26 Očekivanja

U Emondovom Polju, šetajući sa Egvenom preko seoskog proplanka prekrivenog suvom travom, Elejna je bila tužna zbog promena. Činilo se da je Egvena ošamućena od njih. Kada se pojavila u Tel’aran’riodu, Egveni se niz leđa klatila duga pletenica, a ona je bila u jednostavnoj vunenoj haljini, ni manje ni više, dok su joj u hodu ispod suknje provirivale čvrste cipele. Elejna je pretpostavljala da je to bila odeća kakvu je nosila dok je živela u Dve Reke. Sada joj je tamna kosa padala do ramena, a pridržavala ju je kapica od tanke čipke, dok joj je odeća bila fina koliko i Elejnina, plava, bogato izvezena srmom po gornjem delu i visokom okovratniku, kao i po rubu sukanja i orukavlju. Umesto debelih kožnih cipela sad su tu bile srmom ukrašene cipelice. Elejna je morala prilično da se usredsredi da bi sprečila sopstvenu jahaču haljinu od zelene svile da se menja, možda i u nešto sramno, ali za njenu prijateljicu, bez ikakve sumnje, te su promene bile vrlo namerne.

„Niko neće krenuti na mene pre proleća“, reče Elejna. Bar se vojske ne pomeraju zimi, ne osim ako imaju prednost Putovanja, poput Egvenine. Sneg sve usporava, kao i blato kada se sneg otopi. Oni Krajišnici su verovatno otpočeli marš na jug misleći da ove godine zima uopšte neće doći. „Sem toga, trebaće ti svaki čovek kada budeš stigla do Tar Valona.“

Nije je nimalo iznenadilo što je Egvena klimnula glavom da se slaže i ne pokušavajući da ponovi ponudu. Čak iako je prošlog meseca ubrzano skupljao nove ljude, Garet Brin i dalje nije imao više od polovine vojnika za koje joj je bio rekao da su mu potrebni kako bi osvojio Tar Valon. Prema onome što je Egvena rekla, on je bio spreman da otpočne sa onim što je imao, ali to ju je, vrlo očigledno, mučilo. „Preda mnom su teške odluke koje moram doneti, Elejna. Točak tka kako Točak želi, ali ja sam još uvek ta koja mora da donosi odluke.“

Ne razmišljajući, Elejna se zatetura kroz sneg i pruži ruke da je zagrli. Bar je otpočela teturajući se. Kada je privila drugu ženu uza se, sneg nestade ne ostavljajući ni vlažnu tačku na njihovim haljinama. Njih dve se zanjihaše kao da plešu i zamalo ne padoše.

„Znam da ćeš doneti ispravnu odluku“, reče Elejna, smejući se uprkos svemu. Egvena se nije pridružila njenom smehu.

„Nadam se“, turobno je rekla, „jer šta god budem odlučila, ljudi će ginuti zbog toga.“ Ona potapša Elejnu po ruci. „Pa, ti razumeš takvu vrstu odluke, zar ne? Trebalo bi da se obe vratimo u svoje krevete.“ Oklevala je malo pre nego što je nastavila. „Elejna, ako Rand ponovo dođe do tebe, moraš me obavestiti o onome što kaže, bilo da ti da ikakvu naznaku o tome što namerava da učini ili kuda misli da ide.“

„Reći ću ti sve što budem mogla, Egvena.“ Elejna oseti ubod krivice. Ona je ispričala Egveni sve - gotovo sve - ali ne i to da se Rand vezao s Min i Avijendom. Zakon Kule ne zabranjuje ono što su učinile. Vrlo pažljivo ispitivanje Vandene bar je toliko raščistilo. Ali ni najmanje nije bilo sigurno da bi tako nešto bilo i dozvoljeno. Pa ipak, kao što je čula od jedne Birgitine plaćenice - Sve što nije zabranjeno, dozvoljeno je. To je zvučalo gotovo kao neka od Lininih starih poslovica, mada je sumnjala da bi njena dadilja ikada bila toliko popustljiva. „On te muči, Egvena. Više nego obično, hoću da kažem. Vidim to. Zašto?“

„Imam razloga za to, Elejna. Doušnici dojavljuju vrlo uznemiravajuće glasine. Samo glasine, nadam se, ali ako to nisu...“ Sada je veoma bila Amirlin Tron, niska vitka mlada žena koja je delovala jaka poput čelika i visoka poput planine. Odlučnost joj ispuni tamne usne i ukoči vilicu. „Znam da ga ti voliš. I ja ga volim. Ali ne nameravam da pokušam da iscelim Belu kulu samo da bi on mogao da baci Aes Sedai u lance kao da su damane. Mirno spavaj i lepo sanjaj, Elejna. Ugodni snovi vrede mnogo više nego što ljudi shvataju.“ S tim rečima je nestala, vrativši se u stvaran svet.

Za trenutak, Elejna je stajala piljeći u mesto gde je Egvena bila. O čemu je to govorila? Rand to nikada ne bi učinio! Ako ni zbog čega, ono zbog ljubavi prema njoj ne bi! Ona čačnu poput kamena tvrd čvor u svoioj glavi. Pošto je bio toliko udaljen, zlatne žile sijale su samo u sećanju. Sigurno ne bi. Mučeći se u sebi, iskoračila je iz sna, vraćajući se u svoje usnulo telo.

San joj je bio potreban, ali čim se vratila u sopstveno telo, sunčeva svetlost joj pade na kapke. Koliko je to sati? Imala je sastanke na koje mora da ode, dužnosti koje mora da izvrši. Želela je da spava mesecima. Rvala se s dužnošću, ali dužnost je pobedila. Pred njom je bio pretrpan dan. Svaki dan joj je bio pretrpan. Oči joj se širom rastvoriše, peckajući je, kao da uopšte nije ni spavala. Po nagibu svetlosti koja je ulazila kroz prozor, zora je odavno prošla. Trebalo bi da jednostavno ostane da leži. Dužnost. Avijenda se pomeri u snu, a Elejna je oštro ćušnu u rebra. Ako ona mora da ustane, onda Avijenda neće lenčariti uokolo.

Avijenda se probudi uz trzaj, pruživši se prema svom nožu na malom stočiću s njene strane kreveta. Ruka joj pade pre nego što je dotakla njegovu dršku od tamnog roga. „Nešto me je probudilo“, promrmljala je. „Pomislila sam da su Šaidoi... Pogledaj sunce! Zašto si me pustila da spavam do ovog doba?“, zapitala je koprcajući se da ustane iz kreveta. „Samo zato što mi je dopušteno da ostanem s tobom...“ - reči su joj bile na trenutak prigušene dok je preko glave prevlačila spavaćicu izgužvanu od spavanja - „...ne znači da me Monejla neće išibati ako pomisli da sam bila lenja. Nameravaš li ceo dan da ležiš tu?“

Zastenjavši, Elejna ustade iz kreveta. Esanda je već čekala na vratima sobe za presvlačenje; ona nikada nije budila Elejnu, osim ako bi se Elejna setila da joj to naloži. Elejna se predade gotovo bešumnom opsluživanju dok se Avijenda sama oblačila, ali njena prvosestra nadoknađivala je Esandinu ćutljivost nizom opaski, smejući se, o tome kako imati nekog da ti navlači odeću mora da je poput osećaja da si ponovo beba i kako je Elejna možda zaboravila da navlači sopstvenu odeću i kako joj je neophodan neko ko će je obući. Radila je manje-više isto svakog jutra otkada su počele da dele krevet. Avijendi je to bilo veoma smešno. Elejna nije rekla ni reč, osim da odgovori na predloge svoje sobarice o tome šta bi mogla da odene, sve dok i poslednje sedefno dugme nije bilo zakopčano, a ona je stajala odmeravajući se u velikom stajaćem ogledalu.

„Esanda“, progovorila je tada, ravnim glasom, „je li spremna odeća za Avijendu?“ Fina plava vuna malo izvezena srmom biće dovoljno dobra za ono sa čime će se danas suočiti.

Esanda se razvedri. „Sve one predivne svile i čipke gospe Avijende? O, da. Sve je očetkano i očišćeno i ispeglano i složeno.“ Ona pokaza rukom ka ormanima pored jednog zida.

Elejna se preko ramena osmehnu sestri. Avijenda je piljila u ormane kao da su u njima zatvorene guje, a onda proguta knedlu i na brzinu završi vezivanje tamne, presavijene marame oko glave.

Kada je Elejna otpustila Esandu, rekla je: „Samo za slučaj da ti zatrebaju.“

„Vrlo dobro“, promrmlja Avijenda, ponovo stavljajući svoju srebrnu ogrlicu. „Nema više šala o ženama koje te oblače.“

„Dobro. U suprotnom ću joj reći da počne da oblači i tebe. E to će stvarno biti zabavno.“

Gunđajući ispod glasa o ljudima koji ne podnose šalu, Avijenda se vrlo očigledno nije slagala. Elejna je upola očekivala od nje da zahteva da se odbaci sva odeća koju je dobila. Bila je pomalo iznenađena što se sama Avijenda nije već pobrinula za to.

Doručak postavljen u dnevnoj sobi za Avijendu sastojao se od dimijene šunke sa suvim grožđem, jaja kuvanih sa suvim šljivama, sušene ribe pripremljene s pinjolima, svežeg hleba prekrivenog maslacem i čaja koji je zbog količine meda bio pravi sirup. Pa, nije baš bio sirup, ali ličio je. Na Elejninom hlebu nije bilo nimalo maslaca, imala je vrlo malo meda u čaju, a umesto ostalog, dobila je vruću kašu od žitarica i lekovitih trava, što bi trebalo da je posebno zdravo. Ona se nije osećala bremenitom, bez obzira na to šta je Min rekla Avijendi, ali Min je to bila rekla i Birgiti, kada su njih tri bile počele da se opijaju. Između svoje Zaštitnice, Dijelin i Rine Harfor, sada se zatekla ograničenom na ishranu „koja odgovara ženi u njenom stanju“. Ako bi zatražila neku poslasticu iz kuhinja, ona nekako nikada nije stizala, a ako bi se sama iskrala dole, kuvarice su je posmatrale s toliko smrknutog neodobravanja da bi se brzo iskrala natrag praznih šaka.

Nije ona zaista žalila za začinjenim vinom i slatkišima i drugim stvarima koje joj više nisu bile dopuštene - ne baš previše, u svakom slučaju, osim kada bi Avijenda počela da se prežderava kolačima ili kremovima - ali u palati su svi znali da je trudna. A to je, podrazumevalo se, značilo i da znaju šta je do toga dovelo, iako nisu znali i ko je u pitanju. Muškarci nisu bili toliko loši, ako se izuzme činjenica da su znali, i da je ona znala kako oni znaju, ali žene nisu ni pokušavale da se pretvaraju da ne znaju. Bilo da su to prihvatale ili se nisu slagale s time, polovina ju je posmatrala kao da je raspojasana devojčura, a druga polovina sumnjičavo. Terajući samu sebe da proguta kašu - istini za volju, nije bila toliko loša, ali zaista bi volela malo one šunke koju je Avijenda sekla i malo tih jaja sa šljivama - i gurajući kašike zgrušane kaše u usta, gotovo da se radovala početku trudničkih mučnina, jer će tada Birgita morati s njom da podeli komešanja u trbuhu.

Prvi posetilac koji je toga jutra ušao u njene odaje, osim Esande, bio je među ženama palate glavni osumnjičeni da je otac njenog jedva začetog deteta.

„Kraljice moja“, reče kapetan Melar, jednim kicoškim pokretom skidajući šešir s perjanicom, „glavni pisar čeka da mu se veličanstvo pridruži.“ Kapetanove tamne, nepomične oči govorile su da on nikada ne sanja ljude koje je ubio, a zbog čipkom oivičene lente preko grudi i čipke oko vrala i zglobova samo je izgledao još bezobzirnije. Brišući lanenom salvetom masnoću s brade, Avijenda ga je bezizražajno posmatrala. Dve Stražarke koje su stajale s obe strane vrata neznatno se namrštiše. Melar je već izašao na glas po tome što je štipao Stražarke za zadnjice, bar one lepše, kao i zbog neizbežnog raspredanja o njihovoj obdarenosti po gradskim krčmama. Po mišljenju Stražarki, ovo drugo bilo je mnogo gore.

„Još uvek nisam kraljica, kapetane“, oštro odvrati Elejna. Uvek se trudila da sa ovim čovekom razgovara što sažetije. „Kako napreduje odabir mojih telohraniteljki?“

„Samo trideset i dve do sada, moja gospo.“ I dalje držeći šešir, čovek grubog lica odmarao je obe ruke na balčaku mača, a njegov izazivački stav teško da je bio prikladan u prisustvu žene koju je nazivao svojom kraljicom. A ni njegov osmeh. „Gospa Birgita ima vrlo visoke zahteve. Nema mnogo žena koje mogu da im odgovore. Daj mi deset dana i ja ću naći stotinu muškaraca koji će ih nadmašiti, a kojima ćeš biti u srcu koliko i meni.“

„Mislim da ne, kapetane Melar.“ Morala je da se napregne da joj glas ne bi zvučao ledeno. Mora da je čuo govorkanja koja su je stavljala u vezu s njim. Je li moguće da je pomislio, samo zato što ih nije porekla, da joj je on zaista... privlačan?

Odgurnuvši od sebe svoju polupraznu činiju s kašom, uzdržala se da se ne strese. Trideset i dve, do sada? Brojevi su brzo rasli. Neki od lovaca na Rog koji su zahtevali činove zaključili su da služba Elejninog telohranitelja ima određenu privlačnost. Shvatala je da ne mogu sve te žene biti na dužnosti danonoćno, ali šta god Birgita pričala, imati stotinu njih ličilo joj je na preterivanje. Međutim, ta žena se ukopavala u mestu kao mazga na svaki nagoveštaj da bi ih moglo biti manje. „Molim te, reci glavnom pisaru da može da uđe“, rekla mu je. On izvede još jedno kicoško klanjanje.

Ustala je da krene za njim, a kada je otvorio jedno krilo vrata sa izrezbarenim lavovima, ona mu spusti ruku na podlakticu i osmehnu mu se.

„Hvala još jednom što si mi spasao život, kapetane“, ovog puta, osmeh je bio mazno topao.

Taj čovek joj se samozadovljno iskezio! Stražarke su piljile pravo preda se, zaleđene - one koje je mogla da vidi, napolju, u hodniku, pre nego što su se vrata zatvorila za njim, kao i one u unutra - a kad se okrenula, Avijenda je bila zagledana u nju s mrvicu više izražaja na licu nego što je pokazala Melaru. A to malo je bilo potpuno zaprepašćenje. Elejna uzdahnu.

Prešavši preko tepiha, sagla se da zagrli svoju sestru i tiho joj se obratila, da je samo ona čuje. Ženama koje su joj bile telohraniteljke poveravala je i ono što je retko kome drugom govorila, ali postojalo je ponešto što se nije usuđivala ni njima da kaže. „Videla sam jednu sobaricu kako prolazi, Avijenda. Sobarice šire tračeve gore nego muškarci. Što je više onih koji misle da je Doilin Melar otac ovog deteta, bezbednije je za njega. Ako zatreba, pustiću tog čoveka da me uštine za zadnjicu.“

„Shvatam“, polako reče Avijenda, pa se namršti na svoj tanjir kao da u njemu vidi još nešto osim jaja i šljiva koje je gurkala kašikom.

Gazda Nori se pojavio unoseći uobičajenu mešavinu svakodnevnog održavanja palate i grada, đeliće svoje prepiske sa stranim prestonicama, i obaveštenja prikupljena od trgovaca i bankara i ostalih koji su poslovali izvan granica, ali prvi delić novosti bio joj je najbitniji, ako ne i najzanimljiviji, „Dvoje najistaknutijih bankara u gradu su... voljni da pomognu, moja gospo“, rekao je tim svojim glasom, suvim poput prašine. Privijajući kožnu torbicu za spise uz mršave grudi, postrance je merkao Avijendu. Još se nije navikao na njeno prisustvo dok podnosti izveštaje. Kao ni na Stražarke. Avijenda mu se isceri, a on žmirnu, pa se nakašlja u koščatu šaku. „Gazda Hoflej i gazdarica Endskejl pomalo su... oklevali... u početku, ali poznaju tržište stipse isto tako dobro kao i ja. Ne bi bilo pouzdano reći da su ti njihove blagajne sada na raspolaganju, ali sredio sam da se dvadeset hiljada zlatnih kruna prebaci u riznicu palate, a bude li potrebe, stići će još.“

„Obavesti gospu Birgitu“, reče mu Elejna, skrivajući olakšanje. Birgita nije još bila upisala dovoljan broj novih stražarki da bi mogla držati grad veličine Kaemlina, a nekmoli nešto drugo, ali Elejna nije mogla da očekuje prihode sa imanja pre proleća, a plaćenici jesu bili skupi. Sada ih neće izgubiti zbog nedostatka zlata pre nego što Birgita bude prikupila dovoljno ljudi koji će ih zameniti. „Još nešto, gazda Nori?“

„Bojim se da se odmah mora posvetiti puna pažnja odvodima, moja gospo. Pacovi se kote u njima kao da je proleće i...“

Sve je izmešao, prema onome što je smatrao najneophodnijim. Činilo se da Nori smatra ličnom uvredom što još nije otkrio ko je oslobodio Eleniju i Nijanu, iako je prošlo manje od nedelju dana kako su izbavljeni. Cena žita neverovatno je bila skočila, kao i cene svih drugih namirnica, a već je bilo očigledno da će trebati više vremena da se popravi krov palate i da će to koštati više nego što su graditelju procenili na početku, ali hrana je uvek poskupljivala preko zime, a nije bilo gradnje koja nije koštala više od onoga što se na početku procenilo. Nori je priznao da je njegova poslednja prepiska s Novim Bremom od pre nekoliko dana, ali činilo se da su Krajišnici odlučni da ostanu tu gde jesu, što nije mogao da shvati. Bilo koja vojska, pogotovo toliko velika, trebalo bi da je dosada potpuno obrstila okolinu. Ni Elejna nije shvatala zbog čega, ali je bila zadovoljna što je tako. Priče po Kairhijenu o Aes Sedai koje su se Randu zaklele na vernost bar su Egveni davale povoda za brigu, mada se činilo vrlo malo verovatno da bi ijedna sestra stvarno i učinila nešto takvo. Mada je to bio najnebitniji delić novosti, barem po Norijevom mišljenju, iako ona nije to tako shvatala. Rand nije smeo da se otuđi od sestara oko Egvene. Nije sebi mogao priuštiti da se otuđi od bilo koje Aes Sedai. Ali činilo se da on pronalazi načine da upravo to učini.

Rina Harfor je ubrzo zamenila Halvina Norija, u prolazu klimnuvši glavom stražarkama na vratima i otvoreno se osmehujući Avijendi. Ako je punačka ženica ikada bila sumnjičava prema tome što je Elejna nazivala Avijendu sestrom, to nikada nije pokazala, a sada se činilo da to svim srcem odobrava. S osmesima ili bez njih, međutim, njen je izveštaj bio daleko tmurniji od svega što je podneo glavni pisar.

„Jon Skelit plaćen je od Kuće Araun, moja gospo“, reče Rina, okruglog lica toliko ukočenog da bi joj i neki glavoseča pozavideo. „Već su ga dvaput videli kako prihvata kesu s novcem od čoveka za koga se zna da podržava Araune. A nema sumnje ni da neko plaća Ester Noram. Ona ne krade, ali ima preko pedeset zlatnih kruna pod rasklimanom daskom na podu, a prošle noći dodala je tome još deset.“

„Postupi kao i sa ostalima“, rastuženo reče Elejna. Glavna domaćica je do sada sa sigurnošću otkrila devetoro uhoda, a od njih je četvoro bilo u službi ljudi koje Rina još nije uspela da otkrije. To što je Rina našla i jednu, bilo je dovoljno da ražesti Elejnu, ali brica i frizerka bili su nešto više. Oboje su bili u službi njene majke. Šteta što nisu smatrali da je potrebno preneti svoju odanost i na Morgazinu kćerku.

Avijenda se namršti kada gazdarica Harfor promrmlja da će tako i biti, ali nije imalo smisla otpuštati uhode, niti ih ubijati, kao što je Avijenda predlagala. Samo bi ih zamenili novim uhodama o kojima ništa ne zna. Uhoda je oruđe tvoga neprijatelja sve dok je ne poznaješ, govorila je njena majka, ah potom postaje tvoje oruđe. Kada pronađeš uhodu, bio joj je rekao Tom, čvrsto ga umotaj i hrani ga na kašičicu. Muškarcima i ženama koji su je izdali biće „dopušteno“ da otkrivaju samo ono što je Elejna želela da znaju, što nije bilo sasvim istinito, kao na primer, brojno stanje onih koje je Birgita zaposlila.

„A ono drugo, gazdarice Harfor?“

„Još ništa, moja gospo, ali nadam se“, odvrati Rina još smrknutija nego ranije. „Nadam se.“

Po odlasku glavne služavke, uđoše dva poslanstva trgovaca, prvo velika grupa Kandoraca s naušnicama ukrašenim draguljima i srebrnim lancima svojih esnafa zategnutim preko prsa, a onda, odmah za njima, pet-šest Ilijanaca s blagom naznakom veza na svojim inače tmurnim kaputićima i haljinama. Primila ih je u jednoj od manjih dvorana. Tapiserije nad mermernim kaminom prikazivale su scene lova, ne belog lava, a uglačane drvene oplate na zidovima bile su bez rezbarija. Oni su bili trgovci, ne kraljevski izaslanici, mada se činilo da su neki bili pomalo uvređeni što im je ponudila samo vino i što nije pila s njima. Kandorci ili Ilijanci, ispod oka su merkali dve stražarke koje su za njom ušle u odaju i stale pored vrata, mada, ako do sada nisu već čuli priče o pokušajima da se ona ubije, mora da su bili gluvi. Još šest njenih telohraniteljki čekalo je ispred vrata.

Kada nisu pažljivo slušali Elejnu, Kandorci su sumnjičavo odmeravali Avijendu, dok su Ilijanci izbegavali da je uopšte i pogledaju, pošto su prvo razrogačili oči od iznenađenja. Bez sumnje su prisustvo jedne Aijelke smatrali značajnim, iako je ona samo sedela u uglu, na patosu, i ništa nije govorila, ali bili oni Kandorci ili Ilijanci, trgovci su zahtevali isto - uveravanje da Elejna neće razgneviti Ponovorođenog Zmaja, kako on ne bi ugrozio trgovinu svojim vojskama i svojim Aijelima i opustošio Andor, mada to nisu otvoreno rekli. Kao što nisu pominjali da i Aijeli i Zmajeva legija imaju velike logore ne tako daleko od Kaemlina. Njihova uljudna raspitivanja o njenim namerama, sada, kada je skinula Zmajev barjak i Barjak Svetlosti, bila su sasvim dovoljna. Rekla im je ono što je svima govorila: da će Andor stati uz Ponovorođenog Zmaja, ali da to nije njegova porobljena oblast. Zauzvrat, ponudili su joj blede želje za njenu dobrobit, nagoveštaje da svim srcem podržavaju njen zahtev za Lavlji presto, a da pri tom to nisu otvoreno izrekli. Na kraju krajeva, ako ona ne uspe, oni su želeli da ostanu dobrodošli u Andoru, bez obzira na to ko nosi krunu.

Kada su Ilijanci završili s klanjanjem i klecanjem i kada su se udaljili, za trenutak je sklopila oči i protrljala slepoočnice. Još uvek je čeka sastanak sa izaslanstvom staklara, pre ručka, a kasnije još pet susreta s trgovcima ili zanatlijama; vrlo naporan dan, prepun ljigavih otrcanih primedaba i uvijenih nagoveštaja. A pošto su Ninaeva i Merilila bile otišle, ponovo je na nju bio red da večeras podučava vetrotragačice, što je, i u najboljem slučaju, bilo daleko gore iskustvo od najgoreg susreta s trgovcima. To će joj možda ostaviti malo vremena za proučavanje ter'angreala koje su donele iz Ebou Dara, pre nego što bude toliko iscrpljena da više ne može da drži oči otvorene. Bilo ju je sramota kada je Avijenda morala da je skoro vuče do kreveta, ali nije mogla da stane. Bilo je toliko toga što treba učiniti, a u danu nije bilo dovoljno vremena.

Imala je gotovo sat vremena pre nego što stignu staklari, ali Avijenda bezosećajno pregazi njen predlog da bi mogla samo da baci pogled na predmete koje su donele iz Ebou Dara.

„Je li Birgita razgovarala s tobom?“, zahtevala je da zna Elejna dok ju je sestra gotovo odvlačila uz uzano kameno stepenište. Četiri stražarke išle su pred njma, a ostale su se vukle pozadi, uporno se praveći da ne primećuju o čemu ona i Avijenda razgovaraju. Mada joj se učinilo da se Rejzorija Domanš, Lovac na Rog, čvrsta žena plavih očiju i žute kose, kakva se ponekad nađe među Tairencima, slabašno osmehuje.

„Zar mi je ona potrebna da bih videla kako provodiš previše sati unutra i da premalo spavaš?“, uvređeno odgovori Avijenda. „Treba ti svež vazduh.“

Vazduh na visokom šetalištu sasvim sigurno je bio svež. I oštar, iako je sunce stajalo visoko na sivom nebu. Hladan povetarac duvao je oko glatkih stubova, tako da su stražarke, koje su stajale spremne da je zaštite od golubova, morale da pridržavaju šešire s perjanicama. Tvrdoglavo, Elejna je odlučila da ne pokušava da ne primećuje hladnoću.

„Dijelin je razgovarala s tobom“, zagunđala je podrhtavajući. Dijelin je tvrdila kako žena koja čeka dete svaki dan mora dugo da se šeta. Požurila je da podseti Elejnu da je, u ovom trenutku, bila ona kći naslednica ili ne, ona još uvek samo Visoko sedište Kuće Trakand, a ako Visoko sedište Kuće Trakand želi da razgovara s Visokim sedištem Taravina, to može i dok baza gore-dole hodnicima palate, ili to uopšte neće činiti.

„Monejla je rodila sedmoro dece“, odvrati joj Avijenda. „Ona kaže kako moram da se postaram da budeš na svežem vazduhu.“ Iako nije imala ništa više od šala prebačenog preko ramena, ničim nije pokazivala da primećuje vetar. Mada, Avijenda je bila sposobna koliko i njena sestra da ne primećuje vremenske prilike. Obgrlivši se, Elejna se mrštila.

„Prestani da se duriš, sestro“, reče Avijenda. Pokazivala je prema jednom od štalskih dvorišta, koje se jedva naziralo ispod krovova s belim crepom. „Pogledaj, Riejna Korli već proverava da li se Merilila Seandevin vraća.“ Poznati uzdužni procep svetlosti pojavio se u štalskom dvorištu i okretao se otvarajući u vazduhu deset stopa visoku i široku rupu.

Elejna se namršti nadole, na Riejninu glavu. Ne duri se. Možda nije trebalo da nauči Riejnu Putovanju, pošto Srodnice još nisu Aes Sedai, ali nijedna od preostalih sestara nije imala dovoljno snage da bi im to tkanje radilo, a ako je vetrotragačicama bilo dopušteno da uče, onda je trebalo da tako bude i sa onih nekoliko Srodnica koje su to mogle, po njenom mišljenju. Sem toga, nije mogla sve sama. Svetlosti, je li zima bila ovako ledena pre nego što je naučila kako da spreči vrelinu i hladnoću da je dotiču?

Na njeno iznenađenje, Merilila izjaha kroz prolaz otresajući sneg sa svog tamnim krznom opervaženog ogrtača, praćena stražarima pod kalpacima; bili su odaslati s njom pre sedam dana. Zaida i vetrotragačice bile su veoma neprijatne zbog njenog nestanka, najblaže rečeno, ali Siva je jedva dočekala priliku da pobegne od njih, bez obzira na koliko dugo. Bilo je neophodno svakoga dana proveravati šta je s njom, tako što se otvarao prolaz na istom mestu, pa ipak, Elejna nije očekivala da je vidi još nedelju dana, u najboljem slučaju. Dok je poslednji od deset stražara u crvenim ogrtačima ulazio u štalsko dvorište, vitka niska Siva sestra sjaha, dodajući uzde konjušaru, pa požuri u palatu pre nego što je jedna žena iz štala jedva uspela da joj se ukloni s puta.

„Zaista uživam u svežem vazduhu“, reče Elejna jedva uspevajući da ne cvokoće, „ali ako se Merilila vratila, moram dole.“ Avijenda podiže obrvu, kao da sumnja na izvrdavanje, međutim, prva je požurila ka stepenicama. Merililin povratak je bio važan, a sudeći po njenoj žurbi, donosila je ili vrlo dobre ili vrlo loše vesti.

Kada je Elejna sa sestrom ušla u svoju dnevnu sobu - praćena dvema stražarkama, naravno, koje su stale pored vrata - Merilila je već bila tu. Njen ogrtač, umrljan od vlage, bio je prebačen preko naslona stolice, bledosive jahaće rukavice zadenula je za pojas, a crna kosa joj je vapila za četkom. S ljubičastim polumesecima pod tamnim očima, Merililino bledo lice izgedalo je izmučeno, baš kao što se i Elejna osećala.

Koliko god da se žurila iz štalskog dvorišta, nije bila sama. Birgita, koja se zamišljeno mrštila, stajala je s jednom rukom na izrezbarenom okviru kamina. Drugom je stiskala svoju zlatnu pletenicu, gotovo kao Ninaeva. Danas je bila u širokim zelenim nogavicama i kratkom crvenom kaputiću, što je bio spoj od koga su pekle oči. A kapetan Melar kicoški se pokloni pred Elejnom, mašući uokolo šeširom s belom perjanicom. Njemu ovde nije bilo mesto, ali pustila ga je da ostane, a čak mu se i toplo osmehnula. Veoma toplo.

Punačka mlada služavka, koja je spuštala veliki srebrni poslužavnik na stočić sa strane, žmirnu i raskolačenih očiju se zagleda u Melara pre nego što se dosetila da napravi naklon i udalji se. Elejna zadrža osmeh sve dok se vrata nisu zatvorila. Šta god je bilo potrebno da zaštiti svoje dete, to je bila spremna i da uradi. Na poslužavniku s kujundžijskim radom stajalo je kuvano začinjeno vino za sve ostale i slab čaj za nju. Pa, makar je bio vruć.

„Imala sam mnogo sreće“, kada je konačno sela prodahta Merilila, pri tom preko putira s vinom, bacajući nesigurne poglede ka Melaru. Znala je priču o tome kako je on spasao život Elejni, ali bila je otišla pre nego što su govorkanja otpočela. „Ispostavilo se da je Riejna otvorila svoj prolaz nepunih pet milja od Krajišnika. Nisu se pomakli otkada su stigli.“ Nabrala je nos. „Da nije ovakvo vreme, smrad poljskih nužnika i konjske balege bio bi nepodnošljiv. Bila su u pravu, Elejna. Sve četvoro vladara su tamo, u četiri logora razdvojena po nekoliko milja. Svako vodi jednu vojsku. Već prvog dana našla sam Šijenarce, a posle toga sam većinu vremena provodila u razgovoru sa Easarom od Šijenara i ostalo troje. Svakog dana sastajali smo se u drugom logoru.“

„Nadam se da si provela neko vreme i u izviđanju“, s puno poštovanja reče joj Birgita sa svog mesta ispred kamina. Ona je pokazivala puno poštovanja prema svakoj Aes Sedai, sem onoj za koju je bila vezana. „Koliko ih ima?“

„Pretpostavljam da nemaš najtačniji broj“, upade Melar, a to je zvučalo kao da očekuje sve osim toga. Prvi put je njegovo usko lice bilo bez osmeha. Zagledavši se u svoje vino, on slegnu ramenima. „Mada, šta god da si videla, moglo bi biti od neke koristi. Ako ih ima dovoljno, možda će izgladneti pre nego što zaprete Kaemlinu. Ni najveća vojska na svetu nije ništa do gomila hodajućih leševa ako nema namirnica i stočne hrane.“ Nasmejao se. Birgita je smrknuto piljila u njegova leđa, ali Elejna samo malo pođiže šaku, dajući drugoj ženi znak da ne progovara.

„S hranom ne stoje najbolje, kapetane“, hladno progovori Merilila, uspravivši se dok je sedela, iako je očigtedno bila iscrpljena, „ali to ne znači da su počeli da gladuju, za sada. Ja se ne bih uzdala u to da će ih glad uništiti, ako bi već došlo do toga.“ Pošto je već duže bila razdvojena od Morskog naroda, njene krupne oči više nisu bile neprekidno razrogačene, no i pored njene uglađene Aes Sedai smirenosti bilo je jasno da joj se Dolin Melar ne dopada, bez obzira na to čiji život je spasao. „Što se tiče brojki, nešto preko dve stotine hiljada, rekla bih, a zaista sumnjam da iko osim njegovih zapovednika može da bude tačniji u toj proceni. Čak i ako su gladni, to je vrlo mnogo mačeva.“ Melar ponovo slegnu ramenima, nimalo uznemiren zbog toga što ga Aes Sedai tako gleda.

Vitka Siva sestra ga nije ponovo pogledala niti je ikako otvoreno pokazala kako ne obraća pažnju na njega; činilo se, jednostavno, da se on za nju pretvorio u komad nameštaja, a sama je nastavila: „S njima je najmanje deset sestara, Elejna, mada su se veoma trudili da sakriju tu činjenicu. Nisu od Egveninih, mislim, mada to ne znači ni da su za Elaidu. Čini se da veliki broj sestara sedi postrance dok se nevolje u Kuli ne smire, bojim se.“ Ponovo je uzdahnula, mada ovog puta to možda i nije bilo od umora.

S grčem na licu, Elejna odloži šoljicu. Iz kuhinje nisu poslali nimalo meda, a ona zaista nije volela gorko. „Šta žele, Merilila? Vladari, ne sestre.“ S deset sestara ta je vojska bila deset puta opasnija, pogotovo za Randa. Ne, za svakoga. „Ne sede oni sve ovo vreme tamo u snegu zato što u tome uživaju.“

Siva malo raširi vitke ruke. „Posmatrano dugoročno, mogu samo da pretpostavljam. Kratkoročno, žele da se sretnu s tobom što je pre moguće. Poslali su jahače u Kaemlin kada su stigli u Novi Brem, ali u ovo doba godine trebaće im nedelju dana ili više pre nego što budu stigli ovamo. Tenobija od Saldeje je pustila da joj se omakne, ili se pretvarala da joj se omaklo, kako znaju da imaš neke veze - ili bar blisko poznanastvo - sa određenom osobom za koju se, izgleda, i oni zanimaju. Nekako su znali za tvoje prisustvo u Falmeu kada su se tamo odvijali određeni događaji.“ Melar se zbunjeno namršti, ali niko ne pokuša da ga prosvetli. „Nisam im odala Putovanje, pre svega zbog sestara, ali jesam im rekla kako bih vrlo brzo mogla da se vratim sa odgovorom.“

Elejna razmeni poglede s Birgitom, koja isto slegnu ramenima, mada to u njenom slučaju nije bilo ni zbog toga što je sve to nije zanimalo, ni zbog prezira. Najveća rupa u Elejninim nadama da upotrebi Krajišnike kako bi uticala na svoje protivnike u borbi za presto bila je kako prići stvarnim vladarima kada je ona samo Visoko sedište Kuće Trakand i kći naslednica pokojne kraljice. Birgitino sleganje ramenima govorilo je kako bi trebalo da je zahvalna zbog ponuđene zakrpe, ali Elejna se pitala kako su ovi ljudi iz Krajina saznali ono što je malo ko drugi znao. A ako su oni to znali, koliko je još drugih bilo obavešteno? Ona će zaštiti svoje nerođeno dete.

„Da li bi htela da se smesta vratiš nazad, Merilila?“, upitala je. Druga sestra to smesta prihvati, dok je blago širenje očiju nagoveštavalo da će pristati na bilo koji napor samo da još malo duže izbegne vraćanje vetrotragačicama. „Onda ćemo krenuti zajedno. Ako žele da se uskoro sretnu sa mnom, ništa ne može biti skorije od današnjeg dana.“ Previše su znali da bi se to odlagalo. Ništa ne sme da ugrozi njeno dete. Ništa!

Загрузка...