32 Predstojeća pitanja

U skoro bi trebalo da krenemo ka Stražarskom Brdu“, najavila je Verin sledećeg jutra, dok je nebo još bilo biserno od prvih zraka sunca, „zato ne dangubite.“ Perin podiže pogled s hladne ovsene kaše i susrete se s ledenim očima; Aes Sedai nije želela raspravu. Tren potom, ona razmisli i dodade: „Nemoj misliti da to znači da ću ti pomoći u nekoj budalaštini. Ti si prevrtljiv mladić. Ne pokušavaj ništa slično sa mnom.“

Tam i Abel zastadoše s kašikama na pola puta do usta i iznenađeno se zgledaše; očigledno, do ovog trena su oni išli svojim, a Aes Sedai svojim putem. Odmah potom nastaviše s jelom, zamišljeno se mršteći. Sve njihove primedbe ostale su neizrečene. Bez obzira na to, Tomas, koji je već spakovao zaštitnički ogrtač u bisage, grubo je streljao očima i njih i Perina, kao da je naslutio neslaganje i želi da ga utamani. Zaštitnici su činili sve što je potrebno da Aes Sedai dobije ono što želi.

Naravno, želela je da se umeša – Aes Sedai to uvek žele – ali bolje je bilo imati je na vidiku nego okretati joj leđa. Izbeći uplitanje sa Aes Sedai bilo je neizvodljivo ako su one već namerile da se upletu; jedini mogući put jeste obostrano iskorišćavanje, oprez i nada da ćeš moći da skočiš u slobodu kad požele da ti sabiju glavu u zečju rupu, kao da si njihova lasica. Ponekad je zečja rupa umela da se prometne u jazavčev brlog, što zna biti neprijatno po lasicu.

„Slobodno pođi i ti sa nama“, rekao je Alani, koja ga samo hladno pogleda i on zamuknu. Prezirala je ovsenu kašu; sada je stajala na jednom od prozora zaraslih u lozu, vireći kroz lisnati zastor.

Nije bio siguran da li je zadovoljna njegovom namerom da pođe u izviđanje. Činilo mu se da ju je nemoguće pročitati. Aes Sedai bi trebalo da budu otelovljenje pribranosti i mira, što ona i beše, ali bi ponekad blesnula vatrenim besom ili neočekivanom šaljivošću, poput žežuće munje što prasne i odmah nestane. Ponekad je, dok ga je posmatrala, sticao utisak da bi mu se divila samo da nije Aes Sedai. Sledeći put bi, opet, postao mehanizam koji ona želi da shvati tako što će ga rastaviti na delove. Čak je i Verin bila bolja što se toga tiče – najčešće potpuno nesaznatljiva. To ponekad ume obespokojiti čoveka, ali bar se nije pitao da li bi umela da vrati njegove delove gde treba.

Žalio je što ne može da natera Failu da ostane tu – ne bi to bilo kao da mu je okrenula leđa, samo bi ostala na bezbednom od Belih plaštova – ali ona je odlučno stegla vilicu, a blago iskošene oči su joj opasno sijale. „Jedva čekam da malo razgledam tvoju zemlju. Moj otac i sam gaji ovce.“ U glasu joj je čuo rešenost; ostala bi samo ako je veže.

Na trenutak je i razmišljao o tome. Ali Beli plaštovi ne bi trebalo da budu baš toliko opasni; danas je želeo samo da osmotri okolo. „Zar nije trgovac?“, upitao je.

„Pored toga bavi se i gajenjem ovaca.“ Na obrazima joj se rascveta rumenilo. Možda joj otac nije bio nikakav trgovac, već siromah. Nije znao zašto bi se pretvarala, ali ako ona tako želi, zašto bi je ometao. Ipak, posramljena ili ne, i dalje je izgledala nepokolebljivo.

Setio se gazda Kautonovog metoda. „Ne znam koliko ćeš moći da vidiš. Mislim da na većini imanja traje striža. Ništa drugačije od onog čime se bavi tvoj otac. U svakom slučaju, prijaće mi tvoje društvo.“ Čuđenje na njenom licu kada je shvatila da se on ne protivi skoro da mu je otplatilo brigu zato što i ona ide. Možda je Abel i znao ponešto.

Loijal je bio potpuno drugačija priča.

„Ali ja želim s vama“, bunio se Ogijer kada mu je rečeno da ne može. „Želim da pomognem, Perine.“

„Strčaćeš, gazda Loijale“, reče Abel, a Tam dodade: „Ne želimo da privlačimo više pažnje nego što je neophodno.“ Loijalove uši obeshrabreno klonuše.

Perin ga odvede u stranu, koliko god je mogao dalje od ostalih u sobi. Loijalova kovrdžava kosa trla se o krovne grede sve dok ga Perin nije pozvao da se sagne. Smešio se, kao da se samo šali s njim. Nadao se da će ostalima tako izgledati.

„Hoću da motriš na Alanu“, prošapta mu skoro nečujno. Loijal se trže, ali on ga povuče za rukav, i dalje se smešeći poput budale. „Smej se, Loijale. Ne pričamo ni o čemu važnom, slažeš se?“ Ogijer smože nesiguran osmeh. Moraće da posluži. „Aes Sedai rade to što rade iz sopstvenih razloga, Loijale.“ A to je možda nešto što si najmanje očekivao, ili nešto u šta nikada nisi verovao. „Ko zna šta joj može pasti na pamet. Dosta mi je iznenađenja otkada sam se vratio kući, i ne želim da mi ih i ona priređuje. Ne tražim ti da je sprečavaš ni u čemu, već samo da zapamtiš bilo šta neobično.“

„Baš ti hvala za to“, procedi Loijal, uzdrhtalih ušiju. „Zar ne misliš da je najbolje ostaviti Aes Sedai da rade šta hoće?“ Lako je to njemu bilo da kaže; Aes Sedai ne mogu da usmeravaju unutar ogijerskih stedinga. Perin je samo zurio u njega, i tren potom Ogijer uzdahnu. „Valjda nije. Oh, dobro. Nikad neću moći da kažem da je druženje s tobom... nezanimljivo.“ Uspravio se, protrljao nos debelim prstom i obratio se ostalima: „Pretpostavljam da bih privlačio poglede. Pa, imam šansu da poradim na beleškama. Već danima nisam radio ništa na knjizi.“

Verin i Alana se bezizražajno zgledaše, pa se netremice zapiljiše u Perina. Jednostavno je bilo nemoguće dokučiti o čemu razmišljaju.

Tovarne životinje su, naravno, morale ostati, jer bi zacelo dale podstrek glasinama; ljudi iz Dve Reke su i u najbolja vremena veoma retko putovali dalje od kuće. Alana se blago smeškala, zadovoljno gledajući kako sedlaju konje, bez sumnje ubeđena da će ga preostale životinje i pletene korpe čvrsto vezivati za staru bolnicu, za nju i Verin. Ako je to očekivala, čekalo ju je iznenađenje. Otkad je napustio dom prilično često je živeo od onog što je poneo u bisagama. Istini za volju, živeo je i od onog što mu se zateklo u kesi o pojasu i džepovima na kaputu.

Pritegao je kolan Korakovog sedla, uspravio se, i najednom se trgao. Verin ga je gledala s jasnim saznanjem u očima, kao da zna o čemu razmišlja i kao da je to silno zabavlja. Dovoljno mu je loše bilo kada mu je Faila priređivala tako nešto; sa Aes Sedai sve je bilo sto puta gore. A opet, čekić privezan uz prtljag i smotano ćebe kao da su je zbunili. Bese mu drago što bar jedno nije razumela, a s druge strane, nije mu prijala tolika radoznalost. Šta li to u vezi s nekakvim čekićem može zapanjiti Aes Sedai?

Pošto su pripremili samo konje za jahanje, sve je bilo spremno za polazak za tren oka. Verin je jahala nekakvog bezličnog smeđeg škopca, neveštom oku običnog poput njene haljine, ali obdarenog dubokim prsima i snažnim sapima koji su obećavali veliku izdržljivost, baš kao i ljutooki čilaš njenog Zaštitnika, visok i gibak. Korak frknu prema drugom pastuvu, ali Perin potapša njegov izvijeni vrat. Čilaš je bio poslušniji – i podjednako željan borbe, kada bi Tomas to dozvolio. Zaštitnik je upravljao životinjom koristeći kolena i uzde u istoj meri; izgledali su kao jedno.

Gazda Kauton je posmatrao Tomasovog konja s pažnjom – ratni atovi nisu bili česta pojava u ovoj njihovoj nedođiji – ali čim ugleda Verininog, zadovoljno klimnu glavom. Niko nije umeo bolje od njega da oceni grlo u čitave Dve Reke. Bez sumnje, on je izabrao konja za sebe i gazda al’Tora, grube dlake, nešto niže ali snažnije od ostalih, čiji je korak obećavao brzinu i izdržljivost.

Troje Aijela gipko otrčaše napred, i družina pođe ka severu, krupnim kasom kojim brzo zađoše u okrilje šume, među britke i izdužene senke pod jarkim jutarnjim suncem. Pokatkad bi među drvećem zatitrala neka sivosmeđa prilika, verovatno namerno, tek da ostalima da do znanja da su tu. Tam i Abel preuzeše vodstvo, s lukovima okačenim na jabuke sedala; iza njih su jahali Perin i Faila, a Verin i Tomas na začelju.

Perinu nimalo nisu godile Verinine oči uprte u leđa. Osećao ih je među lopaticama. Pitao se zna li ona za vukove. Neprijatna pomisao – Smeđe sestre navodno poseduju više znanja od ostalih Ađaha, znanja retkog, skrivenog i drevnog. Možda je znala i kako bi mogao da održi sebe, ljudskost u sebi, da je ne izgubi među vukovima. Ako nikada više ne sretne Elijasa Mačeru, ona mu je mogla biti najbolja šansa. Samo joj je trebalo verovati. Sve što je znala, verovatno bi i upotrebila, sasvim sigurno u korist Bele kule, moguće i da pomogne Randu. Jedina je nevolja što pomoć Randu nije među njegovim trenutnim brigama. Sve bi bilo toliko jednostavnije samo da nema Aes Sedai.

Jahali su uglavnom u tišini, izuzev šumskih zvuka, veverica, detlića i ponegde ptičjeg poja. Faila se osvrnu. „Neće te ona povrediti“, reče mekim glasom, nespojivim sa žestokim sjajem njenih tamnih očiju.

Perin zatrepta. Želela je da ga zaštiti. Od Aes Sedai. Nikada je neće razumeti, niti će znati šta ga sledeće čeka. Ponekad ga je zbunjivala koliko i Aes Sedai.

Izašli su iz Zapadne šume četiri, možda pet milja severnije od Emondovog Polja, a sunce se nad istočnim drvećem već izdiglo za sopstvenu visinu. Raštrkan šumarak, uglavnom sastavljen od kožolista, bora i hrašta, delio ih je od najbližih zagrađenih polja ječma i ovsa, duvana i visoke trave uzgajane radi sena. Začudo, niti beše ikoga na vidiku, niti su se preko polja dimili odžaci imanja. Perin je poznavao ljude što su tamo živeli, porodicu al’Lora, kojima su pripadale dve velike kuće, dok su ostale bile Barsterove. Vredni ljudi. Da je u tim kućama iko ostao, odavno bi već bili u polju. Gaul mahnu rukom sa ivice nekog šibljaka, pa nestade među drvećem.

Perin pritera Koraka do Tama i Abela. „Zar ne bi trebalo da ostanemo skriveni koliko god uzmognemo? Šest ljudi na konjima neće proći neprimećeno.“ Sve vreme su jahali ravnomernim kasom.

„Nema ko da nas primeti, momče“, odgovori gazda al’Tor, „sve dok se klonimo Severnog puta. Većina poseda u blizini sume je napuštena. Ionako danas niko ne putuje sam dalje od sopstvenog praga. Družina od deset putnika bi već bila nešto što se ne viđa dvaput, ali zato što narod, ako uopšte putuje, ide taljigama “

„I ovako, bez provlačenja kroz šumu, trebaće nam dobar deo dana da stignemo do Stražarskog Brda“, dodade gazda Kauton. „Severnim putem bi bilo malo brže, ali bi bila i veća šansa da sretnemo Bele plaštove ili nekog ko bi nas prijavio da pokupi učenu.“

Tam klimnu glavom. „Ali dalje niz ovaj put imamo i prijatelje. Mislili smo da oko podneva stanemo na imanju Džeka al’Sina, da odmorimo konje i protegnemo noge. Opet stižemo na Stražarsko Brdo pre mraka.“

„Pre mraka“, odsutno ponovi Perin; njemu je uvek bilo dovoljno svetlosti. Okrenuo se u sedlu da još jednom pogleda imanja. Napuštena, ali koliko se dalo videti, ni spaljena niti opljačkana. Na prozorima su se još videle zavese. Nerazbijena okna. Troloci su uživali u uništavanju, a prazne kuće bile su prava poslastica. Korov se snažno razrastao u ječmu i zobi, ali polja nisu bila ugažena. „Jesu li Troloci napadali samo Emondovo Polje?“

„Ne, nisu“, odgovori gazda Kauton, sa olakšanjem u glasu. „Samo da znaš, ne bi se dobro proveli ni da jesu. Seljani su se naučili oprezu pretprošle Zimske noći. Kraj svakih vrata stoje luk i strele, koplja i slično. Osim toga, Beli plaštovi obilaze Emondovo Polje svakih nekoliko dana. Koliko god da mi je mrsko to da priznam, drže Troloke na odstojanju.“ Perin odmahnu glavom. „Imate li neku predstavu o tome koliko ima Troloka?“

„I jedan je previše“, progunđa Abel.

„Možda dve stotine“, odgovori Tam. „Možda i više. Verovatno više.“ Gazda Kauton je delovao iznenađeno. „Razmisli, Abele. Ne znam koliko su Beli plaštovi poubijali, ali Zaštitnici tvrde da su oni i Aes Sedai očistili oko pedeset, uz dve Seni. Do nas ne dopire ništa manje vesti o paljenju kuća. Mislim da ih mora biti i više, ali razmisli sam.“ Drugi čovek se nevoljno složi.

„Zašto onda nisu napali Emondovo Polje?“, upita Perin. „Ako ih dve ili tri stotine dođu usred noći, mogli bi da spale čitavo selo i da nestanu pre nego što Beli plaštovi na Stražarskom Brdu i čuju vesti. Još je lakše napasti Devonovo Jahanje. Rekli ste da Beli plaštovi ne idu toliko daleko.“

„Sreća“, promrmlja Abel, ali je zvučao potreseno. „To je to. Imali smo sreće. Šta bi drugo moglo biti? Na šta ciljaš, momče?“

„Cilja na to“, upade Faila pristižući ih, „da mora postojati neki razlog.“ Lastavica je bila dovoljno viša od konja iz Dve Reke da bi Faila gledala Tama i Abela u oči, a gledala ih je strogo. „Videla sam poprište troločkog pustošenja u Saldeji. Oskrnave sve što ne mogu da spale, pobiju ili otmu ljude i životinje, svakog i sve što nije zaštićeno. Čitava sela su nestajala u zlim godinama. Traže najslabija mesta, da bi ubijali što je više moguće. Moj otac...“ Ugrizla se za jezik, duboko udahnula, pa nastavila. „Perin je shvatio ono što bi i vi trebalo da shvatite.“ Dobacila mu je ponosan osmeh. „Ako Troloci još uvek nisu napali vaša sela, za to postoji povod.“

„Razmišljao sam o tome“, tiho prozbori Tam, „ali ne mogu da zamislim nikakav razlog. Dok ne saznamo, čista sreća biće dovoljno dobar odgovor.“

„Možda je zamka“, reče Verin pridružujući im se. Tomas se i dalje držao začelja, osmatrajući tamnim očima prirodu kroz koju su jahali podjednako revnosno kao i bilo koji Aijel. Zaštitnik je u isto vreme motrio i nebo; gavranovi su mogli naići bilo kada. Posle kratke stanke, Verinin pogled skliznu s Perina na dvojicu starijih ljudi. „Vesti o nastavku nevolja, vesti o Trolocima, privući će pažnju na Dve Reke. Andor će sigurno poslati vojsku, a s obzirom na to da su Troloci došli ovoliko daleko na jug, možda će i druge zemlje. Pod uslovom, naravno, da Deca dopuste da vesti putuju. Pretpostavljam da bi Garda kraljice Morgaze bila podjednako oduševljena susretom s Trolocima i otkrićem ovolikog broja Belih plaštova.“

„Rat“, promuca Abel. „Dovoljno je loše i ovako, ali vi govorite o ratu.“

„Možda“, nezainteresovano zaključi Verin. „Možda.“ Mrštila se zaokupljeno, izvlačeći iz svoje vreće čelično pero i knjižicu u platnenom povezu. Otvorila je kožnu torbicu o pojasu i izvadila bočicu mastila i kutijicu peska. Odsutno je obrisala vršak pera o rukav i počela da škraba po knjizi, ne mareći za poteškoće prouzrokovane jahanjem. Bila je, naizgled, potpuno nesvesna napetosti koju je stvorila. Možda je zaista i bila.

Gazda Kauton je nastavio začuđeno da mrmlja sebi u bradu: „Rat.“ Faila je, rastužena, položila dlan na Perinovu ruku ne bi li ga utešila.

Gazda al’Tor je samo gunđao; on je već ratovao, bar je Perin tako čuo, ali nije znao ni gde ni kako. Osim da je bilo negde izvan Dve Reke, negde kuda je otišao kao mladić, da bi se godinama kasnije vratio sa ženom i detetom, Random. Malo je življa Dveju Reka ikada napuštalo selo. Perin nije bio siguran da iko od njih zaista zna šta znači rat, osim onoga što su možda čuli od Krpara, ili trgovaca, njihovih telohranitelja i vozara zaprega. Ali on je znao. Gledao je rat, na Tomanskoj glavi. Abel je bio u pravu. Jeste bilo loše, ali nije bilo ni blizu rata.

Nije progovarao. Možda je Verin bila u pravu. A možda je jednostavno želela da prestanu s nagađanjem. Ako su troločki napadi na Dve Reke bili mamac u neku klopku, to je morala biti klopka za Randa, i Aes Sedai su to zacelo znale. To je bila jedna od nevolja sa Aes Sedai; umele su da te obaspu recima „ako“ i „možda“, tako da na kraju ostaneš uveren da su neposredno priznale nešto što su zapravo samo nagovestile. Pa, ako su Troloci – ili radije, onaj ko ih je poslao; možda neko od Izgubljenih? – smerali da zarobe Randa, moraće da se zadovolje Perinom – običnim kovačem umesto Ponovorođenog Zmaja – a on nije nameravao da upada ni u kakve zamke.

Ostatak jutra jahali su ćutke. Imanja su u ovoj oblasti bila nadaleko raštrkana, ponekad i po čitavu milju; kuće behu napuštene, polja zagušena korovom, vratnice staja klatile su se i na najblažem povetarcu. Samo jedan posed bio je spaljen, i od njega su ostali jedino dimnjaci, čađavi prsti što štrče iz pepela. Ljudi koji su tu živeli, Ajelini – imali su rodbinu u Emondovom Polju – sahranjeni su pod kruškovim drvećem iza kuće. Oni koje su uspeli da pronađu. Abel je jedva progovorio nešto o tome, dok Tam nije rekao ni reč. Mislili su, valjda, da bi ga to uznemirilo. Znao je šta Troloci žderu. Sve što je mesnato. Nesvesno je gladio sekiru, sve dok ga Faila nije uhvatila za ruku. Iz ko zna kog razloga, ona beše ta koja se uznemirila. Mislio je da ona poznaje Troloke, bar za toliko.

Aijeli su uspeli da ostanu neprimećeni čak i van zaklona drveća, osim onda kada su želeli da se pokažu. Kada je Tam okrenuo ka istoku, i Gaul i dve Device promeniše pravac.

Kao što je gazda Kauton predvideo, ugledali su imanje al’Sinovih i pre nego što je sunce dostiglo zenit. Nije bilo nijednog drugog poseda na vidiku, premda su se na istoku i severu mogli primetiti široko razdvojeni stubovi dima iz dimnjaka. Zašto su oni ostali ovde, odvojeni od svih? Ako bi Troloci navalili, mogla bi ih spasti samo neka slučajna izvidnica Belih plaštova.

Dok je prostrani posed još bio tačka u daljini, Tam zauzda konja i pozva Aijele da priđu. Predložio im je da pronađu neko mesto gde će sačekati dok ostali ne pođu s imanja. „Neće pominjati Abela ni mene“, rekao je, „ali od vas troje bi se razvezali i najmirniji jezici.“

S obzirom na njihovu neobičnu nošnju i koplja, a i to što su među njima bile dve žene, ovo je još bio prilično uzdržan stav. Svako od njih nosio je po zeca obešenog uz tobolac, iako Perin nije shvatao kako su pronašli vreme za lov prateći konjski kas. Usput, izgledali su manje zamoreno nego konji.

„Vrlo dobro“, reče Gaul. „Pronaći ću mesto za sopstveni obrok, i čekaću vaš polazak.“ Okrenuo se i smesta udaljio u lakom trku. Bain i Čijad se zgledaše. Tren potom, Čijad sleže ramenima, pa i njih odoše svojim putem.

„Zar oni nisu zajedno?“, upita Metov otac češući se po glavi.

„Duga je to priča“, odvrati Perin. Bolje nego da mu je objasnio kako bi se Čijad i Gaul mogli poubijati u svađi. Samo se nadao da vodena zakletva još uvek važi. Moraće upamtiti da pita Gaula šta znači ta vodena zakletva.

Imanje al’Sinovih nije bilo ništa veće od imanja oko Dveju Reka; tri visoka ambara i pet sušara za duvan. Staja ozidana kamenom, puna crnogubih ovaca, široka kao neki pristojan pašnjak, i livada izdeljena daščanim ogradama da bi bele i šarene krave muzare bile odvojene od ostalih goveda. Krmad su zadovoljno groktala u svinjcu, kokoši su posvuda vršljale, a u jednoj ovećoj bari bilo je i gusaka.

Prvo neobično što je Perinu palo u oči bili su dečaci na slamnatim krovovima kuće i štala, osam ili devet njih, svi naoružani lukovima i strelama. Čim su ugledali jahače podigoše graju, a žene u terase decu u kuću pa zaseniše šakama oči, zureći u posetioce. Muškarci se skupiše u dvorištu, neki naoružani lukovima, neki vilama i kosama. Previše ljudi. Uveliko previše, čak i za ovako veliki posed. Potražio je odgovor pogledajući u gazdu al’Tora.

„Džek je primio porodicu svog rođaka Vita“, objasni Tam, „jer je Vitovo imanje preblizu Zapadne šume. Primio je i porodicu Flana Lijuina, pošto je njihovo imanje bilo napadnuto. Beli plaštovi su rasterali Troloke pre nego što su stigli da mu zapale još nešto osim štala, ali Flan je smatrao da je pravi čas za odlazak. Džek je dobričina.“

Kada su ujahali u dvorište, Tama i Abela prepoznadoše i oko njih se, dok su sjahivali, sa smehom i čavrljanjem sjatiše i muškarci i žene. Videvši ovo, iz kuće izleteše i deca, a za njima i domaćice, njihove starateljke, pristigoše iz kuhinje brišući ruke o kecelje. Svako pokolenje imalo je predstavnika, od belokose Astel al’Sin koja je, savijenih leđa, koristila svoj štap više u svrhu rasterivanja ljudi s puta nego radi poštapanja, do bebe u povoju u rukama jedne vedre, nasmejane i više nego krupne žene.

Perinov pogled je zaobišao debelu, nasmešenu ženu; ali glava mu se trže natrag kao da ga je ošinuo bič. Kada je napustio Dve Reke, Lajla Dearn beše vitka devojka spremna da pleše s tri momka dok sva trojica ne popadaju. Samo su oči i osmeh ostali isti. Stresao se. Nekada je sanjario da će se oženiti Lajlom, a ponešto od toga beše mu i uzvraćeno. Istini za volju, nju je to držalo duže nego njega. Na sreću, bila je previše obuzeta bebom i još krupnijim čovekom pored sebe da bi mu pridavala pažnju. Perin je prepoznao i njenog čoveka. Netli Lijuin. Lajla je, dakle, postala Lijuinka. Čudno. Net nikada nije umeo da pleše. Zahvalivši Svetlosti za svoj beg, Perin pogledom potraži Failu.

Opazio ju je kako se dokono poigrava Lastavičinim uzdama dok joj kobila njuška ramena. Sva se unela u zadivljeni smešak Vilu al’Sinu, jednom od rođaka s puta prema Devonovom Jahanju. Vil joj je uzvraćao osmeh. Zgodan momak, taj Vil. Pa, bio je samo godinu dana stariji od Perina, ali dovoljno zgodan da ništa u vezi s njim ne deluje dečački. Kada je Vil silazio na igranke u Emondovom Polju, devojke su samo zurile u njega i uzdisale. Kao Faila, baš sada. Dobro, nije uzdisala, ali osmeh joj je bio ispunjen nedvosmislenim zadovoljstvom.

Perin priđe i zagrli je, a drugu ruku položi na sekiru. „Kako si, Vile?“, upitao je, od srca se smešeći. Nije želeo da Faila pomisli kako je ljubomoran. Jer i nije bio.

„Dobro sam, Perine “ Vilov pogled se spustio s njegovih očiju i odbio od sekire, a lice mu obli izraz mučnine. „Baš dobro.“ Trudeći se da ne pogleda u Failu, odjurio je da se priključi gužvi oko Verin.

Faila podiže pogled prema njemu, napući usne, pa ga jednom rukom uhvati za bradu i nežno mu protrese glavu. „Perine, Perine“, tiho je promrmljala.

Nije znao šta to tačno znači, ali bio je ubeđen da je bolje da ne pita. I sama je izgledala kao da ne može da se odluči između besa i, ako je to uopšte moguće, razgaljenosti. Bolje je bilo ne pomagati joj u odluci.

Vil, naravno, nije bio jedini koji mu se s podozrenjem zagledao u oči. Izgleda da se svako, mlad ili star, ženskog ili muškog pola trzao kada bi se prvi put sreo s njegovim pogledom. Stara gazdarica al’Sin ga ubode štapom, a tamne oči joj se raširiše kada je čula njegov odsečan jauk. Možda je mislila da nije stvaran. Ipak, niko ništa nije govorio.

Konje su ubrzo odveli u štale – Tomas je sam poveo svog čilaša; životinja očito nije želela da joj niko drugi dodiruje uzde – i svi osim dečaka s krovova pohrliše u kuću, sada skoro sasvim ispunjenu. Odrasli su se nanizali u dva reda u dnevnoj sobi, Lijuinovi i al’Sinovi, izmešani bez ikakvog reda ili položaja. Deca su iz naručja majki ili sa zakrčenog dovratka virila kroz noge odraslih.

Jak čaj i udobne trščane naslonjače čekale su pridošlice, a Verin i Faila dobiše i izvezene jastučiće. Osećalo se izuzetno uzbuđenje oko Verin, Tomasa i Faile. Žamor nalik gakanju gusaka ispunio je sobu, i svi su piljili u njih troje kao da im krune sijaju na čelima, ili kao da će svakog trenutka izvesti neki trik. Stranci su u Dve Reke uvek bili neobična pojava. Tomasov mač je posebno privlačio tihe glasove, skoro šapate, koje je Perin bez ikakvog napora jasno čuo. Mačevi se ovde nisu često viđali, bar ne pre dolaska Belih plaštova. Jedni su mislili da je Tomas jedan od njih, a drugi da je nekakav lord. Jedan dečak, jedva do struka odraslom čoveku, pomenu Zaštitnike, ali ga stariji ismejaše.

Čim su se gosti skrasili, Džek al’Sin se posadi ispred širokog kamenog kamina; bio je krupan čovek, snažnih ramena, ništa kosmatiji od gazde al’Vera, a i to je bilo prosedo. Na polici nad kaminom iza njegove glave otkucavao je sat postavljen između dva velika srebrna pehara, dva dokaza njegovog zemljoradničkog uspeha. Brbljanje se stišalo kada je podigao ruku, iako su njegov rođak Vit, koji mu je mogao biti blizanac osim što je bio potpuno ćelav, i Flan Lijuin, izboran, sed i mršav kao pritka, već i sami počeli da umiruju svoje bližnje.

„Gazdarice Matvin, gospo Faila“, progovori Džek, trapavo se klanjajući obema. „Ovde ste dobrodošle, koliko god dugo želite. Ipak, moram da vas upozorim. Poznata vam je nevolja u kojoj se nalaze naša sela. Za vas je najbolje da idete pravo u Emondovo Polje ili Stražarsko Brdo, i da tamo ostanete. To su prevelika mesta da bi ih iko zlostavljao. Štaviše, preporučio bih vam da napustite Dve Reke u celosti, ali čujem da Deca Svetla nikome ne dopuštaju da pređe Taren. Ne znam zašto, ali tako je.“

„Ali u divljini ima toliko divnih priča“, reče Verin, blago trepćući. „Kada bih odsela u selu, sve bi mi to promaklo.“ Nijednom nije slagala, ali je uspela da stvori utisak da je došla u Dve Reke tražeći stare priče, baš kao Moiraina, pre toliko vremena. Njen prsten s Velikom zmijom bio je skriven u kesi na kaišu, ali Perin je sumnjao da bi iko i inače znao šta on predstavlja.

Gledajući u nju Eliza al’Sin zagladi svoju belu kecelju i sumorno se nasmeši. Iako joj kosa nije bila seda koliko muževljeva, zbog izboranog, majčinskog lica izgledala je starije od Verin. Verovatno je i bila uverena da je starija. „Čast nam je da primimo takvu naučnicu pod krov, ali Džek je u pravu“, reče ona nepokolebljivo. „Zaista jeste dobrodošli da ostanete, ali kada budete kretali, morate smesta otići u neko selo. Putevi nisu bezbedni. Isto važi za vas, moja gospo“, nastavila je obraćajući se Faili. „Ne mogu se dve žene i šačica muškaraca koji ih štite suočiti s toliko Troloka.“

„Razmisliću o tome“, mirno odgovori Faila. „Hvala vam na brizi.“ Gucnula je čaj ne odajući nimalo zabrinutosti, kao ni Verin. Aes Sedai je ponovo počela nešto da zapisuje u svoju knjižicu i podigla je glavu samo da bi se nasmešila Elizi i promrsila: „Toliko se priča može naći u divljini.“ Faila je prihvatila kolač iz ruku male devojčice al’Sinovih; dete se nakloni i silno se zarumene, ne skidajući zadivljeni pogled s Faile.

Perin se nasmeši za sebe. Svi su smatrali Failu plemenitom gospom zbog njene svilene jahačke odeće, ali morao je priznati da joj lepo pristoji. Kada je to želela. Devojčica joj se možda ne bi toliko divila da ju je videla u drugačijem raspoloženju, kada je u stanju da jezikom zguli kožu s leđa i vozaru taljiga.

Gazdarica al’Sin se okrenu svom mužu, odmahujući glavom. Failu i Verin neće moći da ubede. Džek pogleda Tomasa. „Možeš li ih ti ubediti?“

„Ja idem kuda mi ona naloži“, odvrati Tomas. Iako je sedeo sa šoljom čaja u ruci, Zaštitnik je očito bio spreman da potegne mač čim ustreba.

Gazda al’Sin uzdahnu pa pođe dalje. „Perine, većina nas te poznaje iz mnogih prilika u Emondovom Polju. Na neki način smo te upoznali. Bar smo te poznavali pre nego što si prošle godine utekao. Naslušali smo se strašnih vesti, ali da su istinite, pretpostavljam da Tam i Abel ne bi bili s tobom.“

Flanova žena Adina, gojazna i samoživog pogleda, oštro frknu. „Čula sam ja štošta i o Tamu i Abelu. I o njihovim sinovima, koji su otišli sa Aes Sedai. Sa Aes Sedai! Čitavo tuce njih! Setite se kako je Emondovo Polje spaljeno do temelja. Svetlost samo zna šta su namerili. Čula sam da su oteli ćerku al’Verovih.“ Flan utučeno odmahnu glavom i pogledom zatraži Džekov oprost.

„Ako veruješ u to“, procedi Vit, „poverovaćeš u bilo šta. Pričao sam s Marin al’Ver pre dve nedelje, i ona kaže da je njena ćerka otišla svojim putem. I bila je samo jedna Aes Sedai.“

„Šta hoćeš da kažeš, Adina?“, podboči se Eliza al’Sin. „Hajde, samo reci.“ Glas joj beše više nego izazivački.

„Nisam rekla da verujem“, pobuni se nadobudno Adina, „već samo da sam tako čula. A i red je da se upitamo. Deca se nisu uhvatila za onu trojicu zato što su im izvukli imena iz šešira.“

„Ako za promenu malo poslušaš“, staloženo reče Eliza, „možda ćeš čuti odgovor ili dva.“ Adina poče da prebira skute, ali samo promrmlja nešto sebi u bradu i zadrža jezik za zubima.

„Želi li još neko nešto da kaže?“, upitao je Džek, ne trudeći se da prikrije nestrpljenje. Pošto se niko nije javio, nastavio je: „Perine, verujemo da si Prijatelj Mraka koliko i Tam ili Abel.“ Ljutito je pogledao Adinu, i Flan položi dlan supruzi na rame; ćutala je, ali su joj se usne grčile od neizgovorenih reči. Džek promrmlja nešto za sebe, pa nastavi: „I pored toga, Perine, mislim da imamo pravo da saznamo zašto Beli plaštovi govore što govore. Optužili su tebe, Meta Kautona i Randa al’Tora da ste Prijatelji Mraka. Zašto?“

Faila planu i zausti, ali Perin odmahnu rukom i ona zaćuta. Zurio je u nju jedan tren pre nego što je progovorio, iznenađen njenom poslušnošću. Možda joj nije dobro. „Belim plaštovima nije potrebno mnogo, gazda al’Sine. Ako se ne klanjaš, ne puziš i ne sklanjaš od njih, sigurno si Prijatelj Mraka. Ako ne govoriš ono što žele, ako ne misliš kako oni žele, mora da si Prijatelj Mraka. Ne znam zašto sumnjaju na Randa i Meta.“ To je, jednostavno, bila istina. Da su Beli plaštovi znali da je Rand Ponovorođeni Zmaj, to bi bilo dovoljno, ali nikako nisu mogli znati. Met ga je potpuno zbunjivao. Mora da je Fejn bio krivac. „Što se mene tiče, ubio sam nekoliko njihovih.“ Začudo, ni zapanjenost koja se pronela kroz sobu ni pomisao na ono što je učinio nisu ga terale da se grči u sebi. „Ubili su mi prijatelja i pokušali da ubiju i mene. Nisam imao drugog izlaza. To je to, ukratko.“

„Razumem te“, polako reče Džek. Čak i pored Troloka, narod Dveju Reka nije mogao da se navikne na ubijanje. Pre nekoliko godina neka žena je ubila muža u želji da se uda za drugog; to je poslednja nasilna smrt u Dve Reke za koju je Perin bio čuo. Sve do Troloka.

„Deca Svetla“, kaza Verin, „veoma su umešna u jednome. Nateraju ljude koji su oduvek bili komšije da sumnjaju jedni na druge.“ Svi žitelji imanja je pogledaše, a časak posle neki i zaklimaše glavom.

„Čujem da je s njima jedan čovek“, reče Perin, „po imenu Padan Fejn, torbar.“

„Čuo sam za njega“, odgovori Džek. „Kažu da sada nosi drugo ime.“

Perin klimnu glavom. „Ordejt. Bilo Fejn, bilo Ordejt, on je Prijatelj Mraka. Toliko je i priznao, priznao je da je doveo Troloke na Zimsku noć prošle godine. A sada jaše uz Bele plaštove.“

„Lako ti je da tvrdiš tako nešto“, odbrusi Adina Lijuin. „Za svakoga možeš reći da je Prijatelj Mraka.“

„Pa kome ti veruješ?“, upade Tomas. „Onome koji je pre nekoliko nedelja zatočio ljude koje poznaješ i spalio im imanja? Ili mladiću koji je odrastao među vama?“

„Nisam Prijatelj Mraka, gazda al’Sine“, reče Perin, „ali ako želite da odem, otići ću.“

„Nemoj“, zabrza Eliza značajno gledajući muža, pošto je probola Adinu ledenim pogledom od koga ova proguta sve što je želela reći. „Nemoj, dobrodošao si ovde koliko god želiš.“ Džek je oklevao, ali klimnu u znak odobravanja. Prišla je Perinu, pogledala ga i položila mu ruke na ramena. „Primi naše saučešće“, prošapta ona. „Otac ti je bio dobar čovek. Tvoja mati mi je bila prijateljica, dobra žena. Znam da bi ona želela da ostaneš sa nama, Perine. Deca retko prolaze ovim putevima, a ako i naiđu, dečaci s krova će nas upozoriti na vreme da te sakrijemo na tavan. Bićeš bezbedan ovde.“

Bila je iskrena. Stvarno je bila iskrena. A kada je Perin pogledao u gazdu al’Sina, on opet klimnu glavom. „Hvala vam“, progovori Perin kroz stegnuto grlo, „ali imam... neka posla. Nešto oko čega se moram potruditi.“

Uzdahnula je i nežno ga potapšala. „Naravno. Samo se trudi da ti poslovi ne... da ti ne naude. Pa, bar vas neću otpremiti na put praznih stomaka.“

U kući ne beše dovoljno stolova da svi posedaju za ručak, tako da su činije jagnjeće čorbe i komadi hrskavog hleba podeljeni zajedno sa opomenama da se ne prosipa, i svi počeše da jedu tamo gde su sedeli ili štajali. Pre nego što su dovršili jelo, jedan vižljast dečak u okraćaloj košulji utrča noseći luk viši nego što je sam bio. Perin je pomislio da je dečko Vin Lijuin, ali nije bio siguran. U tim godinama dečaci brzo rastu. „Evo lorda Luka“, ushićeno uskliknu mršavko. „Dolazi lord Luk.“

Загрузка...