TAHMASIB: GIGANTSKA FLUKTUACIJA

Svi su, kao i obično, pred ručak bili zaposleni. Jura se dosađivao nad Kursom teorije metala. Ljutit, neispavan, Jurkovski je nemarno prelistavao nekakav izveštaj. S vremena na vreme je zevao prikrivajući usta dlanom. Bikov je sedeo u svojoj fotelji i čitao poslednje časopise. To je bio dvadeset i četvrti dan puta, negde između orbite Jupitera i Saturna.

„Promena kristalne rešetke kadmijumskog tipa u zavisnosti od temperature u oblasti niskih temperatura se određuje, kao što smo videli, odnosom…“ čitao je Jura. Pomisli: Interesantno, šta li će se desiti kad Aleksej Petrovič pročita i poslednji časopis? Setio se priče Koldvela kako je neki momak jednog vrelog podneva seckao nožem palicu i kako su svi čekali šta će se desiti kada odseče i poslednji komadić. Prasnuo je u smeh, i tog trenutka se Jurkovski naglo okrenu prema Bikovu.


„Kad bi znao, Aleksej“, reče on, „do koje mi je mere sve to dojadilo, kako bih želeo da se razdrmam…“

„Uzmi od Žilina tegove“, posavetova mu Bikov. „Ti odlično znaš o čemu govorim“, reče Jurkovski.

„Nagađam“, progunđa Bikov. „Odavno već nagađam.“

„I šta o svemu tome… hm-hm… misliš?“

„Neumoran starac“, reče Bikov i zatvori časopis. „Ti više nemaš dvadeset i pet godina. Zašto stalno letiš kao žrebe pred rudu?“

Jura sa zadovoljstvom poče da sluša.

„Zašto… hm-hm… pred rudu?“ začudi se Jurkovski. „To će biti potpuno bezopasno proučavanje…“

„A možda je dosta?“ reče Bikov. „Isprva potpuno bezopasno ulaženje u pećinu kod pijavica, posle bezopasno svraćanje smrt-planetolozima — uzgred, kako tvoja jetra? — i na kraju ovaj piratski napad na Bambergu.“

„Dozvoli, ali to je bio moj dug“, reče Jurkovski.

„Tvoj dug je bio da pozoveš direktora na Tahmasib, mi bismo mu ovde zajedničkim snagama natrljali nos, pripretili bismo mu da ćemo spaliti rudnik reaktorom, zamolili bismo radnike da nam predaju gangstere i one koji peku rakiju — i sve bi se završilo bez glupave pucnjave. Kakva ti je to navika da uvek ideš

najopasniim putem?“

„Šta to znači ‘najopasnijim putem’?“ reče Jurkovski. „Opasnost je pojam subjektivan. Tebi to izgleda opasno, a meni — ne.“

„Odlično“, reče Bikov. „Jurcanje po Prstenu Saturna mi izgleda opasno. Zato ga ne dozvoljavam.“

„Dobro, dobro“, reče Jurkovski. „O tome ćemo još porazgovarati.“ Ljutito je nastavio da prelistava izveštaj i ponovo se okrenuo Bikovu. „Ponekad me prosto čudiš, Aleksej!“ izjavi. „Kad bih naišao na čoveka koji bi te nazvao kukavicom, ja bih ga zalepio za zid, ali ponekad bacim pogled na tebe, i…“ Ponovo je zatresao glavom i prevrnuo još nekoliko stranica izveštaja koji je stajao pred njim.

„Postoji budalasta hrabrost“, poučno reče Bikov.

„A postoji i razumna hrabrost.“

„Razumna hrabrost — to je katahreza! Spajanje nespojivih pojmova; prim. prev.

‘Mirnoća planinskog potoka, hladnoća letnjeg sunca’, kako govori Kipling.

Bezumlju hrabrih mi pevamo pesmu!…“

„Otpevali smo i — basta“, reče Bikov. „U naše doba treba raditi, a ne pevati. Ja ne znam šta je to katahreza, ali razumna hrabrost — to je jedini vid hrabrosti koji je prihvatljiv u naše doba. Bez raznih tamo… pokojnika. Kome je potreban pokojnik Jurkovski?“

„Kakav utilitarizam!“ uzviknu Jurkovski. „Neću da kažem da sam u pravu samo ja!

Ali ne zaboravi da postoje ljudi različitih temperamenata. Eto, meni, recimo, opasne situacije prosto pričinjavaju zadovoljstvo. Meni je dosadno da živim tek ovako! I, hvala bogu, nisam samo ja takav…“

„Znaš šta, Volođa“, reče Bikov. „Sledeći put povedi sa sobom kao kapetana Bagrata — ako dotle još bude živ — i leti s njim ako hoćeš i na samo Sunce. A ja nemam nameru da blagosiljam takva tvoja zadovoljstva.“

Obojica ljutito zaćutaše. Jura nastavi da čita: ‘Promena kristalne rešetke kadmijumskog tipa u zavisnosti od temperature…’ Zar je Bikov u pravu, pomisli.

To je nepravedno, ako je u pravu. Tačno govore oni koji kažu da je najpametnije — istovremeno i najdosadnije...

Iz komandnog odeljenja iziđe Žilin s listićem papira u ruci. Priđe Bikovu i reče poluglasno:

„Evo, Aleksej Petroviču, ovo Mihailo Antonovič predaje…“

„Šta je to?“ upita Bikov.

„Program kibernavigatora za let od Japeta.“

„Dobro, ostavi, pogledaću, „reče Bikov.


No, već program leta od Japeta, pomisli Jura. Oni će odleteti još nekud, a mene više ovde neće biti. Tužno pogleda Žilina. Žilin je bio u istoj onoj kariranoj košulji sa zavrnutim rukavima.

Jurkovski iznenada reče:

„Shvati ovo, Aleksej. Ja sam već star. Kroz godinu ili najkasnije dve, ja ću zauvek ostati na Zemlji, kao Dauge, kao Miša… I možda je ovaj let — moja poslednja šansa. Zašto nećeš da me pustiš?…“

Žilin na vrhovima prstiju prođe kroz kajut-kompaniju i sede na divan.

„Neću da te pustim ne samo zbog toga što je to opasno“, lagano reče Bikov, „već i zbog toga što je to besmisleno opasno. No, Vladimire, kakva je to sumanuta ideja — veštačko poreklo Prstenova Saturna? To je starački marazam, časna reč…“

„Ti si oduvek bio bez mašte, Aleksej“, suvo reče Jurkovski. „Kosmogonija Prstenova Saturna nije jasna i ja smatram da moja hipoteza ima isto takvo pravo na postojanje kao i bilo koja druga, da tako kažem, racionalna. Ja ne govorim o tome da svaka hipoteza ima svoju naučnu vrednost. Hipoteza mora da ima i moralno značenje. Ona mora da budi uobrazilju i tera ljude da misle…“

„Kakve veze s tim ima uobrazilja?“ reče Bikov.

„To je čist proračun. Verovatnoća dolaska bića baš u Sunčev sistem je mala.

Verovatnoća toga da bi im palo na pamet da uništavaju satelite i od njih prave Prsten, ja mislim da je još manja…“

„Šta mi znamo o verovatnom?“ upita Jurkovski. „Recimo da si u pravu“, reče Bikov. „Recimo da su odista nekada davno u Sunčev sistem stigla bića iz nekog drugog sistema i da su napravila veštački prsten oko Saturna. Obeležili su se, da tako kažemo. Ali, zar ti računaš na to da ćeš naći potvrdu svoje hipoteze u tom prvom i jedinom istraživanju u Prstenu?“

„Šta mi znamo o verovatnom?“ ponovi svoje pitanje Jurkovski.

„Ja znam jedno“, ljutito reče Bikov, „da nemaš apsolutno nikakvih šansi da saznaš i da je cela ta ideja suluda.“

Ponovo su zaćutali i Jurkovski je ponovo počeo da čita svoj izveštaj. Imao je tužno i veoma staro lice. Juri ga je najednom bilo užasno žao, ali on nije znao kako da mu pomogne.

Jura pogleda u Žilina. Žilin je nesto razmišljao. Bikov se pravio kao da čita časopis. Po svemu se videlo da je i njemu bilo žao Jurkovskog.

Žilin najednom reče:

„Aleksej Petroviču, a zašto vi smatrate da su šanse male i da zbog toga treba odbaciti sve nade?“

Bikov spusti časopis.

„Ti si drugog mišljenja?“

„Svet je veliki“, reče Žilin. „Meni su se dopale reči Vladimira Sergejeviča:

‘šta mi uopšte znamo o verovatnom?’„

„No, a šta ne znamo o verovatnom?“ upita Bikov. Jurkovski se trže, ali ne odvoji glavu od izveštaja.

„Setio sam se jednog čoveka“, reče Žilin. „Imao je interesantnu sudbinu…“

Žilin se neodlučno zaustavi. „Možda vam smetam, Vladimire Sergejeviču?“

„Pričaj“, naredi Jurkovski i odlučno zalupi izveštaj.

„To će potrajati“, upozori ga Žilin.

„Tim bolje“, reče Jurkovski. „Pričaj!“

I Žilin poče da priča.

Priča o gigantskoj fluktuaciji.

Ja sam tada još bio dečak, mnoge stvari nisam mogao da shvatim i mnogo šta sam zaboravio, možda čak i ono najinteresantnije. Bila je noć, lice tog čoveka nisam ni video. A glas mu je bio najobičniji — malo tužan i sipljiv, i ponekad je kašljucao, kao da je bio zbunjen. Jednom rečju, ako bih ga sreo još koji put na ulici, sigurno ga ne bih prepoznao.

Susreli smo se na plaži. Ja sam se upravo bio okupao i sedeo sam na steni. Onda sam začuo kako se iza mene počela da ruši zemlja — to se on spuštao niz nasip, zamirisao je duvanski dim i on je stao pored mene. Kao što sam već rekao, sve se to dešavalo noću. Nebo je bilo pokriveno oblacima, počinjala je bura. Po plaži je duvao jak, topao vetar. Neznanac je pušio. Vetar je izbacivao iz njegove cigarete dugačke narandžaste iskre, koje su letele i nestajale nad pustom plažom. To je bilo jako lepo i ja se toga odlično sećam. Imao sam šesnaest godina i nisam ni pomišljao na to da će početi da razgovara sa mnom. Ali on je počeo da govori. I počeo je jako čudno.

„Svet je pun čudnovatih stvari“, rekao je.

Ja sam zaključio da on jednostavno razmišlja naglas i oćutao sam. Okrenuo sam se i pogledao ga, ali nisam ništa video, bilo je suviše mračno. A on ponovi:

„Svet je pun čudnovatih stvari.“ Onda ponovo povuče dim iz svoje cigarete zasuvši me čitavom kišom iskrica.

Ja sam ponovo oćutao: bio sam stidljiv. Popušio je cigaretu do kraja, zapalio novu i seo na stenu pored mene. S vremena na vreme počinjao je nešto da mrmlja, ali šum vode je zaglušivao njegove reči i ja sam čuo samo nerazumljivo brundanje. Na kraju glasno reče:

„Ne, to je već suviše. Ja to moram nekome da ispričam.“

I obrati se meni, prvi put od trenutka svog dolaska na plažu:

„Ne odbijajte da me saslušate, molim vas.“

Ja, razume se, nisam odbio. On reče:

„Samo, biću prinuđen da počnem izdaleka, jer ako vam odmah ispričam sve, vi jednostavno ništa nećete shvatiti i nećete mi verovati. A meni je veoma važno da mi verujete. Meni niko ne veruje, a već je to otišlo jako daleko… To je počelo još u detinjstvu. Počeo sam da sviram violinu i razbio sam četiri čaše i tacnu.“

„Kako to?“ upitah ga. I odmah se setih nekog vica u kome jedna dama govori drugoj: „Možete da zamislite, juče je domar bacao drva u naš podrum i razbio nam luster.“ Postoji takav stari vic.

Neznanac se tužno nasmeja i reče:

„Evo, zamislite, to se desilo. Tokom prvog meseca učenja. Već tada je moj nastavnik rekao da on u životu nije video ništa slično.“

Ja sam oćutao, ali sam takođe pomislio da je to moralo da izgleda veoma čudnovato. Zamislio sam ga kako razmahuje gudalom i kako s vremena na vreme njime udara u vitrinu. To je odista moglo daleko da ga odvede.

„To je prirodni fizički zakon“, objasni on iznenada. „Pojava rezonancije.“ I on mi, jednim dahom, ispriča anegdotu iz školske fizike o tome kako je preko mosta maršovala četa vojnika i kako se most zbog toga srušio. Posle mi je objasnio da čaše i tacne takođe mogu da se razbiju rezonancijom, ako se pronađu zvučna treperenja odgovarajuće učestalosti. Moram da kažem da sam od tog trenutka jasno shvatio da je zvuk — vibracija.

Neznanac mi je objasnio da je rezonancija u svakodnevnom životu (u domaćinstvu, kako se on izražavao) stvar veoma retka i oduševljavao se time što je neki stari zakonik uzimao u obzir i takvu sitnicu i predviđao kažnjavanje vlasnika onog petla koji svojim kukurekanjem razbije susedu bokal.

Ja sam se složio s tim da to odista mora biti vrlo retka pojava. Do tog trenutka nisam o tome ništa bio čuo.

„Veoma, veoma retka“, reče on. „A ja sam samo za mesee dana svojom violinom razbio četiri čaše i jednu tacnu. Ali, to je bio samo početak.“

Zapalio je novu cigaretu.

„Uskoro su moji roditeljl i prijatelji zapazili da ja narušavam zakon sendviča.“

Odlučih da se ne obrukam i rekoh:

„Čudno prezime.“

„Kakvo prezime?“ upita on. „Ah, zakon? Ne, to nije prezime. To je… kako da vam kažem… nešto šaljivo. Znate, postoji čitava grupa uzrečica: došao kao kec na jedanaest… Sendvič uvek pada buterom na zemlju… U tom smislu da se loše češće dešava od dobrog. Ili u naučnoj formulaciji: verovatnoća željenog događaja je uvek manja od polovine.“

„Polovine čega?“ upitah, ali odmah shvatih da sam izvalio glupost. On se začudi.


„Zar vi ne znate teoriju verovatnoće?“ upita me. Odgovorio sam mu da to još

nismo učili u školi.

„Onda ništa nećete moći da shvatite“, reče razočarano.

„A vi objasnite“, rekoh ljutito i on poče da mi objašnjava. Objasnio mi je da je verovatnoća — kvantitativna karakteristika mogućnosti dešavanja ovog ili onog događaja.

„A kakve veze s tim imaju sendviči?“ upitah.

„Sendvič može da padne ili buterom prema zemlji Ili buterom okrenutim nagore“, reče. „Eto, ako govorimo uopšteno, ako budete bacali sendvič na sreću, on će padati čas ovako čas onako. U polovini sIučajeva on će pasti buterom nagore, a u polovini — buterom prema zemlji. Da li vam je jasno?“

„Jeste“, rekoh. I zbog nečeg se setih da još nisam večerao.

„U takvim slučajevima se govori da je verovatnoća željenog rezultata jednaka polovini.“

Dalje mi je ispričao da ako bi se sendvič bacao sto puta, on može da padne buterom okrenutim nagore ne pedeset, već pedeset i pet ili dvadeset puta, i da samo u slučaju ako se eksperiment ponavlja mnogo puta, može da se dobije rezultat približan polovini. Ja zamislih taj nesrećni sendvič sa buterom (možda čak i s kavijarom) kako izgleda pošto je hiljadu puta padao na pod i upitah da li odista postoje ljudi koji se time bave. On poče da mi objašnjava da se u tu svrhu koristi ne sendvič već novčić, kao u igri ‘kruna-pismo’, sve više zalazeći u detalje, tako da sam uskoro sasvim prestao da ga slušam i sedeo gledajući natmureno nebo, misleći o tome da će prema svemu padati kiša. Iz te prve lekcije iz teorije verovatnoće ja sam zapamtio o jedan termin — matematičko iščekivanje.

Neznanac je taj termin često upotrebljavao, a ja sam svaki put zamišljao ogromnu prostoriju, kao čekaonicu, sa podom u pločicama, u kojoj sede ljudi sa tašnama i bacaju s vremena na vreme u vazduh novčiće i sendviče i nešto iščekuju. I sada to često vidim u snu. Ali tada me neznanac ošamuti zvonkim izrazom granična teorema Muavra-Laplasa i reče da sve to nema nikakve veze sa stvari o kojoj je hteo da mi priča.

„Ja, znate, uopšte nisam hteo da vam pričam o tome“, reče glasom koji više nije bio onako živ kao maločas.

„Izvinite, vi ste sigurno matematičar?“ upitah ga. „Ne“, odgovori on natmureno.

„Kakav sam ja matematičar? Ja sam fluktuacija.“

Iz učtivosti oćutah.

„Da, ja vam, čini mi se, još nisam ispričao svoj doživljaj“, seti se on.

„Vi ste govorili o sendvičima“, rekoh.

„Znate, to je prvi primetio moj stric“, nastavi on. „Ja sam, znate, bio veoma rasejan i često sam ispuštao iz ruku sendviče. I sendviči su mi uvek padali na zemlju okrenuti buterom nagore.“

„Pa, to je dobro“, rekoh.

On tužno uzdahnu.

„To je dobro kad se to dešava ponekad… A kad se to dešava stalno! Da li me shvatate — stalno!“

Ništa nisam shvatao, i to sam mu i rekao.

„Moj stric je nešto znao matematiku i bavio se teorijom verovatnoće. On mi posavetova da bacim novčić. Bacali smo ga zajedno. Ja čak odmah nisam ni shvatio da sam propao čovek, ali moj stric to odmah shvati. Tako mi je tada i rekao: ‘Ti si propao čovek!’„

Ja i dalje nisam ništa shvatao.

„Prvi put sam bacio novčić sto puta; stric isto tako sto puta. Kod njega je grb ispao pedeset i tri puta, a kod mene — devedeset i osam. Stricu su se, znate li, oči popele na čelo. Meni takođe. Posle sam bacio novčić još dve stotine puta i, zamislite samo, kruna mi se pojavila sto devedeset i šest puta. Već tada je trebalo da shvatim čime se takve stvari završavaju. Morao sam već tada da shvatim da će jednom nastupiti i današnje veče!“ Pri tom duboko uzdahnu.“ Ali tada sam, znate, bio suviše mlad, mlađi od vas. Meni je izgledalo zabavno što znam da sam epicentar svih čuda sveta. Ne mogu da nađem drugi izraz.“

Malo se smirio i počeo da mi priča sve po redu, stalno pušeći i kašljucajući.

Ispričao mi je sve, opisujući detalje i naučno ih obrazlažući. Zaprepastio me je, ako ne dubinom, onda raznostranošću svojih znanja. Upotrebljavao je termine iz fizike, matematike, termodinamike, kinetičke teorije gasova, tako da sam se kasnije, kad sam odrastao, čudio odakle mi je ovaj ili onaj termin poznat. Često se upuštao u filozofska razmišljanja, a ponekad mi se činilo da uopšte nije samokritičan. Na primer, često je sebe nazivao ‘fenomenom’, ‘čudom prirode’ ili

‘gigantskom fluktuacijom’. Tada sam shvatio da to nije profesija. On mi je rekao da čuda nema već da se dešavaju samo malo verovatni događaji.

U prirodi, poučno mi je objašnjavao, najverovatniji događaji se dešavaju najšešće, a najneverovatniji — mnogo ređe.

Pri tome je mislio na zakon nestajanja entropije, ali je to meni tada zvučalo sasvim drugačije. Zatim je pokušao da mi objasni pojmove najverovatnijeg stanja i fluktuacije. Moju uobrazilju je potresao poznati primer sa vazduhom koji se sakupio u polovini jedne sobe.

‘U tom slučaju’, govorio je on, ‘svi koji bi sedeli u drugoj polovini sobe ugušili bi se, a ostali bi to smatrali za pravo čudo. A to nije nikakvo čudo već potpuno realna, ali neobično malo verovatna činjenica. To bi bila gigantska fluktuacija — ništavno moguće odstupanje od najverovatnijeg stanja stvari.’

Po njegovim rečima, i on je bio takvo odstupanje od najverovatnijeg stanja.

Njega su okruživala čuda. Videti, na primer, dvadesetostruku dugu posle kiše za njega je bila sitnica — on je video šest ili sedam puta.

‘Potući ću bilo kog sinoptičara-amatera’, hvalisao se. Video sam, tako, polarnu svetlost u Alma-Ati, brokenske vizije na Kavkazu, a dvadeset puta sam posmatrao poznati zeleni zrak, takozvani ‘mač gladi’, kako ga, inače, nazivaju. Ja sam doputovao u Batumi, a počinjala je suša. Međutim, kad sam pošao po pustinji Gobi, tri puta me je uhvatila prava tropska kiša.

Za vreme školovanja u školi i institutu on je položio mnoštvo ispita i uvek je izvlačio cedulju sa pitanjem broj pet. Jednom je polagao neki specijalni ispit, i tačno se znalo da će biti samo četiri listića, prema broju onih koji su polagali, a on je ipak izvukao cedulju broj pet, jer je jedan sat pre početka ispita ispitivač odlučio da doda još jedan listić. Sendviči su nastavljali da mu padaju buterom okrenutim nagore. (‘Na to sam, prema svemu, osuđen do kraja života’, rekao je. ‘To će me uvek podsećati na to da nisam običan čovek već gigantska fluktuacija.’) Dva puta je prisustvovao stvaranju velikih vazdušnih sočiva (‘to su makroskopske fluktuacije gustine vazduha’ — nerazumljivo mi je objasnio) i oba puta su ta sočiva palila šibicu u njegovim rukama.

Sva čuda s kojima se sukobljavao delio je na tri grupe: na prijatna, neprijatna i neutralna. Sendviče sa buterom okrenutim nagore je svrstavao u prvu grupu.

Stalnu kijavicu, koja je redovno i nezavisno od vremena otpočinjala i završavala se svakog prvog u mesecu svrstavao je u drugu grupu. U treću grupu je svrstavao razne prirodne pojave koje su se dešavale u njegovom prisustvu. Jednom se u njegovom prisustvu desilo narušavanje drugog zakona termodmamike: voda u posudi sa cvećem je iznenada počela da prima toplotu od okolnog vazduha i počela da kipi, a u sobi je napadalo inje. (‘Posle toga, znate li, uvek, kao sumanut, pre nego što ću da pijem vodu, ja je obavezno pipnem prstom.’) U njegov šator (on je često putovao) često su uletale loptaste munje i satima su ostajale u njemu. Na kraju se na to navikao i koristio je loptaste munje kao lampe: čitao je pri njihovoj svetlosti.

„Da li znate šta je to meteorit?“ upitao me iznenada. Mladost je sklona da pravi glupe šale i ja sam odgovorio da su meteoriti zvezde koje padaju i koje nemaju ništa zajedničko sa zvezdama koje ne padaju.

„Meteoriti ponekad padaju i u kuće“, rekao je zamišljeno. „Ali to se dešava veoma retko. I registrovan je samo jedan, znate, samo jedan slučaj, kad je meteorit pogodio čoveka. Jedini, znate li, takav slučaj…“


„No, pa šta onda?“ upitao sam ga.

Nagao se prema meni i prošaptao: „Taj čovek sam — ja!“

„Vi se šalite!“ rekao sam zadrhtavši.

„Ne“, tužno je rekao. Ispostavilo se da se to desilo na Uralu. Išao je pešice, kroz planine, i zaustavio se za trenutak da bi zavezao pertlu na gojzerici.

Začuo se zvižduk i osetio je udarac u zadnji deo tela i bol od opekotine.

„Na pantalonama se nalazila ovakva rupa“, pričao je. „Krv je tekla, znate li, ali ne baš jako. Šteta što je sada mrak, pokazao bih vam ožiljak.“

Na tom mestu sakupio je nekoliko sumnjivih kamenčića i čuvao ih u svom stolu — možda je jedan od njih i bio meteorit.

Sa njim su se dešavale i stvari koje nikako nisu mogle da se objasne s naučne tačke gledišta. Barem ne sa tadašnjeg nivoa nauke. Tako je jednom neočekivano i za samoga sebe postao izvor jakog magnetnog polja. To se izražavalo u tome što su svi predmeti od feromagnetita koji su se nalazili u sobi najednom poleteli k njemu. Čelično pero mu se zabilo u obraz, nešto ga je bolno udarilo po glavi i leđima. Počeo je da se štiti rukama, drhteći od užasa, od nogu do glave oblepljen viljuškama, kašikama, makazama, i najednam se sve završilo. Pojava nije trajala više od deset sekundi i on uopšte nije znao kako da je objasni.

Drugi put, kad je dobio pismo od prijatelja, već posle prvog reda, na svoje najveće zaprepašćenje, konstatovao je da je isto takvo pismo dobio već jednom pre nekoliko godina. Setio se čak da je na suprotnoj strani pored potpisa stajala ogromna krmača. Kad je pismo obrnuo, odista je ugledao ogromnu krmaču.

„Sve se to više nije ponavljalo“, tužno je rekao. „Ja sam te primere smatrao za najlepše u svojoj kolekciji. Ali, znate, tako sam smatrao samo do današnje večeri.“

Često je seckao svoj govor, da bi izjavio: „Sve je to, znate, bilo jako lepo, ali danas… To je već suviše, uveravam vas.“

„A zar vam se ne čini“, upitao sam ga, „da ste vi interesantan slučaj za nauku?“

„Mislio sam o tome“, rekao je. „Pisao sam. Predlagao sam. Niko mi ne veruje. Čak mi ni rođaci ne veruju. Samo je moj stric verovao, ali on je sada mrtav. Svi me smatraju za originalnog čoveka i neumornog šaljivdžiju. Ja prosto ne mogu ni da zamislim šta će misliti posle današnjeg događaja.“ Uzdahnuo je i bacio opušak.

„Da, to je možda i najbolje, što mi ne veruju. Pretpostavimo da mi neko poveruje. Stvorili bi komisiju, koja bi svuda putovala za mnom i čekala čuda. A ja sam čovek prirodno nedruštven, a uza sve to od svega ovoga karakter mi se sasvim pokvario. Ponekad ne spavam noću — bojim se…“

Što se tiče komisije, tu sam se u potpunosti slagao s njim. Jer, odista, on i nije mogao da izaziva čuda po svojoj želji. On je bio samo žarište, epicentar čuda, tačka prostranstva, kako je govorio, na kojoj su se dešavali malo verovatni događaji. Bez komisije i posmatranja ništa ne bi moglo da se utvrdi.

„Pisao sam jednom poznatom naučniku“, nastavio je. „Uglavnom o meteoritu i o vodi u vazi. Ali on je sve to primio kao šalu. Odgovorio mi je da je meteorit pao na japanskog šofera, a ne na mene. I savetovao mi da se obratim lekaru.

Zainteresovao me je taj šofer. Pomislio sam da je možda i on gigantska fluktuacija — vi i sami shvatate — to je moguće. Ali ispostavilo se da je on umro pre više godina. Da, znate…“Zamislio se. „A lekaru sam ipak otišao.

Ispostavilo se da sa tačke gledišta medicine ništa posebno ne predstavljam. Ali lekar je kod mene konstatovao izvesno rastrojstvo nervnog sistema i poslao me ovamo na oporavak. I ja sam doputovao. Odakle sam mogao da znam šta će se ovde desiti?“

Najednom me je uhvatio za rame i prošaptao:

„Pre jedan sat odletela je moja poznanica.“

Nisam ga shvatio.

„Mi smo šetali tamo, gore, u parku. Na kraju krajeva ja sam ipak čovek i imao sam najozbiljnije namere. Upoznali smo se u restoranu, otišli smo da se prošetamo u parku, i ona je odletela.“

„Kuda?“ povikah.


„Ne znam. Išli smo, a ona najednom viknu, jauknu, odvoji se od zemlje i polete u vazduh. Nisam mogao ni da se osvestim, samo sam je uhvatio za nogu. I evo…“

Gurnuo mi je u ruku neki tvrdi predmet. To je bila sandala, obična svetla ženska sandala.“Vi shvatate, to nije baš sasvim nemoguće“, mrmljao je fenomen.

„Haotično kretanje molekula tela, braunovsko kretanje delića živog koloida je postalo usmereno, nešto je odvojilo od zemlje i odnelo nekud, ni ja neznam kud.

Veoma, veoma malo verovatna stvar… Recite mi sada, da li treba da smatram sebe i za ubicu?“

Bio sam potresen i ćutah. Prvi put pomislih da je on sve to izmislio. A on tužno reče:

„A stvar, znate li, nije čak ni u tome. Na kraju krajeva, ona se možda samo zakačila negde za drvo. Jer ja nisam ni pošao da je tražim, bio sam ubeđen da je neću pronaći. Ali, znate… Ranije su ta čuda imala veze samo sa mnom lično. Ja fluktuacije nisam mnogo voleo, ali one su, fluktuacije, znate li, volele mene. A sad? Ako takve stvari počnu da se dešavaju i sa mojim poznanicima?… Danas je odletela devojka, sutra nestaje kroz zemlju saradnik, prekosutra… Pa recimo — vi. Jer ni vi sada niste osigurani ni od čega.“

To sam već shvatao i ja, i to mi je u isto vreme bilo i interesantno i strašno.

To je nešto! Što pre! Najednom mi se učinilo da uzlećem i uhvatio sam se obema rukama za kamen na kome sam sedeo.

Neznanac najednom ustade.

„Znate šta, biće bolje da pođem“, reče tužnim glasom. „Nikako ne volim besmislene žrtve. Vi sedite, a ja idem. Kako mi to ranije nije palo na pamet!“

Brzo je pošao pored obale, stupajući s kamena na kamen. Onda mi iz daljine doviknu:

„Vi me izvinite ako se nešto desi sa vama! To ne zavisi od mene!“

Odlazio je sve dalje i uskoro se pretvori u sićušnu crnu figuru na fonu svetlucavih talasa. Meni se tada učini da je zamahnuo rukom i nešto belo bacio u talase. Verovatno je to bila ona sandala. Tako smo se i rastali.

Nažalost, ne bih mogao da ga prepoznam u gomili ljudi. Jedino ako bi se desilo neko čudo. Nikad više nisam čuo o njemu i, po mome mišljenju, ništa naročito se tog leta na moru nije desilo. Verovatno se ta devojka ipak zakačila za neku granu i oni su se posle uzeli. Jer on je imao najozbiljnije namere. Ja znam samo jedno. Ako bilo kada, stežući ruku novom poznaniku, najednom osetim da postajem izvor jakog magnetnog polja, a uz to primetim da moj novi poznanik mnogo puši, kašljuca — to znači da je on fenomen, epicentar čuda, gigantska fluktuacija.

Žilin završi svoju priču i pobedonosno pogleda svoje slušaoce. Juri se priča dopala, ali on, kao i uvek, nije bio siguran u to da li je Žilin pričao istinu ili ne.

Za svaki slučaj za sve vreme priče skeptički se smeškao.

„Divno“, reče Jurkovski. „Ali najviše od svega mi se dopada naravoučenije.“

„Kakvo naravoučenije?“ reče Bikov.

„Naravoučenije je ovakvo“ objasni Jurkovski, „ne postoji ništa nemoguće, postoje samo malo verovatne stvari.“

„A osim toga“, reče Žilin, „svet je pun čudnovatih stvari — to je broj jedan. I broj dva: šta znamo o verovatnom?“

„Vi me tu zagovarate“, reče Bikov i ustade. „Tebi, Ivane, vidim ne daju mira spisateljske lovorike Mihaila Antonoviča. Tu priču možeš da ubaciš u svoje memoare.“

„Svakako ću je i staviti“, reče Žilin. „Zar nije divna?“

„Hvala, Vanja“, reče Jurkovski. „Odlično si mi pomogao. Interesantno, kako je to kod njega moglo da se javi elektromagnetno polje?“

„Magnetno“, popravi ga Žilin. „On je govorio samo o magnetnom.“

„Da…“ reče Jurkovski i zamisli se.

Posle večere su utroje ostali u kajut-kompaniji. Mihailo Antonovič, koji je završio svoje dežurstvo, sa velikim zadovoljstvom se zavalio u fotelju Bikova, počeo da čita Priču o princu Gendži, a Jura i Žilin su se smestili ispred ekrana magnetovizora da gledaju nekakav laki film. Svetlost u kajut-kompaniji je bila slaba, samo što se na ekranu u mračnim bojama smenjivala strašna džungla, po kojoj su koračali istraživači, a u uglu je pod lampicom svetlucala ćela navigatora. Bila je tišina.

Žilin je Istraživače već gledao, bilo mu je interesantnije da posmatra Juru i navigatora. Jura je gledao ekran ne odvajajući oči od njega i samo bi ponekad na glavi popravio tanak prsten fonodemonstratora. Istraživači su mu se mnogo dopali. A Žilin se smejao u sebi i mislio kako je naivan i primitivan taj film, naročito sada, kad ga čovek ne gleda prvi put i kad je već prevalio tridesetu.

Ti podvizi, koji liče na raspevano samomučenje, naivni su od početka do kraja, a tog komandanta Sandersa trebalo bi odmah smeniti, natrljati mu nos i poslati natrag na Zemlju kao arhivara, da ne ludi i ne uništava nevine ljude, koji čak nemaju prava ni da mu protivureče. A pre svega bi trebalo završiti sa tom histeričarkom Praskovinom — poslati je samu u džungle, kad je noge toliko svrbe.

I to mi je neka posada! Same samoubice s infantilnim intelektom. Doktor nije bio loš, ali autor ga je ubio na samom početku, prema svemu da ne smeta idiotskoj zamisli poludelog komandanta.

Najinteresantnije je to što Jura sve to, razume se, ne može da vidi, ali pokušaj da ga odvojiš od ekrana i nateraš ga da čita, recimo, Princa Gendžija… Oduvek je tako bilo, a verovatno će i biti, da svaki normalni mladić do određenog uzrasta više voli dramu jurnjave, traganja, samoistrebljenja, od drame ljudske duše… O, on će, razume se, potvrditi da je Lav Tolstoj veliki pisac, kao spomenik ljudske duše, da je Golsvorti ogroman i divan kao sociolog, a da Dimitrije Strogov nema premca u istraživanju unutrašnjeg sveta novog čoveka. Ali sve će to biti samo reči. Nastaće, razume se, vreme kada će biti potresen kad ugleda kneza Andreju od krvi i mesa među živima, kada će zadrhtati od užasa i žalosti shvativši Somsa, kada će osetiti ponos razgledajući oslepljujuće sunce koje gori u neopisivo složenoj duši Strogovskog Tokmakova… Ali sve će to doći kasnije kad bude sazreo, kad bude stekao iskustvo sopstvenih duševnih kretanja.

Druga je stvar — Mihailo Antonovič. Podigao je glavu i zagledao se sitnim očima u pomračinu prostorije, i odmah se pred njim, razume se, našao daleki lepotan u čudnovatoj odeždi, čudnovato očešljan i sa nepotrebnim mačem za pojasom, lukav i podsmešljiv grešnik, japanski Don Žuan — tačno onakav kakav je svojevremeno iskočio ispod pera genijalne Japanke u raskošnom i prljavom hejanskom dvorcu i otišao da luta po svetu, sve dok se i za njega nisu pronašli genijalni prevodioci. I Mihailo Antonovič ga sada vidi tako, kao da se između njih ne nalazi devet stoleća i milijardu i po kilometara, i vidi ga samo on, a Juri to još nije dato i biće mu to dato tek kroz jedno pet godina, kad u Jurin život uđu i Tokmakov, i Forsajti, i Kaća i Daša i mnogi, mnogi drugi…

Poslednji istraživač umre pod zastavom i ekran se ugasi. Jura smače sa glave fonodemonstrator i zamišljeno reče:

„Da, odličan film.“

„Divota“, ozbiljno reče Žilin.

„Kakvi ljudi, a?“ Jura se uhvati za čuperak kose. „Kao čelik… Heroji poslednjeg koraka. Samo, Praskovina je nekako neprirodna.“

„Da, mogio bi se reći.“

„Ali zato Sanders! Koliko on liči na Vladimira Sergejeviča!“

„Meni svi oni liče na Vladimira Sergejeviča.“

„Šta vam je!“ Jura se okrete, ugleda Mihaila Antonoviča i poče da šapuće:

„Razume se, svi su oni pravi, čisti, ali…“

„Idemo bolje k meni“, predloži Žilin.

Izišli su iz kajut-kompanije i pošli Žilinu. Jura je govorio:

„Svi su oni dobri, ne sporim, ali Vladimir Sergejevič — to je, razume se, nešto sasvim drugo, on je jači od svih njih, značajniji…“

Ušli su u sobu. Žilin sede i poče da posmatra Juru. Jura je govorio:


„A kakvo blato! Kako je sve to odlično urađeno — mrka močvara s ogromnim belim cvetovima i nečija koža koja se sija u blatu… I urlici džungle…“

On zaćuta.

„Vanja“, reče zatim oprezno, „a vama se, vidim, film ne dopada baš mnogo?…“

„Šta ti je!“ reče Žilin. „Jednostavno sam ga već gledao, a uz to sam star, i sve te močvare sam video i sam. Lutao sam po njima i znam kako je tamo u stvari…“

Jura sleže ramenima. Bio je nezadovoljan.

„I odista, dragi moj, nije suština u blatu.“ Žilin se zavali u fotelji i zauze svoju omiljenu pozu: zabacio je glavu, ukrstio ruke pod potiljkom i raširio laktove. „I ne misli, molim te, da pri tome mislim na razliku u našim godinama.

Ne. Nije istina da postoje deca i odrasli. Eto, na primer, ti, Mihailo Antonovič

i ja. Da li bi ti sada pri čistoj svesti počeo da čitaš Priču o Gendziju? Vidim odgovor na to pitanje na tvome licu. A Mihailo Antonovič sad čita Gendzija, čini mi se, već peti put, a ja sam prvi put osetio tu lepotu tek ove godine…“ Žilin zaćuta i objasni: „Lepotu te knjige, razume se. A lepotu Mihaila Antonoviča sam osetio mnogo ranije.“

Jura ga sumnjičavo pogleda.

„Ja, razume se, znam šta je to klasika i ostalo“, reče. „Ali čitati Gendzija pet puta — to ne bih radio. Tamo je sve zamršeno, komplikovano… A život u suštini je jednostavan, mnogo jednostavniji nego što se predstavlja u takvim knjigama…“

„Život je u svojoj suštini komplikovan“, reče Žilin. „Mnogo komplikovaniji nego što ga opisuju takvi filmovi kao što su Istraživači. Ako hoćeš, pokušaćemo da sve razjasnimo. Uzmimo komandanta Sandersa. On ima ženu i sina. Ima prijatelje.

A ipak, on se lako odlučuje da umre. On ima savesti. A kako lako vodi u sigurnu smrt svoje ljude…“

„On je zaboravio na sve to, jer je…“

„Na to se, Jura, nikad ne zaboravlja. I najvažnije u filmu treba da bude ne to što je Sanders herojski poginuo, već to što je uspeo, i kako je uspeo, da natera sebe da zaboravi na smrt. Jer njegova pogibija je, dragoviću moj, bila više nego sigurna. Toga u filmu nema i zbog toga sve to izgleda tako prosto i jednostavno.

A kad bi to bilo, onda bi ti film bio dosadan…“

Jura je ćutao.

„No?“ upita Žilin.

„Možda“, preko volje progovori Jura. „Ali meni se ipak čini da na život treba gledati jednostavnije.“

„To će proći“, obeća mu Žilin. Zaćutali su. Žilin je posmatrao lampu.

Jura reče: „Postoji kukavičluk, postoji podvig, postoji rad interesantan i neinteresantan. Da li sve to treba mešati, predstavljati kukavičluk kao podvig i obrnuto?“

„A ko sve to prepliće, ko je to ništavilo?“ povika Žilin.

Jura se nasmeja.

„Ja sam prosto shematski zamislio kako to biva u nekim knjigama. Uzmu nekog tipa, puste oko njega slonove, a posle se desi ono što se zove ‘raskošni paradoks’ ili ‘protivurečna figura’. A on je — običan tip. Isti kao Gendzi.“

„Svi smo mi pomalo konji“, reče Žilin. „Svako od nas je konj na svoj način. To život sve prepliće. Njegovo veličanstvo Život. To blagosloveno ništavilo. Život tera ponositog Jurkovskog da moli nepomirljivog Bikova. Život tera Bikova da odbija molbu svog najboljeg prijatelja. Ko je od njih konj, odnosno tip? Život tera Žilina, koji se u celosti slaže sa čeličnom linijom Bikova, da izmišlja priču o gigantskoj fluktuaciji, da bi tako izrazio svoj protest protiv nepokolebljivosti te linije. Žilin je takođe tip. Sam među slonovima, a nikakve stabilnosti ubeđenja. A poznati vakuum-varilac Borodin? Zar on ne vidi smisao svog života u tome da ga dG za ideju na oltar? I ko ga je pokolebao — ne logikom već izrazom lica? Polutruli krčmar sa Divljeg zapada. Pokolebao te je, zar ne?“

„Pa… u nekom smislu…“


„Zar nije tip i taj Borodin? Sad mi reci, zar nije život jednostavan? Izabrao si sebi princip — i radi šta hoćeš. Ali principi su dobri zbog toga što stare. Oni stare brže od čoveka, a čoveku preostaju samo oni koje diktira istorija. Na primer, u naše doba, istorija je surovo objavila Jurkovskom: dosta! Nikakva otkrića ne vrede jedan jedini ljudski život. Stavljati na rizik ljudski život vredi samo radi života. To nisu izmislili ljudi. To je diktirala istorija, a ljudi su ti koji su napravili tu istoriju. Ali tamo gde se opšti princip sukobljava sličnim principom — tamo se završava jednostavan život i otpočinje komplikovan. Takav je život.“

„Da“, reče Jura. „Sigurno.“

Oni zaćutaše i Žilin ponovo oseti mučnu podvojenost, koja ga nije napuštala već nekoliko godina. Kao da uvek kad odlazi na putovanje, na Zemlji ostaje nekakav važan posao, nešto veoma važno za ljude, neobično važno, važnije od ostale vasione, važnije od svega što su uradile ljudske ruke.

Na Zemlji su ostali ljudi, omladina, deca. Tamo su ostajali milioni i milioni takvih Jurika i Žilin je osećao da on može da im pomogne, ili barem nekima od njih. Svejedno gde. U školskom internatu. Ili u fabričkom klubu. Ili u pionirskom domu. Pomoći im da uđu u život, pomoći im da nađu sebe, da odrede svoje mesto u svetu, da nauče da odmah vide mnoge stvari, da nauče da žele da rade za hleb.

Naučiti ih da se ne klanjaju autoritetima već da ih proučavaju i upoređuju njihove zaključke sa životom. Naučiti ih da se oprezno odnose prema iskustvu starih ljudi, jer se život veoma brzo menja. Naučiti ih da preziru malograđansku mudrost. Naučiti ih da nije sramota voleti i plakati zbog ljubavi.

Naučiti ih da su skepticizam i cinizam u životu jevtini, da je to mnogo lakše i dosadnije nego se radovati i diviti životu.

Naučiti ih da veruju pokretima duše bližnjega svoga. Naučiti ih da je bolje dvadeset puta pogrešiti i prevariti se nego se s nepoverenjem ponašati prema svakome.

Naučiti ih da stvar nije u tome kako na tebe utiču drugi, već u tome kako ti utičeš na druge.

Naučiti ih da jedan čovek sam za sebe mnogo ne vredi.

Jura uzdahnu i reče:

„Hajdete, Vanja, da odigramo partiju šaha.“

„Hajde“, reče Žilin.

Загрузка...