32 Četiri Kralja u Senci

Selo je bilo veće od mnogih dragih, ali još uvek je bilo isuviše neugledno da bi nosilo ime poput Četiri Kralja. Kao i obično, Kaemlinski put išao je pravo kroz središte gradića, ali još jedna prometna saobraćajnica prolazila je s južne strane. Većina sela bila su mesta gde su se snabdevali i okupljali farmeri iz tog područja, ali ovde je bilo vrlo malo njih. U Četiri Kralja zarađivali su od prenoćišta trgovačkih karavana na putu za Kaemlin i za rudarske gradiće u Maglenim planinama iza Baerlona, i selima između tih oblasti. Južni put služio je trgovini Lugarda s radnicima na zapadu; trgovci iz Lugarda koji su išli za Kaemlin imali su prečicu. Oko gradića bilo je svega nekoliko farmi, koje jedva da su bile dovoljne da prehranjuju sebe i grad, a sve u mestu bilo je okrenuto trgovcima i njihovim kolima, ljudima koji su ih terali i radnicima koji su tovarili robu.

Placevi gole prašnjave zemlje bili su raštrkani svuda po Četiri Kralja. Bili su pretrpani napuštenim kolima, parkiranim točak do točka, i tu je bilo samo nekoliko stražara koji su se dosađivali. Štale i stubovi za vezivanje konja ispunjavali su ulice; sve su bile dovoljno široke da bi kola mogla da prođu i duboko raskopane prolaskom previše točkova. Nije bilo seoske livade, a deca su se igrala na ulicama, izbegavajući kola i psovke kočijaša. Seoske žene išle su povirile u marame, spuštenog pogleda i brzo. Ponekad bi ih pratila dobacivanja kočijaša od kojih je Rand crveneo; na neke od njih čak se i Met trgnuo. Žene nisu tračarile preko ograde sa susetkama. Ružne drvene kuće stajale su jedna do druge, odvojene samo uskim uličicama i krečom — tamo gde se neko potrudio da okreči natrulo drvo — izbledelim kao da nije bio osvežen godinama. Teški kapci na kućama nisu bili otvoreni tako dugo da su šarke potpuno zarđale. Posvuda je bilo bučno — lupanje iz kovačnica, povici vozara, raskalašan smeh iz gradskih gostionica.

Rand iskoči iz platnom pokrivenih kola jednog trgovca kada su prošli pored neke drečavo okrečene gostionice. Sva zelena i žuta, izdaleka je privlačila pogled među olovno sivim kućama. Kolona kola nastavila je da se kreće. Niko od vozara nije ni primetio da su on i Met otišli; sumrak se spuštao i svi su razmišljali o isprezanju konja i kako da što pre stignu u gostionice. Rand se spotače o neravninu na putu, nastalu od točka, a onda odskoči brzo da bi izbegao teško natovarena kola koja su išla u suprotnom smeru. Vozar ga opsova dok su kola prolazila pored njega. Seljanka ga je obišla i požurila dalje, a da ga pri tom nije ni pogledala.

„Možda nije trebalo da stanemo ovde“, reče. Učinilo mu se da čuje muziku pomešanu s grajom, ali nije mogao da odredi odakle. Iz gostionice možda; nije mogao tačno da odredi. „Ne sviđa mi se. Možda bi bilo bolje da nastavimo dalje ovog puta.“

Met ga prekorno pogleda, a onda prevrnu očima. Tmurni oblaci postajali su sve gušći iznad njihovih glava. „I da spavamo pod nekom ogradom noćas? Po ovakvom vremenu? Navikao sam se ponovo na krevet.“ Nagnu glavu da čuje, a onda progunđa: „Možda neka od ovih gostionica nema svirača. U svakom slučaju, kladim se da nemaju žonglera.“ Prebaci luk preko ramena i krenu prema jarkožutim vratima, posmatrajući oko sebe skupljenim očima. Rand ga je pratio sumnjičavo.

Unutra je bilo muzičara — citra i bubanj gotovo da se nisu čuli od hrapavog smeha i pijanih povika. Rand se nije ni potrudio da potraži gazdu. Sledeće dve gostionice takođe su imale muzičare. I u njima je vladala ista zaglušujuća kakofonija. Ljudi u gruboj odeći zauzimali su stolove i teturali su se, mašući krčazima i pokušavajući da uhvate služavke koje su ih izbegavale s ukočenim osmesima. Zgrada se tresla od dreke, a mirisala je na kiseo zadah starog vina i prljavih ljudi. Od trgovaca obučenih u svilu, somot i čipku nije bilo ni traga; zidovi odvojenih soba za ručavanje iznad stepeništa štitili su njihove uši i noseve. On i Met proturili su samo glave kroz vrata pre no što su se okrenuli i otišli. Rand pomisli da neće imati drugog izbora nego da nastave dalje.

U četvrtoj gostionici, Kočijašu koji pleše, bila je tišina.

Bila je drečava kao i druge: žuto oivičeno jarkocrvenim i drečavozelenim, smetalo je očima. Doduše, tu i tamo, boja je bila ispucala i oljuštena. Rand i Met su ušli.

Samo je nekoliko ljudi sedelo za stolovima koji su ispunjavali trpezariju, Bili su pogrbljeni iznad svojih krčaga, svako sam sa svojim sumornim mislima. Posao očigledno nije išao dobro, ali nekada je bilo bolje. Tačno onoliko služavki koliko je bilo i gostiju jurilo je po sobi. Bilo je puno posla za njih -prašina je pokrivala pod, a paučina tavanicu — ali većina njih nije radila ništa korisno. Kretale su se samo da ih niko ne bi video da stoje i ne rade ništa.

Koščat čovek uprljane kose duge do ramena okrenu se i pogleda ih namršteno kada su ušli. Prvi spori odjek grmljavine zakotrlja se preko Četiri Kralja, „Šta hoćete?“ Brisao je ruke o masnu kecelju koja mu je visila sve do članaka. Rand nije znao da li je više masti na kecelji ili na njegovim rukama. On je bio prvi žgoljavi gostioničar koga je Rand ikada video. „Dakle? Govorite. Naručile piće ili izlazite! Da li treba da vas zabavljam?“

Pocrvenevši, Rand započe govor koji je uvežbao u gostionicama pre ove. Ja sviram flautu, a moj prijatelj žonglira. Nećete videti bolje od nas ni za godinu dana. Za dobru sobu i dobar obrok napunićemo ovu vašu trpezariju.“ Setio se prepunih trpezarija koje je već video te večeri, a pogotovu čoveka koji se ispovraćao pravo pred njim u poslednjoj koju su posetili. Morao je da poskoči kako bi izbegao da nešto od toga završi na njegovim čizmama. Zastade, ali pribra se na vreme i nastavi: „Ispunićemo vašu gostionicu ljudima koji će isplatili ono malo što ćemo vas koštati dvadeset puta hranom i pićem koje naruče. Zašto bi...“

„Imam čoveka koji svira dulčimeru“, reče gostioničar kiselo.

„Imaš pijanicu, Samle Hejk“, reče jedna od služavki. Prolazila je pored njega noseći poslužavnik i dva krčaga i zastala je da se osmehne punačkim osmehom Randu i Metu. „Uglavnom ne vidi dovoljno dobro ni da pronađe trpezariji“, poverila im se glasnim šapatom. „Nisam ga čak ni videla već dva dana.“

Neprestano gledajući Randa i Meta, Hejk je neočekivano ošamari. Zastenjala je iznenađeno i pala svom težinom na prljavi pod; jedan od krčaga se polomio, a proliveno vino pravilo je potočiće u prašini. „Zadužena si za vino i krčag. Donesi im sveže piće. I požuri. Ljudi ne plaćaju da bi čekali dok ti lenčariš.“ Glas mu je bio bahat, kao i šamar. Niko od gostiju nije digao pogled sa svog vina, a druge služavke pravile su se da ništa nisu primetile.

Punačka žena protrlja obraz i prostreli Hejka ubistvenim pogledom, ali pokupila je i prazni krčag i komade slomljenog na svoj poslužavnik i otišla bez ijedne reči.

Hejk je zamišljeno oblizivao zube, odmeravajući Randa i Meta. Primeti mač sa znakom čaplje, a potom skloni pogled. „Znate šta“, reče naposletku, „možete da dobijete dve slamarice u praznom skladištu pozadi. Sobe su suviše skupe da ih dajem tek tako. Ješćete kada svi odu. Trebalo bi da ostane nešto.“

Rand požele da ima još neka gostionica u Četiri Kralja u kojoj nisu bili. Otkako su otišli iz Belog Mosta, sreo je hladne ljude, ravnodušne, pa čak i nasilne, ali nije video ništa što mu je delovalo tako neprijatno kao ovaj čovek i ovo selo. Ubeđivao se da je to samo od prašine, raskalašnosti i buke, ali zlokobno predosećanje nije nestalo. Met je posmatrao Hejka, kao da predoseća neku zamku, ali nije pokazivao da želi da zameni Kočijaša koji pleše za prenoćište pod nekom ogradom. Grmljavina zatrese prozore. Rand uzdahnu.

„Slamarice su u redu, ako su čiste, i ako ima dovoljno čiste ćebadi. Ali ješćemo najkasnije dva sata nakon što potpuno padne mrak. I to najbolje što imaš. Evo. Pokazaćemo ti šta znamo.“ Krenu ka kutiji s flautom, ali Hejk odmahnu glavom.

„Nije bitno. Ova gomila biće zadovoljna bilo kakvim škripanjem, samo da liči na muziku.“ Pogledom ponovo dotače Randov mač; osmehnu se samo tankim usnama. „Jedite kada hoćete, ali ako mi ne dovučete gomilu gostiju, izletećete na ulicu.“ Klimnu preko ramena dvojici ljudi tvrdih lica koji su sedeli uz jedan zid. Nisu pili, a ruke su im bile debele dovoljno za noge. Kada je Hejk klimnuo ka njima, oni pogledaše Randa i Meta, ravno i bezizražajno.

Rand spusti šaku na balčak mača, nadajući se da se mučnina u stomaku nije videla na licu. „Dok god dobijamo ono o čemu smo se dogovorili“, reče ravnodušno.

Hejk trepnu. Na trenutak delovalo je da je i njemu neprijatno. Klimnu glavom naglo. „Ono što sam rekao, zar ne? Pa, počinjite. Neće niko doći zato što stojite tu.“ Okrenu se i udalji od njih, mršteći se i grdeći služavke, kao da je bilo pedeset gostiju koje su one zapostavljale.

Na suprotnom kraju sobe bila je mala izdignuta platforma, blizu zadnjih vrata. Rand podiže klupu na nju i spusti ogrtač, ćebe i zavežljaj od Tomovog plašta iza klupe. Mač Stavi preko svega toga.

Nije znao da li je mudro što ga i dalje nosi tako da se vidi. Mačevi su bili prilično uobičajeni, ali znak čaplje privlačio je pažnju i priče. Ne svih, ali bilo kakva pažnja bila mu je neprijatna. Možda je ostavljao jasan trag Mirdraalu — ako je uopšte Senima bio potreban takav trag. Izgleda da nije. U svakom slučaju, nije želeo da ga ne nosi. Tam mu ga je dao. Njegov otac. Dok god bude nosio taj mač, postojaće i dalje neka veza između Tama i njega, nit koja mu je davala pravo da još uvek zove Tama ocem. Sada je prekasno, prođe mu kroz glavu. Nije bio siguran na Šta se to odnosi, ali znao je da u pravu. Prekasno.

Na prve zvuke Pevca sa severa ono nekoliko gostiju u trpezariji izvukli su glave iz svojih krčaga s vinom. Čak su se i dva izbacivača malo nagnula. Svi su zatapšali kada je završio, čak i dvojica siledžija, a tapšali su i kada je Met počeo da obrće kišu šarenih lopti rukama. Napolju, nebo ponovo zabrunda. Kiša nije padala još uvek, ali pritisak je bio težak; što duže bude čekala, to će pljusak biti jači.

Proneo se glas, i do potpunog mraka gostionica je bila puna ljudi koji su se smejali i pričali tako glasno da Rand jedva da je čuo ono što je svirao. Samo je grmljavina bila glasnija od buke u trpezariji. Prozori su svetleli od munja, a u trenucima kada bi zavladala tišina, mogao je da čuje bubnjanje kiše po krovu, Ljudi koji su sada ulazili ostavljali su mokar trag za sobom.

Kad god bi zastao, neko bi uzviknuo ime neke pesme kroz buku. Većinu naziva nije znao, mada, kada bi mu neko otpevušio deo, često bi shvatio da ipak zna pesmu. Bilo je tako i u drugim mestima, ranije. Veseli Džaim bio je Reimi praćka ovde, a u prethodnom gradiću Boje sunca. Neka imena bila su ista; druga su se menjala na svakih deset milja, a naučio je i nove pesme. Pijani kotlar bila je nova, iako su je zvali ponekad Krpar u kuhinji. Dva kralja u lovu bila je Dva konja koji jure, a imala je i još nekoliko imena pride. Svirao je one koje je znao, a ljudi su lupali pesnicama o stolove, tražeći još.

Drugi su zvali Meta da žonglira ponovo. Ponekad bi izbile tuče između onih koji su tražili muziku i onih koji su hteli žongliranje. Jednom je blesnuo nož, žena je zavrištala i neki čovek se odmakao od stola dok mu je krv klizila niz lice. Ali Džek i Strom, dva izbacivača, prišli su brzo i s potpunom nepristrasnošću izbacili na ulicu sve koji su bili umešani, sa čvorugama na glavama. To je bila njihova taktika sa svim nevoljama. Priča i smeh nastavili su se kao da se ništa nije dogodilo. Niko se nije čak ni osvrnuo, izuzev onih koje su izbacivači gurnuli dok su išli ka vratima.

Gosti su se ponašali slobodno kad služavke nisu bile oprezne. Džek ili Strom morali su nekoliko puta da spasavaju neku od žena, iako nisu bili preterano brzi u tim slučajevima. Hejk se istresao i vikao na onu koju su uznemiravali, kao da je smatrao da je to njena krivica. A ona bi, sa suzama u očima i mucavim izvinjenjima, priznavala da prihvata njegovo mišljenje. Žene bi skakale kad god bi se Hejk namrštio, čak i ako je gledao na drugu stranu. Rand se pitao zašto li one to trpe.

Hejk se osmehivao kada bi pogledao Randa i Meta. Posle nekog vremena, Rand shvati da se Hejk ne smeši njima; on se smešio kada bi mu pogled otišao iza njih, tamo gde je ležao mač sa čapljom. Rand je jednom spustio flautu ukrašenu zlatom i srebrom pored stolice; i ona je dobila osmeh.

Sledeći put kada je zamenio mesto s Metom na bini, nagnuo se da mu nešto šapne. I tako blizu, morao je da govori glasno. Ali zbog sve te buke, sumnjao je da je bilo ko drugi mogao da ga čuje. „Hejk će pokušati da nas opljačka.“

Met klimnu glavom, kao da je to i očekivao. „Moraćemo da zaprečimo naša vrata noćas.“

„Da zaprečimo vrata? Džek i Strom mogli bi da sruše vrata pesnicama. Hajdemo mi lepo odavde.“

„Sačekaj barem dok ne jedemo. Ja sam gladan. Ovde ne mogu ništa da urade“, dodade Met. Gosti u nabijenoj trpezariji vikali su nestrpljivo, tražeći da nastave s predstavom. Hejk ih je streljao pogledom. „U svakom slučaju, da li želiš da spavaš napolju noćas?“ Izuzetno jaka grmljavina ugušila je sve ostalo, a na trenutak, svetlost napolju bila je jača od lampi u gostionici.

„Želim samo da se izvučem odavde bez razbijene glave“, reče Rand, ali Met se već vukao ka stolici da se odmori. Rand uzdahnu i poče da svira Put za Dan Aren. Izgleda da je većina njih volela tu pesmu; svirao ju je već četiri puta, a još uvek su je tražili.

Nevolja je bila u tome što je Met koliko-toliko bio u pravu. I on je bio gladan. A nije video kako bi Hejk mogao da im priredi nevolje dok je trpezarija lula puna i punila se svakim trenutkom sve više. Namesto svakog čoveka koji bi otišao, ili koga bi Džek i Strom izbacili, ušla bi dvojica s ulice. Vikali su tražeći žongliranje ili neku pesmu, ali zanimalo ih je uglavnom piće i pipkanje služavki. Ali jedan čovek se razlikovao.

Štrčao je među gomilom u Kočijašu koji pleše. Trgovci očigledno nisu voleli izanđale gostionice; nije bilo čak ni odvojenih soba za ručavanje za njih, koliko je mogao da vidi. Svi gosti su bili jednostavno odeveni, ogrubele kože zbog rada na suncu i vetru. Ovaj čovek je bio mesnat, s mekim šakama i somotskim kaputom, a tamnozeleni somotski plašt postavljen plavom svilom bio mu je prebačen preko ramena. Odeća je izgledala skupo. Obuća — meke somotske papuče, ne čizme — nije bila napravljena za raskopane ulice Četiri Kralja, ili uopšte za bilo koje ulice.

Došao je prilično posle mraka, otresavši kapi kiše sa svog plašta dok je gledao okolo, usana iskrivljenih od prezira. Prešao je pogledom po sobi, okrenuvši se već da pođe, a onda se trže iznenada zbog nečega što Rand nije mogao da vidi i sede za sto koji su Džek i Strom upravo ispraznili. Služavka se zaustavi kod njegovog stola, a onda mu donese krčag vina. On ga gumu u stranu i nije ga više ni dotakao. Izgledalo je kao da žena žuri da pobegne od njegovog stola oba puta, iako nije pokušao ni da je dodirne ili čak pogleda. Iz nekog razloga njoj je bilo neprijatno u njegovoj blizini, a to su primetili i ostali koji bi mu se približavali. Uprkos njegovom mekom izgledu, kad god bi neki tvrdoruki kočijaš odlučio da podeli sto s njim, pogled je bio dovoljan da natera čoveka da potraži sto negde drugde. Sedeo je kao da u sobi nije bilo nikoga sem njega — i Randa i Meta. Njih je posmatrao preko sklopljenih ruku koje su sijale od prstenova na svakom prstu. Gledao ih je s osmehom zadovoljstva zbog toga što ih je prepoznao.

Rand promrmlja to Metu kada su ponovo menjali mesta, i Met klimnu. „Video sam ga“, procedi. „Ko je on? Sve mi se čini da mi je poznat.“

To pomisli i Rand, i on je tražio po sećanju, ali nije mogao ničeg da se seti. A opet, bio je siguran da je to lice već negde video.

Nakon dva sata izvođenja, koliko je Rand mogao da proceni, vratio je flautu u kutiju i on i Met pokupiše svoje stvari. Dok su silazili s niske platforme, Hejk dolete. Njegovo usko lice bilo je iskrivljeno od besa.

„Vreme je da se jede“, reče Rand pre njega, „a ne želimo da nam neko ukrade stvari. Hoćeš li da kažeš kuvaru?“ Hejk je oklevao, još uvek besan, pokušavajući da ne gleda ono što je Rand držao u rukama. Rand opušteno pomeri svoje zavežljaje, tako da je mogao da spusti jednu ruku na mač. „Ili možeš da pokušaš da nas izbaciš.“ Naglasio je tu reč namerno, a onda dodade: „Ostalo je još prilično vremena ove noći za sviranje. Moramo da sačuvamo snagu ako hoćemo da budemo dovoljno dobri kako bi ova gomila nastavila da troši pare. Šta misliš, koliko dugo bi ova soba ostala puna ako popadamo od gladi?“

Hejk se trgnu i pogleda po sobi punoj ljudi koji su stavljali pare u njegov džep, a onda se okrenu i proturi glavu kroz vrata na zadnjem kraju gostionico, „Na’rani i’!“, povika.

Okrenuvši se ponovo ka Randu i Metu, proreža: „Nemojte da vas nema čitavu noć. Očekujem da vas gledam tamo sve dok i poslednji ne ode.“

Neki od gostiju počeli su da viču, tražeći svirača i žonglera, i Hejk se okrenu da ih smiri. Čovek u somotskom plaštu bio je jedan od nestrpljivih. Rand je mahnuo Metu da pođe za njim.

Masivna vrata odvajala su kuhinju od prednjeg dela gostionice i, izuzev kada bi se otvorila da propuste služavku, kiša koja je tamburala po krovu bila je glasnija u kuhinji nego vika u trpezariji. Bila je to velika soba, vruća i zamagljena od peći i rerni, s ogromnim stolom koji je bio pokriven polupripremljenom hranom i jelima spremnim za posluženje. Neke od služavki skupile su se na klupi blizu zadnjih vrata, trljajući noge i čavrljajući sve zajedno s debelom čuvaricom, koja je pričala i istovremeno mahala velikom kašikom, da bi naglasila svoje reči. Sve su pogledale ka Randu i Metu kada su ušli, ali to nije usporilo njihov razgovor niti zaustavilo trljanje nogu.

„Trebalo bi da odemo odavde dok još možemo“, reče Rand tiho, ali Met odmahnu glavom, gledajući samo na dva tanjira koja je kuvarica punila govedinom, krompirom i graškom. Jedva da ih je pogledala dok je razgovarala s drugim ženama, razmicala laktovima stvari na stolu i spuštala tanjire, dajući im viljuške.

„Imaćemo dovoljno vremena nakon što budemo jeli.“ Met kliznu na klupu i poče da se služi viljuškom kao da je lopata.

Rand uzdahnu, ali bio je odmah iza Meta. Od prošle noći pojeo je samo okrajak hleba. Stomak mu je bio prazan kao prosjački novčanik, a miris kuvanja koji je ispunio kuhinju nije mu pomagao. Punio je usta brzo, ali kuvarica je već ponovo sipala u Metov tanjir pre no što je on pojeo polovinu hrane u svom.

Nije hteo da prisluškuje ženski razgovor, ali neke od reči krenule su ka njemu i privukle mu pažnju.

„To mi zvuči blesavo.“

„Blesavo ili ne, tako sam čula. Obišao je pola gostionica u gradu pre no što je došao ovde. Samo bi ušao, osvrnuo se i izašao napolje bez reči, čak i iz Kraljevske gostionice. Kao da uopšte ne pada kiša, i sve to.“

„Možda je mislio da je ovde najudobnije.“ To je izazvalo bujicu smeha.

„Kako ja čujem, on je stigao u Četiri Kralja tek posle mraka, a konji su mu luli zadihani kao da ih je naporno terao.“

„Pa, odakle dolazi, kada je stigao posle mraka? Samo budala ili luđak putuje tako nepromišljeno.“

„Pa, možda je budala, ali je bogata budala. Čujem da čak ima i još jednu kočiju za svoje sluge i prtljag. Tu ima para, pazite Šta vam kažem. Da li ste videle onaj njegov plašt? Ne bih imala ništa protiv da je moj.“

„Malo je punačak za moj ukus, ali uvek sam govorila da čovek ne može biti debeo ako ima zlata.“ Sve su se uhvatile za stomake od kikotanja, a kuvarica se nasmejala naglas.

Rand spusti viljušku na tanjir. Misao koja mu se nimalo nije sviđala pojavila mu se u glavi. „Vratiću se brzo“, reče. Met jedva klimnu glavom dok je trpao parče krompira u usta.

Rand pokupi opasač s mačem zajedno sa svojim ogrtačem i prikopča ga oko struka dok je išao ka zadnjim vratima. Niko nije obraćao pažnju na njega.

Kiša je lila kao iz kabla. Rand prebaci ogrtač preko ramena i navuče kapuljaču preko glave, skupivši ogrtač oko sebe dok je prelazio dvorište. Vodena zavesa sakrila je sve, izuzev kada su munje svetlele, ali pronašao je ono što je tražio. Konji su bili uvedeni u štalu, ali dve kočije lakirane u crno sijale su mokro napolju. Grom je zagunđao i munja je zaigrala iznad gostionice. Kratko svetio bilo je dovoljno da razazna ime ispisano zlatnim slovima na vratima kočije, Haual God.

Ne razmišljajući o kiši koja ga je tukla, stajao je tu zagledan u mesto gde je stajalo ime koje nije mogao više da vidi. Setio se gde je poslednji put video kočije lakirane u crno s imenima njihovih vlasnika ispisanim na vratima, i pre vejane gojazne ljude u somotskim plaštevima koji su bili postavljeni svilom, i somotskim papučicama. Beli Most. Trgovac iz Belog Mosta mogao je imali savršeno dobar razlog da putuje za Kaemlin. Razlog zbog koga je pretražio polovinu gostionica u gradu pre no što je izabrao baš onu u kojoj si ti? Razlog zbog koga te gleda kao da je pronašao ono što traži?

Rand se strese i iznenada postade svestan kiše koja mu je curkala niz leđa Njegov ogrtač bio je gusto izatkan, ali nije bio predviđen da se suprotstavi ovoj vrsti potopa. Požurio je nazad u gostionicu, šljapkajući kroz bare koje su postajale sve dublje. Džek prepreči vrata kada je Rand krenuo da uđe.

„Vidi, vidi, vidi. Sam u mraku. Mrak je opasan, dečko.“

Kiša je zalizala Randovu kosu. U dvorištu su bila samo njih dvojica. Pitao se da li je Hejk shvatio da želi mač i flautu tako jako da može da zanemari prisustvo te gomile u trpezariji.

Obrisavši vodu s očiju, spusti drugu ruku na mač. Iako je bila mokra, gruba koža dočekala je sigurno njegove prste. „Da li je Hejk odlučio da će svi oni ljudi ostati samo zbog njegovog piva, umesto da potraže i zabavu? Ako jeste, reći ćemo da je obrok dovoljna plata za ono što smo uradili dosad i poći dalje.“

Suv u dovratku, veliki čovek pogleda kišu i reče s prezirom: „Po ovome?“ Pogleda ka Randovoj ruci na maču. „Znaš, Strom i ja smo se opkladili. On misli da si ukrao to od svoje matore babe. Ja mislim da bi te tvoja baba šutnula preko svinjca i ostavila da izvisiš.“ Iskezio se. Zubi su mu bili krivi i žuti, a uz taj podrugljivi osmeh izgledao je još zlobnije. „Noć je duga, dečko.“

Rand se progura pored njega, a Džek ga je pustio da prođe, smejući se grozno.

Kada je ušao, zbacio je ogrtač i seo na klupu za stolom koju je napustio samo nekoliko minuta ranije. Met završi sa hranom iz drugog tanjira i radio je na trećem. Jeo je sporije, ali usredsređeno, kao da je nameravao da pojede svaki zalogaj, makar ga to i ubilo. Džek je bio pored dvorišnih vrata. Naslonio se na zid i posmatrao ih. Čak i kuvarica nije osećala potrebu da priča s njim.

„On je iz Belog Mosta“, reče Rand tiho. Nije bilo potrebe da kaže koje on, Met okrenu glavu ka njemu, a parče govedine na kraju viljuške stalo je na pola puta do usta. Svestan da ih Džek posmatra, Rand promeša hranu u tanjiru. Ne bi mogao da proguta nijedan zalogaj ni da je umirao od gladi, ali pokušao je da se pretvara da ga zanima grašak dok je pričao Metu o kočijama i onome što su žene pričale, ako ih Met nije slušao.

Bilo je očigledno da nije. Met trepnu iznenađeno i prozvižda kroz zube, a sada namršteno pogleda parče mesa na viljušci i zagunđa dok ju je bacao na tanjir. Rand požele da se makar malo pretvara.

„Za nama“, reče Met kada je završio. Bore na njegovom čelu su se produbile. „Prijatelj Mraka?“

„Možda. Ne znam.“ Rand pogleda ka Džeku i ljudina se isteže namerno, pokazujući ramena velika kao u nekog kovača. „Misliš da možemo da prođemo pored njega?“

„Ne a da ne napravimo toliko buke da dođu Hejk i onaj drugi. Znao sam da nije trebalo da stajemo ovde.“

Rand se zablenu, ali pre no što je mogao bilo Šta da kaže, Hejk se pojavio na vratima trpezarije. Strom se nadnosio iznad njegovog ramena. Džek je stao ispred zadnjih vrata. „Hoćete li da jedete čitave noći?“, prasnu Hejk. „Nisam vas nahranio da se izležavate ovde.“

Rand pogleda svog prijatelja. Kasnije, govorile su Metove usne nemo, i oni su sakupili svoje stvari dok su ih Hejk, Strom i Džek gledali.

U trpezariji su se povici koji su tražili žongliranje i imena pesama začuli kroz graju čim su se Rand i Met pojavili. Čovek u somotskom plaštu, Haual God, još uvek nije obraćao pažnju na bilo koga oko sebe, ali bez obzira na to, sedeo je na ivici stolice. Kada ih je video, zavali se, a zadovoljni osmeh mu zaigra na usnama.

Rand je prvi stao na binu i zasvirao Vadim vodu iz bunara, samo upola vodeći računa o onome što radi. Niko nije primetio ono nekoliko pogrešnih nota. Smišljao je kako će da pobegnu i pokušavao da ne gleda Goda. Ako ih je on jurio, nije bilo svrhe pokazivati mu da su oni bili svesni toga. A što se bekstva tiče...

Nije shvatao ranije da je gostionica dobra zamka. Hejk, Džek i Strom nisu morali čak ni da paze na njih; gomila posetilaca stavila bi im to jasno do znanja ako bi on ili Met napustili binu. Sve dok je trpezarija bila puna ljudi, Hejk nije mogao da pošalje Džeka i Stroma na njih, ali sve dok je trpezarija bila puna ljudi, nisu mogli ni da se izvuku, a da Hejk to ne zna. A i God je pratio svaki njihov pokret. Bilo je to tako smešno da bi se nasmejao da nije bio na ivici da se ispovraća. Moraće jednostavno da budu oprezni i vrebaju svoju priliku.

Kada je zamenio mesta s Metom, Rand zaječa sebi u bradu. Met je streljao pogledom Hejka, Džeka i Stroma, ne obraćajući pažnju da li oni to vide ili se pitaju za razlog. Kada nije žonglirao loptama, ruka mu je počivala pod kaputom. Rand ga opomenu, ali on nije obraćao pažnju. Ako Hejk bude video taj rubin, možda neće čekati da budu sami. Ako ga ljudi u trpezariji budu videli, možda će se polovina njih i pridružiti Hejku.

Najgore od svega bilo je to da je Met streljao pogledom trgovca iz Belog Mosta, koji je možda bio Prijatelj Mraka, dvostruko više no bilo koga drugog, a God je to primetio. Nije bilo moguće da ne primeti. Ali to ga nije ni najmanje uznemirilo. Samo se još jače nasmejao i klimnu Metu kao starom poznaniku, a onda pogleda Randa i upitno podiže obrvu. Rand nije želeo da zna šta ga pita. Pokuša da ga i ne gleda, ali znao je da je sada prekasno za to. Prekasno. Ponovo prekasno.

Nešto je, doduše, uznemirilo čoveka u somotu — Randov mač. Zaboravio je da ga skine. Dvojica ili trojica ljudi podigla su se teturavo kako bi ga pitali da li misli da svira tako loše, budući da će mu trebati zaštita, ali niko od njih nije primetio čaplju na balčaku. God jeste. Njegove blede šake stegle su se, i dugo vremena namršteno je gledao prema maču pre no što mu se osmeh vratio. Kada se ponovo osmehnuo, to nije bilo više tako sigurno kao pre.

Barem nešto dobro, pomisli Rand. Ako veruje da zaslužujem znak čaplje, možda će nas ostaviti na miru. Onda ćemo morati da brinemo samo o Hejku i njegovim siledžijama. To teško da je bilo utešno, a God je nastavio da ih gleda bez obzira na mač. I da se smeši.

Randu je noć izgledala duga kao godina. Sve te oči koje su ga posmatrale: Hejk, Džek i Strom, poput lešinara koji gledaju ovcu koja je upala u blato, God, koji je čekao kao nešto još i gore od lešinara. Pomisli da ga svi u sobi posmatraju s nekim skrivenim pobudama. Vrtelo mu se u glavi od kiselih vinskih isparenja i smrada prljavih znojavih telesina, a graja glasova tukla ga je sve dok mu oči nisu zasuzile, a čak i zvuk sopstvene flaute pištao je u ušima. Grmljavina kao da je odzvanjala unutar njegove lobanje. Umor je visio na njemu kao gvozdeni teg.

Naposletku, s obzirom da su morali da ustanu sa zorom, ljudi su počeli da se nevoljno odvlače u mrak. Farmeri su odgovarali samo sebi, ali trgovci su bili zloglasno bezosećajni oko mamurluka kada su isplaćivali vozare. Trpezarija se polako ispraznila u sitnim satima, a čak i oni koji su imali sobe iznad stepeništa odvukli su se da pronađu svoje krevete.

God je bio poslednja mušterija. Kada je Rand posegao za kožnom kutijom za flautu, zevajući, God ustade i prebaci plašt preko ruke. Služavke su čistile, mrmljajući među sobom o neredu od prolivenog vina i polomljene grnčarije, Hejk je zaključavao prednja vrata velikim ključem. God mu priđe na trenutak i ovaj pozva jednu od žena da ga odvede do sobe. Čovek u somotu osmehnu se Metu i Randu značajno pre no što je nestao iznad stepeništa.

Hejk je gledao Randa i Meta. Džek i Strom stajali su iza njega.

Rand žurno završi s pakovanjem svojih stvari, i prebaci ih nespretno preko ramena levom rukom, tako da je mogao da dohvati mač. Nije se ni pomakao ka njemu, ali želeo je da se zna da je spreman. Borio se protiv zevanja; nije želeo da znaju koliko je bio umoran.

Met nespretno prebaci svoj luk i ono malo stvari koje je imao preko ramena, ali gumu ruku pod kaput dok je posmatrao kako se Hejk i njegove bitange približavaju.

Hejk je nosio uljanu lampu, i na Randovo iznenađenje, malo se nakloni i pokaza ka vratima sa strane. „Vaše slamarice su tamo.“ Njegov nastup kvarilo je samo malo krivljenje usana.

Met pokaza glavom ka Džeku i Stromu. „Potrebna su ti ova dvojica da nas odvedeš do kreveta?“

„Ja sam ugledan čovek“, reče Hejk pogladivši svoju masnu kecelju, „a ugledni ljudi moraju biti oprezni.“ Udar groma zatrese prozore i on pogleda značajno tavanicu, a onda im uputi zubati osmeh. „Da li želite svoje krevete ili ne?“

Rand se pitao Šta bi se desilo da kaže da žele da odu. Da zaista znaš malo više o korišćenju mača od onih nekoliko vežbi koje ti je Lan pokazao... „Vodi nas“, reče, pokušavajući da mu glas zvuči čvrsto. „Ne volim da iko bude iza mene.“

Sirom se nasmeja, ali Hejk klimnu mimo i krenu prema sporednim vratima a dvojica velikih ljudi pođoše za njim. Udahnuvši duboko, Rand pogleda žalosno prema vratima koja su vodila u kuhinju. Ako je Hejk već zaključao stražnja vrata, sada bežati samo bi izazvalo ono što se nadao da će izbeći. Sumorno je pošao za gostioničarem.

Kada je stigao do sporednih vrata, oklevao je na trenutak, a Met nalete na njegova leđa. Objašnjenje za Hejkovu lampu bilo je očigledno. Vrata su vodila u hodnik koji je bio crn kao gar. Samo im je lampa koju je Hejk nosio, i koja je bacala senke Džeka i Stroma, davala hrabrosti da nastave. Ako bi se okrenuli, on bi to znao. I uradili — šta? Pod je škripao pod njihovim čizmama.

Hodnik se završavao grubim vratima koja nisu bila ofarbana. Nije video da li je bilo još takvih duž hodnika. Hejk i njegove siledžije prošli su kroz njih i on je pošao brzo za njima, pre no što dobiju priliku da postave zamku, ali Hejk samo podiže lampu visoko i pokaza po sobi.

„To je to.“ Rekao je da je to bilo staro skladište, a po njegovom izgledu nije bilo u upotrebi već duže vreme. Osušena burad i slomljeni sanduci pokrivali su pola poda. Voda je kapala ravnomerno s nekoliko mesta na tavanici, a slomljeno staklo u prljavom prozom puštalo je kišu da slobodno ulazi. Na policama su bile nekakve drangulije, a sve je prekrivala debela prašina. Iznenadilo ih je to što su slamarice bile tu.

Oprezan je zbog mača. Neće pokušati ništa dok ne budemo čvrsto zaspali. Rand nije imao nameru da spava pod Hejkovim krovom. Čim gostioničar bude otišao, planirao je da izleti kroz prozor. „Poslužiće“, reče. Pažljivo je gledao u Hejka, pazeći na neki znak dvojici iscerenih ljudi iza gostioničara. Trudio se da ne nakvasi usne. „Ostavi lampu.“

Hejk zagunđa, ali stavi lampu na policu. Oklevao je, pogledavši ih, i Rand je bio siguran da je bio spreman da naredi Džeku i Stromu da skoče na njih, ali pogledao je ponovo u Randov mač, zamišljeno se mršteći, i cimnuo je glavom prema dvojici ljudina. Iznenađenje je zaigralo preko širokih lica, ali pošli su za njim iz sobe, ne osvrnuvši se.

Rand je čekao da se škrip-škrip-škrip njihovih koraka izgubi, a onda je izbio jao do pedeset pre no što je promolio glavu u hodnik. Crnilo je bilo razbijenu samo pravougaonikom svetlosti koji je izgledao udaljeno kao mesec: vrata ka trpezariji. Kada je sklonio glavu, nešto veliko pomaklo se u tami blizu dalekih vrata. Džek ili Strom čuvali su stražu.

Brzo osmatranje vrata reklo mu je sve što je trebalo da zna, ali malo toga dobrog. Daske su bile debele i čvrste, ali nije bilo brave, niti prečke s unutrašnje strane. Doduše, otvarala su se u sobu.

„Mislio sam da će krenuti na nas“, reče Met. „Šta čekaju?“ Izvadio je bodež, stegavši ga bledom šakom. Svetlost lampi treperila je na sečivu. Njegov luk t tobolac ležali su zaboravljeni na podu.

„Da zaspimo.“ Rand poče da pretura po buradima i sanducima. „Pomozi mi da pronađem nešto da blokiram vrata.“

„Zašto? Ne nameravaš zaista da spavaš ovde, zar ne? Daj da izađemo kroz taj prozor i izgubimo se odavde. Radije bih bio mokar nego mrtav.“

„Jedan od njih je na kraju hodnika. Ako napravimo makar i malo buke, sručiće se na nas pre no što stignemo da trepnemo. Mislim da bi se Hejk suočio radije s nama dok smo budni, nego da nam dozvoli da pobegnemo.“

Met se gunđajući pridruži Randovoj potrazi, ali nije bilo ničeg korisnog na podu. Burad su bila prazna, sanduci polomljeni. I da nagomilaju sve to ispred vrata, ne bi mogli nikoga da spreče da ih otvori. A onda je Rand video nešto poznato na polici. Dva dleta, prekrivena rđom i prašinom. Uzeo ih je s osmehom.

Gurnu ih žurno pod vrata, i kada je sledeći udar groma zatresao gostionicu, nabio ih je s dva brza udarca petom. Grmljavina je utihla, a on zadrža dah, osluškujući. Sve što je čuo bilo je kako kiša udara o krov. Nije bilo škripe poda od nogu u trku.

„Prozor“, reče.

Nije bio otvaran godinama; videlo se po prašini koja se zapekla oko njega, Napregnuli su se zajedno, cimajući iz sve snage. Randu su zaklecala kolena pre no što se prozor i pomakao; ječao je svakim nevoljnim palcem. Kada je otvor bio širok dovoljno da se provuku kroz njega, kleknu, a onda je stao.

„Krv i pepeo!“, zareža Met. „Nije ni čudo što Hejk nije brinuo da ćemo st izvući.“

Gvozdene šipke u istom takvom okviru svetlucale su mokro na svetlosti lampe. Rand ih gumu; bile su čvrste kao kamen.

„Video sam nešto“, reče Met. Žurno poče da pretura po kršu na policama I vrati se sa zarđalom gvozdenom polugom. Gumu kraj pod gvozdeni okvir s jedne strane, a Rand se štrecnu.

„Seti se buke, Mete.“

Met se namršti i promrmlja nešto sebi u bradu, ali sačeka. Rand je uhvatio polugu i pokušao da pronađe dobar oslonac u sve većoj bari ispod prozora, Grom odjeknu i oni zapeše. Okvir se pomeri uz namučeni vrisak klinaca od kojih se Rand naježi — četvrt palca, ako se i toliko pomerio. Povukli su polugu ponovo, prateći grmljavinu. Ništa. Četvrt palca. Ništa. Dlaka. Ništa. Ništa.

Rand se iznenada okliznu u vodi i sručiše se na pod. Poluga zveknu o šipke poput gonga. Ležao je u bari ne dišući i osluškujući. Ništa se nije čulo, izuzev kiše. Duvajući u povređene prste ga prostreli pogledom. „Nikada nećemo izaći ovako.“ Gvozdeni okvir nije bio ni dva prsta odmaknut od prozora. Desetak debelih klinova prolazili su kroz uzak otvor.

„Moraćemo da pokušamo“, reče Rand ustajući. Ali u trenutku kada je postavio polugu pod ivicu okvira, vrata zaškripaše kada je neko pokušao da ih otvori. Dleta su ih potkočila. Met i Rand se zabrinuto zgledaše. Met ponovo izvadi bodež. Vrata još jednom škripnuše.

Rand udahnu duboko i pokuša da smiri glas. „Odlazi, Hejk. Pokušavamo da spavamo.“

„Bojim se da grešite.“ Glas je zvučao tako prevejano i samouvereno, da je odmah odao kome pripada. Haual God. „Gazda Hejk i njegovi... poslušnici neće vam praviti nevolje. Spavaju čvrsto, i ujutru će se pitati kuda ste nestali. Pustite me unutra, mladi moji prijatelji. Moramo da razgovaramo.“

„Nemamo o čemu da razgovaramo“, reče Met. „Odlazi i pusti nas da spavamo.“

God se zlokobno nasmeja. „Naravno da imamo o čemu da razgovaramo. Znate to isto kao i ja. Video sam u vašim očima. Znam Šta ste, možda i bolje od vas samih. Osećam kako to zrači iz vas u talasima. Već upola pripadate mom gospodaru. Prestanite da bežite i prihvatite to. Sve će vam biti mnogo lakše. Ako vas babuskare iz Tar Valona pronađu, poželećete da ste presekli sopstvena grla pre no što one završe s vama. Ali nećete moći. Samo moj gospodar može da vas zaštiti od njih.“

Rand proguta knedlu. „Ne znamo o čemu pričaš. Ostavi nas na miru.“ Daske u hodniku su zaškripale. God nije bio sam. Koliko je ljudi mogao da povede u dve kočije?

„Prestanite da se ponašate budalasto, mladi moji prijatelji. Znate vi. Znate vi veoma dobro. Veliki gospodar Mraka označio vas je da mu pripadate. Zapisano je da će novi Gospodari straha biti tu da ga hvale kada se probudi. Vi mora da ste dvojica od njih, inače ne bih bio poslat da vas pronađem. Razmislite o tome. Večni život i moć koja nadmašuje snove.“ Glas mu je bio pun gladi za lom moći.

Rand pogleda ka prozoru u trenutku kada je munja zaigrala na nebu i skoro da zaječa. Kratak blesak svetlosti napolju obasja ljude koji nisu obraćali pažnju na to što kiša pljušti po njima dok su stajali i motrili na prozor.

„Ovo me zamara“, izjavi God. „Pokorićete se mom gospodaru — svom gospodaru — ili ćemo vas naterati da se pokorite. To neće biti prijatno za vas. Veliki gospodar Mraka vlada smrću i može da pruži život u smrti ili smrt u životu, kako odluči. Otvorite ova vrata. Svejedno, vaše bežanje je završeno. Otvarajte kad kažem!“

Mora da je rekao i još nešto, jer teška telesina iznenada je grunula o vratu, Ona su se zatresla i dleta su kliznula za delić palca, ostavivši za sobom trag rđe na drvetu. Ponovo i ponovo vrata su podrhtavala dok su ljudi gruvali u njih Ponekad bi dleta izdržala, ponekad bi kliznula još malo. Ipak, malo-pomalo, vrata su se neizbežno otvarala.

„Pokorite se“, zahtevao je God iz hodnika, „ili ćete provesti večnost kajući se!“

„Ako nemamo nikakvog izbora...“ Met obliznu usne kada ga je Rand pogledao. Oči su mu kolutale kao oči jazavca u klopci; bio je bled i disao je teško dok je govorio. „Mogli bismo da im kažemo da hoćemo, a da onda pobegnemo kasnije. Krv i pepeo, Rande, nema izlaza!“

Reči kao da su doplovile do Randa kroz čepove koju mu je neko nabio u uši. Nema izlaza. Grmljavina je zagunđala iznad njihovih glava i ugušila se u blesku munje. Moram da pronađem izlaz. God ih je zvao, zahtevajući, moleći. Vrata kliznuše za još jedan palac. Izlaz!

Zaslepljujuća svetlost ispuni sobu; vazduh je urlikao i goreo. Rand oseti kako ga je nešto pokupilo i grunulo o zid. Sručio se na pod, dok su mu uši zvonile, a svaka dlaka na telu pokušavala da stoji uspravno. Ustade teturavo, ošamućen. Kolena su mu klecala i on se osloni rukom o zid da bi se smirio. Osvrnu se okolo zaprepašćeno.

Prevrnuta lampa stajala je na ivici jedne od retkih polica koje su još uvek visile na zidu. I dalje je gorela i davala svetlost. Sva burad i sanduci, neki crni i zadimljeni, ležali su prevrnuti tamo gde su bili zavitlani. Prozor s rešetkama kao i dobrim delom zida nestao je, ostavivši za sobom krezubu rupu. Krov so urušio, a pramenovi dima borili su se s kišom oko iskrzanih ivica otvora. Vrata su visila na šarkama, zaglavljena u dovratku, nakrivljena, tako da su virila u hodnik.

Podigao je lampu, drhteći, ne verujući da mu se to stvarno dešava. Činilo mu se kao da je najvažnija stvar na svetu da je ne polomi.

Gomila sanduka iznenada se pomeri i Met ustade posred nje. Stajao je drhteći, trepćući i opipavajući se, kao da se pita da li je sve na svom mestu. Zagleda se prema Randu. „Rande? Da li si to ti? Živ si. Mislio sam da smo obojica...“ Prekinu, grizući usne i drhteći. Rand je tek nakon nekog vremena shvatio da se smeje, na ivici histerije.

„Šta se desilo, Mete? Mete? Mete! Šta se desilo?“

Met još jednom, poslednji put, zadrhta, a onda se smiri. „Munja, Rande, Gledao sam pravo u prozor kada je udarila u rešetke. Munja. Ne mogu da vidim...“ Prekinu, trepćući očima ka izvaljenim vratima, a glas mu posta oštriji. „Gde je God?“ Ništa se nije pokretalo u mračnom hodniku iza vrata. Od Goda i njegovih drugova nije bilo ni traga ni glasa, mada je svašta moglo da se sakrije u tom crnilu. Rand se nadao da su mrtvi, ali nije imao nameru da promoli glavu u hodnik kako bi se uverio u to, pa makar mu ponudili i krunu. Ništa se nije kretalo u noći ni napolju, ali drugi su se probudili. Zbunjeni povici i trčanje čuli su se iznad stepeništa u gostionici.

„Hajdemo dok još možemo“, reče Rand.

Pomogavši žurno da izvuku svoje stvari iz krša, zgrabi Meta za ruku i više odvuče nego što je poveo svog prijatelja kroz veliku rupu u noć. Met ga je držao za ruku, teturajući se pored njega dok je saginjao glavu pokušavajući da vidi nešto.

Dok su prve kapi kiše počele da padaju po Randovom licu, munja blesnu iznad gostionice i on se ukopa. Godovi ljudi bili su još uvek tamo. Ležali su, nogama okrenuti prema otvoru. Poplavljene od kiše, njihove otvorene oči gledale su ka nebu.

„Šta je bilo?“, upita Met. „Krv i pepeo! Jedva mogu da vidim sopstvenu prokletu šaku!“

„Ništa“, reče Rand. Sreća. Sreća Svetlosti same... Da li je? Drhteći, povede Meta pažljivo zaobilazeći tela. „Samo munja.“

Nije bilo drugog svetla izuzev svetlosti munja, i on se saplitao o neravnine u putu od točkova dok su se teturavo udaljavali od gostionice. Budući da je Met gotovo bio okačen o njega, svako spoticanje gotovo da bi ih obojicu oborilo. Ali, i dalje su trčali, teturavo i zadihano.

Osvrnuo se samo jednom pre no što se kiša pretvorila u zaglušujuću zaveli koja je sakrila Kočijaša koji pleše. Munja obasja nečiju siluetu iza gostionice. Neko je pretio pesnicom ka njima ili ka nebu. God ili Hejk, nije znao, ali u oba slučaja bilo je dovoljno loše. Kiša je pljuštala, praveći zid oko njih. Žurio je kroz noć, osluškujući kroz urlik oluje zvuke potere.

Загрузка...