17 Posmatrači i lovci

Nakon što ga je Mudrost ostavila, Rand je otišao u trpezariju. Osećao je potrebu da čuje kako se ljudi smeju, da zaboravi i to što je Ninaeva rekla i nevolje koje bi mogla da izazove.

Soba je bila ispunjena do poslednjeg mesta, ali niko se nije smejao, iako je svaka stolica i klupa bila zauzeta, a ljudi su stajali i pored zidova. Tom je ponovo nastupao. Stajao je na stolu, ispred najdaljeg zida. Njegovi pokreti bili su dovoljno veličanstveni da ispune veliku sobu. Bio je to ponovo Veliki lov na Rog, ali, naravno, niko se nije žalio. Bilo je toliko priča o svakom od Lovaca i toliko Lovaca da se o njima priča, da nijedna pripovest nikada nije bila ista kao prethodna. Trebalo bi nedelju dana, ili više, da se ispriča čitava avantura u jednom dahu. Jedini zvuk koji je remetio zabavljačev glas i harfu bilo je pucketanje vatre u ognjištima.

„... Na osam uglova sveta Lovci su jahali do osam stubova neba, gde vetrovi vremena duvaju i sudbina grabi za kosu i moćne i nejake podjednako. Sad, najveći od Lovaca je Rogoš od Talmoura, Rogoš Oko Orlujsko, slavan na dvoru Visokog Kralja, a strah na padinama Šajol Gula...“ Lovci su uvek bili moćni heroji, svaki od njih.

Rand vide svoja dva prijatelja i ugura se na mesto koje je Perin napravio za njega, na kraju njihove klupe. Mirisi iz kuhinje koji su punili sobu podsetili su ga da je gladan, ali čak i ljudi koji su pred sobom imali hranu, nisu na nju obraćali mnogo pažnje. Služavke koje bi trebalo da služe stajale su opčinjene, stežući svoje kecelje i gledajući zabavljača. Nikome, izgleda, to nije smetalo. Slušanje je bilo bolje odjela, ma koliko hrana bila dobra.

„... još od dana njenog rođenja odredio je Mračni Bles za sebe, ali to njena namera bila nije — Prijatelj Mraka Bles od Matuhina bit nije htela! Jaka kao jasen stoji, vitka kao grana vrbe, kao ruža prelepa. Zlatokosa Bles. Spremna da umre pre no što se preda. Ali, gle! Odzvanjajući sa gradskih kula, trube se glasaju zvučne i smele. Njeni heraldi oglašavaju dolazak junaka na njen dvor. Bubnjevi grme i cimbali pevaju! Rogoš Oko Orlujsko dolazi da se pokloni...“

Pogodba Rogoša Oka Orlujskog isplela se do kraja, ali Tom je zastao samo da ovlaži grlo krčagom piva, pre no što se bacio na Lijanovo uporište. A posle toga usledio je Pad Alet-Loriela, i Mač Gaidala Kejna, i Poslednje jahanje Buada od Albaina. Pauze su postajale sve duže kako je veče odmicalo i kada je Tom zamenio harfu flautom, svi su znali da je došao kraj pričanju za tu noć. Dva čoveka pridružila su se Tomu, sa bubnjem i dulčimerom, ali oni su sedeli pored stola dok je on ostao na njemu.

Trojica mladića iz Emondovog Polja počeli su da tapšu rukama na prvu notu pesme Vetar koji povija vrbe, a nisu bili jedini. Bila je to omiljena pesma u Dve Reke, a izgleda i u Baerlonu. Tu i tamo, poneko bi čak i zapevao, ne toliko loše da bi ga bilo ko ućutkivao.

Odnese je vetar što povija vrbe,

i svu zemlju osuši.

Ali u srcu čuvam je ja

to moje najdraže sećanje,

i s njenom snagom da mi čeliči dušu

i njenom ljubavlju da mi zagreje srce

stajaću gde smo nekada pevali,

iako hladan vetar povija vrbe.

Druga pesma nije bila tako tužna. U stvari, činilo se da je Samo jedno vedro vode još veselija no obično u poređenju s prethodnom pesmom, što je možda i bila zabavljačeva namera. Ljudi su požurili da pomere stolove kako bi napravili mesto za plesanje i zaigraše sve dok zidovi nisu počeli da se tresu od lupanja nogu. Prvi ples se završio tako što su igrači napustili podijum, smejući se toliko da su se držali za stomak, a drugi zauzeše njihova mesta.

Tom je odsvirao uvodne note Divlje guske u letu, a onda zastade kako bi ljudi zauzeli svoja mesta.

„Idem malo da igram“, reče Rand dok je ustajao. Perin je skočio odmah za njim. Met je ustao poslednji, tako da je morao da ostane da čuva njihove ogrtače, skupa s Randovim mačem i Perinovom sekirom.

„Zapamtite da i ja hoću jedan krug“, uzviknu Met za njima.

Igrači su stali u dva duga reda, jedni prema drugima. Muškarci su bili u jednom, a žene u drugom. Najpre bubanj, a potom i dulčimera počeli su da daju takt i svi igrači povili su kolena istovremeno. Devojka nasuprot Randu, čija je tamna kosa bila upletena u pletenice koje su ga podsetile na kuću, stidljivo mu se nasmešila, a onda mu namignu nimalo stidljivo. Tomova flauta uskočila je u melodiju i Rand je krenuo napred prema tamnokosoj devojci. Zabacila je glavu i nasmejala se dok ju je vrteo i prepustio sledećem igraču u nizu.

Svi u sobi se smeju, pomisli dok je plesao oko svoje sledeće partnerke, jedne od služavki, a njena kecelja je divlje lepršala. Video je samo jednog čoveka koji se nije smejao, skupljenog pored jednog od ognjišta. Imao je ožiljak preko čitavog lica, od jedne slepoočnice do suprotne strane vilice, tako da mu je nos bio uvijen, a ugao njegovih usana spušten. Čovek je sreo njegove oči i namrštio se, a Rand je postiđeno skrenuo pogled. Možda nije mogao ni da se smeje zbog tog ožiljka.

Uhvatio je sledeću partnerku u okretu i zavrteo je dalje. Još tri žene plesale su s njim dok je muzika postajala brža, a onda se ponovo našao s tamnokosom devojkom, za brzu promenadu koja je u potpunosti promenila redove. Ona se još uvek smejala, i namignu mu ponovo.

Čovek s ožiljkom namršteno ga je gledao. Počeo je da posustaje, a obrazi su mu goreli. Nije hteo da čoveku bude neprijatno; zaista nije hteo da bulji. Okrenuo se da prihvati svoju sledeću partnerku i zaboravio je na njega. Sledeća žena koja je plesala u njegovim rukama bila je Ninaeva.

Nespretno je plesao, gotovo saplićući se o sopstvene noge i gazeći njene. Ona je plesala dovoljno graciozno da nadomesti njegovu smotanost, smešeći se sve vreme.

„Mislila sam da igraš bolje“, nasmejala se dok su menjali partnere.

Imao je samo trenutak da se pribere pre nove promene i odjednom shvati da igra s Moirainom. Ako je pomislio da je bio nespretan dok je igrao s Mudrošću, to nije bilo ništa u poređenju s onim kako se osećao dok je igrao sa Aes Sedai. Ona je lebdela glatko preko poda, dok se haljina kovitlala oko nje. On samo što nije pao dva puta. Uputila mu je osmeh pun saosećanja, što je, umesto da pomogne, sve učinilo još gorim. Laknulo mu je kada je promenio partnerku, iako je to bila Egvena.

Povratio je malo samopouzdanja. Napokon, plesao je s njom godinama. Njena kosa još uvek nije bila upletena, ali povezala ju je crvenom trakom. Verovatno nije mogla da odluči da li da udovolji Moiraini ili Ninaevi, pomisli kiselo. Usne su joj bile rastavljene i izgledala je kao da želi da kaže nešto, ali ništa nije rekla, a i on nije hteo da progovori prvi, ne nakon što ga je onako sasekla u odvojenoj trpezariji. Gledali su se trezveno i rastali, plešući bez reči.

Bilo mu je drago što se vratio na klupu kada se ples završio. Muzika za novu igru, žigu, počinjala je još dok je sedao. Met je požurio da se priključi, a Perin se spusti na klupu dok je ovaj odlazio.

„Da li si je video?“, poče Perin još pre no što je seo. „Jesi li?“

„Koju?“, upita Rand. „Mudrost ili gazdaricu Alis? Plesao sam s obe.“

„Ae... I gazdarica Alis?“, uzviknu Perin. „Ja sam igrao s Ninaevom. Nisam ni znao da ume da igra. Nikada nije igrala na igrankama kod kuće.“

„Pitam se“, reče Rand zamišljeno, „Šta bi Ženski krug rekao da znaju da Mudrost igra? Možda je to razlog.“

A onda su muzika, tapšanje i pesma postali preglasni da bi se razgovaralo. Rand i Perin su tapšali dok su plesači kružili po podu. Nekoliko puta primetio je kako čovek sa ožiljkom zuri u njega. Čovek s tim ožiljkom imao je pravo da bude osetljiv, ali Randu nije padalo na pamet ništa što bi mogao da uradi, a da još više ne pogorša stvari. Usredsredio se na muziku i izbegavao da ga gleda.

Igranje i pevanje nastavilo se do noći. Služavke su se konačno setile svojih dužnosti; Randu je bilo drago što je mogao da pojede malo vrućeg paprikaša i hleba. Svi su jeli tamo gde su se našli. Rand je odigrao još tri plesa i uspeo je da igra bolje kada je ponovo plesao s Ninaevom i Moirainom. Ovoga puta obe su pohvalile njegovo igranje, zbog čega je počeo da muca. Plesao je i sa Egvenom; gledala ga je svojim tamnim očima i činilo se kao da će svakoga trenutka da progovori, ali nije rekla ni reč. I on je ćutao, ali bio je siguran da je nije gledao ljutito, bez obzira na to Šta je Met pričao kada se vratio do klupe.

Moiraina je otišla oko ponoći. Egvena je, rastrzana, pogledala u Aes Sedai, pa u Ninaevu, i požurila za Moirainom. Mudrost ih je gledala. S njenog lica ništa nije moglo da se pročita. Onda je zaigrala u još jednoj igri, kao da je nešto smislila, i nakon toga je otišla, izgledajući kao da je stekla prednost u odnosu na Aes Sedai.

Uskoro je Tom odložio svoju flautu u kutiju i dobroćudno se ubeđivao s onima koji su hteli da ostane duže. Lan je došao da povede Randa i ostale.

„Moramo da krenemo rano“, reče Zaštitnik, nagnuvši se prema njima kako bi mogli da ga čuju kroz buku, „i moraćemo da se što više odmorimo.“

„Neki čovek je piljio u mene“, reče Met. „Čovek sa ožiljkom preko lica. Da ne misliš daje... jedan od prijatelja na koje si nas upozorio?“

„Ovako?“, reče Rand, povlačeći prst preko nosa do ugla usana. „Gledao je i u mene.“ Osvrnuo se po sobi. Ljudi su odlazili, a većina onih koji su ostali okupili su se oko Toma. „Sada ga nema.“

„Video sam ga“, reče Lan. „Gazda Fič kaže da je on doušnik Belih plašteva. Nema potrebe da brinemo zbog njega.“ Možda nije bilo, ali Rand je mogao da primeti Zaštitnikovu zabrinutost.

Rand je pogledao ka Metu koji je delovao ukočeno, što je uvek značilo da nešto krije. Doušnik Belih plaštova. Da li Bornhald baš toliko želi da nam uzvrati? „Polazimo rano?“, upita. „Baš rano?“ Možda će moći da odu pre no što se nešto desi.

„U cik zore“, odgovori Zaštitnik.

Dok su odlazili iz trpezarije, i dok je Met pevao odlomke pesama sebi u bradu, a Perin zastajkivao tu i tamo da isproba novi korak koji je naučio, Tom im se pridruži dobro raspoložen. Lanovo lice bilo je bezizražajno dok su išli ka stepenicama.

„Gde spava Ninaeva?“, upita Met. „Gazda Fič reče da smo mi dobili poslednje slobodne sobe.“

„U krevetu“, Tom suvo izgovori, „s gazdaricom Alis i devojkom.“

Perin zviznu kroz zube, a Met promrmlja: „Krv i pepeo! Ne bih da sam u Egveninoj koži ni za sve zlato u Kaemlinu!“

Rand je poželeo, i to ne prvi put, da Met može da bude ozbiljan duže od dva minuta. Nije bilo lako biti ni na njihovom mestu u tom trenutku. „Uzeću malo mleka“, rekao je. Možda će mu pomoći da spava. Možda neću sanjati noćas.

Lan ga oštro pogleda. „Večeras nešto nije u redu. Nemoj daleko. I zapamti, polazimo bez obzira na to da li si dovoljno budan da sediš u sedlu, ili moramo da te vežemo.“

Zaštitnik je počeo da se penje uz stepenice; ostali su ga sledili. Njihovo veselje je splasnulo. Rand je stajao sam u hodniku. Nakon onolike gužve, osećao se zaista usamljeno.

Požurio je ka kuhinji, gde je jedna služavka još uvek bila na dužnosti. Sipala mu je krčag mleka iz velikog kamenog lonca.

Kad je izašao iz kuhinje pijući, pojava u tamnoj odeći krenula je niz hodnik ka njemu. Podigla je blede šake da zabaci mračnu kapuljaču koja je skrivala lice. Plašt je nepokretno visio dok se pojava kretala, a lice... Bilo je to ljudsko lice, ali mrtvački belo, kao crv pod kamenom, i bez očiju. Sve, od kose crne poput uglja do naduvenih obraza, bilo je glatko kao jaje. Rand se zagrcnu, prosipajući mleko.

„Ti si jedan od njih, dečače“, reče Sen promuklim šapatom nalik na zvuk turpije koja se lagano prevlači preko kosti.

Rand je ustuknuo ispustivši krčag. Želeo je da pobegne, ali mogao je jedino da natera svoja stopala da drhtavo idu korak po korak. Nije mogao da se odvoji od tog lica bez očiju; ono mu je prikovalo pogled, a stomak mu je izjedala kiselina. Pokuša da poviče u pomoć, da zavrišti. Grlo kao da mu je bilo od kamena. Svaki isprekidani dah ga je boleo.

Sen je dolebdela bliže, bez žurbe. Njeni koraci bili su vijugavi, smrtonosno graciozni, poput otrovnice. Na nju je podsećala i crnim pločama oklopa koje su se preklapale preko njenih grudi. Tanke beskrvne usne izvile su se u okrutan osmeh, koji je izgledao još stravičnije zbog glatke blede kože namesto očiju. Zvučao je tako da je Bornhaldov glas u odnosu na njega delovao toplo i meko. „Gde su ostali? Znam da su ovde. Govori, dečače, i ostaviću te u životu.“

Rand je udario leđima o drvo, zid ili vrata — nije mogao da se osvrne i vidi. Sada kada su mu se stopala zaustavila, nije mogao da ih pokrene. Stresao se, gledajući kako Mirdraal klizi bliže. Njegovi drhtaji postajali su sve jači sa svakim sporim korakom.

„Govori, kažem, ili...“

Začu se brzo lupkanje čizama odozgo, od stepenica na kraju hodnika, i Mirdraal se okrenu u kovitlacu. Plašt je visio nepokretno. Za trenutak Sen je nagnula glavu, kao da taj bezoki pogled može da probije drveni zid. U šaci beloj poput leša pojavio se mač. Sečivo je bilo crno kao plašt. Svetlost u hodniku kao da je potamnela od tog mača. Udaranje čizama postajalo je sve glasnije i Sen se ponovo okrenula ka Randu jednim glatkim pokretom, skoro kao da nije imala kosti. Crno sečivo se podiglo; tanke usne izviše se i ukočeno zarežaše.

Rand je drhtao. Znao je da će umreti. Čelik boje noći sevnuo je ka njegovoj glavi... i stao.

„Ti pripadaš Velikom gospodaru Mraka.“ Dahtavo grebanje tog glasa zvučalo je kao povlačenje noktiju preko table. „Ti si njegov.“

Okrenuvši se u crnom kovitlacu, Sen je jurnula niz hodnik, udaljivši se od Randa. Senke na kraju hodnika posegnule su ka njoj i zagrlile je. Sen nestade.

Lan preskoči poslednje stepenice i dočeka se na noge uz tresak, s mačem u ruci.

Rand se borio da progovori. „Sen“, prodahta. „Bila je...“ Seti se odjednom svog mača. Kada je Mirdraal bio pred njime, nije ni pomislio na mač. Isukao je nespretno sečivo sa znakom čaplje, ne brinući što je bilo prekasno. „Otrčala je onuda!“

Lan je klimnuo glavom odsutno. Izgledalo je kao da sluša nešto drugo. „Da. Odlazi — bledi. Nema vremena da je sada gonimo. Krećemo, čobanine.“

Teturav zvuk čizama čuo se niz stepenište — Met, Perin i Tom, natovareni ćebadima i bisagama. Met je još uvek savijao svoje ćebe, držeći nespretno luk pod miškom.

„Odlazimo?“, reče Rand. Vrativši mač u kanije, uzeo je svoje stvari od Toma. „Sada? Po noći?“

„Hoćeš da sačekaš da se Polutan vrati, čobanine?“, reče Zaštitnik nestrpljivo. „Pola tuceta njih? Sada znaju gde smo.“

„Ići ćemo zajedno“, reče Tom Zaštitniku, „ako nemaš ništa protiv. Previše ljudi zna da sam stigao s vama. Bojim se da sutra ovde neće biti dobro za vaše prijatelje.“

„Možeš da jašeš s nama, ili da jašeš do Šajol Gula, zabavljaču.“ Lanove kanije zazvečale su od siline kojom je zabio svoj mač u njih.

Konjušar je projurio pored njih kroz zadnja vrata, a onda se pojavila Moiraina s gazda Fičem. Iza njih je išla Egvena, sa zavežljajem u rukama. I Ninaeva. Egvena je izgledala preplašeno skoro do suza, ali Mudrost je nosila masku hladnog besa.

„Moraš da shvatiš ovo ozbiljnije“, govorila je Moiraina gostioničaru. „Ujutro ćeš svakako imati nevolja. Prijatelji Mraka, možda, možda još i gore. Nemoj da pružaš otpor. Samo objasni onome ko bude pitao da smo otišli noću, i ne bi trebalo da te više uznemiravaju. Nas jure.“

„Ne brinite vi ništa za nevolje“, odgovorio je veselo gazda Fič. „Nimalo. Ako bilo ko dođe u moju gostionicu i pokuša da pravi nevolje mojim gostima... Pa, neće dobro proći kod momaka i mene. Nimalo dobro. A niko neće čuti reč o tome gde ste otišli ili kada, čak da ste i bili ovde. Ne volim ja takve. Ni reč se neće reći o vama ovde. Niti reč!“

„A1...“

„Gazdarice Alis, morao bih da se pobrinem za vaše konje ako hoćete da sve bude spremno za polazak.“ Istrgao je rukav iz njene šake i otrčao prema štalama.

Moiraina je umorno uzdahnula. „Tvrdoglavi, tvrdoglavi čovek. Neće da sluša.“

„Misliš da će nas Troloci tražiti ovde?“, upita Met.

„Troloci!“, odseče Moiraina. „Naravno da ne! Ima i drugih stvorenja kojih se treba bojati. A nije da nas je najbezazlenija od njih pronašla.“ Ne obraćajući pažnju na Metovo kostrešenje, nastavila je: „Sen i ne očekuje da ćemo ostati ovde sada kada nas je otkrila, ali gazda Fič isuviše olako shvata Prijatelje Mraka. On ih zamišlja kao bednike koji se kriju po senkama, ali Prijatelji Mraka mogu se sresti i u radnjama i na ulicama svakoga grada, a i u najvišim savetima. Mirdraal će ih možda poslati ne bi li otkrio naše namere.“ Okrenula se i otišla s Lanom, koji ju je pratio u stopu.

Dok su išli dvorištem ka štali, Rand je prišao Ninaevi. I ona je nosila svoje bisage i ćebad. „Dakle, ipak ideš s nama“, reče i pomisli: Min je bila u pravu.

Da li je ovde bilo nešto?“, upita ona tiho. „Ona je rekla da je bila...“ Stala je naglo i pogledala ga.

„Sen“, odgovorio je. Bio je zaprepašćen što može to tako lako da izgovori. „Bila je u hodniku sa mnom, a onda je Lan došao.“

Ninaeva je ogrnula svoj plašt da se zaštiti od vetra dok su izlazili iz gostionice. „Možda vas zaista nešto juri. Alija sam došla da vas odvedem bezbedno u Emondovo Polje, sve vas, i nemam nameru da odem dok se to ne obavi. Neću vas ostaviti same s njenom sortom.“ Svetlost u štalama se pomerala tamo gde su konjušari osedlavali konje.

„Muč!“, povika gostioničar s vrata štale, gde je stajao s Moirainom. „Brže malo!“ Okrenuo se ponovo ka njoj, i izgledalo je kao da je pre pokušavao da je smiri no što ju je zaista slušao, mada je to činio s poštovanjem, uz naklone, dajući u međuvremenu naređenja konjušarima.

Konjušari, gunđajući tiho o žurbi i kasnom satu, izveli su konje. Rand je držao Egvenin zavežljaj i dodao joj ga kada je uzjahala Belu. Pogledala ga je široko raširenim, strahom ispunjenim očima. Barem ne misli više da je ovo pustolovina.

Zastide se čim je to pomislio. Bila je u opasnosti zbog njega i ostalih. Čak bi bilo bezbednije da sama odjaše nazad u Emondovo Polje no da nastavi. „Egvena, ja...“

Reči su zamrle na njegovim usnama. Ona je isuviše tvrdoglava da bi se jednostavno vratila, ne nakon što je rekla da će ići sve do Tar Valona. A Šta sa onim što je Min videla? Ona je deo toga. Svetlosti, deo čega?

„Egvena“, rekao je, „žao mi je. Izgleda da ne mogu više da mislim kako treba.“

Nagnula se da bi stegla snažno njegovu šaku. Na svetlosti koja je dopirala iz štale mogao je jasno da joj vidi lice. Nije izgledala preplašeno kao ranije.

Kada su svi uzjahali, gazda Fič je bio uporan u svojoj nameri da ih odvede do kapije dok su konjušari osvetljavali put svojim lampama. Gostioničar velikog trbuha naklonio im se pre no što su pošli, uveravajući ih da će čuvati njihovu tajnu i pozva ih da dođu ponovo. Muč ih je posmatrao dok su odlazili podjednako kiselo kao i kada su dolazili.

Eto nekoga, pomisli Rand, kod koga niko ne prolazi dobro; kod koga niko uopšte ne prolazi. Muč će prvoj osobi koja ga zapita reći kada su otišli i sve u vezi s njima. Kada su malo odmakli niz ulicu, osvrnuo se. Jedna osoba je stajala sa visoko podignutom lampom, gledajući za njima. Nije bilo potrebno da joj vidi lice da bi znao da je to Muč.

Ulice Baerlona bile su prazne u tom noćnom času; samo je nekoliko bledih zraka svetlosti tu i tamo pobeglo kroz čvrsto zatvorene kapke. Svetlost meseca, koji je bio u svojoj poslednjoj četvrti, menjala se kako su nailazili oblaci koje su gonili vetrovi. Katkad bi pas zalajao dok su prolazili pored neke uličice, ali nijedan drugi zvuk sem konjskih kopita i vetra koji je fijukao preko krovova nije remetio noć.

Zaštitnik ih je predvodio kao i obično, dok su Moiraina i Egvena bile odmah iza njega. Ninaeva je bila blizu devojke, a ostali su sledili na kraju, zbijeni u grupi. Lan je nametnuo konjima žustar korak. Rand je posmatrao oprezno okolne ulice, a primetio je da i njegovi prijatelji to rade. Lelujave senke na mesečini podsećale su ga na senke na kraju onog hodnika, na trenutak kada su se stopile sa Seni. Svaka glava bi se trgla na povremenu buku u daljini, poput prevrnutog bureta, ili lajanje ponekog psa. Polako, malo-pomalo, dok su se kretali kroz grad, svi su priterali svoje konje bliže Lanovom crnom pastuvu i Moiraininoj beloj kobili.

Lan je sjahao kod Kaemlinske kapije i zalupao pesnicom na vrata male četvrtaste kamene zgrade pripijene uza zid. Pojavio se umorni stražar, trljajući pospano lice. Njegova pospanost je nestala dok je Lan progovorio. Zapiljio se u ostale.

„Želite da idete?“, uzviknu.

„Sada? Po noći? Mora da ste poludeli!“

„Sem ako nema nekog naređenja od guvernera koje nam zabranjuje da napustimo grad“, reče Moiraina. I ona je sjahala, ali držala se dalje od vrata, van svetlosti koja je osvetljavala mračnu ulicu.

„Ne baš, gazdarice.“ Stražar se zagleda u nju, mršteći se dok je pokušavao da razazna crte njenog lica. „Ali kapije su zatvorene od sumraka do svitanja. Niko ne ulazi, sem po danu. To je naređenje. Svejedno, ima vukova napolju. Zaklali su tuce krava prošle nedelje. Mogli bi i čoveka.“

„Ne sme niko da uđe, ali nije rečeno ništa o odlasku“, reče Moiraina kao da je to bilo rešenje čitavog problema. „Vidiš? Ne tražimo od tebe da prekršiš guvernerovo naređenje.“

Lan gumu nešto u stražarevu šaku. „Za tvoj trud“, promrmlja.

„Pretpostavljam“, reče stražar polako. Pogleda prema svojoj šaci. Zlato je zasijalo pre no što ga je žurno strpao u svoj džep. „Čini mi se da odlasci baš i nisu pomenuti. Samo trenutak.“ Proturi glavu unutra. „Arine! Dare! Dolazite ovamo i pomozite mi da otvorim kapiju. Ovi hoće da idu. Nemojte da se raspravljate. Samo uradite.“

Još dva stražara pojavila su se iz zgrade, zastavši da pogledaju, puni pospanog iznenađenja, u osmočlanu družinu koja je čekala na prolaz. Uz požurivanja prvog stražara, odvukli su se da okrenu veliki točak koji je dizao debelu prečagu preko kapije, a onda se potrudili da otvore krila. Treska i škripa stvarale su užurban kliktav zvuk, ali dobro podmazana kapija otvorila se tiho prema unutra. Ipak, pre no što je bila i za četvrtinu otvorena, neko hladno progovori iz tame. „Šta je ovo? Zar nije naređeno da ova kapija bude zatvorena do zore?“ Petorica ljudi ogrnutih u bele plašteve lagano su izašli na svetio koje je dopiralo kroz vrata stražare. Njihove kapuljače su im skrivale lica, ali svako od njih držao je šaku na maču, a zlatna sunca na levoj strani grudi govorila su jasno ko su oni. Met je mrmljao sebi u bradu. Stražari su zaustavili otvaranje kapije i pogledaše se s nelagodom.

„Ne tiče vas se ovo“, reče prvi stražar ratoborno. Pet belih kapuljača okrenuo se da pogleda, i on je govorio sve slabijim glasom. „Deca ovde nemaju vlast. Guverner...“

„Deca Svetla“, tiho reče čovek u belom plaštu koji je prvi progovorio, „imaju vlast gde god ljudi hodaju u Svetlu. Samo tamo gde senka Mračnoga vlada, Deci se protive, da?“ Kapuljača se okrenu od stražara ka Lanu, a onda iznenada pogleda Zaštitnika još jednom, sada opreznije.

Zaštitnik se nije ni pomakao; u stvari, izgledao je potpuno mimo. Ali nije bilo mnogo ljudi koji su mogli da gledaju Decu s takvom nezainteresovanošću. Lanovo skamenjeno lice kao da je gledalo imalin za čizme. Kada je Beli plašt progovorio ponovo, zvučao je sumnjičavo.

„Kakvi to ljudi žele da napuste gradske zidine po noći u ovakvim vremenima? S vukovima koji vrebaju u tami i stvorenjima Mračnoga koja su videli kako lete iznad grada?“ Odmeri upletenu kožnu traku koja je prelazila preko Lanovog čela i držala njegovu dugu kosu da mu ne pada u oči. „Severnjak, da?“ Rand se još više pogrbio u svom sedlu. Draghkar. Moralo je to biti, sem ako čovek nije zvao sve nepoznato stvorenjima Mračnoga. Budući da je Sen bila u Jelenu i lavu, trebalo je da očekuje Draghkara, ali u tom trenutku jedva da je mislio o tome. Učinilo mu se da je prepoznao glas Belog plašta.

„Putnici“, odgovorio je Lan smireno, „koji ne zanimaju tebe niti tvoje.“

„Decu Svetla sve zanima.“

Lan odmahnu glavom. „Da li zaista želite još nevolja s guvernerom? Ograničio je broj vaših ljudi u gradu, čak je i naredio da vas prate. Šta će učiniti kada otkrije da uznemiravate poštene građane na gradskim kapijama?“ Okrenuo se ka stražarima. „Zašto ste stali?“ Oklevali su za trenutak, potom staviše šake na čekrk, a onda zastadoše ponovo kada je Beli plašt progovorio.

„Guverner ne zna Šta se dešava ispred njegovog nosa. Ovde ima zla koje on ne vidi niti oseća. Ali, Deca Svetla vide.“ Stražari su se pogledali; opružiše i skupiše šake, kao da žale za kopljima koja su ostala u stražari. „Deca Svetla osećaju zlo.“ Oči Belog plašta okrenule su se ka jahačima. „Osećamo ga i uništavamo. Gde god da je.“

Rand je pokušao da se još više skupi, ali to je privuklo pažnju Belog plašta.

„Šta to imamo ovde? Neko ko ne želi da ga vide? Šta ti... Ah!“ Čovek je zabacio kapuljaču belog plašta i Rand je ugledao lice koje je i očekivao. Bornhald je klimnuo glavom sa očiglednim zadovoljstvom. „Jasno, stražara, spasao sam te od velike propasti. Ovo su Prijatelji Mraka, koje ti samo što nisi pustio da pobegnu od Svetla. Trebalo bi da te prijavim tvom guverneru za kaznu, ili možda da te pošaljem Ispitivačima da otkriju Šta si zaista smerao ove noći.“ Zastao je, posmatrajući stražarev strah; izgleda da nije imao uticaja na njega. „Ne bi to želeo, ne? Umesto toga, odvešću ove bitange u naš logor, da mogu biti ispitani u Svetlu — umesto tebe, da?“

„Ti ćeš mene odvesti u svoj logor, Beli plaštu?“ Moirainin glas začuo se iznenada odasvuda. Povukla se u tamu kada su se Deca približila i senke su se skupile oko nje. „Ti ćeš ispitivati mene?“ Tama se kovitlala oko nje kada je zakoračila napred. Izgledala je viša. „Ti ćeš mi preprečiti put?“

Načini još jedan korak i Rand dahnu zapanjeno. Bila je viša — njena glava bila je u ravni s njegovom, iako je sedeo na zelenkovim leđima. Senke su prekrivale njeno lice kao gradonosni oblaci. „Aes Sedai!“, povika Bornhald i pet mačeva sevnuše iz svojih kanija. „Umri!“ Ostala četvorica su oklevala, ali on je zamahnuo prema njoj istim pokretom koji je oslobodio njegov mač.

Rand je povikao dok se Moirainin štap dizao da presretne sečivo. Nije bilo moguće da to nežno izrezbareno drvo zaustavi čelik u punom zamahu. Mač se susreo sa štapom i varnice prsnuše poput fontane. Šištav urlik oduvao je Bornhalda prema njegovim pratiocima u belim ogrtačima. Sva petorica padoše jedan preko dragog. Pramenovi dima dizali su se s Bornhaldovog mača koji je ležao na tlu pored njega. Sečivo je bilo savijeno pod pravim uglom, i gotovo se istopilo na dva dela.

„Usuđuješ se da napadneš mene!“ Moirainin glas urlikao je kao uragan. Senke su igrale oko nje, pokrivajući je poput plašta. Nadnosila se visoko kao gradske zidine. Njene oči streljale su nadole — div koji posmatra insekte.

„Krećite!“, povika Lan. Jednim munjevitim pokretom zgrabio je uzde Moirainine kobile i skočio u sedlo. „Smesta!“, zapovedio je. Njegova ramena očešala su se o oba krila kapije dok je njegov pastuv proleteo kroz uzak otvor kao kamen iz praćke.

Za trenutak, Rand je gledao, zaleđen. Moirainina glava i ramena bili su sada iznad zida. I stražari i Deca ustuknuli su prestrašeno udaljavajući se od nje, naslanjajući se leđima na stražara. Noć je progutala lice Aes Sedai, ali njene oči, velike kao dva puna meseca, sijale su nestrpljivo i besno kada su ga pogledale. Progutavši jako, mamuznuo je Oblaka u rebra i zagalopirao prema ostalima.

Pedeset koraka dalje od zida Lan ih je okupio i Rand se osvrnu. Moirainin senovit oblik nadnosio se visoko nad drvenom palisadom. Glava i ramena bili su tamniji u odnosu na noćno nebo, okruženi srebrnim oreolom od skrivenog meseca. Dok je posmatrao širom otvorenih usta, Aes Sedai je zakoračila preko zida. Krila kapije počeše panično da se zatvaraju. Čim su njena stopala dotakla tlo van zidina, vratila se iznenada u svoju normalnu veličinu.

„Ne zatvarajte kapije!“, povika drhtavi glas unutar zidina. Randu se učinilo da je to bio Bornhald. „Moramo da ih progonimo i uhvatimo!“ Ali stražari nisu usporili. Kapija se zatvorila uz tresak, a trenutak kasnije prečaga je lupila, zapečativši je. Možda neko od onih ostalih Belih plaštova nije tako željan da se suoči sa Aes Sedai koliko Bornhald.

Moiraina je požurila do Aldieb, i pomilova glavu bele kobile pre no što je zavukla svoj štap pod kolan. Rand ovoga puta nije morao da pogleda da bi znao da na štapu nije bilo ni ogrebotine.

„Bila si viša od diva“, reče Egvena bez daha vrteći se na Belinim leđima. Niko drugi nije progovorio, mada su Met i Perin poterali svoje konje dalje od Aes Sedai.

„Jesam li?“, reče Moiraina odsutno, penjući se.

„Videla sam te“, usprotivi se Egvena.

„Um se igra s nama po noći, oči vide ono čega nema.“

„Ovo nije vreme za igre“, počela je Ninaeva gnevno, ali Moiraina je preseče.

„Zaista nije vreme za igre. Možda smo ovde izgubili ono što smo stekli kod Jelena i lava.“ Osvrnula se prema kapiji i odmahnula glavom. „Kada bih samo mogla da se ubedim da Draghkar nije osmatrao.“ Odsečno, rugajući se samoj sebi, dodade: „Ili da su Mirdraali zaista slepi. Ako već nešto želim, mogla bih i da poželim zaista nemoguće. Nije bitno. Znaju kuda moramo da prođemo, ali uz malo sreće, bićemo korak ispred njih. Lane!“

Zaštitnik je krenuo na istok niz Kaemlinski put, a ostali su pošli odmah za njim uz zvuk kopita koja su ujednačeno lupala po nabijenoj zemlji.

Napredovali su laganim korakom, kasom koji su konji mogli da održavaju satima bez pomoći Aes Sedai. Međutim, za nešto manje od sata putovanja, Met povika, pokazujući u pravcu iz koga su došli.

„Pogledajte tamo!“

Svi su zauzdali konje i zagledali se.

Plamenovi su zapalili nebo iznad Baerlona kao da je neko napravio lomaču veličine kuće i obojili oblake u crveno. varnice su igrale po nebu, nošene vetrom.

„Upozorila sam ga“, reče Moiraina, „ali nije hteo da me shvati ozbiljno.“ Aldieb je igrala postrance, kao odjek uznemirenosti Aes Sedai. „Nije hteo da shvati ozbiljno.“

„Gostionica?“, reče Perin. „To je Jelen i lavi Kako možeš biti sigurna?“

„Šta misliš, Šta bi drugo moglo biti?“, upita Tom. „Mogla bi biti guvernerova kuća, ali nije. A nije ni skladište, niti nečiji šporet, ili senjak tvoje babe.“

„Možda Svetlost sija na nas pomalo ove noći“, reče Lan. Egvena ga gnevno napade.

„Kako možeš da kažeš tako nešto? Gostionica jadnog gazda Fiča gori, možda će biti i povređenih!“

„Ako su napali gostionicu“, reče Moiraina, „možda naš odlazak iz grada i moj... nastup nisu primećeni.“

„Sem ukoliko Mirdraal ne želi da tako mislimo“, dodao je Lan.

Moiraina je klimnula glavom u tami. „Možda. U svakom slučaju, moramo da nastavimo. Noćas će se malo ko odmoriti.“

„Kažeš to tako lako, Moiraina“, uzviknu Ninaeva. „Šta je s ljudima u gostionici? Mora da je neko povređen, a gostioničar je izgubio svoj hleb zbog tebe! Uprkos svoj tvojoj priči o hodanju u Svetlu, spremna si da nastaviš dalje, a da ni ne pomisliš na njega. Sve njegove nevolje su zbog tebe!“

„Zbog te trojice“, reče Lan besno. „Požar, povređeni, i dalji put — sve zbog te trojice. Činjenica da cena mora biti plaćena dokaz je da je vredi platiti. Mračni želi te tvoje momke, a sve što želi tako jako, mora se čuvati što dalje od njega. Ili bi radije da ih se Sen dočepa?“

„Polako, Lane“, reče Moiraina. „Samo mirno. Mudrosti, misliš da mogu da pomognem gazda Fiču i ljudima u gostionici? Pa, u pravu si.“ Ninaeva poče da priča, ali Moiraina odmahnu rukom i nastavi: „Mogu da se vratim sama i pomognem. Ne previše, naravno. To bi privuklo pažnju na one kojima sam pomogla, zbog čega mi ne bi bili zahvalni, pogotovu zbog Dece Svetla koja su u gradu. Tako bi ostao samo Lan da vas štiti. On je veoma dobar, ali bilo bi potrebno mnogo više ako vas Mirdraal i pesnica Troloka nađu. Naravno, mogli bismo svi da se vratimo, mada sumnjam da bih mogla da uvedem sve nas natrag u Baerlon neprimećeno. A to bi vas otkrilo onome koje podmetnuo taj požar, a da ne spominjemo Bele plaštove. Koju mogućnost bi ti odabrala, Mudrosti, da si na mom mestu?“

„Učinila bih nešto“, jedva je promrmljala Ninaeva.

„I po svoj prilici, uručila bi Mračnome njegovu pobedu“, odgovorila je Moiraina. „Seti se šta — koga — on želi. Mi smo u ratu, baš kao i svi u Geldanu, iako se hiljade bore tamo, a ovde nas je samo osmoro. Poslaću zlato gazda Fiču, dovoljno da obnovi Jelena i lava. To neće povezati sa Tar Valonom. I pomoć svim povređenima, takođe. Sve više od toga bi ih samo dovelo u opasnost. Kao što vidiš, nije nimalo jednostavno. Lane.“ Zaštitnik je okrenuo svog konja i ponovo pošao niz put.

S vremena na vreme Rand se osvrtao. Na kraju je jedino mogao da vidi odsjaj na oblacima, a potom je i to tama progutala. Nadao se da je Min dobro.

Još uvek je bio mrkli mrak kada ih je Zaštitnik konačno poveo s nabijene prašine puta i sjahao. Rand je procenio da do zore nije ostalo više od nekoliko časova. Sapeli su još uvek osedlane konje i postavili logor bez vatre.

„Sat“, upozorio je Lan dok su se svi sem njega pokrivali svojim ćebadima. On će čuvati stražu dok oni budu spavali. „Samo sat i moramo da krenemo.“ Prekrio ih je muk.

Posle nekoliko trenutaka, Met je prošaputao tako da je Rand jedva čuo: „Pitam se Šta je Dav uradio s onim jazavcem.“ Rand odmahnu glavom ćutke i Met je oklevao. Konačno reče: „Mislio sam da smo bezbedni, znaš, Rande. Nije bilo ničega otkako smo prešli Taren. A i bili smo u gradu, okruženi zidovima. Mislio sam da smo bezbedni. A onda onaj san. I Sen. Da li ćemo ikada biti na sigurnom?“

„Ne dok ne stignemo do Tar Valona“, reče Rand. „Tako nam je rekla.“

„Da li ćemo i onda biti bezbedni?“, upita Perin tiho i sva trojica pogledali su senoviti zamotuljak — Aes Sedai. Lan se stopio s tamom. Mogao je biti bilo gde.

Rand je zevnuo iznenada. Ostali su se napeto trgli na taj zvuk. „Mislim da bi najbolje bilo da malo odspavamo“, rekao je. „Nesanica neće ništa rešiti.“

Perin reče tiho: „Trebalo je da uradi nešto.“

Niko nije odgovorio.

Rand se pomerio na stranu da izbegne neki koren. Pokušao je da legne na leđa, a onda se okrenuo s kamena na stomak i još jedan koren. Nisu našli dobro logorište tu gde su se zaustavili, ne kao mesta koja je Zaštitnik birao kada su išli na sever od Tarena. Zaspao je, pitajući se da li će korenje koje mu je žuljalo rebra da ga natera da sanja. Probudio se kada ga je Lan dotakao po ramenu, s bolom u rebrima i zahvalan što se, ako je i sanjao nešto, nije sećao ničega.

Još uvek je bio mrak. Zora samo što nije svanula. Ali kada su ćebad bila savijena i zavezana iza sedla, Lan ih je naterao da ponovo jašu prema istoku. Dok se sunce pomaljalo, doručkovali su krmeljivih očiju hleb, sir i vodu. Jeli su dok su jahali, umotani u svoje ogrtače kako bi se zaštitili od vetra. Zapravo, svi sem Lana. On je jeo, ali njegove oči nisu bile krmeljive, a nije se ni umotavao u ogrtače. Ponovo je ogrnuo svoj plašt koji je menjao boje, i on se vijorio oko njega, pretvarajući se u sivo i zeleno. Jedino na Šta je Lan pazio bilo je da mu plašt ne uplete ruku kojom je koristio mač. Njegovo lice bilo je i dalje bezizražajno, ali pogled mu je stalno lutao, kao da je svakog trenutka očekivao zasedu.

Загрузка...