7. SAVETOVANJE


Ležao sam na leđima, s njenom cjlavom na ruci, bez i jedne misli. Mrak koji je vladao u sobi počinjao je da se ispunjava. Cuo sam korake. Zidovi su nestajali. Nešto se gomilalo iznad mene, nešto više, bez granica. Viđen skroz-naskroz tuđim očima, grljen bez dodira, ukočio sam se u mraku, osećao sam njegovu providnost, oštru, koja je istiskivala vazduh. Vrlo daleko čuo sam srce. Usredsredio sam svu pažnju, ostatke snaga, u očekivanju agonije. Nije nailazila. Jedino sam se još smanjivao, a nevidljivo nebo, nevidljivi vidici, prostor bez oblika, bez zvezda, povlačio se i uvećavao do ogromnih razmera, a ja sam se trudio da se uvučem u ono na čemu sam ležao, ali poda mnom nije bilo više ničega i mrak ništa više nije zaklanjao. Stisnuh ruke i pritisnuh njima lice. Više ga nisam imao. Prsti prođoše bez prepreke. Htedoh da vičem, da urlam…

Soba beše plavo-siva. Stvari, police, uglovi sobe behu kao izvedeni širokim, zagasitim potezima, samo u obrisima, bez sopstvene boje. Najsvetlija, biserna belina u tišini napolju. Telo mi beše mokro od znoja. Pogledah pored sebe, gledala me je.

„Utrnula ti ruka?”

„Šta?”

Ona diže glavu. Oči joj behu iste boje kao i soba, sive, svetlucave između crnih trepavica. Osetih toplinu njenog šapata, pre no što shvatih reči.

„Ne. A, jeste.”

Stavih ruku na njena pleća. Dodir je izazivao treptanje. Polako je privukoh drugom rukom.

„Sanjao si ružan san?”

„San? Da, san. A ti nisi spavala?”

„Ne znam. Možda nisam. Ne spava mi se. Ali ti spavaj. Zašto gledaš tako?”

Zatvorih oči. Osećao sam sitne, odmerene otkucaje njenog srca, a negde dalje, sporije, kucalo je moje. Rekvizit — pomislih. Ali nije mi ništa bilo čudno, čak ni moja ravnodušnost. Strah i očajanje bio sam već prevladao. Bio sam dalje, o, da, tako daleko još niko nije bio. Dotakoh usnama njen vrat, spustih se niže, na malo, glatko kao unutrašnjost školjke, udubljenje između tetiva. I tu je kucalo bilo. Podigoh se na lakat. Nikakvog jutarnjeg crvenila, nikakve mekoće svitanja, horizont je obuhvatao električnom svetlošću plavi požar, prvi zrak prodre kroz sobu kao pucanj, sve zaigra u refleksima, prelomiše se odrazi duginih boja u ogledalu, na bravama, na niklenim cevima, činilo se kao da svetlost udara u svaku ravnu površinu na koju naiđe, kao da je želela da se oslobodi, da razori tesnu prostoriju. Bilo je nemoguće da se gleda. Okrenuh se. Harine zenice behu se smanjile. Njene mrežnjače digoše se prema mome licu.

„Zar je već vreme za dan?” upita gluhim glasom. Beše to kao polusan, polujava.

„Ovde je uvek tako, draga.”

„A mi?”

„Šta mi?”

„Dugo ćemo biti ovde?”

Dođe mi da se nasmejem. Ali kad mi se nejasni glas ote iz grudi, ne beše sličan smehu.

„Mislim da ćemo ostati dosta dugo. Ti ne želiš?”

Njeni kapci se ne pomeriše. Pažljivo me je gledala. Da li je treptala? Nisam bio uveren. Pridigla je ćebe i na njenoj ruci se otkri mala, trouglasta belega.

„Zašto gledaš tako?”

„Zato što si lepa.”

Osmehnu se. Ali to beše samo učtivost, zahvala na komplimentu.

„Zaista? Jer gledaš kao da… kao da ja…”

„Šta?”

„Kao da nešto tražiš.”

„Šta pričaš!”

„Ne, kao da misliš da mi je nešto, ili da ti nešto nisam rekla.”

„Koješta!”

„A kad se tako braniš, onda je sigurno tako. Ali kako hoćeš.”

Iza usplamtelih prozora rađala se mrtva, plava žega. Zaklanjajući oči rukom, potražih naočare. Behu na stolu. Klekoh na krevetu, stavih naočare i ugledah Harinu sliku u ogledalu. Nešto je očekivala. Kada opet legoh pored nje, osmehnu se.

„A za mene?”

Odjednom shvatih.

„Naočare?”

Ustadoh i počeh da preturam po ladicama, po stočiću, ispod prozora. Nađoh dva para, ali oba previše velika. Pružih joj. Isprobavala je jedne i druge. Spadale su joj na polovinu nosa.

Uz otegnutu škripu počeše da se spuštaju kapci na prozore. Samo trenutak i unutar Stanice, koja se kao puž uvukla u svoju koru, zavlada noć. Pipajući skinuh stakla s Harina lica i zajedno sa svojima stavih ih pod krevet.

„Šta ćemo raditi?” upita.

„Ono što se radi noću: spavati.”

„Kris?”

„Molim?”

„Hoćeš da ti načinim novi oblog?”

„Ne, ne treba. Ne treba… draga.”

Kada to rekoh, sam nisam bio svestan da li se pravim, ali odjednom u tami obuhvatih naslepo njena vitka leđa i osećajući njihovo drhtanje, poverovah u nju. Uostalom, ne znam. Učini mi se odjednom da ja varam nju, a ne ona mene, jer je ona samo ona.

Potom sam tonuo u san još nekoliko puta i uvek me je iz dremeža trzao grč, uzlupano srce se polako umirivalo, ja sam je privlačio k sebi, smrtno umoran, a ona je ispitivački doticala moje lice, čelo, vrlo oprezno, proveravajući da nemam groznicu. To je bila Hari. Druge, istinitije, nije moglo da bude.

Posle te misli nešto se promeni u meni. Prestah da se borim. Gotovo odmah zaspah.

Probudi me nežan dodir. Čelo mi je obavijala prijatna hladnoća. Ležao sam lica pokrivena nečim vlažnim i mekim, što se polako diglo, i ja se za gledah u Harino lice, nagnuto nada mnom. Obema rukama cedila je suvišnu vodu iz gaze u porculansku zdelu. Pored nje je stajala boca s tečnošću protiv opekotina. Hari mi se osmehnu.

„Kako spavaš!” reče i stavljajući mi ponovo gazu upita: „Boli?”

„Ne.”

Nabrah čelo. Zaista, opekotine me više nisu mučile. Hari je sedela na ivici kreveta, ogrnuta mekim kupaćim ogrtačem, belim s narandžastim prugama, crna kosa joj se rasula po okovratniku. Rukave je podvila visoko da lakata, da joj ne bi smetali. Osećao sam neverovatnu glad, valjda punih dvadeset časova nisam bio uzeo ništa u usta. Kad Hari završi ukazivanje nege mome licu, ustadoh. Pogled mi odjednom pade na dve uporedo smeštene sasvim iste bele haljine s crvenim dugmetima, na prvu koju sam joj pomogao da skine, praveći na njoj izrez, i drugu, u kojoj je stigla juče. Ovoga puta ona je sama rasparala šav makazicama. Rekla je da se rajsferšlus sigurno pokvario.

Te dve jednake haljine bile su najstrašnije od svega što sam do tada preživeo. Hari se okretala oko ormanića s lekovima, praveći u njemu red. Ja se kradom okretoh od nje i zarih zube u svoju pesnicu, ugrizoh je do krvi. Gledajući stalno haljine — ili, tačnije, u jednu istu haljinu ponovljenu dva puta — počeh se povlačiti prema vratima. Voda je još curila iz slavine, dižući buku. Otvorih vrata, izvukoh se tiho na hodnik i pažljivo ih zatvorih. Čuo sam slab šum tekuće vode i zveckanje bočica no ti zvuci odjednom prestadoše. U hodniku na tavanici gorele su vodoravno produžene tavanične svetiljke, i nejasna mrlja odražene svetlosti padala je na površinu vrata, kraj kojih sam čekao stisnutih vilica. Držao sam kvaku, iako nisam verovao da ću uspeti da je zadržim. Nagli trzaj umalo mi je ne otrže iz ruke, ali vrata se nisu otvorila, nego su se samo zatresla i počela stravično da pucaju. Pustih kvaku, sav zapanjen, i povukoh se. S vratima se dešavalo nešto neverovatno, njihova glatka plastična ploča se uvijala kao ugibana od moje strane u dubinu, prema sobi. Emajl poče da se rasprskava u sitnim mrvicama, obnažujući čelik dovratka koji se naprezao sve više. Odjednom shvatih: umesto da gura vrata koja su se otvarala na hodnik, trudila se da ih otvori vukući prema sebi. Refleks svetlosti se iskrivio na beloj ploči kao u ugnutom ogledalu, razleže se snažno krckanje i monolitna, do krajnosti izvijena ploča, prsnu. Istovremeno kvaka, otrgnuta iz ležišta, ulete u sobu. U otvoru se pokazaše dve zakrvavljene ruke i ostavljajući na laku crvene tragove nastaviše da vuku — ploča se prelomi na dvoje, osta da visi ukoso iz žlebova i narandžasto-belo stvorenje pomodrela, mrtvačka lica baci mi se na grudi, zacenjujući se od plača.

Da me ovaj prizor nije tako paralizovao, sigurno bih pokušao da pobegnem. Hari je grčevito hvatala vazduh ustima, bijući glavom o moje rame, da joj se zamršena kosa sva razlete. Kad je obgrlih, osetih da mi leti kroz ruke. Odnesoh je u sobu, provukavši se pored razbijenog krila vrata, i položih je na krevet. Nokti joj behu okrvavljeni i polomljeni. Kad okrete ruku, videh da je dlan oguljen do živoga mesa. Pogledah njeno lice, otvorene oči gledahu kroz mene, lišene izraza.

„Hari!”

Odgovori neartikulisanim gunđanjem.

Prinesoh prst njenom oku. Kapak se zatvori. Priđoh ormaniću s lekovima. Krevet škripnu. Okretoh se. Sedela je uspravno, gledajući sa strahom okrvavljene ruke.

„Kris”, jauknu, „ja… ja… šta mi se desilo?”

„Povredila si ih izvaljujući vrata”, rekoh suho. Imao sam nešto u usnama, naročito u donjoj, kao da su trnci prolazili kroz nju. Stisnuh je zubima.

Hari je za trenutak gledala oštre komade plastike koja je labavo visila iza dovratka, a onda vrati pogled na mene. Brada joj zadrhta i ja videh napor kojim se trudila da savlada strah.

Izrezao sam gazu, izvadio iz ormana posip za rane i vratio se krevetu. Sve što sam nosio odjednom mi ispade iz klonulih ruku, staklena teglica sa želatinskom opnom puče, ali ja se čak i ne sagoh prema njoj. Nije više ništa bilo potrebno.

Digoh njenu ruku. Sasušena krv je tankim rubovima još okružavala nokte, ali tragovi povreda su nestali, a dlan se prevukao mladom, rumenom kožom, jasnijom od okoline. Ta rana je, uostalom, bledela gotovo pred očima.

Sedoh, pomilovah je po licu i pokušah da joj se nasmešim, iako ne mogu reći da sam u tome uspeo.

„Zašto si to učinila, Hari?”

„Ne. To sam… ja?”

Očima pokaza na vrata.

„Da. Ne sećaš se?”

„Ne. To znači, videla sam da te nema, mnogo sam se uplašila i…”

„I šta?”

„Počela sam da te tražim, pomislila sam da si možda u kupatilu…”

Tek tada primetih da je orman pomeren u stranu, pokazujući ulaz u kupatilo.

„A posle?”

„Potrčala sam k vratima.”

„I?”

„Ne sećam se. Nešto se moralo dogoditi?”

„Šta?”

„Ne znam.”

„A čega se sećaš? Šta je bilo posle?”

„Sedela sam ovde, na krevetu.”

„A toga da sam te doneo, ne sećaš se?”

Kolebala se. Uglovi usana opustišejoj se naniže, lice joj je bilo napregnuto.

„Čini mi se. Možda. Sama ne znam.”

Spusti noge na pod i ustade. Priđe razbijenim vratima.

„Kris?”

Obuhvatih je s leđa rukom. Drhtala je. Odjednom se okrete, tražeći moje oči.

„Kris”, šaptala je. „Kris!”

„Umiri se.”

„Kris, ako, Kris, imam li ja epilepsiju?”

Epilepsija, dobri bože! Dođe mi da se nasmejem.

„Koješta, mila. Naprosto vrata, razumeš, tu su takva, eto, takva vrata…”

Napustismo sobu kad spoljni oklop uz otegnutu škripu otkri prozore, ukazujući na sunčanu dugu koja je tonula u okean.

Uputih se prema maloj kuhinjskoj prostoriji na suprotnom kraju hodnika. Poslovali smo zajedno, Hari i ja, pretresajući ormane i hladnjake. Brzo primetih da se nije mnogo snalazila u kuvanju i da nije bila kadra mnogo da uradi, sem da otvara kutije od konzervi, što znači isto koliko i ja. Progutah sadržinu dveju takvih konzervi i ispih velike količine kafe. Hari je takođe jela, ali tako kao što ponekad jedu deca, na silu, da ne bi činila nažao odraslima, čak ne ni na silu, nego mehanički i ravnodušno.

Pođosmo potom u malu operacionu salu pored radio-stanice; imao sam jedan plan. Rekao sam joj da hoću za svaki slučaj da je pregledam, postavio sam je da sedne u fotelju na rasklapanje i izvadio iz sterilizatora špric i igle. Znao sam gde se šta nalazi, gotovo napamet, tako smo bili izmuštrani u kopiji Stanice na Zemlji u kojoj smo vežbali. Uzeh kap krvi iz njenog prsta, načinih razmaz, sasuših ga u ekshaustoru i opraših ga jonima srebra u visokoj praznini.

Poslovnost kojom sam ovo činio delovala je umirujuće na Hari koja je počivajući na jastucima rastavljene fotelje gledala operacionu salu pretrpanu različitim aparatima.

Tišinu prekide isprekidano zujanje unutrašnjeg telefona. Podigoh slušalicu.

„Kelvin”, rekoh. Nisam skidao oka s Hari, koja je od izvesnog vremena bila apatična, kao da su je iscrpli doživljaji poslednjih časova.

„Nalaziš se u operacionoj? Najzad!” čuh kao uzdah olakšanja.

Govorio je Snaut. Čekao sam sa slušalicom pritisnutom na uho.

„Imaš „gosta”, je li?”

„Da.”

„I zauzet si?”

„Da.”

„Vršiš pregled, hm?”

„A zašto? Hteo bi da odigramu partiju šaha?”

„Pusti, Kelvine. Sartorijus hoće da se vidi s tobom. To znači, s nama.”

„To je novost”, odgovorih iznenađeno. „A šta je s…” prekinuh i završih: „Da li je sam?”

„Nije. Loše sam se izrazio. On hoće da porazovara s nama. Povezaćemo se sva trojica vizofonom, samo ćemo ekrane zakloniti.”

„Ah, tako? Pa zašto nije telefonirao neposredno meni? Stidi se?”

„Tako nešto”, promrmlja nejasno Snaut. „I šta kažeš?”

„Treba da se dogovorimo? Reci mu, za sat, važi?”

„Važi.”

Video sam ga na ekranu, samo lice, ne veće od šake. Za trenutak obeležen lakim šumom struje, zagledao mi se ispitivački u oči.

Najzad reče malo kolebljivo:

„Kako živiš?”

„Podnošljivo. A kako ti?”

„Mislim malo gore od tebe. Da li bih mogao…”

„Hoćeš da dođeš k meni?” dosetih se.

Pogledah preko ramena na Hari. Nagnula je glavu preko jastuka, i ležala noge prebačene jedne preko druge, podbacujući pokretom nesvesne dosade srebrnu kuglicu kojom se završavao lančić na naslonu fotelje.

„Ostavi to, čuješ? Ostavi, hej!” dolete do mene povišen Snautov glas. Ugledah na ekranu njegov profil. Ostatak nisam čuo, zaklonio je rukom mikrofon, ali sam video njegova usta koja su se pomerala.

„Ne, ne mogu da dođem. Možda kasnije. Znači, za jedan sat”, reče brzo i ugasi ekran. Obesih slušalicu.

„Ko je to bio?” upita Hari ravnodušno.

„Jedan odavde. Snaut. Kibernetičar. Ne znaš ga.”

„Hoće li ovo još dugo trajati?”

„A šta, dosadno ti je?” upitah. Ubacih prvi iz serije preparata u kasetu neutrinskog mikroskopa i redom pritisnuh obojene kuglice prekidača. Polja sila potmulo počeše da buče.

„Mnogo razonode ovde nema i ako ti moje skromno društvo nije dovoljno, biće loše”, govorio sam produžavajući rasejano pauze između reči, dok sam istovremeno oberučke stezao veliku, crnu glavicu u kojoj je svetleo okular mikroskopa, zatim sam prislonio oči uz meku gumenu školjku. Hari je rekla nešto što do mene ne stiže. Video sam odozgo, u okomitoj skraćenosti, ogromnu pustinju, oblivenu srebrnim bleskom. Na njoj su ležale okružene nejasnom maglicom, kao popucale i izvetrele, pljosnate stenovite okrugle građevine. Bila su to crvena zrnca. Izoštrih sliku i ne odvajajući oči od okulara kao da sam plovio sve dublje u srebrnasto bleštavo polje viđenja. Istovremeno sam levom rukom okretao regulacionu ručicu stočića, a kada se krvno zrnce, koje je ležalo usamljeno kao eratični kamen, nađe na raskrsnici crnih končića, pojačah povećanje. Objektiv je prividno jurio na izobličeni, u sredini upali eritrocit, koji je izgledao već samo kao venac kamenog kratera s crnim, oštrim senkama u udubljenjima prstenastog ruba. Taj rub, načičkan kristalizovanim naletima srebrnih jona, pobegao mi je izvan granice mikroskopskog polja. Pojavili su se mutni, kao viđeni kroz opalizujuću vodu, obrisi polustopljenih, iskrivljenih lanaca belančevine. Imajući na crnoj raskrsnici jedno učvorenje belančevinskih ruševina, polako sam gurao pokretač povećanja dalje, stalno dalje, svakog trenutka trebalo je da se pokaže kraj toga puta u dubinu, spljoštena senka jednog molekula ispunjavala je celu sliku, evo je, raščistila se od magle!

Ništa se ipak nije desilo. Trebalo je da vidim drhtave sumaglice atoma, poput pihtijaste tresulje, ali nije ih bilo. Ekran je bleštao devičanskom srebrnom bojom. Gurnuh pokretač do kraja. Zujanje se gnevno pojača, ali ni dalje ništa ne videh. Ponovljeno zujanje bilo je signal upozorenja da je aparatura preopterećena. Pogledah još jednom u srebrnu pustoš i isključih struju.

Skrenuh pogled na Hari. Upravo je otvarala usta da zevne, što je vešto pretvorila u osmeh.

„Kako stoji sa mnom?” upita.

„Odlično”, rekoh. „Mislim da… ne može biti bolje.”

Gledao sam je osetivši ponovo onog mrava u donjoj usni. Šta se, u stvari, desilo? Šta je to značilo? Ovo telo, na izgled tako vitko i krhko — u stvari neuništivo — u svojoj konačnoj osnovi pokazalo se da je sastavljeno iz ništavila? Udarih pesnicom u cilindrično telo mikroskopa. A možda neki defekt? Možda se polja ne skupljaju u žiži?… Ne, znao sam da je aparatura ispravna. Sišao sam niz sve stepene, ćelije, belančevinskog konglomerata, molekule, sve je izgledalo tačno onako kao na hiljadama preparata koje sam video. Ali poslednji korak naniže vodio je u bespuće.

Uzeh joj krv iz vene i presuh je u cilindar sa obeleženom merom. Podelih je na porcije i počeh da vršim analizu. Odnela mi je više vremena no što sam mislio. Reakcije su bile normalne. Sve. Sem…

Pustih kap koncentrisane kiseline na crvene korale. Zadimi se, kaplja posive, pokri se naletom bele pene. Raspad. Denaturacija. Dalje, dalje! Segoh rukom da dohvatim epruvetu. Kada se okrenuh prema onoj u kojoj je vršen ogled, tanko staklo umalo mi ne ispade iz prstiju.

Pod slojem prljave pene, na samom dnu epruvete ponovo je narastao sloj tamnog crvenila. Krv spaljena kiselinom — obnavljala se! To je bila besmislica! To je bilo nemoguće!

„Kris!” začuh kao iz velike daljine. „Telefon, Kris!”

„Šta? A, jeste, hvala.”

Telefon je zujao već odavno, ali tek sada ga čuh.

„Kelvin”, digoh slušalicu.

„Snaut. Povezao sam liniju, tako da se istovremeno čujemo sva trojica.”

„Pozdravljam vas, doktore Kelvine”, razleže se visok, nazalni Sartorijusov glas. Zvučao je tako kao da se njegov vlasnik penje na podijum koji se opasno povija, bio je sumnjičav, oprezan i na izgled čvrst.

„Moje poštovanje, gospodine doktore”, odgovorih. Dolazilo mi je da se nasmejem, ali nisam bio uveren da li su mi uzroci te veselosti dovoljno jasni da bih mogao sebi da pustim na volju. Kome bih, najzad, imao da se smejem? Držao sam nešto u ruci: epruvetu s krvlju. Prodrmah je. Već se usirila. Možda je ono maločas bila samo varka? Možda mi se samo učinilo?

„Hteo sam da vam predstavim, gospodo, izvesna pitanja vezana sa… fantomima”, čuo sam i istovremeno nisam čuo Sartorijusa. Kao da mi se probijao u svest. Branio sam se od toga glasa, stalno zagledan u epruvetu sa usirenom krvlju.

„Nazovimo ih tvorevinama F”, dobaci brzo Snaut.

„A, odlično.”

Na sredini ekrana isticala se uspravna linija — znak da primam istovremeno vezu sa dva kanala — na obema njenim stranama trebalo bi da se nalaze lica mojih sagovornika. Staklo je ipak bilo tamno i samo je uzak okvir svetlosti duž ekrana svedočio da aparatura radi, ali da su ekrani nečim zaklonjeni.

„Svaki je od nas obavljao različita ispitivanja…” opet ista opreznost u nazalnom glasu govornika. Trenutak tišine. „Možda da najpre razmotrimo naše podatke, a posle bih ja mogao izneti do čega sam lično došao… Možda biste vi izvoleli prvi, Kelvine…”

„Ja?” rekoh. Odjednom osetih Harin pogled. Stavih epruvetu na sto, tako da se zakotrlja ispod staklenih stalaka, i sedoh na visoki tronožac, privukavši ga nogom prema sebi. U prvi mah htedoh da se izgovorim, ali neočekivano i za samoga sebe, rekoh:

„Dobro. Mali konverzatorijum? Dobro! Učinio sam isto što i ništa, ali mogu da govorim. Jedan histološki preparat i nekoliko reakcija. Mikroreakcija. Stekao sam utisak da…”

Do tog trenutka pojma nisam imao šta da kažem. Odjednom kao da se u meni nešto otvorilo.

„Sve je u normi, ali to je kamuflaža. Maska. To je u izvesnom smislu superkopija: rekonstrukcija tačnija od originala. To znači da tamo gde u čoveka nailazimo na granicu granulacija, granicu strukturalne deljivosti, ovde vodi dalji put zahvaljujući primeni podatomske građe.”

„Čekajte. Čekajte. Kako to shvatate?” upita Sartorijus. Snaut se ne odazva. A možda je to bio njegov ubrzani dah koji se čuo u slušalici? Hari baci pogled prema meni. Shvatih da sam u uzbuđenju poslednje reči gotovo vikao. Ohladivši se, pogrbih se na svojoj neugodnoj stolici i zatvorih oči. Kako to da izrazim?

„Krajnji konstruktivni elemenat naših tela su atomi. Pretpostavljam da su tvorevine F izgrađene od jedinica manjih od običnih atoma. Daleko manjih.”

„Iz mezona?…” sugerisa mi Sartorijus. Nije bio nimalo iznenađen.

„Ne, ne iz mezona… Mezoni bi se mogli zapaziti. Analitičnost ove aparature ovde, kod mene, dole, seže od deset do minus dvadeset angstrema. Je li tako? Ali ništa se ne vidi, apsolutno. Znači, nisu mezoni. Možda bi pre mogao da bude neutrin.”

„Kako to mislite? Jer neutrinski konglomerati nisu postojani…”

„Ne znam. Nisam fizičar. Možda ga stabilizuje neko polje sila. Ne razumem se u to. U svakom slučaju, ako je tako kao što kažem, onda gradivo predstavljaju čestice oko deset hiljada puta manje od atoma. Ali to nije sve! Kada bi molekuli belančevine i ćelije bili izgrađeni neposredno od tih „mikroatoma”, morali bi da budu odgovarajuće manji. Krvna zrnca takođe, i fermenti, sve, ali nije tako. Iz toga proizlazi da su sve belančevine, ćelije, ćelična jedra samo m a s k a! Stvarna struktura, odgovorna za funkcionisanje „gosta”, skrivena je dublje.”

„Ali, Kelvine!” gotovo viknu Snaut. Prekinuh uplašeno. Rekao sam „gosta”?! Da, ali Hari to nije čula. Uostalom, ne bi razumela. Gledala je u prozor, oslanjajući glavu na v ruku, i njen mali, čisti profil ocrtavao se na purpurnom rumenilu. Slušalica je ćutala. Čuo sam samo daleko disanje.

„Nečega u tome ima”, progunđa Snaut.

„Da, moguće”, dodade Sartorijus, „samo štos je u tome što okean nije izgrađen iz tih Kelvinovih hipotetičnih čestica. Izgrađen je od običnih.”

„Možda je kadar da sintetizuje i takve”, primetih. Osetih odjednom apatiju. Ovaj razgovor ne beše čak ni smešan. Beše nepotreban.

„Ali to bi objašnjavalo onu neobičnu izdržljivost”, promumla Snaut. „I tempo regeneracije. Možda se čak i energetski izvor nalazi tamo, u dubini, jer ne moraju da jedu…”

„Molim za reč”, javi se Sartorijus. Nisam ga trpeo. Kada bar ne bi ispadao iz uloge koju je sebi nametnuo. „Hoću da pokrenem pitanje motivacije. Motivacije pojave tvorevina F. Podelio bih ga ovako: šta su tvorevine F? To nisu ličnosti, ni kopije određenih ličnosti, nego materijalizovane projekcije onoga što o datoj ličnosti sadrži naš mozak.”

Iznenadi me tačnost ove odredbe. Taj Sartorijus, ma koliko antipatičan, nije ipak bio glup.

„Tačno”, dobacih. „To čak objašnjava zbog čega su se pojavile jedne tvorevine, a ne neke druge. Odabrani su najčvršći tragovi sećanja, najtrajniji, najizolovaniji od svih ostalih, iako, naravno, nijedan takav trag ne može da bude potpuno izdvojen i u toku njegova „kopiranja” su zahvaćeni, mogli su da budu zahvaćeni ostaci drugih tragova, koji se slučajno nalaze u blizini, usled čega došljak ponekad pokazuje znanje veće no što je mogla da ga ima autentična osoba čija bi kopija trebalo da je…”

„Kelvine!” ponovo viknu Snaut. Iznenadilo me je što se samo on ljutio zbog mojih neopreznih reči. Sartorijus kao da ih se nije plašio. Znači li to da je njegov „gost” po prirodi manje bistar od Snautovog „gosta”? U sekundi mi se stvori pred očima slika nekog patuljastog kretena koga pored sebe ima učeni doktor Sartorijus.

„Svakako, primetili smo to”, odgovori baš on. „Sad što se tiče motivacije pojave tvorevina F… Prva, nekako prirodna, jeste misao o eksperimentu koji se obavlja na nama. Bio bi to ipak eksperimenat koji bi pre morao da se smatra… slabim. Ako vršimo ogled, onda učimo na rezultatima, pre svega na greškama, tako da u njegova ponavljanja unosimo popravke… Međutim, o tome nema ni govora. Iste tvorevine F pojavljuju se nanovo… nekorigovane… nenaoružane dopunski protiv naših pokušaja… da ih se oslobodimo…”

„Rečju, nema tu čvora delovanja s korigujućom povratnom vezom, kako bi to odredio doktor Snaut”, primetih. „I šta iz toga proizlazi?”

„Samo to, da bi kao eksperimenat to bio… fušeraj, iako neverovatan. Okean je… precizan. Ispoljava se to ako ni u čemu drugom, a ono u dvoslojnoj konstrukciji tvorevina F. Do određene granice ponašaju se kao što bi se ponašale… stvarne… stvarni…”

Nije mogao da se ispetlja.

„Originali”, odgovori brzo Snaut.

„Jeste, originali. Ali kad situacija prekoračuje normalne mogućnosti prosečnog… e… originala, nastupa nešto kao „isključivanje svesti” tvorevine F i ispoljava se neposredno drugo delovanje, ne ljudsko…”

„To je istina”, rekoh, „ali na taj način sastavljamo samo katalog ponašanja tih… tih tvorevina i ništa više. To je potpuno jalovo.”

„Nisam baš tako uveren u to”, pobuni se Sartorijus. Odjednom shvatih čime me je toliko razdraživao: nije govorio, nego se ponašao kao da se nalazi na sednici Instituta. Očevidno nije umeo drugačije.

„Tu ulazi u igru problem individualnosti. Okean je potpuno oslobođen pojma individualnosti. Tako mora da bude. Meni se čini, gospodo, da mu se ona za nas… ovaj… najosetljivija, šokantna strana eksperimenta potpuno otima iz vlasti, jer leži van granica njegovog poimanja.”

„Mislite da to nije namerno?…” upitah. To tvrđenje me je malo ošamutilo, ali pošto razmislih priznadoh da ga je nemoguće isključiti.

„Da. Ne verujem ni u kakvu perfidnost, zlobu, želju da nas rani… kao što čini kolega Snaut.”

„Uopšte mu ne pripisujem ljudska osećanja”, prvi put uze reč Snaut, „ali možda ćeš kazati kako pokušavaš da objasniš ta stalna vraćanja?”

„Možda su postavili takav uređaj koji deluje ukrug, poput gramofonske ploče”, rekoh ne bez prikrivene želje da bocnem Sartorijusa.

„Molim vas, gospodo, ne rasplinjavajmo se”, objavi doktor nazalnim glasom. „To još nije sve što sam hteo da kažem. U normalnim uslovima smatrao bih podnošenje čak i privremenog izveštaja o stanju mojih radova za prerano, ali s obzirom na specifičnu situaciju, učiniću izuzetak. Imam utisak, ponavljam, imam utisak, ne više za sada, da se u pretpostavci kolege Kelvina krije ispravnost. Mislim na njegovu hipotezu o neutrinskoj strukturi… Takve sisteme znamo samo teoretski, nismo znali da ih je moguće stabilizovati. Tu se otvara određena šansa, pošto uništenje onoga polja sila koje sistemu dajetrajnost…”

Već pre izvesnog trenutka zapazio sam da se ona tamna stvar koja zaklanja ekran na Sartorijusovoj strani pomera: pri samom vrhu zasja pukotina i moglo je da se vidi nešto ružičasto, što se tamo polako kretalo. Sada se tamni zastor naglo smače.

„Beži! Beži odavde!” razleže se u slušalici prodorni Sartorijusov krik. U naglo osvetljenom ekranu izmedu doktorovih ruku koje su se s nečim borile, a imale su na sebi široke rukavce kakve se upotrebljavaju u laboratorijama, zasja veliki zlatast predmet nalik na disk, i sve se ugasi pre no što stigoh da shvatim da je ovaj zlatni krug, u stvari, slamnati šešir…

„Snaute?” rekoh duboko odahnuvši.

„Da, Kelvine”, odgovori mi umorni kibernetičarov glas. Osetih u tom času da mi je Snaut veoma drag. Zaista mi je bilo draže da ne znam ko je u njegovom društvu.

„Za sada nam je dosta, a?”

„Mislim da jeste”, odgovorih. „Čuj, aku možeš, siđi dole, ili u moju kabinu, hoćeš?” dodadoh žurno, dok nije odložio slušalicu.

„Važi”, reče. „Samo ne znam kada.”

I na tome se završi problemsko savetovanje.

Загрузка...