18 Razgovor sa Sijuan

Kada je Egvena izašla iz šatora, videla je da su Daišara već odveli, naravno, ali sedmobojna ešarpa koja joj je visila iz kapuljače imala je bolji učinak nego svako bezvremeno lice Aes Sedai kada je reč o probijanju kroz gomilu. Kretala se okružena talasima naklona, uz povremeno klanjanje nekog Zaštitnika ili zanatlije koji je došao da završi kakav posao među sestrinskim šatorima. Neke polaznice skičale su kada bi ugledale Amirlininu ešarpu, a čitave porodice žurno su se sklanjale s pločnika i padale u duboke naklone usred gliba na ulici. Otkad je bila primorana da naredi kažnjavanje za neke Dvorečanke, među polaznicama se proneo glas da je Amirlin oštra i preka kao Sirijla Begend, pa je bolje izbegavati njenu zlovolju, koja ume da bukne iznenadno kao šumski požar. Mada većina njih nije poznavala istoriju dovoljno dobro da bi uopšte imala predstavu ko je Sirijla bila, to ime je već stotinu godina u Kuli primer za gvozdenu strogost, a Prihvaćene su se postarale da polaznice upiju takve sitnice. Sva sreća što je Egvenino lice bilo sakriveno kapuljačom. Kada je po deseti put porodica polaznica skočila kao gomila prestravljenih zečeva da joj se skloni s puta, zaškrgutala je zubima tako jako da bi zanavek potvrdila taj glas koji je bije da je ljuta kao guja, samo da su mogle da joj vide lice. Obuzeo ju je nekakav strašan osećaj da će se za nekoliko stotina godina Prihvaćene služiti njenim imenom kako bi plašile polaznice, baš kao što se sada služe Sirijlinim. Naravno, pre toga je čeka sitnica koja se zove zadobijanje Bele kule. Sitnice koje živciraju moraju da čekaju. Zaista je pobesnela kao ris.

Negde oko Amirlinine radne sobe, koja je uprkos imenu zapravo bila samo platneni šator šiljatog krova i zakrpljenih smeđih zidova, gomila se proredila i nestala. Baš kao Dvorana, to je mesto koje se izbegava ako čovek tu nema nekog posla ili ako nije pozvan. Nikada se ne dešava da nekoga tek tako zamole da dođe u Dvoranu Kule ili Amirlininu radnu sobu. I najbezazlenija pozivnica jeste poziv, što je činjenica koja je taj jednostavan šator pretvarala u utočište. Prošavši kroz ulaz, zbacila je plašt sa sebe sa osećajem olakšanja. Nakon jahanja i šetnje, u šatoru je bilo divno toplo zbog dva gorionika s kojih se dizalo tek malčice dima. Još se osećao blagi slatkasti miris suvog bilja poprskanog po usijanim ugarcima.

„Kako se one glupe devojke ponašaju, čovek bi pomislio da sam ja...“, zagunđa, pa naglo umuknu.

Nije bila nimalo iznenađena što vidi Sijuan kako, odevena u skromnu haljinu od plave vune, lepog ali jednostavnog kroja, stoji sa širokom kožnom torbicom za spise prigrljenom uz grudi. Većina sestara izgleda da je i dalje verovala, kao na primer Delana, da je ona svedena na to da Egvenu podučava zvaničnom ophođenju i da trčkara oko nje, i to u oba slučaja nevoljno, ali izgleda da još niko nije primetio kako je ona tu od ranog jutra. Sijuan jeste bila Amirlin ljuta kao guja, mada u to niko ko to već nije znao nikada ne bi poverovao. Polaznice su je isticale jednako često kao Leanu, ali sumnjajući tla je ona zaista ta o kojoj sestre pričaju. Lepa, skoro prelepa, nežnih usnica i tamne sjajne kose koja joj je padala do ramena, Sijuan je izgledala još mlađe nego Leana, tek nekoliko godina starije od Egvene. Da joj nije bilo šala s plavim resama prebačenog preko ruku, mislili bi da je jedna od Prihvaćenih. Zato ona nikada ne izlazi bez tog šala, kako bi izbegla neprijatne greške. Ali oči joj se nisu promenile ništa više nego duh i bile su ledena plava šila uprta u ženu čije je prisustvo bilo iznenađujuće.

Halima je svakako dobrodošla, ali Egvena nije očekivala da je vidi prostrtu po jastucima jarkih boja nagomilanim uz jedno šatorsko krilo, glave oslonjene na ruku. Ako je Sijuan bila lepa, jedna od onih mladih žena - bar naizgled mladih - kojima se i muškarci i žene smeše, Halima je zapanjujuća, s krupnim zelenim očima na savršenom licu i jedrim čvrstim grudima, žena pred kojom muškarci ostaju bez daha a druge žene se mršte. Mada se Egvena nije mrštila, niti verovala pričama koje šire žene ljubomorne na to što Halima privlači muškarce samom svojom pojavom. Na kraju krajeva, nije ona kriva zbog toga kako izgleda. Ali čak je i njeno nameštenje kao Delanine pisarke očigledno bilo plod dobrodušnosti Sive sestre - slabo obrazovana seljanka, Halima je pisala nezgrapno kao malo dete - Delana joj obično nalazi nekakve izmišljene poslove kojima se ona po ceo dan bavi. Retko kada se dešavalo da dođe pre vremena za spavanje, a i tada skoro uvek zato što je čula da Egvenu boli glava. Nisao ništa nije mogla da uradi s tim glavoboljama, čak ni koristeći novo Lečenje, ali Halimine masaže činile su prava čuda čak i kad je Egvena cvilela od bolova:

„Majko, kazala sam joj da ovoga jutra nećeš imati vremena za posete“, oštro reče Sijuan i dalje streljajući ženu na jastucima pogledom dok je slobodnom rukom prihvatala Egvenin plašt, „ali kao da sam pričala u prazno." Okačivši plašt na grubu vešalicu, prezrivo frknu. „Možda bi obratila pažnju na mene da nosim čakšire i imam brkove." Sijuan je izgleda verovala u sve do jedne glasine o Haliminim navodnim haranjima među lepšim zanatlijama i vojnicima.

Za divno čudo, Halimu je izgleda zabavljao taj glas koji ju je pratio. Lako moguće da čak uživa u njemu. Zasmejala se tiho i baršunasto i protegla po jastucima kao mačka. Nažalost, gajila je nesrećnu sklonost prema duboko izrezanim steznicima, što je po ovakvom vremenu bilo za nevericu, tako da je umalo ispala iz svoje haljine od zelene svile s plavim prugama. Teško da je uobičajeno da pisarke nose svilenu odeću, ali Delanina dobrodušnost veoma je velika, ili pak njen dug prema Halimi.

„Majko, jutros si mi delovala veoma zabrinuto“, promrmlja zelenooka žena, „a iskrala si se onako rano da bi otišla na jahanje, pokušavajući da me ne probudiš. Mislila sam da bi možda volela da malo popričamo. Ne bi te toliko bolela glava da više pričaš o onome što te muči. Bar znaš da sa mnom možeš o svemu da razgovaraš." Odmeravajući Sijuan, koja ju je prezrivo gledala s visine, Halima se ponovo baršunasto nasmej a. „I znaš da od tebe ne tražim ništa, za razliku od nekih drugih." Sijuan opet frknu i namerno spusti torbicu na pisaći sto, nameštajući je da bude tačno između kamene mastionice i zdele s peskom. Čak se petljala i oko pernice.

Egveni jedva pođe za rukom da se suzdrži da ne uzdahne. Na jedvite jade. Halima zaista nije tražila ništa sem ležaja u Egveninom šatoru, kako bi mogla da joj se nađe pri ruci čim je zaboli glava, a to što tu spava mora da joj uzrokuje poteškoće u obavljanju svojih dužnosti prema Delani. Sem toga, Egvena je volela njenu prizemnu otvorenost. Veoma je lako malčice zaboraviti na to da je Amirlin Tron kada razgovara s Halimom, i da se opusti kako ne može čak ni sa Sijuan. Toliko se grčevito borila da je priznaju kao Aes Sedai i Amirlin, a to priznanje je i dalje prelabavo. Svaki put kada se oklizne i ne bude Amirlin lakše će doći do sledećeg pogrešnog koraka, pa do sledećeg i narednog nakon toga, sve dok se opet ne svede na to da je smatraju za dete koje se igra. Tako je Halima bila pravo blago i dragocenost koje valja ceniti ne samo zbog onoga što njeni prsti rade Egveninim glavoboljama. Ali živciralo ju je što izgleda sve do jedne žene u logoru dele Sijuanino mišljenje, uz mogući izuzetak Delane. Ta Siva preterano drži do čestitosti da bi plaćala neku laku ženu, bez obzira na to koliko je blagonaklona prema njoj. U svakom slučaju, uopšte nije bitno da li ta žena juri muškarce ili se sapliće o njih.

„Halima, bojim se da me zaista čeka posao“, kaza skidajući rukavice. Uglavnom je čeka planina posla svakoga dana. Naravno, na stolu još nema ni traga od Šerijaminih izveštaja, ali začelo će ih poslati uskoro, skupa sa ono nekoliko molbi za koje misli da zavređuju da ih Egvena pogleda. Svega nekoliko; deset ili dvanaest molbi za odgovor na pritužbe, pri čemu se od Egvene očekuje da za svaku od njih donese presudu kao Amirlin. To se ne može bez proučavanja i propitivanja, svakako ne ako želi da donese pravednu odluku. „Možda bi mogla da večeraš sa mnom." To pod uslovom da završi na vreme, pa da ne mora da jede za svojim pisaćim stolom tu u radnoj sobi. Već se bliži podne. „Možemo tada da popričamo."

Halima se naglo diže u sedeći položaj, sevajući očima i stiskajući pune usne, ali njeno mrštenje nestade jednako brzo kao što se pojavilo. Ali oganj je i dalje tinjao u njenom pogledu. Da je mačka, leđa bi joj bila povijena a rep nakostrešen. Skladno ustavši na slojeve tepiha, zagladi haljinu preko bokova. „Onda u redu. Ako si sigurna da nećeš da ostanem."

Sa iznenađujućim vremenskim podudaranjem, tupi bol zaključa Egveni negde iza očiju, predobro poznati prethodnik zaslepljujuće glavobolje, ali ona samo odmahnu glavom i ponovi da ima posla. Halima je oklevala još trenutak, ponovo stiskajući usne a šake skupljajući u pesnice, a onda zgrabi svoj krznom postavljeni svileni plašt s vešalice i izjuri iz šatora i ne trudeći se da se ogrne. Mogla bi da se razboli od toga što tako izleće na hladnoću.

„Zbog te prgave naravi pre ili posle upašće u nevolje“, promrmlja Sijuan pre nego što šatorsko krilo na ulazu prestade da se ljulja. Mršteći se za Halimom, prebaci šal preko ramena. „Ta žena se pazi kada je u tvojoj blizini, ali se ne suzdržava da oplete po meni. Niti po kome drugom. Neki su čuli kako se dere na Delanu. Ko je još čuo da se pisarka dere na svoju poslodavku, pa još i sestru? Predstavnicu! Ne razumem zašto je Delana trpi."

„To su zaista Delanina posla." Dovođenje u sumnju postupaka druge sestre zabranjeno je koliko i mešanje u njih. Doduše, samo običajnim pravom a ne zakonom, ali neki običaji jednako su snažni kao zakoni. Začelo ne mora tla Sijuan podseća na to.

Trljajući slepoočnice, Egvena pažljivo sede u stolicu iza pisaćeg stola, ali stolica se svejedno zaljulja. Napravljeni tako da se sklapaju kako bi se stolica lakše skladištila ili prevozila, nogari su znali da se sklapaju i kada to ne bi trebalo, a nijedan stolar nije mogao da ih popravi, čak ni posle više pokušaja. I sto se sklapao, ali njegovi nogari su bili izdržljiviji. Priželjkivala je da je iskoristila priliku da u Murandiji nabavi novu stolicu, ali trebalo je kupiti tako mnogo stvari, a nije bilo dovoljno novca za sve, naročito kada već ima kakvu-takvu stolicu. Bar je nabavila dve podne svetiljke i jednu za sto, sve tri od običnog gvožđa obojenog u crveno, ali s dobrim ogledalima, bez mehurova. Dobro osvetljenje nije pomagalo da je ne boli glava, ali ipak joj je bilo bolje nego dok je pokušavala da čita na svetlosti nekoliko lojanica i fenjera.

Sve i da je Sijuan čula prekor u njenim rečima, to je nije ni najmanje obuzdalo. „To je nešto više od prgave naravi. Jednom ili dvaput učinilo mi se da je na rubu toga da pokuša da me udari. Valjda ima dovoljno pameti da se suzdrži od toga, ali nisu svi Aes Sedai. Ubeđena sam da je nekako slomila onom kolaru ruku. On kaže da je pao, ali meni se čini da laže, pošto mu pogled luta a usne mu se trzaju. Ne bi mu se dopalo da prizna kako mu je žena izokrenula lakat naopačke, zar ne?"

„Batali više, Sijuan“, umorno joj reče Egvena. „Taj čovek je vrlo verovatno pokušao da je prisili." Mora da je tako bilo. Sem toga, nije mogla ni da zamisli kako bi mu Halima slomila ruku. Kako god da tu ženu opišeš, daleko od toga da je mišićava.

Mesto da otvori pljosnatu kožnu torbicu koju je Sijuan spustila na sto, položi obe šake pored nje, da se ne bi uhvatila za glavu. Možda će bol ovoga puta nestati sam od sebe ako ne obrati pažnju na njega. Sem toga, za promenu, sada ona neke vesti da podeli sa Sijuan. „Izgleda da neke Predstavnice razmatraju otpočinjanje pregovora sa Elaidom“, poče.

Sijuan je bezizrazno održavala ravnotežu na jednom od dva klimava tronošca ispred stola i pažljivo slušala sve dok Egvena nije završila, pri čemu su joj se samo prsti mrdali, nežno gladeči suknju. A onda ih je stisnula u pesnice i procedila kroz zube niz psovki oštrih čak i za nju, počevši od želje da se sve na gomilu zadave nedelju dana starom smrdljivom ribljom utrobom, nakon čega su brzo usledile sve gore i gore reči. Time što je psovke izgovaralo to mlado i lepuškasto lice sve je izgledalo još strasnije.

„Pretpostavljam da si u pravu što dozvoljavaš da se to nastavi“, progunđa kada završi s psovanjem. „Priča o tome svejedno će se raširiti, sada kada je krenula, a ti ovako prelaziš u prednost. Pretpostavljam da Beonin ne bi trebalo da me iznenađuje. Beonin jeste ambiciozna, ali uvek sam mislila da bi odgmizala nazad Elaidi da joj Šerijam i ostale nisu učvrstile kičmu.“ Pričajući sve brže, Sijuan se netremice zagleda u Egvenu, kao da želi da naglasi ono što govori. „Majko, volela bih da sam iznenađena zbog Varilin i onih ostalih. Ne računajući Plave, šest Predstavnica ađaha pobeglo je iz Kule nakon što je Elaida sprovela svoj udar“, usne joj se neznatno trznuše na tu poslednju reč, „a mi ovde imamo po jednu iz svih tih pet. Sinoć sam bila u Tel’aran’riodu, u Kuli...“

„Kazala sam ti da paziš šta radiš“, oštro je prekide Egvena. Sijuan ponekad kao da nije znala šta znači biti oprezan. Ono nekoliko ter’angreala za snove koje su posedovali željno su čekali čitavi redovi sestara kako bi ih koristile, uglavnom da bi posetile Kulu, a mada Sijuan nije bilo baš zabranjeno da ih koristi, zapravo se svodilo na to. Mogla bi doveka da stavlja svoje ime na spisak, a da joj Dvorana ne dozvoli koriščenje ni na jednu noč. Na stranu sestre koje krive Sijuan zbog toga što je Kula uopšte podeljena - nju nisu prihvatile toplo kao Leanu, baš zbog toga, niti ju je iko mazio i pazio - to na stranu, ali previše je njih pamtilo njeno grubo podučavanje iz vremena kada je ona bila jedna od nekoliko retkih koje su znale kako se ter’angreali za snove koriste. Sijuan ne trpi gluposti, a u prvih nekoliko boravaka u Tel’aran’riodu svi prave gluposti, pa je sada morala da pozajmljuje od Leane kada na nju dođe red ako želi da poseti Svet snova, a ako je neka sestra primeti tamo, moglo bi se desiti da joj koriščenje tih ter’angreala zaista bude zabranjeno. Ili još gore, da to pokrene potragu za onom koja joj je pozajmila ter’angreal, što bi moglo da se završi time da se Leana raskrinka.

„U Tel’aran’riodu“, nehajno odmahnu Sijuan, „svaki put kada zađem za neki ugao postajem drugačija žena u drugačijoj haljini." Lepo je to čuti, mada je verovatno da se to pre može pripisati nedostatku vlasti nad sobom nego svesnoj nameri. Sijuanina vera u svoje sposobnosti ponekad je veća nego što to zaslužuje. „Nego, sinoć sam videla delimičan spisak Predstavnica i pošlo mi je za rukom da pročitam većinu imena pre nego što se spisak pretvorio u popis vina.“ Takva dešavanja bila su uobičajena pojava u Tel’aran’riodu, gde ništa ne ostaje zadugo isto ako nije odraz nečeg trajnog u budnom svetu. „Andaja Fore uzdignuta je u ime Sivih, Rina Hafden za Zelene, a Džulin Medom u ime Smeđih. Nijedna od njih ne nosi šal duže od sedamdeset godina u najboljem slučaju. Majko, Elaidu muče iste muke kao nas.“

„Shvatam“, lagano odvrati Egvena. A tada shvati i da masira slepoočnice. U glavi joj je i dalje dobovao tup bol. Samo će još ojačati. Uvek je tako. Do mraka će zažaliti što je oterala Halimu. Odlučnije spustivši ruku, pomerila je kožnu torbicu za spise pred sobom pola palca ulevo, a onda je vratila na pređašnje mesto. „Šta je sa ostalima? Morali su da zamene šest Predstavnica."

„Firejna Nihren uzdignuta je u ime Belih“, priznade Sijuan, „a Suejna Dragand za Žute. Obe su već bile u Dvorani. Bio je to samo delimičan spisak i nisam ga do kraja pročitala." Ispravi se i tvrdoglavo isturi bradu. „Bilo bi dovoljno neobično i da su jedna ili dve uzdignute pre vremena - dešava se, ali ne često - ali ovo je kod nas i u Kuli sve skupa njih jedanaest - možda dvanaest, ali jedanaest sigurno. Ne verujem u toliko velike slučajnosti. Kada svi trgovci kupuju ribu po istoj ceni, možeš da se kladiš da su prethodne noći pijančili u istoj krčmi."

„Sijuan, ne moraš više da me ubeđuješ." Egvena uzdahnu i zavali se, pa i ne razmišljajući šta radi uhvati nogar, koji se uvek sklapao kada bi to učinila. Očigledno da se dešava nešto čudno, ali šta bi to moglo da znači? I ko bi mogao da utiče na izbor Predstavnica u svim ađasima? To jest, u svim sem Plavog; one su izabrale jednu novu Predstavnicu, ali Morija je Aes Sedai dobrano duže od stotinu godina. A možda ni Crvene nisu zahvaćene; niko ne zna je li bilo ikakvih promena kod Crvenih Predstavnica. Možda su Crne iza toga, ali šta bi time mogle da dobiju, sem ako sve te premlade Predstavnice nisu Crne? U svakom slučaju, to se čini nemogućim; da je Crni ađah imao toliko uticaja, Dvorana bi se odavno sastojala samo od Prijatelja Mraka. Ali ako već postoji obrazac i ako je slučajnost neodrživa, onda mora da se neko krije iza svega toga. Od razmišljanja o mogućnostima i nemogućnostima tupi bol u njenoj glavi malčice se zaoštri.

„Sijuan, ako se ispostavi da je sve ovo samo sticaj okolnosti, zažalićeš što si ikada pomislila da si primetila zagonetku." A onda natera sebe da se nasmeši, kako te reči ne bi zvučale preoštro. Jedna Amirlin mora da pazi šta priča. „Pošto si me ubedila da zagonetka postoji, hoću da je rešiš. Ko je odgovoran i šta želi da postigne? Dok to ne otkrijemo, ne znamo ništa."

„Je li to sve što hoćeš?“, kiselo upita Sijuan. „Pre ili posle večere?"

„Valjda ću morati da se strpim do posle večere“, odbrusi Egvena, a onda duboko uzdahnu kada vide postiđen izraz na njenom licu. Nema nikakve svrhe iskaljivati glavobolju na Sijuan. A Amirlinine reči imaju moć, a ponekad sa sobom nose i posledice; to ne sme da zaboravi. „Ali biće dobro da to izvedeš čim budeš mogla“, dodade blažim glasom. „Znam da ćeš biti brza koliko je to moguće."

Prekorena ili ne, Sijuan je izgleda shvatila da je uzrok Egvenine otresitosti nešto više od njenog sarkazma. Premda mladolika, godinama je vežbala čitanje izraza lica. „Da idem da nađem Halimu?“, kaza i napola ustade. To što je njeno ime izgovorila bez zajedljivosti beše i znak i mera njene zabrinutosti. „Brzo ću.“

„Ako popuštam na svako žiganje, nikada ništa neću završiti“, odgovori Egvena otvarajući torbicu. „Sad, šta danas imaš za mene?" Ali držala je ruke na hartiji da se ne bi uhvatila za glavu.

Jedan od Sijuaninih zadataka bio je da svakoga jutra prikuplja ono što su ađasi bili voljni da dele iz svojih mreža očiju i ušiju, skupa sa onim što su pojedinačne sestre prosleđivale svojim ađasima, a ađasi rešili da proslede ligveni. Bio je to čudan postupak prosejavanja, ali ipak je davao prilično jasnu sliku sveta - nakon što se doda ono što je Sijuan doprinosila. Pošlo joj je za rukom da zadrži doušnike koji su bili njeni dok je bila Amirlin i to jednostavno odbivši da ikome kaže ko su oni, premda se Dvorana iz petnih žila trudila da je na to natera. Na kraju, niko nije mogao da ospori da su te oči i uši Amirlinine i da bi po svim pravilima trebalo da izveštaje podnose Egveni. O, oko toga se digla dževa do neba, a povremeno još ima gunđanja, ali tu činjenicu niko nije mogao da pobije.

Po običaju, prvi izveštaj nije bio ni od ađaha ni od Sijuan, već od Leane, ispisan na tankim listovima hartije besprekornim krasnopisom. Egvena nije mogla da oceni zašto, ali nikada nije bilo sumnje da je ono što je Leana napisala bilo pisano ženskom rukom. Te stranice je Egvena prinosila plamenu stone svetiljke jednu po jednu čim bi ih pročitala, puštajući da joj hartija dogori skoro do prstiju, pa da se smrvi u pepeo. Ne bi bilo pametno dopustiti tla neki od njenih izveštaja padnu u pogrešne ruke ako se već ona i Leana u javnosti ponašaju kao da se skoro ne poznaju.

Veoma mali broj sestara je znao da Leana ima oči i uši u samom Tar Valonu. Možda je ona i jedina sestra koja to zna. Ljudska je mana pomno gledati šta se dešava preko puta, ne obraćajući pažnju na stvari koje su odmah pred tobom, a Svetlost zna da Aes Sedai imaju mnogo ljudskih mana, taman kao ma ko drugi. Nažalost, Leana je imala malo svežih vesti.

Njeni ljudi u gradu žalili su se na prljave ulice, sve opasnije nakon mraka, a danju tek nešto malo bezbednije. Nekada se u Tar Valonu nije znalo za zločin, ali sada se Garda Kule povukla sa ulica kako bi pazila na luku i tornjeve pored mostova. Izuzev ubiranja danka i kupovanja potrepština, što su sprovodili posrednici, Bela kula kao da se potpuno odvojila od grada. Velike dveri kroz koje je bio dozvoljen pristup javnosti u Kulu sve vreme su zatvorene, a od početka opsade niko nije video neku sestru van Kule, a ako ne i pre toga. Sve su to bile potvrde onoga što je Leana ranije izveštavala, ali Egvena iznenađeno izvi obrve na poslednju stranicu. Kruže glasine da je Garet Brin otkrio tajni ulaz u grad i da će se svakoga časa sa čitavom svojom vojskom pojaviti među zidinama.

„Leana bi spomenula da je iko makar prošaputao reč koja zvuči kao da su mislili na kapije“, brzo reče Sijuan kada vide Egvenin izraz. Naravno, ona je već iščitala te izveštaje i dobro je znala šta Egvena čita po tome koju stranicu drži. Meškoljeći se na klimavom tronošcu, Sijuan skoro pade na tepih koliko je malo obraćala pažnje na to. Ali nije ni za dlaku usporila. „A možeš biti sigurna da Garetu ništa nije izletelo“, nastavi dok se još ispravljala. „Mada niko od njegovih vojnika nije dovoljna budala da pređe na stranu grada, ali on svejedno zna kada da drži jezik za zubima. Samo ga prati glas da napada i onda kada je to nemoguće. Učinio je toliko nemogućih stvari da ljudi to od njega očekuju. To je sve."

Prikrivši smešak, Egvena prinese plamenu hartiju na kojoj se spominjao lord Garet, pa stade da je posmatra kako sagoreva i crni. Pre nekoliko meseci Sijuan bi promrmljala neku zajedljivu primedbu o tom čoveku mesto da ga hvali. Bio bi „Garet krvavi Brin“, a ne samo Garet. Nemoguće da joj nedostaje da mu pere rublje i čisti čizme, ali Egvena ju je videla kako zuri u njega u onim retkim prilikama kada on dolazi u logor Aes Sedai. Zuri, a onda pobegne ako je on makar pogleda. Sijuan! Beži! Sijuan je Aes Sedai duže od dvadeset godina, a Amirlin je bila deset. Ali kako da se nosi s time što je zaljubljena nije imala predstave ništa više nego što bi patka umela da striže ovce.

Egvena smrvi pepeo i otrese ruke jednu o drugu, a osmeh joj iščile s lica. Ona nema nikakvog prava da priča o Sijuan. I ona je zaljubljena, a i ne zna gde je Gavin, niti šta da radi i da sazna. On ima dužnost prema Andoru, a ona prema Kuli. A jedini način da se taj jaz premosti, da ga veže, mogao bi dovesti do njegove smrti. Bolje da ga pusti, da ga potpuno zaboravi. Ali lakše bi sopstveno ime zaboravila. Vezaće ga ona. Zna to duboko u sebi. Naravno, ne može da veže čoveka ako ne zna gde je, ako joj nije pri ruci, tako da je u suštini načinila pun krug i vratila se na početak. Muškarci su... gnjavaža!

Zastavši da pritisne slepoočnice - to nimalo nije umanjilo bol - skrenula je misli s Gavina. Koliko god da je mogla. Činilo joj se da to mora da je nalik na nagoveštaj toga kako je imati Zaštitnika, to što joj je Gavin uvek u mislima, negde u pozadini - i spreman da izroni na površinu njene svesti u najnezgodnije vreme. Usredsredivši se na posao pred sobom, uze naredni list hartije.

Što se očiju i ušiju tiče, većina sveta je nestala. Iz krajeva koji su osvojili Seanšani stiže malo vesti, a i te su vesti izdeljene na maštovite opise seanšanskih zveri koji bi trebalo da posluže kao navodni dokazi da oni koriste nakot Senke, užasavajuće priče o ženama koje prolaze ispitivanja kako bi se utvrdilo da li bi trebalo da im se stavi povodac i postanu damane i na tmurne priče o... prihvatanju. Izgleda da Seanšani nisu ništa gori vladari od drugih, a od nekih su i bolji - sve dok neko nije žena koja može da usmerava - a previše je ljudi izgleda diglo ruke od pružanja otpora čim je postalo očigledno da če ih Seanšani pustiti da nastave sa svojim životima. Iz Arad Domana stizale su samo glasine, premda su sestre koje su pisale izveštaje to otvoreno priznavale, ali zabeležile su ih samo ne bi li prikazale stanje u kojem se zemlja nalazi. Kralj Alsalam je mrtav. Ne, počeo je da usmerava i poludeo. Rodel Ituralde, veliki zapovednik, takođe mrtav, ili je preoteo presto, ili napada Saldeju. Svi iz Saveta trgovaca su mrtvi, ili pobegli iz zemlje, ili se upustili u građanski rat oko toga ko će biti naredni kralj. Sve te glasine mogle bi biti istinite - ili nijedna od njih. Ađasi su navikli da sve vide, ali sada je trećina sveta obavijena gustom maglom, s najmanjim mogućim procepima. Ako ništa drugo, ako neko vidi išta jasnije, nijedan ađah nije se udostojio da to njoj prosledi.

Zasebna muka je u tome što ađasi različite stvari smatraju najhitnijima, a sve ostalo mahom zanemaruju. Na primer, Zelene su naročito zabrinute u vezi s pričama o krajiškim vojskama blizu Novog Braema, na stotine liga od Pustoši koju bi trebalo da čuvaju. Njihovi izveštaji govore o Krajišnicima i samo o Krajišnicima, kao da nešto mora da se uradi - i to smesta. Samo što one ništa ne predlažu, niti makar nagoveštavaju, ali osećaj osujećenosti jasno se video u zgusnutom i užurbanom rukopisu naškrabanom preko stranice.

Egvena je od Elejne saznala istinu o svemu tome, ali za sada se zadovoljila time da pusti Zelene da škrguću zubima, budući da joj je Sijuan otkrila zašto one ne hrle da isprave stvari. Prema njenom doušniku u Novom Braemu, Krajišnike prati između pedeset i stotinu sestara, a možda i dve stotine. Broj Aes Sedai možda nije siguran i, naravno, mora da je preteran, ali Zelene su sasvim sigurno svesne njihovog prisustva, mada ih uopšte ne pominju u izveštajima koje su poslale Egveni. Nijedan ađah te sestre ne spominje u svojim izveštajima, mada i nema mnogo razlike između dve stotine sestara i dve. Niko ne može biti siguran ko su te sestre niti zašto su tamo, ali guranje nosa u njihova posla svakako bi se smatralo mešanjem. Deluje čudno da se između Aes Sedai vodi rat, a i dalje se drže običaja da se ne mešaju u posla drugih sestara, ali sreća da je tako.

„Bar ne predlažu da pošaljemo nekoga u Kaemlin." Egvena trepnu. Bol se zaoštrio od čitanja sitnih slova.

Sijuan podrugljivo frknu. „Zašto bi? Koliko su one obaveštene, Elejna dopušta Merilili i Vandeni da je vode, tako da su sigurne kako će dobiti svoju kraljicu Aes Sedai, a uz to i Zelenu. Sem toga, sve dok se Aša’mani drže podalje od Kaemlina, niko ne želi da se kocka s mogućnošću da ih uzbuni. Kako stvari stoje, pametnije bi nam bilo da golim rukama vadimo pihtijaste zolje iz vode, a toga su čak i Zelene svesne. Mada, to neće sprečiti neku sestru, Zelenu ili neku drugu, da ne svrati u Kaemlin. Samo da na brzinu poseti neku od svojih očiju i ušiju. Ili da sašije haljinu, kupi sedlo, ili Svetlost zna šta drugo."

„Čak i Zelene?“, Egvena oštro upita. Svi misle da su Smeđe ovakve, a Bele onakve, čak i kada to očigledno nije tako. Ali ona ponekad ume da se malčice nakostreši kada čuje da se sve Zelene trpaju u isti koš kao da su jedna žena. Možda zaista o sebi misli kao o Zelenoj, ili kao da je to bila, što je budalasto. Amirlin pripada svim ađasima i nijednom - ona namesti ešarpu preko ramena, podsećajući sebe na činjenicu koju tih sedam pruga predstavlja - a ona zapravo nikada nije ni pripadala nekom ađahu. Ali ipak oseća - ne naklonost; to je prejaka reč - oseća istosti između sebe i Zelenih sestara. „Sijuan, koliko sestara nije na broju? Čak i najslabije mogu da Putuju kud god hoće ako su povezane, a ja bih volela da znam kuda idu.“

Sijuan se na trenutak zamišljeno namršti. „Čini mi se - dvadesetak“, naposletku odgovori. „Možda nekoliko manje. Broj se menja iz dana u dan. Zapravo, niko o tome ne vodi računa. To nijedna sestra ne bi otrpela.“ Nagnu se napred, ovoga puta pažljivo održavajući ravnotežu kada se njen tronožac nakrivi zbog nejednakih nogara. „Majko, za sada predivno barataš svime ovime, ali to ne može da potraje. Vremenom će Dvorana saznati sve što se dešava u Kaemlinu. Možda prihvate to što se seanšanski zatvorenici drže u tajnosti - na to će se gledati kao na Vandenina ili Merililina posla - ali već znaju da u Kaemlinu ima Morskog naroda i pre ili posle saznaće za pogodbu s njima. A i za Srodnice, ako već ne za tvoje namere s njima." Sijuan ponovo frknu, mada slabašno. Ni ona nije bila sigurna šta misli o tome da se Aes Sedai povlače s dužnosti u Srodnice, a kamoli kako će druge sestre prihvatiti tako nešto. „Moje oči i uši još nisu ništa ni naslutile, ali nečije druge sigurno hoće. Ne možeš još dugo da odlažeš, ili ćemo se zateći kako gacamo kroz jato srebrenperki “

„Jednog dana“, promrmlja Egvena, „moraću da vidim te tvoje srebrenperke o kojima neprestano pričaš." Diže ruku taman kada Sijuan otvori usta. „Jednog dana. Sporazum s Morskim narodom dovešće do nevolja“, priznade. „Ali kada ađasi budu čuli nagoveštaje, neće smesta shvatiti o čemu se radi. Sestre koje u Kaemlinu podučavaju Morski narod? To je nečuveno, ali ko će postavljati pitanja ili se mešati, protivno svim običajima? Sigurna sam da će biti svakakvog gunđanja, a možda i pitanja u Dvorani, ali pre nego što izađe na videlo da sporazum postoji, izneću svoje namere za Srodnice."

„Misliš da ih to neće naoštriti?" Nameštajući šal, Sijuan jedva da je pokušala da sakrije svoju nevericu. Štaviše, namrštila se.

„To će dovesti do rasprava“, dopusti Egvena mogućnost. Bilo je to golemo ublažavanje. To će dovesti do pravog meteža kada se sve obznani.

Najverovatnije do nečega najbližeg nemirima što je među Aes Sedai ikad viđeno. Ali Kula se već hiljadu godina, ako ne i više, smanjuje - a ona namerava da lome stane u kraj. „Ali nameravam da idem lagano. Sijuan, Aes Sedai možda ne vole da pričaju o godinama, ali ubrzo će shvatiti da nam Štap zakletvi skraćuje živote najmanje upola. Niko ne želi da umre pre nego što mora.“

„Ako budu ubeđene da zaista postoji šest stotina godina stara Srodnica“, nevoljno prihvati Sijuan, a Egvena razdraženo uzdahnu. To je još nešto u šta ta žena nije sigurna - dugovečnost u kojoj Srodnice navodno uživaju. Sijuanini saveti dragoceni su joj, a još više to što ona ne govori samo ono što Egvena želi da čuje, ali ponekad ta žena ume da bude tvrdoglava kao Komanda ili Lelejna.

„Sijuan, ako bude potrebno“, plahovito kaza ona, „pustiću sestre da poprimaju s nekoliko žena koje su po stotinu ili više godina starije od njih. Možda će ih zanemariti kao divljakuše i lažljivice, ali Riejna Korli može dokazati tla je bila u Kuli i kada. Isto važi i za neke druge. Uz malo sreće, ubediću sestre da prihvate da budu oslobođene od Tri zakletve kako bi mogle da se povuku u Srodnice dobrano pre nego što saznaju da postoji pogodba sa Ata’an Mijere. A kada prihvate da svaka sestra može da bude oslobođena Zakletvi, neće biti ni izbliza tako teško ubediti ih da puste sestre iz Morskog naroda da odu. Sem toga, ostatak tog sporazuma su sitnice. Kao što stalno pričaš, umeće i vešta ruka neophodni su da bi se ma šta postiglo u Dvorani, ali sreća je najpotrebnija. Pa, biću umešna i vešta koliko god mogu, a što se sreće tiče - izgleda da mi je bar jednom naklonjena."

Sijuan se namršti, pa stade da odugovlači, da mumla, i da oteže, ali na kraju se saglasi. Saglasila se čak i s time kako je moguće da Egveni sreća i izbor pravog trenutka pomognu da joj to pođe za rukom. Mada nije bila ubeđena u ono sa Srodnicama ili bilo koji od ona dva sporazuma sa Ata’an Mijere, ono što je Egvena predložila toliko je bez presedana da se čini kako bi se lako moglo desiti da veći deo predloga prođe Dvoranu pre nego što shvate šta im se dešava. Egvena je bila voljna da se zadovolji time. Šta god da se predstavi dvorani, skoro uvek se desi da se dovoljan broj Predstavnica tome protivi da je u najboljem slučaju teško postići saglasnost, a u Dvorani se ništa ne završava bez makar manjinske saglasnosti, a obično ne bez većinske. Činilo joj se da veći deo odnosa s Dvoranom otpada na to da ih ubeđuje da rade ono što ne žele. Svakako da nema nikakvog razloga da ovo prođe drugačije.

Dok su se Zelene usredsredile na Krajišnike, Sive su svu pažnju trenutno posvetile jugu. Svi ađasi su opčinjeni izveštajima iz Ilijana i Tira o velikom broju divljakuša među Morskim narodom, što im je veoma zanimljivo, ako je istinito, mada izgleda da vlada velika sumnja da to uopšte može biti istinito, inače bi sestre već znale za to. Napokon, zar tako nešto uopšte može da se sakrije? Nijedna nije ni pominjala da su samo prihvatale ono što vide na površini i da nikada nisu pokušavale da sagledaju šta je ispod nje. Ali Sive su opčinjene pretnjom koju Seanšani predstavljaju po Ilijan i skoro otpočetom opsadom Kamena Tira. Sive se uvek zanesu ratovima i pretnjama ratom, pošto su posvećene okončavanju sukoba. A naravno - i širenju svog uticaja; svaki put kada Sive sporazumom okončaju rat, povećavaju uticaj svih Aes Sedai, ali najviše Sivih. Međutim, izgleda da se sa Seanšanima ne može pregovarati, makar to Aes Sedai ne mogu, a taj silan bes koji Sive osećaju zbog osujećenosti očitavao se u šturim rečima o seanšanskim upadima preko granice i sve većoj vojnoj snazi koju sakuplja lord Gregorin, domostrojitelj u Ilijanu u ime Ponovorođenog Zmaja, što je titula koja je sama po sebi razlog za zabrinutost. Tir već ima svog domostrojitelja u ime Ponovorođenog Zmaja, visokog lorda Darlina Sisneru, a njega u Kamenu opsedaju plemići što odbijaju da prihvate Randa. To je veoma čudna opsada. Kamen ima svoja pristaništa i Darlinovi neprijatelji ne mogu da mu preseku snabdevanje čak ni osvajanjem čitavog grada, što su i učinili, a izgleda da su u svakom slučaju zadovoljni time da sede i čekaju. Ili možda jednostavno ne znaju šta dalje da rade. U istoriji su jedino Aijeli oružanom silom zauzeli Kamen, a nikada nikome nije pošlo za rukom da ga zauzme izgladnjivanjem branitelja. Sive se nadaju da će u Tiru nešto postići.

Egvena trže glavu kada pročita donji deo te stranice, pa je žurno spusti i pređe na sledeću. Sive su se nadale da će nešto postići. Izgleda da su jednu Sivu sestru prepoznali kako izlazi iz Kamena i pratili sve do sastanka s visokim lordom Tedosijanom i visokom gospom Estandom, koji su među onima što sprovode opsadu najviđeniji. „Merana“, uzdahnu. „Sijuan, kažu da je to bila Merana Ambrej.“ Ne shvatajući šta radi, poče da masira slepoočnicu. Glava ju je bolela još više.

„Ona možda malo poboljša stvari.“ Sijuan ustade, pa priđe jednom stočiću prislonjenom uz šatorski zid, gde je na poslužavniku bilo nekoliko rasparenih pehara i dva ibrika. U srebrnom ibriku bilo je vino sa začinima, a u plavom keramičkom bio je čaj, oba tu stavljena u praskozorje da bi sačekali Amirlin, tako da se sadržina oba ibrika odavno ohladila. Niko nije očekivao da će Egvena otići na jahanje do reke. „Samo da Tedosijan i ostali ne shvate za koga ona zaista radi.“ Sijuanin šal spade s jednog ramena kada dodirnu keramički ibrik, a svetlost saidara je na tren okruži kada usmeri Vatru da ga zagreje. „Ako otkriju da ona pripada Ponovorođenom Zmaju, neće joj verovati da pregovara s dobrom namerom.“ Nalivši čaj u uglačani kositreni pehar, pozamašno zasladi medom, sve to dobrano pomeša, pa donese pehar Egveni. „Možda ti ovo ublaži glavobolju. To je nekakav biljni napitak koji je Čeza otkrila, ali med ublažava ukus.“

Egvena oprezno srknu, pa se strese i spusti pehar. Ako je ovako oštrog ukusa s medom, kakav li je samo bez njega - nije htela ni da zamisli. Učini joj se da joj se glavobolja smanjuje. „Sijuan, kako možeš to da prihvatiš tako spokojno? To što se Merana pojavila u Tiru prvi je pravi dokaz koji imamo. Pre ću prihvatiti da su tvoje Predstavnice slučajnost nego to.“

U početku su bila samo šaputanja, od ađaha i Sijuaninih „očiju i ušiju“. U Kairhijenu su Aes Sedai i dolaze u Sunčevu palatu i odlaze iz nje dok je Ponovorođeni Zmaj tamo. A onda su šaputanja postala promukla i nelagodna, čak kolebljiva. „Oči i uši“ u Kairhijenu nisu želele to da kažu. Niko nije liteo da ponovi ono što njihove uhode govore. U Kairhijenu ima Aes Sedai, a izgleda da one slede naređenja Ponovo rođenog Zmaja. Kada su imena procurela, ispalo je još gore. Neke od njih su žene koje su bile u Salidaru, neke od prvih koje su se suprotstavile Elaidi, dok su druge bile žene za koje se znalo da su njoj odane. Koliko Egvena zna, niko nije naglas pomenuo Prinudu, ali mora da misle na to.

„Nema svrhe skupljati kosu u rep kada vetar ne duva u pravcu koji ti odgovara“, odgovori Sijuan pa opet sede. Krenu da prekrsti noge, ali naglo spusti oba stopala nazad na tepih kada joj se tronožac nakrivi. Gunđajući sebi u bradu, tržnu ramenima da namesti šal. I opet samo što se ne preturi. „Moraš da nameštaš jedra kako vetar duva. Budi hladne glave i vratićeš se na obalu. Ako se usijaš, utopićeš se.“ Sijuan ponekad ume da zvuči kao da i dalje radi na ribolovačkom brodu. „Majko, čini mi se da moraš da popiješ više od jednog gutljaja da bi ti to koristilo."

Egvena se namršti, pa odgurnu pehar malo dalje od sebe. Ukus koji joj se zadržao na jeziku bio je u najmanju ruku gadan kao glavobolja. „Sijuan, volela bih da mi kažeš ako uviđaš neki način da ovo iskoristimo. Ne želim ni da razmišljam o iskorišćavanju činjenice da je Rand možda Prinudio neke sestre. Ne želim ni da pomišljam na mogućnost da je to zaista učinio." Niti o mogućnosti da zna tako odvratno tkanje, ili da bi ga izatkao na nekome. Ona ga zna - još jedan poklončić od Mogedijen - i žarko želi da može da ga zaboravi.

„U ovom slučaju, ne radi se toliko o koriščenju toga koliko o iznalaženju odgovora na pitanje kakve će to učinke imati. Vremenom ćemo morati da izađemo na kraj s njime, a možda i da mu održimo bukvicu, ali ne želiš da sada sestre pojure za njim, a od onih priča iz Kairhijena svi su postali oprezni." Sijuan je pričala smireno, ali meškoljila se, očigledno duboko u sebi uznemirena. Nema te Aes Sedai koja o tome može previše spokojno da govori. „Istovremeno, kada sve malo bolje razmisle, shvatiće da ovo znači da su one priče o tome da se potčinio Elaidi obične gluposti. Možda je ona poslala sestre da motre na njega, ali one ne bi prihvatile sestre koje žele da svrgnu Elaidu. To će uliti malo hrabrosti u one koje su pomislile da ga Elaida drži na povocu. To je jedan razlog manje da joj se iko potčini."

„A šta je s Kecuejn?“, upita Egvena. Od svih imena za koje se iz Kairhijena čulo, to je sestre najviše zabezeknulo. Kecuejn Melajdrin je legenda, a onih koje tu legendu ne odobravaju ima isto koliko onih koje je odobravaju. Neke sestre bile su ubeđene da je to greška; Kecuejn mora da je mrtva. Druge su izgleda samo priželjkivale da je mrtva. „Jesi li sigurna da je ostala u Kairhijenu nakon što je Rand nestao ?“

„Postarala sam se da je moji ljudi drže na oku čim sam joj čula ime“, odgovori Sijuan, više ne zvučeći smireno. „Ne znam je li ona Prijatelj Mraka, samo sumnjam u to, ali pouzdano tvrdim da je bila u Sunčevoj palati nedelju dana nakon što je on nestao."

Čvrsto sklopivši oči, Egvena dlanovima pritisnu kapke. To kao da nikakvog uticaja nije imalo na dobovanje u njenoj glavi. Možda je Rand u društvu jedne Crne sestre, ili je bio. Možda je neko primenio Prinudu na Aes Sedai. Dovoljno je loše da se to primenjuje na bilo koga, ali nekako je gore da se koristi na Aes Sedai, zlokobnije. Desetostruko je, ili stostruko, verovatnije da će se ono što se sme upotrebiti protiv Aes Sedai upotrebiti i protiv onih koji ne mogu da se brane. Vremenom će nekako morati da s njim izađu na kraj. Odrasla je s Random, ali ne sme dopustiti da to utiče na nju. On je sada Ponovorođeni Zmaj, nada čitavog sveta, ali istovremeno i najveća pretnja s kojom se taj svet suočava. Možda. Seanšani ne mogu da nanesu štete koliko Ponovorođeni Zmaj. A ona će upotrebiti mogućnost da je Prinudio sestre. Amirlin Tron je zaista drugačija žena od one gostioničareve kćeri.

Mršteći se na kositreni ibrik navodnog čaja, uze ga u ruku i natera sebe da iskapi tu poganu tečnost, sve vreme grcajući i boreći se da ne povrati. Ako ništa drugo, možda joj taj ukus skrene misli s glavobolje.

Taman je ona spustila pehar uz oštar kliktaj metala po drvetu, kad u šator uđe Anaija, neuglednog lica namrštenog i utučenog.

„Majko, vratile su se Akarin i ostale“, kaza. „Morija mi je rekla da te obavestim da je sazvala Dvoranu da sasluša njihov izveštaj."

„Isto važi za Eskaraldu i Malindu“, dodade Morvrin, ulazeći s Mirelom odmah nakon Anaije. Zelena je bila slika i prilika spokojne srdžbe, ako je tako nešto moguće, maslinastog lica bezizraznog a očiju u plamenu kao tamno ugljevlje, ali Morvrin se tako mrštila da je Anaija naspram nje delovala veselo. „Šalju polaznice i Prihvaćene da trkom nađu sve Predstavnice“, kaza Smeđa. „Ne možemo da otkrijemo ni šapat o onome što je Akarin saznala, ali mislim da Eskaralda i ostale nameravaj u da to iskoriste kako bi Dvoranu poterale prema nečemu."

Zagledana u taman talog na dnu kositrenog pehara, Egvena uzdahnu. Moraće i ona da bude tamo - i da se suoči s Predstavnicama i s glavoboljom i tim groznim ukusom u ustima. Možda se to može nazvati pokorom zbog onoga što će učiniti u Dvorani.

Загрузка...