33 Poruka iz Mraka

„Jeste li ga pronašli?“, upita Rand dok je niz skučeno stepenište pratio Hurina. Kuhinje su bile na nižim nivoima. Sve sluge koje su došle s gostima bile su tamo poslate. „Ili je Met zaista povređen?“

„Oh, Met je dobro, lorde Rande.“ Njuškalo se namršti. „Barem tako zvuči. Gunđa kao zdrav čovek. Nisam hteo da te zabrinem, ali bio mi je potreban razlog da siđeš. Lako sam pronašao trag. Svi ljudi koji su zapalili gostionicu ušli su u ozidani vrt iza zamka. Troloci su im se pridružili i ušli s njima u vrt. Mislim da je to bilo juče. Možda čak i preksinoć.“ Oklevao je. „Lorde Rande, nisu ponovo izašli. Mora da su još tamo.“

Kod podnožja stepeništa hodnik je bio ispunjen zvucima slugu koji se zabavljaju, smehom i pevanjem. Neko je na biterni i svirao raskalašnu melodiju praćenu tapšanjem i igranjem. Ovde nije bilo izvajanog gipsa ili finih tapiserija. Samo goli kamen i jednostavno drvo. Hodnici su bili osvetljeni bakljama koje su se dimile. Razmak među njima bio je toliki da se svetlost gubila.

„Drago mi je što ponovo prirodno govoriš sa mnom“, reče Rand. „Kako si bio počeo da se klanjaš, pomislio sam da si veći Kairhijenjanin od Kairhijenjana.“

Hurin pocrvene. „Pa, što se toga tiče...“ Pogledao je niz hodnik prema buci. Izgledao je kao da želi da pljune. „Svi se pretvaraju da su pristojni, ali... Lorde Rande, svi do jednog govore kako su odani svom gospodaru ili gospodarici, ali svi nagoveštavaju kako su voljni da prodaju ono što znaju ili što su čuli. A kada popiju nekoliko pića, reći će ti, sve šapatom na uvce, o lordovima i gospama koje služe takve stvari od kojih bi ti se kosa nakostrešila. Znam da su Kairhijenjani, ali nikada nisam čuo za takvo šta.“

„Uskoro ćemo otići odavde, Hurine.“ Rand se nadao da je to istina. „Gde je taj vrt?“ Hurin skrenu u jedan poprečni hodnik koji je vodio ka zadnjem delu zamka. „Jesi li već doveo Ingtara i ostale?“

Njuškalo odmahnu glavom. „Lord Ingtar je dopustio da ga šest ili sedam takozvanih gospi satera u ćošak. Nisam mogao dovoljno da se približim da razgovaram s njim. A Verin Sedai je s Bartanesom. Kada sam se približio, tako me je pogledala da nisam ni pokušao da joj kažem.“

U tom trenutku zađoše za još jedan ugao i ugledaše Loijala i Meta. Ogijer je bio pomalo poguren zbog niže tavanice.

Osmeh ozari Loijalovo lice. „Tu si. Rande, nikada mi nije bilo toliko drago da pobegnem od nekoga kao od onih ljudi gore. Stalno su me pitali da li se Ogijeri vraćaju i da li je Galdrijan pristao da plati ono što duguje. Izgleda da je razlog odlaska ogijerskih zidara to što je Galdrijan prestao da ih plaća, izuzev obećanjima. Pričao sam im da ništa o tome ne znam, ali pola njih je, izgleda, mislilo da lažem, a druga polovina da nešto nagoveštavam.“

„Uskoro ćemo otići odavde“, uveri ga Rand. „Mete, jesi li dobro?“ Lice njegovog prijatelja beše upalo još više no što se sećao, a jagodice su mu se još više isticale.

„Dobro sam“, progunđa Met, „ali ja svakako nisam imao problema da napustim druge sluge. Oni koji nisu pitali da li me to izgladnjuješ mislili su da sam bolestan i nisu hteli da mi se suviše približe.“

„Jesi li osetio bodež?“, upita Rand.

Met natmureno odmahnu glavom. „Jedino što sam ja osetio jeste da me neko stalno gleda. Ovi ljudi se šunjaju kao Seni. Nek sam spaljen ako nisam skoro iskočio iz sopstvene kože kada mi je Hurin rekao da je pronašao trag Prijatelja Mraka. Rande, uopšte ga ne osećam, a prošao sam ovu prokletu zgradu od krovnih greda do podruma.“

„To ne znači da nije ovde, Mete. Sećaš se da sam ga stavio u kovčeg s Rogom. Možda zbog toga ne možeš da ga osetiš. Mislim da Fejn ne zna kako da ga otvori, ili ne bi vukao toliku težinu kada je pobegao iz Fal Dare. Čak ni toliko zlato nije važno naspram Roga Valera. Kada pronađemo Rog, pronaći ćemo i bodež. Videćeš.“

„Sve dok više ne moram da se pretvaram kako sam tvoj sluga“, promrmlja Met. „Sve dok ne poludiš...“ Iskrivi usta i ućuta.

„Rand nije lud, Mete“, reče mu Loijal. „Kairhijenjani ga nikada ne bi pustili ovamo da nije lord. Oni su ludi.“

„Nisam lud“, oštro kaza Rand. „Ne još. Hurine, pokaži mi taj vrt.“

„Ovuda, lorde Rande.“

Izašli su kroz jedna mala vrata. Rand je morao da se sagne da bi prošao, a Loijal da čučne i pogrbi ramena. S prozora je dopiralo taman dovoljno svetla da Rand razazna staze od cigala između četvrtastih leja cveća. Kroz tamu su se nazirale senke konjušnica i drugih pomoćnih zgrada. Povremeno bi se čula muzika, od slugu dole, ili od onih koji su zabavljali njihove gospodare gore.

Hurin ih je vodio stazama sve dok više nikakva svetlost iz zamka nije dopirala do njih, pa su morali da idu po mesečini. Njihove čizme tiho su gazile ciglu. Zbunje koje bi danju bilo okićeno cvećem sada je u mraku ličilo na neobične grbe. Rand dodirnu mač. Pazio je da ne zadržava predugo pogled na jednom mestu. Stotinu Troloka moglo je neprimećeno da se krije oko njih. Znao je da bi Hurin namirisao Troloke da su tu, ali to nije mnogo pomagalo. Ako je Bartanes Prijatelj Mraka, onda su to takođe barem neki od njegovih slugu i stražara, a Hurin nije uvek mogao da namiriše Prijatelja Mraka. Ako ih Prijatelji Mraka zaskoče u tami, to ne bi bilo mnogo bolje od Troloka.

„Tamo, lorde Rande“, šapnu Hurin pokazujući.

Kameni zid pred njima, ne mnogo viši od Loijala, činio je kvadrat stranice duge možda pedeset koraka. Rand u mraku nije mogao biti siguran, ali izgledalo je kao da su se vrtovi pružali i posle tog zida. Pitao se zašto je Bartanes napravio ozidani branik usred svojih vrtova. Iznad zidova nije se video krov. Zašto bi otišli i ostali tamo?

Loijal se nagnu i šapnu Randu: „Rekao sam ti da je sve ovo nekada bilo ogijerski gaj. Rande, iza tog zida je Kapija. Osećam je.“

Rand ču kako Met očajno uzdahnu. „Ne možemo da odustanemo, Mete“, kaza mu.

„Ne odustajem. Samo imam dovoljno mozga da ne želim da ponovo hodam Putevima.“

„Možda ćemo morati“, reče mu Rand. „Idi pronađi Ingtara i Verin. Pazi da budete nasamo – ne zanima me kako – i reci im da mislim kako je Fejn odneo Rog kroz Kapiju. Samo pazi da te neko drugi ne čuje. I zapamti da šepaš; trebalo bi da si nezgodno pao.“ Čudio se što je čak i Fejn rizikovao da ide Putevima, ali to je izgleda bio jedini odgovor. Ne biproveli čitav dan i noć čućeći tamo, bez krova nad glavom.

Met se duboko pokloni, ali glas mu je bio pun zajedljivosti. „Smesta, moj lorde. Kako moj lord želi. Da ponesem tvoj barjak, moj lorde?“ Pođe nazad ka zamku. Njegovo gunđanje bilo je sve slabije. „Sada treba i da ćopam. Sledeće će biti da mi je slomljena šija ili...“

„Samo je zabrinut zbog bodeža, Rande“, reče Loijal.

„Znam“, odgovori Rand. Ali koliko će proći pre no što nekome i nehotice kaže šta sam? Nije verovao da bi ga Met namerno izdao; barem je toliko ostalo od njihovog prijateljstva. „Loijale, podigni me da pogledam preko zida.“

„Rande, ako su Prijatelji Mraka...“

„Nisu. Podigni me, Loijale.“

Njih trojica približiše se zidu, a Loijal načini lopovske lestvice da se Rand popne. Ogijer s lakoćom podiže njegovu težinu, uzdigavši Randa taman toliko da proviri preko zida.

Mesečina je bila slaba, a skoro sve je bilo u senci, ali izgledalo je da unutar zidom opasanog prostora nema ni cveća niti žbunja. Bila je tu samo jedna klupa od bledog mermera, postavljena tako da neko može da sedne na nju i gleda u ono što je, nalik na ogromnu uspravljenu ploču, stajalo u sredini tog prostora.

Rand se izvuče na zid. Loijal tiho zašišta i zgrabi ga za nogu, ali on se otrže i preturi preko zida, i nađe se unutra. Pod nogama mu je bila niska trava; nejasno pomisli da Bartanes u najmanju ruku ovde pušta ovce. Zagledavši se u senovitu kamenu ploču, Kapiju, iznenadi se kada iza sebe začu zvuk čizama.

Hurin se diže na noge, tresući prašinu sa sebe. „Moraš biti oprezniji, lorde Rande. Ovde se mogao sakriti bilo ko. Ili bilo šta.“ Zagleda se u mrak unutar zidova, hvatajući se za pojas kao da traži kratki mač i mačolomac koje je morao da ostavi u gostionici; u Kairhijenu sluge nisu nosile oružje. „Skoči u rupu bez gledanja, i svaki put u njoj će biti zmija.“

„Ti bi ih osetio“, odgovori Rand.

„Možda.“ Njuškalo duboko udahnu. „Ali ja samo mogu da namirišem ono što su učinili, ne ono što nameravaju.“

Začu se neko grebanje iznad Randa, a onda se i Loijal spusti niza zid. Ogijer nije morao ni da ispruži ruke do kraja pre no što mu stopala dotakoše tlo. „Brzoplet“, promrmlja. „Vi ljudi uvek ste tako brzopleti. A sada sam zbog tebe i ja počeo. Starešina Haman će me prekoriti, a moja majka...“ Lice mu je bilo u senci, ali Rand beše siguran da snažno trza ušima. „Rande, ako ne počneš malo da paziš, uvalićeš me u nevolju.“

Rand priđe Kapiji, pa je obiđe. Čak i izbliza, ličila je samo na debelu kamenu ploču višu od njega. Pozadina joj je bila glatka i hladna na dodir – samo je brzo prešao rukom preko nje – ali prednju stranu isklesala je ruka umetnika. Pokrivali su je loza, lišće i cveće. Bili su tako vešto načinjeni da su na slaboj mesečini delovali skoro stvarno. Opipa tlo ispred nje; trava je bila delimično počupana u dva polukruga, kao što bi to bilo prilikom otvaranja dvokrilne kapije. „Je li to Kapija?“, nesigurno upita Hurin. „Čuo sam za njih, naravno, ali...“ Onjuši vazduh. „Trag ide pravo do nje i staje, lorde Rande. Kako ćemo sada da ih pratimo? Čuo sam da ako prođeš kroz Kapiju, izađeš lud, ako uopšte i izađeš.“

„To se može uraditi, Hurine. Ja sam to uradio, i Loijal, Met i Perin.“ Rand nije skidao pogled s kamenih listova. Znao je da je među njima bio jedan ni nalik na ostale. Trostruki list čuvene Avendesore, Drveta života. Dodirnu ga. „Kladim se da bi mogao da namirišeš njihov trag na Putevima. Možemo da ih pratimo kuda god da odu.“ Ne bi škodilo ni dokazati sebi kako je u stanju da zakorači kroz Kapiju. „Dokazaću ti.“ Ču kako Hurin zaječa. List je bio isklesan od kamena, baš kao i ostali, ali s lakoćom ga je uzeo u ruku. I Loijal zaječa.

Tog trenutka iluzija biljaka posta stvarnost. Kameno lišće kao da je poigravalo na povetarcu, cveće kao da je čak i u mraku imalo boju. Niz središte te gomile pojavi se linija, i dve polovine ploče lagano počeše da se otvaraju ka Randu. On zakorači unazad da bi im dao prostora. Nije video drugu stranu ozidanog kvadrata, ali nije video ni tamni srebrni odsjaj koga se sećao. Prostor između dva krila kapije koja se otvarala bio je toliko crn da je naspram njega noć delovala bleđe. Crnilo nalik na katran poče da curi između dva krila.

Rand uz uzvik odskoči, ispustivši list Avendesore, a Loijal povika: Mahin Sin. Crni vetar.“

Zvuk vetra ispuni im uši; trava se zatalasa prema zidovima, a kovitlaci prašine ispuniše vazduh. A u vetru kao da je hiljadu poludelih glasova pojalo, deset hiljada, preklapajući se, gušeći jedni druge. Rand je razaznavao neke od njih, mada se trudio da to ne čini... krv, tako slatka, tako slatko piti krv, krv koja kaplje, kaplje, tako crvena kaplje; lepe oči, dobre oči, ja nemam oči, iščupam ti oči; smrvim ti kosti, polomim ti kosti u mesu, isišem ti srš dok vrištiš; vrištanje, vrištanje, pevanje vrištanja, pevaj svoje vrištanje... A najgore od svega, prošaptana nit koja je sve to povezivala: Al’Tor. Al’Tor. Al’Tor.

Rand otkri prazninu oko sebe i prihvati je ne obraćajući pažnju na zamamni, mučni sjaj saidina, tik s one strane vida. Najveća od svih opasnosti na Putevima bio je Crni vetar, koji je otimao duše onih koje bi ubio, a one koje bi ostavio u životu činio ludim, ali Mahin Šin bio je deo Puteva; nije mogao da ih napusti. Samo što je sada curio u noć. I što je Crni vetar uzvikivao njegovo ime.

Kapija nije još bila potpuno otvorena. Ako bi samo mogli da vrate list Avendesore... Vide Loijala kako baulja na rukama i nogama, tražeći po travi.

Saidin ga ispuni. Osećao se kao da mu se kosti tresu, osećao je crveno usijanje, ledeno hladni tok Jedne moći. Osećao se odista živ kao što to nikada nije bio bez njega, osećao je kao ulje glatku pogan... Ne! Ćutke vrisnu sam na sebe izvan praznine: Dolazi po tebe! Sve će nas pobiti! Sve to baci ka crnoj izbočini, koja je sada bila čitav hvat van Kapije. Nije znao šta je to ka njoj bacio, niti kako, ali u srcu te tame rascveta se bleštava fontana svetlosti.

Crni vetar vrisnu. Deset hiljada urlika agonije bez reči. Lagano, povlačeći se jedan po jedan nevoljni palac, izbočina se smanjila. Curenje se polako pretvori u uzmicanje, nazad u još otvorenu Kapiju.

Moć je kuljala kroz Randa kao rečna struja. Osećao je vezu između sebe i saidina, nalik na nabujalu reku. Između sebe i čiste vatre koja je plamtela u srcu Crnog vetra, pobesnelog vodopada. Vrelina u njemu pređe u belo usijanje, i više od toga. Pretvori se u treptaj koji bi istopio kamen i ispario čelik, naterao vazduh da plane. Hladnoća u njemu narasla je toliko da je trebalo da mu se u plućima vazduh smrzne i postane tvrd kao metal. Osećao je kako ga nadvladava. Osećao je život kako se mrvi kao rečna obala od meke gline. Osećao je kako se gubi ono što ga čini ličnošću.

Ne smem da stanem! Ako izađe... Moram da ga ubijem! Ja – ne – smem – da – stanem! Očajnički se držao delića svoje ličnosti. Jedna moć buktala je kroz njega; jahao ju je nalik na komadić drveta u brzacima. Praznina poče da se topi; praznina se ispuni ledenom hladnoćom.

Pokreti Kapije usporiše se, a onda promeniše smer.

Rand zapanjeno pogleda. Bio je siguran, nejasno razmišljajući van praznine, da vidi samo ono što želi da vidi.

Krila kapije zatvarala su se, gurajući nazad Mahin Sin kao da je Crni vetar čvrst. Oganj je još buktao u njemu.

Uz nejasnu i nekako udaljenu zbunjenost, Rand vide Loijala kako se, četvoronoške, udaljava od kapije koja se zatvarala.

Procep je bivao sve manji, a onda nestade. Lišće i loze stopiše se u čvrst zid i postaše kamen.

Rand oseti kako veza između njega i vatre puče. Tok Moći kroz njega prestade. Još jedan trenutak, i potpuno bi ga odneo. Pade na kolena i poče da se trese. Još je bio unutra. Saidin. Nije više tekao, ali bio je tu, u jezeru. On je postao jezero Jedne moći. Drhtao je od nje. Osećao je miris trave, zemlje pod njom, kamena od koga su zidovi bili načinjeni. Čak i u mraku video je svaku travku kao odvojenu celinu, i to sve njih odjednom. Jezik mu se stegao od ukusa pogani; stomak mu se prevrtao.

Panično poče da beži od praznine. Bio je još na kolenima, nije se micao, ali borio se da se oslobodi. A onda osta samo sve slabija izopačenost na njegovom jeziku, grčevi u stomaku i sećanje. Tako – živ.

„Spasao si nas, Graditelju.“ Hurin se pripio leđima uza zid, a glas mu beše promukao. „Ta stvar – to je bio Crni vetar? – bilo je gore od... Je li nameravao da baci onu vatru na nas? Lorde Rande! Je li te povredio? Je li te dodirnuo?“ Dotrča do Randa dok se ovaj uspravljao i pomože mu da se digne. Loijal je takođe ustajao, brišući prašinu s ruku i kolena.

„Nikada kroz to nećemo moći da pratimo Fejna.“ Rand dodirnu Loijala po ruci. „Hvala.Jesi nas spasao.“ U najmanju ruku, mene si spasao. Ubijao me je. Ubijao me je, a bilo je – divno. Proguta pljuvačku; slabašan trag onog ukusa još mu je bio u ustima. „Moram nešto da popijem.“

„Samo sam pronašao list i vratio ga“, odgovori Loijal, slegnuvši ramenima. „Izgledalo je da će nas ubiti ako ne zatvorimo Kapiju. Bojim se da nisam baš neki junak, Rande. Bio sam toliko uplašen da sam jedva mogao da mislim.“

„Obojica smo bili preplašeni“, reče Rand. „Možda smo nas dvojica jadni junaci, ali boljih nema. Dobro je što je Ingtar s nama.“

„Lorde Rande“, ponizno kaza Hurin, „možemo li – sada da – idemo?“

Njuškalu se nije dopalo što je Rand prvi išao preko zida, budući da nisu znali šta bi napolju moglo da čeka, sve dok Rand nije naglasio kako jedino on ima oružje. Hurinu kao da se čak ni tada nije dopalo što je dozvolio da Loijal podigne Randa kako bi se prebacio preko zida.

Rand se dočeka na noge, osluškujući i gledajući u mrak. Na trenutak mu se učini da vide kako se nešto pomeri, da ču trljanje čizme o stazu od cigala, ali ništa od toga se ne ponovi, i on to odbaci kao nervozu. Mislio je da ima pravo da bude nervozan. Okrenu se da pomogne Hurinu da siđe.

„Lorde Rande“, reče njuškalo čim je obema nogama bio na zemlji, „Kako ćemo sada da ih pratimo? Koliko sam o ovome čuo, do sada bi mogli da budu preko pola sveta, u ma kom pravcu.“

„Verin će znati kako.“ Rand odjednom požele da se nasmeje; da bi pronašao Rog i bodež – ako sada i mogu da se pronađu – morao je da se vrati kod Aes Sedai. Pustile su ga, a sada je morao da im se vrati. „Neću dozvoliti da Met umre.“

Loijal im se pridruži, pa pođoše nazad ka zamku. Met ih je sačekao kod malih vrata, otvorivši ih čim je Rand posegao za kvakom. „Verin kaže da ništa ne radite. Ako je Hurin pronašao gde čuvaju Rog, kaže da je to sve što sada možemo da uradimo. Kaže da ćemo poći čim se vratite i onda napraviti plan. A ja kažem da je ovo poslednji put kako trčkaram s porukama. Odsad, ako želite nekom nešto da kažete, idite pa mu recite sami.“ Met se zagleda u mrak iza njih. „Je li Rog tamo negde? U nekoj pomoćnoj zgradi? Jeste li videli bodež?“

Rand ga okrenu i gurnu unutra. „Nije ni u jednoj pomoćnoj zgradi, Mete. Nadam se da Verin zna šta sada da radimo. Ja ne znam.“

Činilo se da Met želi da ga zapitkuje, ali dozvolio mu je da ga gura kroz slabašno osvetljen hodnik. Čak se setio i da zašepa uz stepenište.

Kada Rand i ostali ponovo uđoše u sobe ispunjene plemićima, privukoše čitav snop pogleda. Rand se pitao da li su nekako znali šta se napolju odigralo, ili je možda trebalo da pošalje Hurina i Meta da čekaju u prijemnoj dvorani, ali onda shvati da su to isti pogledi kao ranije: proračunati i radoznali da dokuče šta li su to lord i Ogijer smerali. Sluge su za te ljude bile nevidljive. Niko nije ni pokušao da im priđe, budući da su bili zajedno. Izgleda da je u Velikoj igri bilo protokola vezanih za zavere: svako je mogao da pokuša da prisluškuje lični razgovor, ali niko se ne bi nametao.

Verin i Ingtar bili su zajedno, i stoga sami. Ingtar je delovao pomalo izgubljeno. Verin kratko pogleda Randa i ostale, namrštivši se na njihove izraze, a onda namesti svoj šal i pođe ka ulaznoj dvorani.

Kada stigoše do nje, Bartanes se pojavi kao da mu je neko rekao da odlaze. „Već idete? Verin Sedai, mogu li da vas ubedim da još malo ostanete?“

Verin odmahnu glavom. „Moramo da idemo, lorde Bartanese. Dugo nisam bila u Kairhijenu. Drago mi je zbog tvog poziva mladom Randu. Bilo je... zanimljivo.“

„Onda neka se Milost postara da bezbedno stignete do vaše gostionice. Veliko drvo, zar ne? Možda ćete me ponovo udostojiti svojim prisustvom? Bila bi mi čast, Verin Sedai, i ti, lorde Rande, i ti, lorde Ingtare, a da i ne govorimo o tebi Loijale, sine Arenta, sina Halanovog.“ Njegov naklon upućen Aes Sedai bio je malo dublji nego ostalima, ali ipak ništa više od blagog klimanja glavom.

Verin mu klimnu. „Možda. Svetlost te obasjala, lorde Bananese.“ Krenu ka vratima.

Kada Rand krenu da pođe za ostalima, Bartanes mu s dva prsta uhvati rukav, zadržavši ga. Met je izgledao kao da će i on ostati, sve dok ga Hurin ne odvuče da se pridruži Verin i ostalima.

„Dublje si u Igri no što sam mislio“, tiho kaza Bartanes. „Kada sam čuo tvoje ime, nisam mogao da verujem. Ali ipak si došao, uklapaš se u opis, i... Rečeno mi je da ti prenesem poruku. Mislim da ću to i učiniti.“

Rand se naježi dok je Bartanes govorio, ali na ovo poslednje samo se zagleda. „Poruka? Od koga? Gospe Selene?“

„Od čoveka. Nije to sorta za koju bih ja prenosio poruke, ali on ima... izvesnog... uticaja na mene, koji ne mogu da zanemarim. Nije rekao kako se zove. Iz Lugarda je. Aaah! Znaš ga.“

„Znam ga.“ Fejn ostavio poruku? Rand se osvmu po širokoj dvorani. Met, Verin i ostali čekali su kraj vrata. Livrejisane sluge ukočeno su stajale duž zidova, spremne da na zapovest skoče, ali delujući kao da niti čuju, niti vide. Iz dubine zamka dopirali su zvuci zabave. Nije to delovalo kao mesto gde bi Prijatelji Mraka mogli da ih napadnu. „Kakvu poruku?“

„Kaže da će te čekati na Tomanskoj glavi. Ima ono što tražiš, i ako to želiš, moraš za njim. Ako odbiješ da ga slediš, kaže da će proganjati tvoj rod, i tvoj narod, i one koje voliš, sve dok se ne suočiš s njim. To, naravno, zvuči ludo. Takav čovek da priča kako će progoniti lorda, ali ipak, ima nečeg u vezi s njim. Mislim da on jeste lud – čak je i poricao da si lord, što je svakome očigledno da jesi – ali ipak ima nečeg. Šta je to što nosi sa sobom, a Troloci čuvaju? Šta je to što ti tražiš?“ Bartanes je i sam delovao zaprepašćeno otvorenošću svojih pitanja.

„Svetlost te obasjala, lorde Bartanese.“ Rand uspe da se pokloni, ali noge su mu drhtale kada se pridmžio Verin i ostalima. On želi da ga pratim? I povrediće Ijude u Emondovom Polju, Tama, ako to ne učinim. Nije ni sumnjao da Fejn to može, da će to učiniti. Barem je Egvena na sigurnom, u Beloj kuli. U glavi mu se pojaviše mučne slike troločkih hordi kako napadaju Emondovo Polje, bezokih Seni kako vrebaju Egvenu. Ali kako mogu da ga pratim? Kako?

A onda je izašao u mrak i uzjahao Riđana. Verin, Ingtar i ostali već su bili na konjima, okruženi pratnjom Sijenaraca.

„Šta ste pronašli?“, smesta upita Verin. „Gde ga drži?“ Hurin glasno pročisti grlo, a Loijal se promeškolji u svom visokom sedlu. Aes Sedai ih pogleda.

„Fejn je kroz Kapiju odneo Rog na Tomansku glavu“, tupo odgovori Rand. „Do sada je verovatno već stigao tamo, i čeka me.“

„Kasnije ćemo o tome“, kaza Verin, tako odlučno da niko nije ni progovorio dok se nisu vratili u grad, do Velikog drveta.

Nakon tihog razgovora s Ingtarom Uno ih tu ostavi i vrati se s vojnicima do njihove gostionice u Forgejtu. Hurin okrznu pogledom Verinino lice osvetljeno trpezarijskim svetiljkama, promrmlja nešto o pivu, i požuri da sam sedne za jedan sto u uglu. Gostioničarka pozdravi Aes Sedai, dodavši kako se nada da se dobro provela, ali Verin samo odmahnu i ćutke povede Randa i ostale u privatnu sobu za ručavanje.

Kada uđoše, Perin diže pogled s Putovanja Džaina Lakonogog i namršti se kada vide njihova lica. „Nije dobro prošlo, zar ne?“, upita, sklopivši kožom uvezanu knjigu. Lampe i sveće od pčelinjeg voska dobro su osvetljavale sobu; gazdarica Tijedra mnogo je naplaćivala, ali nije škrtarila.

Verin brižljivo presavi svoj šal i prebaci ga preko stolice. „Ponovo mi ispričaj. Prijatelji Mraka odneli su Rog kroz Kapiju? U Bartanesovom zamku?“

„Zemljište na kome je zamak sagrađen bilo je ogijerski gaj“, objasni Loijal. „Kada gradimo...“ Glas mu utihnu, a uši mu svenuše pod njenim pogledom.

„Hurin ih je pratio sve do nje.“ Rand se umorno sruči u stolicu. Sada moram da ga pratim kao nikad ranije. Ali kako? „Otvorio sam je da mu pokažem kako i dalje možemo da pratimo trag, ma kuda oni otišli, i pojavio se Crni vetar. Pokušao je da dopre do nas, ali Loijal je uspeo da zatvori kapiju pre no što je skroz izašao.“ Na to malo pocrvene, ali Loijal jeste zatvorio kapiju. Koliko je znao, Mahin Šin bi, da nije toga bilo, možda i uspeo u svojoj nameri. „Stražario je.“

„Crni vetar“, prodahta Met, skoro sleđen. Perin je takođe zapanjeno gledao Randa. Kao i Verin i Ingtar. Met se skljoka u stolicu.

„Mora da grešiš“, naposletku mu odgovori Verin. „Mahin Šin ne može da se koristi kao straža. Niko ne može naterati Crni vetar da radi bilo šta.“

„To je stvorenje Mračnoga“, tupim glasom kaza Met. „Oni su Prijatelji Mraka. Možda znaju kako da od njega zatraže pomoć, ili da ga nateraju da pomogne.“

„Niko ne zna tačno šta je Mahin Šin“, odgovori Verin, „sem ako, možda, nije sama suština ludila i okrutnosti. S njim se ne može dogovarati, Mete, ili pregovarati, ili ubeđivati. Ne može čak biti ni primoran. To nijedna Aes Sedai danas nije u stanju, niti je možda bila ijedna koja je ikada živela. Misliš li zaista da Padan Fejn može da uradi ono što deset Aes Sedai ne mogu?“ Met odmahnu glavom.

Soba je bila ispunjena očajem, izgubljenom nadom i svrhom. Cilj kome su stremili nestao je. Čak i na Verininom licu bio je utučen izraz.

„Nikada ne bih pomislio da Fejn ima hrabrosti za Puteve.“ Ingtar je zvučao skoro blago, ali iznenada tresnu pesnicom o zid. „Nije me briga kako, niti čak da li Mahin Šin radi za Fejna. Odneli su Rog Valera u Puteve, Aes Sedai. Do sada bi mogli biti u Pustoši, ili na pola puta do Tira ili Tančika, ili na drugoj strani Aijelske pustare. Rog je izgubljen. Ja sam izgubljen.“ Ruke mu padoše, a ramena se poviše. „Ja sam izgubljen.“

„Fejn ga nosi na Tomansku glavu“, reče Rand i svi ga smesta pogledaše. Verin ga odmeri skupljenih očiju. „To si i ranije rekao. Kako znaš?“

„Ostavio je poruku kod Bartanesa“, odgovori Rand.

„Prevara“, naruga se Ingtar. „Ne bi nam rekao kuda da ga pratimo.“

„Ne znam šta čete vi ostali da radite“, kaza Rand, „ali ja idem na Tomansku glavu. Moram. Polazim pre zore.“

„Alij Rande“, reče Loijal, „biće nam potrebni meseci da stignemo do Tomanske glave. Zbog čega misliš da će nas Fejn tamo čekati?“

„Čekaće.“ Ali koliko dugo pre no što odluči da ne dolazim? Ako je želeo da ga pratim, zašto je postavio stražu? „Loijale, nameravam da jašem brzo koliko god mogu, a ako satrem Riđana, kupiću drugog konja, ili ga ukrasti, ako budem morao. Jesi li siguran da želiš da pođeš?“

„Bio sam do sada s tobom, Rande. Zašto bih sada odustao?“ Loijal izvadi kesu i lulu i poče da je puni duvanom. „Vidiš, dopadaš mi se. Sviđao bi mi se čak i da nisi ta’veren. Možda mi se uprkos tome sviđaš. Jeste da me do guše uvaljuješ u vrelu vodu. U svakom slučaju, idem s tobom.“ Povuče lulu da proveri cug, a onda uze iver iz kamene posude na kaminu i zapali ga na plamenu sveće. „A mislim i da ne možeš zaista da me sprečiš.“

„Pa, ja idem“, ubaci se Met. „Fejn još ima onaj bodež, stoga idem. Ali ta stvar oko služakanja ima da prestane večeras.“

Perin uzdahnu. U njegovim žutim očima videlo se da se preispituje. „Pretpostavljam da ću i ja poći.“ Trenutak kasnije se isceri. „Neko mora da pazi da Met ne upadne u nevolje.“

„Čak ni vešta prevara“, promrmlja Ingtar. „Nekako ću uhvatiti Bartanesa nasamo i otkriti istinu. Nameravam da pronađem Rog, a ne da jurim prazne priče.“

„Možda i nije prevara“, oprezno kaza Verin. Izgledalo je kao da proučava pod pred svojim nogama. „U tamnicama Fal Dare ostalo je nešto. Natpisi koji su uputili na vezu između onoga što se te noći odigralo“ – uputi brz pogled Randu ispod namrštenih obrva – „i Tomanske glave. Još ih ne razumem potpuno, ali verujem da moramo otići na Tomansku glavu. I verujem da ćemo tamo pronaći Rog.“

„Čak i da idu na Tomansku glavu“, reče Ingtar, „dok mi tamo stignemo, Fejn ili neki drugi Prijatelj Mraka može sto puta da dune u Rog, i heroji vraćeni iz groba jahaće za Senku.“

„Fejn je mogao da dune u Rog sto puta otkako je napustio Fal Daru“, odvrati mu Verin. „A mislim da bi to i učinio, da može da otvori kovčeg. Moramo da brinemo što će možda pronaći nekoga ko zna kako se otvara. Moramo da ga pratimo Putevima.“

Perin oštro diže glavu, a Met se promeškolji u stolici. Loijal tiho zaječa. „Čak i da se nekako provučemo pored Bartanesovih stražara“, kaza Rand, „mislim da će Mahin Šin još biti tamo. Ne možemo da upotrebimo Puteve.“

„Koliko bi nas moglo da se ušunja na Bartanesovo zemljište?“, odgovori Verin odbacivši to. „Ima drugih Kapija. Steding Tsofu nije daleko od grada, na jugoistoku. To je mlad steding. Ponovc otkriven tek pre nekih šest vekova, ali tada su Starešine Ogijera još gajile Puteve. Kod Stedinga Tsofu biće Kapija. Tamo je, i mi ćemo pojahati u zoru.“

Loijal zaječa malo glasnije, ali Rand nije znao da li je to zbog Kapije ili stedinga.

Izgledalo je da Ingtar i dalje nije ubeđen, ali Verin beše neumoljiva kao snežna lavina. „Naredićeš svojim vojnicima da se spreme, Ingtare. Pošalji Hurina da to kaže Unu, pre no što pođe u krevet. Mislim da bi svi trebalo da pođemo na spavanje što pre. Ovi Prijatelji Mraka već su stekli najmanje dan prednosti u odnosu na nas. Nameravam da sutra to što više nadoknadimo.“ Punačka Aes Sedai ponašala se toliko odlučno da je već vodila Ingtara ka vratima i pre no što je ućutala.

Rand je pošao napolje s ostalima, ali kod vrata stade kraj Aes Sedai, posmatrajući Meta koji se udaljavao hodnikom osvetljenim svećama. „Zašto tako izgleda?“, upita je. „Mislio sam da ste ga Izlečile. Ili da ste mu bar dale dovoljno vremena.“

Ona sačeka dok Met i ostali ne pođoše uz stepenište pre no što mu odgovori. „Očigledno nije uspelo onoliko dobro koliko smo verovale. Bolest se kod njega zanimljivo razvila. Snaga mu je ostala; mislim da će to do kraja zadržati. Ali telo mu kopni. Rekla bih da mu je ostalo najviše još nekoliko nedelja. Vidiš, ima razloga za žurbu.“

„Nije mi potrebno mamuzanje, Aes Sedai“, odgovori Rand, tvrdim glasom izgovorivši titulu. Met. Rog. Fejnova pretnja. Svetlosti, Egvena! Nek sam spaljen, ne treba mi još mamuzanja.

„A šta je s tobom, Rande al’Tore? Da li se ti dobro osećaš? Da li se još boriš, ili si se predao Točku?“

„Jašem s tobom da pronađem Rog“, odgovori joj. „Sem toga, ničeg nema između mene i bilo koje Aes Sedai. Razumeš li me? Ničeg!“

Ona ne odgovori, i on ode od nje. Ali kada se okrenu da pođe uz stepenište, vide da ga još gleda. Njene tamne oči posmatrale su ga oštro i zamišljeno.

Загрузка...