7 Van šume

Prvo sivo svetio pojavilo se još dok se Rand probijao kroz šumu. Isprva ga nije primetio, ali kada konačno jeste, iznenađeno se zagledao u tamu koja se gubila. Bez obzira na to šta su mu oči govorile, nije mogao da poveruje da je čitavu noć proveo pokušavajući da prevali razdaljinu od farme do Emondovog Polja. Naravno, Kamenolomski put, posut šljunkom, tokom dana bio je nešto sasvim drugačije od šume noću. S druge strane, činilo mu se da su prošli dani otkako je video crnog konjanika na putu, a nedelje otkako su Tam i on pošli da večeraju. Nije više osećao kaiš od tkanine koji se usekao u njegova ramena, ali opet, u ramenima nije osećao ništa sem umrtvljenosti. A ni u nogama, istini za volju. Ali u ostalim delovima njegovog tela bilo je sasvim drugačije. Disao je kratkim izmučenim dahom koji mu je odavno sagoreo grlo i pluća, a od gladi je osećao mučninu. Prošlo je izvesno vreme otkako je Tam ućutao. Rand nije bio siguran koliko dugo više nije čuo njegovo mrmljanje, ali nije se usudio da stane i pogleda kako je Tam. Ako bi sada stao, više ne bi mogao da se natera da krene. U svakom slučaju, kakvo god da je Tamovo stanje, nije mogao da uradi ništa više od onoga što je već radio. Jedina nada ležala je napred, u selu. Umorno je pokušao da ubrza korak, ali njegove odrvenele noge nastavile su da sporo riju po zemlji. Jedva da je i osećao hladnoću i vetar. Uhvatio je nejasan miris dima. Bar je bio dovoljno blizu da namiriše seoske dimnjake. Umoran osmeh koji se pomaljao na licu ubrzo je zamenila zabrinutost. U vazduhu se snažno osećao dim. Prejako. S obzirom na hladnoću, mogla je da gori vatra u svakom ognjištu u selu, ali opet, dim je bio prejak. Ponovo mu se ukazala slika Troloka na putu kako dolaze sa istoka, iz Emondovog Polja. Zapiljio se napred, pokušavajući da razazna prve kuće, i spreman da poviče u pomoć čim bude nekoga video, pa makar to bio i Cen Bjui ili neki od Koplina. Tihi glas u njegovoj glavi govorio mu je da se nada da će biti nekoga da mu pomogne.

Odjednom, kroz gole grane poslednjeg drveća ukaza se kuća. I sve što je mogao da uradi bilo je da nastavi da se kreće. Nada se pretvori u snažno očajanje. Uteturao se u selo.

Nagorela gomila šuta stajala je umesto polovine kuća u Emondovom Polju. Odžaci od cigle, prekriveni Čadu, štrčali su iz hrpa nagorelih greda kao prljavi prsti. Tanki oblaci dima još su se uzdizali nad ruševinama. Seljani sumornih lica, neki još u noćnim košuljama, preturali su po pepelu, ovde vadeći čitav lonac za kuvanje, onde jednostavno beznadežno rujući štapom po ostacima kuće. Ono malo što je bilo spaseno iz plamena pokrivalo je ulice; visoka ogledala, sjajni noćni stočići i ormari stajali su u prašini među stolovima i stolicama koje su bile zatrpane posteljinom, priborom za kuvanje i bednim gomilicama odeće i ličnih potrepština.

Činilo se da je selo nasumice razoreno. Pet kuća stajalo je netaknuto jedna za drugom, dok je na drugom mestu jedna usamljena kuća bila okružena pravom pustoši.

Na drugoj obali Vinske vode plamtele su tri ogromne lomače pripremljene za Bel Tin. Grupa ljudi ih je održavala. Gusti stubovi crnog dima povijali su se ka severa, nošeni vetrom praćeni neopreznim žiškama. Jedan od ogromnih konja za vuču gazde al’Vera teglio je nešto što Rand nije mogao da prepozna, prema Kolskom mostu i plamenovima.

Pre no što je potpuno izašao iz šume, izgaravljeni Haral Luhan potrčao je ka njemu, noseći sekira u mesnatoj šaci. Pepelom uprljana kovačeva noćna košulja visila je do čizama. Gnevni crveni otok opekotine preko njegovih gradi video se kroz poderotinu Pao je na jedno koleno pored nosila. Tamove oči bile su sklopljene, a disanje plitko i naporno.

„Troloci, momče?“, upitu gazda Luhan glasom promuklim od dima. „I ovde. Pa, možda smo bili srećniji više no što iko može biti, ako možeš da poveruješ u to. Potrebna mu je Mudrost. Gde je sad, pod Svetlom? Egvena!“

Egvena, jureći sa rukama punim posteljina pocepanih u zavoje, pogledala je prema njima, ne zastajući. Njene oči, zagledane u nešto udaljeno, izgledale su još veće zbog tamnih podočnjaka. Onda je videla Randa i stala, drhtavo uzdišući. „O ne, Rande. Nije valjda i tvoj otac? Da li je...? Hajde, odvešću te kod Ninaeve.“

Rand je bio suviše umoran, suviše zapanjen da bi bilo šta rekao. Tokom čitave noći za njega je Emondovo Polje bilo utočište u kome će Tam i on biti bezbedni. A sada je samo mogao da poraženo pilji u njenu nagaravljenu haljinu. Primećivao je neobične detalje kao da su bili važni. Dugmad na leđima haljine bila su krivo zakopčana. Njene rake bile su čiste. Pitao se zašto su joj rake čiste kada su joj obrazi nagaravljeni.

Činilo se da gazda Luhan shvata kako se Rand oseća. Položivši sekira preko motki, kovač je podigao zadnji kraj nosila i pogurao ga nežno za Egvenom. Teturao se za njom kao da hoda u snu. Pitao se na trenutak kako je gazda Luhan znao da su stvorenja bila Troloci, ali i to je pomislio uzgred. Ako je Tam mogao da ih prepozna, zašto Haral Luhan ne bi.

„Sve priče su stvarne“, promrmlja.

„Izgleda, momče“, rekao je kovač. „Izgleda.“

Kovačeve reči Rand je čuo samo jednim uvom. Usmerio se potpuno na to da prati Egveninu vitku priliku. Sabrao se tek toliko da poželi da ona požuri, mada je, u stvari, ona hodala sporije da bi njih dvojica s njihovim teretom mogli da je prate. Odvela ih je pola puta preko Zelenila, do kuće Kalderovih. Obod krovine i nekada beli zidovi bili su pocrneli od gara. Od kuća sa obe strane preostalo je samo kamenje temelja i dve gomile pepela i spaljenih trupaca. Jedno je bila kuća Berina Tena, jednog od mlinareve braće. Drago je bila kuća Abela Kautona, Metovog oca. Čak su i odžaci bili srušeni.

„Čekaj ovde“, rekla je Egvena i pogledala ih kao da očekuje odgovor. Kada su se oni samo ukopali, promrmljala je nešto sebi u bradu i pojurila unutra.

„Met“, izusti Rand. „Da li je...?“

„Živ je“, reče kovač. Spustio je svoj kraj nosila i lagano se ispravio. „Maločas sam ga video. Pravo je čudo što je bilo ko od nas živ. Kako su napali moju kuću i kovačnicu, pomislio bi da imam tamo zlata i dragulja. Alsbet je jednom razbila glavu tiganjem. Videla je jutros našu kuću u pepelu i krenula je u lov oko sela s najvećim čekićem koji je mogla da iskopa iz onoga što je ostalo od kovačnice, za slučaj da se neko od njih sakrio umesto da beži. Skoro da žalim stvorenje koje bude našla.“ Klimnuo je prema kući Kalderovih. „Gazdarica Kalder i još nekoliko dragih prihvatile su neke od povređenih i one koji su ostali bez krova nad glavom. Kada Mudrost pogleda Tama, pronaći ćemo mu krevet. U gostionici možda. Gradonačelnik se već ponudio, ali Ninaeva je rekla da će se povređeni ljudi pre oporaviti ako ih ne bude bilo tako mnogo zajedno.“

Rand se spusti na kolena. Skidajući am koji je napravio od ćebeta, proverio je umorno da li je Tam pokriven. Ni dok su ga Randove ukočene rake drmusale, Tam se nije pomerio niti pustio glasa. Ali, barem je još disao. Moj otac. Ono je samo groznica govorila iz njega, pomisli. „Šta ako se vrate?“, tupo upita.

„Točak tka kako Točak želi“, reče gazda Luhan uznemireno. „Ako se vrate... Pa, sada su otišli. Zato ćemo da nastavimo gde smo stali, ponovo ćemo sagraditi porušeno.“ Uzdahnuo je, trljajući se po vratu. Prvi put Rand je shvatio da je veliki čovek bio umoran koliko i on, ako ne i više. Kovač je pogledao selo odmahujući glavom. „Pretpostavljam da danas neće biti neki Bel Tin, ali preguraćemo. Uvek smo do sada uspevali.“ Podigao je naglo svoju sekira i njegovo lice poprimi odlučan izraz. „Čeka me još posla. Ne brini, momče. Mudrost će se pobrinuti za njega, a Svetlost za sve nas. A ako Svetlost i neće, pa, onda ćemo se pobrinuti sami za sebe. Zapamti, mi smo iz Dve Reke.“

Još uvek na kolenima, Rand je gledao po selu dok je kovač odlazio — prvi put ga je zaista pogledao. Gazda Luhan je bio u pravu, pomislio je, i iznenadio se što ga nije začudilo ono što je video. Ljudi su još kopali po ruševinama svojih domova, ali čak i za kratko vreme koje je tu proveo, sve više njih počelo je da se kreće unaokolo s nekim ciljem. Skoro da je mogao da oseti kako narasta odlučnost. Ali, pitao se: ako su videli Troloke, da li su videli i crnog konjanika? Da li su osetili njegovu mržnju?

Ninaeva i Egvena se pojaviše iz kuće Kalderovih i on skoči. Tačnije, pokušao je da ustane; bilo je to više nalik pijanom spoticanju i zbog toga umalo ne završi nosem u prašini.

Mudrost kleknu pored nosila, a da ga nije ni pogledala. Njeno lice i haljina bili su prljaviji čak i od Egveninih, a i ona je imala iste krupne podočnjake. Mada, i njene ruke su bile čiste. Opipala je Tamovo lice i raširila mu kapke. Namrštivši se, spustila je prekrivače i olabavila zavoj da pogleda ranu. Pre no što je Rand mogao da vidi šta je ispod, zamenila je natopljenu tkaninu. Nežnim pokretom navukla je ćebe i, ogrtač do Tamovog grla, uzdahnuvši, kao da ušuškava dete pred spavanje.

„Ne mogu ništa da uradim“, rekla je. Morala je da se osloni rukama o kolena kako bi se pridigla. „Žao mi je, Rande.“ Za trenutak, dok se ona vraćala u kuću, stajao je ne shvatajući, a onda se zatetura za njom i okrenu je prema sebi. „On umire“, povika.

„Znam“, rekla je jednostavno i on klonu kada je čuo njen ravan glas. „Moraš da uradiš nešto. Moraš. Ti si Mudrost.“

Na njenom licu video se bol, ali samo na trenutak, a onda je ponovo postala oličenje odlučnosti, praznih očiju i čvrstog i bezličnog glasa. „Da, jesam. Znam kada mogu da uradim nešto sa svojim lekarijama, a kada je prekasno da se učini bilo šta. Misliš li da ne bih uradila nešto da mogu? Ali ne mogu. Ne mogu, Rande. A ima drugih kojima sam potrebna. Ima drugih kojima mogu pomoći.“

„Doveo sam ga najbrže što sam mogao“, promumlao je. Iako je selo bilo u ruševinama, polagao je nadu u Mudrost. Kada je i ta nada iščezla, osetio je prazninu.

„Znam“, rekla je nežno. Dotakla ga je po obrazu. „Nisi ti kriv. Učinio si najbolje što se moglo. Žao mi je, Rande, ali ima još ljudi oko kojih moram da se pobrinem. Bojim se da naše nevolje tek počinju.“

Tupo je zurio za njom sve dok se vrata na kući nisu zatvorila. Nije mogao da misli ni o čemu drugom, sem o tome da nije htela da pomogne.

Iznenada, zatetura se kada se Egvena zalete i snažno ga zagrli. Njen zagrljaj bio je toliko jak da bi u nekoj drugoj prilici zastenjao; sada je samo tiho gledao vrata iza kojih su zgasle njegove nade.

„Tako mi je žao, Rande“, govorila je u njegove grudi. „Svetlosti, kada bih mogla nešto da uradim...“

Zagrlio ju je obamrlo. „Znam. Ja... Egvena, moram nešto da uradim. Ne znam šta, ali ne mogu tek da ga pustim...“ Glas mu je pukao, a ona ga zagrli čvršće.

„Egvena!“ Na Ninaevin povik iz kuće Egvena poskoči. „Egvena, trebaš mi!

I ponovo operi ruke!“

Oslobodila se iz Randovog zagrljaja. „Potrebna joj je moja pomoć, Rande.“

„Egvena!“ Učinilo mu se da je čuo jecaj dok se okretala od njega. A onda je nestala i on ostade sam pokraj nosila. Na trenutak je pogledao dole ka Tamu, osećajući samo prazninu bespomoćnosti. Odjednom, na licu mu se ukaza odlučnost. „Gradonačelnik će znati šta da se radi“, rekao je, ponovo podižući nosila. „Gradonačelnik će znati.“ Bran al’Ver je uvek znao šta treba da se radi. Umoran ali nepopustljiv, on se uputi ka gostionici.

Još jedan od duranskih pastuva prođe pored njega. Kaiševi ama bili su zavezani oko članaka ogromnog stvorenja preko koga je bilo prebačeno prljavo ćebe. Ruke prekrivene oštrom dlakom vukle su se po prašini za ćebetom, a ispod jednog kraja pokrova video se ovnujski rog. Dve Reke nisu bile mesto u kome je trebalo da priče postanu užasna stvarnost. Troloci su pripadali spoljašnjem svetu, mestima gde su Aes Sedai, lažni Zmajevi i Svetlost zna šta sve ne, izlazili iz priča zabavljača. Ne u Dve Reke. Ne u Emondovom Polju.

Dok je prelazio preko Zelenila, ljudi su ga zvali, neki iz ruševina svojih domova, pitajući da li mogu nekako da pomognu. Čuo ih je samo kao mrmljanje u pozadini, čak i kad su pričali hodajući pored njega. Gotovo nesvesno, uspeo je da izusti da mu nije potrebna pomoć, da je sve već sređeno. Nije primećivao ni kada su ga ostavljali uz zabrinute poglede i poneku primedbu kako će poslati Ninaevu kod njega. Smeo je da bude svestan jedino cilja prema kome se usmerio. Bran al’Ver će sigurno učiniti nešto da pomogne Tamu. Pokušavao je da ne misli o tome šta bi to moglo da bude. Ali gradonačelnik će moći da uradi nešto, da se seti nečega.

Gostionica je skoro potpuno izbegla uništenje koje je opustošilo pola sela. Nekoliko tragova vatre ružilo je zidove, ali crveni crep na krovu blistao je na sunčevom svetlu sjajno kao i dosad. Ali od torbarevih kola ostali su samo pocrneli gvozdeni okovi točkova, naslonjeni uz spaljeni sanduk kola, koji je sada ležao na zemlji. Veliki okrugli amjevi, pod voštanim platnom, iskrivili su se ludački, svaki pod različitim uglom.

Tom Merilin je sedeo prekrštenih nogu na starom temelju, pažljivo skidajući nagorele ivice sa zakrpa na svom plaštu malim makazama. Kada se Rand približio, ostavio je plašt i makaze. Ne pitajući Randa da li mu je potrebna pomoć, ili da li je želi, skočio je dole i podigao zadnji kraj nosila.

„Unutra? Naravno, naravno. Ne brini, momče. Vaša Mudrost pobrinuće se za njega. Od prošle noći gledao sam je kako radi. Vešta je i lakog dodira. Moglo je biti mnogo gore. Neki su umrli prošle noći. Možda ne mnogo njih, ali mislim da je i jedan suviše. Matori Fejn je samo nestao, a to je najgore od svega. Troloci jedu svašta. Trebalo bi da se zahvališ Svetlosti što je tvoj otac još živ i što je tu da ga Mudrost izleči.“

Rand nije slušao reči — On jeste moj otac! — svodeći glas na besmislen zvuk o kome je vodio računa koliko i o zujanju muva. Nije mogao da podnese još sažaljenja, niti pokušaj više da ga oraspolože. Ne sada. Ne dok mu Bran al’Ver ne kaže kako da pomogne Tamu.

Odjednom se našao pred znakom nažvrljanim na vratima gostionice — krivom linijom nacrtanom nagorelim štapom. Bila je to suza okrenuta vrhom nadole. Desilo se toliko toga da jedva da je bio iznenađen što vidi Zmajev očnjak na vratima gostionice. Nije mu padalo na pamet zašto bi neko želeo da gostioničara ili njegovu porodicu optuži za zlo, ih da gostionici donese lošu sreću. Ali prošla noć ubedila ga je u jednu stvar; sve je bilo moguće. Baš sve.

Kada ga je zabavljač pogurao, podigao je rezu i ušao.

U trpezariji nije bilo nikog osim Brana al’Vera. Bila je i hladna, jer niko nije imao vremena da založi vatru. Gradonačelnik je sedeo za jednim od stolova i koncentrisano umakao pero u mastionicu. Seda glava bila mu je povijena nad listom pergamenta. Noćna košulja mu je na brzinu bila nagurana u pantalone i visila je oko njegovog pozamašnog struka. Češkao je odsutno jedno golo stopalo prstima drugog. Noge su mu bile prljave kao da je više puta bio napolju, ne postaravši se da obuje čizme, uprkos hladnoći. „Koji je vaš problem?“, upita ne dižući pogled. „I požurite. Treba da uradim dva tuceta stvari ovog časa, a još je više trebalo da se obavi pre sat vremena. Tako da imam malo i vremena i strpljenja. Dakle? Šta je bilo?!“

„Gazda al’Vere“, reče Rand. „Moj otac je u pitanju.“

Gradonačelnik trže glavu. „Rande? Tame!“ Bacio je svoje pero i oborio stolicu dok je skakao na noge. „Možda nas Svetlost i nije potpuno napustila. Plašio sam se da ste obojica mrtvi. Bela je ugalopirala u selo sat pošto su Troloci otišli, sva zadihana i znojava kao da je jurila od farme dovde. Pomislio sam... Sada za to nema vremena. Odnećemo ga gore.“ Zgrabio je zadnji kraj nosila i odgurnuo ramenima zabavljača u stranu. „Vi idite po Mudrost, majstore Meriline. I poručite joj da požuri ili da kaže zašto je nema! Opusti se. Tame. Bićeš uskoro u udobnom mekom krevetu. Kreći, zabavljaču, kreći!“

Tom Merilin nestade kroz dovratak pre no što je Rand mogao da progovori. „Ninaeva nije htela ništa da uradi. Rekla je da ne može da mu pomogne. Znao sam da... Nadao sam se da ćete se vi setiti nečega.“

Gazda al’Ver oštrije pogleda Tama, a onda zatrese glavom. „Videćemo, dečko. Videćemo.“ Ali više nije bio pun samopouzdanja. „Hajde da ga odnesemo u krevet. Barem može da se odmara na miru.“

Rand je dopustio da ga gradonačelnik odgura prema stepenicama na zadnjem kraju trpezarije. Svom snagom je pokušavao da i dalje veruje da će Tam, nekako, biti dobro. Ali, nada i na početku beše mala, a iznenadna sumnja u gradonačelnikom glasu sasvim je poljulja.

Na drugom spratu gostionice, na prednjem kraju, bilo je šest udobnih, dobro nameštenih soba s prozorima koji su gledali na Zelenilo. Koristili su ih uglavnom torbari, ili ljudi odozdo, iz Stražarskog Brda, ili odozgo, iz Devonovog Jahanja, ali trgovci, koji su dolazili svake godine, često su bili iznenađeni tako udobnim sobama. Tri su sada bile zauzete, a gradonačelnik je gurao Randa prema jednoj od praznih.

Ćebad na širokom krevetu ubrzo su bila smaknuta i Tara prebačen na debeli perjani dušek, a jastuci napunjeni guščijim perjem stavljeni pod njegovu glavu. Dok su ga pomerali, ništa se nije čulo sem hrapavog disanja, ali gradonačelnik je odbacio Randovu zabrinutost, rekavši mu da zapali vatru kako bi se soba zagrejala. Dok je Rand vadio drva i potpalu iz sanduka za ogrev pored kamina, Bran je razgrnuo zavese s prozora kako bi propustio jutarnju svetlost u sobu, a onda nežno počeo da briše Tamovo lice. Dok se zabavljač vratio, vatra u ognjištu već je zagrejala sobu. „Neće da dođe“, reče Tom Merilin kada je upao unutra. Prostrelio je Randa pogledom, oštro skupivši čupave sede obrve. „Nisi mi rekao da ga je već pogledala. Skoro me je skratila za glavu.“

„Mislio sam... Ne znam... Možda je gradonačelnik mogao nešto da uradi, da je natera da shvati...“ Stisnuvši zabrinuto šake u pesnice, Rand se okrete od kamina ka gradonačelniku. „Gazda al’Ver, šta da radim?“ Okruglasti čovek bespomoćno odmahnu glavom. Stavio je tek navlaženu krpu na Tamovo čelo, izbegavajući da pogleda u Randa. „Ne mogu samo da ga gledam kako umire, gazda al’Ver. Nešto moram da preduzmem.“ Zabavljač se pomeri kao da bi da nešto da kaže. Rand se sa nadom okrete prema njemu. „Da li Vi imate neku zamisao? Pokušaću bilo šta.“

„Samo sam se pitao“, rekao je Tom nabijajući palcem svoju dugovratu lulu, „da li gradonačelnik zna ko je nažvrljao Zmajev očnjak na njegova vrata.“ Zapiljio se u glavu lule, a onda pogleda Tama i, uz uzdah vrati nezapaljenu lulu među zube. „Izgleda da ga neko više ne voli. Ili su možda njegovi gosti u pitanju.“ Rand ga zgađeno pogleda, okrete se i nastavi da zuri u vatru. Njegove misli su igrale poput plamenova, i kao plamenovi bile su usmerene na jedno. Neće odustati. Neće tek tako da stoji tu i da gleda kako Tam umire. Moj otac, pomislio je odlučno, moj otac. Kada groznica bude prošla, moći će i to da raščiste. Ali, najpre groznica. Samo, kako?

Bran al’Ver stisnu usta dok je gledao u Randova leđa, a pogled kojim je ošinuo zabavljača zaustavio bi i medveda, ali Tom je samo strpljivo čekao kao da ga nije primetio.

„Verovatno neko od Kongara ili Koplina“, reče gradonačelnik na kraju, „mada samo Svetlost zna ko. Brojne su to porodice, a ako ima šta loše da se kaže o nekome, pa čak i ako nema, najpre ćeš to moći da čuješ od njih. U poređenju s njima, Cen Bjui je slatkorečiv.“

„A ona gomila koja je stigla malo pred zoru?“, upita zabavljač. „Nisu ni pomirisali Troloka i stalno su zapitkivali kada će početi proslava, kao da ne vide da je pola sela u pepelu.“

Gazda al’Ver sumorno klimnu. „To je jedna grana familije. Ali niko od njih se puno ne razlikuje. Ona budala, Darl Koplin, proveo je pola noći zahtevajući da gazdaricu Moirainu izbacim iz gostionice, iz sela. Kao da bi od sela uopšte nešto i ostalo da nije bilo njih.“

Rand je samo upola obraćao pažnju na razgovor, ali ovo poslednje natera ga da progovori. „Šta su uradili?“

„Ma, ona je prizvala munje iz vedrog noćnog neba“, odgovorio je gazda al’Ver „Poslala ih je pravo na Troloke. Video si razvaljeno drveće. Ni Troloci nisu prošli bolje.“

„Moiraina?“, upita Rand ispunjen nevericom, a gradonačelnik klimnu glavom. „Gazdarica Moiraina. A gazda Lan je bio kao vihor s onim njegovim mačem. Ma kakav mač. Taj čovek je oružje sam po sebi. Kao da je bio na deset mesta odjednom, tako je izgledalo. Plamen me spalio, ali da nisam izašao i video, nikako ne bih verovao...“ Protrljao je svoju proćelavu glavu. „Posete za Zimsku noć tek su počele. Ruke su nam bile pune poklona i medenjaka, a glave vina, a onda su psi počeli da reže i odjednom su njih dvoje izleteli iz gostionice i rastrčali se kroz selo, vičući nešto o Trolocima. Mislio sam da su i oni popili previše vina. Na kraju krajeva — Troloci? A onda, pre no što je bilo ko shvatio šta se događa, ti... ti stvorovi bili su među nama, udarajući ljude mačevima, paleći kuće. Zavijali su da ti se sledi krv u žilama.“ Zvučao je zgađeno. „Samo smo trčali kao pilići kada lisica upadne u kokošarnik, dok se gazda Lan nije pojavio.“

„Nema potrebe da budeš tako strog“, reče Tom. „Uradili ste koliko ste mogli. Nije baš svaki Trolok koji leži napolju pao od njihove ruke.“

„Umm... Pa, da.“ Gazda al’Ver se stresao. „Skoro da još uvek ne mogu đa verujem. Aes Sedai u Emondovom Polju. A gazda Lan je Zaštitnik.“

„Aes Sedai?“, prošapta Rand. „Ne može biti. Pričao sam s njom. Ona nije... Ona ne...“

„Misliš li da nose natpise?“, suvo upita gradonačelnik. „Aes Sedai, piše preko čela, ili, možda: Opasnost, drži se podalje!“ Iznenada se lupi po čelu. „Aes Sedai. Ja sam matora budala koja gubi pamet. Postoji šansa, Rande, ako si spreman da rizikuješ. Ne mogu da ti kažem da to uradiš, a da sam ja u pitanju, nisam siguran da bih imao hrabrosti.“

„Šansa?“, upita Rand. „Bilo šta, ako će da pomogne.“

„Aes Sedai mogu da leče, Rande. Plamen me spalio, momče, čuo si priče. Mogu da leče ono što lekovi ne mogu. Zabavljaču, trebalo je da se ti setiš toga pre mene. Priče vrve od Aes Sedai. Zašto nisi nešto rekao, umesto što si pustio da se batrgam okolo?“

„Ja sam ovde stranac“, odgovori Tom, čežnjivo gledajući svoju nezapaljenu lulu, „a domaćin Koplin nije jedini koji ne želi da ima bilo šta sa Aes Sedai. Najbolje je bilo da to bude tvoja ideja.“

„Aes Sedai“, promrmlja Rand, pokušavajući da ženu koja mu se nasmešila uklopi u priče. Pomoć od Aes Sedai ponekad je bila gora od odsustva bilo kakve pomoći. Tako je bilo u pričama, kao otrov u jabuci, a njihovi darovi uvek su imali udicu u sebi, kao mamac za ribe. Iznenada, novčić u njegovom džepu, novčić koji mu je Moiraina dala, kao da se zažario. Poželeo je da ga istrgne iz svog kaputa i baci kroz prozor.

„Niko ne želi da ima posla sa Aes Sedai, momče“, lagano reče gradonačelnik. „To je jedina mogućnost koje mogu da se setim, ah to opet nije mala odluka. Ne mogu da je donesem umesto tebe, ali od gazdarice Moiraine video sam samo dobro... Moiraina Sedai, tako bi trebalo da je zovem, pretpostavljam. Ponekad“, pogledao je značajno Tama, „moraš da pokušaš, čak i kada su izgledi slabi.“

„Neke od priča su, na neki način, preterane“, dodade Tom kao da cedi reči iz sebe. „Neke od njih. Sem toga, momče, kakav izbor imaš?“

„Nikakav“, uzdahnu Rand. Tam je i dalje bio nepomičan; njegove oče bile su upale kao da je bio bolestan nedelju dana. „Idem... Idem da je pronađem.“

„Preko mostova“, reče zabavljač. „Tamo su... Uklanjaju mrtve Troloke. Ali budi oprezan, dečko. Aes Sedai rade ono što žele i to iz svojih pobuda, a one nisu uvek onakve kakvim ih drugi ljudi zamišljaju.“

Poslednje reči čule su se kao povik koji je ispratio Randa kroz vrata. Morao je da drži balčak mača da ga kanije ne bi saplitale dok je trčao, ali nije hteo da troši vreme da ga skine. Sjurio se niz stepenice i istrčao iz gostionice. Za trenutak je zaboravio na umor Šansa za Tama, ma koliko bila mala, bila je dovoljna đa nadvlada noć provedenu bez sna, bar za neko vreme. Nije želeo da razmišlja o tome da je tu šansu pružala Aes Sedai, i da će morati da plati cenu. A što se tiče susreta sa Aes Sedai... Uzdahnuo je duboko i pokušao da trči još brže.

Lomače su se nalazile iza poslednjih kuća na severu, na strani puta ka Stražarskom Brdu, do Zapadne šume. Vetar je još nosio stubove dima koji su bili crni kao ulje dalje od sela, ali opet vazduh je bio ispunjen bolesno-slatkastim smradom, kao da je neko ostavio pečenicu da satima stoji na vatri. Rand se zagrcnu od smrada, a onda snažno proguta pljuvačku kada je shvatio odakle potiče. Zar su za to služile beltinske vatre? Ljudi koji su se starali o lomačama imali su krpe povezane preko noseva i ušiju, ali izrazi na njihovim licima jasno su govorili da tkanina natopljena vinskim sirćetom nije bila dovoljna. Čak i ako se smrad nije osećao, znali su da je tu, i znali su šta rade.

Dvojica ljudi odmotavala su kaiše ama jednog od velikih konja sa Trolokovih članaka. Lan je čučnuo kraj tela i zbacio ćebe dovoljno da otkrije Trolokova ramena i glavu s jarećom gubicom. Dok je Rand trčao prema njemu. Zaštitnik je otkopčao metalnu značku, krvavocrveni trozubac s ramena prekrivenog bodljama Trolokove crne verižnjače.

„Ko’Bal“, izjavio je. Bacio je značku u vazduh i uhvatio je škrgućući zubima. „To znači, sedam družina do sada.“

Moiraina, koja je sedela prekrštenih nogu malo dalje, umorno je zatresla glavom. Štap za šetnju, koji je od jednog do drugog kraja bio ukrašen izrezbarenim cvećem i lozom, ležao je preko njenih kolena, a njena haljina izgledala je izgužvano, kao da je predugo bila u njoj. „Sedam družina. Sedam! Toliko nije bilo ujedinjeno još od Troločkih ratova. Same loše vesti se gomilaju. Plašim se, Lane. Mislila sam da smo dobili u vremenu, ali može biti da smo u većem zaostatku no ikada.“

Rand je piljio u nju, nemoćan da progovori. Aes Sedai. Pokušavao je da se ubedi da ona neće izgledati nimalo drugačije sada kada je znao u koga... šta gleda, i na njegovo iznenađenje — nije. Više nije bila toliko elegantna, pogotovo ne s pramenovima kose koji su štrčali u svim pravcima i nejasnom mrljom od gara preko nosa, ali ne stvarno dragačije. Svakako mora biti nešto na Aes Sedai što bi ukazivalo na to šta je stvarno bila. U drugu ruku, ako je spoljašnji izgled bio slika unutrašnjeg, i ako su priče bile istinite, onda bi pre trebalo da liči na Troloka nego na zgodnu ženu čije dostojanstvo nije bilo umanjeno time što je sedela u prašini. A mogla je i da pomogne Tamu. Bez obzira na cenu, bilo je to važnije od svega drugog.

Duboko je udahnuo. „Gazdarice Moiraina... Mishm, Moiraina Sedai.“ Oboje su se okrenuli da ga pogledaju, i on se ukoči pod njenim pogledom. To nije bio smireni nasmešeni pogled kojeg se sećao sa Zelenila. Njeno lice bilo je umorno, ali njene tamne oči bile su poput očiju jastreba. Aes Sedai. One koje su slomile svet. Lutkarke koje su povlačile uzice i činile da prestoli i narodi igraju igru koju su samo žene iz Tar Valona znale.

„Malo svetla u tami“, promrmlja Aes Sedai, a onda glasnije upita: „Kako si sanjao, Rande al’Tor?“

Zapiljio se u nju; „Sanjao?“

„Od onakve noći svako može da dobije košmare, Rande. Moraš mi reći ako si imao noćne more. Ponekad mogu da pomognem oko loših snova.“

„Sve je u redu... U pitanju je moj otac. Povređen je. Samo ogrebotina, ali izgara od groznice. Mudrost neće da pomogne. Kaže da ne može. Ali priče...“ Podigla je obrvu i on je stao i progutao knedlu. Svetlosti, da li postoji neka priča gde Aes Sedai nije zlikovac?, pomisli uspaničeno. Pogledao je Zaštitnika, ali činilo se da Lana više zanima mrtvi Trolok od onoga što je Rand imao da kaže. Nastavio je mucajući. „Ja... Ah... Priča se da Aes Sedai mogu da leče. Ako možete da mu pomognete... Bilo šta... Bez obzira na cenu... Mislim...“ Udahnuo je duboko i završio užurbano. „Platiću svaku cenu koja je u mojoj moći ako mu pomognete. Bilo šta.“

„Po svaku cenu“, rekla je Moiraina, više za sebe. „Pričaćemo o cenama kasnije, Rande, ako budemo uopšte govorili o njima. Ne mogu ništa da obećam, tvoja Mudrost zna šta radi. Učiniću šta mogu, ali nije u mojoj moći da sprečim Točak da se okreće.“

„Smrt dolazi svakome, pre ili kasnije“, rekao je Zaštitnik sumorno, „sem ako ne služe Mračnoga, a samo su budale spremne da toliko plate.“

Moiraina reče prekorno: „Ne budi tako turoban. Lane. Imamo razlog da slavimo. Mah, ali ipak razlog.“ Ustala je pomažući se štapom. „Odvedi me do svog oca, Rande. Pomoći ću mu koliko mogu. Previše njih ovde odbilo je da im pomognem. I oni su čuli priče“, dodala je suvo.

„U gostionici je“, rekao je Rand. „Ovuda. I hvala vam. Hvala vam!“ Pošli su za njim, ali on je išao brže od njih. Usporio je nestrpljivo dok ga nisu stigli, a onda ponovo pojuri napred, tako da je opet morao da čeka.

„Požurite, molim vas“, navaljivao je, toliko obuzet time što zaista dovodi pomoć za Tama da nije ni razmišljao o tome da li je mudro požurivati Aes Sedai. „Izgara od groznice.“

Lan ga prostreli pogledom. „Zar ne vidiš da je umorna? Čak i sa angrealom, ono što je sinoć uradila bilo je kao da trči oko sela sa džakom kamenja na leđima. Nisam siguran da si vredan toga, čobanine, bez obzira šta ona rekla.“ Rand trepnu i ućuta.

„Nežno, moj prijatelju“, rekla je Moiraina. Ne zastajkujući, potapšala je Zaštitnika po ramenu. On se nadneo zaštitnički nad njom, kao da želi da joj pruži snagu svojom blizinom. „Ti misliš samo kako da se staraš o meni. Zašto i on ne bi tako razmišljao o svom ocu?“ Lan se namršti, ali ućuta. „Rande, dajem ti reč da dolazim što brže mogu.“ Rand nije znao čemu da veruje: žestini u njenim očima ili spokoju u njenom glasu — ne baš blagom, već više odlučnom i zapovedničkom. A možda je to i išlo zajedno. Aes Sedai. Sada joj je bio dužan. Ujednačio je korak s njima i pokušao da ne misli o ceni o kojoj će kasnije pričati.

Загрузка...