5 Barjaci

Trčao je preko snegom pokrivene ravnice, nosa uzdignutog da bi bolje njušio vetar; lovio je miris, taj jedan dragoceni miris. Sneg koji je padao više mu se nije topio na zamrznutom krznu, ali hladnoća nije mogla da ga zadrži. Jastučići njegovih šapa bili su utrnuli, pa ipak, noge su. mu gorele, nastavljajući besno da rade, noseći ga, brže i brže, dok zemlja nije počela da mu se muti pred očima. Mora je naći.

Iznenada se veliki šareno-sivi vuk, načuljenih ušiju i sa ožiljcima iz brojnih borbi, spustio s neba kako bi zajedno s njim jurio za suncem. Još jedan veliki sivi vuk, ali ne tako velik kao on. Zubima bi rastrgao grla onima koji su je odveli. Čeljustima bi im smrvio kosti!

Tvoja ženka nije ovde, obrati mu se Skakač, ali ti si i previše ovde, a predugo van svog tela. Moraš se vratiti, Mladi Biče, ili ćeš umreti.

Moram da je nađem. Činilo se da čak i same njegove misli dahču. Nije mislio o sebi kao o Perinu Ajbari. Bio je Mladi Bik. Jednom je ovde bio pronašao sokoliću, i mogao je to ponovo. Mora je naći. Naspram te potrebe, smrt je bila ništa.

U blesku sivila drugi vuk ga udari u bok, i mada krupan, Mladi Bik je bio i umoran i svom snagom pade. Skočivši na noge dok se još kotrljao, zarežao je i bacio se na Skakačevo grlo. Ništa nije bilo hitnije od sokola.

Vuk sa ožiljcima polete u vazduh poput ptice, a Mladi Bik ostade da se batrga. Skakač je svetleo na snegu iza njega.

Slušaj me, štene! - Skakač je vatreno usmeravao misli ka njemu - tvoj um je uvrnut od straha! Ona nije ovde, a ti ćeš umreti ako budeš duže ostao; nađi je u budnom svetu. Samo je tamo možeš naći. Vrati se i nađi je!

Perin naglo otvori oči. Bio je umoran do kosti, a u stomaku je osećao rupu, ali je glad bila senka naspram praznine u grudima. I sam je bio praznina, i udaljen čak i od sebe samog, kao da je bio neko drugi, ko je posmatrao Perina Ajbaru kako pati. Iznad njega, krovno platno plavo-zlatnog prugastog šatora treperilo je na vetru. Unutrašnjost šatora bila je nejasna i u senkama, ali su se šatorska krila meko sjajila pod sunčevom svetlošću. A jučerašnjica nije bila noćna mora ništa više nego što je to bio Skakač. Svetlosti, pokušao je da ubije Skakača. U Vučjem snu smrt je bila... konačna. Vazduh bese topao, ali on se stresao. Ležao je na perjanom dušeku, u velikom krevetu, s kitnjasto izrezbarenim, pozlaćenim kosturom. Kroz miris uglja koji je goreo u mangalu namirisao je težak miris i ženu koja ga je nosila. Nikoga drugog nije bilo.

Ne dižući glavu s jastuka, on upita: „Jesu li je već pronašli, Berelajn?“ Imao je osećaj kako mu je glava preteška da je podigne.

Jedna od njenih poljskih stolica blago zaškripa dok je ustajala. Ranije je često dolazio ovamo, s Failom, da razgovara o planovima. Šator je bio dovoljno velik da primi celu porodicu, a Berelajnin bogati nameštaj, sav u toj zamršenoj rezbariji i pozlati, odgovarao bi i nekom dvorcu, mada je sve - stolovi i stolice i sam krevet - bilo spojeno kukama. Sve se moglo rasklopiti da se spakuje na tovarna kola, ali kuke nisu davale pravu stabilnost.

Ispod jakog mirisa osetio je Berelajnino iznenađenje što on zna da je ona tu, pa ipak, glas joj je bio miran. „Ne. Tvoji izviđači se još nisu vratili, a moji... Kada se nisu vratili do sumraka, poslala sam celu družinu. Našli su moje ljude mrtve, ubijene iz zasede, pre nego što su prešli pet ili šest milja. Naredila sam lordu Galenu da drži budnu stražu oko logora. Arganda takođe ima jaku stražu na konjima, ali je on poslao izvidnice. Uprkos mom savetu. Čovek je budala. Misli da niko drugi osim njega ne može da nađe Alijandru. Nisam sigurna veruje li da iko drugi i pokušava. Sasvim sigurno ne Aijeli.“

Perinu se ruke zgrčiše na mekom vunenom prekrivaču. Gaula ne bi mogli da uhvate na prepad, ni Džondina, čak ni Aijeli. Oni su i dalje lovili, a to znači da je Faila živa. Davno bi se vratili da su pronašli njeno telo. Morao je da veruje u to. Malo je zadigao jedno od plavih ćebadi. Ispod njih je bio nag. „Postoji li objašnjenje za ovo?“

Glas joj se nije promenio, ali u njenom mirisu zatreperi oprez. »Ti i tvoj vojnik ste mogli nasmrt da se smrznete da nisam pošla da vas potražim kada se Nurel vratio s vestima o mojim izviđačima. Niko drugi se nije usuđivao da te uznemiri; izgleda da si režao poput vuka na svakog ko je pokušao. Kada sam te pronašla, bio si toliko omamljen da nisi čuo nikoga ko ti se obraćao, a drugi čovek bio je spreman da padne pravo na lice. Tvoja služavka Lini zadržala je njega - sve što mu je trebalo bili su topla supa i čebad - ali ja sam zapovedila da tebe prenesu ovamo. U najboljem slučaju bi izgubio nekoliko nožnih prstiju da nije bilo Anure. Ona... Ona je izgledala kao da se boji kako bi mogao umreti čak i pošto te je Iscelila. Spavao si kao da si već mrtav. Rekla je da se osećaš kao neko ko je izgubio dušu, da si hladan bez obzira na to s koliko smo te ćebadi pokrili. I ja sam to takođe osetila kada sam te dodirnula.“

Previše objašnjenja, i nedovoljno. Bes je blesnuo, daleki bes, ali on ga je potisnuo. Faila je uvek bila ljubomorna kada bi on podigao glas na Berelajn. Neće vikati na tu ženu. „Grejdi ili Niejld mogli su da urade što je bilo neophodno”, rekao je ravnim glasom. „Čak su Seonid i Masuri bile bliže.“

„Moja lična savetnica prva mi je pala na pamet. Nisam ni pomislila na druge dok nismo gotovo stigli dovde. U svakom slučaju, zar je bitno ko je Iscelio?"

Tako prihvatljivo. A da je pitao zašto ga Prva od Majena lično čuva u polumračnom šatoru, umesto njene služavke, ili nekog od njenih vojnika, ili čak Anure, ona bi imala neki drugi prihvatljiv odgovor. Nije želeo da ga čuje.

„Gde mi je odeća?“, upitao je dižući se na laktove. Glas mu je i dalje bio bezizražajan.

Jedna sveća na malom stolu pored Berelajnine stolice bila je jedino pravo svetlo u šatoru, ali i više nego dovoljno za njegove oči, čak i tako mutne od umora. Bila je obučena dovoljno smerno, u tamnozelenu haljinu za jahanje s visokim okovratnikom, koji se završavao naborima čipke pod njenom bradom. Smernost je na njoj izgledala isto kao ovčije runo na divljoj mački. Lice joj beše u blagoj senci, prelepo i nepoverljivo. Uradiće ono što je obećala, ali kao i Aes Sedai, samo iz sopstvenih razloga, a ono što ne obeća moglo bi te ubosti s leđa.

„Tamo, na kovčegu", rekla je, blagonaklono dajući znak rukom gotovo skrivenom u bledoj čipki. „Dala sam je Rosani i Nani da je očiste, ali odmor i hrana potrebniji su ti nego odeća. A pre nego što pređemo na hranu i posao, hoću da znaš da se niko više od mene ne nada da je Faila živa." Njeno lice je bilo toliko otvoreno i iskreno da bi joj poverovao da je to bio iko drugi. Čak je uspela i da zamiriše iskreno!

„Treba mi moja odeća, sada.“ Okrenuo se da bi seo na krevet postrance, dok su mu ćebad ostala prebačena preko nogu. Odeća mu je ležala uredno složena na uvijenom putnom kovčegu, izrezbarenom i pozlaćenom čitavom površinom. Njegov krznom oivičeni ogrtač je bio prebačen preko jednog kraja kovčega, a sekira naslonjena pored čizama, koje su stajale na ćilimima svetlih cvetnih šara što su pokrivali pod. Svetlosti, bio je umoran. Nije znao koliko je proveo u Vučjem snu, ali budnost tamo je bila budnost, barem što se tela ticalo. Stomak mu je glasno krčao. „I hrana."

Berelajn ogorčeno uzviknu i ustade popravljajući suknje, a brada joj se podiže s neodobravanjem. „Anura neće biti zadovoljna tobom kada se vrati s razgovora sa Mudrima", rekla je čvrsto. „Ne možeš tek tako da ne obraćaš pažnju na Aes Sedai. Ti nisi Rand al’Tor, što će ti one i pokazati, pre ili kasnije."

Ipak je napustila šator, propuštajući dašak hladnog vazduha. U svom nezadovoljstvu nije se čak potrudila ni da uzme ogrtač. Kroz prorez između ulaznih šatorskih krila na trenutak je video da još uvek pada sneg. Ne onako jako kao prethodne noći, ali pahulje su jednako jurile ka tlu. Čak bi i Džondin imao poteškoća da nađe trag nakon prošle noći. Pokušao je da ne razmišlja o tome.

Četiri mangala zagrevala su vazduh u šatoru, ali je led počeo da mu hladi stopala čim je dotakao ćilim, i on požuri ka svojoj odeći. Zatetura ka njoj, zapravo, mada nije gubio vreme oko toga. Bio je toliko umoran da bi se mogao spustiti na ćilime i nastaviti da spava. Povrh toga, osećao se slabašno, kao tek rođeno jagnje. Možda je i Vučji san imao nešto s tim - otići tamo onako silovito, kao što je on uradio, napustivši svoje telo - ali je Lečenje verovatno pogoršalo stanje. Budući da od jučerašnjeg doručka ništa nije jeo, a da je noč proveo u snegu, nije imao zaliha iz kojih bi crpeo snagu. Sada su mu ruke podrhtavale pri tako jednostavnom zadatku kakvo je bilo navlačenje ono malo odeće. Džondin će je pronaći. Ili Gaul. Pronaći će je živu. Ništa drugo na svetu nije bilo bitno. Obamro je.

Nije očekivao da će se Berelajn vratiti, ali nalet hladnoće doneo je njen miris, još dok je navlačio čakšire. Njezin pogled na njegovim leđima bio je poput prsta koji ga je bockao, međutim, naterao je sebe da nastavi kao da je sam. Neće joj pružiti to zadovoljstvo da ga vidi kako žuri jer ga posmatra. Nije gledao u nju.

„Rosena ti donosi vruću hranu", rekla je. „Bojim se da ima samo ovčjeg variva, ali sam joj rekla da donese dovoljno za trojicu." Oklevala je, a on je čuo njene papučice dok se na tepihu meškoljila s noge na nogu. Tiho je uzdahnula. „Perine, znam da si povređen. Ima stvari koje bi možda želeo da kažeš, a ne možeš ih reći drugom muškarcu. Ne mogu da te zamislim da plačeš na Lininom ramenu, pa ti nudim svoje. Možemo to nazvati primirjem dok ne nađemo Failu.“

„Primirje?" rekao je, pažljivo se savijajući da navuče čizmu. Pažljivo, da ne bi pao. Grube vunene čarape i debeli kožni donovi dovoljno brzo će mu ugrejati stopala. „Zašto nam je potrebno primirje?" Gutala je dok je nameštao drugu čizmu i presavijao saru ispod kolena, ne progovarajući dok nije zakopčao košulju i uvukao je u čakšire.

„Dobro, Perine. Ako ti tako hoćeš." Šta god to trebalo da znači, zvučala je vrlo odlučno. Iznenada se zapitao da li ga nos izdaje. Mirisala je uvređeno, ni manje ni vise! Mada, kada je pogledao, ona se samo bledo osmehivala. S druge strane, te velike oči blistale su od gneva. „Prorokovi ljudi počeli su da pristižu pre zore", obavestila ga je odrešito, „ali koliko ja znam, on sam još nije došao. Pre nego što ga ponovo vidiš..."

„Počeli da pristižu?" prekide je on. „Masema se složio da povede samo počasnu gardu, stotinu ljudi."

„Šta god da se složio, bilo je tri ili četiri hiljade kada sam zadnji put pogledala - vojska lupeža, svaki čovek miljama unaokolo koji može da nosi koplje, reklo bi se - a još više ih dolazi sa svih strana."

Žurno je navukao kaput i zakopčao pojas preko njega, podešavajući položaj sekire na boku. Uvek je delovala teže nego što bi trebalo. „Videćemo to! Spaljen da sam, neću biti zatrpan njegovim smrtonosnim štetočinama!"

„Njegove štetočine su puka dosada u poređenju s njim. Opasnost je u samom Masemi." Glas joj je bio hladan, ali čvrsto potisnut strah treperio je u njenom mirisu. Uvek, kada je govorila o Masemi. „Sestre i Mudre su u pravu što se toga tiče. Ako ti treba više dokaza nego što ih vidiš sopstvenim očima, on se sastaje sa Seanšanima."

To ga je udarilo kao malj, naročito nakon Balverovih novosti o borbama u Altari. „Kako znaš?“, zahtevao je da zna. „Tvoji hvatači lopova?" Imala je dvojicu, koje je povela iz Majena i slala ih da saznaju što se da saznati u svakom selu i gradu. Oni nikad nisu saznavali ni pola od onoga do čega je dolazio Balver. Barem koliko mu je ona govorila.

Berelajn malo odmahnu glavom, sa žaljenjem. „Failini... sledbenici. Njih troje našlo nas je baš pre nego što su Aijeli napali. Razgovarali su sa čovekom koji je video ogromno leteće stvorenje kako se spušta." Zadrhtala je malo previše razmetljivo, ali prema njenom mirisu to je bila iskrena reakcija. Nije bio iznenađen; video je neke od tih zveri jednom, ni Trolok nije nalikovao Nakotu Senke više nego one. „Biće koje je nosilo putnika. Pratili su je do Abile, do Maseme. Ne verujem da je to bio prvi sastanak. Delovalo im je kao da su uigrani."

Usne joj se iznenada iskriviše u osmeh, pomalo podrugljiv, zavodnički. Ovog puta miris je odgovarao izrazu. „Nije bilo lepo od tebe da me pustiš da mislim kako taj tvoj mali pisar uspeva da dozna više nego moji hvatači lopova, kada imaš dva tuceta očiju i ušiju’ prerušenih u Failinu pratnju. Moram da priznam da si me prešao. U tebi uvek ima novih iznenađenja. Zašto izgledaš toliko zapanjeno? Da li si zaista mislio da možeš verovati Masemi nakon svega što smo videli i čuli?“

Perinovo zurenje nije imalo veze s Masemom. Ta novost mogla je da znači svašta, ili ništa. Možda je taj čovek mislio kako će i Seanšane moći da preda Gospodaru Zmaju. Bio je dovoljno lud za to. Ali... Faila je slala te budale da uhode? Da se ušunjaju u Abilu? I Svetlost zna kuda još. Naravno, uvek je govorila da je uhođenje ženin posao, ali slušanje ogovaranja u palati bilo je jedno; ovo je bilo u potpunosti drugačije. Mogla je makar da mu kaže. Ilije ćutala zato što ovi iz njene pratnje nisu bili jedini koji su gurali nos tamo kud ne bi trebalo? To bi baš ličilo na nju. Faila je zaista imala duh sokola. Možda je mislila kako je zabavno da i sama uhodi. Ne, neće se ljutiti na nju, sasvim sigurno ne sada. Svetlosti, ona bi i to smatrala zabavnim.

„Drago mi je što vidim da možeš da se suzdržiš", promrmljala je Berelajn. „Ne bih pomislila da ti je takva priroda, ali suzdržanost ponekad može biti dobra. Pogotovo sada. Moje ljude nisu ubili Aijeli, osim ako su Aijeli počeli da koriste lukove i sekire."

Glava mu se trže naviše, i uprkos najboljim namerama nije mogao a da se ne zagleda u nju. „To ti se tek tako omaklo? Postoji li još nešto što si zaboravila da mi kažeš, bilo šta što si smetnula sa uma?"

„Kako to možeš da pitaš?", gotovo da se nasmejala. „Morala bih da se skinem gola ako želim da ti otkrijem išta više od onog što već jesam." Raširivši ruke, malo se izvila, poput zmije, kao da hoće da se pokaže.

Perin zareza, zgađen. Faila je oteta, samo Svetlost znala da li je živa - Svetlosti, samo da je živa! - a Berelajn je izabrala da se sada nudi gore neko ikad pre? Ali ona je ono što je. Trebalo bi da bude zahvalan jer je bila dovoljno dugo pristojna pa je mogao da se obuče.

Pažljivo ga posmatrajući, prelazila je vrhom prsta preko svoje donje usne. „Uprkos onome što si možda čuo, bićeš tek treći muškarac s kojim ću podeliti krevet." Oči su joj bile... zamagljene. Pa ipak, isto je tako mogla da mu saopšti kako je on treći čovek s kojim razgovara toga dana. Njen miris... Jedino što mu je palo na pamet bio je vuk koji pilji u jagnje zapetljano u trnju. „Druga dvojica bili su politika. Ti ćeš biti zadovoljstvo. Ka više načina“, završila je sa iznenađujućom dozom gorčine.

Upravo tada Rosena je uletela u šator donoseći talas ledenog vazduha; plavi ogrtač beše joj zabačen unazad, a ovalni srebrni poslužavnik u rukama prekriven lanenom krpom. Perin naglo zatvori usta, moleći se da nije ništa čula. Smešeći se, Berelajn je izgledala kao da je nije briga. Spustivši poslužavnik na najveći sto, punačka služavka raširi svoju plavo-žutu prugastu suknju, izvodeći dubok naklon za Berelajn i još jedan, kraći, za njega. Na trenutak je tamne oči zadržala na njemu i osmehnula se, zadovoljna koliko i njena gospodarica, pre nego što je na Berelajnin znak prikupila ogrtač i požurila napolje. Čula je, sasvim sigurno. Poslužavnik je mirisao na ovčije varivo i začinjeno vino, te Perinu stomak ponovo zakrča, ali ne bi ostao da jede čak i da su mu noge bile slomljene.

Prebacivši ogrtač preko ramena, izašao je na laganu susnežicu navlačeći rukavice. Teški oblaci zaklanjali su sunce, ali je zora prošla pre nekoliko sati, sudeći po svetlu. Kroz sneg su se probijale prtine, no opet su bele pahuljice promicale, stvarale gomilice na golim granama i davale zimzelenom drveću novo ruho. Ova je mećava bila daleko od kraja. Svetlosti, kako ta žena može tako da razgovara s njim? Zašto bi tako govorila, i to sada?

„Zapamti", prozbori Berelajn za njim, ne trudeći se da stiša glas. „Suzdržanost." Žmirnuvši, on ubrza korak.

Desetak koraka od prugastog šatora shvatio je kako je zaboravio da pita gde su Masemini ljudi. Svuda oko njega Krilata straža grejala se oko logorskih vatri; oklopljeni i ogrnuti, sedeli su blizu osedlanih konja, postavljenih u niz. Koplja su im bila nadohvat ruke, složena u kupe s čeličnim vrhom, a s njih su se vijorile crvene zastavice. Uprkos drveću, kroz redove tih vatri mogla se povući prava linija; bile su čak i gotovo iste veličine, koliko je to bilo u ljudskoj moći. Kola s namirnicama koje su pribavili idući ka jugu bila su sva napunjena, konji upregnuti, a i oni su bili postrojeni u strogim redovima.

Drveće nije u potpunosti krilo vrh brda. Dvorečani su i dalje držali stražu tamo, ali su šatori bili oboreni, i on je mogao da razazna natovarene teretne konje. Učinilo mu se da je takođe video crni ogrtač; jedan od Aša’mana, mada nije mogao da vidi koji. Među Geldancima, zbijena grupica je stajala na brdu, pa ipak su izgledali podjednako spremni kao i Majenci. Dva logora su bila čak i postavljena na isti način. Ali nigde nije bilo ni znaka od tih nekoliko hiljada ljudi koji su se prikupljali, nije bilo široko probijenih staza u snegu koje bi se mogle pratiti. Što se toga tiče, uopšte nije bilo tragova stopa između tri logora. Ako je Anura bila s Mudrima, već neko vreme je bila na brdu. O čemu su pričale? Verovatno kako da ubiju Masemu, a da on ne sazna da su one odgovorne za to. Bacio je pogled ka Berelajninom šatoru, ali od pomisli da se vrati tamo ježila mu se koža na potiljku.

Nedaleko odatle stajao je još jedan šator, manji prugasti šator Berelajninih služavki. Uprkos vejavici, Rosena i Nana su sedele na poljskim stolicama ispred manjeg šatora, u ogrtačima i s kapuljačama, grejući ruke na maloj vatri. Nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, ni jedna ni druga nisu bile zgodne, ali su imale društvo, i to je verovatno bio razlog što se nisu skupile oko mangala u šatoru. Nesumnjivo da je Berelajn zahtevala doličnije ponašanje od svojih služavki nego što je uspevala sama da postigne. Obično su Berelajnini hvatači lopova retko delovali kao da progovaraju više od tri vezane reči, barem kada je Perin mogao da ih čuje, ali sada su se s Rosenom i Nanom smejali. Jednostavno obučeni, njih dvojica su bili toliko neprimetni da ih čovek ne bi zapazio ni da se s njima sudari na ulici. Perin i dalje nije bio siguran koji je Santes, a koji Gendar. Mali lonac s jedne strane vatre je mirisao na ovčije varivo; pokušao je da ne obraća pažnju na njega, ali stomak mu je ipak zakrčao.

Kada je on prišao, razgovor je prestao, i pre nego što je stigao do vatre, Santes i Gendar su preleteli pogledom od njega do Berelajninog šatora, lica potpuno praznih, a onda se bolje umotali u ogrtače i žurno se udaljili, izbegavajući njegov pogled. Rosena i Nana su pogledale od Perina ka šatoru i kikotale se iza skupljenih ruku. Perin nije znao da li da pocrveni ili da jekne.

„Da li slučajno znate gde se skupljaju Prorokovi ljudi?", pitao je. Bilo je teško održati glas kraj svih tih podignutih obrva i šmrkanja. „Vaša gospodarica je zaboravila da mi kaže gde su tačno." Njih dve su izmenjale poglede ispod kapuljača i ponovo se zakikotale iza ruku. Pitao se da li su glupe, ali je sumnjao da bi Berelajn oko sebe zadugo trpela praznoglavce.

Nakon podužeg kikotanja, pošto su se još i zgledale ili brzo pogledale ka njemu ili ka Berelajninom šatoru, Nana je uspela da kaže kako nije baš sigurna, ali da misli da su u tom pravcu, mahnuvši rukom neodređeno ka jugozapadu. Rosena je bila sigurna da je čula svoju gospodaricu kako kaže da ne mogu biti udaljeni više od dve milje. Ili možda tri. Kada je produžio, i dalje su se kikotale. Možda su stvarno bile tupave.

Iscrpljeno je trupkao oko brda, razmišljajući o tome šta bi trebalo da uradi. Sneg kroz koji je morao da prti, dublji kada se konačno našao van majenskog logora, nije mu popravio celokupno raspoloženje. Nije to postigla ni odluka koju je doneo. Samo se upotpunila kada je stigao do mesta gde su logorovali njegovi ljudi.

Sve je bilo kako je naredio. Kairhijenjani u kaputima sedeli su na natovarenim kolima, sa uzdama omotanim oko članaka ili zadenutih za bok; druga niska obličja su se kretala okolo vodeći rezervne tovarne životinje, terajući zauzdane konje. Dvorečani koji nisu bili na vrhu brda skupili su se oko desetak malih vatri, raštrkanih među drvećem. Bili su obučeni za jahanje i držali su konje za uzde. Oni nisu dobili naređenja, ne kao vojnici u ostalim logorima, ali oni su se več jednom suočili s Trolocima, i sa Aijelima. Svaki čovek je imao luk preko leđa i pun tobolac na boku, ponekad u ravnoteži s dugim ili kratkim mačem. Začudo, Grejdi je bio pored jedne vatre. Dva Aša’mana su se obično držala pomalo postrance od ostalih ljudi, a bilo je tako i obratno. Niko nije pričao, samo su se usredsređivali na to da im bude što toplije. Natmurena lica su rekla Perinu da se Džondin još uvek nije vratio, niti Gaul, ni Elijas, niti ko drugi. I dalje je postojala nada da će je vratiti. Ili bar naći gde je drže. Za neko vreme, delovalo je kao da su to poslednje dobre misli tog dana. Crveni orao Maneterena i njegov lični barjak s vučjom glavom mlitavo su visili na vejavici, na dva koplja naslonjena na kola.

Nameravao je da koristi te zastave s Masemom isto kao što je došao na jug, krijući se na otvorenom. Ako je Čovek bio dovoljno lud da pokušava da obnovi drevnu slavu Maneterena, niko nije gledao dalje niti tražio bilo koje druge razloge koji su ga vodili da maršira s malom vojskom; dokle god nije zastajao, bili su previše zadovoljni što vide da ludak ide nekud dalje da bi pokušali da ga zaustave. U zemlji je već bilo dovoljno nevolja i bez prizivanja novih. Neka se neko drugi bori i krvari i gubi ljude, koji će biti potrebni ako bude prolećne setve. Granice Maneterena su bile gotovo do mesta gde se danas nalazila Murandija, i s nešto sreće mogao bi biti u Andoru, gde je Randov stisak bio čvrst, pre nego što bude morao da odbaci masku. To se sada promenilo i on je znao cenu promene. Vrlo visoku cenu. Bio je spreman da je plati, samo što on neće biti onaj koji plaća. Mada će imati noćne more u vezi s tim.

Загрузка...