38 Skrivena lica

Bašta srebrnog lahora nije bila nikakva bašta, već ogromna krčma, zapravo prevelika da bi se nazivala krčmom, na vrhu brda u središtu Kalpene, najzapadnijeg poluostrva Tančika, podno Velikog kruga. Ime je, bar delom, nadenuto po povetarcu koji se uvlačio kroz red stubova i balustrada od uglačanog zelenog mermera kojima beše zamenjen čitav jedan zid na svim spratovima izuzev najvišeg. Zlatne zavese od nauljene svile spuštale su se u slučaju kiše. Na ovoj strani nizbrdica bese oštra, a stolovima duž balustrada pružao se otvoren pogled, preko belih kupola i kula, na silnu luku, načičkanu s više brodovlja nego ikad. Tančiku je trebalo svakojake robe, jer se zlato moralo prikupljati – dok ne istekne i zlato i vreme.

Uz svoje pozlaćene svetiljke, tavanicu ukrašenu mesinganom rezbarijom uglačanom do zlatnog sjaja, uz sluškinje i sluge birane po držanju, lepoti i smernosti, Bašta srebrnog lahora bila je najskuplja vinara u gradu i pre početka nevolja. Sada su cene bile nemoguće. Ipak, oni što barataju ogromnim svotama i dalje su dolazili, kao i oni koji trguju moći i uticajem, ili bar tako misle. S jedne strane, predmeta kojima se trgovalo bilo je manje nego pre; s druge strane bilo je više toga.

Niske ograde okruživale su svaki sto, čineći ih ostrvima poredanim preko zeleno-zlatnog popločanog poda. Svaku je krasio čipkasti kamenorez, kako nijedan mogući prisluškivač ne bi ostao nezapažen. Ograde behu tek toliko visoke da sakriju sastanke od pogleda prolaznika. I pored toga, mušterije su obično dolazile s maskama, naročito u večernjim časovima, a neke su kraj stola čekali telohranitelji; oni u službi opreznijih klijenata i sami su nosili maske. Kod onih najopreznijih, govorkalo se, bili su i nemi. Niko od stražara nije imao očiglednog naoružanja; vlasnica Bašte srebrnog lahora, negovana žena neodredivog godišta po imenu Selindrina, oružje nije dozvoljavala. Njena odluka nije se kršila, bar ne otvoreno.

Egeanin je iza svog uobičajenog stola kraj balustrade posmatrala brodove u luci, naročito one razvijenih jedara. Želela je da se vrati na palubu i da izdaje naređenja. Nikada nije pomišljala da će je dužnost nagnati na ovo.

Nesvesno je podešavala somotsku masku preko gornje polovine lica; osečala se užasno smešno s njom, ali joj je bila neophodna da bi se donekle prikrila. Maska – plava, kako bi se slagala s njenom svilenom haljinom visokog okovratnika, sama haljina i njena tamna kosa, sada puštena do ramena, bili su granica njene izdržljivosti. Nije bilo potrebe da se predstavlja kao Tarabonka – Tančiko beše pun izbeglica, od kojih su mnogi bili stranci nagnani nevoljama – a u svakom slučaju, ne bi ni umela. Ovaj narod bio je životinjski; nisu imali smernosti niti reda.

Sa žaljenjem, okrenula je lice od luke prema društvu za stolom, čoveku uzanog lica i pohlepnog, lasičjeg osmeha. Otrcana kragna Florana Gelba odudarala je od Bašte srebrnog lahora, i neprestano je brisao ruke o kaput. Uvek se ovde sastajala s njima, malim masnim ljudima, jer je morala. Tako joj nisu bili na brizi, a dobijali su svoju nagradu.

„Šta imate za mene, gazda Gelbe?“ Ponovo je obrisao ruke, pa podiže vreću od grube konoplje na sto i nestrpljivo se zagleda u Egeanin. Ona najpre spusti vreću pored sebe, pa je tek onda otvori. Unutra je bio jedan a’dam od srebrnastog metala, ogrlica i narukvica povezane povocem vrhunske izrade. Zatvorila je vreću i ostavila je na pod. Ovo beše već treći koji je Gelb pronašao, više nego iko drugi.

„Vrlo dobro, gazda Gelbe.“ Jedna vrećica pređe preko stola u suprotnom pravcu; Gelb je sakri ispod kaputa kao da skriva caričinu krunu, a ne šačicu srebra. „A imaš li još nešto?“

„One žene. One što ste hteli da ih potražim?“ Navikla je na brzopleti govor ovog naroda, ali joj je smetalo što ovaj tako liže usne. Nije bilo teško razumeti ga, ali je bilo oku neprijatno.

Zamalo da mu kaže da više nije zainteresovana. Ali to je, delom, bio razlog njenog boravka u Tančiku, na kraju krajeva; sada možda i jedini razlog. „Šta s njima?“ To što je i pomislila da prenebregne dužnost nateralo ju je da progovori oštrije nego što je nameravala, i Gelb se trže.

„Mislim... mislim da sam pronašao još jednu.“

„Jesi li siguran? Bilo je... grešaka.“ Greške su bile uljudan izraz za to. Desetak žena jedva približnih opisu bile su čisto gubljenje vremena. Otpisala ih je čim ih je videla. Ali ona plemkinja, izbeglica sa imanja dodirnutih vatrom rata... Gelb je oteo ženu na ulici, misleći da će, ako je preda, zaraditi više nego ako bi dojavio gde prebiva. Gospa Leilvina je, kao opravdanje za njega, veoma ličila na jednu od žena koje je Egeanin tražila, ali rečeno mu je da nijedna od njih neće govoriti njemu poznatim naglaskom, naročito ne tarabonskim. Egeanin nije želela da ubije tu ženu, ali neko je mogao čuti njenu priču, čak i u Tančiku. Leilvina ostade vezana, zapušenih usta, bačena na neki brzi brod u gluvo doba noći; bila je mlada i lepa, tako da je neko sigurno uspeo da učini nešto korisno s njom umesto da joj preseče vrat. Ali Egeanin u Tančiku nije tražila služavke za Krv.

„Nema greške, gazdarice Elidar“, žurno odgovori on, uz blesak zubatog osmeha. „Ovog puta nema. Ali... treba mi malo zlata. Da budem siguran. Da se dovoljno približim. Četiri, pet kruna?“

„Plaćam samo za obavljeno“, kruto odgovori Egeanin. „Posle tvojih... grešaka, budi srećan što ti uopšte plaćam.“

Gelb nervozno liznu usne. „Rekli ste... na početku, rekli ste da imate pokoji novčić za one koji umeju da rade posebne poslove.“ Jedan mišić na obrazu mu se grčio; oči su mu lepršale kao da ga neko sluša iza čipkaste ograde oko tri strane stola, i glas mu postade hrapav šapat: „Stvarajući nered, kao i obično, čuh neke glasine – od momka koji je sluga lorda Brisa – o Savetu i izboru novog panarha. Mislim da može biti istinita. Bio je pijan, a kada je shvatio šta je izgovorio, umalo se nije uneredio. Čak i da nije istina, Tančiko bi bio rasporen napola.“

„Zar zaista veruješ da postoji potreba da se neredi u ovom gradu potplaćuju?“ Tančiko je bio gnjila kruška spremna da padne pri prvom povetarcu. Kao i čitava ova prokleta zemlja. Za tren se dvoumila da li da otkupi te njegove „glasine”. Trebalo je da bude trgovkinja, na kakvu god robu ili znanje naišla, a ponešto je uspela i da proda. Ali od saradnje s Gelbom beše joj muka. I lične sumnje su je morile. „To je sve, gazda Gelbe. Znaš kako da me pronađeš ako naiđeš na još neki od ovih.“ Dotakla je grubu pletenu vreću.

Umesto da ustane, on je buljio u nju, pokušavajući da prozre masku. „Odakle ste, gazdarice Elidar? Kako govorite, sve smršeno i mekano – izvinjavajte; bez uvrede – ne mogu nigde da vas smestim.“

„To je sve, Gelbe.“ Možda je to bio glas s palube, a možda i neuspešno skriven ledeni pogled, ali Gelb odskoči na noge i ispoklanja se i namuca izvinjenja otvarajući vratanca u čipkastoj ogradi.

Posedela je pošto on ode, da bi mu dala vremena da napusti Baštu srebrnog lahora. Neko će ga otpratiti napolje, da bi se osigurala da je neće uhoditi. Smučilo joj se ovo šunjanje i skrivanje; skoro da je želela da je neki slučaj razotkrije i pruži joj časnu borbu licem u lice.

Novi brod je uplovio u luku u uvali, škuna Morskog naroda, ogromnih jarbola i s čitavim oblacima jedara. Imala je priliku da pregleda jedan takav brod, zarobljen, ali dala bi skoro sve da ga je mogla izvesti na plovidbu; ipak, pretpostavljala je da se iz plovila najbolje i ne bi moglo izvući bez posade Morskog naroda. Ata’an Mijere nisu olako shvatali zavetovanje; ne bi baš prošla povoljno kada bi morala da unajmi posadu. Unajmiti čitavu posadu! Svote zlata koje su pristizale kurirskim brodovima da bi se ona njima razbacivala udarile su joj u glavu.

Pokupila je konopljanu vreću i pridigla se, ali ugledavši plećatog čoveka snažnih ramena kako ustaje od obližnjeg stola, brže-bolje sede. Oblo lice Bejla Domona, niz koje je tamna kosa padala do ramena, beše zaraslo u bradu, ali bez brkova. Naravno, nije nosio masku; posedovao je desetak priobalskih teretnjaka u okolini Tančika i očito ga nije brinulo znali ko kuda se kreće. Maska. Ponela se nerazumno. Zbog maske je ne bi prepoznao. Ipak je sačekala da on ode pre nego što ustade. Tek će morati da se pozabavi ovim čovekom, ako postane opasan.

Selindrina uz gladak osmeh preuze zlato i promrmlja želje da joj Egeanin ostane verna mušterija. Vlasnica Bašte srebrnog lahora, kose povezane u desetine tankih pletenica, nosila je pripijenu belu svilu, jedva puniju od odeće sluškinja, i jedan od onih providnih velova zbog kojih je Egeanin uvek želela da pita Tarabonke koje plesove znaju. Šejske plesačice nosile su skoro istovetne velove, i slabo šta pored njih. Ipak, pomisli Egeanin dok je polazila prema ulici, ova žena je oštroumna, čim tako vešto plovi među sprudovima Tančika, udovoljavajući svim stranama, a ne zamerajući se nijednoj.

Na to ju je podsetio visoki čovek u belom plastu, prosedih slepoočnica ali grubog lica i čvrstog pogleda, kada prođe pored nje i pozdravi se sa Selindrinom. Džaihim Karidin imao je zlatno sunce na plaštu, ispod njega četiri zlatna čvora, a iznad grimizni štap pastira. Inkvizitor Šake Svetla, visoki starešina Dece Svetla. Sama zamisao Dece razjarivala je Egeanin – vojničko društvo koje ne polaže račune nikome do sebi. Ali Karidin i njegovih nekoliko stotina ratnika posedovali su neku vrstu upravne modi u Tančiku, gde je dobrim delom vremena svaki vid vladavine bio odsutan. Gradska straža više nije patrolirala ulicama, a vojska – koliko ih još beše odanih kralju – beše prezauzeta čuvanjem tvrđava u okolini grada. Egeanin primeti da Selindrina i ne pogleda mač o Karidinovom pojasu. Zaista je bio moćan.

Čim je kročila na ulicu, njena pratnja se izdvoji od ostalih što su čekali svoje gospodare i pritrča s nosiljkom, a telohranitelji pristupiše s kopljima. Bili su navrat-nanos sastavljena družina, neki s čeličnim kalpacima, trojica s kožnim prslucima prošivenim metalnim krljuštima; grubi ljudi, verovatno begunci iz vojske, ali svesni da njena bezbednost na duže staze za njih podrazumeva pune trbuhe i srebro za troškarenje. Čak su i nosači imali povelike noževe i batine za ešarpama oko pasa. Niko ko izgleda imućno nije izlazio na ulicu bez čuvara. U svakom slučaju, i da je preuzela tu opasnost, samo bi privukla pažnju na sebe.

Stražari su probijali put kroz rulju bez muke. Narod se komešao i kovitlao uzanim ulicama preko gradskih brda, otvarajući put nosiljkama okruženim stražom. Kočije su postale retkost, a konji znak pravog rasipništva.

Jedini prikladan opis za ljude što su vrveli naokolo bio je: na ivici izdržljivosti. Između malaksalosti i ludila. Umorna lica, iznošena odeća i previše iskričave, mahnite oči, očaj, nada iako su znali da nade nema. Mnogi su se predali i posedali uza zidove, sklupčali se u dovracima, grleći žene, muževe i decu, ne samo malaksalih, već izmoždenih i sluđenih lica. Povremeno bi se razbudili dovoljno da krikom zaištu od prolaznika novčić, koru hleba, bilo šta.

Egeanin je gledala pravo ispred sebe, poverivši, iz nužde, dužnost uočavanja opasnosti stražarima. Susret s pogledom prosjaka značio bi da de njih dvadeset okružiti nosiljku, u nekakvoj nadi. Na jedan bačen novčić okupilo bi se njih stotinu, uz krike i plač. Već je uložila deo novca s kurirskih brodova za potporu sirotinjskoj kuhinji, kao da je i sama od Krvi. Stresla se od pomisli na ono što bi se dogodilo da se njeno prekoračenje dužnosti otkrije. Mogla bi i sama obući brokatnu haljinu i obrijati glavu.

Sve će se to ispraviti kada Tančiko padne, svi će biti nahranjeni, svi vraćeni na pravo mesto. Moći će da ostavi haljine i ostale stvari s kojima nema iskustva, a niti sklonosti prema njima, i da se vrati na svoj brod. Barem Tarabon je spreman da se raspadne pri najnežnijem dodiru, poput ugljenisane svile; možda i Arad Doman. Zašto se visoka gospa Surot uzdržava? Zašto?

Džaihim Karidin se zavalio u stolicu raširivši plašt preko izrezbarenih naslona za ruke, i proučavao tarabonske plemiće koji su sedeli u ostalim stolicama privatne odaje. Sedeli su ukočeno u svojim zlatom protkanim odorama, stisnutih usana ispod maštovitih krinki u obliku lavljih, leopardovih i jastrebovih glava. Morile su ga vede brige od njihovih, ali uspeo je da se opusti. Pre dva meseca, dobio je vesti da je jedan njegov rođak živ odran u sopstvenoj spavadoj sobi; pre tri meseca, jedan Mirdraal je oteo njegovu najmlađu sestru, Dealdu, sa svadbene svečanosti. Porodični domostrojitelj pisao mu je sluđena pisma, užasnut tragedijom nadvijenom nad kudom Karidin. Dva meseca. Nadao se da je Dealda brzo skončala. Pričalo se da žene u rukama Mirdraala ne mogu dugo zadržati razum. Dva cela meseca. Neko drugi bi se preznojavao u krvi, ali ne i Džaihim Karidin.

Svi muškarci su držali po pehar vina, ali ne beše nijednog sluge. Selindrina ih je, pre nego što ode, uverila da ih niko neče ometati. Zapravo na celom poslednjem spratu Bašte srebrnog lahora i nije bilo nikoga drugog. Dva čoveka iz plemidke pratnje – članovi Kraljeve žive straže, ako se Karidin nije varao – stajali su na dnu stepeništa, starajuđi se da im niko ne ugrozi samoću.

Karidin otpi vino. Niko od Tarabonaca svoje nije ni dotakao. „Dakle“, vedro je prozborio, „kralj Andrik želi da Deca Svetla pripomognu da se u ovaj grad vrati red. Ne mešamo se prečesto u unutrašnje poslove naroda.“ Ne otvoreno. „Zaista ne mogu da se setim takvog zahteva. Ne znam šta će na to reći gospodar kapetan zapovednik.“ Pedron Nijal će reći da se uradi što je potrebno, i postaraće se da Tarabonci upamte dug Deci i da ga u celosti otplate.

„Nema vremena da tražite uputstva iz Amadora“, užurbano reče čovek s pegavom maskom leoparda. Niko se nije predstavio, ali Karidin to nije ni tražio.

„To što tražimo je neizbežno“, prasnu drugi, s brkovima ispod maske jastreba zbog čega je nalikovao nekoj čudnovatoj sovi. „Morate shvatiti da ne bismo ni podnosili ovaj zahtev da nije nezapamćene nužnosti. Moramo biti složni, ne treba nam još podela, zar ne? Mnogo je razdornih elemenata, čak i unutar Tančika. Moramo ih suzbiti ako želimo da gajimo ikakvu nadu o miru u naseljima van grada.“

„Smrt panarha značajno je pogoršala okolnosti“, dodade prvi čovek.

Karidin upitno podiže obrvu. „Jeste li najzad otkrili ko ju je ubio?“

Njegova lična pretpostavka beše da je to uredio sam Andrik, verujući da panarh podržava nekog od buntovnika koji su potraživali presto.

Kralj je možda bio u pravu, ali, kako se uverio pošto je sazvao Savet lordova – među kojima su mnogi i sami podržavali pojedine pobunjeničke grupe van grada – većina je tvrdoglavo odbijala da odobri njegov izbor. Čak i kada gospa Amatera ne bi bila trenutna Andrikova ljubavnica, izbor kralja i panarha bio je jedina stvarna moć Saveta, i očito nisu želeli da je se odreknu. Nevolje s gospom Amaterom nisu smele da se pročuju. Čak je i Savet shvatao da bi takve vesti podstakle pobune.

„Neki od Zmajuzakletih luđaka, zasigurno“, odgovori onaj nalik sovi, žustro sučući brkove. „Nijedan istinski Tarabonac ne bi naudio panarhu, zar ne?“ Zvučao je skoro kao da veruje u to.

„Naravno“, glatko odvrati Karidin. Opet je srknuo vina. „Ako treba da obezbedim Panarhovu pala tu zarad ustoličenja gospe Amatere, potrebna mi je punomoć od samog kralja. U suprotnom, moglo bi izgledati kao da Deca Svetla traže moć nad Tarabonom, a jedino što tražimo jeste, kao što kažete, okončanje razdora, i mir pod Svetlošću.“

Jedan stariji leopard, četvrtaste vilice, izbledele žute kose, hladno progovori: „Čuo sam da Pedron Nijal želi ujedinjenje protiv Zmajuzakletih. Ujedinjenje pod njime samim, zar nije tako?“

„Gospodar kapetan zapovednik ne želi prevlast“, podjednako ledeno odgovori Karidin. „Deca služe Svetlost, kao što čine i svi drugi ljudi dobre volje.“

„Nema govora“, dobaci prvi leopard, „da Tarabon na bilo koji način služi Amadoru. Nema govora!“ Skoro sa svih strana začu se ljutito potvrđivanje.

„Naravno da nema“, reče Karidin, kao da mu ta misao nikada nije prošla kroz um. „Ako želite moju pomoć, dobićete je – pod uslovima koje sam izneo. Ako ne želite, Deca uvek imaju drugih poslova. Služba Svetlosti nikada ne staje, jer Senka odasvud vreba “

„Imaćete punomoć s kraljevim potpisom i pečatom“, reče sedi čovek s maskom lava, progovarajući prvi put. Bio je to, naravno, sam Andrik, premda Karidin to nije trebalo da zna. Kralj nije mogao da se sastane s Inkvizitorom Šake Svetla a da ne stvori glasine, kao što nije smeo ni da poseti nikakvu točionicu vina, čak ni Baštu srebrnog lahora.

Karidin klimnu glavom. „Kada bude u mojim rukama, obezbediću Panarhovu palatu, a Deca će suzbiti sve moguće... elemente razdora... koji pokušaju da se umešaju u ustoličenje. Zaklinjem se pod Svetlošću.“ Napetost se vidno digla s Tarabonaca; oni iskapiše pehare kao da žele da je smene vinom, čak i Andrik. Što se tiče naroda Tarabona, krivicu za neizbežna ubistva preuzeće Deca, a ne kralj ili vojska Tarabona. Kada Amatera preuzme Krunu i Žezlo od Drveta, verovatno će se još neki članovi Saveta pridružiti pobunjenicima, ali ako iko od ostalih nagovesti da je nije odabrao, Tančiko će progutati vatra. A što se tiče priča koje begunci raspredaju – pa, pobunjenici šire svakakve izdajničke laži. Kralj i panarh Tarabona će za to vreme visiti na koncima koje Karidin može predati Pedronu Nijalu u ruke, da upravlja njima po želji.

Nije to tako veliko blago, imajući u vidu da kralj Tarabona drži svega nekoliko stotina kvadratnih milja oko Tančika, ali opet, može postati veliko. Uz pomoć Dece – najmanje jedne ili dve legije; nikako ovih pet stotina pod Karidinom – Zmajuzakleti bi mogli biti zatrti, razne bundžije poražene, pa bi se čak i rat protiv Arad Domana mogao uspešno nastaviti. Ako se ijedna od dveju zemalja i dalje seća da je u ratu. Karidin je čuo da je Arad Doman u još gorem stanju od Tarabona.

Uistinu, nije ga bilo briga da li će Tarabon pasti Deci u ruke, ili samo Tančiko, ili bilo šta drugo. Čekali su ga uobičajeni pokreti i dužnosti, ali beše mu teško da misli i o čemu osim o sopstvenom vratu. Možda će na kraju i čeznuti da mu prerežu grkljan. Čitava dva meseca od poslednjeg pisma.

Nije ostao da pije s Taraboncima, već se oprostio, što je kraće mogao. Ako su se i uvredili, bio im je previše potreban da bi to pokazali. Selindrina ga vide gde silazi i, čim je stupio na ulicu, konjušar mu privede konja. Bacivši dečaku bakrenjak, mamuznuo je crnog škopca u žustar kas. Odrpani narod po izuvijanim ulicama bežao mu je s puta, i tim bolje; činilo mu se da ne bi ni primetio kada bi nekoga pregazio. Što ne bi bio poseban gubitak. Grad je bio pun prosjaka; jedva se moglo disati od smrada memle, oporog znoja i prljavštine. Bilo bi dobro kada bi ih Tamrin izbacio, pa neka se pobunjenici po selima bakću s njima.

Sela su mu zaokupljala um, ali ne i pobunjenici. S njima se može lako izboriti, samo je potrebno proneti glas da je ovaj ili onaj Prijatelj Mraka. Kada bi uhvatio nekolicinu i predao ih Šaci Svetla, izašli bi pred narod i priznali da poštuju Mračnog, proždiru decu, bilo šta, sve što im se kaže. Posle toga, buna ne bi potrajala; ostatak pobunjenika ostao bi bez igde ikoga. Ali Zmajuzakleti, muškarci i žene koji su se zaista zavetovali Ponovorođenom Zmaju, ne bi posustali pod optužbama da su Prijatelji Mraka. Većina ih je takvima i smatrala, budući da su se zakleli na sledbeništvo muškarcu koji ume da usmerava.

Istinska nevolja bio je taj čovek koga su sledili, a ni ime mu nisu znali. Rand al’Tor. Gde li je on? Stotine bandi Zmajuzakletih, a među njima bar dve dovoljno velike da se nazovu vojskom, borile su se protiv kraljevih vojnika – bar onog dela koji još beše odan Andriku – dok su se oni borili protiv pobunjenika – koji su i sami bili zauzeti unutarnjim bitkama koliko i borbom protiv Andrika ili Zmajuzakletih – pa opet, Karidin pojma nije imao ko od tolikih odmetnika skriva Randa al’Tora. Mogao je biti na Almotskoj ravnici ili u Arad Domanu, gde su okolnosti bile istovetne. Ako je tako, Džaihim Karidin se već mogao smatrati mrtvim.

Kada je stigao pred palatu na Verani, u koju su Deca smestila svoj glavni štab, dobacio je uzde jednom stražaru s belim plaštom i uleteo unutra ne uzvraćajući ni njemu ni ostalima na pozdrave. Vlasnik ove raskošne hrpe bledih kupola, čipkastih kula i senovitih bašti beše položio pravo na presto Svetlosti, tako da se niko nije žalio na njihov ostanak. Ponajmanje vlasnik; ostaci njegove glave još su krasili kolac iznad Izdajničkog stepeništa na Maseti.

Karidin prvi put pređe pogledom preko finih tarabonskih sagova, stolarije ukrašene zlatom i slonovačom, dvorišta s vodoskocima iz kojih je dopirao hladan zvon vode. Široki hodnici sa zlatnim svetiljkama i visokim svodovima prekrivenim tananim zlatnim zapisima uopšte ga nisu zanimali. Ova palata, iako ne prevelika, beše dorasla najlepšim palatama Amadicije, ali u ovom trenutku njegov um je opsedala ljuta rakija u odajama koje je preuzeo za sebe.

Na pola puta preko neprocenjivog tepiha išaranog plavim, skerletnim i zlatnim, očiju prikovanih za izrezbareni ormarić u kome se krila srebrna flašica prepečenice, najednom je shvatio da nije sam. Kraj visokih, uskih prozora s pogledom na senovitu baš tu stajala je žena u uskoj bledo-crvenoj haljini, s pletenicama boje meda što su joj milovale ramena. Magleni tračak vela nije skrivao mlado, lepo lice, sa usnama poput ružinog pupoljka i krupnim mrkim očima; nije bila sluškinja, sudeći po odelu.

„Ko si ti?“, razdraženo upita. „Kako si ušla ovamo? Smesta odlazi, ili ćeš biti izbačena na ulicu.“

„Pretiš, Borse? Morao bi biti gostoljubiviji, zar ne?“

To ime ga potrese od glave do pete. Brže od misli, isukao je mač i ustremio se ka njenom vratu.

Nešto ga obuze – vazduh pretvoren u gmizavu sluz – i obori na kolena, stiskajući ga od vrata nadole. Stezalo mu je zglobove dok mu kosti ne zaškripaše; ruka mu se rastvori i mač pade. Moć. Koristila je Jednu moć na njemu. Veštičara iz Tar Valona. A ako je znala to ime...

„Sećaš li se“, reče ona, prilazeći, „sastanka kome je sam Ba’alzamon prisustvovao, kada nam pokaza lica Metrima Kautona, Perina Ajbare i Randa al’Tora?“ Skoro da je ispljunula ta imena, naročito poslednje; tamne su joj oči mogle probiti rupu u čeliku. „Vidiš li? Znam ko si, zar ne? Tvoja duša je obećana Velikom gospodaru Mraka, Borse.“ Njen iznenadni smeh zazvoni poput praporaca.

Znoj mu izbi po licu. Nije to obična prezrena veštica iz Tar Valona. Crni ađah. Bila je Crni ađah. Očekivao je da će po njega doći neki Mirdraal. Mislio je da će imati još vremena. Još vremena. Rano je. „Pokušao sam da ga ubijem“, brbljao je. „Randa al’Tora. Pokušao sam! Ali ne mogu da ga pronađem. Ne mogu! Rečeno mi je da će mi porodica stradati ako omanem, jedno po jedno. Obećano mi je da ću biti poslednji! Imam još rođaka. Sinovce i bratanice. Imam još jednu sestru! Morate mi dati vremena!“

Nepomična, posmatrala ga je tim oštrim smeđim očima, sa smeškom na punim usnicama, slušala je kako bljuje gde bi mogla pronaći Vanoru, gde je njena spavaća soba, kako voli sama da jaše kroz šumu iza Karmere. Možda bi, ako nada viku, došli stražari. Možda bi mogli da je ubiju. Otvorio je usta još šire – i ta nevidljiva sluz kliznu unutra, razvlačeći mu vilice sve dok u njima ne začu škripu. Nozdrve su mu gorele dok je panično grabio vazduh. Još je mogao da diše, ali ne i da vrišti. Stvarao je samo prigušen jek, kao jecaj zazidane žene. Želeo je da vrišti.

„Vrlo si zabavan“, konačno reče žena kose boje meda. „Džaihim. Mislim da to nije loše ime za psa. Hoćeš li da budeš moj pas, Džaihime? Ako budeš veoma dobar pas, možda ću ti jednog dana dozvoliti da gledaš kako Rand al’Tor umire. Može?“

Trebao mu je tren da razume šta mu govori. Ako će videti smrt Randa al’Tora, neće... neće ga ubiti, odrati mu kožu, činiti sve ono što je zamislio, pred čime bi bičevanje izgledalo kao oslobođenje. Suze mu linuše niz lice. Jecaji olakšanja su ga potresali, koliko je to bilo moguće u ovakvom zarobljeništvu. Klopka najednom nestade i on pade na šake i kolena, i dalje plačući. Nije mogao da prestane.

Žena kleče kraj njega, zaplete šaku u njegovu kosu i povuče mu glavu. „Hoćeš U me sada saslušati? Smrt Randa al’Tora ostavljamo za budućnost, i gledaćeš je samo ako budeš dobar pas. Prebacićeš svoje Bele plaštove u Panarhovu palatu.“

„K-kako znaš?“

Grubo mu je protresla glavu. „Dobar pas ne postavlja pitanja gospodarici. Ja bacim štap; ti ga doneseš. Ja kažem ubij; ti ubiješ. Jasno? Jasno.“ Osmeh joj beše samo kratak blesak zuba. „Hoće li biti poteškoća u preuzimanju palate? Panarhova legija je tamo, hiljadu vojnika, spavaju u hodnicima, galerijama, baštama. Nemaš toliko Belih plaštova.“

„Oni...“ Morao je da zastane da proguta knedlu. „Oni neće biti problem. Verovaće da je Amateru izabrao Savet. Savet je to što...“

„Ne dosađuj mi, Džaihime. Nije me briga ni ako pobiješ čitav Savet, samo ako preuzmeš Panarhovu palatu. Kada krećeš?“

„Trebaće... trebaće tri ili četiri dana da stigne punomoć od Andrika.“

„Tri ili četiri dana“, promrmljala je. „Vrlo dobro. Neznatno odlaganje neće škoditi.“ Zapitao se na kakvo to odlaganje ona misli kada mu je oduzela i poslednji pedalj slobode. „Čuvaćeš palatu, i oteraćeš sve panarhove dobre vojnike.“

„To je nemoguće“, reče boreći se za dah, a ona mu trže glavu unazad tako jako kao da će mu slomiti kičmu ili iščupati kosu iz korena. Nije se usuđivao da se usprotivi. Hiljadu nevidljivih igala ga je bolo, po licu, grudima, leđima, rukama, nogama, svuda. Nevidljive, ali nimalo nestvarne, bio je siguran.

„Nemoguće, Džaihime?“, nežno upita. „Ne volim da čujem tu reč.“

Igle zasvrdlaše dublje; grčevito je stenjao, ali morao je da objasni. Želela je nemoguće. Dahtao je što je brže mogao. „Kada Amatera postane panarh, vladaće legijom. Ako pokušam da preuzmem palatu, okrenuće ih protiv mene, a Andrik će joj pomoći. Nemam šanse protiv Panarhove legije i onoga što Andrik može povući iz utvrda Prstena.“

Gledala ga je dok nije počeo da se preznojava. Nije smeo ni da pisne, a kamoli da trepne; hiljade oštrih bodlji nije mu to dozvoljavalo.

„Pitanje panarha biće rešeno“, konačno je rekla. Bodlje nestadoše, i ona ustade.

Karidin je takođe ustao, pokušavajući da se pribere. Možda postoji mogućnost cenkanja; žena je sada delovala spremno da sluša razbor. Noge su mu drhtale od stresa, ali je glas učvrstio koliko god je mogao: „Čak i ako možete da utičete na Amateru...“

Ona ga preseče. „Rekoh ti da ne zapitkuješ, Džaihime. Dobar pas sluša gospodaricu, zar ne? Obećavam ti da ćeš me u suprotnom moliti da te prepustim nekom Mirdraalu. Razumeš li me?“

„Razumem“, odgovori on olovnim glasom. I dalje je zurila u njega, i ubrzo je zaista razumeo. „Činiću kako zapovedate... gospodarice.“ Pocrveneo je pred odobravajućim osmehom koji mu je načas podarila. Pošla je prema vratima i još jednom ga pogledala kao pravog psa, i to bezubog. „Kako...? Kako se zovete?“

Ovog puta osmeh joj beše slađan i podrugljiv. „Dabome. Pas bi trebalo da zna ime svoje gospodarice. Zovu me Lijandrin. Ali to ime nikada ne sme dotaći usne psa. Inače ću se silno razočarati.“

Kada se vrata zatvoriše za njom, oteturao je do stolice visokog naslona ukrašenog slonovačom i sručio se u nju. Rakiju nije uzeo; kako mu se želudac okretao, pripala bi mu muka. Kakvu bi to korist ona mogla imati u Panarhovoj palati? Opasna pitanja, možda, ali čak i ako služe istog gospodara, prema veštici iz Tar Valona osećao je samo odbojnost.

Precenila je svoje znanje. Uz kraljevu punomoć, on će moći da skine i Tamrina i vojsku, a i Amateru s leđa – koristeći se učenom. Ipak, oni bi mogli da nahuškaju rulju. Gospodar kapetan zapovednik bi takođe imao štošta da zameri; pomislio bi možda da se on to bori za sopstvenu moć. Karidin se uhvati rukama za glavu, zamišljajući kako mu Nijal potpisuje smrtnu presudu. Sopstveni ljudi bi ga uhapsili i obesili. Kada bi samo mogao da se otarasi veštičare... Ali obećala je da će ga štititi od Mirdraala. Opet mu nadođoše suze. Nije čak ni bila tu, a držala ga je zarobljenog čvršće nego ikad, čeličnim klopkama za noge i uzanom omčom oko vrata.

Izlaz mora da postoji, ali kud god da je pogledao čekale su ga samo klopke.


Lijandrin je klizila hodnicima kao sablast, lagano izbegavajući sluge i Bele plaštove. Kada kroz stražnja vratanca iskorači na usku uličicu iza palate, visoki stražar je odmeri s pomešanim olakšanjem i nelagodom. Njen mali trik kojim je primoravala ljude da joj se povinuju – jedna hitra kapljica Moći – nije bio potreban za Karidina, ali je ovu budalu lako ubedio da joj dozvoli pristup. Nasmešila se i pozvala ga bliže. Visoki klipan se isceri kao da očekuje poljubac, ali osmeh se zaledi kada mu je njena uska oštrica proburazila oko.

Lako je odskočila, a on se sruči kao beskičmena vreća kostiju. Sad se neće ni slučajno izbrbljati o njoj. Šaku joj je umrljala tek kaplja krvi. Zažalila je što ne ume da ubija koristeći Moć kao Česmal, ili čak Rijaninim nižim talentom. Čudno je što je ta sposobnost ubijanja korišćenjem Moći, kadra da zaustavi nečije srce ili da natera krv da proključa u venama, tako blisko povezana s Lečenjem. Sama nije umela da Leči ništa teže od ogrebotina ili modrica, niti ju je to zanimalo.

Na kraju uličice čekala ju je crveno lakirana nosiljka ukrašena slonovačom i zlatom, a uz nju telohranitelji, desetak ogromnih muškaraca s licem izgladnelih vukova. Kada izbiše na ulicu, lako su probili put kroz gužvu, tukući drškama kopalja one prespore da se sklone u stranu. Svi su, naravno, bili posvećeni Velikom gospodaru Mraka, a ako i nisu znali ko je ona, znali su da svaki sluga koji nedovoljno dobro služi nestaje.

Kuća koju je s ostalima zauzela, široka dvospratnica od kamena i belog gipsa sa zaravnjenim krovom, na strmini u podnožju Verane, najistočnijeg poluostrva Tančika, pripadala je jednom trgovcu koji i sam beše zavetovan Velikom gospodaru. Lijandrin su više privlačile palate – jednoga dana, možda će i kraljeva palata na Maseti biti njena; od detinjstva je zavidljivo zurila u lordovske palate, ali zašto bi se zadovoljila takvima? – no uprkos njenim željama, bilo je razumno da još neko vreme ostane skrivena. Budale iz Tar Valona nikako nisu mogle znati da su one u Tarabonu, ali Kula ih je i dalje lovila, a miljenici Sijuan Sanče njuškali su gde stignu.

Kapija otkri malo dvorište, slepo izuzev jednog prozora na gornjem spratu. Ostavila je stražu i nosače i žurno ušla. Trgovac je zaposlio nekoliko slugu, sve pokorne Velikom gospodaru, ubeđivao ih je, ali ne beše ih dovoljno da opsluže jedanaest žena koje retko izlaze. U trenutku kada je Lijandrin ušla, jedna služavka, snažna i zgodna žena crnih pletenica po imenu Gildin brisala je crveno-bele pločice hodnika.

„Gde su ostale?“, upita Lijandrin.

„U prednjoj odaji za odmor.“ Gildin pokaza desno, prema dvokrilnim vratima, kao da Lijandrin ne zna kuda da ide.

Lijandrin stisnu usne. Žena joj se nije poklonila, niti joj se obraćala sa uvažavanjem. Istina, Gildin nije znala ko je Lijandrin u stvari, ali morala je znati da je dovoljno uzvišena da se onaj debeli trgovac baca ničice pred njom, te da je zbog nje odveo porodicu u neku straćaru. „Trebalo bi da čistiš, a ne da se odmaraš, zar ne? Hajde, čisti! Svuda je prašnjavo. Ako večeras vidim i truni prašine, urediću da te izdevetaju, kravetino!“ Stisla je zube. Toliko je dugo oponašala govor plemića i velmoža da je zaboravila svog oca, uličnog prodavca voća; pa ipak, u trenutku besa govor prostog sveta pokuljao joj je s usana. Previše napora. Previše čekanja. Uz konačno: „Radi!“, uletela je u sobu za odmor i tresnula vratima.

Još ju je više razdražilo što nisu sve ostale bile tu, no i toliko je bilo dovoljno. Obloglava Eldrit Džondar sedela je za stolom ukrašenim lapisom, ispod tapiserije na gipsanom zidu; pažljivo je izvodila beleške iz nekog iscepanog rukopisa; povremeno je odsutno brisala vršak pera o rukav svoje tamne vunene haljine. Marilin Gemalfin sedela je kraj uzanog prozora, upirući sanjivi plavooki pogled u sićušni žuboravi vodoskok u malom dvorištu, lenjo češkajući po ušima mršavog žutog mačka, očito nesvesna koliko joj je olinjalih dlaka ostalo na odori od zelene svile. I ona i Eldrit bile su Smeđe, ali kada bi Marilin otkrila da sve mačke lutalice koje donosi nestaju zbog Eldrit, bilo bi nevolje.

Bile su Smeđe. Ponekad je teško bilo upamtiti da više nisu, i da sama više nije Crvena. Toliko ih je toga i dalje jasno svrstavalo među pripadnice njihovih starih Ađaha, čak i sada, kada su otvoreno odane Crnom. Na primer, dve bivše Zelene. Džeana Kaide, preplanula, tankovrata, odevena u najtanju, najpripijeniju svilu koju je mogla naći – danas belu – smejala se govoreći kako mora da se zadovolji haljinama kad u Tarabonu već nema čime da privuče pogled muškaraca. Džeana je bila iz Arad Domana; Domanke su bile na zlu glasu po svom sramnom oblačenju. Asne Zeramen, krupnih tamnih očiju i oštrog nosa, izgledala je gotovo smerno u svetlosivoj odeći prostog kroja i visoke kragne, ali Lijandrin je već nekoliko puta slušala njene žalopojke o ostavljenim Zaštitnicima. A što se tiče Rijane Andomeran... Crna kosa u kojoj je iznad levog uha strčao beli pramen uokvirivala je lice tako hladno i nadmeno da je moglo pripadati samo Beloj.

„Svršeno je“, najavi Lijandrin. „Džaihim Karidin će povesti svoje Bele plastove u Panarhovu palatu i osvojiti je u naše ime. Naravno... još ne zna da ćemo imati goste.“ Neke se namrštiše; promenom Ađaha nijedna začelo nije promenila mišljenje o muškarcima koji mrze usmeriteljke. „Imam jednu zanimljivost. Mislio je da sam došla da ga pogubim. Zato što nije uspeo da ubije Randa al’Tora.“

„To nema smisla“, natmureno reče Asne, „želimo da ga sputamo i vladamo njime, ne da ga ubijemo.“ Najednom se nasmejala, meko i tiho, i zavalila u stolicu. „Ako postoji način da ovladamo njime, ne bih se bunila da ga vežem za sebe. Po onome što videh, zgodan je momak.“ Lijandrin frknu; uopšte nije trpela muškarce.

Rijana zabrinuto odmahnu glavom. „Ima smisla, što je zabrinjavajuće. Naša naređenja iz Kule bila su jasna, ali takođe je jasno da su Karidinova drugačija. Mogu samo da zaključim kako postoji nesloga među Izgubljenima.“

„Izgubljeni“, promrmlja Džeana, čvrsto stežući ruke; bela svila joj se još besramnije pripi oko grudi. „Kakve vajde imamo od obećanja da ćemo vladati svetom po povratku Velikog gospodara ako nas pre toga zdrobi rat Izgubljenih? Zar verujete da se možemo suprotstaviti nekom od njih?“

„Kobna vatra.“ Asne pogleda ostale izazivačkim tamnim očima. „Kobna vatra može uništiti čak i Izgubljene. A imamo način da je stvorimo.“ Jedan od ter’angreala otetih iz Kule, crni štap nalik flauti dugačak čitav korak, imao je tu sposobnost. Nijedna od njih nije znala zašto im je naređeno da ga uzmu, čak ni Lijandrin. Toliko su ter’angreala uzele samo zato što im je naređeno, bez ikakvog povoda; ali neke naredbe moraju se poštovati. Lijandrin je žalila što nisu uspele da obezbede nijedan angreal. Džeana resko šmrknu. „Kada bi bar jedna među nama umela da rukuje njime. Možda si zaboravila kako me je jedina proba na koju smo se usudile umalo koštala života? Kako je proburazio oba boka broda pre nego što sam uspela da ga zaustavim? Silno bi nam koristio da smo se podavile i pre nego što smo stigle u Tančiko.“

„Šta će nam kobna vatra?“, upita Lijandrin. „Ako uspemo da nadvladamo Ponovorođenog Zmaja, neka Izgubljeni razmišljaju kako će nam nauditi.“ Najednom je primetila još nečije prisustvo u sobi. Žena zvana Gildin brisala je izrezbarenu stoličicu u ćošku. „Šta tražiš ovde, ženo?“

„Čistim.“ Tamnokosa žena se bezbrižno uspravila. „Rekli ste mi da čistim.“

Lijandrin je umalo osinu snagom Moći. Umalo. Ali Gildin svakako nije znala da su one Aes Sedai. Šta li je sve ta žena čula? Ništa bitno. Ledenim besom, progovorila je: „Idi kod kuvara i kaži mu da ima da te isprebija kaišem. I to žestoko! I nećeš mi ništa jesti dok ima i truni prašine.“ Opet. Ta žena ju je opet naterala da progovori rečnikom nižeg staleža.

Marilin ustade, milujući nosom mačorovu njušku, i pređade životinju Gildin. „Postaraj se da dobije zdelu mleka, kad kuvar svrši s tobom. I one fine jagnjetine. Iseci mu sitno; jadniku nije ostalo mnogo zuba.“ Kako ju je Gildin netremice gledala, ona dodade: „Nešto ti nije jasno?“

„Jasno mi je.“ Gildin je skupila usta. Možda je konačno shvatila; sluškinja je, nije im ravna.

Kada je otišla, noseći mačora u naručju, Lijandrin počeka neko vreme pa na prepad otvori vrata. Predsoblje je bilo prazno. Gildin nije prisluškivala. Nije joj verovala. Opet, nije mogla da se seti nikoga kome može verovati.

„Vratimo se svojim brigama“, procedila je zatvarajući vrata. „Eldrit, jesi li pronašla neki novi trag u tim papirima? Eldrit?“

Bucmasta žena se trže, pa se unezvereno osvrnu. Tek sada je podigla glavu s iskrzanog požutelog rukopisa; izgledala je iznenađeno što vidi Lijandrin. „Šta? Trag? Oh, ne. Preteško je i ući u kraljevu biblioteku; ako bih iznela ijednu stranu, bibliotekari bi smesta primetili. Ali ako bih se njih otarasila, ne bih mogla ništa da pronađem. To mesto je pravi lavirint. Ne, ovo sam pronašla kod jednog knjižara u blizini Kraljeve palate. Zanimljiva rasprava o...“

Prigrlivši saidar, Lijandrin razasu strane po podu. „Ako nisu o sputavanju Randa al’Tora, spaljene da su! Šta si otkrila o onome za čim tragamo?“

Eldrit zatrepta gledajući razbacane papire. „Pa, nalazi se u Panarhovoj palati.“

„To si saznala pre dva dana.“

„I sigurno je ter’angreal. Vlast nad nekim ko usmerava začelo zahteva primenu Moći, a pošto je u pitanju posebna primena, mora biti da je ter’angreal. Pronaći ćemo ga u galeriji, ili možda u panarhovoj zbirci.“

„Nešto novo, Eldrit.“ Lijandrin se naprezala da snizi glas. „Jesi li otkrila išta novo? Bilo šta?“

Obloglava žena nesigurno zatrepta. „Pa... nisam.“

„Nije bitno“, progovori Marilin. „Za koji dan, kad ustoliče svog dragocenog panarha, počećemo da tragamo, i naći ćemo ga makar prevrnule svaki svećnjak. Na samoj smo granici, Lijandrin. Vezaćemo Randa al’Tora na uzicu i naučiti ga da se prevrće i da sedi.“

„Oh, da“, reče Eldrit uz veseo osmeh. „Na uzicu.“

Lijandrin se nadala da hoće. Dosta joj je bilo čekanja i skrivanja. Neka je svet spozna. Neka joj se ljudi klanjaju kao što joj je obećano kada je zamenila stare zakletve novima.


Čim je ušla u svoj mali dom kroz kuhinjska vrata, Egeanin je znala da nije sama, ali nemarno ostavi masku i konopljanu vreću na sto pa priđe kaminu od opeke kraj koga je stajalo vedro vode. Posegla je za bakarnom kutlačom, ali hitro zavuče desnu ruku u nisko udubljenje iza vedra, gde su nedostajale dve opeke; okrete se i uspravi, držeći mali samostrel. Nije bio duži od jedne stope, i ubojna moć i domet ne behu mu znatni, ali uvek je bio napet, a tamna mrlja navrh oštre čelične strelice ubijala je za tren oka.

Čovek nemarno naslonjen u uglu ničim ne pokaza da je primetio samostrel. Bio je svetlokos i plavook, sredovečan, i zgodan, mada premršav za njen ukus. Sigurno ju je video kroz gvozdene rešetke obližnjeg prozora. „Zar misliš da sam pretnja po tebe?“, najzad je upitao.

Prepoznala je naglasak svoje domovine, ali nije spuštala samostrel. „Ko si ti?“

Umesto odgovora, pažljivo je zavukao dva prsta u kesicu o pojasu – očito ipak nije bio slep – i izvukao nešto malo i pljosnato. Ona mu pokaza da ga spusti na sto i da se vrati gde je i stajao.

Tek kada se vratio u ćošak, prišla je da podigne ono što je ostavio. Ne skidajući oka ni sa samostrela ni sa njega, primakla je predmet tamo gde može da ga osmotri. Malena pločica od slonovače obrubljena zlatom, s urezanim gavranom i kulom. Gavranove oči bile su crni safiri. Gavran, simbol carske porodice, Kula gavranova, oznaka carske pravde.

„Obično, ovo bi bilo dovoljno“, reče mu ona, „ali daleko smo od Seanšana, u zemlji gde je neobjašnjivo postalo uobičajeno. Imaš li još neki dokaz?“

Ćutao je, nasmešen, prikrivajući razgaljenost. Skinuo je kaput, razvezao košulju i svukao je. Na oba ramena imao je tetoviranog gavrana i kulu. Većina Tragača za istinom nosi takvo znamenje; čak ni onaj ko se usudi da ukrade pločicu od Tragača ne bi se tako oslikao. Gavranovi su označavali pripadnost carskoj porodici. Postoji stara priča o budalastom mladom lordu i gospi koji su se istetovirali u pijanstvu, pre nekih trista godina. Kada je carica čula za to, naredila je da ih dovedu na Dvor devet meseca, gde im je naređeno da ribaju podove. Možda je ovaj neki od njihovih potomaka. Znamenje gavrana bilo je večito.

„Izvinjavam se, Tragaču“, rekla je spuštajući samostrel. „Zašto si ovde?“ Nije tražila ime; mogao se predstaviti i lažno i iskreno.

Polako se oblačio, kako bi ona što duže držala pločicu. Profinjeno ju je podsetio kako je ona kapetan, a on imovina, ali takođe i Tragač, s dovoljno ovlašćenja da je ispituje po zakonu. Po zakonu, imao je pravo da je pošalje po konopac kojim će je vezati dok je ispituje na licu mesta, i da očekuje izvršenje. Beg od Tragača smatran je zločinom. Odbijanje saradnje s Tragačem bilo je zločin. U životu joj nije palo na pamet da krši zakon, kao ni da izda Kristalni presto. Ali ako postavi pogrešna pitanja, zatraži pogrešne odgovore... samostrel joj je još uvek bio pri ruci, a Kantorin je daleko. Nesputane misli. Opasne misli.

„Služim Visoku gospu Surot i Corenne, za caricu“, odgovori on. „Nadgledam napredak uhoda koje je visoka gospa poslala u ove zemlje.“

Nadgleda? Šta to jedan Tragač mora da nadgleda? „Kurirski brodovi nisu mi dostavili ništa o tome.“ Njegov osmeh postade još širi, a ona se zarumene. Naravno da posada ne bi pomenula Tragača. Ipak, odgovorio je, vezujući košulju.

„Ne smem da poveravam svoja putovanja kurirskim brodovima. Plovio sam s jednim ovdašnjim krijumčareni, čovekom po imenu Bejl Domon. Njegove lađe pristaju svuda od Tarabona do Arad Etonijana “

„Čula sam za njega“, mirno reče ona. „Je li sve u redu?“

„Sada jeste. Raduje me što si bar ti pravilno shvatila svoje dužnosti. Od svih ostalih, to je uspelo samo Tragačima. Žalosno je što nema više Tragača uz Hailene.“ Nabacivši kaput na ramena, on uze pločicu Tragača s, njenog dlana. „Bilo je izvesnog sramoćenja zbog odbeglih sul’dam. Ti događaji ne smeju dospeti u javnost. Najbolje je da jednostavno nestanu.“

Sačuvala je staloženo lice samo zato što je imala dovoljno vremena da razmisli. Rečeno joj je da su neke sul’dam ostavljene posle propasti u Falmeu. Neke su verovatno odbegle. Uput koji joj je uručila sama Visoka gospa Surot nalagao je da vrati svaku koju uspe da pronađe, htele to one ili ne, a ako je to nemoguće, da ih se otarasi. Ovo potonje zvučalo je kao krajnja mogućnost. Sve do sada.

„Žalim što ove zemlje ne poznaju kaf“, reče on sedajući za sto. „Čak i u Kantorinu, samo oni od Krvi imaju kafa. Bar tako beše kada sam otišao. Možda su u međuvremenu stigli brodovi s namirnicama iz Seanšana. Moraću se zadovoljiti čajem. Spremi mi čaj.“

Malo je nedostajalo da ga obori sa stolice. Ovaj čovek bio je imovina. Ali i Tragač. Skuvala je čaj i poslužila ga, dvoreći ga i dosipajući mu. Čudilo ju je što joj nije tražio da stavi veo i zaigra na stolu.

Konačno joj je dozvolio da sedne, pošto je donela pero, mastilo i papir da nacrta skice Tančika i njegovih odbrana, i svakog drugog grada i varoši o kome je išta znala. Pobrojala je sve različite sile, navodeći sve što je znala o njihovoj snazi i pripadnosti, i svoje procene o njihovim namerama.

Kada je završila, on sve to spremi u džepove, naloži joj da pošalje sadržinu vreće po sledećem kurirskom brodu, i ode uz jedan od onih razgaljenih osmeha. Reče da će za koju nedelju možda navratiti da proveri kako napreduje.

Po njegovom odlasku još dugo je ostala da sedi. Svaka mapa koju je nacrtala, svaki spisak koji je sačinila davno behu poslati kurirskim brodovima. Možda je sav taj posao iznova, na njegove oči, bio kazna što ga je naterala da pokaže svoje tetovaže. Mrtva straža uvek se dičila svojim gavranovima; Tragači retko. Možda zato. Barem nije silazio u podrum dok nje nije bilo. Ili možda jeste? Možda je samo čekao da ona progovori?

Čvrsta čelična brava na vratima u hodniku kraj kuhinje delovala je netaknuto, ali pričalo se da Tragači umeju da otključaju brave i bez dodira. Izvukla je ključ iz kese o pojasu, otvorila vrata i sišla niz uzane stepenice.

Jedan fenjer na polici osvetljavao je podrum sa zemljanim podom. Ništa do četiri kamena zida lišena svega što bi moglo pomoći u begu. U vazduhu se osećao trag mirisa ustajale vode. Naspram fenjera, jedna žena u prljavoj haljini snuždeno je sedela na vunenoj ćebadi. Kada je začula Egeanine korake, podiže glavu, molećivih i bojažljivih tamnih očiju.

Bila je to prva sul’dam koju je Egeanin pronašla. Prva i jedina. Od tada, otkad je pronašla Betamin, Egeanin je skoro i prestala da traži.

Od tada je Betamin i bila u podrumu, dok su kurirski brodovi dolazili i odlazili.

„Je li iko silazio ovamo?“, upita Egeanin.

„Ne. Čula sam korake odozgo, ali... ne.“ Betamin ispruži ruke. „Molim te, Egeanin. Ovo je zabuna. Poznaješ me već deset godina. Skini ovo s mene.“

Oko vrata je imala srebrnu ogrlicu, povezanu s debelim srebrnim povocem i narukvicom od istog metala okačenom o klin dve-tri stope iznad njene glave. Egeanin ga je skoro slučajno stavila na nju, jednostavno pokušavajući da je sputa na nekoliko trenutaka. Tom prilikom, ona je uspela da obori Egeanin i pokuša da pobegne u slobodu.

„Ako mi ga doneseš, učiniću to“, ljutito odvrati Egeanin. Bila je besna iz mnogo razloga, ali ne zbog Betamin. „Donesi a’dam ovamo pa ću ga skinuti.“

Betamin se strese i spusti ruke. „Zabuna“, prošapta. „Užasna zabuna.“ Ali nije posegla ka narukvici. Njen prvi pokušaj bega završio se tako što je, čim je stigla gore, pala na pod grčeći se od mučnine. Egeanin je ostala ošamućena.

Sul’dam upravlja damane, ženom koja usmerava, putem a’dama. Damane mogu da usmerava ju, sul’dam ne. Ali a’dam sputava samo usmeriteljke. Nikakvu drugu ženu, niti muškarca – mladići s tom sposobnošću bili bi pogubljeni, dakako – samo žene koje usmeravaju. Žena s tom sposobnošću i vezana okovratnikom ne može da napravi više od nekoliko koraka ako narukvica nije na zglobu sul’dam, koja vezu čini potpunom.

Egeanin se, popevši se uz stepenice i zamandalivši vrata, oseti veoma umorno. I sama je želela čaja, ali ono što je Tragač ostavio beše hladno, a novi joj se nije kuvao. Umesto toga, ona sede i izvuče a’dam iz konopljane vreće. Za nju je to bilo samo fino obrađeno srebro; nije mogla da ga koristi, i nije je mogao ozlediti osim ako bi je neko udario njime.

Čak i toliki dodir sa a’damom, lišenim mogućnosti da je sputa, beše dovoljan da je podiđu žmarci. Usmeriteljke su bile divlje životinje, a ne žene. One su Slomile svet. Moraju biti sputane ili će od svega napraviti svoj posed. Tako su je podučavali, tako se učilo u Seanšanu već hiljadu godina. Čudno kako se to ovde nije dogodilo. Ne. Ovo je bila opasna, glupa nit misli.

Tutnula je a’dam natrag u vreću i oprala čajno posuđe da smiri um. Urednost joj je prijala, sređivanje kuhinje pričinjavalo joj je sitno zadovoljstvo. Kada se prenula, shvatila je da je pristavila čaj za sebe. Nije želela da razmišlja o Betamin, jer je i to bilo opasno i budalasto. Ponovo je sela za sto, promešala med i najcrnji mogući čaj. Nije kaf, ali poslužiće.

Uprkos njenom poricanju, uprkos preklinjanju, Betamin je umela da usmerava. Jesu li to mogle i druge sul’dam? Zašto je visoka gospa Surot želela da pobije one ostavljene u Falmeu? Nezamislivo. Nemoguće. Godišnji pregledi širom Seanšana otkrivali su svaku devojku koja gaji iskru usmeravanja. Svaka je izbrisana iz spiska građana i porodičnih papira i odvedena da postane damane na povocu. Isti pregled otkrivao je i devojke kadre da ponesu narukvicu sul’dam. Nijedna žena nije mogla izbeći pregled, godinu za godinom; svaka sa iskrom u sebi sazrela bi dovoljno da može usmeravati. Kako bi ijedna damane mogla postati sul’dam! Ipak, Betamin je bila tu, u podrumu, privezana a’damom kao sidrom.

Jedno je bilo sigurno. Mogućnosti su možda bile smrtonosne. Krv i Tragači su upleteni. Možda i Kristalni presto. Da li bi se Visoka gospa Surot usudila da sakrije znanje o tome od carice? U tom društvu, običan kapetan broda mogao bi umreti najstrašnijom smrću na samo jedan mig, ili se naći u ropstvu. Morala je saznati više ako se nada da izbegne Smrt deset hiljada suza. Za početak, to je podrazumevalo više novca utrošenog na Gelba i ostale smutljive krtice, na potragu za sul’dam i a’damima kojima su možda vezane. Posle toga... posle toga dolaze grebeni kojih nema na mapama, a na pramcu nema osmatrača.

Dotakla je samostrel, i dalje opremljen tom ubistvenom strelicom, i shvatila da je još nešto sigurno. Neće dozvoliti da je Tragači ubiju samo da bi pomogli Visokoj gospi Surot da sakrije tajnu. Možda ni iz kog drugog razloga. Beše to misao jezivo bliska izdaji, ali nije mogla da je izbije iz glave.

Загрузка...