27 Sklonište od oluje

Perin se brinuo zbog toga što su s Tuata’anima provodili dane krajnje opušteno na putu ka jugoistoku. Putujući narod nije razumeo žurbu; oni nikada nisu žurili. Šarena kola nisu ujutru kretala sve dok sunce nije bilo prilično iznad obzorja, a zaustavljali bi se i usred popodneva ako bi naišli na prijatno mesto. Psi su trčkali pored kola, a često i deca. Nije bilo teško da ih prate. Svaki predlog o tome kako bi mogli putovati dalje ili brže, nailazio je na smeh ili možda na: „Ah, ali da li bi terao jadne konje da rade tako naporno?“ Bio je iznenađen što se Elijas nije slagao s njim. On nije hteo da se vozi na kolima — više je voleo da hoda, ponekad i da trči na čelu povorke — ali nikada nije predložio da krenu ili da požure.

Neobični bradati čovek u svojoj čudnoj kožnoj odeći tako se razlikovao od nežnih Tuata’ana da je uvek štrčao kad god bi išao među kolima. Čak i sa suprotnog kraja logora bilo je nemoguće pobrkati Elijasa s nekim iz Naroda, i to ne samo zbog odeće. Elijas se kretao lenjom skladnošću vuka, još više naglašenom kožama koje je nosio i svojom krznenom kapom. Zračio je opasnošću tako prirodno, poput vatre koja isijava toplotu, i bio je u oštroj suprotnosti sa Putujućim narodom. Pripadnici Naroda bili su lakonogi, i mladi i stari. Nije bilo pretnje u njihovim skladnim pokretima, samo radosti. Deca su se jurila okolo, radosna prosto zbog toga što se kreću. Ali među Tuata’anima, i sedobradi muškarci i starice koračali su lako. Hodali su dostojanstveno, kao da plešu, i nisu bili ništa manje srećni zbog toga. Svi iz Naroda izgledali su kao da će svakog trenutka zaplesati, čak i kada su bili mirni — i u onim retkim trenucima kada nije bilo muzike u logoru. Violine i flaute, dulčimere i bubnjevi čuli su se oko kola gotovo uvek, i u logoru i u pokretu. Radosne, razigrane, nasmejane, tužne pesme; ako je bilo ikog budnog u logoru, obično se čula muzika.

Elijasa su susretali sa prijateljskim naklonima i osmesima kod svakih kola kraj kojih bi prošao i sa radosnim rečima kod svake vatre kraj koje bi zastao. To je bilo lice koje je Narod pokazivao strancima — otvoreno i nasmejano. Ali Perin je shvatio da je, skrivena ispod površine, ležala opreznost polupripitomljenog jelena. Nešto je bilo duboko sakriveno ispod osmeha upućenih njemu i Egveni, i pitalo se da li je bezbedno. To je samo delimično nestalo s vremenom koje su proveli zajedno. Prema Elijasu je opreznost bila jaka, kao duboka letnja vrelina koja je pekla u vazduhu i nije se gubila. Kada nije gledao u njih, posmatrali su ga pažljivo, kao da nisu sigurni šta će da uradi. Kada je hodao kroz logor, njihova stopala spremna za igru bila su spremna i za beg.

Elijasu zasigurno nije bilo ništa prijatnije s njihovim Putem lista nego njima s njim. Stalno je krivio usne kada je bio u blizini Tuata’ana. To svakako nije bilo nipodaštavanje, i svakako ne prezir, ali izgledalo je kao da bi radije bio na nekom drugom mestu, svejedno kom, nego tu. A opet, kad god bi Perin spomenuo odlazak, Elijas bi ga stišavao rečima o odmoru, samo na nekoliko dana.

„Bilo vam je teško pre no što ste me sreli“, reče Elijas kada ga Perin upita treći ili četvrti put, „a biće vam još teže s Trolocima i Poluljudima koji vas jure, i Aes Sedai koje su vam prijatelji.“ Isceri se na parče Hine pite od suvih jabuku. Njegov žutooki pogled još uvek je uznemiravao Perina, čak i kada se smešio. Možda tada i više; osmeh bi se retko kada video u očima lovca. Elijas je ležao izvaljen pored Raenove vatre, odbijajući kao i obično da sedne na neki od panjeva koji su bili postavljeni upravo zbog toga. „Nemoj toliko prokleto da žuriš da se baciš Aes Sedai u ruke.“

„Šta ako nas Seni nađu? Šta ih sprečava, ako mi samo sedimo ovde i čekamo? Tri vuka ne mogu da ih oteraju, a Putujući narod ne može pomoći. Neće se čak ni braniti. Troloci će ih iskasapiti, a to će biti naša krivica. U svakom slučaju, moramo da pođemo pre ili posle. Što se mene tiče, mogli bismo poći pre.“ „Nešto mi govori da sačekamo. Samo nekoliko dana.“

„Nešto!“

„Opusti se, dečko. Prihvati život onakav kakav jeste. Beži kada moraš, bori se kada si prisiljen, odmaraj se kada možeš.“

„Šta je to nešto o čemu pričaš?“

„Uzmi malo pite. Ila me ne voli, ali svakako me dobro hrani kada sam u poseti. Hrana je uvek dobra u logorima Naroda.“

„Kakvo nešto?, bio je uporan Perin. „Ako znaš nešto, a ne pričaš nama ostalima...“

Elijas pogleda namršteno u parče pite u ruci, a onda ga spusti i obrisa ruke. „Nešto“, reče naposletku, slegnuvši ramenima kao da i sam ne razume to potpuno. „Nešto mi govori da je važno da sačekamo. Još nekoliko dana. Nemam često takve predosećaje, ali naučio sam da im verujem kada se pojave. Nekada su mi spasavali život. Ovaj put je na neki način drugačije, ali je važno. To je jasno. Ako želiš da juriš dalje, onda juri. Ja neću.“

To je bilo sve što je hteo da kaže, bez obzira koliko puta ga je Perin pitao. Izležavao se naokolo, pričao s Raenom, jeo, dremao s kapom namaknutom preko očiju i odbijao da priča o odlasku. Nešto mu je govorilo da čeka. Nešto mu je govorilo da je to važno. Znaće kada dođe vreme za polazak. Uzmi malo pite, dečko. Nemoj da se opterećuješ. Probaj malo ovog paprikaša. Opusti se.

Perin nije mogao da natera sebe da se opusti. Noću je zabrinuto lutao među kolima šarenim kao duga, koliko zbog toga što niko drugi nije video razloga za brigu, toliko i zbog svega ostalog. Tuata’ani su pevali i igrali, kuvali i jeli oko svojih vatri voće i orahe, bobice i povrće; nisu jeli meso — i radili su bezbroj svojih kućnih poslova kao da nema razloga za brigu na čitavom svetu. Deca su posvuda trčala i igrala se — žmurke među kolima, pentranje po drveću oko logora, smejanje i prevrtanje po zemlji s psima. Nije postojao nijedan razlog za brigu na čitavom svetu ni za jednog od njih.

Posmatrajući ih, svrbelo ga je da ode. Idemo, pre no što navučemo lovce na njih. Primili su nas, a mi smo im se odužili tako što smo ih doveli u opasnost. Oni barem imaju razloga da budu bezbrižni. Niko ih ne lovi. Ali nas...

Bilo je teško razgovarati s Egvenom. Ili je pričala s Ilom primaknuta tako da je bilo jasno da nijedan muškarac nije dobrodošao, ili je plesala s Aramom uz zvuke flauta, violina i bubnjeva na melodije koje su Tuata’ani sakupili širom sveta, ili na žestoke uzbudljive pesme Putujućeg naroda, žestoke bez obzira da li su bile brze ili spore. Znali su mnogo pesama. Neke je znao, iako su se često zvale drugim imenom nego u Dve Reke. Tri devojke na livadi, na primer, Krpari su zvali Lepe deve igraju, a rekli su da se Vetar sa severa zove u nekim zemljama Jaka kiša pada, a u drugim Berinovo povlačenje. Kada je, ne razmišljajući, zatražio Kod Krpara su moji lonci, počeli su da se hvataju za stomak od smeha. Znali su je, ali kao Bacanje perja.

Mogao je da razume to što je neko želeo da igra uz pesme Naroda. U Emondovom Polju smatrali su ga samo pristojnim igračem, ali ove pesme povlačile su mu stopala i mislio je da nikada nije igrao tako dugo, ili tako brzo, ili tako dobro do sada. Pesme su ga opčinjavale; činile su da njegovo srce lupa u ritmu bubnjeva.

Druge večeri je Perin prvi put video žene kako igraju uz neke od sporih pesama. Vatre su gorele tiho, a noć je grlila kola; prsti su lupkali u sporom ritmu po bubnjevima. Najpre jedan bubanj, a potom drugi, sve dok svi bubnjevi u logoru nisu držali isti potmuo, uporan tempo. Ništa se nije čulo osim bubnjeva. Devojka u crvenoj haljini izašla je na svetio, olabavivši svoj šal. Kićanke od perli visile su u njenoj kosi. Zbacila je cipele s nogu. Flauta je počela da svira, zapevajući tiho, a devojka je zaigrala. Ispružila je ruke i raširila šal ispred sebe; kružila je kukovima dok su bosa stopala igrala u ritmu bubnjeva. Njene tamne oči bile su uprte u Perina, a osmeh je bio spor poput plesa. Okretala se u malim krugovima, osmehnuvši mu se preko ramena.

Jedva je progutao knedlu u grlu. Vrelina na njegovom licu nije poticala od vatre. Devojci se pridružila još jedna; kićanke na njihovim šalovima tresle su se u ritmu bubnjeva i sporog kruženja kukova. Smešile su mu se. Pročistio je grlo promuklo. Plašio se da pogleda okolo; lice mu je bilo crveno kao cvekla i ovako ko nije gledao igračice, verovatno mu se smejao. Bio je siguran u to.

Trudio se da sklizne s panja što opuštenije, kao da se samo namešta udobnije, ali pobrinuo se da na kraju gleda što dalje od vatre i igračica. Ničeg sličnog nije bilo u Emondovom Polju. Plesanje s devojkama na Zelenilu tokom praznika nije bilo ni približno ovome. Prvi put je poželeo da vetar počne da duva kako bi ga ohladio.

Devojke su ponovo doplesale u njegov vidokrug, samo ih je sada bilo tri. Jedna mu je prevejano namignula. Gledao je okolo u panici. Svetlosti, pomisli. Šta sada da radim? Šta bi Rand uradio? On zna s devojkama.

Igračice su se tiho nasmejale; perle su zveckale kada su zabacile duge kose na ramena, a on je mislio da će mu lice izgoreti. A onda se nešto zrelija žena pridružila devojkama da im pokaže kako se to radi. Odustao je potpuno, ječeći, i sklopio je oči. Čak i zatvorenih očiju njihov smeh ga je zadirkivao i golicao. Čak i zatvorenih očiju, mogao je da ih vidi. Znoj mu je orosio čelo i poželeo je da duva vetar.

Po Raenovim recima, devojke nisu igrale taj ples često, a žene veoma retko, a po Elijasu, Perinovom crvenilu trebalo je da zahvale što su ga igrale svake sledeće noći.

„Moram da ti zahvalim“, reče mu Elijas. Njegov glas bio je trezven i svečan. Drugačije je s vama, mladićima, ali u mojim godinama potrebno je više od vatre da bih zagrejao kosti.“ Perin se namršti. Nešto u pokretu Elijasovih leđa dok je odlazio govorilo je, iako se ništa zaista nije videlo, da se smeje u sebi.

Perin je uskoro naučio da ne skreće pogled sa devojaka i žena koje su plesale, tako je zbog namigivanja i osmeha često to poželeo. Jedna, u redu, možda — ali pet ili šest, dok svi gledaju... Nikada nije u potpunosti savladao svoje crvenilo.

A onda je Egvena počela da uči da pleše. Dve devojke koje su igrale one prve noći učile su je, udarajući u ritmu dok je ona ponavljala spore korake s pozajmljenim šalom koji se ljuljao iza nje. Perin je hteo da kaže nešto, a onda shvati da je pametnije da ne troši vreme. Kada su devojke izvele pokrete kukom, Egvena je počela da se smeje i tri devojke pale su jedna drugoj u zagrljaj, kikoćući se. Ali, Egvena je bila uporna, dok su joj oči sijale, a crvene tačke bojile obraze.

Aram je posmatrao njen ples vrelim gladnim pogledom. Zgodni mladi Tuala’an poklonio joj je nisku plavih perli koju je stalno nosila. Hini osmesi zamenili su zabrinutost na njenom licu kada je prvi put primetila da se njen unuk zanima za Egvenu. Perin je odlučio da drži na oku mladog gazda Arama.

Uspeo je jednom da razgovara s Egvenom nasamo pored kola obojenih u zeleno i žuto. „Baš uživaš, zar ne?“, reče.

„A zašto ne bih?“ Dotakla je plave perle oko vrata i nasmešila se. „Ne moramo svi da se trudimo da budemo bedno raspoloženi, kao ti. Zar ne zaslužujemo priliku da malo uživamo?“

Aram je stajao nedaleko — uvek je bio blizu Egvene — prekrštenih ruku na grudima i osmehnut, delom zbog zadovoljstva sobom, a delom izazivajući. Perin progovori tiše. „Mislio sam hoćeš da odeš u Tar Valon. Nameravaš li da naučiš da budeš Aes Sedai ovde?“

Egvena je odmahnula glavom. „A ja mislila da ne želiš da postanem Aes Sedai“, reče isuviše slatko.

„Krv i pepeo, misliš li da smo bezbedni ovde? Da li su ovi ljudi bezbedni dok smo mi s njima? Sen bi mogla da nas pronađe u svakom trenutku.“

Ruka joj zadrhta na perlama. Spustila ju je i udahnula duboko. „Šta god će da se desi, desiće se bez obzira na to da li ćemo otići danas ili sledeće nedelje. U to sada verujem. Zabavljaj se, Perine. Ovo može biti poslednja prilika koju ćemo imati.“

Dotakla ga je tužno po obrazu. A onda je Aram ispružio ruku ka njoj i ona je otrčala do njega, već nasmejana. Dok su trčali prema mestu odakle su se čuli zvuci violine, Aram se trijumfalno osmehnuo preko ramena, kao da je želeo da kaže; „Ona nije tvoja, ali biće moja.“

Oni su sve više padali pod čin Naroda, pomisli Perin. Elijas je u pravu. Ne moraju ni da pokušaju da te prevedu na Put lista. On se uvlači u tebe.

Ila je videla kako se on sklanja s vetra, a onda iznela iz svojih kola debeli vuneni plašt; bio je srećan što je tamnozelen, posle svih onih crvenih i žutih. Dok ga je ogrtao, razmišljajući kako je pravo čudo stoje plašt dovoljno veliki za njega, Ila reče odlučno; „Mogao bi i bolje da stoji.“ Pogleda na sekiru za njegovom pojasom, a kada ga je pogledala ponovo, njene oči bile su tužne, i pored osmeha. „Mogao bi da pristaje mnogo bolje.“

Svi Krpari su to radili. Njihovi osmesi nikada nisu malaksali, nikada nisu oklevali da pozovu da im se pridruži u piću, ili da sluša muziku, ali njihove oči gledale su uvek u sekiru, a on je mogao da oseti šta su mislili. Sredstvo nasilja. Nikada nema izgovora za nasilje prema drugom ljudskom biću. Put lista.

Želeo je ponekad da drekne na njih. Na svetu je bilo Troloka i Seni. Bilo je onih koji bi sasekli svaki list. Mračni je bio tamo negde, a Put lista bio bi spaljen Ba’alzamonovim pogledom. Nastavio je tvrdoglavo da nosi sekiru. Nosio je zabačen plašt, čak i kada je bilo vetrovito, tako da sečivo u obliku polumeseca nikada nije bilo skriveno. S vremena na vreme, Elijas bi pogledao radoznalo u oružje koje je visilo svom težinom na njegovom boku i iskezio bi se ka njemu. Te žute oči kao da su mu čitale misli. To ga je gotovo nateralo da pokrije sekiru. Gotovo.

Ako je logor Tuata’ana bio stalan izvor nerviranja, bar su njegovi snovi tu bili normalni. Ponekad bi se probudio znojav iz sna u kome Troloci i Seni upadaju u logor, kola boja duge se pretvaraju u lomače od bačenih baklji, ljudi padaju u jezera krvi; muškarci, žene i deca beže, vrište i umiru, ali se ne brane od srpolikih mačeva. Jednu noć za drugom budio se u mraku, dišući teško i posežući za sekirom pre no što bi shvatio da kola ne gore, da spodobe s krvavim njuškama ne reže iznad rastrgnutih i iskrivljenih tela koja prekrivaju zemlju. Ali to su bile obične noćne more, i na neki način, bile su neobična uteha. More su bile pogodno mesto za Mračnog da bude u njegovim snovima. Ali, nije ga bilo. Nije bilo Ba’alzamona. Bili su to samo obični košmari.

Primećivao je vukove, doduše, kada je bio budan. Držali su se dalje od logora i od karavana u pokretu, ali uvek je znao gde su. Mogao je da oseti njihov prezir prema psima koji su čuvali Tuata’ane. Psi su za njih bili bučne zveri koje su zaboravile čemu zubi služe, zaboravile ukus vrele krvi; možda su plašili ljude, ali otpuzali bi na trbusima ako bi čopor ikada došao. Svakog dana svest mu se izoštravala, postajala jasnija.

Šarena je bivala sve nestrpljivija sa svakim novim sumrakom. To što je Elijas želeo da odvede te ljude na jug, značilo je da to vredi uraditi. Ali ako to mora da se uradi, neka se onda i uradi. Neka se ovo sporo putovanje okonča. Vukovi vole da lutaju i nije joj se dopadalo što je toliko dugo van čopora. I Vetar je goreo od nestrpljenja. Ulov je ovde bio više nego bedan, a on je prezirao da preživljava loveći poljske miševe. To je za štenad, da vrebaju dok uče kako da love, prikladna hrana za stare, koji nisu više u stanju da obore jelena ili divljeg vola. Vetar je mislio ponekad da je Opečeni bio u pravu: ostavi ljudske nevolje ljudima. Ali, pazio je na takve misli kada je Šarena bila u blizini, a čak i više od Skakača. Skakač je bio stari borac pun ožiljaka. Iskustvo ga je učinilo ravnodušnim i lukavim, što je više no nadomestilo sve što je izgubio zbog starosti. Za ljude ga nije bilo briga, ali Šarena je želela da se ovo uradi i Skakač će čekali kada ona bude čekala i trčati kada ona bude trčala. Vuk ili čovek, bik ili medved, šta god da izazove Šarenu, shvatiće da Skakačeve vilice čekaju da ga pošalju u dugi san. To je bilo čitav život za Skakača, a zbog toga Vetar je bio oprezan. Šarena, izgleda, nije obraćala pažnju na misli ni jednog ni drugog.

Sve to bilo je jasno u Perinovom umu. Želeo je grozničavo Kaemlin, želeo je Moirainu i Tar Valon. Čak i ako tamo ne bude nikakvih odgovora, sve to će moći da se završi. Elijas ga je gledao, a on je bio siguran da je žutooki čovek znao. Molim te, neka se sve ovo završi.

San je počeo prijatnije od većine koje je sanjao u poslednje vreme. Bio je za kuhinjskim stolom Alsbet Luhan i oštrio sekiru. Gazdarica Alsbet nikada nije dozvoljavala da se kovački rad, ili bilo šta što je imalo veze s njim, donosi u kuću. Gazda Luhan morao je čak i njene noževe da nosi napolje da bi ih naoštrio. Ali, kuvala je i nije ni reč rekla za sekiru. Ništa nije rekla čak ni kada je vuk ušao iz unutrašnjosti kuće i sklupčao se između Perina i dvorišnih vrata. Perin je nastavio s oštrenjem; uskoro će da koristi tu sekiru. Odjednom, vuk je ustao režeći duboko u grlu; gusto krzno na njegovom vratu nakostrešilo se. Ba’alzamon je ušao u kuhinju iz dvorišta. Gazdarica Luhan nastavila je sa svojim kuvanjem.

Perin skoči na noge podigavši sekiru, ali Ba’alzamon nije obraćao pažnju na oružje, već je pomno pratio vuka. Plamenovi su igrali namesto očiju. „Da li je ovo štiti? Pa, suočio sam se sa time ranije. Mnogo puta ranije.“

Savio je prst i vuk urliknu kada mu je vatra suknula iz očiju, ušiju i usta, iz njegove kože. Smrad nagorelog mesa i dlake ispunio je kuhinju. Alsbet Luhan podiže poklopac na loncu i promeša po njemu drvenom kašikom.

Perin ispusti sekiru i skoči napred, pokušavajući da ugasi plamenove rukama. Vuk se smrvio u crni pepeo na njegovim dlanovima. Ustuknuo je, zagledavši se zaprepašćeno u bezobličnu gomilu gara na čistom podu gazdarice Luhan. Želeo je da može da obriše masni gar s ruku, ali pomisao na to da može da se uhvati na njegovu odeću prevrnula mu je stomak. Zgrabio je sekiru, stegnuvši držalje dok zglobovi nisu počeli da mu pucketaju.

„Ostavi me na miru!“, povika. Gazdarica Luhan lupnula je kašikom o ivicu lonca i vratila poklopac, zviždeći za sebe.

„Ne možeš da pobegneš od mene“, reče Ba’alzamon. „Ne možeš da se sakriješ od mene. Ako si ti taj, onda si moj.“ Vrelina vatri njegovog lica naterala je Perina da uzmiče preko kuhinje sve dok mu leđa nisu dotakla zid. Gazdarica Luhan otvorila je rernu da proveri hleb. „Zenica sveta će te proždrati“, reče Ba’alzamon. „Označavam te kao svog!“ Zamahnuo je stisnutom šakom kao da baca nešto; kada su se njegovi prsti otvorili, gavran je poleteo ka Perinovom licu.

Perin je zavrištao kada je crni kljun probio njegovo levo oko...

... i trgao se iz sna, zgrabivši se za lice, okružen pospalim kolima Putujućeg naroda. Lagano je spustio ruke. Nije bilo bola, nije bilo krvi. Ali mogao je da se seti svega, da se seti te oštre agonije.

Stresao se i, iznenada, Elijas je čučao pored njega u praskozorju, s ispruženom rukom kao da hoće da ga probudi. Izvan drveća gde su kola bila, vukovi su zavijali. Jedan oštar krik iz tri grla. Osećao je isto što i oni. Vatra. Bol. Vatra. Mržnja. Mržnja! Ubiti!

„Da“, reče Elijas tiho. „Vreme je. Ustani, momče. Vreme je da idemo.“

Perin se iskoprca iz svojih ćebadi. Još dok ih je zamotavao, Raen je izašao iz svojih kola, trljajući pospane oči. Tragač je pogledao ka nebu i sledio se na pola puta niz stepenište, dok su mu ruke bile još uvek na licu. Samo mu se pogled pomerao dok je pomno posmatrao nebo, mada Perin nije mogao da shvati šta to gleda. Nekoliko oblaka visilo je na istoku. Bili su prošarani crvenilom sunca koje tek što nije izašlo, ali ništa drugo se nije videlo. Raen kao da je i slušao i i mirisao vazduh, ali čuo se samo vetar među drvećem i osećao se samo nejasan dim logorskih vatri od sinoć.

Elijas se vratio s ono malo svojih stvari i Raen je sišao niz stepenice. „Moramo da promenimo pravac, stari moj prijatelju.“ Tragač je uznemireno pogledao ponovo u nebo. „Danas ćemo ići drugim putem. Da li ćete ići s nama?“ Elijas odmahnu glavom, a Raen je klimnuo kao da je to znao sve vreme. „Pa, čuvaj se, stari moj. Ima nečeg danas...“ Krenu da ponovo pogleda gore, ali spustio je glavu pre nego što je pogledao iznad krovova kola. „Mislim da će kola ići na istok. Možda sve do Kičme sveta. Možda ćemo pronaći stedding. I ostati tamo neko vreme.“

„Nevolje nikada ne ulaze u stedding“, složi se Elijas. „Ali, Ogieri nisu baš gostoprimljivi prema strancima.“

„Svi su gostoprimljivi prema Putujućem narodu“, reče Raen. Isceri se. „Sem toga, čak i Ogieri imaju lonce i nešto za krpljenje. Hajde da doručkujemo i popričamo o tome.“

„Nema vremena“, reče Elijas. „I mi moramo da nastavimo dalje danas. Što pre. Izgleda da je danas dan za putovanje.“

Raen je pokušao da ih ubedi da ostanu da jedu, a kada se Ila pojavila iz kola s Egvenom, i ona je počela da ih ubeđuje, mada ne tako uporno kao njen muž. Pozivala ih je, ali bilo je jasno da će joj biti drago da vidi bar Elijasova leđa, ako ne Egvenina.

Egvena nije primetila sažaljiv pogled kojim ju je Ila pogledala ispod oka. I Ipitala je šta se dešava, i Perin je očekivao da čuje kako želi da ostane s Tuala’anima, ali kada je Elijas objasnio, samo je klimnula zamišljeno glavom i odjurila nazad u kola da pokupi svoje stvari.

Na posletku, Raen je digao ruke. „U redu. Ne znam da li sam ikada dopustio da posetilac napusti ovaj logor bez oproštajne gozbe, ali...“ Ponovo pogleda u nebo nesigurno. „Pa, čini mi se da i mi moramo da pođemo rano. Možda ćemo jesti u putu. Ali barem sačekaj da se svi pozdrave s vama.“

Elijas je počeo da se buni, ali Raen je već žurio od kola do kola, lupajući na vrata gde su svi spavali. Dok je jedan Krpar doveo Belu, svi u logom su bih u svojoj najboljoj i najšarenijoj odeći. More boja činilo je da Raenova i Ilina žuta i crvena kola izgledaju gotovo jednostavno. Veliki psi išli su kroz gomilu isplaženih jezika, tražeći nekoga da ih počeše, dok su Perin i ostali morali da izdrže bezbrojna rukovanja i zagrljaje. Devojke koje su igrale svake noći nisu bile zadovoljne pukim rukovanjem i njihovi zagrljaji naveli su Perina da iznenada poželi da ipak ne ide — sve dok se nije setio koliko ljudi ga gleda, a onda je njegovo lice gotovo poprimilo boje Tragačevih kola.

Aram je odvukao Egvenu malo u stranu. Perin od buke pozdravljanja nije mogao da čuje o čemu su pričali, ali ona je stalno odmahivala glavom, polako isprva, a onda sve odlučnije kada je on počeo da molećivo maše rukama. Izraz njegovog lica prešao je iz molbenog u svađalački, ali ona je nastavila da odmahuje glavom tvrdoglavo sve dok je Ila nije spasla, rekavši nekoliko oštrih reči svom unuku. Namršten, Aram se progurao kroz gomilu, napustivši opraštanje. Ila ga je gledala kako odlazi, oklevajući da ga pozove da se vrati. I ona oseća olakšanje, pomislio je Perin. Lakše joj je zato što on ne želi da ide s nama — s Egvenom.

Kada je stisnuo svaku ruku u logora barem jednom i zagrlio svaku devojku barem dvaput, gomila ljudi se razmakla, napravivši malo prostora oko Raena i Ile i troje posetilaca.

„Došli ste u miru“, zapoja Raen, klanjajući se svečano sa šakama na grudima. „Idite sada u mira. Uvek će vas naše vatre dočekati, u mira. Put lista je mir.“

„Neka bi mir bio uvek s vama“, odgovorio je Elijas, „i na svem Narodu.“ Oklevao je na trenutak, a onda dodade; „Ispevaću pesmu, ili će to neko drugi uraditi, ali pesma će se pevati, ove godine ili u godinama koje dolaze. Kao što je nekada bilo, tako će biti ponovo — Svet bez kraja.“

Raen trepnu iznenađeno, a Ila je izgledala potpuno zapanjeno, ali ostali Tuata’ani promrmljali su u odgovor: „Svet bez kraja. Svet i vreme bez kraja.“ Raen i njegova žena brzo ponoviše to za ostalima.

A onda je zaista došlo vreme za polazak. Poslednjih nekoliko oproštaja, nekoliko uputstava da se paze, malo smešaka i namigivanja, i izašli su iz logora. Raen ih je otpratio sve do ivice šume, s parom pasa koji su se igrali pored njega.

„Zaista, stari moj prijatelju, moraš dobro da se pripaziš. Ovaj dan... Neka zloba puštena je na svet, bojim se, a ma koliko se ti pretvarao, nisi toliko opasan da ne bi mogla da te proždere.“

„Mir bio na tebi“, reče Elijas.

„I na tebi“, reče Raen tužno.

Kada je Raen otišao, Elijas se namršti kada vide da ga njih dvoje gledaju. „I ne verujem u njihovu glupu pesmu“, besno reče. „Nema potrebe da ih uvredim tako što ću pokvariti njihov obred, zar ne? Rekao sam vam, ponekad da se drže običaja.“

„Naravno“, reče Egvena nežno. „Uopšte nije bilo potrebe.“ Elijas se okrenuo mrmljajući nešto u bradu.

Šarena, Vetar i Skakač došli su da pozdrave Elijasa — ne igrom, kao što su psi činili, već dostojanstveno — kao jednaki. Perin je uhvatio ono što je prošlo između njih. Vatrene oči. Bol. Srcoočnjak. Smrt. Srcoočnjak. Perin je znao na šta su mislili. Mračni. Pričali su o njegovom snu. Njihovom snu.

Stresao se dok su vukovi projurili napred da izvide put. Bio je Egvenin red da jaše Belu, a on je hodao pored nje. Elijas je vodio, kao i obično, ravnomernim brzim korakom.

Perin nije želeo da razmišlja o svom snu. Mislio je da je s vukovima bezbedan. Nepotpun. Prihvati. Svim srcem. Svim umom. Još uvek se otimaš. Potpun samo kada prihvatiš.

Oterao je vukove iz glave i trepnuo iznenađeno. Nije znao da može to da uradi. Bio je odlučan da ih ne pusti ponovo da uđu. Čak ni u snove? Nije bio siguran da li je ta misao bila njegova ili njihova.

Egvena je još uvek nosila ogrlicu od plavih perli koju je dobila od Arama, a u kosi joj je bila grančica nečega što je imalo sitne jarkocrvene listove, još jedan poklon od mladog Tuata’ana. Perin je bio siguran da je Aram pokušao da je nagovori da ostane s Putujućim narodom. Bilo mu je drago što nije popustila, ali više bi voleo da nije dodirivala perle tako nežno.

Na posletku, reče joj: „O čemu si pričala toliko s Ilom? Ili si plesala s onim krakatim, ili si pričala s njom, kao da je to neka tajna.“

„Ila me je savetovala kako da budem žena“, odgovorila je Egvena odsutno. Počeo je da se smeje, a ona ga pogleda mrko i opasno, što on nije primetio.

„Saveti! Nama niko ne priča kako da budemo muškarci. Mi smo jednostavno to.“

„To je“, reče Egvena, „verovatno razlog zašto vam ide tako loše.“ Ispred njih, Elijas se glasno nasmeja.

Загрузка...