odevena, uradila je isto to dok je bila duboko uneta u razgovor s jednom drugom Žutom sestrom. Ni jedna ni druga nisu je dvaput pogledale. Žarko je želela da ima makar neke predstave ko je bila ta druga Žuta.

Znala je imena deset „lasica" koje su Šerijam i ostale poslale u Kulu da pokušaju da podriju Elaidu i veoma bi volela da uspostavi vezu s njima, ali nije znala kako izgledaju, a samo bi privukla pažnju na njih da se o njima raspitivala. Nadala se da će je jedna od njih povući u stranu i tutnuti joj neku poruku u ruke, ali nijedna to nije učinila. Bitku će morati da vodi sama, izuzev Leane, sem ako ne načuje nešto što će joj omogućiti da neka od tih imena uklopi s licima.

Naravno, nije zanemarila Leanu. Druge noći po njenom povratku u Kulu, nakon večere je sišla do otvorenih ćelija, premda je bila mrtva umorna. Tih šest prostorija u prvom podrumu služilo je da se u njima drže žene koje mogu da usmeravaju, ali ne moraju da budu u strogom zatvoru. U svakoj prostoriji bio je po jedan veliki kavez od gvozdenog filigrana, koji se protezao od kamenog poda do kamene tavanice, okružen sa četiri koraka širokim slobodnim prostorom i gvozdenim podnim svetiljkama, kako bi bilo svetlosti. Kod Leanine ćelije, dve Smeđe sedele su na klupama postavljenim uza zidove, u društvu jednog Zaštitnika – plećatog čoveka prelepog lica i malčice prosedog na slepoočnicama. Kada je Egvena ušla digao je pogled, a onda se vratio oštrenju bodeža.

Jedna od Smeđih bila je Felaana Bevejn, vitka i duge žute kose koja se blistala kao da ju je četkala nekoliko puta dnevno. Ona prestade da zapisuje nešto u jednu beležnicu s kožnim povezom koja je stajala otvorena na prenosnom pisarskom stočiću na njenom krilu, samo da hrapavim glasom kaže: „O. To si ti, zar ne? Pa, dete, Sivijana je kazala da možeš da dolaziš u posete, ali nemoj da si joj dala ništa a da to najpre nisi pokazala Dalevijen ili meni, i nemoj da dižeš dževu.“ Ona se smesta vrati svom pisanju, a Dalevijen – zdepasta žena prosede kratke crne kose – i ne diže pogled s poređenja sadržaja dve knjige, po jedne otvorene na svakom kolenu. Sjaj saidara širio se oko nje i ona je održavala štit na Leani, ali nakon što ga je izatkala nije bilo nikakvog razloga da diže pogled.

Egvena ni časa nije časila, već je potrčala i gurnula ruke kroz gvozdenu rešetku i uhvatila Leanine. „Silvijana mi je kazala kako su naposletku poverovale ko si“, kroz smeh reče, „ali nisam očekivala da ću te zateći u ovolikoj raskoši.“

Bila je to raskoš samo u poređenju s malim tamnim ćelijama u koje se sestre zatvaraju pred suđenje, s podom zastrtim rogozinom i dušekom i ćebetom samo ako žena u ćeliji ima sreće, ali Leanin smeštaj zaista se činio manje-više udobnim. Imala je mali krevet što je delovao udobnije od onih u polazničkim odajama, stolicu s lestvičastim naslonom i plavim jastukom s resama, kao i sto na kojem su bile tri knjige i poslužavnik sa ostacima njene večere. Imala je čak i umivaonik – mada su beli bokal i lavor bili okrnjeni, a ogledalo puno mehurova – kao i paravan dovoljno neproziran da se ona iza njega nazire samo kao senovita prilika, a tamo beše noćna posuda.

I Leana se zasmeja. „Oh, veoma sam tražena“, britko odgovori. Čak i način na koji je ustala delovao je lenjo i zanosno i bila je prava slika i prilika domanske zavodnice, iako je nosila samo jednostavnu tamnu vunenu haljinu – međutim, taj britki glas ostao je iz vremena pre nego što je rešila da preobrazi sebe u ono što želi da bude. „Čitavog dana neprekidno sam imala posetiteljke, iz svih ađaha sem Crvenog. Čak su i Zelene pokušale da me ubede da ih naučim kako da Putuju, a one su uglavnom htele da me se dočepaju zato što ja ’tvrdim’ da sam sada Zelena.“ Strese se preterano naglašeno, tako da beše očigledno da se pretvarala. „To bi bilo gadno kao da sam opet s Melarom i Desalom. Ta Desala je grozna žena.“ Smešak joj iščile kao sumaglica na podnevnom suncu. „Kazale su mi da su te strpale u belo. Pretpostavljam da je to bolje od drugih mogućnosti. Daju li ti dvokoren? I meni.“

Egvena iznenađeno baci pogled prema sestri koja je držala štit, a Leana frknu.

„Običaj. I da nisam zaštićena, ne bih ni muvu mogla da ubijem usmeravanjem, ali običaj nalaže da su žene u otvorenim ćelijama uvek pod štitom. A tebe su tek tako pustile da se šetaš kud hoćeš?“

„Ne baš“, suvo odvrati Egvena. „U hodniku dve Crvene čekaju da me otprate u moju sobu i stave pod štit dok spavam.“

Leana uzdahnu. „Dakle, ja sam u ćeliji, tebe drže na oku, a obe smo pune čaja od dvokorena.“ Postrance pogleda dve Smeđe. Felaana je i dalje bila usredsređena na pisanje. Dalevijen okrenu stranicu u dvema knjigama na svojim kolenima i zamrmlja nešto sebi u bradu. Zaštitnik mora da je nameravao da se brije onim bodežom, koliko ga je oštrio. Ali izgledalo je kao da mu je pažnja mahom usredsređena na dovratak. Leana spusti glas. „Nego, kada bežimo odavde?“

„Ne bežimo“, odgovori joj Egvena i bezmalo šapćući objasni svoje razloge i svoje namere, sve vreme krajičkom oka gledajući sestre. Ispričala je Leani sve što je videla – i učinila. Teško joj je palo da ispriča koliko su je puta toga dana istukli i kako se tom prilikom ponašala, ali to je bilo neophodno da bi drugu ženu ubedila kako neće biti slomljena.

„Vidim da bilo kakav napad ne dolazi u obzir, ali nadala sam se...“ Zaštitnik se pomeri, a Leana ućuta, ali on samo vrati bodež u kanije. Prekrstivši ruke i pruživši noge, zavali se uza zid – ne skidajući pogled s dovratka. Izgledalo je kao da može za tren oka skočiti na noge. „Laras mi je jednom pomogla da pobegnem“, tiho nastavi ona, „ali ne znam da li bi to opet učinila.“ Strese se, samo što ovoga puta ništa u vezi s tim nije bilo lažno. Bila je umirena kada je Laras njoj i Sijuan pomogla da pobegnu. „U svakom slučaju, to je učinila više zbog Min nego zbog Sijuan ili zbog mene. Jesi li sigurna u to? Silvijana Breon je teška žena. Čujem da je poštena, ali teška kao crna zemlja. Majko, jesi li sasvim sigurna?“ Kada Egvena odgovori da jeste, Leana opet uzdahnu. „Pa, bićemo dva crva koja glođu koren, zar ne?“ To nije bilo pitanje.

Obilazila je Leanu svake noći kada ne bi od iznurenosti pala u krevet odmah posle večere. I zaticala ju je neverovatno raspoloženu i samouverenu za jednu zatvorenicu u ćeliji. Leanu je i dalje posećivalo mnogo sestara, a ona je u svaki razgovor ubacivala sitnice koje joj je Egvena predlagala. Te posetiteljke nisu mogle narediti da jedna Aes Sedai bude kažnjena, čak ni Aes Sedai u otvorenoj ćeliji, premda se nekoliko njih toliko razbesnelo da su poželele da mogu – a sem toga, kada se tako nešto čuje od jedne sestre, ima veću težinu nego kada se čuje od neke koju one smatraju polaznicom. Leana je čak mogla i da se otvoreno svađa, bar dok njene posetiteljke ljutito ne odu. Ali izvestila je Egvenu da mnoge ne odlaze. Nekoliko se i složilo s njom. Oprezno, kolebljivo, možda za jednu stvar, ali ne i za druge – ali složile su se. Skoro od jednake važnosti – bar Leani – bilo je to što su neke iz Zelenog došle do zaključka da pošto je bila umirena, i samim tim u tom trenutku nije bila Aes Sedai, imala je pravo da traži da bude primljena u bilo koji ađah kada je ponovo postala sestra. To ni u kom slučaju nije važilo za sve, ali „nekoliko" bolje je od „nijedne“. Egvena poče da misli kako Leana u svojoj ćeliji postiže veći učinak nego ona na slobodi. Pa, svojevrsnoj slobodi. Nije da je ljubomorna. Njih dve se bave važnim poslom. Nije bitno koja ga radi bolje, sve dok se posao završi.

Ali bilo je trenutaka kada je put ka Silvijaninoj radnoj sobi zato bio daleko teži nego inače. Ipak, ostvarila je svojevrsne uspehe.

Tog prvog popodneva, u natrpanoj primaćoj sobi Bene Nalsad – svuda po podu knjige su stajale u nakrivljenim gomilama, a police behu prepune kostiju, lobanja i štavljenih koža životinja, ptica i zmija, skupa s napunjenim primercima nekih sitnijih vrsta; jedan veliki smeđi gušter ležao je ogromnoj medveđoj lobanji, tako nepomično da bi čovek pomislio kako je i on napunjen, samo da nije trepnuo – tog prvog popodneva šijenarska Smeđa tražila je od nje da jedno za drugim tka niz tkanja, koja su bila veoma iscrpljujuća. Bene je sedela u stolici visokog naslona s jedne strane smeđim žilama prošaranog mermernog ognjišta, a Egvena, s velikom nelagodom, u stolici s druge strane. Nije bila pozvana da sedne, ali Bene se nije ni pobunila kada je to učinila.

Egvena je izatkala svako tkanje sve dok joj Bene nije kao uzgred zatražila tkanje za Putovanje, a onda se samo nasmešila i preklopila ruke u krilu. Sestra se zavalila u stolicu i za trunčicu pomerila svoje tamnosmeđe svilene suknje. Bene su oči bile plave i prodorne, a tamna kosa – prikupljena u srebrnu mrežicu – poprilično prošarana sedima. Dva prsta su joj bila umazana mastilom, a mrlju od mastila imala je i na nosu. Držala je porcelansku šoljicu sa čajem, ali Egveni ga nije ponudila.

„Dete, mislim da je malo toga ostalo na naučiš kada je o Moći reč, naročito ako se u obzir uzmu tvoja divna otkrića.“ Egvena klimnu glavom, prihvatajući pohvalu. Nešto od toga zapravo nisu bila njena otkrića, ali je to u svakom slučaju sada nebitno. „Međutim, to teško da znači da ti nije preostalo ništa da naučiš. Bila si na svega nekoliko polazničkih časova pre nego što si...“ Smeđa se namršti na Egveninu belu haljinu i pročisti grlo. „A još manje poduka kao... pa, kasnije. Ako možeš, reci mi kakve je greške Šejin Cunla učinila, koje su dovele do Trećeg rata za Garenov zid? Šta su bili uzroci Velikog zimskog rata između Andora i Kairhijena? Šta je izazvalo Vejkinsku pobunu i kako se okončala? Veći deo istorije kao da se svodi na izučavanje ratova, a najvažniji delovi toga upravo su kako su i zašto ti ratovi počeli i kako su se i zašto okončali. Veliki broj ratova ne bi bio ni započet samo da su ljudi obraćali pažnju na tuđe greške. Pa?“

„Šejin nije napravila nikakve greške“, lagano odgovori Egvena, „ali u pravu si – imam mnogo toga da naučim. Za te druge ratove nisam čak ni čula.“ Ustade, pa nasu sebi šolju čaja iz srebrnog ibrika koji je stajao na jednom stočiću sa strane. Sem srebrnog poslužavnika ukrašenog kujundžijskim radom, na stočiću je bio napunjeni ris i zmijska lobanja. Ta lobanja je bila velika kao ljudska!

Bene se namršti, ali ne zbog čaja. To kao da nije ni primetila. „Kako to misliš, dete, da Šejin nije nigde pogrešila? Ma nikada nisam čula da je neko više zabrljao u sličnim okolnostima.“

„Dobrano pre Trećeg rata za Garenov zid“, odgovori Egvena vraćajući se da sedne na svoju stolicu, „Šejin je radila tačno ono što bi joj Dvorana rekla i nije radila ništa što joj nisu rekle.“ Možda je slaba u drugim istorijskim poljima, ali Sijuan ju je temeljno podučila greškama drugih Amirlin. A baš to pitanje pružilo joj je priliku za napad. Morala se iz petnih žila potruditi da sedne kao što to obično čini.

„O čemu to pričaš?“

„Pokušala je da Kulom upravlja gvozdenom rukom, da nikome ne izlazi u susret, da gazi svako protivljenje. Dvorani je na kraju to dosadilo, ali nisu mogle da se dogovore o zameni pa su umesto da je svrgnu učinile nešto gore. Ostavile su je na položaju i prisilile je na pokoru kad god bi pokušala da izda ma kakvo naređenje. Ma kakvo.“ Znala je da zvuči kao da ona drži predavanje, ali morala je da sve to izbaci iz sebe. Bilo joj je teško što nije mogla da lepo sedne na tvrdu drvenu stolicu. Dočekaj bol s dobrodošlicom. „Dvorana je upravljala i njom i Kulom. Ali i one su u mnogo čemu pogrešno postupile, mahom stoga što su svi ađasi imali svoje ciljeve, a nije bilo nikoga da ih sve uobliči u cilj Kule. Šejinina vladavina obeležena je ratovima koji su posvuda izbijali. Na kraju je nesposobnost Dvorane dosadila i sestrama. U jednoj od šest pobuna u istoriji Kule, svrgnute su i Šejin i Dvorana. Znam da je ona navodno umrla u Kuli prirodnom smrću, ali zapravo je ugušena u svom krevetu u izgnanstvu, pedeset jednu godinu kasnije, nakon otkrića spletke koja je za cilj imala da ona bude vraćena na mesto Amirlin Tron.“

„Pobune?“, s nevericom upita Bene. „Šest pobuna? Izgnana i ugušena?"

„Sve je to zabeleženo u tajnim istorijama, u trinaestom spremištu. Mada pretpostavljam da to nije trebalo da ti kažem.“ Egvena srknu čaj i namršti se. Skoro da se pokvario. Nije ni čudo što Bene nije pipnula svoj.

„Tajne istorije? Trinaesto spremište? Da tako nešto postoji, mislim da bih znala za to – i zašto nije trebalo da mi kažeš?“

„Zato što za zakon o postojanju tajnih istorija, i njihov sadržaj mogu da znaju samo Amirlin, Čuvarka i Predstavnice. To jest, one i bibliotekarke koje vode beleške. Čak je i taj zakon pohranjen u trinaestom spremištu, tako da pretpostavljam da ni to nije trebalo da ti kažem. Ali ako ti nekako pođe za rukom da mu pristupiš, ili ako pitaš nekoga ko za to zna i ko će ti reći, videćeš da sam u pravu. Šest puta u istoriji Kule, kada je Amirlin izazivala opasan razdor, ili kada je bila opasno nesposobna, a Dvorana ništa nije preduzimala u vezi s tim, sestre su se digle na noge da je svrgnu.“ Eto. Nije mogla dublje zasaditi to seme, sve i da je imala motiku. Niti da ga dublje zarije, sve i da je tresnula čekićem.

Bene je na jedan dugi trenutak samo zurila u nju, da bi onda prinela šolju usnama. Zagrcnu se čim joj čaj dodirnu jezik i rasprska ga na sve strane, a onda poče da briše mrlje na haljini jednom tananom čipkanom maramicom. „Veliki zimski rat“, poče promuklim glasom, spustivši šoljicu na pod pored stolice, „počeo je krajem godine šest stotina sedamdeset prve...“ Više nije spominjala tajne zapise ili pobune, ali nije ni morala. Nekoliko puta za vreme časa zaćutala bi i namrštila se na nešto iza Egvene, a Egvenu nisu mučile velike sumnje o tome šta je to.

Kasnije tog dana, Lirena Dojrelin je kazala: „Da, Elaida je tu načinila veliku grešku“, koračajući napred-nazad ispred ognjišta u svojoj primaćoj sobi. Kairhijenjanka je bila tek nešto malo niža od Egvene, ali zbog toga kako je usplahireno šestarila pogledom, izgledala je kao nečija lovina, kao vrabac prestravljen od mačaka i ubeđen da gomila njih vreba u njegovoj blizini. Na njenoj tamnozelenoj suknji bile su samo četiri neupadljive crvene pruge, iako je nekada bila Predstavnica. „Onaj njen proglas, povrh pokušaja da ga otme, nije mogao da bude bolje proračunat da natera mladog Al’Tora da se drži što je dalje moguće od Kule. O, grešila je Elaida.“

Egvena htede da pita za Randa i tu otmicu – otmicu? Međutim, Lirena joj nije dala prilike, nastavljajući da priča o mnogim Elaidinim greškama, sve vreme koračajući napred-nazad, lutajući pogledom i trzajući šakama, a da nije bila svesna šta radi. Egvena nije baš bila sigurna je li se taj sastanak mogao nazvati uspehom, ali bar nije bio neuspeh. Sem toga, naučila je nešto.

Naravno, nisu sve njene borbe prošle tako dobro.

„Ovo nije razgovor“, reče Pritala Nerbajdžan. Glas joj beše potpuno spokojan, ali sevala je kosim zelenim očima. Po njenim odajama pre bi se reklo da je Zelena nego Žuta, pošto je na zidovima visilo nekoliko golih mačeva, kao i svilena tapiserija na kojoj su bili prikazani ljudi kako se bore protiv Troloka. Čvrsto je stiskala dršku bodeža zadenutog za pojas izatkan od srebrnih niti – ali to nije bio običan nožič, kakvi se nose za pasom, već bodež skoro stopu dugačkog sečiva, sa smaragdom u jabuci. Nikome nije bilo jasno zašto je pristala da podučava Egvenu, budući da ne voli podučavanje. Možda stoga što je upravo reč o Egveni. „Ovde si da bi naučila kakve su granice moći. To je veoma osnovni nauk, prikladan za jednu polaznicu.“

Egvena je žarko želela da se promeškolji na tronošcu koji joj je Pritala dala da na njega sedne, ali mesto toga se usredsredila na bol i na to da ga upija. Da ga prihvati s dobrodošlicom. Tog dana je već tri puta bila kod Silvijane i osećala je da joj se smeši četvrti odlazak, a do podnevnog obroka ima još sat vremena. „Samo sam kazala da ako Šemerin može da od Aes Sedai bude svedena na Prihvaćenu, onda Elaidina moć nema granice. Bar ona tako misli. Ali ako vi to prihvatate, onda je zaista tako.“

Pritala stisnu dršku svog bodeža tako da joj ruka preblede, ali kao da toga nije bila ni svesna. „Budući da misliš da znaš bolje od mene“, hladno odvrati, „možeš da odeš do Silvijane kada završimo.“ Moglo bi se reći da je to možda bio delimičan uspeh. Egveni se činilo da Pritala nije besna na nju.

„Očekujem da se ponašaš kako treba“, odlučno joj je kazala Seranča Kolvajn drugog dana. Tu Sivu sestru najlakše je opisati rečju „stisnuta“. Stisnuta usta i stisnut nos, koji kao da stalno oseća nekakav smrad. Čak kao da su joj i bledoplave oči bile stisnute od neodobravanja. Da nije toga, bila bi lepa. „Razumeš li?“

„Razumem“, odgovori Egvena, sedajući na stoličicu postavljenu ispred Serančine stolice visokog naslona. To jutro je bilo sveže, pa je u kamenom ognjištu gorela vatrica. Upij bol. Poželi mu dobrodošlicu.

„Neprikladan odgovor“, odbrusi Seranča. „Ispravan odgovor bilo bi padanje u naklon i ’Razumem, Seranča Sedai.’ Nameravam da napišem spisak tvojih neuspeha, da ga odneseš Silvijani kada završimo. Hajdemo opet. Razumeš li, dete?“

„Razumem“, odgovori Egvena ne ustajući. Bez obzira na spokoj jedne Aes Sedai, Seranča pomodre u licu. Na kraju, njen spisak se sastojao od četiri stranice ispisane gustim i zbijenim rukopisom. Više je vremena provela pišući nego predajući! To nije bio uspeh.

A onda je bila kod Ejdlorne Bestajn. Saldejskoj Zelenoj nekako je polazilo za rukom da izgleda dostojanstveno, premda je bila vitka i ništa viša od Egvene, a držala se zapovednički kao kraljica, što bi možda delovalo zastrašujuće – samo da je Egvena dopustila sebi da to tako prihvata. „Čujem da si izazivala nevolje“, reče i uze jednu četku za kosu od belokosti sa intarziranog stočića pored njene stolice. „Ako budeš pokušala da meni stvaraš nevolje, naučićeš da ja ovo umem da koristim.“

Egvena je to naučila, a da ništa nije pokušavala. Tri puta je završila presamićena preko Ejdlorninog krila, a ta žena je zaista umela da se služi četkom i za druge stvari sem za češljanje. Zbog toga se predavanje koje je trebalo da traje sat vremena rasteglo na dva.

„Mogu li sada da idem?“, naposletku kaza Egvena, već mokrom maramicom mirno brišući obraze koliko je mogla. Udahni bol. Upij oganj. „Trebalo bi da nosim vodu za Crvene, pa ne bih da zakasnim.“

Ejdlorna se namršti na svoju četku, pa je tek onda vrati na stočić koji je Egvena dvaput preturila bacakajući se. Onda se namršti na Egvenu, odmeravajući je kao da pokušava da joj prozre kroz lobanju. „Volela bih da je Kecuejn u Kuli“, promrmlja. „Mislim da bi ti bila izazov za nju.“ U glasu kao da joj beše zrnce poštovanja.

Taj dan je na izvestan način bio prekretnica. Najpre, Silvijana je rešila da se Egvena Leči dva puta dnevno.

„Dete, ti kao da tražiš batine. To je čista tvrdoglavost – i ja to neću da trpim. Suočićeš se sa stvarnošću. Kada sledeći put dođeš kod mene, videćemo kako će ti se dopasti remen.“ Nadzornica polaznica spusti Egveni potkošulju preko leđa, pa zastade. „Da li se ti to smešiš? Jesam li kazala nešto što ti je zabavno?“

„Samo sam se setila nečeg smešnog“, odgovori Egvena. „Ničeg bitnog.“ Bar ne Silvijani. Shvatila je kako da prihvati bol. Bori se u ratu, a ne u jednoj bici, tako da svaki put kada dobije batine, svaki put kada je pošalju Silvijani – to je znak da se borila u još jednoj bici i da je odbila da se preda. Bol je znamenje časti. Urlala je na sav glas i bacakala se iz sve snage dok je papučom dobijala batine, ali kada je nakon toga brisala suze sa obraza, tiho je pevušila sebi u bradu. Veoma je lako prigrliti znamenje časti.

Polaznice su počele da menjaju stav prema njoj već drugog dana po njenom zarobljavanju. Izgleda da su Nikola – i Arejna, koja je radila u konjušnicama i često dolazila da poseti Nikolu; bile su tako bliske da se Egvena pitala jesu li postale prijateljice za šaputanje na jastuku, uvek šćućurene jedna uz drugu i tajanstveno nasmejane – Nikola i Arejna zabavljale su ih pričama o njoj. Veoma naduvanim pričama. Te dve žene opisivale su je tako da je ispadalo kako je ona zbir svih legendarnih sestara u istoriji, skupa s Birgitom Srebrolukom i Amaresu, koja je u bitku nosila Sunčev mač. Polovina njih kao da je osečala strahopoštovanje prema njoj, dok je druga polovina bila ili besna na nju, ili se iz nekog razloga ponašala prezrivo. Bila je to ludost, ali neke su čak pokušale da je oponašaju na svojim časovima, međutim, tome je talas odlazaka kod Silvijane brzo stao na put. Trećeg dana, u vreme podnevnog obroka, bezmalo dva tuceta polaznica stajalo je i jelo, pocrvenelo od sramote. Među njima i Nikola, ali i Alvistera – što je bilo iznenađujuće. Taj broj se do večere sveo na sedam, a četvrtog dana stajale su samo Nikola i Kairhijenjanka. I tako je došao kraj tome.

Očekivala je da će nekima biti mrska činjenica da je ona i dalje odbijala da popusti, dok su one tako brzo vraćene na utabani put, ali dogodilo se upravo suprotno – to je izgleda smanjilo broj onih koje su besne ili prezrive, a povećalo broj onih koje je poštuju. Nijedna nije pokušala da se sprijatelji s njom, što je i bilo dobro. Bez obzira na belu haljinu, ona je Aes Sedai, a neprilično je da se Aes Sedai sprijatelji s nekom polaznicom. Prevelika je opasnost da bi ta devojka počela da diže nos, pa zbog toga upala u nevolje. Polaznice su počele da joj se obraćaju za savet, ali da bi im pomogla sa onim što moraju da nauče. Isprva je to bila samo šačica, ali taj broj se svakoga dana uvećavao. Bila je spremna da im pomaže u učenju, što se obično svodilo na to da ohrabri neku devojku, da neku mladu ženu ubedi kako je pametno biti oprezan, ili da ih strpljivo korak po korak provodi kroz tkanja koja im zadaju nevolje. Polaznicama je zabranjeno da usmeravaju ako s njima nije Aes Sedai ili Prihvaćena, mada su one to svejedno činile u tajnosti – ali ona jeste sestra. Doduše, odbijala je da pomaže više nego jednoj istovremeno. Glas o skupinama začelo bi procurio, a u tom slučaju ona ne bi bila jedina koju bi poslale Silvijani. Odlaziće tamo onoliko puta koliko to bude bilo potrebno, ali ne želi da druge tako pate. A što se saveta tiče... Pošto su polaznice strogo odvojene od muškaraca, lako je davati im savete. Mada napetosti između prijateljica za šaputanje na jastuku mogu biti jednake najgorim napetostima koje muškarci izazivaju.

Jedne večeri, vraćajući se iz još jedne posete Silvijani, načula je kako Nikola razgovara s dve polaznice koje nisu mogle biti starije od petnaest ili šesnaest godina. Egvena jedva da je pamtila da je bila tako mlada. To kao da je bilo pre sto godina. Mara je bila jedna zdepasta Muranđanka, nestašnih plavih očiju, a Namen visoka i vitka Domanka, koja se neprestano smejuljila.

„Pitajte majku“, reče im Nikola. Nekoliko polaznica počelo je da tako zove Egvenu, mada nikada da ih može čuti neka koja ne nosi belo. Jeste da su budalaste, ali nisu potpune budale. „Ona je uvek spremna da posavetuje.“

Namen se usplahireno zasmeja i promeškolji. „Ne bih da joj smetam.“

„Sem toga“, dodade Mara, „kažu da ona uvek daje isti savet.“

„I to je veoma dobar savet.“ Nikola diže jednu ruku i poče da broji na prstima. „Slušajte Aes Sedai. Slušajte Prihvaćene. Naporno radite. A onda radite još napornije.“

Skladnim koracima klizeći ka svojoj sobi, Egvena se nasmeši. Nije mogla naterati Nikolu da se ponaša kako treba dok je otvoreno bila Amirlin, ali izgleda da će možda uspeti kada i sama izigrava polaznicu. Izvanredno.

Postoji još nešto što može da uradi za njih: da ih teši. Ma koliko to isprva delovalo nemoguće, unutrašnjost Kule ponekad se menjala. Ljudi su se gubili pokušavajući da nađu prostorije u kojima su bili na desetine puta. Žene su viđene kako izlaze iz zidova, ili prolaze kroz njih, počesto u staromodnim haljinama, a ponekad i u bizarnoj odeći – haljinama koje su izgledale kao da su samo jarko obojena tkanina obmotana oko tela, izvezenim do gležnjeva dugačkim jelecima nošenim preko širokih čakšira, pa i u još čudnijim odorama. Svetlosti, kada je bilo koja žena želela da nosi haljinu koja joj potpuno otkriva grudi? Egvena je mogla da u Tel’aran’riodu razgovara sa Sijuan, pa je tako znala da je to znamenje nastupajućeg Tarmon Gai’dona. Neprijatna je to misao, ali ništa se ne može učiniti u vezi s tim. To je što je, a nije kao da Rand nije vesnik Poslednje bitke. Mora da to znaju i neke od sestara u Kuli, ali budući obuzete svojim poslovima, nisu se uopšte potrudile da uteše polaznice koje su jecale od straha. Egvena jeste.

„Svet je pun čudesa“, kazala je Koridi, jednoj bledokosoj devojci koja je ridala ležeći licem prema krevetu. Samo godinu dana mlađa od nje, Korida je sasvim sigurno i dalje devojka, iako je u Kuli već godinu i po dana. „Zašto si iznenađena zbog toga što se neka od tih čudesa pojavljuju u Beloj kuli? Zar ima boljeg mesta za to?“ Tim devojkama ni u jednom trenutku nije pomenula Poslednju bitku. To teško da će im biti utešno.

„Ali prošla je kroz zid!“, zakuka Korida, dižući glavu. Lice joj je bilo crveno i nadulo se od plača, a obrazi su joj se presijavali od suza. „Zid! A onda nijedna od nas nije mogla da nađe učionicu, kao ni Pedra, koja se onda naljutila na nas. Pedra se nikada ne ljuti. I ona je bila prestravljena!“

„Ali kladim se da Pedra nije zaplakala.“ Egvena sede na rub devojčinog kreveta, osetivši zadovoljstvo kada se nije lecnula. Polaznički dušeci nisu poznati po mekoći. „Korida, mrtvi ne mogu da naškode živima. Ne mogu da nas dodirnu. Izgleda da nas i ne primećuju. Sem toga, to su sve bile ili posvećenice Kule, ili su služile. Ovo je bio njihov dom koliko je sada naš. Što se tiče prostorija ili hodnika koji nisu tamo gde bi trebalo da budu, samo zapamti da je Kula čudesno mesto. Upamti to – i nećeš se plašiti.“

Njoj je sve to zvučalo jadno, ali Korida je obrisala oči i zaklela da se nikada više neće plašiti. Nažalost, takvih je bilo stotinu dve i nije bilo tako lako utešiti baš svaku. Egvena se zbog toga još više razbesnela na sestre u Kuli nego što je već bila besna.

Njeni dani nisu prolazili samo u predavanjima, tešenju polaznica i kažnjavanju u radnoj sobi nadzornice polaznica, mada je na ovo poslednje, nažalost, otpadao dobar deo svakog dana. Silvijana je bila u pravu kada je sumnjala da će imati mnogo slobodnog vremena. Polaznice uvek imaju neka zaduženja. To je često izmišljeni posao, budući da u Kuli ima preko hiljadu muških i ženskih slugu, i to ne računajući težake, ali naporan rad pomaže u jačanju ličnosti, ili je bar tako Kula oduvek verovala. Sem toga, to navodno pomaže da se polaznice toliko izmore da ne razmišljaju o muškarcima.

Ali ona je dobijala zaduženja veća od onih koja se daju polaznicama. Neka su joj dodelile sestre koje su je smatrale pobeguljom, a druga Silvijana – u nadi da će od iznurenosti manje da se „buni“.

Svakoga dana, nakon jednog obroka, u radionici pored glavne kuhinje ribala je prljave šerpe i lonce grubom solju i krutom četkom. Povremeno bi Laras promolila glavu unutra, ali nikada joj ništa nije rekla. Niti je ijednom upotrebila svoju dugu varjaču, čak ni kada se Egvena pritiskala po vratu, ukočena od toga što joj je glava bila u velikom kazanu, mesto da riba. Laras je šakom i kapom delila bubotke slugama i nižim kuvaricama koje su pokušavale da se sprdaju sa Egvenom, što je bilo uobičajeno s polaznicama koje su poslate da rade u kuhinji. Navodno je to bilo zato što, kao što je na sav glas obznanjivala svaki put kada bi nekome udelila udarac, imaju dovoljno vremena za igru kada ne rade, ali Egvena je primetila da Laras nije tako brza sa ukorima kada neko štipne jednu od pravih polaznica, ili joj prolije šolju ledene vode niz vrat. Izgleda da ipak ima svojevrsnu saveznicu. Samo kad bi mogla nekako da smisli kako da je upotrebi.

Vukla je vedra s vodom koja su visila s krajeva obramice – u kuhinju, u polazničke odaje, u odaje Prihvaćenih, pa čak i sve do ađaških odaja. Nosila je obroke sestrama u njihove sobe, grabuljala staze u vrtovima, plevila korov, obavljala sitne poslove za sestre, bila na usluzi Predstavnicama, čistila podove metlom, vlažnom krpom, ribala podove na kolenima – i to je samo delimičan spisak svega onoga što je radila. Nije se ustručavala ni od jednog posla – i to samo delimično zbog toga što nije imala namere da ikome da izgovor da je nazove lenjom. Na neki način, na te poslove gledala je kao na pokoru za to što se nije pripremila kako treba pre nego što je lučki lanac pretvorila u kuendilar. Pokore se trpe dostojanstveno. To jest, onoliko dostojanstveno koliko je to moguće kada se ribaju podovi.

Sem toga, poseta odajama Prihvaćenih za nju je bila prilika da sazna kako je one vide. U Kuli je trideset jedna Prihvaćena, ali neke od njih podučavaju polaznice, dok druge imaju svoje časove, tako da je retko kada zaticala više od njih desetak u njihovim sobama duž devetospratnog zdenca koji je okruživao jedan mali vrt. Ali vest o njenom dolasku uvek bi se brzo proširila, tako da su je uvek posmatrale. Isprva su mnoge od njih pokušavale da je zatrpaju naređenjima, naročito Mejr, jedna dežmekasta plavooka Arafeljanka, kao i Asejla, vitka Tarabonka plave kose i smeđih očiju. Njih dve su bile polaznice kada je ona došla u Kulu i već su bile ljubomorne na to što je brzo postala Prihvaćena kada je otišla. Svaka druga njihova rečenica bila je da nešto donese ili odnese. Za sve njih ona je bila „polaznica" koja je izazvala onoliko poteškoća, „polaznica" koja misli da je Amirlin Tron. Nosila je vedra s vodom dok je leđa ne zabole – i nije se žalila – ali odbijala je da posluša njihova naređenja. Naravno, zbog toga je opet odlazila nadzornici polaznica. Međutim, kako su dani odmicali, a njeni odlasci u Silvijaninu radnu sobu nisu postizali nikakav učinak, ta poplava naređenja postepeno se smanjivala i naposletku je usahla. Čak ni Asejla i Mejr nisu zaista htele da budu zlobne, već samo da se ponašaju kako su mislile da bi u tim okolnostima trebalo – i nisu znale šta da rade s njom.

Na nekim Prihvaćenima videli su se znaci užasa zbog mrtvih koji hodaju i zbog toga što se Kula menja, pa je zato – kad god bi ugledala bledo lice ili suzne oči – rekla isto što i polaznicama. Nije se neposredno obraćala tim ženama, zbog čega bi se možda uzjogunile, već je samo govorila naglas, kao da priča sama sa sobom. To je radila jednako dobro s Prihvaćenima kao s polaznicama. Mnoge bi se lecnule kada bi ona progovorila, ili zaustile da joj kažu da ućuti, ali nijedna joj ništa nije rekla, a uvek ih je ostavljala sa zamišljenim izrazima lica. Prihvaćene su nastavile da izlaze na galerije s kamenim ogradama kada je ona ulazila u njihove odaje, ali posmatrale su je nemo, kao da se pitaju šta je ona. Vremenom će ih naučiti šta je ona. I njih – i sestre.

Kada služi Predstavnice i sestre, žena u belom koja tiho stoji u uglu brzo postane deo nameštaja, čak i kada je zloglasna. Ako je primete, one menjaju temu razgovora, ali svejedno joj je polazilo za rukom da čuje mnoge sitnice, često o spletkama da se osveti nekakva uvreda ili povreda koje je načinio neki drugi ađah. Čudno, ali većina sestara kao da ostale ađahe u Kuli vidi kao veće neprijatelje nego sestre utaborene ispred grada, pri čemu Predstavnice nisu bile mnogo bolje od običnih sestara. Hvatala ju je želja da ih išamara. Istina, to je povoljno za razvoj dobrih odnosa kada se ostale sestre vrate u Kulu, ali svejedno...

Čula je i neke druge stvari. Čula je za neverovatnu nedaću koja je zadesila pohod poslat protiv Crne kule. Neke od sestara kao da nisu verovale u to, ali činilo se da pokušavaju da same sebe ubede kako to nije moglo da se dogodi. Još sestara zarobljenih nakon neke velike bitke i nekako primoranih da se Randu zakunu na vernost. Za to je već znala i to joj se nije dopadalo ništa više nego što su sestre vezane za Aša’mane. To što je Rand ta’veren ili Ponovorođeni Zmaj nije nikakav izgovor. Nijedna Aes Sedai nikada se nikome nije zavetovala na odanost. Sestre i Predstavnice raspravljale su se ko je za to kriv, a na čelu spiska bili su Rand i Aša’mani. Ali jedno ime čulo se iznova i iznova. Elaida do Avrinji a’Roihan. Pričale su i o Randu, o tome kako da ga nađu pre Tarmon Gai’dona. Iako ne teše polaznice i Prihvaćene, one su svesne da se Poslednja bitka bliži i očajnički žele da ga se dočepaju.

Ponekad bi se usudila da iznese neku primedbu, da spomene kako je Šemerin lišena šala protivno svim običajima, da nagovesti kako je Elaidin proglas u vezi s Random bio najbolji mogući način na svetu da se on ukopa kao mazga. Izrazila je saosećanje za sestre koje su zarobili Aša’mani, za zarobljene kod Dumajskih kladenaca – ubacivši Elaidino ime – ili žaljenje zbog nemara zbog kojeg smeće truli na nekada besprekornim tarvalonskim ulicama. Tu nije bilo potrebe da pominje Elaidu; one znaju koje odgovoran za Tar Valon. Povremeno bi zbog tih primedaba zaradila još odlazaka u Silvijaninu radnu sobu, kao i još zaduženja, ali iznenađujuće često – to se nije dešavalo. Dobro je upamtila koje su joj sestre samo govorile da umukne. Ili još bolje, koje ništa nisu govorile. Neke su čak i kretale da klimnu glavom u znak saglasnosti pre nego što su shvatile šta rade.

Neka zaduženja dovodila su do zanimljivih susreta.

Ujutro drugog dana pošto je zarobljena, služila se bambusovom grabuljom dugog držalja da čisti jezerca u Vodenom vrtu. Preksinoć je duvala oluja praćena kišom i jak vetar je naneo lišće i travu između jarkozelenih lokvanja, vodenih ljiljana i procvetalih perunika, pa čak doneo i mrtvog vrapca, kojeg je ona spokojno pokopala u jednoj cvetnoj leji. Dve Crvene stajale su na jednom od mostova koji su vodili preko jezeraca, naslonjene na filigransku kamenu ogradu, i posmatrale nju i ribe koje su se praćakale u vodi – crvene, zlatne i bele. Šest vrana odjednom se vinu iz krošnje jednog kožolista i tiho polete na sever. Vrane! Dvorište Kule trebalo bi da je zaštićeno od vrana i gavranova. Crvene kao da ih nisu ni primetile.

Čučala je pored jednog jezerceta i prala ruke nakon što je sahranila onu jadnu ptičicu kada se pojavila Alvijarin, umotana u svoj šal s belim resama, kao da je jutro i dalje vetrovito, mesto što je vedro i sija sunce. Bilo je to treći put da je videla Alvijarin i svaki put je bila sama, a ne u društvu drugih Belih. Ali viđala je skupine Belih u hodnicima. Da li to nešto govori? Ako je tako, ne može ni da zamisli šta bi to moglo biti, sem ako Alvijarin iz nekog razloga nije odbačena od sopstvenog ađaha. Začelo da trulež nije prodrla toliko duboko.

Odmeravajući Crvene, Alvijarin priđe Egveni šljunkom posutom stazom, koja je vijugala između jezeraca. „Nisko si pala“, kaza joj kada joj se približila. „Mora da si toga duboko svesna.“

Egvena ustade i obrisa ruke o suknju, a onda opet uze grabulju. „Nisam jedina.“ Pre zore je imala zakazano kod Silvijane, pa je videla Alvijarin kako čeka da uđe u Silvijaninu radnu sobu kada je ona odatle izlazila. Bela je tamo odlazila svakoga dana, i u polazničkim odajama pričalo se samo o tome, pri čemu su sve nagađale zašto. „Moja majka je uvek govorila da ne vredi plakati za onim što se ne može popraviti. U ovim okolnostima, to mi se čini kao dobar savet.“

Alvijarin malčice pocrvene. „Ali ti poprilično plačeš. Beskrajno, po svim pričama. Zacelo bi pobegla od toga kad bi mogla.“

Egvena zakači još jedan hrastov list i metlom ga skide na drvenu lopatu punu mokrog lišća pored svojih nogu. „Ti baš i nisi odana Elaidi, zar ne?“

„Zašto to kažeš?“, sumnjičavo upita Alvijarin. Bacajući pogled ka dvema Crvenima, koje kao da su više gledale ribe nego Egvenu, priđe joj bliže, što beše poziv da govore tiše.

Egvena zakači dugu vlat trave koju vetar mora da je doneo čak s ravnica iza reke. Da li da pomene pismo koje je ta žena napisala Randu i u kojem samo što mu nije obećala Belu kulu na kolenima pred njim? Ne, taj bi se podatak možda mogao pokazati vrednim, ali se može upotrebiti samo jednom. „Strgla je s tebe čuvarsku ešarpu i naredila da primaš pokoru. To teško da navodi na odanost.“

Alvijarin zadrža bezizražajno lice, ali ramena joj se vidno opustiše. Aes Sedai retko kada toliko pokazuje šta oseća. Mora da je pod neverovatno velikim pritiskom kada tako slabo vlada sobom. Pogled joj opet polete prema Crvenima. „Razmisli o okolnostima u kojima se nalaziš“, reče bezmalo šapatom. „Ako hoćeš da utekneš iz njih, pa, možda i nađeš izlaz.“

„Zadovoljna sam okolnostima u kojima se nalazim“, jednostavno joj odgovori Egvena.

Alvijarin iznenađeno izvi obrve, ali nakon što opet pogleda Crvene – jedna je sada gledala njih, a ne ribe – udalji se, ali veoma brzo, skoro na rubu trčanja.

Svaka dva ili tri dana pojavljivala se dok Egvena obavlja svoja zaduženja i premda nikada nije otvoreno ponudila da joj pomogne da pobegne, često je koristila tu reč i počela je da pokazuje gnev zbog osujećenosti zato što se Egvena nije pecala na njen mamac. To mora da je mamac. Egvena toj ženi ne veruje. Možda zbog onog pisma, koje je sasvim sigurno sročeno da bi se Rand privukao u Kulu i u Elaidine šake, ili možda zbog toga kako je čekala da Egvena učini prvi korak, možda da preklinje. Vrlo je verovatno da bi Alvijarin tada pokušala da postavlja uslove. U svakom slučaju, nije imala namere da beži, ako nema nikakvog drugog izbora, te je stoga uvek odgovarala isto.

„Zadovoljna sam okolnostima u kojima se nalazim.“

Alvijarin je počela da glasno škrguče zubima kada to čuje.

Četvrtog dana, četvoronoške je ribala plavo-bele pločice, kada su čizme trojice muškaraca koje je pratila jedna sestra u sivoj svilenoj haljini, kitnjasto izvezenoj crvenim koncem, prošle pored nje. Nekoliko koraka dalje, čizme stadoše.

„To ona je“, začu se muški glas sa ilijanskim naglaskom. „Ona jeste meni pokazana. Mislim da ću se s njom razgovarati.“

„Ona je samo još jedna polaznica, Matine Stepaneose“, reče mu sestra. „Hteo si da se prošetaš vrtovima.“ Egvena umoči četku u vedro sapunjave vode i poče da riba pločice.

„Sreća me ubola, Karijandra, ovo možda jeste Bela kula, ali ja i dalje sam zakoniti kralj Ilijana, i ako hoću da se razgovaram sa njom – uz tvoje prisustvo; sve uredno i pristojno – onda ću da se razgovaram sa njom. Jeste rečeno mi da si odrasla u istom selu kao Al’Tor.“ Jedan par čizama, uglačanih tako da su se blistale, priđe Egveni.

Ona tek tada ustade, i dalje držeći četku s koje je kapala voda. Drugom rukom skloni kosu s lica. Suzdržala se da ne protrlja krsta, ma koliko to želela.

Matin Stepaneos bio je zdepast i skoro potpuno ćelav, sa sedom bradom uredno potkresanom na ilijanski način i veoma izboranim licem. Pogled mu je bio oštar i ljutit. Oklop bi mu bolje pristajao od kaputa od zelene svile, izvezenog zlatnim pčelama po rukavima i suvracima. „Samo još jedna polaznica?" promrmlja. „Reko bi’ da grešiš, Karijandra.“

Dežmekasta Crvena, stisnutih usana, ostavi dvojicu slugu s Plamenom Tar Valona na prsima i pridruži se ćelavom čoveku. Njen pogled pun neodobravanja tek na tren dodirnu Egvenu pre nego što se spusti na njega. „Ona je često kažnjavana polaznica, koja mora da oriba pod. Hajde. U vrtovima bi trebalo da je jutros veoma prijatno.“

„Ono što prijatno bilo bi“, odvrati joj on, „jeste da pričam s nekim koji nije Aes Sedai. I to iz Crvenog ađaha, pošto vam uspeva da mi ne dajete da vidim druge. A i sluge koje ste mi dodelile kano da su mutavi, a sve nešto mislim da i gardisti imaju naređenja da i oni drže jezike za zubima kad su u mojoj blizini.“


Kada se još dve crvene sestre približiše, on zaćuta. Nesita, dežmekasta, plavooka i gadna kao zmija sa osipom, prijatno klimnu Karijandri, a Barasina pruži Egveni sada već dobro poznati kositreni pehar. Izgleda da Crvene imaju svojevrsno starateljstvo nad njom – ako ništa drugo, uvek je Crvene drže na oku – i retko kada dozvoljavaju da prođe više vremena nego što bi trebalo pre nego što se neka od njih ne pojavi sa čajem od dvokorena. Egvena iskapi pehar i vrati ga. Nesita kao da je bila razočarana zbog toga što se Egvena nije bunila ili protivila, ali njoj se činilo kao da to nema svrhe. Jednom se jeste usprotivila i Nesita joj je sasula taj pogani napitak niz grlo služeći se levkom koji je upravo zarad toga nosila u torbici za pojasom. To bi baš bila dostojanstvena predstava za Matina Stepaneosa.

On je to nemo dešavanje posmatrao sa zbunjenom radoznalošću, premda ga je Karijandra vukla za rukav, opet ga nagovarajući da se prošeta vrtovima. „Sestre ti donose vodu kad si žedna?“, upita on kada se Barasina i Nesita skladno udaljiše.

„Čaj za koji misle da će mi popraviti raspoloženje“, odgovori mu ona. „Dobro izgledaš, Matine Stepaneose – za čoveka kojeg je Elaida otela.“ I o tome se pričalo u polazničkim odajama.

Karijandra zasikta i otvori usta, ali on prvi progovori, stiskajući zube. „Elaida me jeste spasla da me Al’Tor ne ubije“, odvrati. Crvena klimnu u znak odobravanja.

„Zašto misliš da si bio u opasnosti od njega?“, upita Egvena.

Čovek zagunđa. „Jeste ubio Morgazu u Kaemlinu i Kolaver u Kairhijenu. Uništio je pola Sunčeve palate dok je nije ubio, tako sam čuo. A čuo sam i da su neki tairenski visoki lordovi potrovani i izbodeni u Kairhijenu. Ko zna koje je druge vladare sve ubio i tela im uništio.“ Karijandra opet klimnu, smešeći se. Čovek bi pomislio da je on neki dečak koji naglas ponavlja šta je naučio. Zar ta žena nimalo ne razume muškarce? On to svakako vidi. Još jače stisnu zube, a šake mu se na tren stisnuše u pesnice.

„Kolaver se obesila“, reče mu Egvena, pazeči da zvuči strpljivo. „Sunčeva palata oštećena je kasnije, kada je neko pokušao da ubije Ponovorođenog Zmaja – možda Izgubljeni – a prema Elejni Trakand, njenu majku je ubio Ravin. Rand je objavio da podržava njeno pravo i na Lavlji presto i na Sunčev presto. Nije ubio nijednog kairhijenskog velmožu koji se pobunio protiv njega, niti pobunjene visoke lordove. Zapravo, jednog od njih je postavio za svog domostrojitelja u Tiru.“

„Mislim da je to sasvim...“, poče Karijandra, navlačeći šal preko ramena, ali Egvena nastavi bez obzira na nju.

„To je bilo koja sestra mogla da ti kaže – da je htela. Ako uopšte razgovaraju jedna s drugom. Razmisli zašto viđaš samo Crvene sestre. Jesi li video sestre iz dva ađaha da razgovaraju? Otet si i doveden na brod koji tone.“

„To je više nego dovoljno“, prasnu Karijandra usred Egvenine poslednje rečenice. „Kada završiš s ribanjem ovog poda, otrčaćeš do nadzornice polaznica i zamoliti je da te kazni zbog lenčarenja. I zbog toga što nisi pokazala poštovanje prema Aes Sedai.“

Egvena spokojno pogleda pobesnelu ženu pravo u oči. „Nakon što završim sa ovim, jedva da mi ostaje dovoljno vremena da se sredim pre mog časa s Kijoši. Mogu li da odem kod Silvijane posle toga?“

Karijandra pomeri šal, izgleda zatečena njenim mirom. „To je muka koju ti treba da rešiš“, naposletku odgovori. „Hajde, Matine Stepaneose. Dovoljno si dugo pomagao ovom detetu da zabušava.“

Nije bilo dovoljno vremena da presvuče svoju mokru haljinu, niti da se očešlja nakon što je izašla iz Silvijanine radne sobe, ako hoće da stigne na vreme kod Kijoši, a da pri tome ne trči – što odbija da čini. Zbog toga je zakasnila, a ispostavilo se da visoka i vretenasta Siva veoma drži i do tačnosti i do urednosti, tako da je tek nešto malo više od sat vremena kasnije opet završila pod Silvijaninim remenom, vrišteći i bacakajući se od snažnih udaraca. Na stranu prihvatanje bola, ali nešto drugo joj je pomoglo da to preživi. Sećanje na zamišljeni izraz lica Matina Stepaneosa dok ga je Karijandra vukla niz hodnik, kao i na to kako se dvaput osvrnuo da je pogleda. Zasadila je još jedno seme. Ako ih zasadi dovoljno, možda će izdanci iz njih rascepiti one pukotine u postolju ispod Elaide. Dovoljno tih semenki srušiće Elaidu.

Sedmog dana njenog zatočeništva, veoma rano, opet je nosila vodu uz Kulu, ovoga puta u odaje Belog ađaha, kad se odjednom ukopala osećajući se kao da ju je neko snažno udario u trbuh. Dve žene sa sivim resama na šalovima hodale su niz kružni hodnik prema njoj, a pratila su ih dva Zaštitnika. Jedna je bila Melavejra Somajnelin, zdepasta Kairhijenjanka u lepoj sivoj vunenoj haljini, tamne kose poprskane sedim vlasima. Druga, očiju plavih a kose boje tamnog meda, bila je Beonin!

„Dakle, ti si ta koja me je izdala!“, besno reče Egvena. A onda joj nešto sinu. Kako je Beonin mogla da je izneveri nakon što joj se zavetovala na vernost? „Mora da si iz Crnog ađaha!“

Melavejra se ispravi koliko je god mogla, što nije bilo mnogo, budući da je bila nekoliko palaca niža od Egvene, pa se podboči o pozamašne kukove i zinu da se prodere. Egvena je već imala jedan čas s njom i mada je obično bila blage naravi, ume ona da bude opasna kada se razljuti.

Beonin uhvati drugu sestru za punačku ruku. „Melavejra, pusti me da nasamo popričam s njom, molim te.“

„Verujem da ćeš biti stroga“, ukočeno odgovori Melavejra. „Da uopšte pomisli na takvu optužbu... Da uopšte pomene neke stvari...“ Zgađeno odmahujući glavom, malo se povuče uz hodnik, a za njom ode i njen Zaštitnik – zdepast i još širi od nje, pravi medved od čoveka, iako se kretao sa skladnošću Zaštitnika.

Beonin mahnu i sačeka da im se njen Zaštitnik, jedan vitak čovek s dugim ožiljkom na licu, pridruži. Nekoliko puta je nameštala šal. „Ja, ništa nisam izneverila“, tiho reče. „Ne bih ti se ni zaklela da nije bilo Dvorane, koja naredila bi da išibana budem ako bi saznala za tajne koje ti znaš. Možda više no jednom, čak. Razlog dovoljan da se zakunem, ne? Nikada se nisam pretvarala da te volim, ali držala sam se te zakletve dok te nisu zarobili. Ali ti više nisi Amirlin, da? Ne kao zatočenica, ne kada više nema nikakve nade da ćeš biti spasena, kada si odbila pokušaj spasavanja. I ti si opet polaznica, tako da ta zakletva, sada ima dva razloga da ona više ne važi. Priča o pobuni, bilo je to buncanje. S pobunom je gotovo. Bela kula, ona će ubrzo opet biti cela, a meni neće biti žao da to vidim.“

Podigavši obramicu, Egvena spusti vedra s vodom na pod i prekrsti ruke. Pokušala je da zadrži spokojni izgled otkad je zarobljena – pa, sem kada je kažnjavaju – ali ovaj susret iskušao bi i strpljenje kamena. „Pravdaš se naširoko i nadugačko“, zajedljivo reče. „Pokušavaš li da samu sebe ubediš? Neće moći, Beonin. Neće moći. Ako je s pobunom završeno, gde je poplava sestara koje dolaze da kleknu pred Elaidu i da prihvate svoju pokoru? Svetlosti, šta si još izdala? Sve?“ To je verovatno. Obilazila je Elaidinu radnu sobu nekoliko puta u Tel’aran’riodu, ali ženina kutija s prepiskom uvek je bila prazna. Sada zna zašto.

Beonin pocrvene kao bulka. „Kad ti kažem, nisam izdala n...“ Završi rečenicu gušeći se i uhvati se za grlo, kao da odbija da dopusti da joj laž pređe preko jezika. To je dokazalo da nije iz Crnog ađaha; ali nije dokazivalo ništa više.

„Izdala si ’lasice’. Jesu li sve u ćelijama u podrumu?“

Beonin sevnu pogledom uz hodnik. Melavejra je razgovarala sa svojim Zaštitnikom, a njemu je glava bila pognuta uz njenu. Zdepast ili ne, viši je od nje. Beoninin Tervejl zabrinuto ju je posmatrao. Razdaljina je bila prevelika da bi iko od njih troje čuo o čemu su razgovarale, ali Beonin joj svejedno priđe i spusti glas. „Elaida, ona ih je stavila pod prismotru, mada mislim da ađasi, oni zadržavaju za sebe ono što vide. Malo sestara želi da Elaidi kaže išta više nego što mora. Bilo je to neophodno, razumeš. Nisam mogla da se vratim u Kulu a da ih ne otkrijem. To bi vremenom bilo otkriveno.“

„Onda ćeš morati da ih upozoriš.“ Egvena nije mogla a da joj se u glasu ne čuje prezir. Ta žena cepidlači brijačem! Iskoristila je najmanji mogući izgovor da dođe do zaključka kako njena zakletva više ne važi, a onda je izneverila žene u čijem je odabiru ona učestvovala. Krv i krvavi pepeo!

Beonin je dugo ćutala, igrajući se šalom, ali naposletku je iznenadi odgovorom: „Već sam upozorila Mejdani i Dženet.“ To su bile dve Sive među lasicama. „Za njih sam uradila šta sam mogla. Druge, one će morati da same plivaju ili potonu. Sestre su napadnute samo zbog toga što su se previše približile odajama drugog ađaha. Ja, neću da se vraćam u svoje odaje odevena samo u šal i podlive samo da bih pokušala...“

„Razmišljaj o tome kao o pokori“, prekide je Egvena. Svetlosti! Sestre napadnute? Stvari su postale još gore nego što je mislila. Morala je da podseti sebe kako će dobro nađubrena zemlja pomoći njenom semenju da izraste.

Beonin opet baci pogled uz hodnik, a Tervejl zakorači prema njoj pre nego što mu ona odmahnu glavom. Iako se zacrvenela, lice joj je bilo bezizražajno, ali mora da je u sebi ključala. „Znaš da mogu da te pošaljem nadzornici polaznica, da?“, ukočeno joj odgovori. „Čujem da po pola dana provodiš cvileći pred njom. Mislim da ti se ne bi dopalo da je još više posećuješ, da?“

Egvena joj se nasmeši. Pre manje od dva sata pošlo joj je za rukom da se nasmeši istog trena kad je Silvijanin remen prestao da je udara. Ovo je bilo mnogo teže. „A ko zna šta bih mogla da iscvilim? Možda nešto o zavetima?“ Druga žena tako preblede da je izgledalo kao da nema ni kapi krvi u licu. Ne, ona ne želi da se za to čuje. „Beonin, možda si ubedila sebe kako više nisam Amirlin, ali sada je vreme da počneš da ubeđuješ sebe kako i dalje jesam. Upozorićeš ostale, koliko god te to koštalo. Reci im da se drže dalje od mene dok im ne dojavim nešto drugo. Već je prevelika pažnja usredsređena na njih. Ali od sada ćeš me svakoga dana nalaziti, u slučaju da imam neka uputstva za njih. Imam ih sada.“ Brzo navede ono što želi da one pominju u razgovorima: Šemerin s koje je strgnut šal, Elaidinu umešanost u nedaće kod Crne kule i Dumajskih kladenaca – sve je to bilo seme koje je ona sejala. Sada neće ići semenka po semenka, već razvejavano na šake.

„Ja, ne mogu da govorim u ime drugih ađaha“, reče joj Beonin kada je završila, „ali u Sivom, sestre često pominju većinu tih stvari. Oči i uši, oni su zauzeti u poslednje vreme. Tajne za koje se Elaida nadala da će ih sačuvati, one isplivavaju. Sigurna sam da i u ostalim ađasima mora da je isto. Možda nije neophodno da ih ja...“

„Upozori ih, Beonin, i prenesi im moja uputstva.“ Egvena diže obramicu, pa je namesti što je zgodnije mogla. Dve ili tri Bele će je istući četkom ili papučom i poslati je kod Silvijane ako pomisle da je spora. Prigrliti bol, pa i dočekati ga dobrodošlicom, ne znači da bi trebalo da ga traži bez potrebe. „Upamti. To je pokora koju sam ti odredila.“

„Učiniću kako kažeš“, odgovori joj Beonin, očigledno nevoljno. Odjednom sevnu pogledom, ali ne zbog Egvene. „Prijaće da vidim Elaidu svrgnutu“, reče neprijatnim glasom pre nego što požuri da se pridruži Melavejri.

Zbog tog iznenađujućeg sastanka, koji se pretvorio u nenadanu pobedu, Egvena se čitavog dana osećala veoma dobro – bez obzira na to što se ispostavilo da je Firejna zaista mislila da je bila spora. Bela Predstavnica jeste dežmekasta, ali ruka joj je jaka kao Silvijanina.

Te noći, odvukla se do otvorenih ćelija, uprkos tome što je jedva na oči gledala. Sem časova i urlanja pod Silvijaninim remenom – poslednji put neposredno pre večere – veći deo ostatka dana otišao joj je na nošenje vode. Leđa i ramena su je boleli. Bolele su je i ruke i noge. U hodu se zanosila od iznurenosti. Doduše, jeste da je čudno, ali otkad je zarobljena nije je mučila nijedna od onih odvratnih glavobolja, niti neki od onih mračnih snova, nakon kojih beše iznurena, bez obzira na to što nikada nije mogla da ih se seti – ali činilo joj se da joj se te noći sprema baš lepa glavobolja. To će otežati tumačenje istinskih snova, a u poslednje vreme sanja baš lepe – o Randu, Metu, Perinu, pa čak i Gavinu, mada je većina snova o njemu upravo takva.

Tri Bele sestre koje je znala iz viđenja čuvale su Leanu: Nagora, vitka žena koja je bledu kosu nosila skupljenu u smotuljak na potiljku i sedela veoma pravo, kako bi nadoknadila to što je niska; Norin, ljupka i s krupnim mastiljavim očima, ali počesto nejasna i neodređena kao da je Smeđa; i Mijasi, visoka i punačka stroga žena, kose boje gvožđa, koja ne trpi gluposti a svuda ih vidi. Nagora, okružena svetlošću saidara, držala je štit na Leani, ali njih tri su se raspravljale oko neke logičke zavrzlame koju Egvena nije mogla da prepozna na osnovu onoga što je čula. Čak nije umela ni da oceni ima li rasprava dve ili tri strane. Nije bilo dignutih glasova, nije bilo pretnji pesnicama, a lica su im bila zaleđena u spokojne izraze Aes Sedai, ali po studeni u njihovim glasovima nesumnjivo bi se reklo da bi došlo do vike, ako ne i do razmene udaraca, samo da nisu Aes Sedai. Kada je ušla, nimalo nisu obratile pažnju na nju, kao da i ne postoji.

Gledajući ih krajičkom oka, prišla je gvozdenom kavezu što je bliže mogla i uhvatila ga obema rukama kako bi se zadržala da ne padne. Svetlosti, umorna je! „Danas sam videla Beonin“, tiho reče. „U Kuli je. Tvrdila je da je njen zavet meni više ne obavezuje zato što više nisam Amirlin Tron.“

Leana oštro uzdahnu i priđe joj toliko blizu da se naslonila o rešetke. „Ona nas je izdala?“

„Urođena nemogućnost disimuliranih struktura se podrazumeva“, odlučno reče Nagora. Glas joj beše kao neki ledeni čekić. „Podrazumeva.“

„Ona to poriče, a ja joj verujem“, prošapta Egvena. „Ali priznala je da je odala ’lasice’. Elaida ih za sada samo drži na oku, ali rekla sam Beonin da ih upozori, a ona je kazala da hoće. Rekla je da je već upozorila Mejdani i Dženet, ali zašto bi ih odala, a onda im kazala za to? A i rekla je da bi volela da vidi Elaidu svrgnutu. Zašto je pobegla Elaidi ako i dalje želi da ona bude zbačena? Skoro da je priznala kako nijedna druga nije odustala od našeg cilja. Nešto sam propustila da primetim, ali previše sam umorna da bih uvidela šta.“ Vilica joj kvrcnu od zevanja toliko velikog da ga je jedva prekrila rukom.

„Disimulirane strukture nagoveštene su u četiri od pet aksioma racionalnosti šestog reda“, jednako odlučno odgovori Mijasi. „Snažno nagoveštene.“

„Takozvanu racionalnost šestog reda odbacili su kao aberaciju svi sa intelektom“, ubaci se Norin, pomalo oštro. „Ali disimulirane strukture fundamentalne su za svaku mogućnost razumevanja onoga što se svakoga dana dešava upravo ovde, u Kuli. Stvarnost se pomera – menja se iz dana u dan.“

Leana baci pogled na Bele. „Neke su oduvek mislile da Elaida ima uhode među nama. Ako je Beonin bila jedna od njih, njena zakletva na vernost tebi držala bi je sve do trenutka kada je sebe mogla da ubedi kako ti više nisi Amirlin. Ali ako ovde nije bila dočekana kako je očekivala, to je moglo da dovede do toga da promeni vernost. Beonin je oduvek bila željna napredovanja. Ako joj nije ukazana počast koju je mislila da zaslužuje...“ Raširi ruke. „Beonin uvek očekuje ono što joj pripada, a možda i malo više od toga.“

„Logika je uvek primenljiva na stvaran svet“, nehajno odvrati Mijasin, „ali samo bi polaznica mislila da stvarni svet može biti primenjen na logiku. Ideali moraju biti prva načela – a ne običan svet.“ Nagora zatvori usta i mrko je pogleda, kao da su joj reči otete s vrha jezika.

Blago crveneći, Norin ustade s klupe i priđe Egveni. Druge dve su je pratile pogledima, a ona kao da je to osećala, ako je suditi po tome kako je nelagodno nameštala šal, najpre ovako, pa onda onako. „Dete, izgledaš iznureno. Idi sada u krevet.“

Egvena ništa više od toga nije želela, ali najpre mora da dobije odgovor na jedno pitanje. Samo što mora da se pazi. Sada sve tri Bele obraćaju pažnju na nju. „Leana, da li sestre koje te posećuju i dalje postavljaju ista pitanja?“

„Rekla sam ti da ideš na spavanje“, oštro joj reče Norin, pa pljesnu rukama kao da će to nekako naterati Egvenu da je posluša.

„Da“, odgovori joj Leana. „Vidim šta hoćeš da kažeš. Možda može postojati izvesna mera poverenja.“

„Mala mera“, odvrati Egvena.

Norin se podboči. Lice i glas bili su joj pomalo ledeni, a više ništa u vezi s njom nije bilo neodređeno..„Budući da odbijaš da ideš na spavanje, možeš da odeš kod nadzornice polaznica i da joj kažeš kako nisi poslušala sestru.“

„Naravno“, brzo odgovori Egvena, okrećući se da ode. Dobila je odgovor koji je htela – Beonin nije drugima prenela kako se tka Putovanje, a to znači da vrlo verovatno nije prenela ni ostalo; možda može da postoji malo uzajamnog poverenja – a sem toga, Nagora i Mijasi joj se približavaju. Poslednje što bi htela jeste da je silom odvuku u Silvijaninu radnu sobu, što je Mijasi sasvim u stanju da učini. Ona je u rukama snažnija i od Firejne.

Ujutro devetog dana po povratku u Kulu, pre zore, lično je Dosina došla u Egveninu sobicu da bi je Izlečila. Napolju je kiša padala uz tupu riku. Dve Crvene koje su je čuvale dok je spavala, dale su joj dvokoren, namrštile se na Dosinu i žurno otišle. Žuta Predstavnica namršti se prezrivo kada se vrata za njima zatvoriše. Služila se starim načinom Lečenja, tako da Egvena oštro uzdahnu, kao da ju je neko bacio u ledeno jezero, i ogladne kao vuk. Ali, sem toga, oslobodila se i bola u pozadini. To je zapravo bio čudan osećaj; čovek vremenom može da se navikne na bilo šta, tako da joj se već činilo uobičajenim da joj je zadnjica otekla. Ali primena starog načina Lečenja svaki put kada su je nakon zarobljavanja Lečile, bila je potvrda toga da je Beonin zadržala neke tajne, mada je i dalje nepoznanica kako joj je to pošlo za rukom. Beonin je jedino rekla da većina sestara misli da su priče o novim tkanjima samo glasine.

„Ti krvavo ne nameravaš da se predaš, zar ne, dete?“, upita Dosina dok je Egvena navlačila haljinu preko glave. Njen rečnik bio je u suštoj suprotnosti sa skladnim izgledom, pošto je bila u zlatnom izvezenoj plavoj haljini, sa safirima u ušima i u kosi.

„Da li bi Amirlin Tron trebalo da se predaje?“, upita Egvena gurajući glavu kroz okovratnik, pa presavi ruke iza leđa kako bi zakopčala dugmad napravljenu od u belo obojenog roga.

Dosina opet frknu, mada se Egveni učinilo da to nije bilo prezrivo. „Hrabra si, dete. Ipak, kladim se da neće proći još dugo a Silvijana će te vratiti na krvavi pravi put.“ Ali izašla je a da nije izgrdila Egvenu zbog toga što je sebe nazvala Amirlin Tronom.

Egvena je imala još jedan susret s nadzornicom polaznica pre doručka – za sada nije propustila nijedan dan – i pošto je rešila da se sve što je Dosina uradila odjednom izbriše, suze su joj stale čim je Silvijana prestala da udara remenom. Kada se digla s kraja pisaćeg stola, gde je bio dodat kožni umetak samo da se može presaviti preko njega, površine pohabane od ko zna koliko žena, i kada su joj suknja i potkošulja pale uz upaljenu kožu, nije osetila ni trunku želje da se lecne. Prihvatila je tu bolnu vrelinu, prigrlila, ogrejala se kao što bi ogrejala ruke ispred nekog ognjišta u hladno zimsko jutro. U tom trenutku kao da postoji velika sličnost između njene pozadine i rasplamtele vatre u ognjištu. Ali kada se pogledala u ogledalo, videla je da joj je izraz lica smiren. Crvenela se u obrazima, ali bila je spokojna.

„Kako je Šemerin mogla da bude svedena na Prihvaćenu?“, upita, brišući suze maramicom. „Raspitala sam se – i u zakonu Kule nema članova koji to predviđaju.“

„Koliko si puta poslata kod mene zbog tog tvojeg raspitivanja?“, upita Silvijana, kačeći razdeljeni remen u uzani kredenac, pored kožne lopatice i jedne gipke šibe. „Pomislila bih da bi odavno digla ruke od toga.“

„Radoznala sam. Dakle, kako – kada to nije predviđeno?“

„Nije predviđeno, dete“, nežno odgovori Silvijana, kao da to zaista objašnjava detetu, „ali nije ni zabranjeno. Rupa u zakonu koja... pa, nećemo da zalazimo u to. S time bi samo opet našla način da zaradiš bičevanje.“ Odmahnuvši glavom, sede za pisaći sto i spusti ruke na radnu površinu. „Nevolja je u tome što je Šemerin to prihvatila. Druge sestre kazale su joj da ne obraća pažnju na taj proglas, ali kada je ona shvatila da se Amirlin neće predomisliti zbog preklinjanja, preselila se u polazničke odaje.“

Egveni trbuh glasno zakrča, željan doručka, ali ona nije završila. Zaista razgovara sa Silvijanom. Razgovara, ma koliko tema bila čudna. „Ali zašto je pobegla? Njene prijateljice začelo nisu prestale da pokušavaju da je urazume.“

„Neke su pokušavale da je urazume razgovorom“, suvo odvrati Silvijana. „Druge...“ Diže šake kao da su tasovi terazija, najpre jednu, pa drugu. „Druge su pokušale da je nateraju da se urazumi. Slale su je kod mene skoro jednako često koliko ti dolaziš. Njene posete su za mene bile kao lična pokora, ali ona nije imala tvoju...“ Odjednom zaćuta, i zavali se u stolicu, pa pogleda Egvenu preko spojenih vrhova prstiju. „Vidi, vidi. Uspelo ti je da me zapričaš. To svakako nije zabranjeno, ali teško da bi se moglo reći da je u ovim okolnostima prikladno. Idi da doručkuješ“, reče i uze pero, pa odiže srebrni poklopac mastionice. „Opet ću te ubeležiti za podne, pošto znam da nemaš namere da padneš u naklon.“ Glas joj beše obojen tek trunčicom mirenja sa sudbinom.

Kada Egvena uđe u polazničku trpezariju, prva polaznica koja je ugleda – ustade, a onda se začu glasna škripa klupa po raznobojnim pločicama kada ustadoše i druge. Nemo su stajale za svojim klupama dok je Egvena niz središte prostorije išla prema kuhinji. Odjednom, Ašelin – punačka i lepuškasta devojka iz Altare – ulete u kuhinju. Pre nego što Egvena stiže do kuhinjskih vrata, Ašelin izađe noseći poslužavnik na kojem je bila uobičajena šolja vrelog čaja i tanjir sa hlebom, maslinama i sirom. Egvena pruži ruke da prihvati poslužavnik, ali devojka maslinaste kože žurno ode do najbližeg stola i spusti ga ispred prazne klupe, neznatno padajući u naklon dok se udaljavala. Srećom po nju, nijedna od Egveninih motrilja nije odlučila da baš u tom trenutku pogleda u trpezariju. Srećom po sve te polaznice koje su stajale.

Na klupi ispred Egveninog poslužavnika nalazio se jastučić. Otrcan i više u zakrpama različitih boja nego što je bilo prvobitne tkanine, ali svejedno jastučić. Egvena ga diže i spusti na kraj stola pre nego što sede. Lako je poželeti dobrodošlicu bolu. Grejala se na toploti sopstvene vatre. Tiho šuštanje pronese se prostorijom, zajednički uzdah. Tek kada ona ubaci maslinku u usta, polaznice sedoše.

Skoro da je istog trena ispljunu – malo nedostaje da bude pokvarena – ali nakon Lečenja bila je mrtva gladna, pa je stoga ispljunula samo košticu u dlan i stavila je na tanjir, ispirajući ukus gutljajem čaja. U čaju ima meda! Polaznice dobijaju med samo u posebnim prilikama. Pokušala je da se ne smeši dok je brisala sve s tanjira – a zaista je sve zbrisala, čak i mrvice hleba i sira, služeći se ovlaženim prstom. Doduše, bilo joj je teško da se ne smeši. Najpre Dosina – jedna Predstavnica! Onda Silvijanino mirenje sa sudbinom, a sada ovo. Dve sestre su daleko važnije od polaznica ili meda, ali sve su to nagoveštaji jednog te istog. Ona dobija rat.

Загрузка...