21 Slušati vetar

Sunčeva svetlost koja je lagano plovila preko reke Arinel probila se do udoline, nedaleko od rečne obale, gde je Ninaeva sedela oslonjena o stablo mladog hrasta, dišući duboko u snu. Njen konj spavao je kako to konji i čine, spuštene glave i ukočenih nogu. Uzde su bile obmotane oko njenog zgloba. Kada su zraci sunca pali na konjske kapke, životinja je otvorila oči i podigla glavu, povukavši uzde. Ninaeva se probudila i trgla.

Za trenutak gledala je iznenađeno ne znajući gde je, a onda se osvrnula oko sebe mahnito kada se setila. Ali, videla je samo drveće, svog konja i tepih od starog suvog lišća preko udoline. U najdubljoj tmini, nekoliko prošlogodišnjih senorukih pečurki raslo je zbijeno ukrug na palom drvetu.

„Svetlost te sačuvala, ženo“, promrmljala je opuštajući se, „ako ne možeš da ostaneš budna jednu noć.“ Odveza uzde i protrlja svoj zglob dok je ustajala. „Mogla si da se probudiš u troločkom loncu.“

Suvo lišće šuštalo je dok se pela do oboda udoline i provirila preko ivice. Između nje i reke bilo je samo nekoliko jasenova. Izgledali su mrtvo zbog ispucale kore i golih grana. Iza njih tekla je široka plavozelena voda. Pusta. Bez ičega na njoj. Razbacane grupice četinara, vrba i jela šarale su suprotnu obalu i činilo se da je tamo bilo manje drveća no ovde. Ako su tamo Moiraina ili neko od mladeži, bili su dobro skriveni. Naravno, nije bilo razloga da pređu, ili pokušaju da pređu tu gde je ona bila. Mogli su biti bilo gde deset milja uz reku ili niz nju. Ako su uopšte i živi posle prošle noći.

Skliznula je u udolinu, besna na sebe što je to pomislila. Čak ni Zimska noć, niti bitka pre Šadar Logota nisu je pripremili za prošlu noć, za ono, Mašadar. Sve to panično galopiranje, pitajući se da li je još neko živ ili kada će se suočiti sa Seni ili Trolokom. Čula je Troloke kako reže i zavijaju u daljini i drhtavi krici troločkih rogova smrzli su je više od vetra, ali sem onog prvog susreta u ruševinama, videla ih je samo jednom, i to kada je izašla iz grada. Oko desetak njih kao da su iskočili iz zemlje na manje od trideset hvati ispred nje. Jurnuli su ka njoj u istom trenutku, zavijajući i vičući dok su mahali kukama na motkama. Ali dok je okretala konja, zaćutali su i podigli gubice da onjuše vazduh. Gledala je, suviše zapanjena da bi bežala, kako joj okreću leđa i nestaju u mraku. To je bilo najstrašnije od svega.

„Poznaju miris onih koje jure“, rekla je svom konju dok je stajala u udolini, „a to nisam ja. Izgleda da je Aes Sedai u pravu, Pastir noći je progutao.“

Odlučivši, krenula je niz reku i povela konja za sobom. Kretala se lagano, posmatrajući oprezno šumu; to što je Troloci nisu hteli sinoć ne znači da će je pustiti ako ponovo naleti na njih. Tlo ispred sebe posmatrala je još pažljivije no šumu. Ako su ostali tokom noći prešli reku, trebalo bi da vidi neki trag koji bi mogao da joj promakne na konju. Možda će ih čak i sresti na rečnoj obali. Ako ne nađe ni jedno ni drugo, reka će je odvesti na kraju do Belog Mosta, a od Belog Mosta put vodi za Kaemlin i do Tar Valona, ako treba.

Sama ta zamisao skoro da je bila dovoljna da je obeshrabri. Pre ovoga, kao i momci, nije išla dalje od Emondovog Polja. I Tarenska Skela delovala joj je neobično. Baerlon bi je zadivio da se nije onako rešila da pronađe Egvenu i ostale. Ali nije dozvolila da to umanji njenu odlučnost. Pre ili posle, pronaći će Egvenu i momke. Ili pronaći način da Aes Sedai odgovara za ono što im se desilo. Jedno ili drugo, zaklela se.

Nailazila je povremeno na tragove, mnoštvo njih, ali obično ni uz najveći napor nije mogla da odredi da li su oni koji su ih načinili tragali, jurili ili bežali. Neke su načinile čizme koje su mogle biti ljudske i troločke. Drugi su bili otisci papaka, poput kozjih ili volovskih; to su sigurno bili Troloci. Ali nijednom nije naišla na jasan znak za koji bi sa sigurnošću mogla da kaže da je došao od onih koje je tražila.

Prešla je možda četiri milje kada joj je vetar doneo miris dima. Dolazio je odnekud nizvodno, i ne toliko daleko, pomislila je. Oklevala je samo na trenutak pre no što je vezala svog konja za stablo jele, podalje od reke u malom gustom gaju četinara, koji je trebalo da sakrije životinju. Dim je mogao da ukazuje na Troloke, ali jedini način na koji je mogla to da sazna bio je da pogleda. Pokušala je da ne razmišlja čemu bi Trolocima služila vatra.

Pognuvši se, klizila je od drveta do drveta, proklinjući u sebi suknje koje je morala da zadigne. Haljine nisu pravljene za šunjanje. Usporila je kada je čula konja, a kada je konačno provirila oprezno iza jasenovog stabla, sa svog crnog bojnog ata na maloj čistini pored obale silazio je Zaštitnik. Aes Sedai sedela je na brvnu pored slabe vatre, na kojoj je kotlić vode upravo počeo da ključa. Iza nje je njena bela kobila probirala među retkim korovom. Ninaeva se nije pomerala.

„Svi su otišli“, izjavi Lan sumorno. „Četiri Polutana krenula su prema jugu otprilike dva sata pre zore, koliko mogu da procenim — oni ne ostavljaju mnogo tragova za sobom — ali Troloci su nestali. Čak i leševi, a Troloci ne nose svoje mrtve. Sem ako nisu gladni.“

Moiraina je bacila šaku nečega u ključalu vodu i sklonila kotlić s vatre. „Možemo uvek da se nadamo da su se vratili u Šadar Logot i pocrkali tamo, ali nekako sumnjam u to.“

Divni miris čaja dospeo je do Ninaeve. Svetlosti, samo da mi stomak ne zakrči.

„Nema traga momcima, niti bilo kome od ostalih. Isuviše je izgaženo da bi se bilo Šta razaznalo.“ Ninaeva se nasmešila u svom zaklonu; Zaštitnikov neuspeh delom je opravdavao njen. „Ali ovo drugo je važno, Moiraina“, nastavi Lan namršteno. Odmahnuo je kada mu je Aes Sedai ponudila čaj i počeo da korača gore-dole ispred vatre, s jednom šakom na balčaku dok je njegov plašt menjao boje kako se on okretao. „Mogu da prihvatim Troloke u Dve Reke, čak i stotinu Troloka. Ali ovo? Mora da ih je bilo skoro hiljadu u jučerašnjem lovu na nas.“

„Imali smo sreće što nisu svi ostali da pretraže Šadar Logot. Mirdraali mora da su pretpostavljali da ćemo se tu sakriti, ali su se bojali i da se vrate u Šajol Gul, a da ne provere makar i najmanju mogućnost. Mračni nikada nije bio milosrdan gospodar.“

„Nemoj da izvrdavaš. Znaš o čemu pričam. Ako je tih hiljadu bilo ovde, zašto onda nisu bili u Dve Reke? Postoji samo jedan odgovor. Poslati su tek nakon što smo prešli Taren, kada je postalo jasno da jedan Mirdraal i stotinu Troloka nisu više dovoljni. Kako? Kako su poslati? Ako hiljadu Troloka može da dođe ovako daleko od Pustoši na jug, tako brzo, neprimetno — a da ne spominjem da su istim putem i otišli — da li deset hiljada može biti poslato u srce Saldeje, ili Arafela, ili Šienara? Za godinu dana Krajine bi mogle biti pregažene.“

„Čitav svet mogao bi biti pregažen za pet ako ne pronađemo one momke“, reče Moiraina jednostavno. „To i mene brine, ali nemam odgovora. Staze su zatvorene, a još od Vremena ludila nije bilo Aes Sedai dovoljno moćne da Putuje. Sem ako jedan od Izgubljenih nije na slobodi — Svetlost dala da nije tako sada, niti ikada — nema nikoga ko to može. U svakom slučaju, mislim da ni svi Izgubljeni zajedno ne bi mogli da premeste hiljadu Troloka. Hajde da se pozabavimo nevoljama koje sada imamo; sve ostalo mora da čeka.“

„Momci.“ To nije bilo pitanje.

„Nisam sedela besposleno dok tebe nije bilo. Jedan je preko reke i živ. Što se druge dvojice tiče, bio je nejasan trag nizvodno, ali izbledeo je dok sam ga pronašla. Veza je nestala satima pre no što sam počela potragu.“

Skupljena iza drveta, Ninaeva se namrštila zbunjeno.

Lan je prestao da se šeta. „Misliš da ih je uhvatio Polučovek koji ide na jug?“

„Možda.“ Moiraina je sipala sebi šolju čaja pre no što je nastavila. „Ali neću prihvatiti mogućnost da su mrtvi. Ne mogu. Ne usuđujem se. Znaš koliki je ulog. Moram imati te mladiće. Pretpostavljam da će ih Šajol Gul tražiti. Prihvatam otpor unutar Bele kule, čak i od Amirlin. Ima uvek Aes Sedai koje priznaju samo jedno rešenje. Ali...“ Spustila je iznenada svoju šolju i ispravila se namrštena. „Ako paziš previše na vuka“, promrmljala je, „miš će te ujesti za nogu.“ Pogledala je pravo u drvo iza koga se Ninaeva krila. „Gazdarice al’Mera, možeš da izađeš sada, ako želiš.“

Ninaeva je ustala, otresajući žurno opalo lišće sa svoje haljine. Lan se okrenuo prema drvetu čim su se Moirainine oči pomerile; mač mu je bio u ruci pre no što je izgovorila Ninaevino ime. Sada ga je vratio u kanije snažnije no što je to morao. Njegovo lice bilo je skoro bezizražajno kao i uvek, ali Ninaevi se učinilo da je videla trunčicu samoprekora oko njegovih usta. Osetila je talas zadovoljstva; bar Zaštitnik nije znao da je ona tu.

Doduše, zadovoljstvo je trajalo samo tren. Uhvatila je Moirainu pogledom i krenula prema njoj odlučno. Želela je da ostane staložena i smirena, ali njen glas podrhtavao je od besa. „U šta si uplela Egvenu i momke? U kakvim prljavim spletkama Aes Sedai nameravaš da ih iskoristiš?“

Aes Sedai je podigla svoju šolju i smireno srkutala čaj. Kada se Ninaeva približila, doduše, Lan je podigao ruku da joj prepreči put. Pokušala je da skloni tu prepreku i iznenadila se kada se Zaštitnikova ruka nije pomerila ništa više no što bi to hrastova grana učinila. Ona nije bila nejaka, ali njegovi mišići bili su kao gvožđe.

„Čaj?“, ponudi je Moiraina.

„Ne, ne želim čaj. Ne bih pila tvoj čaj ni da umirem od žeđi. Nećeš koristiti nikoga iz Emondovog Polja u svojim prljavim Aes Sedai zaverama.“

„Ti baš i nisi u položaju da zameraš, Mudrosti.“ Moirainu je više interesovao njen vreli čaj no sve što je Ninaeva govorila. „Ti sama možeš da koristiš Jednu moć, na neki način.“

Ninaeva je gurnula Lanovu ruku ponovo; još uvek se nije pomerala. Odluči da ne obraća pažnju na nju. „Zašto ne bi rekla i da sam Trolok?“

Moirainin osmeh bio je tako znalački da je Ninaeva poželela da je udari. „Da li misliš da mogu da stojim licem u lice sa ženom koja može da dodirne Istinski izvor i usmerava Jednu moć, iako povremeno, a da ne znam Šta je? Baš kao što si ti osetila mogućnost u Egveni. Šta misliš, kako sam znala da si iza onog drveta? Da nisam bila usmerena na druge stvari, znala bih istog trenutka kada si se približila. Ti svakako nisi Trolok, budući da bih osetila zlo Mračnoga. Dakle, Šta ja to osećam, Ninaeva al’Mera, Mudrosti Emondovog Polja i korisniče Jedne moći koji to ne zna?“

Lan je posmatrao Ninaevu na način koji joj se nije dopadao; delovao joj je iznenađeno i zamišljeno, mada se ništa nije promenilo u izrazu oko njegovog lica ili očiju. Egvena je bila posebna; uvek je to znala. Egvena bi bila dobra Mudrost. Rade zajedno, pomislila je, pokušavaju da me uznemire. „Neću više da slušam. Ti...“

„Moraš da slušaš“, reče Moiraina čvrsto. „Sumnjala sam u Emondovom Polju čak i pre no što sam te srela. Ljudi su mi pričali kako je uznemirena bila Mudrost zato što nije predvidela tešku zimu i kasno proleće. Rekli su mi kako je dobra u predviđanju vremena i stanja useva. Rekli su mi kako su čudesni njeni lekovi, kako ponekad leči povrede koje bi trebalo da obogalje ljude, tako dobro da jedva da ima ožiljka, a kamoli šepanja ili trzaja. Jedino loše što sam čula o tebi bilo je od nekolicine koji su mislili da si premlada za takvo zvanje, a to je samo pojačalo moje sumnje. Toliko veštine, a tako mlada.“

„Gazdarica Baran naučila me je dobro.“ Pokušala je da gleda Lana, ali još uvek joj je bilo nelagodno zbog Moiraininog pogleda, tako da je odlučila da gleda iznad glave Aes Sedai, u reku. Kako se selo usuđuje da tračari pred strankinjom! „Ko je rekao da sam premlada?“, upita.

Moiraina se nasmešila, odbijajući da promeni temu. „Za razliku od većine žena koje tvrde da slušaju vetar, ti to zaista možeš, ponekad. Oh, to nema nikakve veze sa vetrom, naravno. Tiče se Vazduha i Vode. To nije nešto što je trebalo da naučiš; to ti je urođeno, baš kao što je urođeno i Egveni. Ali ti si naučila da se izboriš sa time, što ona tek treba da savlada. Dva minuta nakon što sam te srela, znala sam. Sećaš li se kako sam te iznenada upitala da li si ti Mudrost? Šta misliš, zašto? Ni po čemu se ne razlikuješ od bilo koje druge lepe mlade žene koja se sprema za proslavu. Očekivala sam nekoga upola starijeg od tebe, iako sam tražila mladu Mudrost.“

Ninaeva se sećala tog susreta isuviše dobro; ova žena, sigurnija u sebe nego bilo koja u Ženskom krugu, u haljini lepšoj od bilo koje koju je ikada videla, obraćala joj se kao detetu. A onda je Moiraina trepnula odjednom, kao da je iznenađena, i iz vedra neba upitala...

Ovlažila je usne koje su se odjednom osušile. Oboje su je gledali: Zaštitnikovo lice bilo je bezizražajno poput kamena, lice Aes Sedai saosećajno, ali pomno. Ninaeva je odmahnula glavom. „Ne! Ne, to je nemoguće. Znala bih. Samo pokušavaš da me prevariš i neće ti uspeti.“

„Naravno da ne znaš“, reče Moiraina smireno. „Zašto bi čak i sumnjala? Čitavog života znaš za slušanje vetra. U svakom slučaju, pre bi čitavom Emondovom Polju rekla da si Prijatelj Mraka no što bi priznala sebi, čak i u najdubljim krajevima tvog uma, da imaš bilo Šta sa Jednom moći ili sa užasnim Aes Sedai.“ Smeh je zaigrao preko Moiraininog lica. „Ali ja ti mogu reći kako je sve počelo.“

„Ne želim više da slušam tvoje laži“, reče Ninaeva, ali Aes Sedai je nastavila ne obazirući se.

„Možda pre osam ili deset godina — doba se razlikuje, ali dešava se uvek u mladosti — bilo je nešto što si želela više od svega na svetu, nešto što ti je bilo potrebno. I to si i dobila. Grana koja je pala iznenada tako da si mogla da se izvučeš iz bare umesto da se udaviš. Prijatelj ili ljubimac koji je ozdravio kada su svi mislili da će umreti.

Nisi osećala ništa posebno u to vreme, ali nedelju ili desetak dana kasnije prvi put si odgovorila na doticanje Istinskog izvora. Možda groznica ili prehlada koja se pojavila iznenada i smestila te u krevet, a onda je nestala posle nekoliko sati. Nijedan od odgovora, a oni se razlikuju, ne traje više od nekoliko sati. Glavobolja, otupljenost i ushićenje, sve pomešano. Nepotrebni rizici ili usplahirenost. Vrtoglavice, spoticanja ili teturanja kad god pokušaš da se pomeriš, kada nisi mogla da sročiš rečenicu a da ne promumlaš polovinu reči. Ima i drugih. Da li se sećaš?“

Ninaeva je sela zanemoćalo na zemlju. Noge je nisu držale. Sećala se, ali odmahnula je glavom. Mora da je u pitanju slučajnost. Ili se Moiraina raspitivala u Emondovom Polju više no što je očekivala. Aes Sedai je postavljala vrlo mnogo pitanja. Mora da je to. Lan joj je ponudio ruku, ali ona je nije ni videla.

„Nastaviću“, reče Moiraina kada je Ninaeva nastavila da ćuti. „Upotrebila si Moć da Izlečiš ili Perina ili Egvenu u nekom trenutku. Bliskost se razvija. Možeš da osetiš prisustvo nekoga koga si Izlečila. U Baerlonu si došla pravo u Jelena i lava, iako to nije najbliža gostionica kapiji kroz koju si ušla. Od ljudi iz Emondovog Polja samo su Perin i Egvena bili u gostionici kada si stigla. Da li je to bio Perin ili Egvena? Ili oboje?“

„Egvena“, promumlala je Ninaeva. Uvek je uzimala zdravo za gotovo što može ponekad da kaže ko joj se približava, čak iako ga ne vidi; sve do sada nije shvatala da je to uvek bio neko kod koga su njeni lekovi doneli skoro čudesno poboljšanje. A uvek je znala kada će lečenje uspeti preko svih očekivanja, uvek je osećala sa sigurnošću kada će usevi biti izuzetno obilati, ili da će kiše poraniti ili okasniti. Mislila je da tako i treba da bude. Sve Mudrosti ne mogu da slušaju vetar, ali najbolje mogu. To je gazdarica Baran uvek govorila, baš kao što je govorila da će Ninaeva biti jedna od najboljih.

„Imala je reumatsku groznicu.“ Glava joj je bila pognuta i govorila je prema zemlji. „Bila sam još uvek učenica kod gazdarice Baran. Ostavila me je da pazim na Egvenu. Bila sam mlada i nisam znala da je Mudrost upravljala svime. Užasno je gledati reumatsku groznicu. Dete je bilo mokro od znoja. Ječala je i uvijala se, sve dok nisam razumela zašto ne čujem kako joj kosti pucaju. Gazdarica Baran mi je rekla da će groznica proći kroz dan, ili dva najviše, ali ja sam mislila da je samo ljubazna. Mislila sam da Egvena umire. Pazila sam ponekad na nju kada je bila mala — kada je njena majka bila zauzeta — i počela sam da plačem zato što ću gledati kako umire. Kada se gazdarica Baran vratila sat kasnije, groznica je nestala. Bila je iznenađena, ali vrtela se više oko mene nego oko Egvene. Uvek sam mislila da je verovala da sam dala detetu nešto i da sam bila isuviše preplašena da to priznam. Uvek sam mislila da pokušava da me uteši, da bude sigurna da znam da nisam povredila Egvenu. Nedelju dana kasnije pala sam na pod u njenoj dnevnoj sobi, izgarajući i drhteći naizmenično. Strpala me je u krevet, ali sve je nestalo do večere.“

Uhvatila se za glavu kada je završila. Aes Sedai je izabrala dobar primer, pomislila je, Svetlost je spalila! Koristiti Moć kao Aes Sedai. Prljavi Prijatelj Mraka od Aes Sedai!

„Imala si mnogo sreće“, reče Moiraina i Ninaeva se ispravi. Lan se udaljio kao da ga se ne tiče ono o čemu su pričale i poče da skida Mandarbovo sedlo, ne gledajući ih uopšte.

„Sreće!“

„Uspela si da stekneš grubu kontrolu nad Moći, mada je doticanje Istinskog izvora još uvek nasumično. Da nisi, na kraju bi te ubila. Kako stvari stoje, po svoj prilici, ubiće Egvenu ako je zaustaviš da ne ode u Tar Valon.“

„Ako sam ja naučila da je kontrolišem...“ Ninaeva proguta knedlu. Bilo je to kao da je ponovo priznala da može da radi ono što je Aes Sedai rekla. „Ako sam ja naučila da je kontrolišem, može i ona. Nema potrebe da ide u Tar Valon i da se upliće u tvoje spletke.“

Moiraina je polako odmahnula glavom.

„Aes Sedai traže devojke koje mogu da dodirnu Istinski izvor neusmerene, podjednako istrajno kao što tragamo za muškarcima koji to mogu. Nije u pitanju želja da nas bude više — ili barem, ne samo to — niti je u pitanju strah da će te žene zloupotrebiti Moć. Gruba kontrola nad Moći koju mogu da steknu, ako ih Svetlost obasja, retko kada je dovoljna da naprave veliku štetu, pogotovu što je pravi dodir Izvora van njihove kontrole bez učitelja i dolazi samo nasumično. I naravno, one ne pate od ludila koje nagoni muškarce na zle i izopačene stvari. Mi želimo da ih spasemo — one koje nikada ne uspeju da steknu nikakvu kontrolu.“

„Groznica i drhtavica koje sam imala ne bi mogle nikoga da ubiju“, bila je uporna Ninaeva. „Ne tokom tri ili četiri sata. Patila sam i od drugih stvari, a ni one ne bi mogle da ubiju. Sem toga, prestale su posle nekoliko meseci. Šta s tim?“

„To su bili samo odgovori“, reče Moiraina strpljivo. „Svaki put odgovor se približava pravom dodiru Izvora, sve dok se te dve stvari ne dese skoro u isto vreme. Posle toga nema više odgovora koji se mogu videti golim okom, ali to je kao da je sat počeo da otkucava. Godinu. Dve. Znala sam jednu ženu koja je izdržala pet godina. Od svake četiri koje imaju urođenu sposobnost kao ti i Egvena, tri umru ako ih ne pronađemo i obučimo. To nije tako užasna smrt kao kada muškarci umiru, ali nije ni lepa, ako uopšte smrt može da se nazove tako. Grčevi. Vrištanje. Traje danima, a kada jednom počne, ne postoji ništa što se može uraditi da bi se to zaustavilo. Ni od strane svih Aes Sedai u Tar Valonu zajedno.“

„Lažeš. Postavljala si sva ta pitanja u Emondovom Polju. Saznala si za Egveninu groznicu, za moju groznicu i drhtavicu, sve to. Sve si ovo izmislila.“

„Znaš da nisam“, reče Moiraina nežno.

Nevoljno, nevoljnije od ičega što je učinila u životu, Ninaeva je klimnula. Bio je to poslednji tvrdoglavi napor da porekne ono što je jasno, a u tome nije bilo ničeg dobrog, ma koliko stvari bile neprijatne. Prva učenica gazdarice Baran umrla je kako je Aes Sedai opisala kada se Ninaeva još igrala s lutkama, a bila je tu i ona mlada žena u Devonovom Jahanju pre samo nekoliko godina. I ona je bila učenica Mudrosti. Mogla je da sluša vetar.

„Mislim da imaš veliki potencijal“, nastavila je Moiraina. „Uz obuku mogla bi da postaneš čak i moćnija od Egvene, a verujem da bi ona mogla postati jedna od najmoćnijih Aes Sedai vekovima unazad.“

Ninaeva je ustuknula od Aes Sedai kao od otrovnice. „Ne! Neću da imam ništa sa...“ Sa čime? Sobom? Pogurila se i izgovorila oklevajući: „Zamolila bih te da ne pričaš nikom o ovome. Molim te?“ Ta reč joj je zastala u grlu. Više bi volela da su se Troloci pojavili no što je bila prisiljena da kaže molim ovoj ženi. Ali Moiraina je samo klimnula odsutno i nešto od njene hrabrosti se vratilo. „Ovo ne objašnjava Šta će ti Rand, Met i Perin.“

„Mračni ih želi“, odgovori Moiraina. „Ako Mračni želi nešto, ja se borim protiv toga. Da li može postojati jednostavniji razlog, ili bolji?“ Popila je svoj čaj, gledajući Ninaevu preko ruba šolje. „Lane, moramo da pođemo. Prema jugu, mislim. Bojim se da Mudrost neće ići s nama.“

Ninaeva skupi usne kada je čula kako je Aes Sedai rekla Mudrost. Zvučalo je kao da govori kako Ninaeva okreće leđa velikim stvarima zarad nečeg tričavog. Ne želi da pođem. Pokušava da me razbesni tako da se vratim kući i ostavim ih same s njom. „Oh, da. Idem s vama. Ne možete da me sprečite.“

„Niko neće ni pokušati da te spreči“, reče Lan kada im se pridružio. Prosuo je čaj iz kotlića preko vatre i prodžarao pepeo štapom. „Deo Šare?“, upita Moirainu.

„Možda“, odgovorila je zamišljeno. „Trebalo je da razgovaram ponovo sa Min.“

„Vidiš, Ninaeva, možeš slobodno da pođeš s nama.“ Bilo je malo oklevanja u načinu na koji je Lan izgovorio njeno ime — nagoveštaj neizgovorenog „Sedai“ posle njega.

Ninaeva se nakostrešila, shvatajući to kao ruganje. Nakostrešila se i zbog načina na koji su razgovarali pred njom o stvarima o kojima nije ništa znala, a da nisu bili toliko ljubazni ni da ih objasne, ali nije htela da im pruži to zadovoljstvo da ih pita.

Zaštitnik je pripremao njihov polazak. Njegovi odmereni pokreti bili su tako sigurni i brzi da je odmah završio. Bisage, ćebad... Sve je bilo povezano iza sedala Mandarba i Aldieb.

„Dovešću tvog konja“, rekao je Ninaevi kada je završio s poslednjom kopčom na sedlu.

Krenuo je uz obalu. Mogla je ipak da se malo osmehne. Nakon toga da je nije opazio dok ga je posmatrala, on će pokušati da pronađe njenog konja bez pomoći. Shvatiće da ona ostavlja malo tragova kada se šunja. Biće zadovoljstvo da se vrati praznih šaka.

„Zašto prema jugu?“, upita Moirainu. „Čula sam kako kažeš da je jedan od momaka preko reke. I kako to znaš?“

„Dala sam svakom od momaka novčić. To je stvorilo neku vrstu veze između njih i mene. Sve dok su živi i imaju te novčiće kod sebe, moći ću da ih pronađem.“ Ninaeva pogleda u pravcu kuda je Zaštitnik otišao, ali Moiraina je odmahnula glavom. „Ne tako. Dozvoljava mi samo da otkrijem da li su još uvek živi i da ih pronađem ako se razdvojimo. Korisno u ovom slučaju, zar ne?“

„Ne sviđa mi se ništa što povezuje tebe s bilo kime iz Emondovog Polja“, reče Ninaeva tvrdoglavo. „Ali ako će pomoći da ih pronađemo...“

„Hoće. Pokupila bih najpre mladića preko reke, da mogu.“ Za trenutak, nemoć je obojila glas Aes Sedai. „Udaljen je samo nekoliko milja od nas. Ali nemam vremena za to. Trebalo bi da stigne bezbedno do Belog Mosta sada kada su Troloci otišli. Možda sam potrebnija dvojici koja su pošla niz reku. Izgubili su svoje novčiće, a Mirdraali ih ili gone, ili pokušavaju da nas sve presretnu kod Belog Mosta.“ Uzdahnula je. „Moram da se postaram najpre za najhitnije.“

„Mirdraali su ih možda... možda ubili“, reče Ninaeva.

Moiraina je odmahnula glavom skoro neprimetno, odbacujući tu pomisao kao da je bila isuviše beznačajna da bi se o njoj razmišljalo. Ninaevine usne su se skupile. „Gde je, onda, Egvena? Nju nisi čak ni spomenula.“

„Ne znam“, priznala je Moiraina, „ali nadam se da je na sigurnom.“

„Ne znaš? Nadaš se? Toliko si pričala o spasavanju njenog života tako što ćeš je odvesti u Tar Valon, a ona bi mogla biti mrtva, što se tebe tiče!“

„Mogla bih da je potražim i dam Mirdraalima više vremena pre no što stignem da pomognem dvojici mladića koji su pošli na jug. Njih Mračni želi, ne nju. Neće se truditi oko Egvene, sve dok njihov pravi plen ne bude uhvaćen.“

Ninaeva se setila susreta sa Trolocima, ali odbila je da prizna razumnost onoga što je Moiraina rekla. „Dakle, najbolje što imaš da ponudiš jeste da je možda živa, ako je imala sreće. Živa, možda sama, preplašena, možda čak i povređena, danima udaljena od najbližeg sela ili bilo kakve pomoći sem nas. A ti nameravaš da je ostaviš.“

„Takođe može biti na sigurnom s momkom preko reke. Ili na putu ka Belom Mostu s drugom dvojicom. U svakom slučaju, ovde nema više Troloka koji bi joj pretili, a ona je jaka, pametna i sasvim sposobna da sama pronađe put do Belog Mosta, ako treba. Da li bi radije ostala zbog mogućnosti da je njoj možda potrebna pomoć, ili želiš da pokušaš da pomogneš onima za koje znamo da im je pomoć sigurno potrebna? Da li želiš da počnem da tragam za njom i pustim momke — i Mirdraale koji ih sigurno progone — da odu? Ma koliko se nadala da je Egvena na sigurnom, Ninaeva, ja se borim protiv Mračnoga i za sada to određuje moj put.“

Moiraina je bila smirena sve vreme dok je izlagala užasne mogućnosti; Ninaeva je poželela da vrisne na nju. Boreći se protiv suza, okrenula je lice dalje od Aes Sedai, kako ona ne bi mogla da ih vidi. Svetlosti, Mudrost treba da se stara za sve svoje ljude. Zašto ja moram da učinim ovaj izbor?

„Evo Lana“, reče Moiraina dok je ustajala i nameštala svoj plašt oko ramena.

Kada je Zaštitnik izveo njenog konja iz šumarka, za Ninaevu je to bilo samo malo razočaranje. Ali opet, usne su joj se stanjile kada joj je pružio uzde. Vratilo bi joj se malo hrabrosti da je videla makar i trag likovanja na njegovom licu umesto te neizdržive kamene smirenosti. Razrogačio je oči kada je video njeno lice, a ona mu okrenu leđa da obriše suze sa obraza. Kako se usuđuje da se ruga mojim suzama!

„Ideš li, Mudrosti?“, upita Moiraina hladno.

Poslednji put pogledala je ka šumi, pitajući se da li je Egvena tamo negde, pre no što je s tugom uzjahala. Lan i Moiraina bili su već u svojim sedlima, terajući konje prema jugu. Sledila ih je ukočenih leđa, nije htela da dozvoli sebi da se osvrne; umesto toga gledala je u Moirainu. Aes Sedai je bila tako uverena u svoju moć i namere, mislila je Ninaeva, ali ako ne budu pronašli Egvenu i momke, sve njih žive i zdrave, ni sva njena moć neće je sačuvati. Ni sva njena Moć. Mogu da je koristim, ženo! Sama si tako rekla. Mogu da je koristim protiv tebe!

Загрузка...