10 Uspešan plan

Elejna u mraku otvori oči, zureći u mutne senke koje su plesale kroz magličasto bledilo. Lice joj je bilo hladno, ostatak tela vruć i znojav, a ruke i noge bile su joj nečim sputane. Na trenutak je obuze panika. Onda oseti Avijendino prisustvo u sobi - bese to jednostavna, utešna svest o prisustvu - i Birgitino, s pesnicom mirnog, suzdržanog gneva u glavi. Tešile su je time što su bile tu. U svojoj sobi, ležeći ispod ćebadi u sopstvenom krevetu, zurila je u zategnuti platneni baldahin dok su oko nje bile postavljene mešine s vrućom vodom. Teški zimski zastori behu privezani za izrezbarene stubove na krevetu, a jedino svetlo u sobi odavao je maleni, treperavi plamen iz kamina, dovoljno jak da natera senke da zadrhću, ali ne i da ih rastera.

Bez razmišljanja je posegla za Izvorom i pronašla ga. Dotakla je saidar, ushićeno, ne upijajući ga. Želja da snažno povuče iz njega bila je jaka, ali joj je nevoljno odolela. O, tako nevoljno, i to ne samo zato što je ta njena želja - da je ispuni duboki osećaj života koji bi poticao od saidara - bila beskrajna potreba, kojom je morala da vlada. Njen najveći užas tih beskrajnih minuta straha nije bila mogućnost da će umreti, već mogućnost da nikad više neće dotaći Izvor. Nekada bi joj tako nešto bilo čudno.

Iznenada joj se sećanje vratilo, i ona se nesigurno ispravila, a ćebad joj skliznuše do pojasa. Istog trenutka ih povuče nagore. Vazduh na goloj oznojenoj koži bio je hladan. Nisu joj ostavile ni donje rublje, a da pokuša da oponaša Avijendinu opuštenost i da se kreće bez odeće u prisustvu drugih, nije joj moglo poći za rukom. „Dijelin", reče ona uznemireno, uvijajući se da bi bolje omotala ćebad oko sebe. Bio je to čudan poduhvat; osećala se isceđeno i prilično nesigurno. „I gardista. Da li su oni...?"

„Čovek nije pretrpeo ni ogrebotinu", progovori Ninaeva, istupivši iz senki koje su podrhtavale, i sama poput senke. Položila je ruku Elejni na čelo i zadovoljno promrmljala kada je utvrdila da je hladno. »Iscelila sam Dijelin. Mada će joj biti potrebno vremena da u potpunosti povrati snagu. Izgubila je dosta krvi. I ti si dobro. Za sada - mislila sam da dobijaš groznicu. To može da se desi iznenada kada si oslabljena."

„Dala ti je trave umesto da te Isceli", jetko reče Birgita sa stolice u podnožju kreveta. U mraku koji ih je okruživao, bila je samo sklupčano, preteče obličje.

„Ninaeva al’Mera je dovoljno mudra da zna šta ne može", rekla je Avijenda odmereno. Samo su njena bela bluza i blesak uglačanog srebra bili zaista vidljivi, nisko pored zida. Kao i obično, izabrala je pod radije nego stolicu. „Prepoznala je ukus dvokorena u čaju i nije znala kako da napravi tkanje protiv toga, tako da nije glupo pokušavala."

Ninaeva odsečno šmrknu. Bez sumnje je to bilo upućeno podjednako i Avijendinoj odbrani koliko i Birgitinoj kiselosti. Možda i više Avijendi. Ninaeva je, kao Ninaeva, više volela da bez naglašavanja propusti ono što nije znala i nije mogla. I u poslednje vreme je bila mnogo bodljikavija nego inače, kada je u pitanju bilo Lečenje. Otkada je postalo jasno da nekoliko Srodnica već nadmašuje njene veštine. „Trebalo je sama da ga prepoznaš, Elejna", rekla je ona oštro. „U svakom slučaju, zelentrava i kozojezik bi te možda uspavali, ali one su najviše za stomačne grčeve. Mislila sam da bi više volela san.“

Dohvativši ispod pokrivača kožne mešine s vrućom vodom i izbacivši ih na tepih da ne bi ponovo počela da se peče, Elejna zadrhta. Dani nakon što je Ronda Makura dala njoj i Ninaevi dvokoren bili su jad koji je pokušala da zaboravi. Kakve god bile trave koje joj je Ninaeva dala, nisu je oslabile više nego što bi joj to dvokoren uradio. Činilo joj se da može da hoda, dok god ne mora da hoda ili stoji predugo. I mogla je čisto da razmišlja. Kroz prozor se videla samo bleda mesečina. Koliko je noć već odmakla?

Prigrlivši ponovo Izvor, usmerila je četiri niti Vatre da upali prvo jednu stojeću svetiljku, a onda i drugu. Mali naspramni plamenovi dobro osvetliše sobu nakon tame i u prvi mah Birgita podiže ruku da zaštiti oči. Kaput kapetan-generala zaista joj je pristajao; beskrajno bi zadivila trgovce.

„Ne bi još uvek trebalo da usmeravaš", prekori je Ninaeva, žmirkajući od iznenadnog svetla. I dalje je bila u istoj plavoj haljini dubokog izreza u kojoj ju je Elejna videla ranije, dok joj je šal sa žutim resama visio s laktova. „Dan-dva odmora uz dosta sna najbolje bi ti povratili snagu." Namrštila se ka mešinama vruće vode, prevrnutim na pod. „I trebalo bi da budeš na toplom. Bolje je da izbegneš groznicu, nego da treba da se Leči.“

„Mislim da je Dijelin danas dokazala svoju odanost”, rekla je Elejna podižući jastuke uz uzglavlje da bi se mogla nasloniti, a Ninaeva zgroženo odmahnu rukama. Na malom srebrnom poslužavniku na jednom od noćnih stočića stajao je srebrni pehar s tamnim vinom, i ka njemu Elejna pogleda kratko, nepoverljivo. „Težak način da se to dokaže. Mislim da imam toh prema njoj, Avijenda.“

Avijenda slegnu ramenima. Kada su stigli u Kaemlin, ona se vratila aijelskom načinu oblačenja s gotovo smešnom žurbom, zamenivši svilu za bluze od algode i široke vunene suknje, kao da se iznenada prepala od mokrozemske raskoši. S tamnim šalom oko pojasa i tamnom maramom koja joj je držala dugu kosu pozadi, bila je slika i prilika učenice Mudrih, mada je zadržala jedini nakit, složenu srebrnu ogrlicu od isprepletanih pločica, poklon od Egvene. Elejna i dalje nije razumela njenu hitnju. Melaina i ostale delovale su spremno da joj puste po njenom dok god je nosila odeću mokrozemaca, ali sada su je ponovo imale u šaci, čvrsto kao što je polaznica bila u rukama Aes Sedai. Jedini razlog što su joj dozvolile da uopšte ostane u palati - u gradu, uopšte - bio je što su ona i Elejna bile prvosestre.

„Ako misliš da imaš, onda imaš." S naglašavanja očiglednog prešla je na privrženu grdnju. „Ali mali toh, Elejna. Imala si razloga da sumnjaš. Ne možeš imati obavezu zbog svake misli, sestro.“ Ona se nasmejala, kao da je iznenada shvatila odličnu šalu. „Taj način nosi previše ponosa, i moraću da budem preponosna tobom, samo Mudre neće prozvati tebe zbog toga.“

Ninaeva upadljivo prevrnu očima, ali Avijenda samo odmahnu glavom, noseći se strpljivo s neznanjem druge žene. Ona s Mudrima nije proučavala samo Moć.

„Pa, mi svakako ne bismo želeli da vas dve postanete previše ponosne", reče Birgita, s prizvukom nečega što je sumnjivo zvučalo poput potisnutog veselja. Njeno lice je bilo previše mirno, gotovo ukočeno, dok se trudila da se ne nasmeje.

Avijenda zabrinuto pogleda Birgitu. Otkada su ona i Elejna usvojile jedna drugu, i Birgita je usvojila nju, na neki način. Naravno, ne kao Zaštitnik, ali sa istim stavom starije sestre koji je nekad zauzimala prema Elejni. Avijenda nije bila sasvim sigurna kako da se ponaša, ili kako da odgovori na to.

Pridruživanje malom krugu onih koji su znali ko je Birgita zaista bila sasvim sigurno nije pomagalo. Klackala se između žestoke odlučnosti da pokaže da nju Birgita Srebroluka ne zadivljuje i zapanjujuće pokornosti, sa čudnim stankama između toga.

Birgita joj se vragolastim osmehivala, što izblede kada je podigla uski zavežljaj iz krila i veoma pažljivo počela da razmotava tkaninu. Dok je odmotavala bodež dugačkog sečiva, drške obmotane kožom, njeno lice ogrube, a kroz vezu poteče prigušeni gnev. Elejna je prepoznala nož istog trenutka; isti takav je videla u ruci svetlokosog ubice.

„Nisu pokušavali da te otmu, sestro", rekla je Avijenda meko.

Birgitin glas beše gnevan. „Kad je Melar ubio prvu dvojicu - drugog tako što ga je probo mačem bačenim preko čitave prostorije, kao u krvavoj priči nekakvog zabavljača" - držala je bodež za ivicu drške, okrenut naviše - „ovaj je oduzeo od poslednjeg čoveka i njime ga ubio. Pronašli su četiri gotovo ista bodeža među njima. Ovaj je otrovan."

„Te smeđe mrlje na oštrici su sivi komorač pomešan s prahom breskvine koštice", rekla je Ninaeva, sedajući na ivicu kreveta i zgađeno se mršteći. „Samo pogled na njegove oči i jezik, i znala sam da ga je to ubilo, a ne nož.“

„Stvarno", reče Elejna tiho posle nekoliko trenutaka. Zaista, stvarno. „Dvokoren, da ne bih mogla da usmeravam, ili stojim, kad smo već kod toga, i dva čoveka da me drže na nogama dok me treći ubada otrovanim bodežom. Zamršen plan."

„Mokrozemci vole zamršene planove", rekla je Avijenda. Bacivši nelagodan pogled ka Birgiti, naslonila se na zid i dodala: „Neki od njih.“

„Jednostavan, na svoj način", rekla je Birgita dok je ponovo umotavala nož, jednako pažljivo kako ga je i razmotala. „Bila si laka meta. Svi znaju da u podne jedeš sama." Dugačka pletenica joj se zaljuljala dok je odmahivala glavom. „Sreća je što prvi čovek koji je stigao do tebe nije imao ovo; jedan ubod, i bila bi mrtva. Sreća što se zadesilo da je Melar prolazio i čuo čoveka kako psuje u tvojim odajama. Dovoljno sreće za ta’verena."

Ninaeva šmrknu. „Mogla si umreti od dovoljno duboke posekotine na ruci. Koštica je najotrovniji deo breskve. Dijelin ne bi preživela da su i ostale oštrice bile otrovane."

Elejna pređe pogledom preko mirnih, bezizražajnih lica svojih prijateljica i uzdahnu. Veoma zamršen plan. Kao da doušnici u palati nisu bili dovoljna nevolja. „Mala straža, Birgita", konačno je progovorila. „Nešto... neupadljivo." Trebalo je da zna da će žena biti spremna na to. Birgitino lice nije se nimalo promenilo, ali maleni trzaj zadovoljstva poteče kroz vezu koju su delile.

„Za početak, žene koje su te čuvale danas", rekla je, čak i ne zastavši da bi se pretvarala kao da razmišlja, „i još nekoliko koje ja odaberem. Možda dvadeset, ili tako nešto, sve ukupno. Premalo njih te ne može štititi noč i dan, a ti krvavo moraš biti tako zaštićena”, dodala je čvrsto, mada Elejna nije ni pokušala da se buni. „Žene te mogu čuvati tamo gde muškarci ne mogu, i one će biti neupadljive samim tim što su žene. Većina ljudi će misliti da su one deo protokola - samo tvoje lične Device koplja - i daćemo im nešto, ešarpu možda, da bi više nalikovale tome.” Zbog toga joj je Avijenda uputila oštar pogled, koji se ova pretvarala da nije primetila. „Muka je odrediti koja će da zapoveda", rekla je, namrštivši se na tu pomisao. „Dve ili tri plemkinje, lovci, već se prepiru za titulu ’koja odgovara njihovom položaju’. Krvave žene znaju kako da izdaju naređenja, ali nisam sigurna da znaju da izdaju krvava ispravna naređenja. Mogla bih da unapredim Kaseilu u poručnika, ali ona je u srcu više zastavnik, po mom mišljenju." Birgita slegnu ramenima. „Možda će se neka od ostalih pokazati kao da obećava, ali mislim da su one bolje da slede nego da vode."

O, da; sve je već bilo smišljeno. Dvadeset ili tako nešto? Moraće da drži Birgitu na oku, da bi bila sigurna da taj broj ne dostigne pedeset. Ili više. Sposobne da je čuvaju tamo gde muškarci ne bi mogli. Elejna se trže. To je verovatno značilo da je straža čuva čak i dok se kupa. „Kaseila će sasvim sigurno odgovarati. Zastavnik može da rukovodi dvadesetinom." Bila je sigurna da će biti u stanju da ubedi Kaseilu da sve to izvede nenametljivo. I da drži stražu napolju dok se kupa. „Čovek koji je stigao u poslednjem trenutku. Melar? Šta znaš o njemu, Birgita?”

„Doilin Melar", Birgita je polako govorila, dok su joj se obrve spuštale pod oštrim uglom. „Čovek hladnog srca, mada se dosta osmehuje. Mahom ženama. Štipka služavke, i nabacuje im se; tri dana od četiri, koliko ja znam voli da priča o svojim osvajanjima’ - ali nije pritiskao nijednu koja ga je odbila. Tvrdi da je bio trgovački stražar, a nakon toga najamnik, a sada Lovac na Rog, i sasvim sigurno poseduje veštine. Dovoljno da ga imenujem za poručnika. Andorac je, poreklom negde sa zapada, blizu Baerlona, i kaže da se borio za tvoju majku u vreme Nasleđivanja, mada nije mogao biti više od dečaka u to doba. U svakom slučaju, zna prave odgovore - proverila sam - tako da možda zaista jeste bio umešan u to. Najamnici lažu o svojoj prošlosti, a da ne razmisle dva puta."

Skupljajući ruke kod pojasa, Elejna je razmatrala Doilina Melara. Sećala se samo čvrstog čoveka oštrog lica kako davi jednog od ubica, dok su se rvali oko otrovanog bodeža. Čovek koji je imao dovoljno vojnih veština da ga Birgita imenuje za poručnika. Pokušavala je da osigura da makar što više zapovednika budu Andorci. Spas u poslednji čas, jedan čovek protiv trojice, i mač je preleteo preko sobe poput koplja; veoma nalik na priče zabavljača. „Zaslužuje odgovarajuću nagradu. Unapređenje u kapetana i zapovedništvo nad mojim telohraniteljkama, Birgita. Kaseila može da mu bude zamenica.“ „Da li si poludela?" planula je Ninaeva, ali ju je Elejna ućutkala. „Osećaću se mnogo sigurnije ako znam da je on tu, Ninaeva. On neće probati da uštine mene, ne kada su Kaseila i još dvadeset poput nje oko njega. Uz glasine koje ga prate, one će motriti na njega poput sokolova. Rekla si dvadeset, Birgita? Držaču te za reč.“

„Dvadeset", rekla je Birgita odsutno. „Ili tako nešto." Mada, nije bilo ničega odsutnog u pogledu kojim se upiljila u Elejnu. Namerno se nagnula, s rukama na kolenima. „Pretpostavljam da znaš šta radiš." Dobro; nameravala je da se makar jednom ponaša kao Zaštitnik, umesto da se raspravlja. „Gardista-poručnik Melar postaje gardista-kapetan Melar, zato što je spasao život kćeri naslednice. Zbog toga će se samo još više hvalisati. Osim ako ti smatraš da je bolje da sve ovo držimo u tajnosti."

Elejna je odmahnula glavom. „O, ne; ne uopšte. Neka ceo grad zna. Neko je probao da me ubije i poručnik - kapetan - Melar mi je spasao život. Otrov ćemo zadržati za sebe. Za slučaj da se nekom nešto omakne."

Ninaeva se upadljivo nakašlja i pogleda je iskosa. „Jednog dana ćeš biti previše pametna, Elejna. Toliko oštroumna da ćeš se poseći

„Ona je pametna, Ninaeva al’Mera." Gipko ustajući, Avijenda namesti teške suknje, a onda potapša zakrivljeni nož koji je nosila za pojasom. Nije bio toliko velik kao sečivo koje je nosila kao Devica, pa ipak je bio pouzdano oružje. „I ima mene da joj čuvam leđa. Sada imam dozvolu da ostanem s njom."

Ninaeva ljutito zinu. I začudo, ponovo zatvori usta, vidno se sabravši, nameštajući i suknje i čitavu pojavu. „U šta blenete?“, promrmljala je. „Ako Elejna hoće da joj ovaj druškan bude dovoljno blizu da je uštine kad god mu padne na pamet, ko sam ja da se prepirem?" Birgita razjapi usta, a Elejna se zapita hoće li Avijenda početi da se guši. Oči su joj sasvim sigurno bile iskolačene.

Daleki zvuk gonga s najvišeg tornja palate označi vreme i trže je. Bilo je kasnije nego što je mislila. „Ninaeva, Egvena možda već čeka na nas.“ Ništa od odeće nije joj bilo na vidiku. „Gde mi je torbica? Moj prsten je u njoj." Njen prsten Velike zmije joj je bio na ruci, ali ona nije mislila na taj.

„Videću Egvenu sama“, rekla je Ninaeva odlučno. „Ti nisi u stanju da uđeš u Tel’aran’riod. U svakom slučaju, upravo si prespavala poslepodne. Kladim se da sad nećeš ponovo zaspati. I znam da ti ne ide za rukom da uđeš budna u trans, tako da je to to.“ Osmehnula se samozadovoljno, sigurna u svoju pobedu. Dok je pokušavala da uđe budna u san, postajala bi razroka i dobijala je vrtoglavicu, što je Egvena pokušala da ih nauči.

„Kladiš se, je li?“, promrmlja Elejna. „U šta ćeš se kladiti? Jer ja nameravam da popijem to“, bacila je pogled ka srebrnom peharu na noćnom stočiću, „i ja se kladim da ću zaspati. Naravno, osim ako si stavila u to nešto, ako nisi nameravala da me prevariš da ga popijem... Pa, naravno da to ne bi uradila. Dakle, u šta se kladimo?"

Samozadovoljni osmeh skliznu s Ninaevinog lica, a zameni ga crvenilo.

„Divota", reče Birgita ustajući. Stala je kod podnožja kreveta s pesnicama na kukovima, a podjednako je prigovarala i licem i glasom. „Žena te poštedi mučnine, a ti se brecaš na nju kao gazdarica Pris. Možda ću, ako popiješ taj pehar i legneš da spavaš i zaboraviš na pustolovine u Svetu snova za noćas, odlučiti da si dovoljno odrasla da mogu da te pustim s manje od stotinu stražara da te čuvaju da ne stradaš. Ili možda treba da ti držim nos da bih te naterala da piješ?" Pa, Elejna je očekivala da ona neće dugo ćutati. Manje od stotinu?

Avijenda se okrenu ka Birgiti pre nego što je ova završila i jedva da je sačekala da joj poslednje reči napuste usne. „Ne bi trebalo tako da razgovaraš s njom, Birgita Trahelajn", rekla je, ispravljajući se da bi stekla punu prednost svoje visine. Uzevši u obzir visoke potpetice na Birgitinim čizmama, to i nije bilo mnogo, pa ipak, sa šalom koji joj je išao čvrsto preko grudi nalikovala je na Mudru pre nego na učenicu. Nekima od njih lica nisu bila mnogo starija od njenog. „Ti si njen Zaštitnik. Pitaj Aan’aleina kako da se ponašaš. On je veliki čovek, pa ipak sluša ono što mu Ninaeva kaže.“ Aan’alein je bio Lan, „čovek koji je čitav narod", a njegova priča je bila dobro poznata i veoma poštovana među Aijelima.

Birgita ju je odmerila od glave do pete i opušteno se pogrbila, tako da je bezmalo izgubila onu dodatnu visinu koju su joj pružale potpetice. S podrugljivim osmehom, zaustila je očigledno spremna da poljulja Avijendinu samouverenost, ako bude mogla. Obično je mogla. Ali pre no je progovorila, oglasila se Ninaeva, tiho i prilično čvrsto.

„O, za ljubav Svetlosti, pusti to, Birgita. Ako Elejna kaže da ide, onda ide. A sada, ni reč više.“ Prstom je ubola drugu ženu. „Ili ćemo ja i ti porazgovarati kasnije."

Birgita je zurila u Ninaevu, a usne su joj se bezglasno pomerale; veza Zaštitnika je nosila snažnu mešavinu razdraženosti i bespomoćnosti. Konačno se bacila u svoju stolicu, ispruženih nogu, čizama oslonjenih na mamuze u obliku lavlje glave, i mrzovoljno promrmljala ispod glasa. Da je Elejna nije bolje poznavala, zaklela bi se da se žena duri. Želela je da zna kako je to Ninaevi pošlo za rukom. Nekada je Ninaeva bila puna strahopoštovanja prema Birgiti, više nego što je Avijenda ikada bila, ali se to promenilo. Potpuno. Sada je Ninaeva galamila na Birgitu podjednako spremno kao i na bilo koga drugog. I s mnogo više učinka nego kod večine. Ona je žena koliko i bilo koja druga, rekla je Ninaeva. Sama mi je to rekla, i ja sam shvatila da je u pravu. Kao da je to išta objašnjavalo. Birgita je i dalje bila Birgita.

„Moja torbica?" upita Elejna, a od svih njih, upravo je Birgita pošla da donese iz svlačionice crvenu torbicu izvezenu zlatom. Pa dobro, Zaštitnici jesu radili takve stvari, ali Birgita bi se uvek podsmevala kada bi to bila ona. Mada je možda njen povratak bio zamena za to. Predala je torbicu Elejni, uz napadan naklon. I iskrivila usne ka Ninaevi i Avijendi. Elejna je uzdahnula. Nije bila stvar u tome da se one nisu slagale; zapravo, slagale su se zaista veoma dobro, ako se izuzmu njihove male slabosti. Samo su se ponekad sukobljavale.

Neobično izuvijan kameni prsten, navučen na jednostavnu kožnu vrpcu, ležao je pod gomilom novčića na dnu njene torbice, pored pažljivo presavijene maramice pune perja koje je smatrala svojim najvećim blagom. Ter’angreal pun plavih, crvenih i smeđih tačkica i pruga, u svakom slučaju je delovao kao da je od kamena, ali je bio čvrst i gladak poput čelika, a pretežak čak i za to. Stavivši kožnu traku oko vrata, a prsten između grudi, zategla je trake na torbici i ostavila je na noćnom stočiću, uzimajući srebrni pehar. Vino je imalo samo ukus dobrog vina, ali je ona ipak podigla obrvu i osmehnula se Ninaevi.

„Ja ću otići u svoju sobu', saopšti Ninaeva šturo. Ustavši sa dušeka, izmenila je strog pogled s Birgitom i Avijendom. Zbog ki’sana na njenom čelu taj pogled je nekako izgledao još odlučnije. „Vas dve ostanite budne i držite oči otvorene! Dok te žene ne budu oko nje, još uvek je u opasnosti. A nakon toga, nadam se da neću morati da vas podsećam."

„Misliš da ne znam to?“, pobunila se Avijenda, a Birgita je u isto vreme progunđala; „Nisam budala, Ninaeva.“

„To vi kažete", rekla im je Ninaeva obema. „Za Elejnino dobro nadam se da je tako. I za vaše." Prikupivši šal, kliznula je iz sobe, s dostojanstvom koje bi svaka Aes Sedai mogla poželeti. Postajala je vrlo dobra u tome.

„Čovek bi pomislio da je ona krvava kraljica ovde", promrmljala je Birgita.

„Ona je ta koja je preponosna, Birgita Trahelajn", gunđala je Avijenda. „Ponosna kao kakav Šaido s jednom kozom." Klimnule su jedna drugoj u znak potpune saglasnosti.

Ali je Elejna primetila da su sačekale s razgovorom dok se vrata ne zatvore za Ninaevom. Žena koja je toliko poricala da želi da postane Aes Sedai postajala je Aes Sedai u velikoj meri. »Možda je Lan imao udela a torne. Obučavao ju je na osnovu sopstvenog iskustva. I dalje je morala da vežba da ostane smirena, ponekad, ali je delovalo kao da joj to postaje sve lakše od njenog neobičnog venčanja.

Prvi gutljaj vina je imao samo ukus vina, veoma dobrog vina, ali se Elejna namrštila ka peharu oklevajući. Dok nije shvatila šta radi i zašto. Sečanje na dvokoren skriven u njenom Čaju i dalje je bilo jako. Šta je Ninaeva stavila u ovo? Naravno da nije dvokoren, ali šta? Činilo joj se veoma teško da podigne pehar da bi uzela pun gutljaj. Prkosno je iskapila. Samo sam bila žedna, to je sve, pomislila je dok se pružala da vrati pehar na srebrni poslužavnik. Sasvim sigurno nisam pokušavala nešto da dokažem.

Dve žene su je gledale, ali kada je počela da se namešta udobnije da spava, okrenule su se jedna ka drugoj.

„Ja ću držati stražu u primaćoj odaji", rekla je Birgita. „Tamo su mi luk i tobolac. Ti ostani ovde, u slučaju da si joj radi nečeg potrebna."

Umesto da se raspravlja, Avijenda je izvukla nož koji je nosila za pojasom i klekla, spremna da se ponovo ispravi, okrenuta tako da može videti svakoga ko uđe na vrata pre nego što on ugleda nju. „Kucni dva puta, a onda jednom, i predstavi se pre nego što uđeš", rekla je. „U protivnom ću pretpostaviti da je neprijatelj." I Birgita klimnu glavom kao da je to najrazumnije na svetu.

„To je ble...“ Elejna je prikrila zevanje rukom. „Blesavo", završila je kada je ponovo mogla da priča. „Niko neće pokušati da..." Zevnula je ponovo, toliko snažno da je mogla da gurne pesnicu u usta! Svetlosti, šta je Ninaeva stavila u to vino? „Da me ubije... noćas“, rekla je sanjivo, „i obe... znate...“ Kapci su joj bili olovni i klizili su naniže uprkos svim naporima da ih drži otvorene. Nesvesno se gnezdeči licem u jastuk, pokušala je da završi ono što je nameravala da kaže, ali...

Bila je u Velikoj dvorani, prestonoj prostoriji palate. U odrazu Velike dvorane u Tel’aran’riodu. Ovde je uvijeni kameni prsten, pretežak za svoju veličinu u budnom svetu, delovao dovoljno lagano da pluta između njenih grudi. Bilo je svetla, naravno, koje je delovalo kao da dolazi odasvuda i niotkuda. Nije bilo poput svetlosti sunca, ili svetiljki, ali čak i ako bi ovde bila noč, uvek je bilo dovoljno tog čudnog svetla da se moglo videti. Kao u snu. Uvek prisutni osećaj nevidljivih očiju koje posmatraju nije bio poput sna - više je nalikovao na noćnu moru - ali uspelo joj je da se navikne na to.

Važna primanja održavana su u Velikoj dvorani, strani izaslanici primani su uz pompu, bitni proglasi i obaveštenja objavljivani su okupljenim zvaničnicima, a visokoj odaji zaista su pristajali i ime i namena. Dok je sama stajala u njoj, delovala joj je poput pećine. Dva reda zbijenih blistavih belih stubova, deset koraka visokih, pružali su se niz čitavu prostoriju, a na jednom kraju je na mermernom uzvišenju stajao Lavlji presto; do njega su vodile stepenice prekrivene crvenim tepihom koji se pružao dalje, preko crvenih i belih pločica. Presto je veličinom bio predviđen za ženu, ali ipak masivan na svojim teškim nogama izrezbarenim u obliku lavljih šapa, te pozlaćenih, s Belim lavom načinjenim od mesečevog kamena na polju rubina. Stajao na zadnjim šapama, objavljujući da ko god sedi tamo, vlada moćnim narodom. S velikog obojenog prozora, postavljenog visoko na lučnoj tavanici, kraljice koje su osnovale Andor zurile su naniže, a njihove slike su se smenjivale sa slikama Belog lava i prikazima bitaka koje su vodile da izgrade Andor, od grada u rasutom carstvu Artura Hokvinga do te nacije. Mnoge zemlje nastale u vreme Stogodišnjeg rata više nisu postojale, pa ipak je Andor preživeo još hiljadu godina otada, i napredovao. Ponekad je Elejna osećala da je ti likovi procenjuju, odmeravajući koliko je vredna da ide njihovim stopama.

Odmah pošto se našla u Velikoj dvorani, pojavila se druga žena, sedeći na Lavljem prestolu, tamnokosa mlada žena u lepršavoj crvenoj svili, sa izvezenim srebrnim lavovima na rukavima i skutima, sa ogrlicom od plamenkapi velikih poput golubijih jaja oko vrata i Ružinom krunom na glavi. Jedna ruka joj je lagano počivala na rukohvatu stolice izrezbarenom u obliku lavlje glave, a pogled joj je lutao po Velikoj dvorani. Onda je ugledala Elejnu i na licu joj se videlo da ju je prepoznala i da je sva zbunjena. Kruna i plamenkapi i svila nestadoše, a zamenila ih je jednostavna vuna i kecelja. Trenutak kasnije, nestala je i mlada žena.

Elejna se samo nasmešila. Čak su i pralje sanjale da sede na Lavljem prestolu. Nadala se da se mlada žena nije probudila prestrašena zbog iznenađenja koje joj se ukazalo, ili bar da je otišla u neki drugi prijatni san. Sigurniji san nego u Tel’aran'riodu.

I drugo se menjalo u prestonoj prostoriji. Bogato izrađene podne lampe, koje su stajale u redovima niz dvoranu, delovale su kao da trepere naspram visokih kolonada. Velika lučna vrata su bila čas otvorena, čas zatvorena, u treptaju oka. Samo ono što je već dugo stajalo na istom mestu imalo je zaista trajan odraz u Svetu snova.

Elejna je zamislila veliko ogledalo, i ono je bilo ispred nje, odražavajući njen lik u zelenoj svili visokog okovratnika, ukrašenoj srebrom preko gornjeg dela, sa smaragdima na ušima, i manjim koji su visili u njenim crvenozlatnim uvojcima. Naterala je smaragde da joj nestanu iz kose i klimnula. Odgovarajuće za kći naslednicu, ali ne previše razmetljivo. Čovek treba da bude pažljiv kako zamišlja samog sebe, ovde, ili... Njena skromna zelena haljina postade tesna, menjajući nabore dok ne dobi oblik tarabonske haljine, a onda uz treptaj potamne u široke nogavice Morskog naroda, a noge joj ostadoše bose, sve s minđušama i prstenom za nos i lancem punim medaljona, pa čak i tamnim tetovažama na rukama. Ali bez bluze, onako kako su Ata’an Mijere bili na moru. Dok su joj obrazi crveneli, žurno je vratila sve kako je i bilo, a onda zamenila smaragdne minđuše jednostavnim srebrnim alkama. Što neko jednostavnije zamisli svoju odeću, lakše mu je da je održava.

Dozvolivši velikom ogledalu da nestane - samo je trebalo da prestane da se ogleda u njemu - ona pogleda ta ukočena lica iznad svoje glave. „Žene podjednako mlade kao ja stupale su na presto", rekla im je. Mada, ne baš mnoge; a samo sedam od njih je uspelo da duže ponese Ružinu krunu. „Žene mlađe od mene." Tri. A jedna od njih se održala jedva godinu. „Ne tvrdim da ću biti velika kao vi, ali vas neću ni postideti. Biću dobra kraljica."

„Razgovaraš s prozorima?" reče Ninaeva, nateravši Elejnu da se iznenađeno trgne. Koristeći kopiju prstena koji je Elejna nosila uz kožu, delovala je magličasto, gotovo prozirno. Mršteći se, pokušala je da se uputi ka Elejni i posrnu, gotovo se saplevši preko dugačke suknje tamnoplave tarabonske haljine koja je bila mnogo uža od one koju je Elejna zamislila na sebi. Ninaeva je začkiljila prema suknji, i iznenada je to bila andorska haljina od svile, iste boje, izvezena zlatom po rukavima i poprsju. I dalje je gunđala kako je „dobra, debela dvorečanska vuna" dovoljno dobra za nju, ali čak i ovde, gde se mogla pojaviti u njoj ako bi htela, gotovo nikad nije.

„Šta si stavila u ono vino, Ninaeva?", pitala je Elejna. „Ugasila sam se kao sveća u koju je neko dunuo."

„Ne pokušavaj da promeniš temu. Ako pričaš s prozorima, zaista bi trebalo da spavaš umesto što si ovde. Napola se razmišljam da ti naredim..."

„Molim te, nemoj. Ninaeva, ja nisam Vandena. Svetlosti, ja i ne znam polovinu običaja koje Vandena i ostale uzimaju zdravo za gotovo. Ali radije ne bih da te ne poslušam, zato nemoj, molim te."

Ninaeva je popreko pogleda, čvrsto cimnuvši pletenicu. Detalji na njenoj haljini se promeniše, suknja se još malo nabra, šara veza se izmenila, visoki okovratnik je tonuo, a onda se ponovo podizao, granajući čipku. Nije se preterano dobro usredsređivala kad je bilo potrebno. Mada, crvena tačka na njenom čelu nije treperila nikada.

„Dobro", rekla je mirno, dok je mrštenja nestajalo. Na ramenima joj se pojavio šal sa žutim resama, a lice joj je poprimilo nešto od bezvremenosti Aes Sedai. Bilo je pramenova sedih na njenim slepoočnicama. Mada su joj reči bile u suprotnosti s izgledom i smirenim tonom. „Pusti mene da razgovaram kada Egvena dođe ovamo. Mislim, o onome što se desilo danas. Ti uvek završiš ćaskajući, kao da češljate kosu jedna drugoj pre spavanja.

Svetlosti! Ne želim da se ponaša kao Amirlin sa mnom, a znaš da će nas skoliti ako sazna."

„Ako saznam šta?“, rekla je Egvena. Ninaevi se glava panično okrenu dok joj je oči ispunjavala strepnja, i na trenutak njen šal s resama i svilena haljina behu zamenjeni belim Prihvaćenih. Čak je i ki’san nestao. Samo na trenutak, i ona je ponovo bila kao i pre, ali bez sedih u kosi, mada je i to bilo dovoljno da Egvena poprimi sažaljiv izraz. Ona je vrlo dobro poznavala Ninaevu. „ Ako saznam šta, Ninaeva?", pitala je čvrsto.

Elejna duboko udahnu. Nije nameravala da stvarno išta sakrije. Ništa što bi bilo bitno Egveni, u svakom slučaju. Ali u sadašnjem raspoloženju, Ninaeva će najverovatnije sve istrućati, ili postati tvrdoglava i pokušati da ostane pri tome da nema ničega da se sazna. A to bi samo nateralo Egvenu da kopa dublje.

„Neko je stavio dvokoren u moj podnevni čaj“, rekla je i nastavila sažeto o ljudima s bodežima i sreći da se pojavio Doilin Melar, i kako se Dijelin dokazala. Dobrim delom je dodala i novosti o Eleniji i Nijani, i glavnoj domaćici koja traži doušnike u palati, i čak i o zadatku koji je Vandena dala Zarji i Kirstiejn, i napadu na Randa i njegovom nestanku. Egvena je delovala kao da nije uzdrmana recitalom - čak je nakratko prekinula Elejnu dok je pričala o Randu, rekavši da to već zna - ali je s negodovanjem odmahnula glavom na vest da Vandena nije napravila pomak ka saznanju ko je bila Crna sestra, a to joj je bila najozbiljnija briga. „O, i dobiću ličnu stražu", završila je Elejna. „Dvadeset žena kojima će zapovedati kapetan Melar. Ne verujem da će mi Birgita naći neku Devicu, ali neće bili daleko od toga,"

Stolica bez naslona, ali s ručkama, pojavi se iza Egvene, i ona sede na nju ne pogledavši. Bila je daleko veštija ovde nego Elejna ili Ninaeva. Tamnozelena vunena jahaća haljina, elegantna i dobro skrojena, ali bez ukrasa, beše verovatno ista ona u kojoj je toga dana bila budna. I ostala je zelena vunena haljina za jahanje. „Predložila bih vam da mi se pridružite u Murandiji sutra - večeras", rekla je, „da s dolaskom Srodnica ne bi započeo neobuzdani požar među Predstavnicama."

Ninaeva se oporavila, mada je nepotrebno namestila suknju. Vez na njenoj haljini je sada bio srebrn. „Mislila sam da do sada imaš Dvoranu Kule u ruci."

„To je gotovo kao da imaš lasicu u ruci", rekla je Egvena suvo. „Okreće se i uvrće i batrga da bi te ujela sa zglob. O, rade tačno kako ja kažem, kada je u pitanju rat sa Elaidom - ne mogu to da zaobiđu, koliko god gunđale zbog troškova više vojnika! - ali dogovor sa Srodnicama nije deo rata, kao ni to da se dozvoli Srodnicama da saznaju kako je Kula oduvek znala za njih.

Ili bar mislila da je znala. Čitava Dvorana bi dobila srčani udar samo kada bi se saznalo koliko nisu znale. Žestoko se trude da nađu način da spreče prihvatanje novih polaznica."

„Ne mogu to, zar ne?“, tražila je Ninaeva da zna. Napravila je stolicu za sebe, ali kada je pogledala u nju da se uveri da je tamo, bila je to kopija Egvenine stolice, tronožac kada je pošla da sedne i farmerska stolica s prečkama u naslonu dok se smestila. Njena haljina je sada imala podeljene suknje. „Objavila si proglas. Svaka žena, bilo kojih godina, ako prođe ispit. Sve što treba da uradiš jeste da objaviš još jedan, o Srodnicama.“ Elejna napravi sopstvenu stolicu po uzoru na onu u svojoj sobi za primanje. Bilo je to mnogo jednostavnije za održavanje.

„O, proglas jedne Amirlin snažan je koliko i zakon", rekla je Egvena. „Dok Dvorana ne nađe načina da ga zaobiđe. Najnovija žalba jeste da imamo samo šesnaest Prihvaćenih. Mada se većina sestara odnosi prema Faolajn i Teodrin kao da su još uvek Prihvaćene. Ali čak ni osamnaest nije ni blizu dovoljno da drži predavanja, koja su predviđena da Prihvaćene drže polaznicama. Umesto toga, treba da ih preuzmu sestre. Mislim da su se neke nadale da će vremenske prilike smanjiti broj, ali nisu." Iznenada se osmehnula, uz blesak obešenjaštva u tamnim očima. „Imamo jednu novu polaznicu, koju bih želela da upoznaš, Ninaeva. Šarina Meloj. Baka. Mislim da ćeš se složiti sa mnom da je neverovatna žena."

Ninaevina stolica je potpuno nestala, a ona glasno tresnu na pod. Nije delovala kao da je to primetila dok je sedela tamo i zapanjeno zurila u Egvenu. „Šarina Meloj?“, rekla je drhtavim glasom. „Ona je polaznica?" Njena haljina je bila specifična, u stilu koji Elejna nikad pre nije videla, s lepršavim rukavima i dubokim okovratnikom na kome su bili izvezeni cvetovi i ušiveni biseri. Kosa joj je padala do pojasa, a držala ju je kapa od meseckamena i safira na zlatnim žicama, ne debljim od niti. A na domalom prstu leve ruke imala je jednostavan zlatan kotur. Samo su kišan i prsten Velike zmije i dalje bili na svom mestu.

Egvena trepnu. „Tebi je poznato ime?“

Ustavši, Ninaeva je zurila u svoju haljinu. Podigla je levu ruku i gotovo oklevajući dotakla jednostavan zlatan prsten. Bilo je čudno to što je ostavila sve kako je bilo. „To možda nije ista žena", promrmljala je. „Ne može biti!" Napravivši drugu stolicu, poput Egvenine, namrštila se ka njoj, kao da joj naređuje da ostane, ali je ona i dalje imala visoki naslon i duborez do trenutka kada je sela. „Bila je Šarina Meloj... Bilo je to dok sam bila iskušenica za Prihvaćenu", rekla je žurno. „Ne moram da pričam o tome; to je pravilo!"

„Naravno da ne moraš", rekla je Egvena, mada je Elejna znala da je i ona uputila Ninaevi podjednako čudan pogled. Pa ipak, tu se ništa nije moglo uraditi; kada je Ninaeva htela da bude tvrdoglava, mogla je tome da podučava i mule.

„Budući da si pomenula Srodnice, Egvena", rekla je Elejna, „da li si još razmišljala o Štapu zakletvi?"

Egvena je podigla ruku kao da hoče da je zaustavi, ali odgovor joj je bio miran i odmeren. „Nema potrebe da se još razmišlja, Elejna. Tri zakletve, položene na Štapu zakletvi, jesu ono zbog čega smo Aes Sedai. Nisam to shvatala u početku, ali shvatam sada. Istog dana kada budemo imali Kulu, ja ću položiti Tri zakletve na Štapu zakletvi."

„To je ludilo!", planula je Ninaeva, nagnuvši se u svojoj stolici. Iznenađujuće, još uvek istoj stolici. I još uvek u istoj haljini. Vrlo iznenađujuće. Ruke su joj počivale u krilu, stegnute u pesnice. „Znaš šta on radi; Srodnice su dokaz! Koliko Aes Sedai živi preko trista godina? Ili doživi trista godina? I nemoj da mi govoriš kako ne bi trebalo da govorim o godinama. To je smešan običaj, i ti to znaš. Egvena, Riejnu su zvali Najstarija zato što je bila najstarija žena iz Srodnica u Ebou Daru. Najstarija na svetu jeste žena po imenu Alojzija Nemosni, trgovkinja uljem u Tiru. Egvena, ona ima gotovo šest... stotina... godina! Kada Dvorana čuje za to, verujem da će biti spremne da odlože Štap zakletvi na policu."

„Svetlost zna da je trista godina mnogo", ubacila se Elejna, „ali ja ne mogu da kažem da sam srećna na pomisao da ću možda skratiti život na pola, Egvena. I šta sa Štapom zakletvi i tvojim obećanjem Srodnicama? Riejna želi da bude Aes Sedai, ali šta se dešava kada se zakune? Šta sa Alojzijom? Šta ako padne mrtva? Ne možeš im tražiti da se zakunu a da ne znaš."

„Ja ne tražim ništa." Egvenino liceje i dalje bilo glatko, ali njena su leđa bila prava, glas hladan. I tvrđi. Pogled joj prodirao duboko. „Svaka žena koja bude htela da bude sestra, zakleće se. A svaka koja odbije da se zakune i nastavi da se naziva Aes Sedai, osetiće punu težinu pravde Kule."

Elejna je pod tim mirnim pogledom progutala knedlu. Ninaeva je prebledela. Egvenine reči se nisu mogle pogrešno protumačiti. Sada nisu slušale prijateljicu, već Amirlin Tron, a Amirlin Tron nije imala prijatelja kada dođe vreme da se izriču presude.

Očigledno zadovoljna onim što je videla u njima, Egvena se opustila. „Svesna sam teškoća", rekla je običnijim glasom. Beše običniji, ali i dalje nije dozvoljavao raspravu. „Očekujem da svaka žena čije je ime u knjizi polaznica postigne koliko god je moguće, da stekne šal ako može, i služi kao Aes Sedai, ali ne želim da iko umre za to kada mogu da žive. Jednom kada Dvorana sazna za Srodnice - kada budu završile s koškanjem - mislim da ih mogu dovesti do toga da se slože da sestri koja želi da se povuče to treba i da se omogući. Skidanjem Zakletvi." Davno su zaključile kako se Štap može koristiti i za razvezivanje zakletvi, kao što ih i vezuje, inače Crne sestre ne bi mogle da lažu.

„Pretpostavljam da bi to bilo u redu“, složila se Ninaeva zamišljeno. Elejna je jednostavno klimnula; bila je sigurna da ima još.

„Da se povuče među Srodnice, Ninaeva", rekla je Egvena nežno. „Tako su Srodnice takođe vezane za Kulu. Srodnice će zadržati svoje Pravilo, naravno, ali će morati da se slože da njihov Kružok pletilja stoji ispod Amirlin, ako ne i ispod Dvorane, i da žena iz Srodnica stoji niže nego sestra. Nameravam da one zaista budu deo Kule, a ne same za sebe. Ali mislim da će prihvatiti."

Ninaeva je ponovo klimnula, srećno, ali njen osmeh izblede kada je puno značenje ovoga stiglo do nje. Počela je da frflja negodujući. „Ali...! Položaj među Srodnicama određuje se prema godinama! Tako ćeš imati sestre što primaju naređenja od žena koje nikad ne bi mogle postati ni Prihvaćene!"

„Bivše sestre, Ninaeva." Egvena je prelazila prstom preko prstena Velike zmije na desnoj ruci i tiho uzdahnula. „Čak i žene iz Srodnica koje steknu prsten, ne nose ga. Tako ćemo i mi morati da se odreknemo toga. Bićemo deo Srodnica, Ninaeva, ne više Aes Sedai." Zvučala je kao da već može da oseti taj daleki dan, taj daleki gubitak, ali je sklonila ruku s prstena i duboko udahnula. „E sad. Ima li još nečeg? Preda mnom je duga noć i volela bih da dobijem i malo pravog sna pre nego što ponovo budem morala da se suočim s Predstavnicama."

Mršteći se, Ninaeva je čvrsto stegla pesnicu, a drugu ruku položila preko nje da pokrije prstenje, ali je delovala spremno da batali raspravu o Srodnicama. Za sada. „Da li te glavobolje i dalje muče? Mislim da bi trebalo da prestanu, ako ti masaže te žene uopšte pomažu."

„Halimine masaže čine čuda, Ninaeva. Bez njih ne bih uopšte mogla da spavam. A sada, ima li...?“ Pogled joj odluta, zaledivši se na ulazu prestone dvorane, i Elejna se okrenu da bi pogledala.

Neki čovek stajao je tamo i posmatrao ih, čovek visok poput Aijela, tamnocrvene kose malo prošarane sedima, samo što takav plavi kaput visokog okovratnika nijedan Aijel nikada ne bi obukao. Delovao je mišićavo, a njegovo čvrsto lice činilo joj se nekako poznato. Kada je primetio da ga posmatraju, okrenuo se i otrčao niz hodnik izvan vidokruga.

Elejna je na trenutak stajala otvorenih usta. On se nije sasvim slučajno dosanjao u Tel'aran'riod, ili bi dosad već iščezao, a ona je još uvek mogla da Čuje bat njegovih čizama po pločicama. Ili je bio šetač kroz snove - retkost među muškarcima, barem prema recima Mudrih - ili je imao sopstveni ter’angreal.

Skočivši na noge, potrčala je za njim, ali koliko god bila brza, Egvena je bila brža. U jednom trenutku Egvena je bila iza, u sledečem je stajala na vratima, zureći u pravcu kuda je čovek otišao. Elejna je pokušala da se zamisli da stoji pored Egvene, i stajala je. Hodnik je sada bio tih, i prazan, samo su podne svetiljke, škrinje i tapiserije podrhtavale i treperile.

„Kako ste to uradile?", zahtevala je da zna Ninaeva, trčeći sa suknjama iznad kolena. Čarape su joj bile svilene, i crvene! Kada je shvatila da je Elejna primetila njene čarape, žurno je pustila suknje da padnu i zagledala se niz hodnik. „Kuda je otišao? Mogao je sve da čuje! Jeste li ga prepoznale? Podsetio me je na nekoga; ne znam na koga."

„Na Randa“, rekla je Egvena. „Mogao bi biti Randov ujak."

Naravno, pomislila je Elejna. Kada bi Rand imao zlog ujaka.

Sa udaljenog kraja prestone dvorane odjeknu metalno škljocanje. Vrata koja su vodila u svlačionicu iza uzvišenja zatvor i še se. U Tel’aran’riodu su vrata bila otvorena ili zatvorena ili negde napola; ali nisu se zatvarala.

„Svetlosti!", promrmlja Ninaeva. „Koliko ljudi nas je noćas prisluškivalo? Da ne pominjem ko, i zašto?"

„Ko god oni bili", mirno je odgovorila Egvena, „očigledno ne poznaju Tel’aran’riod onako dobro kao mi. Sa sigurnošću možemo reći da nisu prijatelji, ili ne bi prisluškivali. I mislim da možda nisu prijatelji ni međusobno, inače zašto bi prisluškivali s različitih krajeva prostorije? Taj je čovek nosio šijenarski kaput. Ima Šijenaraca u mojoj vojsci, ali vi ih obe sve poznajete. Nijedan ne liči na Randa."

Ninaeva šmrknu. „Pa, ko god on bio, previše ljudi sluša po uglovima. To ja mislim. Hoću da budem ponovo u svom telu, gde su doušnici i otrovni bodeži sve o čemu treba da brinem."

Šijenarci, pomisli Elejna. Krajišnici. Kako je to moglo da joj promakne? Pa dobro, to je imalo malo veze s dvokorenom. „Još nešto", rekla je glasno, mada odmerenim glasom, za koji se nadala da se neće čuti daleko - i reče za Dijelinine novosti o Krajišnicima u Bremovoj šumi. Dodala je i gazda Norijevu prepisku, čitavo vreme pokušavajući da gleda na obe strane niz hodnik i prestonu dvoranu istovremeno. Nije želela da je još neki doušnik zatekne na spavanju. „Mislim da su ti vladari u Bremovoj šumi", završila je, „sve četvoro."

„Rand", dahnula je Egvena, zvučeći razdraženo. „Čak i kada ga je nemoguće naći, zapetljava stvari. Imate li ikakvog pojma da li su došli da mu ponude vernost ili da pokušaju da ga predaju Elaidi? Ne mogu da smislim nijedan drugi razlog da pređu hiljadu liga. Mora da dosada kuvaju supu od cipela! Možete li uopšte zamisliti koliko je teško obezbediti zalihe za vojsku koja maršira?"

„Mislim da bih mogla da saznam”, rekla je Elejna. „Hoću reći, zašto. I u isto vreme... Dala si mi ideju, Egvena.“ Nije mogla a da se ne osmehne. Nešto dobro je proisteklo iz današnjeg dana. „Mislim da ču možda moći da ih upotrebim kako bih osigurala Lavlji presto."


Asne je proučavala visoki okvir s vezom pred sobom i uzdahnula, a onda se taj uzdah pretvorio u zevanje. Treperava svetiljka davala je slabu svetlost, ali to nije bio razlog što su joj sve ptice izgledale nakrivljeno. Htela je da bude u svom krevetu, i prezirala je vez. Ali je morala da bude budna, a ovo je bio jedini način da izbegne razgovor s Česmal. Ono što je Česmal nazivala razgovorom. Nalickana uobražena Žuta bila je usredsređena na sopstveni vez, na drugoj strani sobe, i ona je pretpostavila da je svako ko uzme iglu zainteresovan za sopstveni rad. S druge strane, Asne je znala da će je, ako ustane sa stolice, Česmal uskoro počastiti pričama o svom sopstvenom značaju. Tih meseci otkada je Mogedijen nestala, slušala je bar dvadeset puta o Česmalinoj ulozi u ispitivanju Tamre Ospenja i kako je Česmal uputila Crvene da ubiju Sijerin Vaju pre nego što bi Sijerin mogla narediti da je uhapse; možda i pedeset puta! Slušajući Česmal, delovalo je kao da je ona sama, jednom rukom, spasla Crni ađah, a ona bi to i potvrdila ako bi iko nagovestio. Takva vrsta razgovora nije bila samo dosadna, već i opasna. Čak i smrtonosna, ako Vrhovni savet sazna za to. Stoga je Asne prigušila još jedan zev, nadvijena nad svojim radom, i nastavila da ubada iglu kroz gusto tkano platno. Ako bi napravila crvendaća većeg, možda bi uspela da izjednači krila.

Škljocaj brave na vratima naterao je obe žene da podignu glave. Dvoje slugu znalo je da ne treba da ih uznemiravaju, a u svakom slučaju, žena i njen muž bi do sada već trebalo da spavaju. Asne prigrli saidar, pripremajući tkanje koje bi sagorelo uljeza do kosti, a sjaj je okružio i Česmal. Ako bi pogrešno čeljade ušlo kroz ta vrata, žalilo bi dok ne umre.

Bila je to Eldrit, s rukavicama u rukama i u tamnom ogrtaču koji joj je još uvek visio niz leđa. Haljina punačke Smeđe takođe je bila tamna i bez ukrasa. Asne je mrzela jednostavnu vunu, ali je trebalo izbeći da ih primete. Sumorna odeća odgovarala je Eldrit.

Zaustavila se kada ih je ugledala, trepćući, na trenutak sa zbunjenošću na okruglom licu. „Ah“, rekla je. „Šta ste mislile ko sam?" Bacivši rukavice na mali sto kraj vrata, iznenada je postala svesna svog ogrtača i namrštila se kao da je upravo shvatila da ga je nosila uz stepenice. Pažljivo otkopčavši srebrnu kopču na vratu, bacila je ogrtač na stolicu u zgužvanu gomilu.

Svetlost saidara oko Česmal zatreperila je i nestala, dok je ona okretala okvir za vez u stranu kako bi mogla da ustane. Zbog ukočenog lica delovala je više, a jeste bila visoka žena. Jarko obojeni cvetovi koje je izvezla mogli su se naći i u bašti. „Gde si bila?“, zahtevala je da zna. Eldrit je bila najuticajnija među njima i Mogedijen je njoj ostavila zapovedništvo, ali Česmal se toga prisećala samo povremeno. „Trebalo je da se vratiš do poslepodneva, a pola noći je već prošlo!"

„Izgubila sam pojam o vremenu, Česmal", odgovorila je Eldrit odsutno, delujući kao da je izgubljena u mislima. „Davno je bilo kada sam zadnji put bila u Kaemlinu. Unutrašnji grad je zadivljujući, i imala sam odličan ručak u jednoj gostionici koje sam se setila. Mada, moram reći, tada je tamo bilo manje sestara. U svakom slučaju, niko me nije prepoznao.” Zurila je u kopču kao da se pita odakle se stvorila, a onda ju je ćušnula u torbicu za pojasom.

„Izgubila si pojam", rekla je Česmal ravno, stegnuvši prste na pojasu. Možda da bi ih zadržala dalje od Eldritinog grla. Oči su joj svetlucale od besa. „Izgubila si pojam...“

Eldrit još jednom trepnu, kao da je zapanjena što joj se obraćaju. „O. Plašila si se da me je Kenit ponovo pronašao? Uveravam te, od Samare vrlo pažljivo zamagljujem vezu.“

Povremeno se Asne pitala koliko je od Eldritine prividne rasejanosti bilo istinito. Niko toliko nesvestan sveta oko sebe ne bi mogao da preživi toliko dugo. S druge strane, ona je bila dovoljno neusredsređena da dozvoli maski da sklizne više nego jednom pre nego što su stigli do Samare, dovoljno da je njen Zaštitnik pronađe. Slušajući Mogedijenina naređenja da čekaju njen povratak, one su se krile u metežu nakon njenog odlaska, čekajući, dok su rulje takozvanog Proroka pustošile ka jugu Amadicije; ostajale su u tom čudnom, ruiniranom gradu čak i nakon što je Asne postala sigurna da ih je Mogedijen napustila. Usna joj se iskrivi na to sećanje. Ono što je podstaklo odluku da odu bio je dolazak Eldritinog Kenita u grad; bio je siguran da je ona ubica, skoro siguran da je Crni ađah, i odlučan da je ubije, bez obzira na posledice po sebe. Nije bilo iznenađenje što ona sama nije bila voljna da se suoči s tim posledicama, i odbila je da dozvoli ikome da ubije tog čoveka. Jedina opcija je bila da pobegnu. S druge strane, upravo Eldrit im je ukazala da im je Kaemlin jedina nada.

„Da li si išta saznala, Eldrit?", ljubazno upita Asne. Česmal je bila budala. Koliko god da je svet delovao u rasulu u tom trenutku, stvari će se same srediti. Ovako ili onako.

„Šta? O. Samo da sos od paprike nije onako dobar kakvog sam ga zapamtila. Naravno, to je bilo pre pedeset godina.”

Asne potisnu uzdah. Možda je, nakon svega, ipak bilo vreme da Eldrit doživi nesreću.

Vrata su se otvorila i Temaila je ušla u sobu toliko tiho da ih je uhvatila nespremne. Sitna Smeđa lisičjeg lica preko ramena je prebacila kućnu haljinu po kojoj su bili izvezeni lavovi, ali se ova na prednjem donjem delu otvarala otkrivajući njenu bledožutu svilenu spavaćicu, nepristojno pripijenu. Preko jedne ruke nabacila je narukvicu od uvrnutih staklenih prstenova. U svakom slučaju izgledali su kao staklo, ali čekić ih nije mogao slomiti.

„Bila si u Tel’aran’riodu", rekla je Eldrit, mršteći se prema ter’angrealu. Ipak, nije govorila zapovednički. Sve su se pomalo bojale Temaile otkada ih je Mogedijen naterala da gledaju kako se Lijandrin konačno lomi. Asne je izgubila računicu o tome koliko je često ubijala i mučila za sto i još tridesetak godina otkako je dobila šal, ali je retko kada videla nekog toliko... punog poleta... kao što je bila Temaila. Gledajući Temailu, i pokušavajući da se pravi da to ne radi, Česmal izgleda nije bila svesna da nervozno liska usnu. Asne žurno povuče jezik iza zuba, nadajući se da niko nije primetio. Eldrit sasvim sigurno nije. „Složile smo se da ih ne koristimo", rekla je tonom koji se nije mnogo razlikovao od molbe. „Sigurna sam da je Ninaeva ranila Mogedijen, a ako može da se takmiči s jednom od Izgubljenih u Tel’aran’riodu, kakve šanse mi onda imamo?" Prelazeći pogledom preko ostalih, pokušala je s prizvukom prekora u glasu. „Da li ste vas dve znale za ovo?" Uspela je da zvuči mrzovoljno.

Česmal ogorčeno susrete Eldritin pogled, dok je Asne pogledala iznenađeno nevino. Znale su, ali ko će stati Temaili na put? Prilično je sumnjala da bi i Eldrit mogla išta više od toga da negoduje, da je bila prisutna.

Temaila je odlično znala kako utiče na njih. Trebalo je da pogne glavu na Eldritino predavanje, koliko god bledo bilo, i da se izvini zato što je delala protiv njenih želja. Umesto toga se osmehnula. Mada taj osmeh nikad nije stigao do njenih očiju, krupnih i tamnih i previše bistrih. „Bila si u pravu, Eldrit. U pravu da će Elejna doći ovamo, i izgleda u pravu da će Ninaeva doći s njom. Bile su zajedno i jasno je da su obe u palati."

„Da", rekla je Eldrit, malo se uvijajući pod Temailinim pogledom. „Dakle." I obliznula je usne, i takođe se prebacila s noge na nogu. „Čak i tako, dok ne vidimo kako da dođemo do njih pored svih tih divljakuša..."

„One su divljakuše, Eldrit." Temaila se nemarno ispruženih nogu baci u stolicu, a glas joj očvrsnu, ne dovoljno da bi delovalo kao da zapoveda, ali i dalje više nego samo jasan. „Tamo su samo tri sestre koje bi mogle da nam prave nevolje, a mi ih možemo srediti. Možemo se dokopati Ninaeve, i možda Elejne u pogodbi." Iznenada se nagla napred, s rukama na rukohvatima stolice. U razbarušenoj odeći ili ne, na njoj nije bilo ni trunke tromosti sada. Eldrit ustuknu korak, kao da ju je Temail gurnula očima. „U suprotnom, zašto smo ovde, Eldrit? Zbog toga smo došle."

Niko nije imao ništa da kaže na to. Za njima je bio niz neuspeha - u Tiru, u Tančiku - to bi ih moglo koštati života kada ih se Vrhovni savet domogne. Ali ne ako imaju jednu od Izabranih kao zaštitnicu, a ako je Mogedijen tako žestoko želela Ninaevu, možda bi to hteo i neko drugi od njih. Prava poteškoća bi bila pronaći jednog od Izabranih da mu se da poklon. Izgleda da niko, osim Asne, nije razmišljao o tome.

„Tamo je bilo i drugih", nastavila je Temaila, ponovo se zavalivši. Zvučala je gotovo kao da se dosađuje. „Oni su motrili na naše dve Prihvaćene. Čovek koji je dozvolio da ga vide, i još neko, koga nisam mogla da vidim." Razdraženo se nadurila. Odnosno, to bi bilo durenje da nije bilo njenih očiju. „Morala sam da ostanem iza stubova kako me devojke ne bi videle. Trebalo bi da budeš zadovoljna zbog toga, Eldrit. Što me nisu videle. Da li si zadovoljna?"

Eldrit gotovo zamuca objašnjavajući koliko je zadovoljna. Asne dozvoli sebi da oseti svoju četvoricu Zaštitnika kako se približavaju. Prestala je da se skriva kada su napustile Samaru. Naravno, samo je Poul bio Prijatelj Mraka, pa ipak, ostali bi uradili sve što bi ona od njih tražila, verovali šta god bi im ona rekla. Biće potrebno da ih drži sakrivene od ostalih, osim ako bude potpuno neophodno, ali je htela da ima naoružane ljude nadohvat ruke. Mišići i čelik bili su vrlo korisni. A ako dođe do najgoreg, uvek je mogla da otkrije dugačak, izbrazdan štap koji Mogedijen nije sakrila toliko dobro koliko je mislila da jeste.


Rano jutarnje svetlo na prozoru primaće sobe je bilo sivo, i bilo je ranije nego što je gospa Šiejn obično ustajala, ali ovog jutra se obukla još dok je bio mrkli mrak. Gospa Šiejn, tako je sada razmišljala o sebi. Mili Skejn, sedlareva kćerka, bila je gotovo potpuno zaboravljena. U svakom zaista bitnom pogledu, ona je stvarno bila gospa Šiejn Avarin, i to već godinama. Lord Vilim Avarin je bio osiromašen, sveden na to da živi u trošnoj seljačkoj kući, a nesposoban da čak i nju održava u dobrom stanju. On i njegova jedina kćerka, poslednji potomak, boravili su na selu, daleko od mesta gde bi se njihova oskudica mogla otkriti; sada su bili samo kosti zakopane u šumi blizu te kuće, a ona je bila gospa Šiejn, a iako ova visoka, čvrsta kamena kuća nije bila imanje, i dalje je bila imovina dobrostojećeg trgovca. I pređašnja vlasnica je, takođe, odavno bila mrtva, nakon što je prepisala sve svoje zlato svojoj „naslednici". Nameštaj je bio dobar, ćilimi skupi, tapiserije, pa čak i jastučići za sedenje izvezeni zlatnom žicom, a vatra je plamtela u širokom kaminu od plavo prošaranog mermera. Nekada je tu bila jednostavna potporna greda na kojoj su bili izrezbareni srce i ruka Avarinovih, jedno kraj drugog.

„Još vina, devojko“, rekla je osorno, i Falion požuri sa srebrnim ibrikom da joj dopuni pehar kuvanim vinom koje se pušilo. Odeća služavke, sa crvenim srcem i zlatnom rukom na grudima, pristajala je Falion. Njeno izduženo lice je bilo ukočena maska dok je žurila da zameni ibrik na visokoj komodi s fiokama i da se vrati na svoje mesto pored vrata.

„Igraš opasnu igru“, rekla je Marilin Gemalfin, vrteći kupu među dlanovima. Mršava žena beživotne, svetlosmeđe kose, Smeđa sestra, nije izgledala kao Aes Sedai. Njeno usko lice i širok nos bolje bi išli uz Falioninu livreju nego uz finu plavu vunu, koja je odgovarala samo drugorazrednom trgovcu. „Ona je nekako pod štitom, znam to, ali kada ponovo bude mogla da usmerava, nateraće te da urlaš zbog ovoga.“ Tanke usne se izviše u neveseli osmeh. „Može ti se desiti da poželiš da možeš da urlaš."

„Moridin je odabrao ovo za nju“, odgovorila je Šiejn. „Nije uspela u Ebou Daru, i on je naredio da bude kažnjena. Ne znam detalje i ne želim da ih znam, ali ako Moridin želi da joj nos bude u blatu, ja ću ga gurnuti toliko duboko da će blato udisati još godinu dana nakon toga. Ili ti predlažeš da ne poslušam jednog od Izabranih?" Jedva je potisnula drhtaj na samu pomisao. Marilin je pokušala da sakrije lice otpijući gutljaj, ali je zaškiljila. „A šta je s tobom, Falion?", upita Šiejn. „Da li bi ti volela da pitam Moridina da te odvede? Mogao bi da ti nađe nešto manje tegobno." A mule bi mogle da pevaju kao slavuji.

Falion nije čak ni oklevala. Naklonila se kao služavka, uspravnih leđa, a lice joj još više ublede. „Ne, gospodarice", rekla je žurno. „Ja sam zadovoljna svojim položajem, gospodarice."

„Vidiš?" rekla je Šiejn drugoj Aes Sedai. Veoma je sumnjala da je Falion i blizu toga da bude zadovoljna, ali bi žena radije prihvatila bilo šta što bi joj se ponudilo nego da se neposredno suoči s Moridinovim nezadovoljstvom. Iz istog razloga, Šiejn je upravljala njome vrlo čvrstom rukom. Nikad ne možeš znati šta jedan od Izabranih može saznati, i presuditi da nešto nije dobro urađeno. Ona sama je mislila da je njen neuspeh bio duboko zakopan, ali nije htela da rizikuje. „Kada ponovo bude mogla da usmerava, neće sve vreme morati da bude služavka, Marilin." U svakom slučaju, Moridin je rekao da Šiejn može da je ubije ako želi. Uvek je postojalo to ako njen položaj počne previše da je žulja. Rekao je da može da ubije obe sestre ako želi.

„To bi moglo biti", rekla je Marilin mračno. Bacila je postrance pogled na Falion i namrštila se. „Sada, Mogedijen me je uputila da vam ponudim pomoč onakvu kakvu mogu, ali reči ću ti odmah, ja neću ući u kraljevsku palatu. U celom gradu ima previše sestara za moj ukus, ali palata je, povrh toga, puna divljakuša. Ne bih prešla ni deset koraka pre nego što bi neko znao da sam tamo."

Uzdahnuvši, Šiejn se zavali i prekrsti noge, odsutno njišući stopalo u papuči. Zašto ljudi uvek misle da ne znate koliko i oni? Svet je pun budala! „Mogedijen ti je naredila da me slušaš, Marilin. Znam, jer mi je Moridin rekao. Nije to izgovorio tako otvoreno, ali mislim da kad on pucne prstima, Mogedijen skače." Govoriti ovako o Izabranom jeste bilo opasno, ali ona je morala da izvede stvari na čistac. „Da li hoćeš ponovo da mi kažeš šta nećeš da uradiš?"

Aes Sedai uskog lica obliznu usne, bacajući još jedan pogled ka Falion. Da li se žena bojala da će sama tako završiti? Istini za volju, Šiejn bi menjala Falion za pravu ličnu služavku u trenu. Pa dobro, dok god bi mogla da zadrži njene ostale usluge. Vrlo verovatno će obe morati da umru kada se ovo završi. Šiejn nije volela da ostavlja nevezane krajeve.

„Nisam lagala o tome", rekla je Marilin polako. „Zaista ne bih prešla ni deset koraka. Ali u palati je već žena. Ona može da uradi šta ti treba. Mada bi verovatno bilo potrebno vreme da se s njom uspostavi veza."

„Samo se postaraj da to ne potraje predugo, Marilin." Dakle. Jedna od sestara u palati bila je Crni ađah, zar ne? Ona je morala da bude Aes Sedai, a ne samo Prijateljica Mraka, da bi uradila ono što je Šiejni bilo potrebno.

Vrata su se otvorila i Murelin ispitivački pogleda; njegova krupna, mišićava pojava gotovo je ispunjavala vrata. Iza njega je mogla da vidi još jednog muškarca. Kada je klimnula glavom, Murelin je koraknuo u stranu i dao znak Devidu Henlonu da uđe, zatvorivši vrata za njim. Henlon je bio umotan u tamni ogrtač, ali je proturio jednu ruku da preko haljine uhvati Falion za stražnjicu. Ona mu je uputila ogorčen pogled, ali se nije pomerila. Henlon je bio deo njene kazne. Pa ipak, Šiejn nije želela da ga gleda kako miluje ženu.

Загрузка...