43 Odluke i prikaze

Aes Sedai je izgleda znala šta Loijal misli, ali ništa nije rekla. On se zagleda u pod, trljajući se debelim prstom ispod nosa, kao da se posramio zbog svog ispada. Niko nije želeo da progovori.

„Zašto?“, napokon upita Rand. „Zašto bismo umrli? Šta su Putevi?“

Loijal pogleda Moirainu. Ona se okrenu da sedne pored kamina. Mačkica se protegla. Njene kandže zagrebale su po kamenu. Ležerno se došetala i protrljala glavom o Moirainine članke. Ona poče da češka mačku iza ušiju. Mačje predenje bilo je neobična protivteža smirenom glasu Aes Sedai. „To je tvoje znanje, Loijale. Putevi su jedini put ka bezbednosti za nas, jedini put koji imamo ako hoćemo da zaustavimo Mračnoga, makar samo na neko vreme, ali priča je tvoja.“

Ogiera izgleda nije utešilo to što je Moiraina rekla. Nelagodno se promeškoljio u fotelji pre no što je započeo priču. „U Vremenu ludila, dok je svet bio razrušen, zemlja nemirna, a čovečanstvo rasuto poput prašine na vetru, nas, Ogiera bilo je posvuda. Bili smo proterani iz steddinga, u Izgnanstvo i Dugo lutanje, dok je Čežnja pritiskala naša srca.” Još jednom pogleda Morainu ispod oka. njegove duge obrve skupile su se u dva grma. „Pokušaću da pričam što kraće, ali ovo ne može da se ispriča u nekoliko reči. Sada moram da pričam o drugima. O ono malo Ogiera koji su izdržali u svojim steddinzima dok se oko njih svet rušio i o Aes Sedai”, sada je izbjegavao da pogleda Morainu, „muškim Aes Sedai koji su umirali dok su uništavali svet u svom ludilu. Tim Aes Sedai — onima koji su tada uspeli da izbegnu ludilo — njima je stedding najpre ponudio utočište. Mnogi su prihvatili, jer su u steddingu bili zaštićeni od izopačenosti Mračnoga, koja ih je ubijala. Ali bili su odsečeni od Istinskog izvora. Ne samo da nisu mogli da koriste Jednu moć ili da dodirnu Izvor — nisu više mogli čak ni da osete postojanje Izvora. Na kraju, niko od njih nije mogao da prihvati tu odvojenost, i jedan po jedan napuštali su stedding, nadajući se da je izopačenost dotad nestala. Ali nije.”

„Neki u Tar Valonu“, tiho reče Moiraina, „tvrde da je ogiersko sklonište samo produžilo Slamanje i učinilo ga strasnijim. Drugi kažu da ništa ne bi ostalo od sveta da su u isti mah svi ti ljudi poludeli. Ja sam od Plavog Ađaha, Loijale; za razliku od Crvenog Ađaha, mi verujemo u ovo drugo. Utočište je pomoglo da se spasi ono što se moglo spasti. Nastavi, molim te.“

Loijal klimnu glavom u znak zahvalnosti. Rand shvati da ga je rasteretila brige.

„Kao što rekoh“, nastavi Ogier„Aes Sedai, muški Sedai, napustiše sklonište. Ali pre no što su otišli, podarili su nešto Ogierima u znak zahvalnosti za utočište koje smo im pružili. Puteve. Prođite kroz Kapiju puteva, hodajte jedan dan, i izaći ćete kroz drugu Kapiju, stotinu milja udaljenu od one kroz koju ste ušli. Ili pet stotina. Vreme i prostor u Putevima nisu kao ovde. Različite staze i mostovi vode ka različitim mestima, a vreme koje je potrebno da se stigne do tamo razlikuje se u zavisnosti od staze kojom ste pošli. Bio je to čudesan dar, koji su vremena učinila još čudesnijim, jer Putevi nisu deo sveta koji vidimo oko nas, niti možda deo nekog drugog sveta; oni postoje paralelno. U to vreme, u svetu u kome su se ljudi čak i posle Slamanja borili poput životinja da prežive, Ogieri su mogli da putuju od jednog steddinga do drugog. I ne samo to — unutar Puteva nije bilo Slamanja. Između dva steddinga zemlja bi mogla da se rascepi i stvori duboku provaliju ili da se izdigne u planinske vence, ali na Putu između njih ništa se ne bi promenilo.

Kada su poslednji Aes Sedai napustili stedding, dali su Starešinama ključ, talisman, koji može da se upotrebi da bi se stvorili novi. Oni su nekako živi, ti Putevi i Kapije. Ja to ne razumem; nijedan Ogier nikada to nije shvatio, a rečeno mi je da su čak i Aes Sedai zaboravile. Godine su prošle i Izgnanstvo je okončano. Kada bi Ogieri s darom Aes Sedai pronašli stedding u koji su se Ogieri vratili iz Dugog lutanja, uzgajili bi Put dotle. Gradili smo gradove za ljude sa znanjem kamena koje smo stekli tokom Izgnanstva, i zasadili gajeve da pružaju utehu Ogierima koji su gradili, tako da ih Čežnja ne bi savladala. Do tih gajeva bili su uzgajeni Putevi. U Mafal Dadaranelu je postojao gaj, kao i Kapija, ali taj grad je bio uništen tokom Troločkih ratova. Nije ostao kamen na kamenu, a vrt je bio posečen i spaljen u troločkim vatrama.“ Bilo je jasno šta je za njega bio veći zločin.

„Gotovo je nemoguće uništiti Kapije“, reče Moiraina, „a i čovečanstvo. Još ima ljudi u Fal Dari, iako to više nije veliki grad koji su Ogieri sagradili, a Kapija i dalje stoji.“

„Kako li su ih napravili?“, upita Egvena. Zbunjeno je gledala u Moirainu i Loijala. „Aes Sedai, muškarci. Ako nisu mogli da koriste Jednu moć u steddingu, kako su mogli da načine Puteve? Ili da li su uopšte koristili Moć? Njihov deo Istinskog izvora bio je izopačen. Kao i danas. Ne znam mnogo o tome šta Aes Sedai mogu da urade, bar za sad. Možda je to glupo pitanje.“

Loijal poče da objašnjava: „Svaki stedding ima Kapiju na svojoj granici, ali spolja. Tvoje pitanje nije glupo. Otkrila si zašto se ne usuđujemo da idemo Putevima. Nisam čuo da je ijedan Ogier koristio Puteve. Po odluci Starešina, svih Starešina svih steddinga, niko ne sme to da učini, bio on čovek ili Ogier.

Puteve su načinili ljudi koji su upotrebljavali Moć koju je Mračni iskvario. Pre hiljadu godina, u vreme onoga što vi ljudi zovete Stogodišnji rat, Putevi su počeli da se menjaju. U početku polako, tako da niko nije ni shvatio, postali su memljivi i tmurni. A onda je tama pala duž mostova. Neke od onih koji su ušli više niko nikada nije video. Putnici su govorili o nečemu što ih gleda iz mraka. Broj nestalih se povećavao, a neki od onih koji su izašli, poludeli su. Besno su pričali o Machin Shinu, Crnom vetru. Lečiteljke Aes Sedai mogle su nekima od njih da pomognu, ali čak i uz lečenje oni nikada više nisu bili isti. I nikada se više nisu setili šta se desilo. A opet, izgledalo je kao da su se njihove kosti natopile tamom. Nikada se više nisu nasmejali i plašili su se zvuka vetra.“

Za trenutak čulo se samo predenje mačke kraj Moirainine stolice i pucketanje vatre iz koje su letele žiške. A onda Ninaeva gnevno uzviknu: „I ti očekuješ od nas da s tobom uđemo u to? Mora da si poludela!“

„A šta bi ti predložila da učinimo?“, tiho je upita Moiraina. „Sa Belim plastovima unutar Kaemlina, i Trolocima napolju? Seti se da samo to što sam ja ovde pruža izvesnu zaštitu od onoga što Mračni može da učini.“

Ninaeva se zavali, razdraženo uzdahnuvši.

„Nisi mi objasnila“, reče Loijal, „zašto bi trebalo da prekršim odluku Starešina. A ja uopšte ne želim da zakoračim na Puteve. Iako su često blatnjavi, putevi koje su ljudi napravili bili su mi sasvim dobri otkako sam napustio stedding Šangtai.“

„Ljudi i Ogieri, sve što živi, u ratuje s Mračnim“, odgovori Moiraina. „Svet uglavnom i ne zna za to, a oni koji znaju većinom se bore u čarkama i veruju da su to bitke. Dok svet odbija da poveruje, Mračnije možda nadomak pobede. U Zenici sveta ima dovoljno moći da se raščini njegov zatvor. Ako Mračni zna kako da potčini Zenicu sveta...“

Rand požele da su lampe u sobi upaljene. Veče se šunjalo preko Kaemlina, a vatra u kaminu nije dovoljno osvetljavala odaju. Želeo je da se rasteraju senke u sobi.

„A šta mi tu možemo da uradimo?“, uzviknu Met. „Zašto smo mi toliko važni? Zašto mi moramo da idemo u Pustoš? Pustoš!“

Moiraina nije govorila nimalo glasnije, ali njen zapovednički glas ispuni prostoriju. Fotelja kraj vatre u kojoj je sedela iznenada je izgledala kao presto. Odjednom se činilo da bi čak i Morgazin sjaj potamneo u njenom prisustvu. „Evo šta možemo da uradimo. Možemo da pokušamo. Ono što izgleda kao slučajnost, često je Šara. Tri niti su se ovde stekle, a svaka upozorava: Zenica. To ne može biti slučajnost; to je Šara. Vas trojica niste izabrali — Šara je izabrala vas. I vi ste ovde, gde se zna za opasnost. Možete da odstupite, i time možda osudite svet na propast. Bežanje i skrivanje neće vas spasti od tkanja Šare. Ili možete da pokušate. Možete da odete do Zenice sveta, vi, trojica ta’verena, tri središnje tačke Mreže postavljene tamo gde je opasnost. Dopustite da se Šara tamo tka oko vas i možda ćete spasti svet od Senke. Vi odlučujete. Ja ne mogu da vas nateram da idete.“

„Ja ću ići“, progovori Rand, pokušavajući da zvuči odlučno. Ma koliko naporno tražio prazninu, u mislima su se rojile slike. Tam, farma i stado na pašnjaku. Lepo su živeli; nikada nije zaista poželeo nešto više. Malo gaje utešilo kada je čuo da su se Met i Perin složili s njim. Zvučali su kao da su im usta bila suva koliko i njemu.

„Pretpostavljam da i Egvena i ja nemamo izbora“, reče Ninaeva.

Moiraina klimnu. „I vas dve ste sada na neki način deo Šare. Možda niste ta ’vereni — možda — ali ipak imate nekog uticaja. Znala sam to još od Baerlona. Sigurno su i Seni do sada to saznale. A i Ba’alzamon. Ali opet, vi možete da birate koliko i mladići. Možete da ostanete ovde i nastavite za Tar Valon kada mi ostali odemo.“

„Da ostanemo!“, uzviknu Egvena. „Da pustimo da vi ostali rizikujete dok se mi krijemo pod ćebadima? Ja neću!“ Pogleda Aes Sedai i malo ustuknu, ali njen prkos nije potpuno nestao. „Ja neću“, tvrdoglavo promrmlja.

„Pretpostavljam da to znači da ćemo obe poći s vama“, oglasi se Ninaeva kao da se pomirila sa sudbinom, ali oči joj zacakliše kada je dodala: „I dalje ti je potrebno moje bilje, Aes Sedai, sem ako iznenada nisi stekla neku sposobnost za koju ja ne znam.“ U njenom glasu čuo se izazov koji Rand nije shvatio, ali Moiraina samo klimnu glavom i okrenu se ka Ogieru.

„Pa, Loijale, sine Arenta sina Halanovog?“

Loijal dvaput zinu, trzajući ćubastim ušima, pa tek onda progovori: „Pa... Zeleni čovek. Zenica sveta. Spominju se u knjigama, naravno, ali zaista mislim da ih nijedan Ogier nije video, oh, poprilično dugo. Pretpostavljam... Ali zar to moraju biti Putevi?“ Moiraina klimnu, a duge obrve padoše tako da mu njihovi krajevi dotakoše obraze. „Pa dobro. Pretpostavljam da moram da vas provedem tuda. Starešina Haman bi rekao da sam to i zaslužio zato što sve vreme samo jurcam.“

„Onda, rešili smo“, reče Moiraina. „A sada, kada je to obavljeno, moramo odlučiti šta ćemo činiti dalje i kako.“

Planovi su se kovali do kasno u noć. Uglavnom je to govorila Moiraina, uz Loijalove savete kad se radilo o Putevima, ali saslušali bi pitanja i predloge i ostalih. Kada se smračilo, pridruži im se i Lan, i gvozdenim tonom, otežući, on dodade nekoliko primedbi. Ninaeva napravi spisak zaliha koje su im bile potrebne. Mimo je umakala pero u mastionicu, uprkos tome što je mrmljala sebi u bradu.

Rand je poželeo da može da se usresredi kao Mudrost. Neprestano se šetkao tamo-amo, kao da mu je to davalo snagu — ili da je potroši ili da se raspukne. Znao je da odlučio i da je samo tako i mogao da učini nakon svega što je čuo, ali to nije značilo da mu se dopada odlazak u Pustoš. Šajol Gul je bio tamo negde u Pustoši, preko Spaljenih zemalja.

Video je brigu i strah u Metovim očima. Znao je da se isto vidi i na njegovom licu. Met je sedeo sklopljenih ruku. Zglobovi su mu bili beli. Da ne steže ruke, pomisli Rand, čvrsto bi držao bodež iz Šadar Logota.

Perin uopšte nije delovao zabrinuto, ali s lica mu se moglo pročitati nešto još strašnije: umorno mirenje sa sudbinom. Izgledalo je kao da se borio s nečim dok nije posustao, i sada je čekao da ga to dokrajči. Ali ipak, ponekad...

„Moramo učiniti što nam je suđeno, Rande“, progovori Perin. „Pustoš...“ Žute oči se na tren zapališe vatrom žudnje. Zasijale su posred stegnutog i umornog lica kao da postoje same za sebe, odvojeno od velikog kovačevog šegrta. „U Pustoši se dobro lovi“, prošaputa on. A onda se strese, kao da je tek sada čuo šta je rekao, i na licu mu se ponovo ukaza umor.

A tek Egvena! Rand ju je jednog trenutka odvukao u stranu, kraj kamina, tako da oni koji su se dogovarali pored stola nisu mogli da ih čuju. „Egvena, ja...“ Njene oči, nalik velikim tamnim jezerima u kojima se davio, naterale su ga da stane i proguta knedlu. „Mračni juri mene, Egvena. Mene, Meta i Perina. Nije me briga šta Moiraina Sedai kaže. Ti i Ninaeva možete ujutru da krenete kući, ili u Tar Valon, ili kuda želite, i niko neće pokušati da vas zaustavi, ni Troloci ni Seni — niko, sve dok niste s nama. Idi kući, Egvena. Ili idi u Tar Valon. Ali idi.“

Očekivao je da će mu odbrusiti kako ona odlučuje kuda će ići i da on nema nikakvo pravo da joj govori šta da radi. Na njegovo iznenađenje, Egvena se nasmeja i dodirnu ga po obrazu.

„Hvala ti, Rande“, prošaputa. On trepnu i zatvori usta, a ona nastavi: „Znaš da ne mogu. Moiraina Sedai nam je rekla šta je Min videla u Baerlonu. Trebalo je da mi kažeš koje Min. Mislila sam... Pa, Min kaže da sam i ja umešana u sve ovo. I Ninaeva. Možda nisam ta ’veren“, zaplete jezikom pokušavajući da izgovori tu reč, „ali izgleda da Šara šalje i mene ka Zenici sveta. Šta god da te je uvuklo u ovo, uključilo je i mene.“

„Ali, Egvena...“

„Ko je Elejna?“

Gledao ju je na trenutak, a onda prosto izgovori istinu. „Ona je kći naslednica prestola Andora.“

Njene oči kao da planuše. „Ako ne možeš da budeš ozbiljan ni minut, Rande al’Tor, ne želim da razgovaram s tobom.“

Sa nevericom je posmatrao kako Egvena prilazi stolu. Nalaktila se pored Moiraine da bi čula šta Zaštitnik priča. Moram da razgovaram s Perinom, pomisli. On zna kako treba sa ženama.

Gazda Gil je ušao nekoliko puta, najpre da upali lampe, a onda da im lično donese hranu, i kasnije da ih izvesti o onome što se napol; u dešavalo. Beli plaštovi osmatrali su gostionicu s obe strane ulice. Došlo je do nereda kod kapija Unutrašnjeg grada, a Kraljičina garda je pohapsila ljude i s crvenim i s belim značkama. Neko je pokušao da iscrta Zmajev očnjak na ulaznim vratima, ali Lamgvin gaje šutnuo i tako nagnao u beg.

Ako je gostioničaru i bilo neobično što je Loijal s njima, to uopšte nije pokazivao. Odgovorio je na ono što ga je Moiraina pitala, ne pokušavajući da otkrije šta nameravaju. Svaki put kada bi dolazio, pokucao bi na vrata i sačekao da ih Lan otvori, kao da se nisu nalazili u njegovoj gostionici i njegovoj biblioteci. Kada ih je poslednji put posetio, Moiraina mu pruži svitak pergamenta, ispisan Ninaevinim urednim rukopisom.

„Neće biti lako u ovo doba noći“, reče on, odmahujući glavom dok je čitao spisak, „ali sve ću nabaviti.“

Moiraina uz spisak dodade i kesicu od isprane kože, koja zazvecka dok ju je ona pružala gostioničaru držeći je za uzice. „Dobro. I postarajte se da nas probude pre zore. Uhode će u to vreme biti najneopreznije.“

„Uzalud će gledati, Aes Sedai“, uz osmeh odgovori gazda Gil.

Zevajući, Rand se teturao s ostalima kada je trebalo da krenu, žudeći za kupkom i krevetom. Dok se trljao grubom tkaninom i velikim komadom žutog sapuna, slučajno pogleda na stolicu pored Metove kade. Vrh zlatnih kanija bodeža iz Šadar Logota virio je ispod ivice Metovog uredno složenog kaputa. I Lan ga je povremeno posmatrao. Rand se pitao da lije zaista bilo bezbedno biti blizu toga, kao što je Moiraina tvrdila.

„Misliš li da će moj tata ikada po vero vati u to?“, nasmej a se Met dok je trljao leđa četkom s dugom drškom. „Ja da spasavam svet? Moje sestre neće znati da li da se smeju ili da plaču.“

Činilo se da je sve isto kao i ranije. Rand požele da može da zaboravi na bodež.

Bilo je mračno kao u rogu kada su se on i Met konačno popeli do svoje sobe u potkrovlju. Oblaci su zaklanjali zvezde. Prvi put posle toliko vremena Met skinu odeću pre no što je legao, ali mirno je stavio i bodež pod jastuk. Rand ugasi sveću i uvuče se u krevet. Osećao je iskvarenost koja zrači iz drugog ležaja — nije dolazila od Meta, već je isijavala ispod njegovog jastuka. Zabrinuto razmišljajući o tome, Rand je i usnio.

Znao je odmah da je to san — jedan od onih snova koji nisu bili samo snovi. Stajao je zagledan u drvena vrata. Bila su tamna, ispucala i gruba od drvenih cepki. Vazduh je bio hladan i memljiv, a posvuda se osećala trulež. Voda je kapala u daljini. Taj zvuk tupo je odjekivao kamenim hodnicima.

Porekni ga. Porekni ga i njegova moć nestaje.

Rand je sklopio oči i koncentrisao se na Kraljičin blagoslov, na svoj krevet. Pokuša da zamisli kako spava na ležaju. Kada je pogledao, vrata su i dalje bila tu. Potmulo kapanje vode odzvanjalo je u ritmu udara njegovog srca, kao da mu je puls otkucavao vreme. Rand potraži plamen i prazninu, kao što gaje Tam učio, i pronađe unutrašnji mir, ali sve je i dalje bilo nepromenjeno. Polako otvori vrata i uđe.

Sve je bilo isto, kao što se sećao. I dalje se činilo da je odaja izlivena u steni. Visoki prozori sa svodovima izlazili su na balkon bez ograde, a iza njega, poput reke koja se plavi, promicali su teški oblaci. Sijale su crne metalne lampe; bleštava svetlost plamena vređala je oči. Bile su crne, ali ipak su sijale poput srebra. U kaminu, od koga gaje podilazila jeza, buktali su plamenovi bez toplote. Svaki kamen ugrađen u kamin ličio je na izmučenu lobanju.

Gotovo sve je bilo isto, mada se ipak ponešto razlikovalo. Na izglačanom stolu stajale su tri male figure — grubi oblici ljudi bez lica, kao da je vajar radio u žurbi. Pored jedne stajao je vuk; grubo izvajan oblik čoveka samo je isticao jasne crte lica. Drugi je držao sićušni bodež; crvena tačka na balčaku sijala je na svetlu. Poslednji je imao mač. Rand se naježi. Bio je dovoljno blizu da bi mogao da vidi čaplju na tom malom sečivu.

U panici, Rand podiže glavu i zagleda se pravo u jedino ogledalo u sobi. I dalje je bio neodređen, ali lik više nije bio zamagljen kao ranije. Skoro da je mogao da razazna svoje crte. Ako bi zamislio da je razrok, gotovo da je mogao da prepozna lik u ogledalu.

„Predugo si se krio od mene.“

On hitro okrenu leđa stolu. Dah mu je kidao grlo. Samo sekund ranije bio je sam u sobi, ali sada je Ba’alzamon stajao ispred prozora. Kada je progovorio, plamene pećine razjapiše se namesto očiju i usta.

„Predugo, ali više ne.“

„Poričem te“, promuklo reče Rand. „Poričem da imaš bilo kakvu moć nada mnom. Poričem da postojiš.“

Ba’alzamon se nasmeja. Glas snažno odjeknu iz vatre. „Misliš li da je to tako lako? Ali opet, u to si oduvek verovao. Svaki put kada bismo se suočili, mislio si da možeš da mi se suprotstaviš.“

„Kako to misliš: svaki put? Poričem te!“

„Uvek isto. U početku. Već smo se bezbroj puta ovako nadmetali. Svaki put ime i lice su drugačiji, ali opet si to ti.“

„Poričem te“, čuo se Randov očajnički šapat.

„Svaki put suprotstaviš mi se svojom bednom snagom i svaki put, na kraju, znaš ko je od nas gospodar. Doba za Dobom prolazi, ti klečiš preda mnom, ili umireš, sa željom da možeš da se pokloniš. Jadna budalo, mene nikada nećeš pobediti.“

„Lažove!“, povika Rand. „Oče laži. Oče budala, ako nisi u stanju da lažeš bolje od toga. Ljudi su te pronašli u poslednjem Dobu, Dobu legendi, i svezali su te tamo gde ti je i mesto.“

Ba’alzamon se ponovo nasmeja. Nizale su se jedna podrugljiva grmljavina za drugom, sve dok Rand nije poželeo da zapuši uši kako to više ne bi slušao. Natera ruke da miruju. Sa prazninom ili bez nje, ipak su se tresle kada konačno smeh prestade.

„Ti, crve, ništa ne znaš. Neznalica si poput bube pod kamenom, a i podjednako te je lako zgaziti. Ova borba traje još od kada je sve nastalo. Uvek ljudi misle da je to neki novi rat, ali, u stvari, ponovo se otkriva stari sukob. Tek sada vetrovi vremena donose promenu. Promenu! Ovog puta neće biti vraćanja. Te ponosne Aes Sedai koje misle da mogu da te suprotstave meni... Okovaću ih u lance i poslaću ih da trče gole kako bi ispunile moja naređenja, ili ću baciti njihove duše u Jamu prokletstva da vrište čitavu večnost. Poštedeću samo one koje mi već služe. One će biti na korak iza mene. Možeš da budeš s njima, a čitav svet bi ti bio pod nogama. Još jednom ti to nudim, poslednji put. Možeš da budeš iznad svih, iznad svake moći i gospodstva sem mene. Postojalo je vreme kada si to učinio, kada si dovoljno dugo živeo da upoznaš koliko si moćan.“

Porekni ga! Učinilo mu se da nije sve istina, i on se uhvati za to. „Nijedna Aes Sedai ti ne služi. Još jedna laž!“

„Da li su ti to rekli? Pre dve hiljade godina poveo sam svoje Troloke preko sveta i pronašao sam, čak i među Aes Sedai, one koji poznaju očaj. Oni su znali da svet ne može da se suprotstavi Šai’tanu. Već dve hiljade godina Crni Ađah je među njima, nevidljiv među senkama. Možda mu pripadaju čak i oni koji tvrde da ti pomažu.“

Rand odmahnu glavom, pokušavajući da se otrese sumnji koje su se gomilale — u vezi s Moirainom, s onim što je Aes Sedai htela od njega, onim što je nameravala s njim. „Šta hoćeš od mene?“, uzviknu. Porekni ga! Svetlost mi pomogla, porekni ga!

„Na kolena!“ Ba’alzamon pokaza ka podu ispred nogu. „Na kolena i priznaj me za svog gospodara! Na kraju, tako će i biti. Bićeš moj ili ćeš umreti.“ Poslednje reči odjeknuše kroz sobu, umnožavajući se, sve dok Rand nije podigao ruke, kao da želi da zaštiti glavu od udarca. Zatetura se i udari o sto. Povika, pokušavajući da uguši zvuk u ušima. „Neeeeeeeeeeeeeeeee!“

Kriknuvši, okrenu se bacivši figure na pod. Nešto ga ubode u ruku, ali nije se obazirao na to. Nogama smrvi glinu i pretvori je u bezoblične mrlje. Ali kada njegov povik utihnu, i dalje se čuo eho, koji je bivao sve jači: umri-umri-umri-umri-umri-Umri-Umri-Umri-Umri-Umri-UMRI-UMRI-UMRI-UMRl-UMRI.

Zvuk ga je vukao kao vrtlog, privlačeći ga, razdirući na komade prazninu u njegovom umu. Svetlost se priguši, sužavajući se u tunel, a Ba’alzamon je stajao na poslednjoj tački svetla. Smanjivao se sve više, dok nije bio veličine šake, nokta, ničega. Eho se kovitlao oko njega, gubeći se u crnilu i smrti.

Probudi ga udarac o pod. I dalje se borio da ispliva iz te tame. Soba je bila mračna, ali ne previše. Panično je pokušavao da se usredsredi na plamen, da u njega potisne sav strah, ali nije mogao da dosegne smirenost praznine. Noge i ruke su mu podrhtavale, ali zadržavao je sliku plamena sve dok krv nije počela da mu bubnji u ušima.

Met se prevrtao na svom krevetu ječeći u snu: „... poričem te, poričem.te, poričem te...“ Reči su se gubile u nerazumljivim jecajima.

Rand krenu rukom ka njemu da ga probudi. Na prvi dodir Met se trgnu, prigušeno stenjući. Raspomamljeno je gledao neko vreme oko sebe, a onda duboko i drhtavo udahnu, obujmivši glavu rukama. Odjednom se okrenu, poče da koparukama ispod jastuka, a onda se ponovo skupi na krevetu, čvrsto stiskajući rabinski bodež uz grudi. Okrenu glavu da pogleda Randa. Lice mu je bilo skriveno senkama. „Vratio se, Rande.“

„Znam.“

Met klimnu glavom. „Bile su neke tri figure..

„I ja sam ih video.“

„On zna ko sam, Rande. Podigao sam onu s bodežom, a on je rekao: Znači, to si ti. A kada sam ponovo pogledao, na figuri je bilo moje lice. Moje lice, Rande! Izgledalo je kao meso. Kada sam ga dodirnuo, bilo je kao meso. Svetlost mi pomogla, mogao sam da osetim kako me sopstvena ruka steže, kao da sam ja ta figura.“

Rand ućuta na trenutak. „Moraš da nastaviš da ga poričeš, Mete.“

„I jesam, a on se nasmeja. Neprestano je pričao o nekom večitom ratu i govorio da smo se ranije sreli hiljadama puta i... Svetlosti, Rande, Mračni me poznaje.“

„I meni je rekao to isto. Mislim da nas ne zna“, polako dodade Rand. „Mislim da ne zna ko je od nas...“ Ko je od nas — šta?

Bol ga žignu u šaci kada je pokušao da ustane. Otišao je do stola i posle tri pokušaja uspeo da upali sveću, a onda na svetlosti širom otvori šaku. Debeli iver tamnog drveta bio mu je zabijen u dlan, na jednoj strani gladak i ispoliran. Zapanjeno je gledao u njega, gotovo bez daha. Odjednom, škripavo dišući, poče nespretno, u žurbi, da izvlači iver.

„Šta se dešava?“, upita Met.

„Ništa.“

Konačno ga je uhvatio i odsečno izvukao. Hitnu ga, promumlavši s gađenjem, ali mumlanje mu se sledilo u grlu. Iverje nestao čim se odvojio od njegovih prstiju.

Ali rana je, krvareći, i dalje bila na njegovoj šaci. Na stoluje stajao kameni bokal pun vode. Rand napuni lavor. Ruke su mu se toliko tresle da proli vodu na sto. Žurno je oprao ruke, stiskajući dlan dok nije izašlo još krvi, a onda ih ponovo ispra vodom. Užasavala ga je pomisao da je i najmanji iverak ostao u njegovom telu.

„Svetlosti“, reče Met, „i ja se osećam prljavo.“ Ali i dalje nije ustajao, obema šakama držeći bodež.

„Da“, izusti Rand. „Prljavo.“ Zgrabio je peškir s gomile naslagane pored lavora. Neko zakuca na vrata i on poskoči. Ponovo se začu kucanje. „Da?“, reče on.

Moiraina promoli glavu u sobu. „Već ste budni. Dobro. Obucite se brzo i siđite. Moramo da pođemo pre prvog svetla.“

„Sada?“, zaječa Met. „Nismo spavali ni sat.“

„Sat?“, odvrati ona. „Spavali ste četiri sata. Požurite sada, nemamo mnogo vremena.“

Rand i Met su se zbunjeno pogledali. Mogao je da se jasno seti svake sekunde sna. Čim je sklopio oči, snovi su počeli i trajali su svega nekoliko minuta.

Mora da je, nešto u tom pogledu uzbunilo Moirainu. Ona ih prodorno pogleda i uđe u sobu. „Šta se desilo? Snovi?“

„On zna ko sam“, reče Met. „Mračni zna kako izgledam.“

Rand nemo podiže šaku, okrenuvši dlan prema njoj. Čak i pored prigušenog svetla sveće, jasno se videla krv.

Aes Sedai zakorači i zgrabi podignutu ruku. Palac joj je bio položen preko njegovog dlana i pokrivao je ranu. Preseče ga hladnoća. Bila je to takva studen da mu se prsti zgrčiše i morao je da se natera da ne skupi šake. Kada je ona sklonila ruku, i studen je nestala. Rand tada zapanjeno okrenu šaku. Obrisao je tanak sloj krvi. Rana iščeznu. Lagano je podigao glavu i pogledao Aes Sedai u oči.

„Požurite“, prošaputa Moiraina. „Vremena je sve manje.“

Znao je da ona više ne govori o vremenu koje im je ostalo za odlazak.

Загрузка...