11 Bitne zamisli

Ine pogledavši, Rand stupi kroz prolaz u dugačku, tamnu prostoriju. Napor da zadrži tkanje, borba sa saidinom, natera ga da se zaljulja; došlo mu je da povrati, da se presamiti i izbaci sve iz sebe. Bilo mu je naporno da ostane uspravljen. Nešto svetla prodiralo je kroz zasune na nekoliko malih prozora, postavljenih visoko na jednom zidu, taman toliko svetla da vidi dok drži Moć. Nameštaj i velika neodređena obličja prekrivena čaršavima gotovo su ispunjavali odaju, a između njih su stajala široka burad, onakva kakva se koriste za čuvanje grnčarije, sanduci svih oblika i veličina, kutije i ukrasi. Ostalo je slobodno jedva nešto više od prolaza, širine korak ili dva. Bio je siguran da neće zateći sluge u potrazi za nečim, ili kako čiste. Najviši sprat kraljevske palate imao je nekoliko takvih skladišnih prostorija, koje su delovale kao potkrovlja ogromnih seljačkih kuća, a bile su podjednako zaboravljene. Osim toga, ipak je bio ta’veren. Dobro je da niko nije bio tu kada se Kapija otvorila. Jedan njen kraj je odsekao ugao praznog kovčega umotanog u pocepanu, polutrulu kožu, a drugi je napravio gladak rez čitavom dužinom dugačkog stola pretrpanog vazama i drvenim kutijama. Možda je neka kraljica Andora jela za tim stolom, vek ili dva ranije.

Vek ili dva ranije, šturo se nasmeja Lijus Terin u njegovoj glavi. Vrlo dugo. Za ljubav Svetlosti, pusti to! Ovo je Jama usuda! Glad se smanjivala dok je čovek nestajao u Randovom umu.

Barem jednom je imao svoje sopstvene razloge da sluša žalbe Lijusa Terina. Žurno je dao znak Min da ga prati sa šumske čistine na drugu stranu kroz prolaz, i čim je prošla, pustio je da se zatvori za njom u brzom, uspravnom blesku svetlosti, tako što je otpustio saidin. S njim je blagosloveno otišla i mučnina. U glavi mu se i dalje pomalo vrtelo, ali nije se osećao kao da će povratiti ili se stropoštati ili pak oboje. Mada je osećaj prljavštine ostao, zagađenost Mračnog curila je u njega iz tkanja koja je vezao oko sebe. Prebacujući remen svog kožnog zavežljaja s jednog ramena na drugo, rukavom je pokušao da sakrije znoj koji mu je curio niz lice. U svakom slučaju, nije morao da se boji da će Min, posle svega, primetiti.

Njene plave čizme s potpeticama uskomešale su prašinu na podu čim je prvi put koraknula, a s drugim korakom već ju je podigla. Izvukla je maramicu obrubljenu čipkom iz rukava taman na vreme da žestoko kine, a nakon toga i drugi i treći put, svaki put sve jače. Želeo je da je bila voljna da ostane u haljini. Izvezeni beli cvetovi su ukrašavali rukave i skute njenog plavog kaputa, a bledoplave kratke čakšire su lepo odražavale oblik njenih nogu. Sa žuto izvezenim, svetloplavim rukavicama za jahanje zakačenim za pojas i kaputom koji je bio oivičen žutim šarama i zakačen zlatnom iglom u obliku ruže, zaista je delovala kao da je stigla nekim običnijim sredstvom, ali bi privukla sve poglede. On je bio u gruboj smeđoj vuni koju bi mogao nositi bilo koji radnik. U poslednjih nekoliko dana na večini mesta je bio bučan da bi naglasio svoje prisustvo; ovog puta nije hteo da iko sazna da je bio tu pre nego što ode, osim nekoliko određenih ljudi koji će ipak saznati ko je on.

„Zašto mi se keziš i češkaš uvo kao blesan?" htela je da zna, gurajući maramicu nazad u rukav. Sumnja je ispunila njene velike tamne oči.

„Upravo sam razmišljao koliko si prelepa", rekao je tiho. Bila je. Nije mogao da je gleda, a da ne misli tako. Ili da ne zažali što je bio preslab da je pošalje na sigurno.

Duboko je udahnula i kinula pre nego što je imala vremena da makar stavi ruku preko usta, a onda se zagledala u njega, kao da je to nekako njegova greška. „Ostavila sam konja zbog tebe, Rande al’Tore. Ukovrdžala sam kosu zbog tebe. Odbacila sam svoj život zbog tebe! Neću da se odreknem svog kaputa i nogavica! Osim toga, niko ovde me nikada nije gledao u haljini duže nego što mi je trebalo da je presvučem. Znaš da ovo neće uspeti, osim ako me prepoznaju. Sasvim sigurno ne možeš da se praviš da si dolutao sa ulice s takvim licem."

Ne razmišljajući, on prede rukom preko vilice, osećajući svoje lice, ali to nije bilo ono što je Min videla. Ko god bi pogledao u njega, video bi čoveka centimetrima nižeg i godinama starijeg od Randa al’Tora, ravne crne kose, tupih smeđih očiju i s bradavicom na okruglom nosu. Samo neko ko bi ga dodirnuo mogao bi da prozre Masku Ogledala. Čak ni Aša’man je ne bi video, sa izvrnutim tkanjem. Mada, ako je bilo Aša’mana u palati, to bi moglo značiti da su njegovi planovi otišli dalje i gore je nego što je on verovao. Ova poseta nije mogla, nije smela da se pretvori u ubijanje. U svakom slučaju, ona je bila u pravu; to nije bilo lice kojem bi bilo dozvoljeno da bez pratnje uđe u kraljevsku palatu Andora.

„Dok god možemo da završimo ovo i brzo odemo“, rekao je. „Pre nego što iko bude imao vremena da se doseti da ako si ti ovde, možda sam i ja.“

„Rande" rekla je meko i on je zabrinuto pogleda. Položivši ruku na njegove grudi, pogledala ga je ozbiljno. „Rande, zaista bi trebao da se sretneš sa Elejnom. I Avijendom, pretpostavljam; znaš da je i ona verovatno ovde. Ako bi..“

Odmahnuo je glavom i poželeo da to nije uradio. Vrtoglavica još uvek nije potpuno iščezla. „Ne!“, rekao je kratko. Svetlosti! Šta god Min govorila, on jednostavno nije mogao da veruje da ga i Elejna i Avijenda vole. Ili da činjenica da ga vole, ako je to bila činjenica, nije uznemiravala nju. Žene nisu toliko čudne! Elejna i Avijenda su imale razlog da ga mrze, ne da ga vole, i barem je Elejna to jasno pokazala. Još gore, on je bio zaljubljen u obe, a takođe i u Min! Morao je da bude čvrst poput čelika, ali je mislio da bi se mogao srušiti ako bi morao da se suoči sa sve tri odjednom. „Naći ćemo Ninaevu i Meta i idemo, što brže možemo.“ Otvorila je usta, ali joj nije dao mogućnosti da progovori. „Ne raspravljaj se sa mnom, Min. Ovo nije trenutak za to.“

Naherivši glavu, Min se malo osmehnu, kao da joj je smešan. „Kada sam se ikada raspravljala s tobom? Zar ne uradim svaki put tačno onako kako mi kažeš?“ Kao da ta laž nije bila dovoljno loša, ona dodade: „Htela sam da kažem, ako bi hteo da požuriš, zašto stojimo ceo dan u ovoj prašnjavoj sobi?“ Da naglasi to, kinula je još jednom.

Bilo je manje verovatno da će ona nekome upasti u oči, čak i obučena kako je bila, tako da je proturila glavu kroz vrata. Očigledno skladišna prostorija nije bila potpuno zaboravljena; šarke na teškim vratima jedva da su zaškripale. Brzo je pogledala na obe strane, a onda požurila napolje, dajući mu znak da je prati. Bio ta veren ili ne, za njega je bilo olakšanje da vidi da je dugački hodnik prazan. I najmrzovoljniji sluga bi se mogao zapitati ako bi ih video kako izlaze iz skladišne prostorije na spratu palate. Ipak, naići će na ljude uskoro. Kraljevska palata nije vrvela kao Sunčeva palata ili Kamen Tira, ali ih je i dalje bilo na stotine u palati ove veličine. Koračajući pored Min, pokušao je da se gega i blene u tapiserije i zidne duboreze i uglancane visoke komode. Nisu bile tako fine kao na nižim spratovima, ali bi običan radnik blenuo.

„Treba da stignemo do dole što je pre moguće“, mrmljao je. I dalje nikog nije bilo na vidiku, ali bi iza sledećeg ugla moglo biti deset ljudi. „Ne zaboravi, samo pitaj prvog slugu na kojeg naiđeš gde da nađemo Ninaevu i Meta. Ne objašnjavaj, osim ako moraš."

„Dakle, hvala što si me podsetio, Rande. Znala sam da sam nešto smetnula sa uma, i prosto nisam mogla da se setim šta bi to bilo." Njen kratak osmeh je bio previše krut dok je mrmljala nešto ispod glasa.

Rand uzdahnu. Ovo je bilo previše važno da bi se ona igrala, ali je upravo to nameravala ako bi joj dopustio. Ne da je ona na to tako gledala. Mada su se ponekad njihova shvatanja o važnosti nečega veoma razlikovala. Veoma. Moraće da je drži na oku.

„Dakle, gazdarice Faršou", reče ženski glas iza njih. „To jeste vi, gazdarice Faršou, zar ne?“

Zavežljaj je poleteo i žestoko tresnuo Randa u leđa dok se okretao. Ni najmanje nije želeo da vidi, osim Elejne i Avijende, punačku, prosedu ženu koja je zapanjeno zurila u Min. Pitajući se zašto je u kratkom crvenom kaputu s velikim Belim lavom na prednjoj strani, on se pogrbi i izbegnu da gleda pravo u nju. Samo radnik koji radi svoj posao. Nikakvog razloga pogledati ga dva puta.

„Gazdarice Harfor?" uzviknu Min, odišući oduševljenjem. „Da, to sam ja. A vi ste upravo žena koju sam tražila. Bojim se da sam se izgubila. Možete li da mi kažete gde da nađem Ninaevu al’Meru? I Meta Kautona? Ovaj prikan ima nešto što mu je Ninaeva tražila da nabavi."

Glavna domaćica se malo namršti prema Randu pre no je vratila pažnju na Min. Podigla je obrvu gledajući u Mininu odeću, ili možda prašinu koja je bila po njoj, ali nije pomenula ni jedno ni drugo. „Met Kauton? Ne verujem da ga znam. Osim ako nije jedan od novih slugu ili gardista?" dodala je sumnjičavo. „ A što se tiče Ninaeve Sedai, ona je veoma zauzeta. Ali verujem da neće imati ništa protiv ako ja uzmem što je za nju i to ostavim u njenoj sobi."

Rand se uz trzaj uspravi. Ninaeva Sedai? Zašto bi joj ostale - prave Aes Sedai - dozvolile da i dalje to izvodi? I Met nije bio tu? Zapravo, očigledno nikad nije bio tu. Boje su se mešale u njegovoj glavi, gotovo kao slika koju je mogao da razazna. Nestala je u otkucaju srca, ali on se ljuljao. Gazdarica Harfor se ponovo namršti ka njemu, i šmrknu. Očigledno je mislila da je pijan.

Min se takođe namršti, ali samo u mislima, tapkajući prstom po bradi, a i to je trajalo samo trenutak. „Mislim da Ninaeva... Sedai želi da se sretne s njim." Oklevanje je bilo jedva primetno. „Možete li, molim vas, da ga otpratite do njenih odaja, gazdarice Harfor? Ja imam još jedan zadatak pre nego što odem. Pazi na svoje ponašanje, Nuli, i radi kako ti se kaže. Tako."

Rand otvori usta, ali pre nego što je uspeo da progovori, ona je požurila niz hodnik, gotovo otrčala. Ogrtač se vijorio za njom koliko se brzo kretala. Spaljena da je, nameravala je da pokuša da nađe Elejnu! Mogla je sve da upropasti!

Tvoji planovi propadaju zato što želiš da živiš, ludače. Glas Lijusa Terina je bio grub, znojav šapat. Prihvati da si mrtav. Prihvati to, i prestani da me mučiš, luđače! Rand je potisnuo glas do muklog zujanja, razdražujućeg zujanja u tami njegove glave. Nuli? Kakvo je ime uopšte bilo Nuli?

Gazdarica Harfor je zapanjeno zurila u Min dok ova nije nestala iza ugla, a onda nepotrebno namestila kaput. Uz neodobravanje se okrenula ka Randu. Čak i pod Maskom Ogledala ona je videla čoveka višeg od sebe, ali Rina Harfor nije bila od žena koje bi dozvolile da ih sitnice poput te i na trenutak skrenu sa puta. „Nemam poverenja u tebe, Nuli", rekla je, dok joj se obrva oštro spuštala, „stoga pazi šta radiš. Vrlo dobro pazi, ako imaš iole mozga."

Držeći naramenicu zavežljaja jednom rukom, drugom je cimnuo pramen kose. „Da, gazdarice", promrmljao je hrapavo. Glavna domaćica bi mu mogla prepoznati pravi glas. Min je trebalo da govori dok ne nađu Ninaevu i Meta. Šta će, pod Svetlošću, ako ona zaista dovede Elejnu? I možda Avijendu. I ona je verovatno bila tu. Svetlosti! „Oprostite, gazdarice, ali moramo da požurimo. Hitno je da vidim Ninaevu što je pre moguće." Malo je podigao zavežljaj. „I njoj je ovo zaista važno." Ako uspe da završi dok se Min vrati, možda će moći da ode s njom pre nego što bude morao da se suoči s druge dve.

„Ako je Ninaeva Sedai smatrala da je hitno", rekla je punačka žena kiselo, stavivši težak naglasak na titulu, koju je on preskočio, „napomenula bi da vas očekuje. Sada, prati me, i zadrži svoje primedbe i misli za sebe."

Ona krenu, ne čekajući odgovor, ne pogledavši iza, klizeći s mirnim dostojanstvom. Napokon, šta je on drugo mogao osim da uradi ono što mu je rečeno? Koliko se sećao, glavna domaćica je bila navikla da svi rade onako kako im je rečeno. Žureći da je sustigne, uspeo je da napravi samo jedan korak pored nje pre nego što ga je njen zapanjen pogled naterao da se povuče, cimajući pramen kose i mrmljajući izvinjenja. Nije navikao da hoda za nekim. Nije računao da će morati da menja ponašanje. Delić vrtoglavice je ostao, a takođe i prljavština zagađenosti. Izgleda da je mahom loše raspoložen u zadnje vreme, osim ako je Min bila s njim.

Pre nego što su poodmakli, duž hodnika su počele da se pojavljuju sluge u livreji, glancajući i čisteći prašinu i noseći sve i svašta, krećući se u svim pravcima. Očigledno je odsustvo ljudi u trenutku kada su on i Min napustili prostoriju bilo retkost. Ta’veren ponovo. Kada su sišli niz uske stepenice za poslugu ugrađene u zidu, bilo ih je još više. I još nešto, mnogo žena koje nisu nosile livreju. Domanke bakarne kože, niske blede Kairhijenjanke, žene maslinaste kože i tamnih očiju, koje sasvim sigurno nisu bile Andorke. Naterale su ga da se osmehne, malim samozadovoljnim osmehom. Nijedna nije imala ono što bi on mogao nazvati bezvremenim licem, i znatan broj njih je imao bore, koje nikad nisu ukrašavale lice nijedne Aes Sedai, ali povremeno bi mu se koža naježila kada bi prošao blizu njih. One su usmeravale, ili barem držale saidar. Gazdarica Harfor ga je vodila kraj zatvorenih vrata gde su ga takođe prolazili žmarci. Iza tih vrata su morale biti druge žene koje usmeravaju.

„Oprostite, gazdarice“, rekao je hrapavim glasom, za koji je odlučio da će biti Nulijev. „Koliko Aes Sedai ima u Palati?"

„To se tebe ne tiče“, odsekla je. Pogledala je preko ramena i uzdahnula, a onda progovorila mekše. „Ne verujem da smeta da znaš. Pet, brojeći gospu Elejnu i Ninaevu Sedai.“ Dodir ponosa joj je prožeo glas. „Odavno nije toliko Aes Sedai odjednom tražilo gostoprimstvo ovde.“

Randu je došlo da prasne u smeh, mada mu uopšte nije bilo smešno. Pet? Ne, to je uključivalo Ninaevu i Elejnu. Tri prave Aes Sedai. Tri! Ko god da su bile ostale, nije bilo bitno. Počeo je da veruje da su glasine o stotine Aes Sedai koje su se kretale ka Kaemlinu s vojskom, značile da bi zaista moglo da bude toliko spremnih da prate Ponovorođenog Zmaja. Umesto toga, čak su i njegove prvobitne nade, za njih pregršt, bile preterano optimistične. Glasine su bile samo glasine. Ili neki Elaidin plan. Svetlosti, gde je Met? Boje mu blesnuše u glavi za trenutak je mislio da je to Metovo lice i on posrnu.

„Ako si došao pijan ovamo, Nuli“, rekla je čvrsto gazdarica Harfor, „gorko ćeš se pokajati zbog toga. Lično ću se za to postarati!"

„Da, gazdarice", promrmljao je Rand, pozdravljajući je. U njegovoj glavi se Lijus Terin ludački smejao, jecajući. Morao je da dođe ovamo bilo je neophodno, ali je već zažalio.


Okružene svetlošću saidara, Ninaeva i Talaan su stajale licem u lice, na četiri koraka od kamina, gde je jasni plamen uspevao da ukloni svu hladnoću iz vazduha. Ili se možda zagrejalo zahvaljujući trudu, razmišljala je kiselo Ninaeva. Prema ukrašenom satu na okviru kamina, ova lekcija je trajala već sat vremena. Sat vremena usmeravanja bez prekida zagrejalo bi bilo koga. Sareita je trebalo da bude ovde, ne ona, ali je Sareita zbrisala iz palate, ostavivši poruku o hitnom poslu koji ima u gradu. Kareana je odbila da podučava dva dana zaredom, a Vandena je i dalje odbijala da podučava uopšte, koristeći smešan izgovor da joj podučavanje Kirstijan i Zarje ne ostavlja vremena.

„Ovako“, rekla je, šibajuči tokom Duha oko pokušaja dečački mršave učenice Morskog naroda da je ogradi. Dodajući silu svog sopstvenog toka, gurnula je devojku dalje i u isto vreme usmerila Vazduh u tri odvojena tkanja. Jedan je golicao Talaan po rebrima kroz plavu lanenu bluzu. Jednostavan trik, ali je devojka iznenađeno dahnula, i na trenutak je njena veza sa Izvorom za dlaku popustila, postavši najbleđi mogući drhtaj Moći koja je ispunjavala. U tom otkucaju srca Ninaeva je prestala da gura njeno tkanje i uputila svoje ka prvobitnom cilju. Guranje štita na Talaan nalikovalo je šamaranju zida osim što se bol širio jednako po njenoj koži, a ne samo po dlanu, teško da je to bio napredak ali je sjaj saidara iščezao čim su druga dva tkanja Vazduha zarobila Talaanine ruke sa strane i skupile joj kolena u širokim, tamnim nogavicama.

Vrlo lepo urađeno, ako je Ninaeva mislila na sebe. Devojka je bila vrlo okretna, vrlo vešta sa svojim tkanjima. Osim toga, pokušaj da se postavi štit na nekome ko drži Moć bio je u najboljem slučaju opasan, a jalov u najgorem, osim ako si mnogo jači od njih ponekad ako jesi a Talaan joj je bila toliko bliska po snazi da to nije donelo nikakvu prednost. To joj je pomoglo da se ne nasmeje samozadovoljno. Činilo se da su nedavno sestre bile zapanjene njenom snagom i verovale da bi samo neko od Izgubljenih mogao biti jači. Talaan još uvek nije usporila; jedva da je bila više od deteta. Petnaest? Možda mlađa! Sama Svetlost zna koliki je njen potencijal. Barem niko od Vetrotragača to nije pomenuo, i Ninaeva nije imala nameru da pita. Nije je zanimalo koliko će devojčica Morskog naroda postati jača od nje. Uopšte.

Bosa stopala su mlatarala po šarenom zelenom tepihu, Talaan je uzaludno pokušala da probije štit koji je Ninaeva lako držala, a onda poraženo uzdahnula i oborila oči. Čak i kada bi uspela da sledi Ninaevina uputstva, ponašala se kao da ju je izneverila, a sada se tako obeshrabreno snuždila da je moglo delovati kao da su tkanja Vazduha jedino što je drži uspravljenu.

Pustivši tokove da iščeznu, Ninaeva je namestila šal i zaustila da kaže Talaani šta je pogrešila. I da joj skrene pažnju ponovo da je beskorisno pokušavati da se oslobodiš, osim ako si mnogo jači od onoga ko te drži. Morski narod jedva da je verovao ičemu što bi im rekla, dok im ne bi rekla deset puta i pokazala dvadeset.

„Upotrebila je tvoju silu protiv tebe", rekla je Senina din Rijal neposredno, pre nego što je Ninaeva mogla da progovori. „I ometala te je, ponovo. To je poput rvanja, devojko. Umeš da se rveš.“

„Probaj ponovo“, naredila je Zaida kratko trznuvši tamnom tetoviranom rukom.

Sve stolice u sobi su pomerile do zidova, mada nije zaista bilo potrebe za prostorom, i Zaida je gledala poduku sedeći pored šest Vetrotragača, meteža crvene i žute i plave bogato ukrašene svile i svetlo obojenog lana, i minđuša i nosnih prstenova i lanaca s medaljonima koji su terali čoveka da ustukne. Uvek je bilo tako; jedna ili dve učenice su koristile za podučavanje - ili, kako je Ninaeva čula, Merililu, koja je bila prinuđena da zauzme mesto učenice, osim ako je sama podučavala dok su Zaida i jedna ili druga grupa vetrotragača posmatrale. Gospa od talasa nije mogla da usmerava, naravno, mada je uvek bila prisutna, a niko od vetrotragačica nije hteo da učestvuje lično. O, to se nije nikad dešavalo.

Po Ninaevinoj proceni, današnja grupa je bila veoma čudna, ako se uzme u obzir opsesija Morskog naroda položajem. Zaidina vetrotragačica Šijelin sedela je s njene desne strane, vitka, hladno uzdržana žena, visoka gotovo koliko i Avijenda i viša od Zaide. To je bilo u redu, barem koliko je Ninaeva razumela, ali Zaidi je s leve strane bila Senina, a ona je služila na jedrilici, jednom od manjih brodova Morskog naroda, a i među njima je njena bila najmanja. Naravno, izdržljiva žena naboranog lica i kose gusto prošarane sedima, u prošlosti je nosila više prstenova nego sad, i više zlatnih medaljona na lancu preko tamnog, levog obraza. Bila je vetrotragačica gospi od brodovlja pre nego što je Nesta din Reas bila izabrana na tu dužnost, ali po njihovom zakonu, kada gospa od brodovlja ili gospa od talasa umre, njena vetrotragačica mora da počne ponovo od najnižeg nivoa. Ninaeva je bila sigurna da tu ima nešto više od jednostavnog poštovanja Senininog prethodnog položaja. Rejnin, mlada žena glatkih, okruglih obraza, koja je takođe služila na jedrilici, bila je nastolici pored Seninine, a Kurin, kamenog lica i bezizražajnih očiju, sedela je pored Šijelin, poput crne skulpture. Ovakva postavka je potisnula Kajru i Tibrajlu do najdaljih stolica, a obe su bile vetrotragačice gospi od talasa lično, s po četiri debele minđuše u svakom uhu i gotovo isto medaljona koliko je imala sama Zaida. Mada je to možda bilo samo zato da bi držali odvojeno sestre nadmenih pogleda. Mrzele su jedna drugu s takvom strašću, koju jedino krvni srodnici mogu da dostignu. Možda je to bio razlog. Razumeti Ata’an Mijere bilo je gore nego pokušati da razumeš muškarce. Žena bi mogla da poiudi pokušavajući.

Mrmljajući za sebe, Ninaeva cimnu šal i pripremi se, sređujući svoja tkanja. Čista radost držanja saidara jedva da se mogla porediti s njenom ljutnjom. Probaj ponovo, Ninaeva. Još jednom, Ninaeva. Uradi sada, Ninaeva. Makar Renaila nije bila tu. Često su htele od nje da podučava nešto što nije znala tako dobro kao druge prečesto, nešto što je jedva znala, priznala je nerado; ona nije imala mnogo vežbe u Kuli i kad god bi makar i malo postala nesigurna, Renaila je bila potpuno oduševljena pomišlju da će je naterati da se znoji. I ostale su je terale da se znoji, ali nisu delovale kao da mnogo uživaju u tome. U svakom slučaju, posle punog sata bila je umorna. Prokleta Sareita i njena obaveza!

Ponovo je napala, ali ovog puta je Talaanin tok Duha sreo njen mnogo blaže nego što je očekivala, i njen tok je odgurnuo drugi dalje u stranu nego što je nameravala. Iznenada šest niti Vazduha jurnuše od devojke, pravo ka Ninaevi, i Ninaeva ih hitro iseče Vatrom. Grubi tokovi pucnuše nazad u Talaan, vidno je potresavši, ali pre nego što su čestito nestali, još šest se pojavilo, brže nego ranije. Ninaeva ošinu. I zinu kada je Talaanino tkanje Duha zadrhtalo oko njenog i omotalo se oko nje, odsecajući je od saidara. Bila je pod štitom! Talaan ju je stavila pod štit! I kao poslednje poniženje, tokovi Vazduha su joj čvrsto vezali ruke i noge, gužvajući joj suknju.

„Devojka je ima“, rekla je Kaira, zvučeći iznenađeno. Zahvaljujući hladnom pogledu koji joj je uputila, niko ne bi pomislio da je ona Talaanina majka. Zaista, Talaan je delovala posramljena sopstvenim uspehom, otpuštajući tokove istog trena i oborivši oči ka podu.

„Veoma dobro, Talaan", rekla je Ninaeva, budući da niko drugi nije izustio ni reč hvale ili ohrabrenja. Iživcirano je povukla svoj šal i smestila ga na laktove. Nije bilo potrebe da kaže devojci da je imala sreće. Bila je brza, istini za volju, ali Ninaeva nije bila sigurna da bi i ona sama mogla još dugo da usmerava. Sasvim sigurno nije bila u najboljem stanju. „Bojim se da je ovo sve vreme koje imam danas, tako...“

„Pokušaj ponovo“, naredila ja Zaida, naginjući se napeto napred. „Hoću da vidim nešto.“ To nije bilo objašnjenje, ili išta nalik na izvinjenje, prosto izražavanje činjenice Zaida nikad nije objašnjavala niti se izvinjavala. Samo je očekivala poslušnost.

Ninaeva je pomislila da kaže ženi da u svakom slučaju ne može videti ništa od onoga što su one radile, ali je odmah odbacila tu misao. Ne sa šest vetrotragačica u sobi. Pre dva dana je izrekla glasno svoje mišljenje i sasvim sigurno nije htela da se to ponovi. Pokušala je da razmišlja o tome kao o kazni zato što je govorila pre nego što je razmislila, ali to nije zaista bilo od koristi. Želela je da ih nikad nije naučila da se povezuju.

„Još jednom", rekla je stisnuto, okrećući se ka Talaani, „i onda moram da idem."

Ovaj put je bila spremna za devojćinu smicalicu. Usmeravajući, srela je Talaanino tkanje mnogo okretnije, i s manje snage. Devojka joj se nesigurno osmehnula. Mislila je da Ninaeva neće biti ometena drugačijim tokovima Vazduha ovog puta, zar ne? Talaanino tkanje poče da se uvija oko njenog i ona hitro pusti svoje da ga zaustavi. Biće spremna kada žena bude napravila svoje tokove Vazduha. Ili možda ne Vazduha, ovog puta. Sasvim sigurno ništa opasno. Ovo je vežba. Samo što se Talaanin tok Duha nije potpuno uvio, i Ninaeva se žestoko zaljulja dok je Talaan udarala pravo na nju i zaustavljala je. Još jednom saidar iščeznu iz nje i veze Vazduha joj zarobiše ruke uz telo i vezaše kolena.

Pažljivo je udahnula. Moraće da čestita mladoj ženi. Nije bilo načina da se izvuče iz toga. Da joj je ruka bila slobodna, iščupala bi pletenicu iz temena.

„Zadrži!“, naredila je Zaida, ustavši da graciozno priđe Ninaevi, dok su joj se crvene, svilene nogavice nežno ljuljale oko bosih stopala, a čvorovima isprepletana crvena ešarpa se njihala pri njoj. Vetrotragačice su ustale s njom i pratile je poređane prema rangu. Kaira i Tebreila su ledeno izbegavale jedna drugu, žureći da zauzmu mesta najbliže gospi od talasa, dok su Senina i Rainin pratile na korak rastojanja.

Poslušno, Talaan je zadržala štit na Ninaevi i vezama, ostavljajući je da stoji kao statua. I da se puši kao kotao koji je ostao predugo da ključa. Odbila je da se cima kao slomljena lutka, a to je bilo sve što je mogla osim da stoji mirno. Kaira i Tebreila su je proučavale s hladnim prezirom, a Kurin s teškim nepoštovanjem koje je imala prema svima što su obitavali na kopnu. Žena kamenih očiju se nije podsmevala ni mrštila, niti zapravo imala bilo kakav izraz, ali ne bi čovek mogao biti dugo s njom, a da ne postane svestan njenog mišljenja. Samo je Rainin pokazala najmanji dodir saosećanja malen, sažaljiv osmeh.

Zaidine oči odmereno sretoše Ninaevine. Žene su bile skoro jednake visine. „Držiš najjače što možeš, učenice?"

Talaan se duboko nakloni, došavši u paralelu sa podom, dodirujući čelo, usne i srce. „Kao što si zapovedila, gospo od talasa", gotovo je šapnula.

„Šta ovo znači?“, zahtevala je da zna Ninaeva. „Pusti me. Ovakvo ophođenje može da vam prođe s Merililom, ali se zamislite na trenutak...!“

„Kažeš da ne postoji način da se probije štit osim ako si mnogo jača“, preseče je Zaida. Ton joj nije bio grub, ali je jasno stavila do znanja da namerava da je slušaju, a ne da sluša. „Ako je Svetlosti drago, saznaćemo da li si nam rekla ispravno. Dobro je poznato kako Aes Sedai umeju da nateraju istinu da se vrti kao vir. Vetrotragačice, napravićete krug. Kurin, ti ćeš voditi. Ako se oslobodi, potrudite se da ne načini štetu. Kao podstrek... Učenice, spremi se da je okreneš naglavačke kada izbrojim do pet. Jedan."

Svetlost saidara je obavila vetrotragačice, sve zajedno, kako su se povezale. Kurin je stajala u raskoraku i s rukama na kukovima, kao da hoda po palubi uzljuljanog broda. Sam nedostatak izraza izgleda da je poručivao da je već bila ubeđena da će otkriti izbegavanje istine, ako ne čistu laž. Talaan je duboko udahnula, i prvi put stajala veoma uspravno, čak i ne trepćući dok je držala nemirne oči na Zaidi.

Ninaeva trepnu. Ne! Ne mogu to da joj urade! Ne ponovo! „Kažem vam", rekla je, mnogo mirnije nego što se osećala, „ja nemam načina da probijem štit. Talaan je previše jaka.“

„Dva“, rekla je Zaida, prekrstivši ruke ispod grudi i zureći u Ninaevu, kao da je mogla da vidi tkanja.

Probe radi, Ninaeva gurnu štit. S istim uspehom je mogla da gurne kameni zid. „Slušaj me, Za... uh... gospo od talasa." Sasvim sigurno nije bilo potrebe da pojačava neprijateljstvo sa ženom. Bile su žestoke pristalice pravilnog obraćanja. Pristalice previše toga. „Sigurna sam da vam je Merilila ipak rekla nešto o postavljanju štita. Ona je položila Tri zakletve. Ona ne može da laže.“ Možda je Egvena bila u pravu u pogledu Štapa zakletvi.

Zaidin pogled ni na trenutak nije zadrhtao, lice joj se nije ni malo promenilo. „Tri.“

„Slušaj me“, rekla je Ninaeva, ne hajući nimalo ako je zvučala pomalo očajno. Možda i više nego pomalo. Gurnula je štit jače, a onda najjače što je mogla. Sa istim uspehom bi mogla da udara glavom o stenu. Nagonski, beskorisno, počela je da se koprca u vezama Vazduha koje su je držale, dok su rese i opušteni nabori njenog šala plesali oko nje. Imala je podjednako šanse da se oslobodi ovih veza kao što je imala šanse da se probije kroz štit, ali nije mogla da se zaustavi. Ne ponovo! Ne može da se suoči s tim! „Morate da slušate!“

„Četiri.“

Ne! Ne! Ne ponovo! Pomamno je grebala po štitu. Možda je i bio čvrst kao kamen, ali je više delovao kao staklo, gladak i klizav. Mogla je da oseti Izvor iza njega, gotovo da vidi Izvor, kao svetlost i toplotu taman iza ugla vidnog polja. U očajanju, dahćući, ona pređe preko glatke površine. Imala je rub, popul kruga istovremeno toliko malog da ga je mogla držati u rukama i toliko velikog da prekrije svet, ali kada je pokušala da klizne preko tog ruba, našla bi se ponovo u središtu čvrstog, glatkog kruga. To je bilo beskorisno. Davno je sve to naučila, sve to isprobala. Srce joj je lupalo spremno da iskoči iz grudi. Uzaludno pokušavajući da uspostavi mir, žurno je ponovo posegla za rubom, i ovog puta pokušala da ga oseti, bez zaobilaženja. Bilo je tu jedno mesto gde je delovao... mekše. Nikad pre to nije primetila. Meka tačka mala grudva? nije uopšte delovala drugačije od ostatka, i nije bila mnogo mekša, ali se ona bacila na nju. I ponovo se našla u središtu. Izbezumljeno se svom snagom ponovo bacila na meku tačku, ponovo i ponovo, i svaki put bila vraćena u središte, i bez stanke ponovo je kretala na nju. Ponovo. O, Svetlosti! Molim te! Mora, pre…

Iznenada je shvatila da Zaida i dalje nije rekla pet. Gutajući vazduh kao da je pretrčala deset milja, zagledala se. Znoj joj je curio niz lice, niz leđa. Kapao joj je između grudi, klizio niz stomak. Noge su joj drhtale. Gospa od talasa gledala ju je pravo u oči, zamišljeno lupkajući mršavim prstom po punim usnama. Sjaj je i dalje omotavao krug od šest, Kurin je i dalje delovala kao sumnjičava kamena statua, ali Zaida nije rekla pet.

„Da li se zaista trudila tako žestoko kako je delovalo, Kurin?“, konačno je pitala gospa od talasa, „ili je sve to vrdanje i cmizdrenje bilo samo predstava?" Ninaeva je pokušala da prizove ogorčen pogled. Ona nije cmizdrila! Zar ne? Njeno mrštenje, takvo kakvo je bilo, nije ostavilo na Zaidu jači utisak nego što je kiša ostavljala na kamenu.

„Mnogo, gospo od talasa“, rekla je Kurin nevoljno, „toliko da je mogla da ponese raken na leđima." Mada, ravni crni kamenčići njenih očiju i dalje su nosili prezir. Samo oni koji su živeli na moru mogli su zadobiti bilo kakvo poštovanje od nje.

„Oslobodi je, Talaan", naredila je Zaida, i štit i veze su nestali dok se ona okretala, krećući ka stolicama, i ne pogledavši više Ninaevu. „Vetrotragačice, moram da razgovaram s vama kad ona ode. Vidimo se sutra u isto vreme, Ninaeva Sedai.“

Popravljajući svoje zgužvane suknje i razdraženo ponovo stresajući šal, Ninaeva je pokušala da povrati malo dostojanstva. Nije joj bilo lako, tako klizavoj od znoja, dok je podrhtavala. Sasvim sigurno nije cmizdrila! Pokušala je da ne gleda ka ženi koja joj je postavila štit. Dva puta! I koja je stajala tamo, meka kao puter, očiju oborenih ka ćilimu. Ha! Ninaeva je cimnula šal oko ramena. „Sareita Sedai će preuzeti svoje obaveze sutra, gospo od talasa." Barem joj je glas bio miran. „Ja ću biti zauzeta do...“

„Tvoja poduka je bolja nego od ostalih", rekla je Zaida, i dalje se ne trudeći da je pogleda. „U isto vreme, ili ću poslati tvoje dake da te dovedu. Možeš otići sada.“ I to je zvučalo kao otići ćeš sada.

Ninaeva je s naporom progutala argumente. Imali su gorak ukus. Bolja poduka? Šta je to značilo? Nije mislila da želi zaista da sazna.

Dok zaista ne napusti sobu, i dalje je bila učiteljica Morski narod je bio krut u svojim pravilima; Ninaeva je pretpostavljala da bi labava pravila na brodu dovela do nevolja, ali je želela da one shvate da nisu na brodu i dalje je bila učiteljica, i to je značilo da ne može jednostavno da se iskrade napolje, koliko god želela. Još gore, njihova pravila su bila krajnje specifična kada su se odnosila na učitelje poreklom vezane za obalu. Pretpostavljala je da bi jednostavno mogla odbiti da sarađuje, ali ako bi i za dlaku prekršila nagodbu, ove žene bi razglasile to od Tira pa do Svetlost zna gde! Čitav svet bi znao da su Aes Sedai prekršile datu reč. Nije mogla da podnese ni pomisao o tome šta bi to značilo za položaj Aes Sedai. Krv i krvavi pepeo! Egvena je bila u pravu, i neka je spaljena zbog toga!

„Hvala ti, gospo od talasa, što si mi dozvolila da te podučavam", rekla je, klanjajući se i dodirujući prstima čelo, usne i srce. Ne beše to baš dubok naklon, već brz klecaj sve što će danas dobiti. Pa dobro, dva. Vetrotragačicama takođe sleduje jedan. „Hvala vam, vetrotragačice, što ste mi dozvolile da vas podučavam.“ Sestre koje na kraju budu otišle kod Ata'an Mijere puči će kada saznaju da su njihovi đaci mogli da im kažu šta da podučavaju, i kada, i čak i da im narede šta da rade kada ne podučavaju. Na lađi Morskog naroda, učitelj koji je inače obitavao na tlu bio je viši samo od malog od palube, i to samo malo. A sestre neće dobiti ni debele kese sa zlatom, koje su se koristile da se drugi učitelji namame na brod.

Zaida i vetrotragačice ponele su se veoma slično kao da je najniža mala od palube objavila da odlazi to jest, stajale su u nemoj grupi, jednostavno čekajući da ona ode, i ne baš strpljive. Samo ju je Rainin udostojila pogleda. Nestrpljivog pogleda. Nakon svega što je rečeno i učinjeno, ipak je bila vetrotragačica. Talaan je i dalje stajala tamo gde su je ostavili, kao ponizna prilika koja zuri u ćilim pred svojim bosim stopalima.

Dignute glave i pravih leđa, Ninaeva je napustila sobu sa svakim komadom dostojanstva u koji se mogla umotati. Bili su to znojavi i zgužvani komadi. U hodniku je dohvatila vrata obema rukama i zalupila ih što je jače mogla. Glasan udarac je odjekivao i bio vrlo zadovoljavajući. Ako bi se iko požalio, uvek je mogla da kaže da su joj vrata kliznula iz ruku. Zaista i jesu iskliznula, kada im je dala dobar zamah.

Okrenuvši se od vrata, zadovoljno je otresla ruke. I pogledala ko je to čeka u hodniku.

U jednostavnoj tamnoplavoj haljini koju joj je nabavila jedna od Srodnica, Alivija uopšte nije izgledala neobično, na prvi pogled: malo viša od Ninaeve, oko plavih očiju imala je nežne bore, a tragove sedih u zlatnožutoj kosi. Mada, te su plave oči iskrile snagom, poput očiju sokola ustremljenog na plen.

„Gazdarica Korli poslala me je da ti kažem kako bi volela da večerate zajedno", rekao je plavooki soko sporim seanšanskim naglaskom. „Gazdarica Karistovan, gazdarica Arman i gazdarica Huarde će takođe biti tamo.“

„Šta ti radiš ovde sama?“, zahtevala je Ninaeva da zna. Želela je da je, kao većina ostalih sestara, u stanju da bude svesna snage druge žene čak i ne razmišljajući o tome, ali to je bilo još nešto što nije imala vremena da nauči. Možda je neko od Izgubljenih bio jači od Alivije, ali sasvim sigurno niko drugi. I bila je Seanšanka. Ninaeva je želela da je tu još neko osim njih dve. Čak i Lan, a ona mu je naredila da se kloni njenih lekcija s Morskim narodom. Nije bila sigurna da je poverovao u njenu priču o tome kako se okliznula niz stepenice, pre neki dan. „Ne treba da ideš nikud bez pratnje!"

Alivija je slegnula samo jednim ramenom. Pre nekoliko dana ona je bila gomila glupog smeškanja, kraj kojeg bi i Talaan delovala smelo. Sada se više nikom nije smeškala. „Niko nije bio slobodan, pa sam izašla sama. U svakom slučaju, ako me uvek čuvate, nikad nećete početi da mi verujete, i ja nikad neću uspeti da ubijem sul’dam.“ Rečeno tako običnim glasom, to je nekako zvučalo još hladnije. „Morale biste da učite od mene. Oni Aša’mani za sebe kažu da su oružje, i nisu loši, videla sam to, ali ja sam bolja.“

„To može biti“, oštro je odgovorila Ninaeva podižući svoj šal. „A možda mi znamo više nego što ti misliš.“ Ne bi joj smetalo da za ovu ženu demonstrira par tkanja koja je naučila od Mogedijen. Uključujući i nekoliko za koje su se sve složile da su previše gadna da bi se bilo kome uradile. Osim... Bila je veoma sigurna da bi druga žena vrlo lako mogla da je nadjača, šta god ona uradila. Nije joj bilo lako da ne počne pod tim pogledom da se premešta s noge na nogu. „Dok osim ako! mi ne odlučimo drugačije, nećeš dozvoliti da te ponovo vidim bez dve ili tri žene iz Srodnica, ako znaš šta je dobro za tebe.“ „Ako ti tako kažeš“, odgovorila je Alivija, ni najmanje zbunjena. „Koju poruku želiš da prenesem gazdarici Korli?"

„Reci gazdarici Korli da ću morati da odbijem njen ljubazni poziv. I zapamti šta sam ti rekla!“

„Reći ću joj“, rekla je Seanšanka otegnuto, prelazeći preko opomene. „Ali ne mislim da je to bio baš poziv. Sat nakon prvog mraka, tako je rekla. Možda ćeš hteti to da zapamtiš." Sa sveznajućim osmejkom, ona ode, uopšte ne žureći da se vrati tamo gde je pripadala.

Ninaeva je zurila u leda žene koja je odlazila, i to ne zato što je nije pozdravila kako je priličilo. Pa dobro, ne samo zbog toga. Šteta što nije nastavila da se glupo osmehuje, makar sestrama. Bacivši pogled ka vratima koja su krila Ata’an Mijere, Ninaeva je razmislila da li da prati Aliviju, da bi bila sigurna da je uradili ono što joj je rečeno. Umesto toga, krenula je u suprotnom pravcu. Nije žurila. Bilo bi neprijatno ako bi Morski narod izašao i zaključio da je ona prisluškivala, ali sasvim sigurno nije žurila. Jednostavno je želela da hoda odsečno. To je bilo sve.

Ata’an Mijere teško da su bili jedini u palati koje je htela da izbegne. Ne baš poziv, je li? Sumeko Karistovan, Čilares Arman i Famila Huarde su bile u Kružoku pletilja zajedno s Riejnom Korli. Večera je bila samo izgovor. One su htele da razgovaraju s njom o Vetrotragačicama. Preciznije, o odnosu između Aes Sedai u palati i „divljakuša“ Morskog naroda. Ne bi je baš izgrdile zbog toga što nije uspela da održi dostojanstvo Bele kule. Nisu otišle toliko daleko; barem ne još, mada se činilo da se približavaju. Ali cela ta večera bila bi ispunjena naglašenim pitanjima i oštrim komentarima. Nije bilo baš da bi im prosto mogla narediti da prestanu. Sumnjala je da bi reagovale na išta manje od naređenja. I bile su u stanju da dođu da je traže ako ona ne ode njima. Trud da ih nauči da pokažu kičmu bio je velika greška. Makar nije bila jedina koja je morala da se nosi s time, iako je smatrala da je Elejna uspela da izbegne najgore. O, koliko se radovala što če ih videti u polazničkom belom ili haljinama Prihvaćenih. Koliko se radovala da nikad više ne vidi Ata’an Mijere!

„Ninaeva!“, začu se čudan, tih povik iza nje. S naglaskom Morskog naroda. „Ninaeva!“

Držeći ruku podalje od pletenice, Ninaeva se okrenula na peti, spremna da ošine jezikom. Sada nije podučavala, nisu na brodu, i mogle bi je krvavo ostaviti na miru!

Talaan se zanela zaustavljajući se ispred nje, dok su joj bose noge klizale po tamnocrvenim podnim pločicama. Dahćući, mlada žena se osvrnula, kao da se boji da bi joj se neko mogao prikrasti. Trgla bi se svaki put kada se livrejisani sluga pomeri na obodu njenog vidokruga, i ponovo počinjala da diše tek kada bi uvidela da je to bio samo sluga. „Mogu li da idem u Belu kulu?“, pitala je bez daha, stežući ruke i poskakujući s noge na nogu. „Nikada me neće izabrati. Žrtvovati tako to zovu kada ostaviš more zauvek, ali ja sanjam o tome da postanem polaznica. Majka će mi užasno nedostajati, ali... Molim te. Moraš me povesti u Kulu. Moraš!"

Ninaeva trepnu na to navaljivanje. Mnoge žene su sanjale o tome da postanu Aes Sedai, ali nikad pre nije čula da je ijedna rekla da sanja o tome da postane polaznica. Osim toga... Ata’an Mijere su odbijali da povezu Aes Sedai na bilo kom brodu čija je Vetrotragačica mogla da usmerava, ali da bi sprečili sestre da dublje zađu u to, povremeno bi izabrali poneku učenicu da ide u Belu kulu. Egvena je rekla da su trenutno samo tri sestre poreklom od Morskog naroda, i sve tri slabe u Moći. Za tri hiljade godina to je bilo dovoljno da ubede Kulu da je sposobnost bila retka i mala kod žena Ata’an Mijera, i da to ne zavređuje istraživanje. Talaan je bila u pravu; nekom jakom kao ona nikada ne bi dozvolili da pođe u Kulu, čak ni sada kada se njihovo okolišenje približavalo kraju. Zapravo, to je bio deo pogodbe s njima da će sestrama poreklom od Ata'an Mijera biti dozvoljeno da se odreknu toga što su Aes Sedai i da će se vratiti na brodove. Dvorana Kule će poludeti zbog toga!

„Pa, obuka je vrlo teška, Talaan", rekla je ona nežno, „i moraš da imaš barem petnaest godina. Osim toga...“ Nešto drugo što je mlada žena rekla iznenada ju je zaustavilo. „Nedostajaće ti majka?“, rekla je s nevericom, ne mareći kako će to zvučati.

„Ja imam devetnaest!", odgovorila je Talaan negodujući. Gledajući u to dečačko lice i obline, Ninaeva nije bila sigurna da joj veruje. „I naravno da će mi nedostajati majka. Da li ja delujem neprirodno? O, shvatam. Ti ne razumeš. Mi smo vrio privržene nasamo, ali ona mora da izbegava bilo kakvu naznaku biagonaklonosti javno. To je ozbiljan prestup kod nas. Mogao bi prouzrokovati da majci oduzmu čin i da obe obese naglavačke na brodu da bi nas išibale."

Ninaeva se namrštila na reč naglavačke. „Sasvim sigurno mogu da razumem da želiš to da izbegneš“, rekla je. „Pa ipak...“

„Svako pokušava da izbegne čak i naznaku usluge, ali meni je gore, Ninaeva!" Zaista, devojka... žena... mlada žena... morala bi naučiti da ne upada sestri u reč ako bi zaista postala polaznica. Ne da bi mogla, naravno. Ninaeva je pokušala da ponovo preuzme reč, ali su reči potekle iz Talaan poput bujice. „Moja baba je vetrotragačica gospi klana Rosejn, moja prababa je vetrotragačica klanu Dakan, a njena sestra klanu Takana. Moja porodica je počastvovana time što je pet nas uzdignuto tako visoko. I svi budno traže naznake da Gelin zloupotrebljava svoj uticaj. Imaju pravo, znam usluga se ne može dozvoliti ali moju sestru su zadržali kao učenicu pet godina duže nego što je to uobičajeno, a moju rođaku šest! Samo da niko ne bi mogao reći da im je učinjena usluga. Kada pogledam zvezde i tačno odredim naš položaj, kazne me zato što sam bila spora, čak i kada odgovorim jednako brzo kao vetrotragačica Ehvon! Kada okusim more i imenujem obalu kojoj se približavamo, kazne me zato što ukus koji sam imenovala nije baš onakav kakvim ga je imenovala Ehvon! Dva puta sam postavila štit na tebi, ali večeras ću visiti obešena za nožne članke zato što to nisam uradila ranije! Kažnjavaju me za greške koje se zanemaruju kod drugih, za greške koje nikad nisam napravila, zato što bih mogla! Da li je tvoja polaznička obuka bila išta teža od toga, Ninaeva?"

„Moja polaznička obuka“, reče Ninaeva bledo. Želela je da žena ne pominje toliko često vešanje za nožne članke. „Da. Dakle... Ti zaista ne želiš da slušaš o tome.“ Četiri pokolenja žena sa sposobnošću? Svetlosti! Čak i kćerka koja bi pošla majčinim stopama bila je dovoljna retkost. Kula bi zaista želela Talaan. Međutim, to se neće dogoditi. „Pretpostavljam da Kaira i Tebreila, takođe, zaista vole jedna drugu?“, rekla je, pokušavajući da promeni temu.

Talaan se namrštila. „Moja tetka je podmukla i prevrtljiva. Slavi svako poniženje koje može da prouzrokuje mojoj majci. Ali moja majka će je oboriti onoliko nisko koliko ona i zaslužuje. Jednog dana, Tebreila će se naći kako služi na jedrilici, gospi od jedara s gvozdenom rukom i zuboboljom!“ Mračno zadovoljna, klimnula je na tu pomisao. A onda je poskočila, šireći oči poput uplašenog laneta kada je sluga požurio iza nje. To je podsetilo zašto je došla. Ponovo je pokušavala da gleda u svim pravcima istovremeno dok je žurno govorila. „Naravno da ne možeš da govoriš dok podučavaš, ali i svaki drugi trenutak će odgovarati. Objavi da idem u Kulu i neće moći da odbiju. Ti si Aes Sedai!“

Ninaeva je zurila u devojku. I one bi zaboravile sve o tome do sledećeg časa? Luda je videla šta su joj uradile! „Vidim koliko želiš da ideš, Talaan“, rekla je, „ali...“

„Hvala ti“, prekide je Talaan, brzo se naklonivši. „Hvala ti!“, a onda je odjurila u pravcu odakle je i dotrčala.

„Čekaj!“, viknu Ninaeva, napravivši nekoliko koraka za njom. „Vrati se! Nisam ništa obećala!"

Sluge se okrenuše da je zagledaju i nastaviše da je upitno gledaju čak i kada su se vratili svojim zadacima. Potrčala bi za budalom da se nije plašila da će je morati pratiti pravo do Zaide i ostalih. A luda će verovatno izbrbljati da će u Kulu, da je Ninaeva obećala. Svetlosti, verovatno bi im svakako to rekla!

„Izgledaš kao da si progutala trulu šljivu“, reče Lan, pojavivši se kraj nje visok i savršeno zgodan u svom dobro skrojenom zelenom kaputu. Pitala se koliko je dugo bio tu. Nije delovalo moguće da toliko krupan čovek, s toliko strogom pojavom, može stajati toliko nepomično da vam promakne, čak i bez ogrtača Zaštitnika.

„Punu korpu“, promrmljala je pritiskajući lice na široke grudi svog muža. Bio je tako dobar osećaj osloniti se na njegovu snagu, samo na trenutak, dok joj on nežno miluje kosu. Iako je morala da pomeri balčak njegovog mača sa svojih rebara. I svako ko je želeo da zuri u takvo javno pokazivanje naklonosti, mogao je slobodno da se obesi. Mogla je da vidi kako se jedna propast sprema za drugom. Čak i ako bi rekla Zaidi i ostalima da nema nikakve namere da bilo kud povede Talaan, ipak će joj odrati kožu. Ovog puta neće to sakriti od Lana. Ako je uopšte i prvi put uspela. Reana i ostale će saznati za to. I Alis! Počeće da se ponašaju prema njoj kao prema Merilili, zanemarivaće njena naređenja, ukazivati joj onoliko poštovanja koliko su vetrotragači ukazivali Talaan. Nekako će završiti čuvajući Aliviju, i od toga će ispasti nekakva katastrofa, neko potpuno poniženje. Izgleda da je u zadnje vreme imala sklonosti samo za to; da pronađe novi način da bude ponižena. A svakog četvrtog dana je ipak morala da se suoči sa Zaidom i Vetrotragačicama.

„Sećaš li se kako si me držao u našim odajama juče ujutru?" mrmljala je, pogledavši naviše dovoljno brzo da bi videla kako osmehom zamenjuje zabrinutost na licu. Naravno da se seća. Lice joj se zažarilo. Razgovarati s prijateljicama je bilo jedno, ali biti tako otvorena s mužem nešto sasvim drugo. „Pa, hoću da me odvedeš nazad, upravo sada, i da me sprečiš da išta obučem još oko godinu dana!“ U početku je bila veoma besna zbog toga. Ali on je imao načine da je natera da zaboravi da bude besna.

Zabacio je glavu i nasmejao se; glasan smeh je odjekivao i nakon nekoliko trenutaka ona se nasmejala s njim. Međutim, htela je da zajeca. Nije se baš šalila po tom pitanju.

To što je imala muža značilo je da ne mora da deli krevet s još jednom ili dve žene, i omogućilo joj i dnevni boravak. Sasvim sigurno nije bio velik, ali je uvek delovao prijatno, s dobrim kaminom i malim stolom sa četiri stolice. Sasvim sigurno dovoljno za nju i Lana. Mada, njene nade da će doći u svoj kutak osujećene su čim su ušli u dnevni boravak. Glavna domaćica je čekala na sredini cvetnog ćilima, ponosno poput kraljice, sređena pod konac, kao da je upravo završila oblačenje, i vrlo nezadovoljna. A u jednom uglu sobe je bio grubo odeven, zguren druškan, sa užasnom bradavicom na nosu i teškim zavežljajem koji mu se ljuljao o ramenu.

„Ovaj čovek tvrdi da ima nešto što vam je hitno potrebno", rekla je gazdarica Harfor pošto se kratko naklonila. Vrlo kratko, mada kako je dolikovalo; nije se razbacivala naklonima ni za koga, osim za Elejnu. Zvučala je podjednako neodobravajuće i prema Ninaevi i prema čoveku sa bradavicom. „Ne smeta mi da vam kažem da mi se uopšte ne sviđa kako on izgleda."

Onako umorna, Ninaeva gotovo da ne bi ni mogla da prigrli Izvor, ali je uspela u treptaju oka, podstaknuta mislima o ubicama i Svetlost zna čemu već. Lan mora da je uhvatio neku promenu na njenom licu, jer je iskoračio ka bradavičavom čoveku; nije dotakao mač, ali iznenada je čitav njegov stav delovao kao da je sečivo već isukano. Nije bila u stanju da shvati kako je nekad umeo da joj pročita misli kada je druga držala njegovu vezu, ali joj je bilo drago zbog toga. Uspela je da se suprotstavi Talaan makar snagom! ali nije bila sigurna da bi u ovom trenutku mogla da usmeri dovoljno da prevrne stolicu. „Ja nikada..." počela je.

„Oprostite, gazdarice“, zgureni čovek je brzo promumlao, cimajući masni pramen kose. „Gazdarica Tan je rekla da želite da me vidite odmah. Poslovi Ženskog kruga, rekla je. Nešto u vezi s Čenom Bjuijem.“

Ninaeva se trgla, a tren kasnije se setila da zatvori usta. „Da“, rekla je polako, zureći u čoveka. Videti išta osim groznog belega jeste bilo teško, ali je bila sigurna da ga nikada pre nije videla. Poslovi Ženskog kruga. Nijednom muškarcu ne bi bilo dozvoljeno ni da primiriše tamo. U pitanju je bila tajna. Mada, zadržala je saidar. „Ja... sećam se, sada. Hvala, gazdarice Harfor. Sigurna sam da imate mnogo šta oko čega se treba pobrinuti."

Radije nego da shvati znak, glavna domaćica je oklevaia, sumnjičavo se mršteći prema njoj. Namršten pogled je kliznuo do zgurenog čoveka, a onda se zaustavio na Lanu i nestao. Klimnula je sama za sebe, kao da je njegovo prisustvo na neki način značilo razliku! „Onda ću vas ostaviti. Sasvim sam sigurna da se lord Lan može pobrinuti za ovog druškana."

Gušeći nezadovoljstvo, Ninaeva jedva da je sačekala da se vrata zatvore pre nego što je skolila zgurenog čoveka s mladežom. „Ko si ti?“, zahtevala je da zna. „Kako znaš ta imena? Ti nisi Dvoreča..."

Čovek se... ustalasao. Nije bilo druge reči za to. Talasao se i izduživao u visinu, i iznenada je to bio Rand, koji se mrštio i gutao, u razbarušenoj vuni sa onim užasnim glavama koje su sjajile crveno i zlatno na rukama i s kožnim zavežljajem na jednom ramenu. Gde je to naučio? Ko ga je naučio? Odolela je zamisli da se sama preruši, samo na trenutak, da bi mu pokazala da i ona to može.

„Vidim da nisi sledio svoj sopstveni savet“, rekao je Rand Lanu, kao da ona ne postoji. „Ali zašto joj dozvoljavaš da se pretvara da je Aes Sedai? Čak i da joj prave Aes Sedai to dozvole, mogla bi da bude povređena.“

„Zato što ona jeste Aes Sedai, čobanine“, odgovorio je Lan tiho. Ni on nije gledao u nju! I još uvek je delovao spreman da izvuče mač u treptaju oka. „A što se onog prvog tiče... Ponekad je jače od tebe. Jesi li ti poslušao?"

Rand tada pogleda u nju, da bi se namrštio u neverici, čak i kada je namerno popravila šal tako da se žute rese zaljuljaju. Mada je, lagano odmahujući glavom, rekao: „Ne. U pravu si. Ponekad si previše slab da uradiš ono što bi trebalo."

„Šta to vas dvojica trabunjate?" upitala je oštro.

„Samo muške priče“, odgovorio je Lan.

„Ne bi to razumela“, rekao je Rand.

Šmrknula je na to. U devet od deset prilika, tračevi i besmisleno trućanje, to su bile muške priče. U najboljem slučaju. Umorno je otpustila saidar. Nevoljno. Naravno da nije bilo potrebe da se štiti od Randa, ali bi volela da se drži još malo, samo da bi ga dodirivala, umorna ili ne.

„Znamo za Kairhijen, Rande“, rekla je, zahvalno tonući u naslonjač. Taj prokleti Morski narod ju je potpuno iscrpeo! „Jesi li zato ovde, tako obučen? Ako pokušavaš da se sakriješ od onoga ko je to uradio..." Izgledao je umorno. Grublje nego što ga je pamtila, ali vrlo umorno. Ipak je ostao da stoji. I čudno, delovao je prilično kao Lan, spreman da potegne mač koji nije imao. Možda je taj pokušaj da ga ubiju bio dovoljan da ga urazumi. „Rande, Egvena može da ti pomogne."

„Nije da se baš krijem", rekao je. „To jest, samo dok ne ubijem neke ljude koje treba ubiti.“ Svetlosti, bio je tako ravnodušan prema tome, kao Alivija! Zašto su on i Lan nastavljali da se odmeravaju i da se prave da to ne rade? „U svakom slučaju, kako bi Egvena mogla pomoći?“, nastavio je on, spuštajući zavežljaj na sto. Mekan, ali postojan zvuk govorio je o težini onoga što je bilo unutra. „Pretpostavljam da je i ona Aes Sedai?“ Zvučao je kao da mu je to smešno. „Da li je i ona ovde? Vas tri i dve prave Aes Sedai. Samo dve! Ne. Nemam vremena za to. Potrebno mi je da čuvaš nešto dok...“

„Egvena je Amirlin Tron, ti tupavi vunoglavče“, zarežala je ona. Bilo je lepo moći upasti nekom u reč, za promenu. „Elaida je uzurpator. Nadam se da imaš dovoljno razuma da joj se ne približavaš! Ne bi napustio taj sastanak na sopstvenim nogama, to ti mogu reći! Ovde ima pet pravih Aes Sedai, uključujući mene, i još tri stotine sa Egvenom, i vojska spremna da skine Elaidu. Pogledaj se! Bez obzira na tvoje hrabre priče, neko te je zamalo ubio, a ti se šunjaš okolo obučen kao stajski momak! Gde može biti sigurnije za tebe, nego uz Egvenu? Čak se ni ti tvoji Aša’mani ne bi usudili da krenu na trista sestara!" O da; zaista vrlo lepo. Dok je zurio u nju, pokušao je da prikrije iznenađenje, ali mu nije pošlo za rukom.

„Iznenadila bi se šta bi se moji Aša’mani usudili da urade“, rekao je tren kasnije. „Pretpostavljam da je Met sa Egveninom vojskom?“ Prinevši ruku glavi, on klecnu.

Samo pola koraka, ali pridigla se iz fotelje pre nego što je mogao da se ispravi. S mukom prigrlivši saidar, posegla je da obuhvati njegovu glavu rukama i predano istkala Pregledanje oko njega. Pokušavala je da nađe bolji način da utvrdi šta nekoga boli, ali do sada je to bilo bez uspeha. Pa ipak bilo je dovoljno. Onog trenutka kada se tkanje spustilo na njega, dah joj je zastao. Znala je za Falme i njegovu ranu na boku koja nikad nije u potpunosti zacelila i koja je odolevala svakom Lečenju koje je ona poznavala, poput čira zla u njegovom tkivu. Sada je tu bila još jedna napola zaceljena rana, preko stare, i ta je takode pulsirala zlom. Nekako je to bila drugačija vrsta zla, poput odraza onog drugog, pa ipak podjednako opako. I ona nije mogla upotrebiti Moč da dodirne nijedno. Nije zaista to želela sama pomisao ju je naterala da se naježi! ali je pokušala. I zadržalo ju je nešto što nije mogla da vidi. Poput brane. Brane koju nije mogla da vidi. Brana saidina?

To je Ninaevu nateralo da prestane da usmerava i da korakne unazad. Nastavila je da se drži za Izvor; koliko god umorna bila, morala bi se prisiliti da ga pusti. Nijedna sestra ne može da razmišlja o muškoj polovini Moći a da ne oseti makar dodir straha. Pogledao je mirno naniže prema njoj, i to je natera da zadrhti. Delovao je kao čovek potpuno drugačiji od Randa al'Tora, kog je gledala kako odrasta. Bilo joj je veoma drago što je Lan tu, koliko god joj bilo teško da to prizna. Iznenada je shvatila da se on nije opustio ni za dlaku. Možda je ćaskao s Random kao što bi to uradila dva čoveka uz lulu i pivo, ali je smatrao da je Rand opasan. A Rand je posmatrao Lana kao da je svestan toga i to prihvata.

„Ništa od toga sada nije bitno", rekao je Rand, okrećući se ka zavežljaju na stolu. Nije znala misli li na svoje rane ili na to gde je Met. Iz zavežljaja je izvadio dve figurine, po stopu visoke: bradatog čoveka mudrog izgleda i podjednako mudre i spokojne žene; oboma su odore lepršale i uzdigli su uvis po kristalno jasnu kuglu. Kako ih je držao, shvatila je da su teže nego što izgledaju. „Želim da ih sakriješ za mene dok ne pošaljem po njih, Ninaeva.“ S jednom rukom na figurini žene, oklevao je. „I po tebe. Bićeš mi potrebna kada ih budem koristio. Kada ih mi budemo koristili. Pošto se pobrinem za one ljude. To mora da bude prvo.“

„Da ih upotrebimo?“, rekla je sumnjičavo. Zašto bi ubijanje moralo da dođe na prvo mesto? Mada teško da je to bilo važno pitanje. „Zašta? Jesu li to ter’angreali?"

Klimnuo je glavom. „Pomoću ovoga možeš da dodirneš najveći sa’angreal dosad napravljen za ženu. Pokopan je na Tremalkingu, koliko sam shvatio, ali to nije bitno." Ruka mu se pomeri na figurinu čoveka. „Pomoću ovoga ja mogu da dodirnem njenog muškog dvojnika. Čuo sam... od nekog... nekad, da bi muškarac i žena koji bi koristili te sa’angreale mogli da izazovu samog Mračnog. Možda će morati da se upotrebe za to, jednog dana, ali u međuvremenu se nadam da će biti dovoljni da se očisti muška polovina Izvora.“

„Da se to moglo, zar to ne bi uradili u Doba legendi?" tiho upita Lan. Tiho, kao kad čelik tiho klizne iz korica. „Jednom si rekao kako bi mogla biti povređena zbog mene.“ Činilo se da je nemoguće da mu glas još očvrsne, a ipak jeste. „Ti bi mogao da je ubiješ, čobanine." A njegov glas je jasno stavljao do znanja kako mu on to neće dozvoliti.

Rand je na Lanov hladan plavi pogled uzvratio podjednako hladno. „Ne znam zbog čega nisu. Nije me briga zašto. To se mora pokušati."

Ninaeva je grizla donju usnu. Pretpostavljala je da je zahvaljujući Randovom prisustvu ovo bila zvanična prilika - prebacivanje sa zvaničnog na nezvanično, odlučivanje šta je šta, ponekada joj je izazivalo vrtoglavicu ali nije je bilo briga što je progovorio kad nije bio njegov red. To je bilo pogrešno, u svakom slučaju, međutim, njoj su se sviđali neposredni i otvoreni ljudi. Bilo joj je potrebno da razmisli. Ne o svojoj odluci. Ona je već tu. Već o tome kako da to ostvari. Randu se to možda neće svideti. Lanu sasvim sigurno neće. Pa, muškarci uvek žele da bude po njihovom. Ponekad čovek jednostavno mora da ih nauči da ne mogu uvek to i da dobiju.

„Mislim da je to divna ideja“, rekla je. To baš i nije bila laž. I jeste bila divna, kada se uporedi s drugim mogućnostima. „Ali ne vidim zašto bih sedela ovde i poput neke služavke čekala na tvoj poziv. Uradiću to, ali ćemo ići svi zajedno.“

Bila je u pravu. Ni najmanje im se nije svidelo.

Загрузка...