35 Steding Tsofu

Nakon pola dana jahanja, brda na kojima je ležao grad Kairhijen pretvoriše se u ravnicu i šume. Oklopi Šijenaraca još su bili na tovarnim konjima. Nije bilo puta tamo kuda su jahali. Samo nešto tragova taljiga i nekoliko farmi ili sela. Verin je tražila brzinu, a Ingtar sve vreme gunđajući kako su dozvolili da ih Fejn prevari, da im Fejn nikad ne bi rekao kuda zaista ide, i u isto vreme gunđajući kako jašu u suprotnom smeru od Tomanske glave, kao da deo njega veruje i kao da Tomanska glava nije mesecima daleko, izuzev putem ka kome su oni išli Ingtar ju je slušao. Barjak sive sove vijorio se od brzine njihovog kretanja.

Rand je jahao sa sumornom odlućnošću, izbegavajući razgovor s Verin. Morao je to da obavi tu dužnost, kako bi je Ingtar nazvao a onda bi za sva vremena mogao da se oslobodi Aes Sedai. Perin kao da je pomalo delio njegovo raspoloženje. Dok su jahali, gledao je praznog pogleda pravo pred sebe. Kada su se konačno zaustavili da prenoće na obodu šume, već je pao mrak. Perin upita Loijala nešto u vezi sa stedingom. Troloci ne ulaze u steding; a vukovi? Loijal kratko odgovori da samo stvorenja Senke nevoljno ulaze u steding. I, naravno, Aes Sedai, budući da unutar stedinga ne mogu da dodirnu Istinski izvor, ili da usmeravaju Jednu moć. Ogijer je izgledao najmanje voljan daposeti Steding Tsofu. Met je jedini delovao željno, skoro očajnički. Koža mu je izgledala kao da godinu dana nije video sunce, a obrazi su mu upali, mada je govorio da se oseća kao da bi se mogao trkati. Verin je položila ruke na njega da ga Leči pre no što je zaspao, i ponovo pre no što su ujutru uzjahali, ali on je opet izgledao isto. Čak se i Hurin mrštio kada bi pogledao Meta.

Drugog dana sunce je bilo visoko kada se Verin iznenada ispravi u sedlu i osvrnu. Pored nje, Ingtar se trže.

Rand nije video ništa posebno u šumi koja ih je okruživala. Prizemno rastin'e nije bilo suviše gusto; s lakoćom su pronašli put pod svodove hrastova i bukava, probijene tu i tamo visokim borom ili kožolistom, ili belim rezom papirkore. Ali dok ih je pratio, iznenada oseti kako ga prože neka hladnoća, kao da je usred zime skočio u baru u Vodenoj šumi. To prolete kroz njega i nestade, ostavivši za sobom osećaj osveženja. Ali bio je tu i tup i nejasan osećaj gubitka, mada nije mogao da zamisli zašto.

Svi jahači, kada stigoše dotle, trgoše se ili uzviknuše. Hurin otvori usta, a Uno prošapta: „Krvavo, plameno...“ A onda odmahnu glavom, kao da se nije mogao setiti šta još da kaže. U Perinovim žutim očima pojavi se pogled prepoznavanja.

Loijal lagano i duboko udahnu, a potom izdahnu. „Dobro je... ponovo... biti u stedingu.“

Namrštivši se, Rand se osvrnu. Očekivao je da će steding biti nekako drugačiji, ali izuzev one hladnoće, šuma je bila ista kao ona kroz koju su čitavog dana jahali. Naravno, bio je tu i iznenadni osećaj odmora. A onda se iza jednog hrasta pojavi Ogijerka.

Bila je niža od Loijala što je značilo da je bila za glavu viša od Ranđa – ali istog širokog nosa i krupnih očiju, istih širokih usta i ćubastih ušiju. Obrve joj nisu bile tako duge kao Loijalove, i njene crte naspram njegovih delovale su nežno, ćube na njenim ušima finije. Nosila je dugu zelenu haljinu i zeleni plašt izvezen cvećem, a u rukama držala cvetove srebrnih zvončića, kao da ih je brala. Mirno ih je gledala, čekajući.

Loijal smesta sjaha sa svog visokog konja i žurno se pokloni. Rand i ostali učiniše to isto, mada ne tako brzo kao Loijal; čak i Verin nagnu glavu. Loijal svečano kaza kako se zovu, ali nije spomenuo ime svog stedinga.

Ogijerska devojka Rand beše siguran da nije starija od Loijala proučavala ih je na trenutak, a onda se nasmeši. „Budite dobrodošli u Steding Tsofu.“ Glas joj beše mekša verzija Loijala; tiše brujanje manjeg bumbara. „Ja sam Erit, kći Ive, kćerke Alarine. Budite dobrodošli. Bilo je tako malo ljudskih posetilaca otkako su zidari otišli iz Kairhijena, a sada tako mnogo odjednom. Ma, bilo je čak i Putujućeg naroda, mada su, naravno, otišli kada... Oh, previše pričam. Odvešću vas do Starešina. Samo...“ Pogledom pređe po njima tražeći glavnog, i konačno se odluči za Verin. „Aes Sedai, tako je mnogo ljudi s tobom, i to naoružanih. Da li bi, molim te, mogla neke od njih da ostaviš Napolju? Oprosti mi, ali uvek je uznemirujuće imati odjednom tako mnogo naoružanih ljudi u stedingu.“

„Naravno, Erit“, odgovori Verin. „Ingtare, hoćeš li se postarati za to?“ Ingtar izda naređenja Unu, te su tako on i Hurin bili jedini Šijenarci koji su pratili Erit dublje u steding.

Vodeći svog konja, kao i ostali, Rand podiže pogled kada mu Loijal priđe. Cesto je gledao u Erit pred njima; bila je u društvu Verin i Ingtara.

Hurin je koračao između njih zapanjeno gledajući okolo, mada Rand nije bio siguran šta to tačno gleda. Loijal se pognu i tiho progovori: „Zar nije lepa, Rande? Glas joj peva.“

Met se zacereka, ali kada ga Loijal pogleda reče: „Vrlo lepa, Loijale. Malo previsoka za moj ukus, shvataš, ali vrlo lepa.“

Loijal se nesigumo namršti, ali klimnu. „Da, jeste.“ Izraz lica mu se razvedri. „Jeste dobro ponovo biti u stedingu. Nije me Cežnja uhvatila, shvatate.“ „Čežnja?“, upita Perin. „Ne razumem, Loijale.“

„Mi Ogijeri vezani smo za stedinge, Perine. Priča se da smo pre Slamanja sveta mogli da idemo kud god smo hteli, dugo koliko god smo hteli, kao vi ljudi, ali to se promenilo sa Slamanjem. Ogijeri su bili raštrkani, kao i svi ostali, i nisu mogli da pronađu nijedan steding. Sve je bilo premešteno, sve promenjeno. Planine, reke, čak i mora.“

„Svi znaju za Slamanje“, nestrpljivo kaza Met. „Kakve to veze ima s tim tom Čežnjom?“

„U Izgnanstvu, dok smo izgubljeni lutali, Čežnja se pojavila među nama prvi put, želja da ponovo budemo u stedingu, da ponovo vidimo naše domove. Mnogi su od toga umrli.“ Loijal tužno odmahnu glavom. „Više ih je umrlo no preživelo. Kada smo konačno počeli da ponovo otkrivamo stedinge, jedan po jedan, u godinama Zaveta deset plemena, izgledalo je da smo napokon pobedili Čežnju, ali promenila nas je, posadila semenje u nas. Sada, ako je Ogijer predugo Napolju, Čežnja ponovo dolazi; on počinje da slabi, i ako se ne vrati, umre.“

„Moraš li ostati ovde neko vreme?“, uplašeno upita Rand. „Nemoj da se ubiješ da bi nas pratio.“

„Znaću kada dođe.“ Loijal se nasmeja. „Biće to dugo pre no što postane dovoljno snažna da mi naškodi. Ma, Dalar je provela deset godina među Morskim narodom a da nije ni videla steding, i bezbedno se vratila kući.“ Između drveća se pojavi još jedna Ogijerka, i na trenutak zastade da razgovara s Erit i Verin. Odmerila je Ingtara od glave do pete i kao da ga je ocenila nevažnim. On na to trepnu. Pogled joj pređe preko Loijala, prelete preko Hurina i Dvorečana, pre no što ponovo ode u šumu; Loijal kao da je pokušavao da se sakrije iza svog konja. „Sem toga“, reče on oprezno vireći za njom preko svog sedla, „život u stedingu je dosadan u poređenju s putovanjem u društvu tri ta’verena.“

„Ako nameravaš ponovo da počneš s tim“, progunđa Met, a Loijal brzo progovori: „Tri prijatelja, onda. Nadam se da jeste moji prijatelji.“

„Ja jesam“, jednostavno odgovori Rand, a Perin klimnu.

Met se nasmeja. „Kako da ne budem prijatelj nekome ko se tako loše kocka?“ Diže ruke kada ga Rand i Perin pogledaše. „0h, u redu. Sviđaš mi se, Loijale. Ti si moj prijatelj. Samo nemoj da pričaš o... Aaah! Ponekad si gori od Randa.“ Onda zagunđa. „Barem smo bezbedni ovde u stedingu.“

Rand se namršti. Znao je na šta je Met mislio. Ovde u stedingu, gde ne mogu da usmeravam.

Perin udari pesnicom Meta po ramenu, ali izgledao je kao da mu je žao kada se Met namršti na njega svojim upalim licem.

Rand najpre posta svestan muzike, nevidljivih flauta i violina koje su svirale veselu pesmu među drvećem, i dubokih glasova koji su pevali i smejali se.

Očisti polje, dobro ga sravni.

Počupaj korov svaki.

Ovde mi radimo, ovde mi sadimo,

Ovde će visoka stabla rasti.

Skoro u isto vreme shvati da je ogromni oblik koji je nazirao kroz drveće u stvari još jedno drvo, ispucale i grube kore na stablu koje mora da je bilo dvadeset koraka debelo. Otvorenih usta, pratio ga je pogledom kroz šumski svod do grana koje su se širile kao divovska pečurka dobrih stotinu koraka iznad tla.

„Nek sam spaljen“, izusti Met. „Mogao bi deset kuća da sagradiš od jednog takvog. Pedeset kuća.“

„Poseći Veliko drvo?“ Loijal je zvučao uvređeno i prilično ljutito. Uši su mu bile ukočene, a duge obrve padale na obraze. „Nikada ne sečemo Veliko drveće, sem ako ne umre, a to se skoro nikada ne dešava. Malo ih je preživelo Slamanje ali neka od najvećih drveta bila su izdanci u Dobu legendi.“

„Žao mi je“, odgovori Met. „Samo sam hteo da kažem koliko su velika. Neću povrediti tvoje drveće.“ Loijal klimnu. Izgleda da ga je Met umilostivio.

Sada se među drvećem pojavi još Ogijera. Većina je izgledala kao da nešto radi. Mada su svi pogledali pridošlice, a neki čak prijateljski klimnuli ili se blago poklonili, niko se nije zaustavio niti progovorio. Kretali su se vrlo neobično. Beše to nekakav spoj pažljive odmerenosti sa skoro dečjom veselom bezbrižnošću. Znali su ko su i šta su, i gde su, i to im se sviđalo. Izgledalo je da su u dubokom miru sa sobom i svim što ih okružuje. Rand odjednom shvati da im zavidi.

Bilo je malo ogijerskih muškaraca viših od Loijala, ali stariji su bili lako prepoznatljivi; svi do jednog imali su brkove duge koliko i njihove opuštene obrve i tanke brade. Svi mlađi bili su glatkih obraza, kao Loijal. Većina muškaraca bila je u košuljama, i nosila lopate i budake, ili testere i vedra s katranom; ostali su bili odeveni u jednostavne kapute koji su se zakopčavali do vrata i širili oko kolena kao kiltovi. Žene su, izgleda, bile sklone izvezenom cveću, i mnoge su nosile cveće u kosi. Mlađe žene nosile su vez samo na plaštovima; kod starijih bile su izvezene i haljine, a neke sedokose žene imale su cveće i lozu od okovratnika do skuta. Sačica Ogijera, uglavnom žena i devojaka, izgleda da je obratila posebnu pažnju na Loijala. On je samo hodao gledajući pravo pred sebe, dok su mu se uši divlje trzale što su više odmicali.

Rand se iznenadi kad se jedan Ogijer pojavi kao da je izašao iz zemlje, iz jedne od humki pokrivenih travom i divljim cvećem koje su ovde bile raštrkane svuda među drvećem. A onda je video prozore u humkama i u jednom od njih Ogijerku koja je očigledno pravila koru za pitu. Shvati da gleda ogijerske kuće. Prozorski okviri bili su od kamena, ali ne samo da su izgledali kao delo prirode, već i kao da su ih tokom vremena načinili vetar i kiša.

Veliko drveće, sa svojim ogromnim stablima i razgranatim korenovima debelim poput konja, tražilo je mnogo prostora, ali u gradiću je raslo nekoliko stabala. Zemljani mostovi premošćavali su korenje. U stvari, osim zbog staza, grad se od šume na prvi pogled razlikovao jedino po velikom otvorenom prostoru u svom središtu, oko nečega što bi moglo biti jedino panj Velikog drveta. Bio je širok skoro stotinu koraka, a površina mu je bila sjajna i glatka kao pod. Na nekoliko mesta u njemu su bile izdubljene stepenice. Rand je zamišljao koliko je to drvo bilo visoko, kada Erit glasno progovori da je svi čuju.

„Evo stižu naši drugi gosti.“

Tri ljudske žene dođoše s druge strane ogromnog panja. Najmlađa od njih nosila je drvenu činiju.

„Aijeli“, reče Ingtar. „Device koplja. Dobro je što jesam ostavio Masemu s ostalima.“ Ali se za korak udalji od Verin i Erit, i olabavi mač u kanijama preko ramena.

Rand je s uznemirenom radoznalošću posmatrao Aijelke. Suviše mu je ljudi već reklo da je ono što one zaista jesu. Dve od njih bile su zrele žene, a treća tek nešto starija od devojčice, ali sve tri bile su veoma visoke. Kratka kosa prelivala im se u nijansama od crvenkastosmeđe do skoro zlatne. Uzan repić padao im je do ramena. Nosile su komotne pantalone uvučene u meke čizme, a sva njihova odeća bila je od istih nijansi smeđe, sive ili zelene; mislio je da bi se ta odeća stopila sa stenjem ili šumom skoro podjednako dobro kao plašt Zaštitnika. Preko leđa su im bili prebačeni kratki lukovi, a tobolci i dugi noževi visili su im za pojasevima. Svaka je nosila i mali okrugli kožni štit i tri koplja kratkih drški i dugih vrhova. Čak se i najmlađa kretala s gracioznošću koja je govorila da ona ume da koristi oružje koje nosi.

Odjednom žene postaše svesne drugih ljudi. Izgledalo je da ih je to što su bile zatečene zateklo podjednako koliko i pogled na Randa i ostale, ali bile su munjevite. Najmlađa povika: „Šijenarci!“, i okrenu se da pažljivo spusti činiju. Druge dve brzo podigoše smeđu tkaninu oko ramena i obmotaše je oko glave. Starije žene podigoše crne velove preko lica, sakrivši sve sem očiju, a najmlađa se ispravi da učini što i one. Pognuvši se nisko, pođoše napred odlučnim korakom, ispruživši zajedno sa štitovima i koplja, izuzev po jednog koje je svaka držala spremno u drugoj ruci.

Ingtarov mač izlete iz kanija. „Pazi se, Aes Sedai. Erit, pazi se.“ Hurin zgrabi svoj mačolomac, na trenutak neodlučan između palice i mača za drugu ruku; pošto još jednom pogleda aijelska koplja, odluči se za mač.

„Ne smete“, pobuni se ogijerska devojka. Kršeći ruke, okretala se od Ingtara do Aijela. „Ne smete.“

Rand shvati da mu se sečivo s čapljom našlo u rukama. Perin je napola izvukao svoju sekiru iz gajke za pojasom, ali oklevao je, odmahujući glavom.

„Jeste li vas dvojica blesavi?“, ljutito upita Met. Luk mu je još bio prebačen preko leđa. „Baš me briga ako su Aijelke. To su žene.“

„Prestanite s tim!“, uzviknu Verin. „Smesta da ste prestali!“ Aijelke nisu ni zastale, a Aes Sedai ljutito i nemoćno stisnu pesnice.

Met stavi nogu u uzengije. „Odlazim“, izjavi. „Čujete li me? Nemam nameru da ostanem da me izbodu tim stvarima, niti imam nameru da strelom gađam ženu!“

„Pakt!“, vikao je Loijal. „Setite se Pakta!“ To nije imalo ništa više uticaja od molbi Verin i Erit.

Rand shvati da se i Aes Sedai i ogijerska devojka drže podalje od Aijelki. Pitao se da li je Met u pravu. Nije bio siguran da bi mogao da povredi ženu čak i ako zaista pokušava da ga ubije. Činjenica da Aijelke nisu ni trideset koraka daleko, čak i da uspe da stigne do Riđana, pomogla mu je da odluči. Pretpostavljao je da ta kratka koplja mogu toliko da se bace. Dok su se žene približavale, i dalje pognute, spremnih kopalja, on prestade da brine kako da ih ne povredi i poče da brine kako da one ne povrede njega.

Nervozno potraži prazninu, i ona dođe. Oko nje je plutala udaljena misao da je to samo praznina. Sjaj saidara nije bio tu. Praznina je bila praznija no što se sećao da je ikada bila, veća, nalik na glad dovoljno veliku da ga proždere. Glad za još nečim; trebalo je da bude još nečeg.

Odjednom Ogijer stade između dve grupe. Njegova tanka brada se tresla. „Šta ovo treba da znači? Ostavite oružje.“ Zvučao je zaprepašćeno. „Za vas“ njegov ljutit pogled obuhvati Ingtara, Hurina, Randa i Perina, a ni Met nije bio pošteđen, uprkos praznim rukama „ima nekog opravdanja, ali za vas...“, okrenu se ka Aijelkama, koje su stale. „Jeste li zaboravile Pakt?“ Zene otkriše glave i lica tako brzo da je izgledalo kao pokušaj pretvaranja da nikada i nisu bili pokriveni. Devojčino lice jarko je pocrvenelo, a druge dve žene izgledale su posramljeno. Jedna od starijih, ona s crvenkastom kosom, reče: „Oprosti nam, Drvobrate. Sećamo se Pakta, i ne bismo otkrile čelik, ali nalazimo se u zemlji Drvoubica, gde su svi protiv nas, i videle smo naoružane ljude.“ Rand vide da su joj oči sive kao njegove.

„U stedingu ste, Rijan“, nežno odgovori Ogijer. „Svi su bezbedni u stedingu, sestrice. Ovde nema borbe i niko ne diže ruku na druge.“ Ona posramljeno klimnu, a Ogijer pogleda Ingtara i ostale. Ingtar vrati mač u kanije, kao i Rand, mada ne tako brzo kao Hurin, koji je izgledao skoro podjednako posramljeno kao Aijelke. Perin nije ni izvukao sekiru do kraja. Kada pusti balčak, Rand pusti i prazninu, i strese se. Praznina ode, ali za sobom ostavi svoj odjek koji je lagano bledeo kroz njega, kao i želju da je nešto ispuni.

Ogijer se okrenu ka Verin i pokloni. „Aes Sedai, ja sam Džuin, sin Lasela, sina Laudovog. Došao sam da vas odvedem do Starešina. Zele da znaju zašto je Aes Sedai došla među nas, praćena naoružanim ljudima i jednim od naših mlađih.“ Loijal se pogrbi kao da pokušava da nestane.

Verin sa žaljenjem pogleđa Aijelke, kao da je želela da priča s njima, a onda pokaza Džuinu da pođe, i on je povede bez ijedne reči. Loijala nije ni pogledao.

Nekoliko trenutaka Rand i ostali stajali su u neprilici naspram tri Aijelke. Barem je Randu bilo nelagodno. Ingtar je delovao mirno kao kamen. I izraz lica mu je bio takav. Aijelke su možda skinule velove, ali i dalje su držale koplja. Posmatrale su četvoricu ljudi kao da pokušavaju da vide šta je u njima. Naročito je Rand privlačio sve gnevnije poglede. Cu kada najmlađa žena promrmlja: „Nosi mač“, glasom koji je bio mešavina užasa i prezira. A onda njih tri odoše, zastavši da pokupe drvenu činiju, osvrćući se preko ramena ka Randu i ostalima sve dok nisu nestale među drvećem.

„Device koplja“, promrmlja Ingtar. „Nikada ne bih pomislio da će stati kada pokriju lica. Svakako ne zbog nekoliko reči.“ Pogleda Randa i njegova dva prijatelja. „Trebalo bi da vidite juriš Crvenih štitova, ili Kamenih pasa. Kao da pokušavaš da zaustaviš lavinu.“

„Neće prekršiti Pakt kada smo ih podsetili“, uz osmeh reče Erit. „Došle su po pevano drvo.“ U glasu joj se ču ponos. „Imamo dva Drvopevača u Stedingu Tsofu. Oni su sada retkost. Čula sam da Steding Šangtai ima mladog Drvopevača koji je veoma nadaren, ali mi imamo dvojicu.“ Loijal pocrvene, ali ona to izgleda nije primetila. „Ako biste pošli sa mnom, pokazaću vam gde možete da čekate dok Starešine ne završe.“

Dok su je pratili, Perin promrmlja: „Pevano drvo, nije nego. One Aijelke traže Onoga Koji Dolazi Sa Zorom.“

A Met suvim glasom dodade: „Tebe traže, Rande.“

„Mene! To je ludost. Zbog čega misliš...“

Ućuta kada ih Erit uvede u jednu divljim cvećem pokrivenu kuću, očigledno namenjenu ljudskim gostima. Sobe su bile dvadeset koraka široke, oslikanih tavanica dobra dva hvata iznad poda, ali Ogijeri su se potrudili što su više mogli da načine nešto što bi ljudima bilo udobno. Nameštaj je ipak bio malo prevelik, stolice dovoljno visoke da noge ne dotiču pod, sto viši od Randovog struka. Hurin je, ako ne i ostali, mogao ne saginjući se da uđe u kamin, koji kao da je bio izvajan vodom, a ne rukama. Erit sumnjičavo odmeri Loijala, ali on joj pokretom pokaza da ne treba da brine i odvuče jednu stolicu u ugao koji se nije dobro video s vrata.

Cim ogijerska devojka ode, Rand odvuče Meta i Perina u stranu. „Kako to misliš da mene traže? Zašto? Iz kog razloga? Gledale su pravo u mene, i otišle.“

„Gledale su te“, iscerivši se odgovori Met, „kao da se mesec dana nisi kupao, i pored toga valjao s ovcama.“ Osmeh mu se izgubi. „Ali može biti da tebe traže. Sreli smo još jednog Aijela.“

Rand je sa sve većim zaprepašćenjem slušao njihovu priču o susretu na Rodoubičinom bodežu. Met je ispričao veći deo, ali Perin ga je povremeno ispravljao, kada bi počeo suviše da ulepšava. Met je napravio veliku predstavu od toga koliko su Aijeli opasni i kako se susret zamalo nije pretvorio u bitku.

„A budući da si ti jedini Aijel koga znamo“, završi, „pa, to bi mogao biti ti. Ingtar kaže da Aijeli nikada ne žive van Pustare, tako da mora da si ti jedini.“

„Mislim da nije smešno, Mete“, odreza Rand. „Ja nisam Amirlin kaše da jesi. Ingtar misli dajesi. Tam kaže... Bioje bolestan, u groznici. Presekli su korenove koje je mislio da ima, Aes Sedai i Tam, mada je Tam bio suviše bolestan da bi znao šta priča. Sasekle su ga i pustile da ga nosi vetar, a onda ponudile nešto novo da se uhvati. Lažni Zmaj. Aijel. Nije mogao da prihvati te korenove. Neće to učiniti. „Možda nisam ničiji, ali Dve Reke su jedini dom koji znam.“

„Ništa nisam time mislio“, pobuni se Met. „Samo... Nek sam spaljen, Ingtar kaže da jesi. Masema kaže da jesi. Urijen bi ti mogao biti rođak, a da Rijan obuče haljinu i kaže da ti je tetka, i ti bi poverovao. Oh, dobro. Nemoj tako da me gledaš, Perine. Ako kaže da nije, u redu. Kakve veze ima?“ Perin odmahnu glavom.

Ogijerske devojke doneše im vodu i ubruse da se umiju i operu ruke, kao i sir, voće i vino u kositrenim peharima trunčicu prevelikim da bi lagodno ležali u ruci. Dođoše i druge Ogijerke. Sve su nosile izvezene haljine. Pojavile su se jedna po jedna, sve u svemu njih desetak, da pitaju da li je ljudima udobno, da li im je nešto potrebno. Svaka je obratila pažnju na Loijala pre no što je otišla. On je s poštovanjem odgovarao, ali Rand nikada nije čuo da tako malo priča. Stajao je s ogijerskom knjigom drvenih korica prigrljenom uz grudi kao da je štit, a kada su otišle, skupio se u stolici s knjigom ispred lica. Knjige u kući bile su jedina stvar neprilagođena ljudskoj veličini.

„Samo oseti taj vazduh, lorde Rande“, reče Hurin, uz osmeh napunivši pluća. Stopala su mu visila s jedne od stolica za stolom; mlatarao je njima poput malog dečaka. „Nikada nisam mislio da većina mesta ima loš miris, ali ovo... Lorde Rande, mislim da ovde nikada nije bilo ubistava. Čak ni povređivanja, izuzev nesreća.“

„Steding bi trebalo da je za sve bezbedan“, reče Rand. Gledao je Loijala. „U svakom slučaju, tako je u pričama.“ Proguta poslednji zalogaj sira i ode ka Ogijeru. Met pođe za njim s peharom u ruci. „Šta je bilo, Loijale?“, upita Rand. „Otkad smo došli ovamo, nervozan si kao mačka u štenari.“

„Nije ništa“, odgovori Loijal, s nelagodom pogledavši vrata krajičkom oka.

„Plašiš li se da će otkriti kako si napustio Steding Šangtai bez dozvole tvojih Starešina?“

Loijal se divlje osvrnu. Čube na ušima su mu se tresle. „Ne pričaj to“, prosikta. „Ne gde neko može da čuje. Ako saznaju...“ Uz dubok uzdah, zavali se u stolicu, pogledavši Randa i Meta. „Ne znam kako to rade ljudi, ali među Ogijerima... Ako devojka vidi momka koji joj se dopada, ode kod svoje majke. Ili ponekad majka vidi nekoga za koga misli da je prikladan. U svakom slučaju, ako se slože, devojčina majka ode kod momkove, i sledeća stvar brak je dogovoren.“

„Zar momka niko ništa ne pita?“, s nevericom upita Met.

„Niko ništa. Zene uvek kažu da bismo živote proveli venčani s drvećem kada bi to prepustile nama.“ Loijal se namršti i promeškolji. „Polovina naših brakova obavlja se između stedinga; družine mladih Ogijera posećuju stedinge da vide i budu viđeni. Ako otkriju da sam Napolju bez dozvole, Starešine će sigurno uskoro odlučiti kako mi je potrebna žena da me smiri. Pre no što budem svestan šta se dešava, poslaće poruku u Steding Šangtai, mojoj majci, i ona će doći ovamo i srediti da se oženim pre no što opere prašinu od puta. Uvek je govorila da sam suviše užurban i da mi je potrebna žena. Mislim da je tražila jednu kada sam otišao. Koju god ženu da odabere za mene... pa, nijedna me neće pustiti da odem Napolje dok mi brada ne osedi. Zene uvek govore da nijednom muškarcu ne bi trebalo dozvoliti da ide Napolje pre no što postane dovoljno staložen da pazi na svoju narav.“

Met se tako glasno nasmeja da je čitav grad mogao da čuje, ali na Loijalove panične pokrete tiho progovori: „Kod nas, muškarci biraju, i nijedna žena ne može da spreči muškarca da radi šta hoće.“

Rand se namršti, setivši se kako je Egvena počela da ga prati dok su oboje bili mali. Tada se gazdarica al’Ver posebno zainteresovala za njega, više no za ostale dečake. Kasnije, neke devojke bi plesale s njim na proslavama, a neke ne. One koje su htele da plešu s njim bile su Egvenine prijateljice, dok su one koje nisu htele bile devojke koje Egvena nije volela. Takođe se prisetio kako je gazdarica al’Ver povela Tama u stranu-I gunđalaje kako Tam nemašenu da s njom popriča! I nakon toga, Tam i svi ostali ponašali su se kao da su on i Egvena obećani jedno drugom, iako nisu klekli pred Ženski krug da izgovore reči. Nikada ranije nije na taj način razmišljao o tome. Stvari između Egvene i njega uvek su bile kakve su bile, i to je bilo to.

„Mislim da i mi radimo isto tako“, promrmlja, a kada se Met nasmeja, dodade: „Pamtiš li da je tvoj otac ikada učinio nešto što tvoja majka zaista nije htela?“ Met uz kez otvori usta, a onda se zamišljeno namršti i zatvori ih.

Džuin siđe niz stepenice koje su vodile napolje. „Ako biste hteli, da li biste pošli sa mnom? Starešine bi da vas vide.“ Nije pogledao Loijala, ali on skoro ispusti knjigu.

„Ako Starešine pokušaju da te nateraju da ostaneš“, kaza Rand, „reći ćemo da moraš s nama.“

„Kladim se da uopšte nije u vezi s tobom“, kaza Met. „Kladim se da će samo reći da možemo upotrebiti Kapiju.“ Stresao se, a glas mu posta još tiši. „Zaista to moramo da uradimo, zar ne?“ To nije bilo pitanje.

„Ostani i oženi se, ili idi Putevima.“ Loijal se namršti. „Život je veoma nemiran kada su ti ta’vereni prijatelji.“

Загрузка...