46 Izaći iz Senke

Ninaeva i ostale čuše udaljene povike kada se približiše zgradi u kojoj su bile smeštene damane. Ulična gužva polako se povećavala, a ljudi su bili nervozni, spremni da brže koračaju i opreznije gledaju Ninaevu u haljini s munjama i ženu na srebrnom povocu.

Nervozno premeštajući svoj zavežljaj, Elejna pogleda u pravcu bučnih povika jednu ulicu dalje, tamo gde se zlatni jastreb s munjama u kandžama vijorio na vetru. „Šta se dešava?“

„Ništa u vezi s nama“, odlučno odgovori Ninaeva.

„Samo se nadaš“, dodade Min. „Kao i ja.“ Ubrza korak žureći ispred ostalih i nestade u visokoj kamenoj kući.

Ninaeva skrati povodac. „Zapamti, Seta, da želiš isto koliko i mi da kroz ovo prođemo neozleđene.“

„Želim“, žudno reče Seanšanka. Da bi sakrila lice, toliko je pognula glavu da joj je brada ležala na grudima. „Neću vam prirediti nevolje, kunem se.“

Kada krenuše uz sivo kameno stepenište, na njegovom vrhu se pojaviše sul’dam i damane, i krenuše im u susret. Posle jednog kratkog pogleda, ne bi li se uverila da žena s okovratnikom nije Egvena, Ninaeva ih ni ne pogleda ponovo. Koristila je a’dam da drži Setu kraj sebe, kako bi damane pomislila, ako oseti sposobnost usmeravanja u jednoj od njih, da je to od Sete. Ali ipak joj je znoj klizio niz kičmu, sve dok ne shvati da one ne obraćaju ništa više pažnje no ona na njih. Videle su samo haljinu s munjama na pločama i sivu haljinu, žene koje su ih nosile povezane srebrnim a’damom. Samo još jedan Držač povoca i Vezana, kao i jedna meštanka koja je žurila iza njih noseći zavežljaj koji pripada sul’dam.

Ninaeva gurnu vrata i uđe.

Kakvo god da je bilo ono uzbuđenje ispod Turakovog barjaka, ovde nije vladalo. Ne još. U prilaznom hodniku bile su samo žene, lako prepoznatljive po svojim haljinama. U sivo odevene damane, sa sul’dam koje nose narukvice. Dve žene s munjama na haljinama stajale su i pričale, a još tri svaka za sebe prelazile hodnik. Četiri njih odevene kao Min, u jednostavnu tamnu vunu, žurile su noseći poslužavnike.

Min ih je čekala na kraju hodnika; pogleda ih jednom, a onda pođe dublje u kuću. Ninaeva povede Setu niz hodnik za Min, a Elejna je išla za njima. Ninaevi se činilo kao da ih niko ni ne gleda, ali mislila je da će se potočić znoja niz njenu kičmu uskoro pretvoriti u reku. Terala je Setu da se brzo kreće, tako da niko ne uluči priliku da je dobro pogleda – ili još gore, da postavlja pitanja. Pogleda usmerenog ka svojim nožnim prstima, Seti je trebalo tako malo naređivanja, da je Ninaeva mislila kako bi, da nije bila ograničena povocem, trčala.

U zadnjem delu kuće Min pođe uz usko stepenište. Ninaeva je gurala Setu pred sebe sve do četvrtog sprata. Tu je tavanica bila niska, a hodnici prazni. Čuo se samo tihi plač. Plakanje kao da je odgovaralo tim ledenim hodnicima.

„Ovo mesto...“, poče Elejna, a onda odmahnu glavom. „Oseća se...“

„Da“, mrgodno odgovori Ninaeva. Prostreli Setu pogledom. Seanšanka je gledala ka zemlji. Od straha je prebledela.

Min bez reči otvori jedna vrata i uđe, a one za njom. Soba je bila izdeljena grubim drvenim zidovima u manje prostorije. Uzani hodnik vodio je do jednog prozora. Ninaeva se progura iza Min dok ova požuri do poslednjih vrata zdesna i uđe unutra.

Vitka tamnokosa devojka u sivom sedela je za malim stolom glave položene preko skrštenih ruku, ali čak i pre no što je digla pogled, Ninaeva je znala da je to Egvena. Traka sjajnog metala vodila je od srebrnog okovratnika na Egveninom vratu do narukvice koja je visila na zidu. Kada ih vide, razrogači oči i zinu. Onda Elejna zatvori vrata i Egvena se odjednom zakikota i šakom pritisnu usne da to priguši. Sićušna soba postala je još zakrčenija.

„Znam da ne sanjam“, drhtavim glasom reče, „jer da sanjam, vi biste bile Rand i Galad na velikim pastuvima. Sanjala sam. Učinilo mi se da je Rand ovde. Nisam mogla da ga vidim, ali mislila sam...“ Ućuta.

„Ako bi više volela da ih sačekaš...“, suvo kaza Min.

„Oh, ne. Ne, sve ste prelepe. Najlepši prizor koji sam ikada videla. Odakle ste se pojavile? Kako ste to uspele? Ta haljina, Ninaeva, i a’dam, i ko je...“ Odjednom ciknu. „To je Seta. Kako...“ Glas joj toliko ogrube da ga Ninaeva jedva prepozna. „Volela bih ja nju da gurnem u kazan ključale vode.“ Seta čvrsto zatvori oči, a šakama stisnu suknju; drhtala je.

„Šta su ti uradile?“, uzviknu Elejna. „Šta su to mogle da urade da poželiš tako nešto?“

Egvena nije skidala pogled sa Seanšanke. „Želela bih da ona to okusi. To je meni uradila. Naterala me da osetim da sam do grla u...“, zadrhta. „Ne znaš kako je nositi okovratnik, Elejna. Ne znaš šta mogu da ti urade. Nikad nisam mogla da odredim je li Seta gora od Rene, ali sve su odvratne.“

„Mislim da znam“, tiho reče Ninaeva. Osećala je Setinu znojavu kožu, hladnu drhtavicu od koje se tresla. Plavokosa Seanšanka bila je prestravljena. Ninaeva se naporom volje zaustavila da Seanšankine strahove na licu mesta ne pretvori u stvarnost.

„Možete li da mi skinete ovo?“, upita Egvena dodirnuvši okovratnik. „Mora da možete, ako ste jedan stavili na...“

Ninaeva precizno usmeri trunčicu Moći. Okovratnik na Egveni izazvao je dovoljno besa, a i da nije, poslužili bi Setin strah, saznanje koliko je zaista bio zaslužen, i njeno sopstveno poimanje šta bi želela da uradi toj ženi. Okovratnik se širom otvori i pade s Egveninog grla. Uz začuđen izraz lica, Egvena dodirnu vrat.

„Obuci moju haljinu i kaput“, reče joj Ninaeva. Elejna je već razmotavala zavežljaj s odećom na krevetu. „Odšetaćemo odavde i niko te neće ni primetiti.“ Razmislila je o tome da zadrži svoj dodir sa saidarom – svakako da je bila dovoljno besna, a i divno se osećala – ali, nevoljno, pusti ga. Ovo je bilo jedino mesto u Falmeu gde nije bilo izgleda da će sul’dam i damane doći da ispitaju ako osete da neko usmerava, ali sigurno bi to učinile ako damane ugleda ženu za koju misli da je sul’dam kako je okružuje sjaj usmeravanja. „Ne znam zašto već sama nisi pobegla. Čak i ako nisi mogla da smisliš kako da skineš to čudo, mogla si samo da ga pokupiš i pobegneš.“

Dok joj Min i Elejna užurbano pomogoše da se presvuče u Ninaevinu staru haljinu, Egvena objasni šta bi joj se desilo kad bi pomerila narukvicu s mesta na kome ju je sul’dam ostavila, i kako joj je od usmeravanja bilo zlo, sem ako sul’dam ne nosi narukvicu. Baš tog jutra otkrila je kako se okovratnik može otvoriti bez Moći – i takođe je otkrila da bi joj se ruke beskorisno zgrčile na pomisao da ga skine. Mogla je da ga dodiruje koliko god je htela, sve dok nije pomišljala da ga otvori; ali i najmanji nagoveštaj toga, i...

I Ninaevi pozli. Od narukvice koju je nosila bilo joj je muka. Bilo je to suviše užasno. Želela je da je skine pre no što još više sazna o a’dam, pre no što možda sazna nešto zbog čega će se večito osećati ukaljanom što ju je nosila.

Otvorivši srebrnu narukvicu, skinu je, zatvori i okači na jednu od vešalica. „Nemoj misliti da sada možeš da zoveš u pomoć.“ Gurnu pesnicu pod Setin nos. „Još mogu da te nateram da poželiš da nisi ni rođena, samo ako otvoriš usta. I ne treba mi za to ta prokleta... stvar.“

„Ne – ne misliš da me ovde ostaviš s time“, šapatom reče Seta. „Ne možeš. Veži me. Zapuši mi usta, tako da ne mogu da dignem uzbunu. Molim te!“

Egvena se surovo nasmeja. „Ostavi ga na njoj. Neće pozvati u pomoć, čak i da joj ne zapušiš usta. Bolje bi ti bilo da se nadaš da će ti, ko god da te nađe, skinuti a’dam i čuvati tvoju malu tajnu, Seta. To je tvoja prljava tajna, zar ne?“

„O čemu pričaš ?“, upita Elejna.

„Mnogo sam razmišljala o tome“, odgovori Egvena. „Kada bi me ostavile ovde gore, samo sam i mogla da razmišljam. Sul’dam tvrde da posle nekoliko godina razviju osećaj. Većina njih može da vidi da li žena usmerava bez obzira da li su povezane za nju ili ne. Nisam bila sigurna, ali Seta je to dokazala.“

„Šta je dokazala?“, ponovo upita Elejna, a onda razrogači oči kada shvati, ali Egvena nastavi: „Ninaeva, a’dam radi samo na ženama koje mogu da usmeravaju. Zar ne shvataš? Sul’dam mogu da usmeravaju isto kao i damane.“ Seta zaječa kroz zube silovito odmahujući glavom, pokušavajući to da porekne. „Sul’dam će radije umreti no da prizna da može da usmerava, čak i da to zna, a nikada ne prolaze kroz obuku, tako da ništa ne mogu da postignu, ali mogu da usmeravaju.“

„Rekla sam ti“, kaza Min. „Nije trebalo da taj okovratnik radi na njoj.“ Zakopčavala je poslednju dugmad na Egveninim leđima. „Svaka žena koja ne može da usmerava ubila bi te od batina dok bi ti pokušavala da je time kontrolišeš.“

„Kako je to moguće?“, upita Ninaeva. „Mislila sam da Seanšani stavljaju povoce na sve žene koje mogu da usmeravaju.“

„Sve koje mogu da pronađu“, reče joj Egvena. „Ali one koje otkriju, one su kao ti, ja i Elejna. Mi smo s time rođene, spremne da usmeravamo bez obzira da li nas neko tome naučio. Ali šta sa seanšanskim devojčicama koje nisu rođene sa sposobnošću, ali mogu da se nauče? Ne može svaka žena da postane... Držač povoca. Rena je mislila da se prijateljski ponaša kada mi je to ispričala. Izgleda da je u seanšanskim selima praznik kada sul’dam dolaze da provere devojčice. Žele da pronađu svaku poput tebe i mene, i da ih povežu, ali svim ostalima dozvole da stave narukvice i vide da li mogu da osete šta ta jadnica s okovratnikom oseća. One koje to mogu odvedu na obuku kako bi postale sul’dam. To su žene koje mogu biti naučene da usmeravaju.“

Seta je tiho ječala. „Ne. Ne. Ne.“ Iznova i iznova.

„Znam da je užasna“, reče Elejna, „ali osećam kao da bi trebalo nekako da joj pomognem. Mogla bi biti jedna od naših sestara, samo što su Seanšani sve to izvitoperili.“

Ninaeva zausti da joj kaže kako bi joj pametnije bilo da brine kako sebi da pomognu, kada se vrata otvoriše.

„Šta se ovde dešava?“, ljutito upita Rena zakoračivši u sobu. „Prijem?“ Zagleda se u Ninaevu podbočivši se. „Nikome nisam dala dozvolu da se poveže s mojim mezimčetom, Tuli. Čak ne znam ni ko...“ Pogled joj pade na Egvenu – Egvenu koja je umesto sivog za damane nosila Ninaevinu haljinu, Egvenu bez okovratnika oko grla – i razrogači oči kao tanjire. Nije ni dobila priliku da vikne.

Pre no što bilo ko stiže da se makne, Egvena zgrabi bokal s umivaonika i tresnu ga ispod Reninih rebara. Bokal se razbi, a sul’dam izgubi vazduh i presamiti se. Kada pade, Egvena režeći skoči na nju, okrenu je na leđa, zgrabi s poda okovratnik koji je nosila i sklopi ga oko ženinog vrata. Trznuvši srebrni povodac, Egvena skide narukvicu s vešalice i stavi je na zglob. Iskezi zube i pogleda Renu u lice s užasnom usredsređenošću. Kleknuvši na ramena sul’dam, pritisnu ženina usta obema šakama. Rena poče strašno da se trza, oči joj iskočiše; ispuštala je iz grla promukle zvuke, vrištanje koje su Egvenine šake zaustavljale; petama je udarala po podu.

„Prestani, Egvena!“ Ninaeva zgrabi Egvenu za ramena i odvuče je s Rene. „Egvena, prestani! To nije ono što želiš!“ Rena je sivoga lica ležala i borila se za dah. Divlje je zurila u tavanicu.

Egvena se odjednom baci Ninaevi u naručje, isprekidano jecajući u njene grudi. „Povredila me je, Ninaeva. Povredila me je. Sve su me povredile. Mučile su me, i mučile, sve dok ne bih uradila ono što su htele. Mrzim ih. Mrzim ih što su me povredile, i mrzim ih jer ih nisam mogla sprečiti kad su me terale da radim šta god su htele.“

„Znam“, nežno kaza Ninaeva. Pogladi Egvenu po kosi. „U redu je mrzeti ih, Egvena. Jeste. Zaslužuju to. Ali nije u redu dozvoliti im da te pretvore u nešto nalik sebi.“

Seta je šakama pritiskala lice. Rena s nevericom drhtavom rukom dotače okovratnik na grlu.

Egvena se ispravi brzo obrisavši suze. „Nisam. Nisam kao one.“ Skoro otkinu narukvicu sa zgloba i baci je. „Nisam. Ali želela bih da mogu da ih pobijem.“

„To i zaslužuju.“ Min okrutno pogleda dve sul’dam.

„Rand bi svakoga ubio ko tako nešto učini“, reče Elejna. Izgledalo je kao da se čeliči. „Sigurna sam da bi bilo tako.“

„Možda i zaslužuju“, odgovori Ninaeva, „a on možda i bi. Ali muškarci često čine grešku kada osvetu i ubijanje poistovete s pravdom. Retko kada imaju hrabrosti za pravdu.“ Često je učestvovala u presuđivanju zajedno sa Ženskim krugom. Ponekad bi i muškarci dolazili pred njih, misleći da će ih žene saslušati bolje nego Seoski savet. Ali muškarci su uvek mislili da rečitošću ili molbama za milost mogu da utiču na odluku.

Ženski krug pružao je milost tamo gde je bila zaslužena, ali uvek pravdu, a Mudrost je bila ta koja bi obznanila odluku. Podiže narukvicu koju je Egvena bacila i zatvori je. „Da mogu, oslobodila bih sve žene koje su ovde i uništila sve ove stvari. Ali, budući da ne mogu...“ Zakači narukvicu na istu vešalicu na kojoj je i druga bila, a onda se obrati sul’dam. Više nisu Držači povodaca, reče sebi. „Ako budete veoma tihe, bićete same dovoljno dugo da možda uspete da skinete okovratnike. Točak tka kako točak želi, i može biti da ste dovoljno dobrog uradile da prevlada zlo koje ste počinile, dovoljno da vam bude dozvoljeno da ih skinete. Ako ne, s vremenom će vas pronaći. Ko god to učini, mislim da će postaviti mnogo, mnogo pitanja pre no što skine te okovratnike. Mislim da ćete možda iz prve ruke otkriti kakvim ste učinile život drugih žena. To je pravda“, dodade, obrativši se ostalima.

Renin ukočeni pogled beše ispunjen užasom. Setina ramena tresla su se dok je jecala sebi u šake. Ninaeva steže srce – to jeste pravda, reče sebi. Jeste - i potera ostale iz sobe.

Niko na njih nije obraćao pažnju ništa više no kada su ulazile. Ninaeva je pretpostavljala da je to zbog haljine sul’dam koju je nosila, ali nije mogla da dočeka da se presvuče. Da obuče bilo šta drugo. Osećala bi se daleko čistije u najprljavijim ritama.

Devojke su je ćutke pratile, sve dok ponovo ne izađoše na kaldrmisanu ulicu. Nije znala da li je to zbog onog što je uradila ili straha da će ih neko možda zaustaviti. Namršti se. Da li bi se bolje osećale da im je dopustila da prekolju one žene?

„Konji“, reče Egvena. „Trebaće nam konji. Znam u koju su štalu odveli Belu, ali mislim da ne možemo da stignemo do nje.“

„Moraćemo da ostavimo Belu“, odgovori joj Ninaeva. „Odlazimo brodom.“

„Gde su svi?“, upita Min, a Ninaeva odjednom shvati da je ulica prazna.

Nije bilo gužve. Nije bilo ni znaka od nje; kapci su bili čvrsto namaknuti na izlog svake radnje i na svaki prozor duž ulice. Ali uz ulicu, iz pravca luke, dolazio je odred seanšanskih vojnika. Na čelu im je bio oficir u oslikanom oklopu. Bili su još na pola puta niz ulicu od njih, ali marširali su sumornim, nezaustavljivim korakom. Ninaevi se činilo da su svi pogledi usmereni ka njoj. To je smešno. Ne mogu ni da im vidim oči pod tim šlemovima, a da je uzbuna dignuta, to bi bilo iza nas. Ipak se zaustavi.

„Ima ih još iza nas“, promrmlja Min. Ninaeva je sada mogla da čuje i te korake. „Ne znam ko će nas prvi sustići.“

Ninaeva duboko udahnu. „Nemaju nikakve veze s nama.“ Pogleda iza vojnika koji su se približavali, ka luci ispunjenoj velikim četvrtastim seanšanskim brodovima. Nije mogla da vidi Talas; molila se da je još tamo, i da je spreman. „Proći ćemo pored njih.“ Svetlosti, nadam se da možemo.

„Šta ako budu hteli da im se pridružiš, Ninaeva?“, upita Elejna. „Nosiš tu haljinu. Ako počnu da postavljaju pitanja...“

„Neću se vratiti“, sumorno kaza Egvena. „Radije ću umreti. Pokazaću im čemu su me naučili.“ Ninaeva odjednom vide zlatnu auru oko Egvene.

„Ne!“, reče, ali beše prekasno.

Uz urlik nalik na grmljavinu, ulica ispod prvih redova Seanšana polete u vazduh. Zemlja, kaldrma i oklopljeni ljudi razleteše se kao kapljice iz fontane. I dalje sijajući, Egvena se okrenu u drugom smeru i gromoglasni urlik bi ponovljen. Prašina zasu žene. Seanšanski vojnici povikaše i raštrkaše se u dobrom poretku da se zaklone u uličice i iza zgrada. Kroz nekoliko trenutaka svi su se sklonili s vidika, izuzev onih što su ležali oko dve velike rupe koje su ružile ulicu. Neki od njih slabašno su se micali. Čulo se ječanje.

Ninaeva diže ruke, pokušavajući da odjednom gleda u oba smera. „Budalo! Pokušavamo da ne privlačimo pažnju!“ Više nije bilo nade za to. Samo se nadala da će uspeti da zaobiđu vojnike na putu do luke. Sada i damane znaju. Ovo nije moglo da im promakne.

„Neću da se vratim u onaj okovratnik“, žestoko odgovori Egvena. „Neću!“

„Pazite!“, povika Min.

Uz oštro pištanje vatrena lopta velika kao konj načini luk u vazduhu iznad krovova i poče da pada. Pravo ka njima.

„Bežite!“, povika Ninaeva i baci se prema najbližoj uličici, između dve zamandaljene radnje.

Nespretno se dočeka na stomak. Zastenja kada skoro izgubi dah u istom trenu kada ognjena lopta udari zemlju. Vreli vetar prelete preko nje. Gutajući vazduh, prevrnu se na leđa i pogleda nazad na ulicu.

Kaldrma gde su one stajale napukla je i pocrnela u krugu od deset koraka. Elejna je čučala preko puta, tik unutar druge uličice. Od Min i Egvene nije bilo ni traga. Ninaeva užasnuto dignu ruku do usana.

Elejna očigledno shvati šta je mislila. Kći naslednica silovito odmahnu glavom i pokaza niz ulicu. Otišle su u onom smeru.

Ninaeva ispusti uzdah olakšanja koji se smesta pretvori u gunđanje. Glupa devojka! Mogle smo da prođemo pored njih! Ali nije bilo vremena za žaljenje. Dotrča do ugla i oprezno proviri.

Ognjena lopta veličine ljudske glave blesnu niz ulicu ka njoj. Ona odskoči unazad trenutak pre no što lopta eksplodira o ugao gde je bila njena glava, zasuvši je kišom kamenih opiljaka.

Pre no što posta svesna šta radi, bes je preplavi Jednom moći. Munja sevnu iz neba, udarivši u ulicu blizu mesta odakle se pojavila ona plamena lopta. Još jedna reska munja raseče nebo, a Ninaeva potrča niz uličicu. Iza nje tresnuše munje.

Ako Domon ne budečekao s onim brodom, jaću... Svetlosti, samo da bezbedno dođemo do njega.


Bejl Domon se trže kada munje zaigraše preko kao kamen sivog neba, pogodivši nešto u gradu, jednom, pa još jednom. Nem’ oblaci skroz za to!

Nešto glasno zagunđa gore u gradu i ognjena lopta zari se u krovove odmah iznad dokova, daleko razbacavši skrhani crep. Pre nekog vremena svi su se sklonili s dokova, izuzev nekolicine Seanšana. Oni su sada pomahnitalo trčali vičući isukanih mačeva. Iz jednog skladišta pojavi se čovek sa grolmom kraj sebe, trčeći da sustigne zver koja je dugim skokovima nestajala uz jednu od ulica što su vodile od mora ka gradu.

Jedan od članova Domonove posade zgrabi sekiru i zavitla je ka užetu kojim su bili vezani za obalu.

U dva koraka, Domon zgrabi podignutu sekiru jednom rukom, a drugom čoveka za grlo. „Talas stoji dok ja ne kaže ide, Edvin Kol!“

„Poludeli su, kapetane!“, viknu Jarin. Preko luke se zakotrljaše odjeci eksplozije. Galebovi kričeći poleteše, a munje ponovo zatreperiše preko neba i zariše se u Falme. „Damane će nas sve pobiti! Hajde da odemo dok su zauzete međusobnim ubijanjem. Neće nas ni primetiti dok ne odemo!“ „Dao jesam reč“, odgovori Domon. Ote sekiru iz Kolove ruke i baci je na palubu. „Dao jesam reč.“ Požuri, ženo, pomisli. Aes Sedai, šta li ti jesi, žuri!


Geofram Bornhald vide kako munje sevaju nad Falmeom i zanemari ih. Neko ogromno leteće stvorenje – nema sumnje neko od seanšanskih čudovišta – divlje je letelo da bi ih izbeglo. Ako je oluja, smetaće Seanšanima koliko i njemu. Brda su bila skoro gola, tek nekoliko njih bilo je pokriveno retkim čestarom, ali još su skrivala grad od njega i njega od grada.

Oko njega se raširilo njegovih hiljadu ljudi. Jedan dugi niz konjanika talasao se duž udolina između brda. Hladni vetar nosio je njihove bele plaštove i vijorio barjak pored Bornhalda, zlatno sunce talasastih zrakova Dece Svetla.

„Idi sad, Bajare“, zapovedi. Čovek upalog lica je oklevao, a Bornhald oštrije reče: „Rekoh, polazi, Dete Bajare!“

Bajar prinese ruku k srcu i pokloni se. „Kako zapovedaš, moj lorde kapetane.“ Okrenu konja, dok mu je svaka crta odisala nevoljnošću.

Bornhald izbaci Bajara iz glave. Učinio je šta je mogao. Podiže glas: „Legija će napredovati korakom!“

Uz škripu sedala, dugi red ljudi s belim plaštovima lagano pođe ka Falmeu.


Rand proviri iza ugla ka dolazećim Seanšanima, a onda se namršteno vrati u usku uličicu između dve štale. Uskoro će biti tu. Obraz mu je bio umazan usirenom krvlju. Rane koje je zadobio od Turaka pekle su ga, ali tu sada nije bilo pomoći. Munje ponovo sevnuše preko neba; oseti kroz čizme njihove udarce. Šta se, u ime Svetla, dešava?

„Blizu?“, upita Ingtar. „Rog Valera mora biti spasen, Rande.“ Uprkos Seanšanima, uprkos munjama i čudnovatim eksplozijama u gradu, delovao je zaokupljen sopstvenim mislima. Met, Perin i Hurin bili su na drugom kraju uličice i držali na oku još jednu seanšansku patrolu. Bili su blizu mesta gde su ostavili konje i pitali se da li će moći da stignu do njih.

„U nevolji je“, promrmlja Rand. Egvena. Imao je čudan osećaj, kao da su delovi njegovog života bili u opasnosti. Egvena je bila jedan deo, jedna nit vrpce koja je predstavljala njegov život, ali bilo je i drugih, i osećao je da su ugroženi. Tamo dole, u Falmeu. I ako bi bilo koja od tih niti bila uništena, život mu nikada ne bi bio potpun, ne onako kako je suđeno. Nije to razumeo, ali taj osećaj bio je siguran i pouzdan.

„Jedan čovek mogao bi da drži ovde pedesetoricu“, reče Ingtar. Dve štale bile su veoma blizu jedna drugoj. Jedva da je bilo prostora da njih dvojica stoje jedan do drugog. „Jedan čovek zadržava pedesetoricu u uskom prolazu. Nije loše tako umreti. Pesme su i za manje bile ispevane.“

„Nema potrebe za tim“, odgovori Rand. „Nadam se.“ Jedan krov u gradu odlete u vazduh. Kakoću tamo da se vratim? Moram da dođem do nje. Do njih? Odmahnuvši glavom, ponovo proviri iza ugla. Seanšani su i dalje prilazili. Bili su sve bliže.

„Nisam znao šta će uraditi“, tiho kaza Ingtar, kao da sam sa sobom priča. Isukao je mač i palcem proverio oštricu. „Bledunjavi čovečuljak, koga nisi primećivao čak ni kada si gledao pravo u njega. Rečeno mi je da ga uvedem u Fal Daru. U tvrđavu. Nisam želeo, ali morao sam. Shvataš? Morao sam. Nisam znao šta namerava sve dok nije pustio onu strelu. Još ne znam da li je bila namenjena Amirlin ili tebi.“

Rand se naježi. Pogleda Ingtara. „Šta to pričaš?“, prošapta.

Ingtar kao da ga nije ni čuo. Posmatrao je svoje sečivo. „Ljudska vrsta svuda je potisnuta. Plemena padaju i nestaju. Prijatelji Mraka su svuda, a niko od ovih južnjaka kao da to ne vidi, niti ih je briga. Mi se borimo da sačuvamo Krajine, da oni u svojim domovima budu bezbedni, a svake godine, uprkos svemu što činimo, Pustoš napreduje. A ovi južnjaci misle da su Troloci mit, a Mirdraali priča zabavljača.“

Namršti se i odmahnu glavom. „Izgledalo je kao jedini način. Bili bismo uništeni ni zbog čega, braneći ljude koji čak ni ne znaju, niti mare. Delovalo je logično. Zašto da mi budemo uništeni umesto njih, kada možemo da sklopimo sopstveni mir? Bolje Senka, mislio sam, nego beskorisno uništenje, kao Karalain, ili Hardan, ili... Tada je delovalo logično.“

Rand zgrabi Ingtara. „Ništa te ne razumem.“ Nemoguće je ono što priča. Nemoguće. „Šta god hoćeš da kažeš, reci to jednostavno. Pričaš gluposti!“

Ingtar tek tada pogleda Randa. Oči su mu sijale od suza. „Ti si bolji čovek od mene. Čobanin ili lord, bolji čovek. Proročanstvo kaže: neka onaj ko me oglasi ne misli o slavi, većsamo o spasenju. Mislio sam na svoje spasenje. Dunuću u Rog i povesti heroje svih Doba protiv Sajol Gula. To bi svakako bilo dovoljno da me spase. Nema čoveka koji toliko dugo hodi u Senci da ne može ponovo da izađe na Svetlost. Tako kažu. To bi sigurno bilo dovoljno da sperem ono što sam bio, i što sam uradio.“

„Oh, Svetlosti, Ingtare.“ Rand ga pusti i klonu niz stajski zid. „Mislim... Mislim da je dovoljno samo da želiš. Mislim da sve što treba da uradiš jeste da prestaneš da budeš... jedan od njih.“ Ingtar se trznu kao da je Rand to izgovorio. Prijatelj Mraka.

„Rande, kada nas je Verin dovela ovamo Putnim Kamenom, ja – proživeo sam druge živote. Ponekad bih držao Rog, ali nikada u njega nisam dunuo. Pokušavao sam da pobegnem od onog što sam postao, ali nikada to nisam učinio. Uvek je bilo još nešto što se od mene tražilo, uvek nešto još gore od prethodnog, dok nisam... Ti si bio spreman da odustaneš od njega da bi spasao prijateljicu. Ne misli o slavi. Oh, Svetlosti, pomozi mi.“

Rand nije znao šta da kaže. Bilo je to kao da mu je Egvena ispričala da je ubijala decu. Suviše užasno da bi se u to poverovalo. Suviše užasno da bi bilo ko to priznao, ako ne bi bilo istinito. Suviše užasno.

Nakon nekog vremena, Ingtar ponovo progovori, odlučnim glasom: „Mora da postoji cena, Rande. Uvek postoji cena. Možda mogu ovde da je platim.“

„Ingtare, ja...“

„Svaki čovek ima pravo, Rande, da odluči kada treba Vratiti mač. Čak i neko kao ja.“

Pre no što Rand stiže da bilo šta odgovori, Hurin dotrča niz ulicu. „Patrola je skrenula“, žurno reče, „dole u grad. Izgleda da se tamo negde skupljaju. Met i Perin pošli su dalje.“ Brzo pogleda niz ulicu i povuče se. „Bolje da i mi uradimo isto, lorde Ingtare, lorde Rande. Oni buboliki Seanšani samo što nisu stigli.“

„Idi, Rande“, reče Ingtar. Okrenu se ka ulici. Nije ponovo pogledao Randa ili Hurina. „Odnesi Rog gde mu je mesto. Znao sam da je Amirlin tebi trebalo da poveri zapovedništvo. Ali jedino sam želeo da sačuvam Sijenar, da sprečim da budemo preplavljeni i zaboravljeni.“

„Znam, Ingtare.“ Rand duboko udahnu. „Svetlost te obasjala, lorde Ingtare od kuće Sinova, i neka bi te Tvorac saklonio.“ Dodirnu Ingtara po ramenu. „Poslednji zagrljaj majke poželeo ti dobrodošlicu kući.“ Hurin iznenađeno dahnu.

„Hvala ti“, tiho reče Ingtar. Napetost kao da iščili iz njega. Od noći troločkog napada na Fal Daru nije stajao ovako kao sada, kao onda kada ga je Rand prvi put video. Samopouzdan i opušten. Spokojan.

Rand se okrenu i vide da ga Hurin zapanjeno gleda, da zaprepašćeno zuri u obojicu. „Vreme je da pođemo.“

„Ali, lord Ingtar...“

„... čini ono što mora“, oštro reče Rand. „Ali mi idemo.“ Hurin klimnu i Rand potrča za njim. Sada je čuo ravnomeran korak Seanšanaca. Nije se osvrnuo.

Загрузка...