EJNOMEJA: SMRT-PLANETOLOZI

„Stažisto Borodine“, reče Bikov savijajući novine.

„Vreme je za spavanje, stažisto.“

Jura ustade, zatvori knjigu i posle kraćeg kolebanja stavi je u orman. Neću danas da čitam, pomisli. Treba se na kraju i ispavati.

„Laku noć“, reče.

„Laku noć“, odgovori Bikov i otvori novine.

Ne odvajajući se od svojih papira, Jurkovski mahnu rukom. Kada Jura izađe, Jurkovski upita:

„Šta misliš, Aleksej, šta on još voli?“

„Ko?“

„Naš kadet. Ja znam da on voli i ume vakuumno da zavaruje. Video sam ga na Marsu. A šta još voli?“

„Devojke“, reče Bikov.

„Ne devojke već devojku. On ima fotografiju devojke.“

„Nisam znao.“

„Mogao si da se dosetiš. Kad neko ima dvadeset godina i polazi na daleki let, on fotografije sobom uzima, a posle ne zna šta da radi s njima. U knjigama piše da te fotografije treba krišom gledati i pri tome oči moraju da budu pune suza, a u svakom slučaju barem zamagljene. Samo, u praksi za to niko nema vremena. Ili još nešto, što je mnogo važnije. Ali, vratimo se našem stažisti.“

Bikov ostavi novine, skide naočare i pogleda Jurkovskog.

„Da li si već završio svoje današnje poslove?“ upita.

„Nisam“, reče Jurkovski ljutito. „Nisam završio i ne želim ni da govorim o poslovima. Od ove idiotske birokratije glava mi je kao merica. Želim da se odmorim. Možeš li da mi odgovoriš na moje pitanje?“

„Na to pitanje bi najbolje mogao da ti odgovori Ivan“, reče Bikov. „On je stalno sa njim. Ali, pošto Ivana nema ovde, ja postavljam pitanje tebi. Čini mi se da je to jasno. Ne uzbuđuj se, Volođa, jetra će početi da te boli. Naš stažista je jednostavno još uvek dečak. Vešte ruke, a što se tiče ljubavi — on ništa naročito ne voli, zbog toga što ništa ne zna. Alekseja Tolstoja voli. I Velsa. A Golsvorti mu je dosadan, i Put puteva mu je dosadan. Sem toga, on još mnogo voli Žilina i ne voli jednog barmana u Mirza-Čarleu. Dete je još. Jetra.“


„U njegovim godinama“, reče Jurkovski, „ja sam voleo da pišem stlhove. Maštao sam da postanem pisac. A posle sam negde pročitao da pisci nečim liče na pokojnike: oni vole da se o njima ili govori dobro ili da se uopšte ne govori… Da, šta sam ono hteo da kažem?“

„Ne znam“, reče Bikov. „Prema svemu, ti jednostavno nećeš da radiš.“

„Ne, dozvoli!… Da! Mene interesuje unutrašnji svet našeg stažiste.“

„Stažista je stažista“, reče Bikov.

„Postoje stažisti i stažisti“, usprotivi se Jurkovski. „Ti si takođe stažista, a i ja. Mi smo svi stažisti u službi budućnosti. Stari stažisti i mladi stažisti.

Mi stažiramo ceo život, svaki na svoj način. A kad umremo, potomci ocenjuju naš

rad i izdaju nam diplomu za večito bitisanje.“

„Ili je ne izdaju“, zamišljeno reče Bikov gledajući u tavanicu. „Po pravilu je — ne daju.“

„No pa šta, to je naša krivica, a ne naša nesreća. Uzgred budi rečeno, da li znaš ko uvek dobija diplomu za večito bitisanje?“

„Da?“

„Oni koji vaspitavaju smenu. Takvi kao što je Krajuhin.“

„Da“, reče Bikov. „I još nešto je interesantno: ti ljudi za razliku od drugih uopšte se ne brinu za diplome.“

„A trebalo bi. Mene je uvek, na primer, interesovalo pitanje: da li postajemo bolji iz pokolenja u pokolenje? Zbog toga sam i počeo da razgovaram o našem kadetu. Starci uvek govore: ‘Eh, ova današnja omladina nije ni za šta. A kakvi smo mi bili!’„

„To govore glupi starci, Vladimire. Krajuhin tako nije govorio.“

„Krajuhin jednostavno nije voleo teoriju. On je uzimao mlade, trpao ih u peć i čekao da vidi šta će od njih ispasti. Ako nisu goreli, on je u njima priznavao sebi ravne.“

„A ako su goreli?“

„Po pravilu, mi nismo goreli.“

„No, kao što vidiš, sad si i odgovorio na svoje pitanje“, reče Bikov i ponovo uze novine u ruke. „Stažista Borodin je sada na putu u peć i u peći, prema svemu, neće izgoreti. Kad ga sretneš kroz deset godina, on će te nazvati starom gnjidom, i ti ćeš se, kao pošten čovek, složiti sa njim.“

„Dozvoli, dozvoli“, pobuni se Jurkovski. „Ali, mi ipak i odgovaramo. Dečaka treba nečemu i naučiti? Život će ga naučiti“, kratko reče Bikov.

U kajut-kompaniju uđe Mihailo Antonovič u pidžami, s papučama navučenim na bose noge i ogromnim termosom u ruci.

„Dobro veče, momci“, reče. „Užasno mi se pije čaj.“

„Čaj, to nije loše“, živnu Bikov.

„Ako je čaj, neka bude čaj“, reče Jurkovski i poče da sređuje svoje papire.

Kapetan i navigator postaviše sto, Mihailo Antonovič stavi slatko u činijice, a Bikov svima nali čaj.

„A gde je Jurik?“ upita Mihailo Antonovič.

„Spava“, odgovori Bikov.

„A Vanjuša?“

„Dežura“, odgovori Bikov.

„No, dobro“, reče Mihailo Antonovič. Otpi malo čaja, zažmiri i reče: „Nikada, momci, ne pristanite da pišete memoare. To je dosadan posao, i te kako dosadan!“

„A ti više izmišljaj“, posavetova Bikov.

„Kako to?“

„Kao u romanima. Mlada Marsovka je zatvorila oči i nagnula se prema meni s poluotvorenim ustima. Ja sam je strašno zagrlio.“

„Celu“, dodade Jurkovski. Mihailo Antonovič pocrvene.

„Pazi, pocrvenela je stara gnjida“, reče Jurkovski.

„Znači, nešto je i bilo, a, Miša?“ Bikov se zaceni od smeha i zagrcnu čajem.

„Fuj!“ reče Mihailo Antonovič. „Sram vas bilo!“ Zamisli se i najednom izjavi:

„A znate šta, deco? Pljunuću na te memoare. No, šta mogu da mi urade zbog toga?“


„Ti nam objasni nešto drugo“, reče Bikov. „Kako da utičemo na Juru?“

Mihailo Antonovič se preplaši.

„A šta se desilo? Da nije uradio nešto?“

„Za sada još nije. Ali Vladimir smatra da na njega treba uticati.“

„Mi na njega, ukoliko se ne varam, ionako utičemo. Od Vanje se ne odvaja, a u tebe je, Volođenjka, prosto zaljubljen. Najmanje je već dvadeset puta pričao o tome kako si za pijavicama ušao u pećinu.“

Bikov diže glavu.

„Za kakvim to pijavicama?“ upita.

Mihailo Antonovič poče da se kao krivac vrpolji.

„Ah, to su bajke“, reče Jurkovski ne trepnuvši. „To je bilo još… hm-hm… davno. Postavlja se pitanje: kako uticati na Juru? Dečku se pruža jedinstvena šansa da vidi svet boljih ljudi. Sa naše strane bi bilo jednostavno… hm-hm.“

„Vidiš li, Volođa“, reče Mihailo Antonovič, „Jura je divan dečko. Njega su dobra vaspitali u školi. On ima sve… kako da kažem… osnove dobrog čoveka. Shvati, Volođa, Jura više nikada neće zameniti dobro za zlo.“

„Pravi čovek“, resko reče Jurkovski, „poseduje i široke horizonte.“

„Pravilno, Volođa“, reče Mihailo Antonovič. „Eto, i Jura…“

„Pravog čoveka formiraju samo pravi ljudi, radnici, i samo pravi život, punokrvan i težak.“

„Ali, i naš Jurik…“

„Mi moramo da iskoristimo slučaj i pokažemo Juri prave ljude u pravom, teškom životu…“

„Pravilno, Volođa, i ja sam uveren da će Jurik…“

„Izvini, Mihailo, ali ja još nisam završio. Sutra ćemo biti veoma blizu Ejnomeje. Da li znate šta je to Ejnomeja.“

„Kako da ne?“ reče Mihailo Antonovič. „Asteroid, velika poluosa — dva i šezdeset i četiri dela astronomske jedinice, ekscentricitet…“

„Ne mislim na to“, nestrpljivo ga prekide Jurkovski. „Da li znate da na Ejnomeji već tri godine radi jedinstvena na svetu fizička stanica za istraživanje gravitacije?“

„Kako da ne“, reče Mihailo Antonovič. „Pa tamo je…“

„Ljudi tamo rade u izuzetno teškim uslovima“, nastavi Jurkovski s oduševljenjem.

Bikov ga pažljivo pogleda. „Dvadeset pet ljudi, čvrsti kao dijamanti, pametni, hrabri, ja bih čak rekao — bezumno hrabri! Cvet čovečanstva! Eto, to je divna prilika da upoznamo dečaka sa pravim životom!“

Bikov je ćutao. Mihailo Antonovič reče zabrinuto: „Divna misao, Volođa, ali to je…“

„I baš sada, oni se spremaju da izvrše interesantan eksperiment. Oni proučavaju širenje gravitacionih talasa. Da li znate šta je to smrt-planeta? Komad stene, koji se u potrebnom trenutku u celosti pretvara u zračenje! Neobično poučan prizor!“

Bikov je ćutao. Ćutao je i Mihailo Antonovič.

„Videti prave ljude u procesu pravog rada — zar to nije divno?“

Bikov je ćutao.

„Ja mislim da će to biti veoma korisno našem stažisti“, reče Jurkovski i dodade blažim tonom: „Čak ni ja ne bih imao ništa protiv toga da bacim pogled na to.

Odavno me interesuju uslovi rada smrt-planetologa.“

Bikov najzad progovori.

„Pa šta“, rekao je. „Odista, nije neinteresantno.“

„Uveravam te, Aleksej!“ uzviknu Jurkovski. „Ja mislim da ćemo tamo sigurno svratiti, zar ne?“

„M-da“, neodređeno promrmlja Bikov, i zagleda se u Jurkovskog.

„No, divno“, reče Jurkovski. Baci pogled na Bikova i upita: „Tebe nešto zbunjuje, Aleksej?“

„Evo šta mene zbunjuje“, reče Bikov. „U mojoj maršruti se nalazi Mars. U maršruti imam Bambergu sa tim prljavim kopovima. Imam i nekoliko saputnika Saturna. Postoji i sistem Jupitera. I još koješta. Ali jedne stvari tamo nema.

Ejnomeje nema.“

„Pa, kako da kažem…“ reče Jurkovski spustivši pogled i lupkajući prstima po stolu. „Da smatramo da je to propust uprave, Aljoša.“

„Moći ćeš, Vladimire, da posetiš Ejnomeju sledeći put.“

„Dozvoli, dozvoli, Aljoša. Hm-hm… ja sam ipak generalni inspektor i mogu da izdam naređenje… hm-hm… da se maršruta izmeni…“

„To si mogao odmah da kažeš. Što mi puniš glavu kojekakvim vaspitnim zadacima?“

„Hm, vaspitni zadaci, razume se, takođe… da… Navigatore“, reče Bikov.

„Generalni inspektor naređuje da se promeni kurs. Proračunajte kurs za Ejnomeju.“

„Razumem“, reče Mihailo Antonovič i zabrinuto pogleda Jurkovskog. „Znaš, Volođa, mi imamo malo goriva. Ejnomeja — to je dobar komad puta… Moraćemo dva puta da kočimo. I jedanput da uzimamo zalet. Trebalo je da to kažeš barem pre nedelju dana.“

Jurkovski se gordo isprsi.

„Hm-hm… znaš šta Mihailo? Da li tu u blizini postoje rezervoari sa gorivom?“

„Kako da ne“, reče Mihailo Antonovič. „Ima ih…“

„Biće i goriva“, reče Jurkovski.

„Ako bude goriva, biće i Ejnomeja“, reče Bikov, ustade i priđe svojoj fotelji.

„No, Miša i ja smo sto postavljali, a ti, generalni inspektore, sada sve raspremi.“

„Volterijanci“, reče Jurkovski i poče da rasprema sto. On je bio zadovoljan svojom malom pobedom. Bikov je mogao i da mu se ne potčini. Kapetan broda, koji je vozio generalnog inspektora, takođe je imao svoja ovlašćenja.

Fizička opservatorija Ejnomeja okretala se oko Sunca približno u tački gde se nekada ranije nalazio asteroid Ejnomeja. Gigantska stena prečnika od dve stotine kilometara je za poslednjih nekoliko godina bila u procesu eksperimenata skoro potpuno uništena. Od asteroida je ostao samo redak roj relativno sitnih komada i oblak kosmičke prašine širok sedam stotina kilometara — ogromna srebrna lopta.

Sama fizička opservatorija se malo po čemu razlikovala od teških veštačkih Zemljinih satelita. To je bio sistem cilindara i lopti, povezan cevima, koji se okretao oko osovine. U laboratoriji je radilo dvadeset i sedam fizičara i astrofizičara, čvrstih kao dijamant, pametnih, hrabrih, a često i ‘bezumno hrabrih’. Najmlađi od njih imao je dvadeset i pet godina, najstariji — trideset i četiri.

Posada Ejnomeje se bavila istraživanjem i ispitivanjem kosmičkih zračenja, eksperimentalnih provera teorija polja, vakuumom, superniskim temperaturama, eksperimentalnom kosmogonijom. Svi omanji asteroidi u radijusu od dvadeset megametara od Ejnomeje proglašeni su za smrt-planete: oni su već bili uništeni ili ih je tek trebalo uništiti. Time su se uglavnom bavili kosmogonisti i Frelativisti. Fizičari koji razrađuju teoriju ralativnosti; prim. prev. Male planete su uništavane na razne načine. Njih su pretvarali u roj kamenčića, u oblak prašine ili gasa, a ponekad i u svetlosnu eksploziju. Uništavali su ih u prirodnim uslovima i u jakom magnetnom polju, momentalno ili postepeno, razvlačeći proces na dekade i mesece. To je bio jedini u Sunčevom sistemu kosmogonični poligon, i ako su sada opservatorije u blizini Zemlje pronašle novu zvezdu sa čudnovatim linijama u spektru, pre svega se postavljalo pitanje: gde se u tom trenutku nalazila Ejnomeja i da li se ta zvezda ne nalazi slučajno u rejonu Ejnomeje? Međunarodna uprava kosmičkog saobraćaja je objavila da je zona Ejnomeje zabranjena za sve putničke kosmoplane.

Tahmasib je zakočio kraj Ejnomeje na dva sata pre početka novog eksperimenta.

Relativisti su se spremali da pretvore u zračenje stenu veličine Everesta i mase čije su veličine bile određene s tačnošću od nekoliko grama. Ta smrt-planeta se kretala na periferiji poligona. Tamo je bilo upućeno i desetak kosmoskafa s posmatračima i priborima i na opservatoriji su ostala samo dva čoveka — načelnik i dežurni dispečer.


Dežurni dispečer dočeka Jurkovskog i Juru kraj kesona. To je bio visok, veoma bled, pegav čovek. Oči su mu bile ravnodušne i plave.

„Hm-hm… Dobar dan“, reče Jurkovski. „Ja sam Jurkovski, generalni inspektor MUKS-a.“ Prema svemu, plavooki čovek nije prvi put sretao generalne inspektore.

On mirno, ne žureći se, pogleda Jurkovskog i reče:

„Pa šta ćemo, ulazite.“

Pravooki se mirno okrete leđima Jurkovskom i lupkajući magnetnim blokejima krete hodnikom.

„Stanite!“ povika Jurkovski. „A gde je ovde… hm-hm… načelnik?“

„Ja vas vodim k njemu.“

Jurkovski i Jura požuriše za njim. Jurkovski je poluglasno gunđao:

„Čudnovat ipak… hm-hm… red. Čudan…“

Na kraju hodnika plavooki otvori okrugli otvor i uvuče se kroz njega. Jurkovski i Jura začuše:

„Kostja, k tebi su došli…“

Čulo se kako neko viče zvonkim, veselim glasom:

„Šesti! Saška! Kud juriš, bezumniče? Sažali se na svoju decu!“ Povuci se za sto kilometara, tamo je opasno! Treći! Treći! Ruskim jezikom sam ti rekao! Održavaj vezu sa mnom! Šesti, ne gunđaj na pretpostavljene! Pretpostavljeni se brinu o njemu, a on besan. Vidi ti njega, nezahvalnika jednog.

Jurkovski i Jura se uvukoše u omanju prostoriju prepunu raznih pribora. Pred ispupčenim ekranom je sedeo mršavi, crnoputi momak tridesetih godina, u plavim, ispeglanim pantalonama i beloj košulji sa crnom kravatom.

„Kostja“, pozva ga plavooki i zaćuta.

Kostja okrenu prema gostima veselo, lepo lice s orlovskim nosem, nekoliko sekundi ih je posmatrao, ljubazno se pozdravio, a onda se ponovo okrenu prema ekranu. Na ekranu su se lagano kretale po linijama koordinatnog sistema raznobojne tačke.

„Deveti, zašto si se zaustavio? Šta, nestao ti je entuzijazam? Hajde, prošetaj se još malo napred… Šesti, ti praviš uspehe. Već sam se razboleo od tebe. Šta, da nisi krenuo kući, na Zemlju?“

Jurkovski se zakašlja. Veseli Kostja je izvukao iz jednog uveta kuglicu i okrenuvši se prema Jurkovskom upita:

„Ko ste vi, gosti?“

„Ja sam Jurkovski“, oštro reče Jurkovski.

„Koji Jurkovski?“ veselo i nestrpljivo upita Kostja. „Ja sam znao jednoga, on je bio Vladimir Sergejevič.“

„To sam ja“, reče Jurkovski.

Kostja se obradova.

„Odlično!“ uzviknu on. „Onda stanite uz onaj pult. Okretaćete četvrto dugme — na njemu je napisano arapsko četiri — da ona zvezdica tamo ne izlazi iz kružića…“

„Ali, dozvolite, ipak…“ poče Jurkovski.

„Samo mi ne govorite da niste shvatili!“ povika Kostja. „Inače ću se razočarati u vas.“

Plavooki mu priđe i nešto poče da mu šapuće u uvo. Kostja ga sasluša i stavi u uvo kuglicu.

„Neka mu od toga bude bolje“, reče i povika:

„Posmatrači, slušajte me, preuzimam komandu! Svi sada stoje odlično, kao Zaporošci na slici Rjepina! Samo, više ne dotičite komande! Isključujem se na dva minuta!“ Ponovo je iz uveta izvukao kuglice. „Znači, vi ste postali generalni inspektor, Vladimire Sergejeviču?“ upita.

„Da, postao sam“, reče Jurkovski. „I ja…“

„A ko je ovaj mladić? I on je takođe generalni inspektor? Ezra“, okrenu se on plavookom, „neka Vladimir Sergejevič drži osovinu, a dečku daj da se nečim korisno poigra. Najbolje će biti da ga postavimo uz tvoj ekran i neka gleda…“

„Možda će mi se ipak dozvoliti da ovde kažem dve?“ upita Jurkovski ne obraćajući se nikome određeno.


„Razume se, govorite, „reče Kostja. „Imate čitavih devedeset sekundi.“

„Ja sam hteo… hm-hm… da dospem na jedan, bilo koji, kosmoskaf“, reče Jurkovski.

„Oho!“ reče Kostja. „Bolje bi bilo da ste mi zatražili točak od trolejbusa. A bilo bi ipak najbolje kad biste hteli da okrećete dugme broj četiri. Na kosmoskafe ne mogu čak ni ja. Tamo je sve puno, kao na Blumbergovom koncertu. A pažljivo okrećući dugme vi povećavate preciznost eksperimenta za jedan i po procenat.“

Jurkovski veličanstveno sleže ramenima.

„No, dobro“, reče on. „Vidim da ću morati… A zašto… hm-hm… to kod vas nije automatizovano?“ Kostja je već stavljao u uvo svoju kuglicu. Dugajlija Ezra reče kao iz bureta:

„Oprema. Đubre. Zastarela.“

Uključio je veliki ekran i pozvao Juru prstom da mu priđe. Jura priđe ekranu i baci pogled na Jurkovskog. Jurkovski je, tužno izvivši obrve, držao dugme i posmatrao ekran pred kojim je stajao Jura. Jura se takođe zagleda u ekran. Na ekranu se videlo nekoliko okruglih svetiih mrlja, koje su ličile ili na krmače ili na repu. Koščatim prstom Ezra pokaza na jednu mrlju:

„Kosmoskaf“, reče.

Kostja ponovo poče da komanduje:

„Posmatrači, još ne spavate? Šta vam se to vuče? Ah, vreme! Sram te bilo, Saša, pa ostalo je još samo tri minuta. Korito? Ah, fotonsko korito? Stigao nam je generalni inspektor. Pažnja, ovo je sad ozbiljno. Ostalo je trideset… dvadeset devet…“

Ezra prstom pokaza centar ekrana:

„Ovde“, reče.

Jura pogleda u centar. Tamo nije bilo ništa.

„Petnaest… četrnaest… Vladimire Sergejeviču, držite osovinu… deset… devet…“

Jura je gledao. Ezra je takođe okretao dugme, prema svemu i on je držao neku osovinu.

„Tri… dva… jedan… nula!“

U centru ekrana se pojavi bela tačka. Zatim ekran pobele, pa postade zaslepljujuće beo i na kraju pocrne. Negde ispod tavanice prodorno i kratko zazvoniše nekakva zvonca. Upališe se i ugasiše crvene lampice na pultu kraj ekrana. I ponovo se na ekranu pojaviše okrugle mrlje koje su ličile na krmače.

„Gotovo“, reče Ezra i isključi ekran.

Kostja se vešto spusti na pod.

„Osovina više ne mora da se drži“, reče. „Svlačite se, počinje prijem.“

„Šta je to?“ upita Jurkovski.

Kostja odnekud iza pulta izvuče kutiju s pilulama. „Poslužite se“, reče on. „To, razume se, nije čokolada, ali je zato korisno.“

Ezra priđe i ćutke uze dve pilule. Jednu pruži Juri. Jura neodlučno pogleda Jurkovskog.

„Pitam, šta je to?“ upita Jurkovski.

„Gama-radiofag“, objasni Kostja. Bacio je pogled na Juru. „Jedite, jedite mladiću“, reče. „Sada ste dobili četiri rendgena, a to nije šala.“

„Da“, reče Jurkovski. „To je tačno.“

Pruži ruku prema kutiji. Jura stavi pilulu u usta. Bila je veoma gorka.

„Čime možemo da budemo korisni generalnom inspektoru?“ upita Kostja stavljajući kutiju nazad na pult.

„Ja sam u stvari… hm-hm… hteo da prisustvujem eksperimentu“, reče Jurkovski, „a istovremeno… hm-hm… da vidim kakva je situacija na stanici… potrebe radnika… žalbe najzad… Šta? Evo, vidim da je laboratorija loše zaštićena od zračenja… Tesno. Loša automatizacija, zastarela oprema… Šta?“

Kostja uzdahnuvši reče:


„Da, to je istina, gorka istina kao gama-radiofag. Ali, ako me upitate na šta se žalim, ja ću morati da vam odgovorim da se ne žalim ni na šta. Razume se, žalbi ima. Kako bi u ovom svetu moglo bez žalbi? Ali to nisu naše žalbe, to su žalbe na nas. I, morate se složiti sa mnom da bi bilo smešno kada bi vama, generalnom inspektoru, počeo da pričam o tome zbog čega se žale na nas. Uzgred, da vam se možda ne jede? Dobro je što nećete. Pokušajte da pronađete bilo šta za jelo u našem podrumu… Najbliži tanker sa hranom će stići ili večeras ili sutra, i to je, verujte mi, veoma tužno, jer su fizičari navikli da jedu svaki dan i nikakve greške u snabdevanju ne mogu da ih oduče od toga. No, a ako hoćete ozbiljno da čujete moje mišljenje o žalbama, onda ću vam reći kratko i jasno, kao devojci koju volim: ti diplomirani kojekakvovići iz našeg dragog MUKS-a se uvek žale na nešto. Ako radimo brzo, oni se žale da radimo brzo i da brzo uništavamo dragocenu unikatnu opremu, da nam stalno sve propada i da oni ništa ne mogu da stignu da urade. A ako radimo sporo… Uostalom, šta govorim? Još se nije našao neko ko bi se žalio na to da radimo sporo. Uzgred budi rečeno, Vladimire Sergejeviču, vi ste bili odličan planetolog, mi smo svi učili po vašim knjigama i raznim tamo izveštajima! Zašto ste došli u MUKS, i to još kao generalni inspektor?“

Jurkovski zaprepašćeno pogleda Kostju. Jura se skupi, očekujući eksploziju, grom. Ezra je stajao i potpuno ravnodušno treptao svojim kravljim trepavicama.

„Hm-hm-hm…“ namrštivši se otezao je Jurkovski. „A zašto da ne?“

„Ja ću vam objasniti zašto ne“, reče Kostja udarajući ga prstom u grudi. „Vi ste dobar naučnik, vi ste stvaralac savremene planetologije! Iz vas je od samog detinjstva izbijao gejzir ideja! Da gigantske planete moraju da imaju prstenove, da planete mogu da se kondenzuju bez centralne svetlosti, da su Prstenovi Saturna veštačkog porekla, upitajte Ezru ko je sve to izmislio? Ezra će vam reći: ‘Jurkovski!’ I vi ste se odrekli svega toga, predali ste to u ruke raznim tamo nespretnjakovićima, a sami ste postali ‘kojekakvović’!“

„No, šta vam je!“ reče Jurkovski dobroćudno. „Ja sam samo… hm-hm… običan naučnik…“

„Bili ste običan naučnik. A sada ste, izvinite za izraz, običan generalni inspektor! No, recite mi ozbiljno: zašto ste došli ovamo? Niti možete nešto da me upitate niti da me posavetujete, a da i ne govorimo o pomoći. No, recimo, ja ću vas, reda radi, povesti iz laboratorije u laboratoriju i mi ćemo koračati kao dva mesečara i ustupaćemo put jedan drugom pred svakim vratima. I učtivo ćemo ćutati, jer vi ne znate kako da pitate, a ja ne znam kako da odgovorim. Potrebno je sakupiti svih dvadeset i sedam ljudi da bi se saznalo šta se radi na stanici, a dvadeset i sedmoro ovamo ne može da se stisne čak ni iz poštovanja prema generalnom inspektoru, jer je ovde tesno, jedan čak živi u liftu…“

„Vi pogrešno mislite… hm-hm… da mene to raduje“, zvaničnim glasom ga prekide Jurkovski. „Pritom mislim na takvu prenaseljenost… hm-hm… stanice. Ukoliko se ne varam, stanica je proračunata na posadu od pet gravimetrista. I kada biste se vi, kao rukovodilac stanice, pridržavali postojećih uputstava MUKS-a…“

„Pa, Vladimire Sergejeviču!“ veselo uzviknu Kostja. „Druže generalni inspektore!

Ljudi hoće da rade! Da li gravimetristi hoće da rade? Hoće. Relativisti? Takođe hoće. I ne govorim o kosmogonistima, koji su se ovamo ugurali preko mog leša. A na Zemlji se nalazi još jedno sto pedeset ljudi koji gore od nestrpljenja.

Pomisli, spavati u liftu! Šta, čekati dok MUKS završi izgradnju nove stanice?

Ne, planetolog Jurkovski bi zaključio sasvim drugačije. On ne bi počeo da me prekoreva zbog prenaseljenosti. I ne bi ni zahtevao od mene da mu sve objasnim.

Tim pre što on nije Gejzenberg i što ne bi shvatio više od polovine. Ne, planetolog Jurkovski bi rekao: „Kostja! Meni je potrebno da eksperimentalno dokažem moju novu ideju. Dajte da radimo, Kostja!“ Tada bih vam ustupio svoj krevet, a sam bih se smestio u sigurnosnl lift i mi bismo zajedno radili sve donde dok nam sve ne bi bilo jasno kao prolećno jutro! A vi dolazite da sakupljate žalbe. Kakve žalbe može da ima čovek koji se bavi interesantnim poslom?“


Jura s olakšanjem uzdahnu. Do eksplozije groma nije došlo. Lice Jurkovskog je postajalo sve zamišljenije.

„Da“, reče on. „Vi ste, znate li, u pravu… hm-hm… Kostja. Odista, nije trebalo da ovamo dođem… hm-hm… tako. I ja vam… hm-hm… zavidim, Kostja. S vama bih radio s najvećim zadovoljstvom. Ali… hm-hm… postoje stanice i… hm-hm… stanice. Vi ne možete ni da zamislite, Kostja, koliko se bezobrazluka dešava u našem sistemu. I zbog toga je planetolog Jurkovski morao da postane… hm-hm… generalni inspektor Jurkovski.“

„Bezobrazluci“, brzo reče Kostja, „to je stvar kosmičke policije…“

„Ne uvek“, reče Jurkovski, „nažalost, ne baš uvek…“

U hodniku nešto poče da lupa. Začu se lupkanje magnetnih potkovica. Neko povika:

„Kostjaaa! Zakašnjenje! Za tri milisekunde!…“

„O!“ reče Kostja. „To idu moji radnici, sad će zatražiti da jedu. Ezra“, reče, „kako da im saopštimo da će tanker stići tek sutra?“

„Kostja“, reče Jurkovski, „daću vam sanduk konzervi.“

„Vi ste bog. Šalite se!“ obradova se Kostja. „Duplo daje onaj koji daje na vreme. Smatrajte da sam vam dužan dva sanduka konzervi!“

Kroz otvor su jedan za drugim ušla četvorica i u prostoriji odjednom čovek nije imao gde da se okrene. Juru odgurnuše u ugao i ogradiše ga širokim leđima. On je dobro mogao da vidi samo kovrdžavi Ezrin potiljak, nečiju obrijanu glavu i još

jedan mišićavi potiljak. Osim toga, video je i noge — one su se nalazile nad glavama, a gigantske cipele s izlizanim potkovicama su se nalazile samo na dva centimetra od obrijane glave. U prostoru između leđa i potiljka Jura je s vremena na vreme video orlovski Kostjin nos i bradato lice četvrtog radnika.

Jurkovski se nije video, verovatno su i njega saterali u neki ugao. Govorili su svi odjednom.

„Razbacivanje tačaka je veoma malo. Brojao sam na brzu ruku, ali mi se čini da su neosporne tri milisekunde…“

„Ipak, dakle, tri, a ne šest!“

„Nije stvar u tome! Važno je da je ispod granice dozvoljenih odstupanja!“

„Kada bismo Mars digli u vazduh, to bi bila preciznost!“

„Da, dragoviću, tada bismo mogli polovinu graviskopa da uklonimo!“

„Najomrznutiji pribor — graviskop! I ko ga je samo izmislio?“

„Reci hvala što postoji barem takav kakav je. Znaš kako smo to ranije radili?“

„Pazi, već mu se ne dopadaju ni graviskopi!“

„A da li će nam dati da nešto jedemo?“

„Uz reč o jelu, Kostja: pojeli smo sav radiofag.“

„Da, dobro je što si se setio. Kostja, daj nam tablete.“

„Momci, čini mi se da sam slagao. Ne tri već četiri milisekunde.“

„Ne brbljaj. Daj Ezri. Ezra će izračunati kako treba.“

„Pravilno… Ezra, uzmi, golubiću, ti si od svih nas najhladnokrvniji, ruke mi se tresu od uzbuđenja.“

„Eksplozija je bila izuzetno lepa. Umalo nisam oslepeo. Volim anihilacione eksplozije! Osećaš se kao tvorac, čovek budućnosti…“

„Slušaj, Kostja, šta to Pagava govori, da će sada biti samo žarište eksplozije?

A mi?“

„Imaš li savesti? Ili možda uobražavaš da je ovo gravitaciona opservatorija? A šta su ti kosmogonisti, pastorčad, a?“

„Oj, Fanas, ne uleći u taj spor. Ipak je ovde Kostja glavni. A zašto uopšte postoje pretpostavljeni? Da bi sve bilo u redu.“

„Kakvog onda ima smisla postavljati svog čoveka za pretpostavljenog?“

„Oho! Više ne odgovaram ni za načelnika? Šta je to, buna? Gde su moji mačevi, manžetne i pištolji?“

„Uzgred budi rečeno, ja bih nešto i pojeo.“

„Proračunao sam“, reče Ezra.

„No?“

„Ne žurite ga, on ne može tako brzo.“

„Tri i osam.“

„Ezra! Svaka tvoja reč je čisto zlato!“

„Greška plus-minus dva koma dva.“

„Kako je danas brbljiv naš Ezra!“

Jura ne izdrža već prošapta Ezri na uvo:

„Šta se desilo? Zašto se svi toliko raduju?“

Ezra promrmlja jedva okrenuvši glavu:

„Dobili su šta su hteli. Dokazali su. Gravitacija se širi. Brže od svetlosti.

Prvi su dokazali.“

„Tri i osam, momci“, objavi obrijana glava, „to znači da smo obrisali nos onom kojekakvoviću iz Lenjingrada. Kako se ono…“

„Odličan početak. Sada samo nešto da pojedemo, pobijemo kosmogoniste i izistinski se prihvatimo posla.“

„Slušajte naučnici, a zašto nije došao Kramer?“

„On kaže da ima još dve konzerve. Sada ih traži kod sebe u starim papirima.

Priredićemo pir izgladnelih — konzerva na četrnaest ljudi.“

„Pir izgladnelih telom i siromašnih duhom.“

„Tiho, naučnici, i ja ću vas obradovati.“

„A za kakve je konzerve lagao Valerije?“

„Po nepotvrđenim glasovima, on ima konzervu kompota od bresaka i konzervu rakova…“

„Kad bi bila kobasica… Da li će ovde neko da me sluša ili neće? Mirno, vi, naučnici! Tako. Mogu da vas izvestim da se među nama nalazi jedan generalni inspektor — Jurkovski, Vladimir Sergejevič. On nam poklanja sanduk konzervi sa svoga stola!“

„Ozbiljno?“ upita neko.

„Ne, to čak nije ni oštroumno. Ko se još tako šali?“

Odnekud iz ugla se začu:

„Hm-hm… Dobar dan.“

„A? Vladimir Sergejevič? Kako vas to nismo zapazili?“

„Izbezobrazili smo se ovde, drugovi smrt-planetolozi.“

„Vladimire Sergejeviču! Da li je istina ono za konzerve?“

„Najistinitija istina“, reče Jurkovski.

„Ura!“

„I još jednom…“

„Ura!“

„I još jednom…“

„U r-r-r-a-a!“

„Mesne konzerve“, objasni Jurkovski. Kroz prostoriju odjeknu uzdah.

„Ah, zašto ovde vlada bestežinsko stanje? Trebalo bi bacati uvis takvog čoveka.

Na rukama bi ga trebalo nositi.“

Kroz otvoreni otvor se pojavi još jedna brada.

„Šta urlate?“ mračno upita ta glava. „Dobili ste rezultat koji ste hteli, a da li znate da nemamo šta da jedemo? Tanker će tek sutra da se dovuče.“

Izvesno vreme svi su bradu gledali. Na kraju čovek sa mišićavim potiljkom zamišljeno reče:

„Prepoznajem kosmogonistu po rečniku.“

„Momci, pa on je gladan!“

„Kako da ne! Kosmogonisti su uvek gladni!“

„Kako bi bilo da njega pošaljemo po konzerve?“

„Pavle, prijatelju“, reče Kostja, „sad ćeš otići po konzerve. Idi, navuci vakuum-skafander.“

Bradati momak ga sumnjičavo pogleda.

„Jura“, reče Jurkovski, „odvedi druga na Tahmasib. Uostalom, to ću ja učiniti…“

„Dobar dan, Vladimire Sergejeviču“, reče bradonja šireći lice u osmejak. „Kako ste stigli do nas?“


Iz prostorije su izišli prvo Jurkovski, a za njim bradonja.

„Dobar je čovek Jurkovski. Dobar čovek.“

„A zašto je došao u inspekciju?“

„On nije ni došao ovamo u inspekciju. Ja sam ga shvatio tako da ga je jednostavno interesovalo kako je kod nas.“

„Onda, neka ga.“

„A ne bi mogao da kaže neku reč za proširenje programa?“

„Proširenje programa — može. Samo se bojim da nam ne smanji broj radnika. Idem da uklonim svoj krevet iz lifta.“

„Da, inspektori ne vole kad se živi u liftu.“

„Naučnici, ne plašite se. Ja sam mu već sve ispričao. On nije takav. Pa to je Jurkovski!“

„Momci, pođimo da nađemo trpezariju. Da je smestimo u biblioteku, a?“

„Biblioteku su zauzeli kosmogonisti.“

Svi su, jedan po jedan, počeli da izlaze iz prostorije. Tada je čovek s mišićavim potiljkom prišao Kostji i tiho rekao:

„Daj mi još jednu pilulu, Kostja. Nešto mi je muka…“

Ejnomeja je odavno ostala iza njih. Tahmasib je leteo prema Bambergi — u carstvo tajanstvene Space Pearl Limited. Jura se probudio kasno noću — bolela ga je i svrbela ruka od injekcije i užasno je bio žedan. Začuo je teške korake u hodniku. Učinilo mu se čak da je čuo prigušeno stenjanje. ‘Priviđenja’, pomisli,

‘samo je još to nedostajalo’. Ne silazeći s kreveta, otvori vrata i baci pogled u hodnik. U hodniku je, čudno se iskrivivši, stajao Jurkovski u svom divnom halatu. Lice mu je bilo oteklo, oči su mu bile zatvorene. Učestalo je i teško disao poluotvorenim ustima.

„Vladimire Sergejeviču!“ preplašeno ga pozva Jura. „Šta vam je?“

Jurkovski brzo otvori oči i pokuša da se ispravi, ali mu to ne pođe za rukom.

„Ti-ho!“ reče preteći, brzo, iskrivivši se još više. Pođe ka Juri. Jura se pomeri i propusti ga da uđe u njegovu kabinu. Jurkovski zatvori vrata za sobom i oprezno sede pored Jure.

„Zašto ne spavaš?“ upita ga tiho.

„Šta vam je, Vladimire Sergejeviču?“ promrmlja Jura. „Loše vam je?“

„Gluposti, jetra.“ Jura je užasnuto posmatrao njegove ruke koje su pritiskale želudac. „Uvek me tako muči, podla, posle ozračivanja… A ipak, nismo badava bili na Ejnomeji. Eto, to su ljudi, Jura! Pravi ljudi! Radnici. Čisti. I nikakvi kojekakvovići ih neće omesti u njihovom radu.“ Oprezno se osloni leđima o zid i Jura mu brzo podmetnu pod leđa jastuk. „Smešna reč ‘kojekakvovići’ zar ne, Jura?

A uskoro ćemo ugledati druge ljude… Sasvim druge… Trule, prljave… Gore od marsovskih pijavica… Ti ih, razume se, nećeš videti, a ja ću morati…“

Zatvorio je oči. „Jura… Izvini, ali možda ću ovde zaspati… Uzeo sam. .

lek… Ako zaspim… idi… kod mene da spavaš…“

Загрузка...