47 Još priča o Točku

Rand se naježi od nespokoja koji ga je obuzeo. Nemirno je išao tamo-amo pored stola. Dvanaest koraka. Stoje bio tačno dvanaest koraka dug, koliko god ga puta merio. Razdraženo se natera da prestane da broji. Čista glupost. Baš me briga koliko je prokleti sto dugačak. Nekoliko minuta kasnije primeti da sada broji koliko puta je prešao sto po dužini. Pitam se šta on priča Moiraini i Lanu? Da li zna zašto nas Mračni juri? Da li zna koga od nas Mračni želi?

Pogledao je svoje prijatelje. Perin je izmrvio komad hleba i dokono pomerao mrvice po stolu. Njegove žute oči netremice su gledale u mrvice, ali izgledalo je kao da je zagledan u nešto što je bilo veoma udaljeno. Met je gotovo ležao u svojoj stolici. Oči su mu bile upola sklopljene, a licem mu je preletao smešak. Bio je to nervozan, a ne opušten osmeh. Ličio je na starog Meta, ali s vremena na vreme dodirnuo bi nesvesno bodež iz Šadar Logota ispod kaputa. Šta li joj Fejn priča? Šta li samo zna?

Jedino Loijal nije izgledao zabrinuto. Ogier je proučavao zidove. Isprva je samo stajao na sredini sobe i gledao, okrećući se polako ukrug. Sada je skoro pritiskao svoj široki nos o kamen dok je prstom, debljim od nožnog palca nekog čoveka, pažljivo prelazio preko jednog od spojeva. Ponekad bi i sklopio oči, kao da je osećaj bio važniji od onoga što je video. Trzao je ušima s vremena na vreme i mrmljao sebi u bradu na svom jeziku, kao da je zaboravio da je u sobi bilo još nekog sem njega.

Lord Agelmar je stajao i tiho razgovarao s Ninaevom i Egvenom ispred ogromnog kamina u uglu sobe. Bio je dobar domaćin, vest u tome da natera ljude da zaborave na svoje nevolje. Nekoliko njegovih priča nasmeja Egvenu do suza. Jednom je čak i Ninaeva podigla glavu i glasno se nasmejala. Rand se trznu zbog tog neočekivanog zvuka i ponovo poskoči kada Metova stolica tresnu o pod.

„Krv i pepeo!“, proreža Met, ne obazirući se što je Ninaeva stisnula usne na njegove reči. „Šta li toliko dugo rade?“ Podiže stolicu i ponovo sede, a da se nije ni na koga osvrnuo. Ruka mu odluta ka kaputu.

Gospodar Fal Dare prekomo pogleda Meta. Na isti načinje pogledao i Randa i Perina, a onda se okrenu ka ženama. Rand im se približi.

„Moj lorde“, govorila je Egvena, spretno kao da se čitavog života obraćala uz titule, „mislila sam da je on Zaštitnik, ali vi ga zovete Dai Šan i govorite o barjaku sa zlatnim ždralom. A i oni drugi ljudi. Ponekad govorite kao da je on kralj. Sećam se da ga je jednom Moiraina nazvala poslednjim gospodarom Sedam kula. Ko je on?“

Ninaeva se odjednom zadubi u proučavanje svog pehara, ali Randu je bilo očigledno da sluša pažljivije čak i od Egvene. Rand se zaustavi i pokuša da čuje o čemu pričaju, a da ne izgleda kao da prisluškuje.

„Gospodar Sedam kula“, namršteno Agelmar reče. „Drevna titula, gospo Egvena. Čak i visoki lordovi Tira nemaju starije, mada je kraljica Andora blizu.“ Duboko uzdahnu i odmahnu glavom. „On neće da govori o tome, ali na Granici je ova priča poznata. On je kralj, ili je trebalo da bude, al’Lan Mandragoran, gospodar Sedam kula, Gospodar jezera, nekrunisani kralj Malkierija.“ Njegova obrijana glava visoko se uspravi, a oči su mu sijale kao da je osećao očinski ponos. Govorio je glasnije, ispunjen snagom osećanja. Čitava soba bez naprezanja je mogla da ga čuje. „Mi iz Šienara se nazivamo Krajišnicima, ali pre manje od pedeset godina Šienar nije bio jedna od Krajina. Severno od nas i od Arafela bio je Malkier. Kopljanici Šienara jahali su na sever, ali Malkier je čuvao od Pustoši. Malkier, Mir bio na uspomeni na njega, a Svetlost mu obasjala ime.“

„Lan je iz Malkiera“, tiho reče Mudrost, podigavši pogled. Izgledala je uznemireno.

To nije bilo pitanje, ali Agelmar klimnu glavom. „Da, gospo Ninaeva. On je sin al’Akira Mandragorana, poslednjeg krunisanog kralja Malkiera. Kako je postao to što jeste? Sve je počelo, možda, od Laina. Izazvan, Lain Mandragoran, kraljev brat, poveo je svoje kopljanike kroz Pustoš do Spaljenih zemalja, možda i do samog Šajol Gula. Lainova žena, Brejana, navela ga je na to iz zavisti koja je gorela u njenom srcu, zato što je al’Akir krunisan umesto Laina. Kralj i Lain bili su bliski koliko braća mogu biti, bliski kao da su blizanci, čak i nakon što je kraljevsko al pridodato Akirovom imenu, ali Brejana je umirala od ljubomore. Laina su slavili zbog onoga što je činio, i to s pravom, ali čak ni on nije mogao da nadmaši al’Akira. On je bio i čovek i kralj kakav se javlja svega jednom u stotinu godina, a i to je malo. Mir mu bio naklonjen, njemu i el’Leani.

Lain je poginuo u Spaljenim zemljama, a s njim je izginuo veliki broj onih koji su pošli za njim. Bili su to ljudi koje Malkier nije smeo da izgubi, a Brejana je krivila kralja. Govorila je da bi i sam Šajol Gul pao da je kralj poveo ostatak Malkiera na sever s njenim mužem. U znak osvete, sklopila je zaveru s Kovinom Gemalanom, koga su zvali Kovin Poštenog Srca, da prigrabi presto za svog sina, Isama. Pa, Pošteno Srce bio je jedan od velikih lordova, a i heroj koga su voleli skoro koliko i al’Akira, ali kada su veliki lordovi bacali štapove birajući kralja, Akir je dobio dva manje. On nikada nije mogao da zaboravi da bi dobio presto da su samo dva čoveka položila štap druge boje na Kamen krunisanja. Skovavši zaveru, Kovin i Brejana su poslali vojnike na Sedam kula, i tako nije bilo vojnika koji bi čuvali Pustoš. Na njenim obodima su ostale samo straže u graničnim utvrdama.

Ali Kovinova ljubomora je rasla.“ Agelmar je zvučao zgađeno. „Pošteno Srce, heroj čiji su podvizi u Pustoši opevani širom Krajina, bio je Prijatelj Mraka. Pošto su granične utvrde bile oslabljene, Troloci su nagrnuli u Malkier poput poplave. Kralj al’Akir i Lain zajedno možda su i mogli da okupe ljude — radili su to i ranije. Ali Lainov usud u Spaljenim zemljama potresao je ljude, a nalet Troloka slomio im je duh i njihovu volju da se bore. Prevelikom broju ljudi. Mnogo nadmoćnija vojska potisnula je Malkiere sa granica.

Brejana je pobegla sa svojim novorođenčetom, Isamom. Troloci su ih pregazili dok je jahala ka jugu sa njim. Niko ne zna šta im se stvarno dogodilo, ali može se pretpostaviti. Jedino mi je žao momka. Kada je izdaja Kovina Poštenog Srca bila otkrivena i kada ga je uhvatio Džain Čarin, koga su već zvali Džain Lakonogi, kada je Pošteno Srce bio doveden do Sedam kula u lancima, veliki lordovi zatražili su da se njegova glava nabije na kolac. Ali zbog toga što je među stanovnicima Malkiera on bio najomiljeniji posle al’Akira i Laina, kralj ga je izazvao na dvoboj i ubio ga. Nakon toga je al’Akir plakao. Neki kažu da je jecao za prijateljem koji se predao Senci, a neki kažu da je jecao za Malkierom.“ Gospodar Fal Dare tužno odmahnu glavom.

„Bio je to prvi udarac usuda za Sedam kula. Nije bilo vremena da se sakupi pomoć iz Šienara ili Arafela, niti nade da Malkier sam može da se odupre. Pet hiljada njegovih kopljanika ležalo je mrtvo u Spaljenim zemljama, a granične utvrde bile su pregažene.

Al’Akir i njegova kraljica, el’Leana, naredili su da im donesu Lana u kolevci. U njegove nejake ruke stavili su mač kraljeva Malkiera, mač koji nosi i danas. To oružje stvorile su Aes Sedai tokom Rata Moći, Rata Senke, koji je okončao Doba legendi. Pomazali su njegovu glavu uljem i imenovali ga Dai Šanom, km nisanim Gospodarom bitke, i posvetili ga za sledećeg kralja Malkiera. Položili su u njegovo ime drevnu zakletvu kraljeva i kraljica Malkiera.“ Agelmarovo lice poprimi dostojanstven izraz i izgovorio je te reči kao da je i on položio tu zakletvu, ili neku veoma sličnu njoj. „Da stoji nasuprot Senke dok god je gvožđe čvrsto i kamen traje. Da brani narod Malkiera dok god bude ijedne kapi krvi u njegovim venama. Da osveti ono što ne može biti odbranjeno.“ Reči su odzvanjale u odaji.

„El’Leana je sinu stavila medaljon oko vrata, da je se seća, i novorođenče koje je kraljica povila predali su dvadesetorici izabranih od kraljevih telohranitelja. Bili su to najbolji mačevaoci, najsmrtonosniji borci. Zapovest je bila: odnesite dete u Fal Moran.

A onda su al’Akir i el’Leana poslednji put poveli Malkiere da se suprotstave Senci. Tamo su i poginuli, kod Herotovog prelaza, i Malkieri su nestali. Sedam kula je bilo slomljeno. Šienar, Arafel i Kandor presreli su Polutane i Troloke na Džehaanovom usponu i potisnuli ih, mada više nikad tako daleko kao ranije. Dobar deo Malkiera ostao je u troločkim rukama i godinu po godinu, milju po milju, Pustoš ga je progutala.“ Agelmar duboko uzdahnu. Kada je nastavio, oči i glas su mu bili ispunjeni tužnim ponosom.

„Samo je pet Telohranitelja stiglo do Fal Morana. Svi do jednog bili su ranjeni, ali dete je bilo živo i zdravo. Učili su ga još od kolevke svemu što su znali. Znao je sve o oružju kao što druga deca znaju da se igraju, a Pustoš je upoznavao kao što druga deca istražuju vrtove svojih majki. Duboko u svest mu je urezana zakletva položena nad njegovom kolevkom. Nije ostalo ništa da se brani, ali može da osveti. On poriče svoje titule, ali ipak je u Krajinama poznat kao Nekrunisani. Ako bi ikada podigao zlatnog ždrala Malkiera, vojske bi krenule za njim. Ali on ne želi da vodi ljude u smrt. U Pustoši se udvara smrti kao prosac devojci, ali neće da drugi ginu.

„Ako morate da uđete u Pustoš, i to samo s nekolicinom, on je najbolji od svih koji može tamo da vas odvede, a i da vas ponovo bezbedno vrati. On je najbolji od Zaštitnika, a to znači najbolji od najboljih. Mogli biste da ostavite momke ovde, da steknu malo iskustva, i da imate poverenja u Lana. U Pustoši nema mesta za neiskusne dečake.“

Met otvori usta i zatvori ih kada ga je Rand pogledao. Kad bi barem mogao da nauči da ih i dalje drži zatvorena.

Ninaeva je, kao i Egvena, slušala razrogačenih očiju, ali sada je, ponovo bleda, gledala u svoj pehar. Egvena je uhvati za ruku i pogleda s mnogo saosećanja.

Moiraina se pojavi na vratima, a Lan ju je pratio. Ninaeva im okrenu leđa.

„Šta je rekao?“, oštro upita Rand. Met ustade, kao i Perin.

„Seljačina“, promrmlja Agelmar, a onda progovori glasnije: „Da li si saznala nešto, Aes Sedai, ili je on jednostavno luđak?“

„On jeste lud“, reče Moiraina, „ili je bar blizu tome, ali ništa nije jednostavno u vezi sa Padariom Fejnom.“ Jedan od slugu u crnoj i zlatnoj livreji ušao je uz mnoštvo naklona, noseći sa sobom plavi lavor, bokal, komad žutog sapuna i mali peškir na srebrnom poslužavniku; nervozno pogleda Agelmara. Moiraina ga uputi da stavi sve to na sto. „Oprosti što sam zapovedala tvojim slugama, lorde Agelmare“, reče. „Bila sam tako slobodna da zatražim ovo.“

Agelmar klimnu slugi, koji spusti poslužavnik na sto i hitro se udalji. „Moje sluge su tvoje, Aes Sedai.“

Voda koju je Moiraina sipala u lavor pušila se kao da je proključala tog trenutka. Podvrnu rukave i poče jako da trlja ruke, ne obazirući se na vrelinu vode.

„Rekla sam da je on gori od zla, ali nisam bila ni blizu. Mislim da nikada nisam srela nekoga tako poniznog i poniženog, a u isto vreme tako poganog. Osećam se prljavo samim tim što sam ga dotakla, a pri tom ne mislim na prljavštinu s njegove kože. Čini mi se da sam ovde ukaljana.“ Dodirnu svoje grudi. „Duša mu je toliko unižena da se skoro pitam da li je uopšte i ima. On je nešto gore i od Prijatelja Mraka.“

„Izgledao je tako jadno“, promrmlja Egvena. „Sećam se kako je dolazio u Emondovo Polje svakog proleća, uvek sa smehom i gomilom vesti iz drugih krajeva. Zar mu se zaista ne može pomoći? Niko ne može biti u Senci toliko dugo da ne može ponovo da pronađe Svetlost“, prisetila se stihova.

Aes Sedai odsečno obrisa ruke. „Ja sam oduvek verovala da je tako“, reče. „Možda Padan Fejn može da se iskupi. Ali bio je Prijatelj Mraka više od četrdeset godina, a zamrzio bi ti srce ako bi čula šta je zbog toga učinio u krvi, bolu i smrti. A najbezazlenije od svega toga — mada pretpostavljam da vama nije tako bezazleno — doveo je Troloke u Emondovo Polje.“

„Da“, tiho reče Rand. Čuo je kako Egvena iznenađeno uzdahnu. Trebalo je da pretpostavim. Svetlost me spalila, trebalo je, čim sam ga prepoznao.

„Da li je doveo neke i ovamo?“, upita Met, gledajući kamene zidove koji su ih okruživali i strese se. Rand je mislio da se Met više seća Mirdraala nego Troloka; zidovi nisu sprečili Sen u Baerlonu, niti u Belom Mostu.

„Ako jeste“, nasmeja se Agelmar, „slomiće zube na zidovima Fal Dare. Kao što su mnogi pre njih.“ Govorio je da ga svi čuju, ali reči su mu očigledno bile upućene Egveni i Ninaevi, sudeći po tome kako ih je gledao. „A nemojte ni da brinete za Poluljude.“ Met pocrvene. „Svaka ulica i sokak u Fal Dari osvetljeni su tokom noći, a niko ne može da sakrije lice unutar zidina.“

„Zašto bi gazda Fejn to uradio?“, Egvena upita.

„Pre tri godine...“ Moiraina je sela duboko uzdahnuvši, skupivši se kao da je iscrpljena nakon posla s Fejnom. „Biće tri godine ovog leta. Pre tačno toliko vremena. Svetlost mora da nam je naklonjena, inače bi Otac laži pobedio još dok sam ja sedela i kovala planove u Tar Valonu. Tri godine Fejn vas je tražio za Mračnoga.“

„To je ludost!“, reče Rand. „On je dolazio u Dve Reke svakog proleća, tačno kao sat. Tri godine? Bili smo mu ispred nosa, a on nije ni dvaput pogledao nekoga od nas do prošle godine.“ Aes Sedai uperi prst ka njemu. On se ukoči.

„Fejn mi je ispričao sve, Rande. Ili skoro sve. Mislim da je uspeo nešto da sakrije, nešto veoma važno, uprkos svemu što sam uradila. Ali rekao je dovoljno. Pre tri godine Polutan je došao po njega u jednom gradu u Murandiji. Naravno, Fejn je bio prestravljen, ali Prijatelji Mraka smatraju da je to velika čast kada su tako pozvani. Fejn je verovao da su ga izabrali za bitne stvari. I bio je izabran, mada ne za ono što je on očekivao. Doveli su ga na sever, u Pustoš, u Spaljene zemlje. Do Šajol Gula. Tamo je sreo čoveka s vatrenim očima, koji se predstavio kao Ba’alzamon.“

Met se promeškolji s nelagodom, a Rand proguta knedlu. Bilo je sigurno da se sve upravo tako odigralo, ali i dalje nije bilo nimalo lako da se to prihvati. Samo je Perin gledao Aes Sedai kao da više ništa nije moglo da ga iznenadi. „Svetlost nas zaštitila”, reče Agelmar zgranuto.

„Fejnu se nije svidelo šta su mu uradili u Šajol Gulu“, mimo nastavi Moiraina. „Dok smo pričali, često je uz vrisak pominjao nešto o vatri i spaljivanju. To ga je gotovo ubilo. To stoje sve to priznao. Čak i sa mojim Lečenjem, on je ruševina od čoveka. Biće potrebno mnogo da bi se ponovo oporavio. Ali, potrudiću se, ako ni zbog čega dragog, a ono da bih saznala šta još krije. Izabrali su ga zbog mesta na kojima je torbario. Ne“, ona brzo dodade kada su se oni trgli, „ne samo u Dve Reke, ne tada. Otac laži otprilike je znao gde da pronađe ono što je tražio, ali nije bio siguran, kao ni mi u Tar Valonu.

Fejn je rekao da su ga pretvorili u psa Mračnoga i, na neki način, bio je u pravu. Otac laži poslao je Fejna u lov, ali ga je najpre izmenio da bi mogao da sledi svoj plen. Fejn se plaši da se priseti svega što je prošao kako bi došlo do promene; on mrzi svog gospodara zbog toga što ga se toliko boji. Tako je Fejn bio poslat da njuška i traži u svim selima oko Baerlona, sve do Maglenih planina, do Tarena i preko, u Dve Reke.“

„Duže od tri proleća?” polako reče Perin. „Sećam se tog proleća. Fejn je stigao kasnije no obično, ali začudilo nas je što se toliko zadržao. Ostao je čitavu nedelju, besposličario i škrgutao zubima zbog toga što je morao da plati sobu u gostionici Kod Vinskog izvora. Fejn ne voli da troši svoj novac.“

„Tek sada se sećam”, reče Met. „Svi su se pitali da li je bolestan ili se zatreskao u neku od žena. Naravno da se nijedna od njih ne bi udala za torbara. To bi bilo isto kao i da se udala za nekog iz Putujućeg naroda.” Egvena izvi obrvu i pogleda ga, a on ućuta.

„Posle toga, Fejna su ponovo odveli u Šajol Gul, a um mu je bio... prečišćen.“ Rand oseti mučninu zbog tona kojim je Aes Sedai to izgovorila. On je otkrivao više čak i od grimase na njenom licu. „Ono što je... osetio... bilo je koncentrisano i vraćeno u njega. Kada je došao u Dve Reke sledeče godine, mogao je da jasnije odredi svoje mete. Čak i Mračni nije mogao da pretpostavi da će torbar biti toliko precizan. Fejn je sa sigurnošću znao da je onaj koga traži jedan od njih trojice u Emondovom Polju.”

Perin zagunđa, a Met poče tiho da psuje. Nije ga zaustavilo čak ni Ninaevino streljanje pogledom. Agelmar ih radoznalo pogleda. Rand se samo blago naježi, i poče da razmišlja o tome. Mračni ga je tražio tri godine... tražio je njih. Znao je da bi zubi trebalo da mu cvokoću.

Moiraina nije dozvolila Metu da je prekine. Ona glasnije progovori, taman dovoljno da ga nadjača. „Kada se Fejn vratio u Lugard, Ba’alzamon mu se prikaza u snu. Fejn se unizio i izveo obrede zbog kojih biste ogluveli ako biste čuli i polovinu od toga. Time se još čvršće vezao za Mračnoga. Ono što se uradi u snovima može biti opasnije od onoga što se uradi kada ste budni.“ Rand se promeškolji na oštar pogled pun upozorenja kojim ga je pogledala, ali ona nije okončala priču. „Obećali su mu velike nagrade: vlast nad kraljevstvima posle Ba’alzamonove pobede. Bilo mu je rečeno da se vrati u Emondovo Polje i da označi trojicu koju je pronašao. Polutan će biti tamo i čekati ga s Trolocima. Sada znamo kako su Troloci stigli u Dve Reke. Mora da je postojao ogierski gaj i Kapija u Maneterenu.“

„Najlepši od svih“, reče Loijal, „izuzev onog u Tar Valonu.“ On je slušao pažljivo koliko i svi ostali. „Ogieri imaju drage uspomene na Maneteren.“ Agelmar nemo izgovori to ime, a obrve mu se začuđeno izviše. Maneteren.

„Lorde Agelmare“, reče Moiraina, „objasniću ti kako da pronađeš Kapiju Mafal Dadaranela. Mora biti zazidana i trebalo bi da postavite stražu pored nje. Niko ne sme da joj priđe. Poluljudi i dalje nisu proučili sve o Putevima, ali ta Kapija je južno odavde, na samo nekoliko sati od Fal Dare.“

Gospodar Fal Dare se strese kao da se budi iz sna. „Južno? Mir! To nam nije potrebno, Svetlost sijala na nas. Biće urađeno.“

„Da li nas je Fejn pratio kroz Puteve?“, upita Perini „Mora da jeste.“

Moiraina klimnu glavom. „Fejn bi pratio vas trojicu i u grob, zato što mora. Kada je Mirdraal pretrpeo poraz u Emondovom Polju, poveo je Fejna i Troloke za nama. Sen nije htela da dozvoli Fejnu da jaše s njom, iako je on mislio da bi trebalo da dobije najboljeg konja u Dve Reke i da jaše na čelu bande. Mirdraal ga je naterao da trči s Trolocima, a Troloke da ga nose kada su ga noge izdale. Pričali su tako da je on mogao da ih razume; svađali su se oko toga kako da ga skuvaju kada im ne bude više potreban. Fejn tvrdi da se okrenuo protiv Mračnoga pre no što su stigli do Tarena, ali njegova pohlepa za obećanim nagradama ponekad izađe na videlo.

Kada smo mi pobegli preko Tarena, Mirdraal je poveo Troloke do najbliže Kapije, u Maglenim planinama, i poslao Fejna preko reke. Mislio je tada da se oslobodio, ali druga Sen ga je pronašla pre no što je stigao do Baerlona. A ta Sen nije bila ljubazna kao prethodna. Naterala ga je da noćima spava zgrčen u troločkom loncu, kako bi ga podsetila na cenu neuspeha. Ta Sen ga je koristila sve do Šadar Logota. Fejn je tada već bio spreman da da Mirdraalu i rođenu majku, ako bi ga to oslobodilo. Ali Mračni nikada ne pušta rado nešto što je već uhvatio.

Ono što sam uradila tamo, kada sam poslala naše lažne tragove i mirise prema planinama, zavaralo je Mirdraale, ali ne i Fejna. Polutani mu nisu verovali. Nakon toga, vukli su ga za sobom na povocu. Kada je izgledalo da smo uvek malo ispred njih, bez obzira na to koliko oni jurili, neki od njih počeli su da mu veruju. To su bila četvorica koja su se vratila u Šadar Logot. Fejn tvrdi da je lično Ba’alzamon gonio Mirdraale.“

Agelmar prezrivo odmahnu glavom. „Mračni? Ha! Taj čovek ili laže ili je lud. Da je Srcokobnik na slobodi, do sada bismo svi bili mrtvi, ili nešto još i gore.“

„Fejn je govorio istinu, onako kako je on vidi“, reče Moiraina. „Mene nije mogao da prevari, iako je učinio mnogo toga. Rekao je: Ba’alzamon se pojavio poput treperavog plamena sveče. Nestajao i ponovo se pojavljivao, nikada dvaput na istom mestu. Njegove oči pekle su Mirdraale, a vatre njegovih usta pekle su nas.“

„Nešto je.“, reče Lan, „nateralo četiri Seni da odu tamo gde se plaše — u mesto koga se boje gotovo koliko srdžbe Mračnoga.“

Agelmar zastenja kao da ga je neko udario. Izgledao je bolesno.

„Bio je to sukob dva zla u ruševinama Šadar Logota“, nastavi Moiraina. „Pogano se borilo s izopačenim. Kada je Fejn govorio o tome, zubi su mu cvokotali i cvileo je. Mnogo Tro loka je palo tako što ih je proždrao Mašadar i druge spodobe, a tako je bilo i s Trolocima koji su držali Fejnov povodac. Pobegao je iz grada kao da je to bila Jama prokletstva u Šajol Gulu.

Fejn je tada mislio da je napokon slobodan. Nameravao je da beži sve dok Ba’alzamon više ne bi mogao ponovo da ga pronađe — na kraj sveta, ako treba. Zamislite njegov užas kada je otkrio da se prisila da vas traži nije smanjila. Umesto toga, bivala je snažnija i bolnija svakog dana. Nije mogao da jede, izuzev onoga na šta bi naleteo dok vas je pratio — bube i guštere koje je grabio u trku, polutrulo smeće koje bi iskopao po đubrištima usred noći — niti je mogao da stane sve dok ne bi pao od iscrpljenosti poput praznog džaka. A čim bi ponovo sakupio snagu da stoji, teralo ga je da ide dalje. Do trenutka kada je stigao u Kaemlin, bio je u stanju da oseti svoju lovinu, čak i kada je bila na milju daleko. Ovde, u ćelijama ispod ove odaje, ponekad bi digao glavu, i ne shvatajući šta radi. Gledao je u pravcu ove sobe.“

Rand iznenada oseti grebuckanje između plećki; izgledalo je kao da oseća Fejnove oči na sebi kroz sav taj kamen koji ih deli. Aes Sedai primeti njegovo nelagodno sleganje ramenima, ali neumoljivo nastavi.

„Ako je Fejn bio upola lud kada je stigao u Kaemlin, potonuo je još dublje kada je shvatio da su samo dvojica od onih koje je tražio bili tamo. Uslovili su ga da pronađe sve vas, ali nije mogao da uradi ništa drugo no da prati vas dvojicu. Govorio je o tome kako je vrištao kada se otvorila Kapija u Kaemlinu. On je jednostavno znao kako da je otvori, ali nije znao kako se to znanje našlo u njegovoj svesti. Šake su mu se same kretale i gorele Ba’alzamonovim vatrama kada je pokušao da ih zaustavi. Fejn je ubio vlasnika radnje koji je došao da vidi odakle tolika buka. On nije morao to da uradi, već je usmrtio čoveka iz zavisti što je taj mogao slobodno da izađe iz podruma, dok su njega noge neumitno nosile u Puteve.“

„Onda je Fejn bio taj koga si osetio da nas prati“, reče Egvena. Lan klimnu glavom. „Kako je onda uspeo da pobegne... Crnom vetru?“ Glas joj je drhtao. Zastala je da proguta knedlu. „Vetar nas je gotovo dohvatio kod Kapije.“

„I jeste i nije pobegao“, reče Moiraina. „Crni vetar ga je uhvatio — tvrdi da je razumeo glasove. Neki su ga pozdravili kao sebi bliskog; drugi su ga se bojali. Čim je Vetar obuhvatio Fejna pobegao je.“

„Svetlost nas sačuvala.“ Loijalov šapat grmeo je poput divovskog bumbara.

„Moli se da tako bude“, reče Moiraina. „Još mnogo toga nismo otkrili u vezi s Padanom Fejnom. Mnogo toga moram da saznam. Zlo je dublje i jače u njemu nego u bilo kom drugom čoveku koga sam srela. Može biti da je Mračni nešto učinio Fejnu, utisnuo neki deo sebe u njega, a možda čak i, ne znajući, neki deo svoje namere. Kada sam spomenula Zenicu sveta, Fejn je umukao, ali osetila sam da iza tog ćutanja on nešto krije. Da samo sada imam vremena! Ali ne možemo da čekamo.“

„Ako taj čovek nešto zna“, reče Agelmar, „izvući ću to iz njega.“ Na licu mu se videlo da nema milosti za Prijatelje Mraka. Glas mu je obećavao da neće sažaljevati Fejna. „Ako možeš da saznaš čak i deo onoga s čime ćeš se suočiti u Pustoši, to zavređuje jedan dan. Ljudi su gubili bitke zato što nisu znali namere svog neprijatelja.“

Moiraina uzdahnu i odmahnu glavom sa žaljenjem. „Moj lorde, da nam nije potrebna najmanje jedna noć dubokog sna pre no što se suočimo s Pustoši, pojahala bih dalje za sat, iako bi to značilo da rizikujem da me Troloci napadnu u mraku. Razmisli o onome što sam saznala od Fejna. Pre tri godine Mračnije morao da naredi da se Fejn dovede u Šajol Gul da bi ga dodirnuo, uprkos tome što je Fejn Prijatelj Mraka, posvećen tome u potpunosti. Pre godinu dana, Mračnije mogao da zapoveda Fejnu, Prijatelju Mraka, kroz snove. Ove godine Ba’alzamon prolazi kroz snove onih koji žive u Svetlosti, i pojavljuje se, iako s poteškoćama, u Šadar Logotu. Ne u telu, naravno, ali čak je i vizija misli Mračnoga i slika koja treperi i ne može da se održi daleko smrtonosnija opasnost svetu no sve troločke horde zajedno. Pečati na Šajol Gulu očajnički slabe, lorde Agelmare. Nema vremena.“

Agelmar pognu glavu pokazujući da se pokorava, ali kada ju je ponovo podigao, po načinu na koji je stisnuo usne videlo se da nije odustao. „Aes Sedai, mogu da prihvatim da u Tarvinovom procepu mi nećemo biti ništa više od diverzije ili čarke na ivici prave bitke. Dužnost vodi ljude tamo kuda treba, neumitno poput Šare, a ni jedna ni druga ne obećava da će nam ono što činimo doneti slavu. Ali naša čarka biće beskorisna, čak i ako pobedimo, u slučaju da ti izgubiš bitku. Ako kažeš da tvoja družina mora biti mala, ja kažem: u redu, ali molim te da se osiguraš koliko je u tvojoj moći da možeš da pobediš. Ostavi ove mladiće ovde, Aes Sedai. Kunem ti se da mogu da pronađem tri iskusna čoveka koji uopšte ne razmišljaju o slavi da ih zamene, dobre mačevaoce koji poznaju Pustoš gotovo koliko i Lan. Dozvoli mi da krenem na Procep znajući da sam učinio sve što je bilo u mojoj moći da ti pomognem da pobediš.“

„Moram da povedem njih, i nikoga drugog, lorde Agelmare“, nežno mu reče Moiraina. „Oni su ti koji će se boriti kod Zenice sveta.“

Agelmar razjapi usta i zgranuto pogleda Randa, Meta i Perina. Gospodar Fal Dare iznenada ustuknu, dok mu je ruka nesvesno pošla ka maču koji nikada nije nosio unutar tvrđave. „Oni nisu... Ti ne pripadaš Crvenom Ađahu, Moiraina Sedai, ali čak ni ti svakako ne bi...“ Znoj iznenada zablista na njegovoj obrijanoj glavi.

„Oni su ta ’veren” reče Moiraina smirujući ga. „Šara se tka oko njih. Mračni je već pokušao da ih ubije, i to više no jednom. Trojica ta ’verena najednom mestu dovoljni su da promene život oko sebe jednako sigurno kao što vrtlog menja putanju slamčice. Kada je to mesto Zenica sveta, Šara bi mogla čak i da utka samog Oca laži u sebe i da ga ponovo učini bezopasnim.“

Agelmar prestade da traži svoj mač, ali i dalje je gledao Randa i ostale s podozrenjem. „Moiraina Sedai, ako ti kažeš da jesu, onda jesu, ali ja to ne mogu da vidim. Seljačići. Da li si sigurna, Aes Sedai?“

„Stara krv“, reče Moiraina, „grana se poput reke koja se deli na hiljadu puta po hiljadu potočića, ali ponekad se ti potočići spoje kako bi ponovo stvorili reku. Stara krv Maneterena, snažna i čista, nalazi se u gotovo svoj trojici. Možeš li da ne veruješ u snagu krvi Maneterena, lorde Agelmare?“

Rand pogleda popreko Aes Sedai. Skoro svoj trojici. Rizikovao je i pogleda Ninaevu; ona se ponovo okrenula i da gleda i da sluša, iako je i dalje izbegavala da pogleda Lana. Uhvatio je njen pogled. Ninaeva odmahnu glavom; ona nije rekla Aes Sedai da on nije rođen u Dve Reke. Šta li to Moiraina zna?

„Maneteren“, Agelmar polako reče, klimajući glavom. „Neću sumnjati u tu krv.“ A onda brzo dodade: „Točak nam donosi čudna vremena. Seljačići nose čast Maneterena u Pustoš. A opet, ako je neka krv u stanju da zada smrtonosan udarac Mračnome, onda je to krv Maneterena. Biće kako želiš, Aes Sedai.“ „Onda, hajdemo u sobe“, reče Moiraina. „Moramo da pođemo sa suncem, jer nemamo vremena. Mladići moraju da spavaju u mojoj blizini. Ima suviše malo vremena pre bitke da bismo dopustili Mračnome da ih još jednom napadne. Suviše malo vremena.“

Rand oseti da ga posmatra, i njega i njegove prijatelje, odmeravajući njihovu snagu. Stresao se. Suviše malo vremena.

Загрузка...