45 Krparev mač

Prošavši kroz selo galopom – Faila mu je bila za petama – Perin vide da su se ljudi zbili na južnoj strani; izvirivali su prema raskrčenom polju i došaptavali se, a neki su već napola zapeli lukove. Dve zaprege zakrčivale su Stari put na mestu gde je prolazio kroz oštro kolje. Najbliža očuvana kamena ograda, oko jednog polja duvana, bila je udaljena petsto koraka. Do nje ne beše ničeg višeg od strnjike požnjevenog ječma, dok je zemlja pred ogradom bila načičkana strelama, kao da su izrasle umesto korova. Još dalje, video se kovitlac dima, deset i više gustih crnih stubova, neki dovoljno debeli da bi mogli biti znak zapaljenih njiva.

Tu su bili Cen Bjui i Hari i Darl Koplin. Bili Kongar je obgrlio ramena svog rođaka Vita, Dejzinog koščatog muža, koji bi očito voleo da mu Bili ne diše u lice. Nijedan od njih nije mirisao na strah, samo na uzbuđenje. Bili se osećao na pivo. Bar deset ljudi je istovremeno pokušavalo da mu objasni šta se dogodilo, neki glasnije od ostalih.

„Troloci nas okušaše i ovde“, povika Hari Koplin, „ali pokazali smo mi njima, je l’ tako?“ Začu se odobravanje, ali druga polovina ljudi se sumnjičavo zgledala i meškoljila.

„Imamo i ovde nekih junaka“, bučno i grubo kaza Darl. „Ti i tvoja bratija tamo pred šumom niste jedini.“ Krupniji od brata, imao je isto lasičje koplinsko lice, ista stisnuta usta, kao da je zagrizao zeleno voće. Čim je pomislio da ga Perin više ne gleda, prostreli ga prkosnim očima. Ovo nije nužno značilo da žali što nije bio pred Zapadnom šumom; Darl, Hari i većina njihove rodbine obično su, bez obzira na okolnosti, uspevali da se predstave kao da ih je neko prevario.

„Vredi nazdraviti!“, najavi stari Bili, ali se razočarano namrštio kad vide da ga niko ne podržava.

Nečija glava se ukaza iza jedne ograde nešto dalje pa žurno zaroni natrag, ali Perin stiže da ugleda jarkožuti ogrtač. „Nisu ovo Troloci“, zgađeno je zarežao. „Krpari! Gađali ste Tuata’ane. Sklanjajte te zaprege s puta!“ Ustao je u sedlu i prineo obe ruke ustima. „Možete prići!“, povikao je. „Sve je u redu! Niko vas neće povrediti! Rekoh, mičite te zaprege!“, prasnuo je na ljude oko sebe, koji su buljili u njega. Zamenili Krpare za Troloke! „I idite po strele; pre ili kasnije, stvarno će vam zatrebati.“ Neki polako krenuše da ispune naređenja, a on ponovo viknu: „Niko vam neće nauditi! Sve je u redu! Hodite!“ Zaprege se razmakoše uz škripu nepodmazanih osovina.

Nekoliko šareno odevenih Tuata’ana preskočilo je ogradu, a za njima još neki, pa pođoše prema selu snebivljivim, izmorenim polutrkom, kao da ih podjednako plaši ono što je ispred njih i ono iza, šta god bilo. Kad videše kako ljudi istrčavaju iz sela, šćućuriše se jedni uz druge, ali Dvorečani ih samo znatiželjno zagledaše i protrčaše da pokupe strele iz prašine. Tuata’ani umalo ne okrenuše natrag, ali ipak produžiše.

Perin oseti kako mu se telo ledi. Oko dvadeset muškaraca i žena, neke su nosile malu decu, a uz njih je trčala i šačica starije, svi odeveni u zaslepljujuće, ali iscepane i prašnjave boje. Kad priđose bliže, na nekima je primetio i krv. To su svi. A koliko ih je bilo u povorci? Pristigao je najzad i Raen, poluomamljeno posrćući, a Ila ga je vodila. Na jednom obrazu imala je tamnu, naduvenu modricu. Barem su preživeli.

Pred prolazom, Tuata’ani zastadoše, zabrinuto gledajući oštro kolje i naoružane ljude. Deca počeše da se hvataju za odrasle i da kriju lica. Mirisali su na strah, na užas. Faila je skočila na zemlju i potrčala ka njima, i Ila je zagrli, ali ne kroči ni korak dalje.

Starija žena kao da je crpla utehu iz mlađe.

„Nećemo vas povrediti”, kaza Perin. Trebalo je da ih nateram da pođu. Svetlost me spalila, trebalo je! „Dobrodošli ste kraj naših ognjišta.“

„Krpari.“ Harijeva usta se prezrivo iskriviše. „Šta će nam rulja kradljivih Krpara? Uzeće sve što nije prikucano ekserima.“

Darl zausti, bez sumnje da bi podržao Harija, ali neko iz gomile ga prekide: „I ti ćeš, Hari! Ti bi uzeo i eksere!“ Oskudan smeh zapuši mu usta. Ne beše mnogo nasmejanih, a i oni pogledaše ka zlosrećnim Tuata’anima i s nelagodom oboriše poglede.

„Hari je u pravu!“, viknu Dejzi Kongar, krčeći put kroz ljude kao bik. „Krpari kradu, i ne samo stvari! Kradu i decu!“ Progurala se do Cena B juija i zapretila mu kažiprstom debelim poput njegovog palca. On se odmače koliko je uzmogao od gužve; bila je za glavu viša i upola teža od njega. „Ti si kao u Seoskom savetu, ali kad ne slušaš Mudrost, uvešću Ženski krug u ovo, pa ćemo mi to srediti.“ Neki od muškaraca promrmljaše i zaklimaše glavama.

Cen se počeša po proređenoj kosi i postrance pogleda Mudrost. „Aaah... pa... Perine“, polako reče onim škripavim glasom, „Krpare ipak bije glas, znaš, i...“ Tu umuknu i odskoči, jer Perin okrete Koraka da se suoči s Dvorečanima.

Više njih je moralo da odskoči pred kulašem, ali Perina ne beše briga. „Nikoga nećemo odbiti“, čvrsto je rekao. „Nikoga! Ili biste možda poslali decu pred Troloke?“ Jedno tuata’ansko dete glasno zaplaka, i on zažali što je to rekao, ali Cen se zajapurio kao cvekla, a čak je i Dejzi izgledala pometeno.

„Naravno da ćemo ih primiti“, zabrunda pokrivač krovova. Okrenuo se Dejzi, sav naduvan kao kikirez spreman da se bori protiv psa. „A ako hoćeš da uvučeš Ženski krug u ovo, Seoski savet će vas spustiti na vaše mesto! Pazi šta ti kažem!“

„Uvek si bio matora budala, Cene Bjui“, frknu Dejzi. „Zar misliš da bismo te pustile da šalješ decu Trolocima?“ Cenova vilica žustro zaklepeta, ali nije uspeo ni reč da kaže, a Dejzi ga odgurnu, nasmeši se i krupnim koracima priđe Tuata’anima. Prijateljski je zagrlila Ilu. „Samo vi pođite sa mnom, postaraću se da se svi okupate i odmorite. Sve kuće su prepune, ali svakom ćemo naći mesto. Hodite.“

Marin al’Ver projuri kroz gomilu s Alsbet Luhan, Nati Kauton, Nejsom Ajelin i drugim ženama, i one ponesoše decu i pomogoše Tuata’ankama, ljutito opominjući Dvorečane da im se sklone s puta. Svi su ionako ustuknuli, ali ipak je trebalo vremena da se staza raščisti.

Faila zadivljeno pogleda Perina, ali on odmahnu glavom. Ovo nije bi lo delo ta’verena; Dvorečanima možda ponekad treba ukazati na pravi put, ali potom su i sami dovoljno razboriti. Čak je i Hari Koplin gledao kako Krpari ulaze manje kiselo nego malopre. Pa, ne znatno manje. Ne treba očekivati čuda.

Raen protetura i tupo pogleda Perina. „Put lista je put istine. Sve umire u suđenom trenu, i...“ Izgubio je nit, kao da ne može da se seti šta je hteo reći.

„Sinoć su se pojavili“, kaza Ila, mumlajući zbog podliva na licu. Oči joj behu staklaste, skoro kao u njenog muža. „Psi bi nam pomogli da pobegnemo, ali Deca su nam pobila pse, pa... nismo mogli ništa.“ Aram je stajao iza nje, u svom kaputu sa žutim prugama, i drhtao je gledajući naoružane muškarce. Većina krparske dece sada je ridala.

Perin je smrknuto gledao dim na jugu. Okrenuo se u sedlu i video još dima na severu i istoku. Čak iako su to već napuštene kuće, Troloci su sinoć bili veoma vredni. Koliko bi ih bilo potrebno da zapale toliko imanja, čak i ako bi samo trčali od jednog do drugog i bacali baklje u prazne kuće i na napuštena polja? Možda onoliko koliko su danas već pobili. Šta je to govorilo o broju Troloka koji su već u Dve Reke? Nemoguće da je samo jedna banda učinila sve to, spalila te kuće i uništila karavan Putujućeg naroda.

Oči mu zastadoše na Tuata’anima koje su odvodili i on oseti kako ga peče sramota. Sinoć su gledali kako im prijatelji i rođaci ginu, a on ovde hladno razmatra brojeve. Čuo je kako se neki od Dvorečana došaptavaju, kako pokušavaju da ocene koji se dim izvija s čijeg imanja. Svim ovim ljudima vatre su značile stvarne gubitke, živote koje treba nanovo graditi ako je moguće, a ne samo brojeve. Bio je beskoristan. Sada, dok je Faila zauzeta pomažući Krparima, pravi je čas da pođe za Loijalom i Gaulom.

Gazda Luhan, u kovačkom prsluku i dugoj kožnoj kecelji, uhvati Koraka za uzde. „Perine, moraš da mi pomogneš. Zaštitnici mi traže da napravim još delova za katapulte, ali mi već dvadeset ljudi kuka da im popravljam oklope koje su im glupi čukundedovi nekad otkupljivali od straže nekih glupih trgovaca.“

„Rado bih ti pomogao“, reče Perin, „ali imam druga posla. Ionako sam sigurno zarđao. Nisam mnogo radio u kovačnici protekle godine.“

„Svetlosti, nisam mislio na to. Ne treba da se latiš čekića.“ Kovač je zvučao zapanjeno. „Svaki put sve lepo objasnim tim gusanima, ali mi za deset minuta opet dolaze s novim pitanjima. Ništa ne mogu da dovršim. Tebe će poslušati.“

Perin je sumnjao; teško, ako već ne slušaju gazda Luhana. Pored toga što je bio član Seoskog saveta, Haral Luhan beše dovoljno krupan da podigne bilo kog čoveka iz Dve Reke i da ga hitne poput kamenice. Ali pošao je prema navrat-nanos napravljenoj kovačnici pod sklepanom nadstrešnicom kraj Zelenila. Oko nakovnjeva spasenih iz kovačnice koju su Beli plaštovi spalili beše okupljeno šest ljudi. Jedan se odsutno igrao ogromnim kožnim mehom, sve dok mu kovač ne podviknu da se skloni. Na Perinovo iznenađenje, zaista su otišli čim ih je opomenuo, bez ikakvog govora što obrće ljude snagom ta’verenove volje, već uz obično objašnjenje da je gazda Luhan zauzet. Kovač je to svakako mogao i sam, ali ipak steže Perinu šaku i duboko mu zahvali, pa opet prionu na posao.

Perin se prignu u sedlu da uhvati za rame jednog čoveka, ćelavog zemljoradnika po imenu Get Eldin, pa ga zamoli, ostane tu i rasteruje svakog ko zasmeta gazda Luhanu. Get je sigurno bio triput stariji od njega, ali preplanuli, izborani čovek samo klimnu glavom i stade blizu Harala, čiji je čekić već zvonio nad usijanim gvožđem. Sad može da pođe, pre nego što se Faila pojavi.

Nije stigao ni da okrene Koraka, a već se pojavio Bran, s kopljem na ramenu i kalpakom pod snažnom rukom. „Perine, moramo pronaći lakši način da uvedemo pastire i kravare ako nas ponovo napadnu. Abel je poslao najbrže trkače u selu po njih, pa opet nismo uspeli da izbavimo ni pola njih pre nego što su se Troloci pojavili.“

Ovo je bilo lako rešiti, samo se setio stare vojničke trube, skoro pocrnele od starosti, koju je Cen Bjui držao na zidu. I najdalji pastir je mogao čuti znak od tri prodorna zvuka. To ih je, naravno, nateralo da razmišljaju o znacima za druge stvari, poput razmeštanja ljudi pred očekivanim napadom. Što ih je navelo da razmišljaju kako doznati kada se napad sprema. Bain, Cijad i Zaštitnici pokazali su se kao više nego vešti izviđači, ali samo četvoro nije bilo dovoljno, tako da su morali potražiti iskusne šumare i tragače, i obezbediti im konje da bi stigli do Emondovog Polja pre Troloka.

Posle toga, morao je da smiruje Bjuela Dautrija. Stari sedokosi streličar oštrog nosa nalik vršku strele dobro je znao da skoro svi seljaci po imanjima sami prave sebi strele, ali se odlučno protivio tome da mu iko pomaže, kao da će sam uspeti da napuni sve tobolce. Perin nije znao kako je tačno uspeo da ublaži njegovu namćorastu narav, ali čovek ostade zadovoljan, i poče da pokazuje mladićima kako se vezuju i lepe guščja pera.

Evard Kandvin, kršni kazandžija, imao je drugačiji problem. Bilo je toliko ljudi kojima je potrebna voda da je morao napraviti čitavu silu vedara i buradi, kakvu sam ne bi sačinio ni za nekoliko nedelja. Brzo su pronašli ruke kojima je mogao poveriti barem sečenje dasaka, ali dolazilo je sve više ljudi s pitanjima i nevoljama na koje im je, kako su mislili, samo

Perin mogao dati odgovor; od toga gde da naprave lomaču za troločka telesa, do toga da li bi mogli da se vrate na imanja i spasavaju šta mogu. Na ovo poslednje uvek je odgovarao odlučnim „ne“ – a bilo je to najčešče pitanje; ljudi su smrknuto gledali dimove iz okoline sela. Ipak, za ostala pitanja je jednostavno predlagao ljudima da čine ono što sami misle da je najbolje. Retko je zaista morao da smišlja odgovor; več su znali šta treba da rade, samo su imali tu budalastu potrebu da pitaju njega.

Danil, Ban i ostali ga pronađoše i zatražiše da jašu uz njega noseći onaj barjak, kao da veliki steg na Zelenilu nije dovoljno zlo, ali on ih posla da čuvaju drvoseče koji su nastavili da krče Zapadnu šumu. Izgleda da im je Tam ispričao priču o nekakvim Sadrugovima, ilijanskim vojnicima koji jašu uz ilijanske vojskovođe i uleću u najžešće borbe. Kud baš Tam! Barem su odneli barjak. Perin se osećao kao prava budala dok mu se to čudo vijorilo iza leđa.

Pre podneva dojaha Luk, zlatokos i nadmen, i blago zaklima glavom u odgovor na poklike koji ga dočekaše tu i tamo, mada nije bilo jasno zašto bi mu iko klicao. Doneo je ratni plen, izvukao ga iz kožne vreće i okačio na koplje nakraj Zelenila, da svi vide. Bezoka glava Mirdraala. Čovek je bio sušta skromnost, na snishodljiv način, ali ipak izlanu kako je ubio jednu Sen naletevši na bandu Troloka. Grupa zadivljenih povede ga da vidi poprište bitke – tako su ga nazivali – s kog su konji odvlačili Troloke ka ogromnim lomačama, već obavijenim uljanocrnim dimom. Luk im uzvrati istinskim divljenjem, ali imao je poneku primedbu na to kako je Perin rasporedio ljudstvo – tako su mu Dvorečani ispričali, da ih je Perin sve postrojio i izdao naređenja kojih, naravno, nikad nije bilo.

Luk se ulagivački nasmešio Perinu. „Dobro si se snašao, momče. Naravno, imao si sreće, ali kaže se da početnike prati sreća, zar ne?“

Čim on ode u svoju sobu u gostionici Kod vinskog izvora, Perin naredi da se glava skine i zakopa. Nije to nešto u šta bi ljudi, naročito deca, trebalo da zure.

Dan je odmicao, a pitanja su priticala, i on najednom primeti da je sunce dostiglo zenit, da ništa nije jeo, i da ga stomak opominje bez ima lo milosti. „Gazdarice al’Kaar“, umorno je oslovio ženu duguljastog lica kraj svoje uzengije, „mislim da se deca mogu igrati bilo gde, dok god neko pazi da ne idu dalje od poslednjih kuća. Svetlosti, ženo, znaš to i sama. Sigurno znaš s decom bolje nego ja! Kako bi inače odgajila četvoro?“ Njeno najmlađe dete bilo je šest godina starije od njega!

Nela al’Kaar se namršti i zabaci glavu zamahnuvši prosedom pletenicom. Za tren je pomislio da će mu iščupati nos zbog takvog tona. Skoro da je zažalio što to za promenu nije i učinila. Svi su želeli da znaju šta on smatra ispravnim. „Naravno da znam s decom“, odgovori ona. „Samo hoću da se uverim da je sve po tvojoj volji. Tako ćemo i uraditi, onda.“

Uzdahnuo je i sačekao koliko da se ona okrene, pa okrete Koraka prema gostionici Kod vinskog izvora. Dva-tri glasa su ga dozivala, ali odbijao je da se odazove. Sve po njegovoj volji. Šta je ovim ljudima? Dvorečani nisu bili takvi. Naročito ne žitelji Emondovog Polja. Želeli su da se njihova čuje u svemu. Rasprave pred Seoskim savetom i unutar njega morale su se završiti tučom da bi ih iko pominjao. A iako je Ženski krug smatrao svoje poslove tajanstvenima, svako je znao šta misle žene stisnutih zuba koje vršljaju uokolo dok im pletenice vitlaju poput repova besnih mačketina.

Po mojoj volji!, Ljutito je pomislio. Po volji mi je samo nešto za jelo, negde gde mi niko neće brbljati u uho. Sjahao je pred gostionicom, zateturao se, i pomislio kako bi mogao dodati i krevet tom kratkom spisku. Tek je podne, a sav posao je obavio Korak, ali Perin beše umoran do srži. Možda je Faila ipak bila u pravu. Možda zaista ne bi valjalo da pođe za Loijalom i Gaulom.

Čim je ušao u trpezariju, gazdarica al’Ver ga odmeri i smesta ga gurnu na stolicu uz majčinski osmeh. „Možeš malo da se odmoriš od izdavanja naređenja“, odlučno mu reče. „Emondovo Polje će valjda preživeti jedan sat dok nešto ne pojedeš.“ Odjurila je, a on ne stiže ni da kaže kako bi Emondovo Polje preživelo i da njega uopšte nema.

Prostorija beše skoro prazna. Nati Kauton sedela je za jednim stolom, motala zavoje i slagala ih ispred sebe, ali je u isto vreme uspevala i da motri na svoje ćerke, na drugoj strani sobe, premda su obe bile dovoljno zrele da vežu kosu u pletenice. Povod beše očigledan. Bod i Eldrin su sedele pored jednog Krpara i terale ga da jede. Tačnije, hranile su ga, i brisale mu bradu uz to. Videvši kako mu se smeškaju, Perin se začudi zašto i Nati ne sedne za sto, bez obzira na pletenice. Valjda je momak bio zgodan; možda i zgodniji od Vila al’Sina. Bod i Eldrin su očigledno tako mislile. Aram je povremeno uzvraćao osmeh – bile su punačke ali lepe devojke, samo slepac to ne bi primetio, a Perin je bio ubeđen da Aram nikada ne žmuri pred lepim devojkama – ali je uz svaki zalogaj razrogačeno pogledavao ka kopljima naslaganim uz zidove. Za jednog Tuata’ana, to je morao biti užasan prizor.

„Gazdarica al’Ver reče da si se najzad umorio od sedla“, reče Faila već s vrata. Trgao se kad vide da je opasala dugu belu kecelju poput Marinine; rukavi joj behu zavrnuti, a ruke brašnjave. Kao da je tek sad to primetila, ona skide kecelju, obrisa ruke njome i prebaci je preko stolice. „Nikad nisam ništa pekla do sada“, reče spuštajući rukave i sedajući pored njega. „Ipak, mešenje je zabavno. Možda ću to ponovo raditi jednog dana.“

„Ako ne umeš da pečeš“, upitao je, „kako ćemo jesti hleb? Ne nameravam da putujem čitavog života, da plaćam hranu ili da jedem ono što ulovim ili ustrelim lukom i praćkom.“

Nasmešila se kao da ju je izuzetno odobrovoljio, ali nikako nije mogao da dokuči zašto. „Kuvarica će peći, naravno. Odnosno, jedna od njenih pomoćnica, ali kuvarica će nadgledati.“

„Kuvarica“, promrmljao je odmahujući glavom. „Ili jedna od njenih pomoćnica. Svakako. Zašto se ja toga nisam dosetio?“

„Šta ti je, Perine? Izgledaš zabrinuto. Mislim da bi samo iza utvrđenih zidina odbrana bila bolja.“

„Nije to, Faila. Ova ludost s Perinom Zlatookim prevazilazi sve granice. Ne znam šta su to umislili da ja predstavljam, ali neprestano me zapitkuju šta da rade i treba li tako, a već znaju šta im je činiti, ili bi zaključili samo da porazmisle dva minuta.“

Dugo mu je posmatrala lice, zamišljenih krupnih, tamnih očiju, pa najzad reče: „Kada je zaista kraljica Andora vladala ovim prostorom?“

„Kraljica Andora? Stvarno ne znam. Možda pre sto godina. Dvesta. Kakve to veze ima i sa čim?“

„Ovaj narod je zaboravio kako se treba ophoditi prema kraljici ili kralju. Pokušavaju da rese slagalicu. Moraš biti strpljiv s njima.“

„Kralj?“, upita on slabašnim glasom. Pustio je da mu glava padne u šake na stolu. „Oh, Svetlosti!“

Faila se blago nasmeja i pogladi mu kosu. „Možda ne baš to. Sumnjam da bi se Morgaza oduševila. Možeš da budeš bar vođa. Ali svakako bi pohvalila čoveka koji njenom prestolu vraća posede izgubljene pre sto ili više godina. Sigurno bi takvom čoveku dala lordstvo. Perin od kuće Ajbara, lord Dve Reke. Dobro zvuči.“

„Nama Dvorečanima nisu potrebni lordovi“, zarežao je na sto od hrastovine. „Ni kraljevi ni kraljice. Mi smo slobodan narod!“

„I slobodan narod može imati potrebu da sledi nekoga“, nežno mu je rekla. „Većina ljudi želi da veruje u nešto veće od sebe samih, nešto šire od svojih polja. Zato postoje plemena, Perine, i narodi. Čak i Raen i Ila vide sebe kao deo nečeg većeg od svog karavana. Izgubili su zaprege i ogroman deo porodice i prijatelja, ali drugi Tuata’ani i dalje traže pesmu, i opet će, jer ne pripadaju samo nekolicini zaprega.“

„Čije je ovo?“, najednom upita Aram.

Perin podiže glavu. Mladi Krpar je ustao, i uznemireno razgledao koplja duž zidova.

„Pripadaju svakome ko ih želi, Arame. Niko te neće povrediti njima, veruj mi.“ Nije bio siguran da mu Aram veruje, pošto je počeo polako da šeta ukrug, s rukama u džepovima, postrance posmatrajući koplja i bradatice.

Kada mu je Marin prinela tanjir narezanog guščjeg pečenja, repe i graška, i odličan hrskavi hleb, Perin prezadovoljno prionu. Barem bi prionuo da mu Faila nije nagurala ubrus sa izvezenim cvetićima pod bradu i istrgla mu nož i viljušku iz ruku. Izgleda da joj je bilo zabavno da ga hrani kao što su Bod i Eldrin hranile Arama. Kautonke su mu se smejuljile, a Nati i Marin se takođe nasmešiše. Perin nije shvatao šta je tako zabavno. Ipak, bio je voljan da udovolji Faili, iako bi lakše obedovao sam. Primorala ga je da izvija vrat kako bi uzimao zalogaje s viljuške.

Aram tri puta polako obiđe sobu, pa zastade u podnožju stepeništa, zagledan u bure s mačevima. Potom je posegao i trapavo izvukao jedan mač iz hrpe. Kožom povezana drška bila je dovoljno duga za obe njegove šake. „Mogu li da uzmem ovaj?“, upitao je.

Perin se umalo nije zadavio.

Alana se pojavi na stepeništu sa Ilom; Tuata’anka je izgledala umorno, ali podliv joj je nestao s lica. „...najbolje je spavanje“, govorila je Aes Sedai. „Najviše ga muči potresen um, a tu Lečenje ne pomaže.“

Ilin pogled pade na unuka i na ono što mu je u rukama, i ona vrisnu kao da joj je oštrica prosekla meso. „Ne, Aramel Neeeee!“ Umalo se u žurbi ne skotrljavši niz stepenište, bacila se na Arama i pokušala da mu otrgne ruke od mača. „Nemoj; Arame“, dahtala je. „Ne smeš. Spusti to. Put lista. Ne smešl Put lista! Molim te, Arame! Molim te!“

Aram je plesao s njom, trapavo je gurajući. Trudio se da je odvoji od mača. „Zašto?“, ljutito je povikao. „Ubili su mi majku! Video sam! Mogao sam da je spasem da sam imao mač. Mogao sam da je spasem!“

Ove reči rasekoše Perinu grudi. Krpar s mačem beše neprirodan prizor, bezmalo dovoljan da mu se nakostreše sve dlake, ali te reči... Njegova majka. „Ostavite ga na miru“, progovorio je, grublje nego što je naumio. „Svaki čovek ima pravo da se brani, da brani svoju... Ima pravo.“

Aram gurnu mač prema Perinu. „Hoćeš li me naučiti kako se koristi?“

„Ne umem“, odgovori Perin. „Ali možemo pronaći nekoga.“

Suze su se slivale niz Ilino zgrčeno lice. „Troloci su mi uzeli kćer“, ridala je, a celo joj se telo treslo, „i sve unuke osim jednog, a ti mi sada i njega uzimaš. On je Zalutao zbog tebe, Perine Ajbara. Postao si vuk u srcu, i sada ćeš i od njega napraviti vuka.“ Okrenula se i posrćući pošla uz stepenice, još uvek rastrzana jecanjem.

„Mogao sam da je spasem!“, doviknu Aram za njom. „Bako! Mogao sam da je spasem!“ Ne osvrnuvši se, ona nestade iza ugla. Zaplakao je i naslonio se na ogradu stepeništa. „Mogao sam da je spasem, bako. Mogao sam...“

Perin primeti da je i Bod zaplakala, sakrivši lice rukama, i da se ostale žene mršte na njega kao da je nešto skrivio. Ne, ne sve. Alana ga je posmatrala sa stepeništa s onom nerazumljivom smirenošću Aes Sedai, a Failino lice bilo je skoro podjednako bezizražajno.

Obrisao je usta, bacio ubrus na sto i ustao. Još ima vremena da kaže Aramu da ostavi mač, da zatraži oproštaj od Ile. Da mu kaže... šta? Da sledećeg puta možda neće gledati kako mu voljeni ginu? Da će možda samo naići na njihove grobove?

Položio je dlan Aramu na rame, i mladić se trže, zgrčen oko mača, kao da misli da će mu ga oduzeti. Krparev miris nosio je pregršt osećanja, straha, mržnje i najdublje tuge. Ila ga je nazvala Zalutalim, i oči su mu zaista lutale.

„Umij se, Arame. Potom potraži Tama al’Tora. Reci mu da sam mu poručio da te nauči mačevanju.“

Mladić polako podiže glavu. „Hvala ti“, promucao je, brišući rukavima suze sa obraza. „Hvala ti. Nikada ti ovo neću zaboraviti. Nikada, kunem se.“ Najednom je podigao mač i poljubio ravnu oštricu; drška je bila ukrašena mesinganom glavom vuka. „Kunem se. Zar se to ne radi ovako?“

„Valjda se radi“, tužno odgovori Perin, pitajući se zašto oseća tugu. Put lista je divna vera, kao san o miru, ali kao i san, nije mogao da istraje tamo gde ima nasilja. A za mesto bez nasilja on nije znao. San za neke druge ljude, neko drugo vreme. Možda i neko drugo Doba. „Idi, Arame. Imaš dosta da učiš, a može biti da nema toliko vremena.“ Krpar je i dalje zahvaljivao, pa ne umivši se istrča iz gostionice. Nosio je mač uspravno, obema rukama.

Svestan da je Eldrin namrštena, da se Marin podbočila a Nati smrkla, da Bod, podrazumeva se, jeca, Perin sede natrag u stolicu. Alana je nestala sa stepeništa. Faila ga je posmatrala kako podiže nož i viljušku. „Ne slažeš se?“, tiho je upitao. „Čovek ima pravo da se brani, Faila. Čak i Aram. Niko ga ne može terati da sledi Put lista ako on to ne želi.“

„Ne volim da te gledam kako se mučiš“, kazala je veoma nežno.

Nož mu zastade nad guščetinom. Muci? Taj san nije za njega. „Samo sam umoran“, rekao joj je sa osmehom. Učini mu se da mu nije poverovala.

Pre nego što je stigao da prinese drugi zalogaj, Bran proviri kroz vrata, s kalpakom ponovo na glavi. „Stižu jahači sa severa, Perine. Mnogo ih ima. Mislim da su Beli plaštovi.“

Perin ustade, a Faila odskoči, i dok je gradonačelnik sam za sebe mrmljao šta će reči tim Belim plaštovima, Perin zajaha Koraka, a ona dojaha s druge strane gostionice na svojoj crnoj kobili. Više beše onih koji su jurili ka severu nego onih što su ostali pri svom poslu. Perinu se nije previše žurilo. Deca Svetla su najverovatnije tu da bi ga uhapsila. Verovatno su zato tu. Nije nameravao da prihvati lance, ali ne beše mu milo ni da zamoli ljude da se u njegovo ime bore protiv Belih plaštova. Išao je iza Brana, priključen u reku muškaraca, žena i dece koja je prelazila Kolski most preko Vinske vode. Korakova i Lastavičina kopita zvečala su preko debelih dasaka. Ovde je, uz vodu, raslo nekoliko žalosnih vrba. S mosta je počinjao Severni put, staza što vodi ka Stražarskom Brdu i još dalje. Neki od dalekih snopova dima postali su tanki kao pera, jer su vatre slabile...

Na mestu gde put napušta selo, video je da je staza preprečena dvema zapregama i da se ljudi naoružani lukovima, kopljima i sličnim oružjem skupljaju iza nakrivljenih, oštrih kočeva. Mirisali su na uzbuđenje, razgovarali su i tiskali se da vide šta dolazi uz put: dugačka dvostruka kolona konjanika s belim ogrtačima praćena oblakom prašine; kupaš ti kalpaci i izglačani pločani oklopi sijali su na popodnevnom suncu. Konjička koplja čeličnih vrhova držali su svi pod istim uglom. Na čelu im je jahao mlađi čovek krutog držanja i strogog lica, koji je Perinu odnekud bio poznat. Pošto je stigao gradonačelnik, žamor utihnu i nastade iščekivanje. Ili ih je možda ućutkalo Perinovo prisustvo.

Na oko dvesta koraka od kolja, strogi čovek podiže ruku, a kolona zastade uz odjek oštrih naređenja. Nastavio je u pratnji svega šestorice Belih plaštova, odmeravajući zaprege, oštro kolje i ljude iza njih. Čak i da nije bilo čvorova čina ispod plamtećeg sunca na njegovom plaštu, samo njegovo ponašanje bi ukazalo da je on neko važan.

Odnekud iskrsnu i Luk na svom sjajnom vrancu, raskošno odeven u bogatu crvenu vunu zlatom vezenu. Valjda se moglo i očekivati da će se starešina Belih plaštova obratiti Luku, premda ih je i dalje sve premeravao očima. „Ja sam Da’in Bornhald“, predstavio se pritežući uzde. „Kapetan Dece Svetla. Jeste li ovo učinili zbog nas? Čuo sam da je Emondovo Polje zatvoreno pred Decom, zar ne? Selo je zaista pod Senkom ako ne prima Decu Svetla.“

Dain Bornhald, ne Geofram. Možda je sin. I nije previše važno. Perin je verovao da bi ga i jedan i drugi podjednako rado uhapsili. Baš tako, Bornhaldov pogled pređe preko njega, pa se trže natrag. Čovek kao da se zgrčio; jedna šaka u rukavici polete ka maču, a usta se iskeziše u nemom besu, i Perinu se učini da će čovek svakog časa nagnati konja u juriš i udariti o ogradu od kolja samo da se njega domogne. Izgledao je kao da gaji neku ličnu mržnju prema njemu. Pobliže, lice mu beše pomalo mlitavo, a oči su mu imale sjaj koji je Perin često viđao kod Bilija Kongara. Učinilo mu se da oseća isparenja rakije.

Čovek ispijenih obraza pored Bornhalda bio mu je više nego poznat. Perin nikada neće zaboraviti te duboko usađene oči nalik zažarenom ugljevlju. Visok i mršav, čvrst poput nakovnja, Džaret Bajar ga je posmatrao s čistom mržnjom. Ako Bornhald možda i nije bio revnostan, Bajar zasigurno jeste.

Luk je očito imao dovoljno razuma da ne preuzima Branovu ulogu – trenutno je, na Perinovo gađenje, bio zagledan u kolonu belih ogrtača, koja se otkrila u punoj dužini sada kad se prašina razišla – ali ipak, Bran pogleda u njega – kovačevog šegrta – tražeći dozvolu da odgovori. Bio je gradonačelnik! Bornhald i Bajar su očito primetili ovu razmenu znakova.

„Emondovo Polje nije potpuno zatvoreno za vas“, reče Bran, uspravljen, s kopljem isturenim u stranu. „Odlučili smo da se sami branimo, i to smo baš jutros i učinili. Ako želite da vidite naše delo, pogledajte tamo.“ Pokazao je prema dimu troločkih lomača. Mučno-sladak miris spaljenog tkiva širio se kroz vazduh, ali niko to osim Perina nije opažao.

„Ubili ste dva-tri Troloka?“, prezrivo upita Bornhald. „Vaša sreća i veština me oduševljavaju.“

„Više od dva-tri!“, povika nego iz gomile Dvorečana.

„Stotine!“

„Vodili smo bitku!čuo se još jedan glas, i desetine glasova počeše ljutito da se nadmeću. „Borili smo se protiv njih i pobedili!“

„Gde ste vi bili?“

„Možemo da se branimo i bez Belih plaštova!“

„Dve Reke!“

„Dve Reke i Perin Zlatooki!“

„Zlatooki!“

„Zlatooki!“

Leof, koji je trebalo da stražari kraj drvoseča, zamaha onim grimiznim barjakom s vučjom glavom.

Bornhald ih sve prostreli očima u kojima je vrila mržnja, ali Bajar potera svog uškopljenog dorata bliže: „Zar vi seljaci mislite da znate šta je bitka?“, zapeni on. „Prošle noći Troloci umalo da zbrišu jedno od vaših sela! Čekajte samo da vam naiđe veći broj njih, poželećete da vam majka nikad nije poljubila oca!“ Bornhald mu umorno dade znak i on ućuta, kao ratoboran ali poslušan pas; ipak je ućutkao Dvorečane.

„Koje selo?“ Branov glas beše u isti mah dostojanstven i zabrinut. „Svi imamo poznanike u Stražarskom Brdu i Devonovom Jahanju.“

„Stražarsko Brdo nije uznemiravano“, odgovori Bornhald, „a o Devonovom Jahanju ništa ne znam. Jutros mi je glasnik doneo vesti da je Tarenska Skela skoro sravnjena. Ako imate prijatelje tamo, znajte da se mnogo ljudi spasio begom preko reke. Preko reke.“ Lice mu se istog trena ukočilo. „Izgubio sam skoro pedeset dobrih vojnika.“

Ove vesti izazvaše poneki mučni šapat; nikom nisu prijale ovakve novosti, ali s druge strane, niko nije imao poznanike u Tarenskoj Skeli. Verovatno niko od njih nije ni išao toliko daleko.

Luk potera konja napred, a njegov pastuv pokuša da ugrize Koraka. Perin snažno priteže uzde da se konji ne bi potukli, dok se Luk nije ni osvrtao ni brinuo. „Tarenska Skela?“, upitao je, ravnodušnim glasom. „Troloci su sinoć napali Tarensku Skelu?“

Bornhald sleže ramenima. „Tako sam rekao, zar ne? Izgleda da su konačno rešili da napadaju sela. Kako ste samo oprezni, kad ste na vreme pripremili ovu odličnu odbranu.“ Pogled mu pređe preko ograde od zašiljenog kolja i ljudi, i zastade na Perinu.

„Da li je čovek zvani Ordejt bio u Tarenskoj Skeli sinoć?“, upita Luk.

Perin je piljio u njega. Nije znao da Luk uopšte zna ko je Padan Fejn, ili kojim se imenom sada koristi. Ali bilo je govorkanja, naročito kada se neko odavno poznat kao torbar vratio kao moćnik među Belim plaštovima.

Pitanje beše čudno i podjednako čudno je uticalo na Bornhalda. Oči mu zasijaše mržnjom silnom poput one prema Perinu, ali lice mu preblede i on protrlja usta nadlanicom, kao da je zaboravio na čelikom okovanu rukavicu. „Poznajete Ordejta?“, upitao je naginjući se iz sedla prema Luku.

Sada je na Luka bio red da nemarno slegne ramenima. „Viđao sam ga tu i tamo otkad stigoh u Dve Reke. Taj je prezira vredan, a ni oni što ga prate nisu ništa bolji. Takav je mogao biti dovoljno nemaran da pored njega troločki napad uspe. Je li bio tamo? Ako jeste, nadajmo se da je poginuo zbog svoje ludosti. Ako nije, nadajmo se da je ovde uz vas, nedaleko od vašeg pogleda.“

„Ne znam gde je on“, prasnu Bornhald, „i nije me briga! Nisam došao ovamo da pričam o Ordejtu!“ Bornhaldov konj razdraženo zaigra, a jahač uperi prst u Perina. „Hapsim te kao Prijatelja Mraka. Bićeš odveden u Amador i kušan pod Kupolom istine.“

Bajar s nevericom pogleda kapetana. Iza barijere što je delila Bele plaštove od Dvorečana začu se negodovanje, i koplja, kuke i lukovi digoše se u vazduh. Udaljeni Beli plaštovi počeše da se šire u sjajnu crtu, po naređenjima nekog ogromnog čoveka u oklopu, nalik gazda Luhanu. Konjička koplja skliznuše u držače sa strane sedala, a jahači se prihvatiše kratkih konjičkih lukova. S te razdaljine mogli su jedino da pomognu beg Bornhalda i ljudi uz njega, ako bi beg uopšte uspeo, ali Bornhald nije mario ni za kakvu opasnost, ni za šta osim Perina.

„Neće biti nikakvog hapšenja“, odsečno reče Bran. „To je naša odluka. Nikakvog hapšenja bez dokaza o zločinima, dokaza kome verujemo. Nikada me nećete ubediti da je Perin Prijatelj Mraka, pa možete slobodno da spustite ruku.“

„Izdao je mog oca u Falmeu, kriv je za njegovu smrt!“, povika Bornhald. Drhtao je od gneva. „Predao ga je Prijateljima Mraka i tarvalonskim vešticama koje su usmrtile hiljade Dece koristeći Jednu moć!“ Bajar živahno klimnu glavom.

Neki od Dvorečana nelagodno se uskomešaše; bio se proneo glas o onome što su Verin i Alana učinile tog jutra, a dela su se u prepričavanju preuveličala. Šta god da su mislili o Perinu, stotinu priča o Aes Sedai, uglavnom netačnih, lako su ih ubedile da su Aes Sedai uništile hiljadu Belih plaštova. Ako veruju u to, mogu i u ostalo.

„Nikoga ja nisam izdao“, odgovori Perin glasno da svi čuju. „Ako je tvoj otac poginuo u Falmeu, njegove ubice se zovu Seanšani. Ne znam da li su Prijatelji Mraka, ali znam da koriste Jednu moć u bici.“

„Lažljivče!“ Pljuvačka je prskala s Bornhaldovih usana. „Seanšani su bajka smišljena u Beloj kuli, da bi njihove gnusne laži bile skrivene! Ti si Prijatelj Mraka!“

Bran zamišljeno zatrese glavom i nakrivi kalpak da bi počešao sedu kosu. „Ne znam ništa o tim – Seanšanima? – o tim Seanšanima. Ono što ja znam jeste da Perin nije nikakav Prijatelj Mraka, i da nikoga nećete uhapsiti.“

Perin je shvatio da stvari svakim minutom postaju sve opasnije. Bajar je zaključio isto, i šaptao je nešto Bornhaldu vukući ga za ruku, ali kapetan Belih plaštova nije želeo, ili nije mogao da odstupi sada kada je Perin stajao pred njim. Bran i Dvorečani takođe se behu ukopali; možda ga ne bi prepustili Belim plaštovima čak ni kada bi priznao sve Bornhaldove tvrdnje. Ukoliko neko uskoro ne donese vodu, sve će izgoreti kao slama bačena u žarište kovačnice.

Bilo mu je mrsko što mora brzo da razmišlja. Loijal je bio u pravu. Ishitrenost uvek dovede dotle da ljudi stradaju. Ali činilo mu se da nazire neki put ovde. „Jesi li voljan da odložiš moje hapšenje, Bornhalde? Dok ne završimo s Trolocima? Do tada neću nikuda ići.“

„Zašto bih odlagao?“ Čovek je bio zaslepljen mržnjom. Ako tako nastavi, zaista će mnogi izginuti, uključujući i njega, ali on to nije video. Ne bi vredelo da mu se ukaže na to.

„Zar nisi primetio imanja što su jutros izgorela?“ Perin je promenio pristup. Pokazao je rukom prema skoro iščilelim dimnim tragovima. „Osvrni se. Sam si rekao: Troloke više ne zadovoljava haranje po jednom ili dva imanja za noć. Počeli su da nasrću na sela. Ako se zaputiš natrag ka Stražarskom Brdu, možda nećeš uspeti da stigneš tamo. Sreća da si i dovde stigao. Ali ako ostaneš ovde, u Emondovom Polju...“ Bran se okrenu prema njemu, a ostali su glasno negodovali; Faila dojaha bliže i uhvati ga za ruku, ali ni na koga se nije obazirao, „...znaćeš gde sam, a tvoji vojnici biće nam dobrodošli u odbrani.“

„Jesi li siguran, Perine?“, upita Bran zgrabivši Korakove uzengije, a Faila, s druge strane, žurno dobaci: „Ne, Perine! Preveliki je to rizik. Ne smeš – hoću reći... molim te, nemoj... Ma, Svetlost me spalila do krvavog pepela! Ne smeš to da dozvoliš!“

„Ne želim da se ljudi bore između sebe ako mogu to da sprečim“, nepokolebljivo je odvratio. „Nećemo da radimo posao Troloka umesto njih.“

Faila ga bezmalo odgurnu. Namrštila se na Bornhalda, te odnekud izvadi bodež, i kameni brus iz kese, i stade oštriti sečivo uz svileno, tanano siktanje.

„Hari Koplin sada neće znati šta da misli“, procedi Bran. Ispravio je svoj okrugli kalpak i ponovo se okrenuo prema Belim plaštovima, ukopanog koplja. „Čuli ste njegove uslove. Sada počujte moje. Ako uđete u Emondovo Polje, nećete hapsiti nikoga bez dozvole Seoskog saveta, koju nećete dobili, tako da nećete hapsiti nikoga. Nećete ulaziti ni u čiju kuću ako niste pozvani. Nećete stvarati nevolje, a pomagaćete u odbrani gde i kad vam zatražimo. I ne želim ni da namirišem neki Zmajev očnjak! Slažete li se? Ako ne, slobodno se vratite odakle ste došli.“ Bajar je buljio u okruglastog čoveka, kao da se ovca uspravila na stražnje noge i ponudila mu da se porvu.

Bornhald nije skidao pogled s Perina. „Dogovoreno“, konačno reče. „Sve dok pretnja od Troloka ne nestane, dogovoreno!“

Snažno povuče konja natrag i odgalopira do redova svojih vojnika, a snežnobeli plašt se vijorio iza njega.

Čim je gradonačelnik naredio da se zaprege uklone, Perin primeti da ga Luk posmatra. Čovek je opušteno sedeo u sedlu, sa omlitavljenom rukom na dršci mača, ali razigranih plavih očiju.

„Mislio sam da ćeš se pobuniti“, kaza Perin, „pošto sam čuo da podgovaraš narod protiv Belih plaštova.“

Luk glatko raširi ruke. „Ako ovi ljudi žele Bele plaštove kraj sebe, neka im bude. Ali ti budi na oprezu, mladi Zlatooki. Znam ponešto o primanju dušmana na svoje grudi. Što su bliže, sečivo brže ubada.“ Nasmeja se, pa potera pastuva kroz gomilu natrag ka selu.

„U pravu je“, reče Faila. I dalje je oštrila nož kamenom. „Možda će taj Bornhald održati reč, ali ko može zabraniti nekom od njegovih ljudi da ti zarije nož u leđa. Nije trebalo ovo da činiš.“

„Morao sam“, reče joj on. „Bolje nego da svršavam posao umesto Troloka.“

Beli plaštovi počeše da ujahuju, s Bornhaldom i Bajarom na čelu. Obojica su ga streljala pogledima nepatvorene mržnje, a ostali, dvojica po dvojica... Hladna, kruta lica s hladnim, krutim pogledima u prolazu. Nisu ga mrzeli, ali videli su Prijatelja Mraka u njemu. Bajar je, svakako, bio spreman na sve.

Morao je ovako da postupi, ali mu je sinulo da možda i ne bi bilo tako loše da pusti Danila, Bana i druge da ga prate svuda, kako su i namerili. Neće moći da spava ukoliko mu neko ne čuva vrata. Straža. Kao da je neki budalasti lord. Barem će Faila biti zadovoljna. Kad bi ih samo naterao da uklone taj barjak.

Загрузка...