1 Vreme za polazak

Točak vremena se okreće i Doba dolaze i prolaze, ostavljajući za sobom sećanja koja prerastaju u legende. Legende blede i postaju mitovi, a i oni budu davno zaboravljeni kada ponovo naiđe Doba koje ih je izrodilo. U jednom od tih razdoblja, koje su neki zvali Treće doba - Doba koje tek treba da dođe, Doba davno prošlo - vetar se digao u Ranonskim brdima. Ovo nije bio početak, jer obrtajima Točka vremena nema ni početka ni kraja. Ali bio je to jedan početak.

Rođen među voćnjacima i vinogradima kojima je veći deo razuđenih brda bio pokriven, među maslinovim stablima u večno zelenim redovima, postrojenim vinovim lozama do proleća bez lišća, hladan vetar duvao je na zapad i na sever, preko bogatih sela kakvima je zemlja između brda i velike luke Ebou Dar bila načičkana. Zemlja je još bila jalova od zime, ali ljudi i žene već su oštrili plugove i krpili amove, pripremajući se za predstojeću setvu. Nisu obraćali preteranu pažnju na povorke teško natovarenih kola što su se putevima od nabijene zemlje kretala na istok, noseći ljude u čudnoj odeći, koji su govorili nekim čudnim naglaskom. Izgleda da su mnogi među tim strancima takođe bili seljaci, jer su za stranice njihovih kola bile privezane dobro poznate alatke, a u kolima vreće nepoznatih sadnica s korenjem u grumenju zemlje, ali te povorke kretale su se prema dalekoj zemlji. Ništa to nije imalo veze sa seljacima koji su ih gledali kako prolaze. Seanšani su bili blagi prema onima koji se nisu bunili protiv njihove vladavine, a ona nije ništa promenila u životima seljaka s Ranonskih brda. Njima su kiša ili suša oduvek bile jedini vladari.

Na zapad i na sever vetar je duvao, preko plavozelene vode u luci, gde se na stotine ogromnih brodova usidreno ljuljuškalo na talasićima. Neka plovila bila su tupih pramaca i s rebrastim jedrima na jarbolima, a druga duga i oštrokljuna, i svuda su ljudi marljivo radili da svoja jedra i konopce upare s onima na širim lađama. Ali nije tu bilo ukotvljeno ni izbliza toliko brodovlja kao pre svega nekoliko dana. Mnoge lađe sada leže u plićacima, prevrnute čađave olupine, a njihova garava rebra, slična crnim kosturima, tonu u duboki sivi mulj. Manja plovila obigravala su po luci, nagnuta pod trouglastim jedrima ili gmižući nošena veslima kao mnogonogi vodeni pauci. Većina tih brodica prevozila je radnike i potrepštine do lađa što i dalje plutaju. Druga manja plovila i barke kao da su bila privezana za divovska stabla bez krošnji što su se uzdizala iz plavozelene vode, a s njih su ljudi skakali u tu vodu noseći kamenje kako bi što pre potonuli do potopljenih brodova, gde su vezivali konopce za sve što se može s njih spasti. Pre šest noći smrt je tu pohodila vodu - Jedna moć je u tami raspršenoj srebrnim munjama i vatrenim kuglama ubijala muškarce, žene i brodovlje. Sada je zatalasana luka, ispunjena grozničavim radom, u poređenju s tom noći izgledala spokojno. Talasi su darivali kapljice vetru koji je duvao na sever i na zapad, preko ušća reke Eldar, gde je ono tvorilo luku, na sever i na zapad i ka unutrašnjosti kopna.

Sedeči prekrštenih nogu na jednoj steni prekrivenoj smeđom mahovinom, na trskom obrasloj rečnoj obali, Met se grbio da bi makar malo zaklonio vrat od vetra i tiho psovao. Tu nije bilo ni zlata, ni žena, ni plesa, niti zabave. Ali muka i nelagodnosti koliko hoćeš. Ukratko, to je poslednje mesto koje bi on odabrao da poseti. Sunce jedva da je izmilelo iznad obzorja, a nebo je bilo bledosivo. Tmurni bremeniti oblaci koji su se valjali s pučine pretili su kišom. Zima bez snega kao i da nije zima - u Ebou Daru još nije video ni jednu jedinu pahulju - ali vlažan i hladan jutarnji vetar s pučine ledio je čoveka do kosti, baš kao sneg. Ima šest noći kako je po oluji izjahao iz grada, ali njegov bolni kuk izgleda misli da je još mokar do gole kože i da se drži za sedlo. Niti je vreme, niti doba dana da čovek po sopstvenom nahođenju bude napolju. Kamo sreće da se setio da ponese ogrtač. Kamo sreće da je ostao u krevetu.

Zatalasana zemlja krila je Ebou Dar tek nešto malo više od jedne milje ka jugu, a i njega od grada, ali nigde na vidiku nije bilo nijednog drveta, niti ikakvog rastinja višeg od makije. Ježio se kao da mu mravi gmižu pod kožom zbog toga što je tako na otvorenom. Doduše, trebalo bi daje bezbedan. Jednostavan smeđi vuneni kaput i kapa ni najmanje nisu ličili na odeću po kojoj je postao poznat u gradu. Umesto crne svile, neugledni vuneni šal skrivao mu je ožiljak oko vrata, a zadigao je i okovratnik kaputa da ga bolje sakrije. Nigde na sebi nije imao ni traga od čipke ili veza. Kao da je seljak koji je pošao da muze krave. Niko koga mora da izbegava neće ga prepoznati ako ga vidi. Jedino ako su baš blizu. Svejedno, navukao je kapu malo niže preko lica.

„Mete, nameravaš li još da se zadržavaš ovde?“ Noelov otrcani tamnoplavi kaput video je bolje dane, ali isto važi i za njega. Poguren i sedokos, starac slomljenog nosa čučao je iza stene i pecao s obale služeći se bambusovim štapom. Zube uglavnom nije imao, a ponekad bi jezikom opipavao desni kao da je iznenađen što je tu praznina. „Ako nisi primetio, hladno je. Svi uvek misle da je u Ebou Daru toplo, ali zima je uvek hladna, čak i u mestima naspram kojih Ebou Dar liči na Šijenar. Kosti mi žude za vatrom. Ili bar ćebetom. Čovek može lepo da se ušuška u ćebe, ako se skloni s vetra. Hoćeš li ti da radiš nešto drugo, ili samo da piljiš niz reku?"

Met ga samo pogleda, a Noel slegnu ramenima i vrati se zurenju u nakatranisani drveni plovak koji se ljuljuškao među retkom trskom. Povremeno bi razmrdao jednu kvrgavu šaku kao da mu je baš hladno na iskrivljenim prstima, ali sam je kriv ako je tako. Matora budala je gacala po plićaku da bi nahvatala sitnu ribu za mamac kotaricom koja je sada bila napola potopljena i pritisnuta jednim glatkim kamenom na rubu vode. Premda je kukao zbog vremena, Noel je došao do reke a da ga niko nije zvao. Po onome što je pričao, svi za koje je mario odavno su mrtvi, pa je zapravo on skoro očajnički željan ma kakvog društva. Vala baš je očajan kada se rešio za Metovo društvo, a do sada je već mogao da bude na pet dana puta od Ebou Dara. Ako čovek ima razloga - i dobrog konja - za pet dana može da pređe dalek put. Met je često razmišljao baš o tome.

Na suprotnoj obali reke Eldar, napola skriven jednom od mnogobrojnih ada kojima je reka bila načičkana, jedan široki čamac stajao je podignutih vesala, a čamdžija je dugom čakijom nabadao po trsci. Kada je nešto zakačio, drugi čamdžija mu je pomogao da to uvuče u čamac. S te daljine, ličilo je na veliku vreću. Met se lecnu i pogleda dalje nizvodno. Još nalaze tela, a on je zbog toga odgovoran. Nevini umiru skupa s krivima. A ako ništa ne učiniš, onda samo nevini ginu. Ili im je jednako loše kao da su poginuli. A možda i gore, u zavisnosti od toga kako se gleda na stvari.

Razdraženo se namršti. Krv i pepeo, pretvara se u krvavog filozofa! Prihvatanje odgovornosti crpe svu radost iz života i suši čoveka. Sada bi najviše voleo da se napije kuvanog vina u nekoj ušuškanoj krčmi ispunjenoj muzikom i da mu u krilu sedi neka punačka lepuškasta služavka, negde daleko od Ebou Dara. Veoma daleko. A mesto toga ima obaveze od kojih ne može da pobegne i budućnost koja mu se ni najmanje ne dopada. Izgleda da čoveku nema pomoći kada je ta'veren, ne ako se tako Šara njemu prilagođava. Mada, još ga prati njegova sreća. Bar je živ i nije u bukagijama u nekom zatvoru. I to je neka sreća.

S mesta gde je sedeo pružao se prilično jasan pogled niz reku i poslednje niske ade. Vetrom nošene kapljice lebdele su lukom kao sumaglica, ali ne toliko da bi sakrile ono što je on gledao. Pokušavao je da sabira u glavi, da prebroji brodove koji još plove i da prebroji olupine. Ali stalno je gubio račun, misleći da je dvaput brojao neke brodove, pa je počinjao iznova. I ponovo zarobljeni Morski narod stalno mu je bio u mislima. Čuo je da na vešalima u Rahadu, s druge strane luke, visi više od stotinu leševa, a da na tablama piše da su zločini koje su počinili „ubistvo“ i „pobuna“. Seanšani se obično služe glavosečinom sekirom i kocem za nabijanje, a Krv se davi gajtanom; ali svojina mora da bude zadovoljna vešanjem.

Nek sam spaljen, učinio sam sve što sam mogao, kiselo je pomislio. Nema svrhe da ga mori savest zbog toga što je mogao samo toliko. Ama baš nikakve. Nikakve! Mora se usredsrediti na ljude koji su pobegli.

Ata’an Mijere su oteli brodove iz luke da bi u njima bežali. Premda su mogli da preotmu i neka manja plovila, sve što su preko noći mogli da savladaju, namera im je bila da povezu što je više moguće svog naroda. Pošto je na hiljade njih u Rahadu radilo kao zatvorenici, to je značilo da su im potrebni ogromni brodovi, a to pak znači seanšansko velebrodovlje. Naravno, mnoga plovila Morskog naroda bila su dovoljno velika, ali sa svih njih skinuta su jedra i konopci da bi se prilagodili seanšanskoj plovidbi. Kad bi mogao da izračuna koliko je velebrodova ostalo, možda bi mogao izvesti i neku računicu koliko je Ata’an Mijera zapravo uteklo u slobodu. Oslobađanje vetrotragačica Morskog naroda bilo je ispravno, jedino što je zapravo i mogao da uradi, ali sem onih obešenih, za poslednjih pet dana iz luke je izvučeno na stotine i stotine tela, a samo Svetlost zna koliko ih je oseka odvukla na pučinu. Kopači grobova radili su od jutra do mraka, a groblja su bila prepuna uplakanih žena i dece. A i muškaraca. Popriličan broj tih mrtvih bili su Ata’an Mijere, koje niko nije imao da oplakuje dok su ih bacali u zajedničke grobnice. Hteo je da stekne bar neku predstavu o tome koliko ih je spasao kako bi bar malo uravnotežio sumornu sumnju o tome do koliko je smrti doveo.

Teško je bilo proceniti koliko je brodova dospelo na pučinu Olujnog mora. Za razliku od Aes Sedai, vetrotragačicama ništa nije branilo da Moć koriste kao oružje - ne kada je reč o bezbednosti njihovog naroda - i sigurno su htele da zaustave poteru i pre nego što počne. Niko nikoga ne može juriti u brodu u plamenu. Seanšani sa svojim damanama još su manje oklevali da uzvrate. Munje lete kroz kišu brojne kao vlati trave a ognjene kugle velike kao konji hitaju preko neba, a luka kao da gori od jednog do drugog kraja, i to sve tako dok ta noč čak i u oluji nije postala toliko jarka i bleštava da naspram nje i iluminatorska predstava deluje skromno. Ne okrećući glavu da pogleda, mogao je da nabroji bar desetak mesta gde su nagorela rebra nekog velebroda štrčala iz plićaka ili gde je ogroman tupi trup ležao prevrnut na bok, a talasići palacali uz njegovu nakrivljenu palubu; a još dvaput toliko je mogao da nabroji ostataka vitkih brodova Morskog naroda. Izgleda da im nije bilo drago da svoje brodovlje ostavljaju ljudima koji su ih bacili u bukagije. Tri tuceta tačno ispred njega, i to ne računajući potonule olupine oko kojih plove čamci za spasavanje. Možda bi neki moreplovac umeo da razlikuje velebrod od broda Morskog naroda po katarkama koje štrče iz vode, ali on to nije mogao.

Odjednom ga obuze neko staro sećanje o pripremanju brodovlja za napad s mora i o tome koliko se ljudi može nagurati u koliko prostora na koliko vremena. Zapravo, nije to bilo njegovo sećanje na drevni rat između Fergansija i Morejna, ali osećao se kao da je njegovo. Sada bi se uvek našao pomalo zatečen shvatanjem da zapravo nije proživeo nijedan od tih drevnih komadića tuđih života koji mu se muvaju po glavi, pa možda to nekako i jesu njegova sećanja. Svakako su jasnija i oštrija od nekih delova njegovog života. Plovila koja su mu izronila iz pamćenja bila su manja od većine ovih u luci, ali i na jedna i na druga primenjuju se ista načela.

„Nemaju dovoljno brodova“, promrmlja. Seanšani su ih u Tančiku imali više nego ovde, ali gubici koje su ovde pretrpeli bili su dovoljni da utiču na ukupan zbir.

„Za šta dovoljno brodova?" upita Noel. „Nikada u životu nisam video toliko brodovlja na jednom mestu." E to je za njega već bila ozbiljna izjava. Ako je verovati Noelu, taj je video sve što postoji i skoro uvek veće i veličanstvenije od onog što mu je ispred nosa. Kod kuće bi za njega rekli da škrtari s istinom.

Met odmahnu glavom. „Nije im ostalo dovoljno brodova da se svi vrate kući."

„Ne moramo da se vraćamo kući“, otegnuto kaza neki ženski glas iza njega. „Vratili smo se kući."

Nije baš poskočio kad je čuo razvučeni seanšanski naglasak, ali malo je nedostajalo dok nije shvatio ko mu se to obraća.

Egeanin se mrštila, sevajući očima kao plavim bodežima, ali ne na njega. Bar on tako misli. Bila je visoka i vitka, oštrog lica i puti blede uprkos životu provedenom na moru. Zelena haljina joj je bila jarka kao krparska, ili taman toliko, i izvezena gomilom sićušnih belih i žutih cvetova po visokom okovratniku i rukavima. Šal s cvetnom šarom čvrsto vezan pod bradom držao joj je na glavi dugu crnu periku, koja joj je sezala sve do slabina i preko ramena. Mrzela je šal i haljinu, koja joj nije baš odgovarala po veličini, ali svaki čas je proveravala da li joj perika dobro stoji. To ju je brinulo daleko više od odeće, mada briga nije ni izbliza dovoljno jaka reč.

Kada je odsekla duge nokte, samo je uzdahnula, ali umalo je dobila padavicu - sva je pocrvenela u licu i izbečila oči - kada joj je kazao da mora potpuno obrijati glavu. Ranije je bila izbrijana iznad ušiju, tako da joj je kosa ličila na prevrnutu činiju, a pozadi joj je padao širok i dugačak rep - čime je svima jasno stavljala do znanja da pripada seanšanskoj krvi, ili daje makar niže plemstvo. Ostala bi u pamćenju čak i nekome ko nikada u životu nije ugledao Seanšanina. Nevoljno je pristala, ali posle je bila pred slomom živaca sve dok nečim nije pokrila glavu. Nije to bilo zbog onoga zbog čega bi većina žena poludela. Među Seanšanima samo carska porodica brije glave. Ljudi koji počnu da ćelave počnu da nose perike čim im kosa primetno opadne. Egeanin bi radije umrla nego da neko pomisli kako se pretvara da pripada carskoj porodici, pa makar to bili ljudi kojima takva misao u životu ne bi sinula. Pa, takvo pretvaranje među Seanšanima povlači smrtnu kaznu, ali on nikada ne bi pomislio da će ona zbog toga dizati toliku dževu. Šta znači još jedna osuda na smrt kada ti vrat već očekuje glavosečinu sekira? Dobro, u njenom slučaju gajtan za davljenje. Njega će na omču.

Tutnuvši napola izvučen nož nazad u levi rukav, on skliznu s gromade. Nezgodno se dočeka i skoro pade, jedva se suzdržavši da se ne lecne od podmuklog žiganja u boku. Ali ipak mu pođe za rukom da doskoči. Ona je plemkinja i pomorski kapetan - i već je dovoljno pokušavala da od njega preotme uticaj da bi on dopustio da pred njom pokaže slabost i da joj pruži novu priliku. Ona se njemu obratila za pomoć, a ne obratno, ali to njoj ništa ne znači. Prekrstio je ruke i naslonio se na stenčugu, pretvarajući se da lenčari, i počeo da besposleno ćuška busenje uvele trave da bi razmrdao nogu dok ga bol ne mine. Taj bol bio je toliko oštar da mu se čelo orosilo znojem premda je zavijao ledeni vetar. Bekstvo u onoj oluji koštalo ga je oporavka i još nije nadoknadio protraćeno zdravlje.

„Jesi li sigurna u vezi s Morskim narodom?“, upita je. Nema svrhe ponovo pominjati manjak brodova. Svejedno se previše seanšanskih doseljenika raširilo iz Ebou Dara, a izgleda još više iz Tančika. Ma koliko brodova imali na raspolaganju, nema te sile na zemnome šaru koja će sada sve njih pokupiti.

Pošavši da ponovo namesti periku, ona zastade, namršti se na svoje kratke nokte i mesto toga prekrsti ruke. „Šta s njima?" Znala je; da stoji iza bega vetrotragačica, ali ni on ni ona nisu to pominjali. Uvek je pokušavala da izbegava razgovor o Ata’an Mijerama. Potopljeni brodovi i izginuli ljudi na stranu, oslobađanje damana sa sobom povlači još jednu smrtnu kaznu, a i u seanšanskim očima to je obratan postupak, gadan kao silovanje ili zlostavljanje dece. Naravno, i ona je pomogla da se neke damane oslobode, mada je po njenom stanovištu to među najmanjim njenim zločinima. Svejedno, izbegavala je razgovor i o tome. Ćuti ona o popriličnom broju tema.

„Jesi li sigurna šta je s uhvaćenim vetrotragačicama? Čuo sam da su im odsekli šake ili stopala." Metu je gorčilo u ustima. Gledao je ljude kako umiru, ubijao ih sopstvenim rukama. Svetlost mu se smilovala, jednom je i ženu ubio! Čak ni najmračnija sećanja onih drugih ljudi koja su mu vrvela po glavi nisu ga toliko pekla kao sećanje na to, a nekoliko njih bilo je dovoljno mračno da ih mora utapati u vinu kada isplivaju na površinu. Ali od pomisli da nekome namerno odseca šake, utroba mu se prevrtala.

Egeanin se trže i na trenutak mu se učini da će preskočiti njegovo pitanje. „Sigurna sam da su te priče potekle od Rene“, reče i odmahnu kao da to nije ništa. „Neke sul’dam pričaju te gluposti da bi preplašile tvrdoglave damane kada im se tek stavi povodac, ali ima... o, šest ili sedam stotina godina kako to niko ne radi. U svakom slučaju, ne mnogo njih, a ljudi koji ne mogu da upravljaju svojim vlasništvom bez... sakaćenja... svejedno su sei’mosiev.“ Usne joj se zgađeno trznuše, mada mu nije bilo jasno da li zbog sakaćenja ili pominjanja sei’mosiev.

„Posramljeni ili ne, svejedno to čine“, odbrusi on. Za Seanšane je sei’mosiev daleko gore od srama, ali čisto je sumnjao da neko ko ženama odseca šake može biti dovoljno ponižen da se ubije. „Je li Surot jedna od tih ne mnogo njih?“ Seanšanka ga ošinu pogledom ljutitim koliko njegov i podboči se, pa se malo nagnu napred i raskreči kao daje na brodskoj palubi i da se sprema da grdi nekog tupavog mornara. „Ove damane nisu u vlasništvu visoke gospe Surot, bandoglava seljačino! One su u vlasništvu carice, neka bi živela doveka. Surot bi bolje bilo da prereže sebi vene nego da izda takvu naredbu za carske damane. Sve i kad bi ona tako nešto učinila; nikada nisam čula da zlostavlja svoje. Pokušaću da ti ovo objasnim tako da razumeš. Ako ti pas pobegne, nećeš ga sakatiti, već istući da zna da više ne beži - i vratiti ga u štenaru. Sem toga, damane su...“

„Previše skupe“, suvo završi Met mesto nje. Toliko se toga naslušao da mu je već bilo muka.

Nije obraćala pažnju na njegov sarkazam, a možda ga nije ni primetila. Po njegovom iskustvu, ako žena nešto ne želi da čuje, može to da zanemaruje sve dok i ti ne počneš da sumnjaš jesi li to uopšte rekao. „Konačno počinješ da shvatas', otegnuto mu odvrati i klimnu. „Te damane zbog kojih se toliko brineš verovatno više nemaju ni modrice." Pogled joj se vrati na lađe u luci, a lice joj polako poprimi odraz gubitka, koji je zbog njenih oštrih crta izgledao još dublji. Palčevima je prelazila preko vrhova prstiju. „Ne bi poverovao koliko sam platila svoju damane“, tiho kaza, „nju i najam sul’dam za nju. Naravno, vredelo je to svakog trona koji sam platila. Zvala se Serisa. Dobro obučena i poslušna. Ako je pustiš, zna da se naždere badema s medom, ali nikad ne pati od morske bolesti, niti se duri kao neke. Šteta što sam morala da je ostavim u Kantorinu. Valjda je više nikada neću videti.“ Uzdahnu sa žaljenjem.

„Siguran sam da joj nedostaješ koliko ona tebi“, reče Noel i krezubo se osmehnu. Zvučao je potpuno iskreno. A možda je i bio. Tvrdio je da je viđao daleko gore stvari nego što su damane i da’kovejl.

Egeanin se ukoči i namršti kao da nije verovala u njegovo saosećanje. Ili je upravo shvatila da gleda u brodove u luci. I zaista, odmah se okrenu da ne gleda u vodu. „Naredila sam da niko ne napušta kola“, odsečno kaza. Članovi posade na njenim brodovima verovatno su poskakivali na takav glas. Tržnu glavu od reke kao da je očekivala da će i Met i Noel skočiti kuda ona pokazuje.

„Ma zaista?“, isceri se Met, pokazujući sve zube. Uvek mu je polazilo za rukom da se iskezi tako bezobrazno da i najnaduvenije budale dobiju padavicu. Egeanin je uglavnom daleko od budale, ali da je naduvana - naduvana je. Pomorski kapetan i plemkinja. Nije znao šta je gore. Ma neka se nosi i jedno i drugo! „Pa, taman sam se spremao da baš tuda krenem. Sem ako ti hoćeš još da pecaš, Noele. Ako hoćeš, možemo mi još da sačekamo."

Ali starac je već istresao poslednje ribice iz kotarice u vodu. Šake su mu nekada bile gadno slomljene - a sudeći po tome koliko su kvrgave, više puta - ali vešto su namotale strunu oko bambusovog štapa. Za to kratko vreme koliko je pecao, nahvatao je desetak riba - najveća je bila skoro stopu dugačka - pa ih je sve kroz škrge nanizao na zasečenu trsku i stavio ih u kotaricu. Tvrdio je da će napraviti riblji paprikaš, samo ako nađe prave paprike - i to čak iz Šare, kao da nigde bliže nema paprika; mogao je da kaže da će ih tražiti i na Mesecu - i to takav paprikaš da će Met zaboraviti na svoj kuk. Kako je Noel pričao o tim papričicama, Met je pretpostavljao da će zaboravljanje uslediti od traženja dovoljnih količina piva da rashladi jezik.

Egeanin je nestrpljivo čekala, ali nije obraćala ni najmanje pažnje na Metov kez, pa je on zagrli. Ako već valja da se vrate, mogu i da krenu. Ona ga udari po ruci i strže je sa svog ramena. Naspram te žene neke usedelice koje je znao raskalašne su kao služavke po krčmama.

„Nas dvoje bi trebalo da smo ljubavnici“, podseti je on.

„Ovde nema nikog da nas vidi“, odbrusi mu ona.

„Lejlvin, koliko puta moram da ti kažem?“ To je ime koje koristi. Tvrdila je da je tarabonsko. U svakom slučaju, ne zvuči kao da je seanšansko. „Sem kada vidimo da nas neko posmatra, svima koje ne vidimo da nas posmatraju izgledačemo kao čudni ljubavnici."

Ona podrugljivo frknu, ali ipak ga pusti da je zagrli, pa onda i ona obgrli njega. Međutim, istovremeno ga upozoravajuće pogleda. Met samo odmahnu glavom. Ako ona misli da on u svemu tome uživa, luda je kao da je jela bunike. Večina žena ima malo postave preko mišića, bar žena kakve on voli, ali grliti Egeanin bilo mu je isto kao da grli dub. Skoro tako tvrda, a sasvim sigurno tako ukočena. Nikako mu nije jasno šta Domon vidi u njoj. Možda Ilijancu nije ni pružila mogućnost izbora. Naposletku, kupila ga je kao da kupuje konja. Plamen me spalio, nikada neću razumeti ove Seanšane, pomislio je. Doduše, i ne želi on da ih razume - ali muka je u tome što mora.

Dok su njih dvoje tako išli, bacio je poslednji pogled prema luci - i skoro zažalio zbog toga. Dva mala plovila izronila su iz širokog talasa magle što se lagano valjala niz luku. I to valjala naspram vetra. Došlo je i prošlo krajnje vreme da se ide.

Od reke do Velikog severnog puta ima više od dve milje preko zatalasanog krajolika prekrivenog uvelom travom i korovom prošaranim lozama i isprepletanim žbunjem, pregustim da bi se kroz njega probijalo, premda je mahom bilo bez lišća. Uzvisine nisu bile dostojne da se zovu brdima, bar ne da ih tako zove neko ko se kao dečak verao u Peščanim brdima i Maglenim planinama - ima rupa u njegovim sećanjima, ali Met je nešto od toga ipak pamtio - ali ubrzo mu je bilo drago što nekoga grli. Predugo je nepomično sedeo na onoj krvavoj stenčugi. Oštar bol u kuku vremenom je otupeo, ali on je i dalje šepao i bez podrške bi se teturao po padinama. Naravno, nije se naslanjao na Egeanin, ali to što se držao za nju pomagalo mu je da održi ravnotežu. Ona se na njega mrštila kao da misli da on pokušava daje iskoristi.

„Da si radio kako sam ti rekla" prosikta, „ne bih morala da te nosim."

On joj se ponovo široko iskezi, ovoga puta i ne pokušavajući da to predstavi kao osmeh. Bila ga je sramota kako se Noel lagano pentra pored njih, a svaki korak mu je na mestu iako jednom rukom drži kotaricu s ribom prislonjenu o bok, a u drugoj štap za pecanje. Mada je izgledao istrošeno, starac je zapravo prilično hitar. Ponekad i previše.

Put ih je vodio severno od Nebeskog kruga, s dugim redovima uglačanih kamenih klupa, gde su po toplijem vremenu bogati posetioci sedeli na jastucima ispod šarenih platnenih streha da bi gledali konjske trke. Sada su strehe i motke sklonjene, konji u stajama - oni koje Seanšani nisu oteli - a klupe prazne, sem šačice dečačića koji su se jurili po njima. Met je voleo konje i trke, ali pogled mu samo skliznu preko Kruga prema Ebou Daru. Kad god bi se popeo na vršak nekog brdašca, ugledao bi ogromne bele gradske bedeme, dovoljno široke da povrh njih ide put što okružuje čitav grad. Ti pogledi bili su mu izgovor da zastane. Luda žena! To što malčice čopa ne znači da ga ona nosi! On uspeva da se suzdrži da ne plane i da prihvata i lepo i rđavo a da se ne žali. Kako to da ona ne može isto?

Među gradskim zidinama su se beli krovovi i zidovi, bele kupole i tornjevi, optočeni tankim raznobojnim prstenovima, belasali na slabom jutarnjem svetlu - slika i prilika spokojstva. Odatle nije mogao da razazna prazna mesta gde su zgrade spaljene do temelja. Dug red seljačkih volujskih zaprega s velikim točkovima vukao se kroz široku zalučenu kapiju koja se otvarala na Veliki severni put. To su ljudi i žene išli na gradske tržnice da prodaju šta im je ovako kasno zimi preostalo, a među njima se našla i trgovačka povorka s velikim kolima pokrivenim platnom koja su vukle zaprege od šest ili osam konja. Samo Svetlost zna odakle vuče robu. Još sedam nizova, sve od četvora pa do desetora kola, stajalo je u redu pored puta i čekalo da stražari pored kapije završe pregled. Trgovina nikad potpuno ne staje dok sunce sija, ma ko vladao gradom, sem ako se baš ne vode bitke. Ponekad se dešava da ni tada ne staje u potpunosti. Reke ljudi koje su tekle u oba smera uglavnom su se sastojale od Seanšana, vojnika u urednim redovima sa zglavkastim oklopima obojenim u pruge i kalpacima što su podsećali na glave ogromnih buba. Neki su koračali a neki jahali. Plemiči su uvek bili u sedlima, s kitnjastim plaštovima, haljinama od lepezaste tkanine i čipkastim velovima ili širokim nogavicama i dugačkim kaputima. Seanšanski doseljenici još su napuštali grad: kola i kola prepuna seljaka i zanatlija sa svojim alatkama. Doseljenici su kretali čim bi se iskrcali s brodova, ali proći će nedelje pre nego što svi odu. Bio je to miran prizor, nekako svakodnevan i običan, ako čovek zanemari ono što se iza njega krije, ali svaki put kada bi njih dvoje stigli do nekog mesta odakle se vidi kapija, pred očima bi mu blesnula slika od pre šest noći, i ponovo bi se našao tamo, pred tom istom kapijom.

Oluja je postala još gora dok su pošavši iz palate prelazili grad. Lilo je kao iz kabla i kiša je tukla zamračeni grad, a kaldrma pod konjskim kopitarna beše skliska dok je vetar zavijao s olujnog mora i rasipao kišne kapi kao kamenje iz praćaka, usput grabeći i noseći plaštove tako da su se uzalud trudili da ne pokisnu. Oblaci su skrivali mesec, a potop kao da je upijao svetlost s fenjera na motkama koje su Blerik i Fen peške nosili ispred ostalih. Onda su ušli u dugi prolaz koji je vodio kroz gradske zidine i malčice se zaklonili, makar od kiše. Visoki tunel je od vetra ječao kao flauta. Stražari su čekali na suprotnom kraju prolaza, a četvorica od njih takođe su nosila fenjere na štapovima. Još desetak - polovina od njih behu Seanšani - imali su halebarde da bi mogli dohvatiti čoveka u sedlu ili ga svući na zemlju. Dva Seanšanina skinula su kalpake i virila iz osvetljenog dovratka stražarnice uzidane u belo okrečeni bedem, a igra senki iza njih govorila je da ih unutra ima još. Previše da se pored njih tiho probiju, a možda i da se probiju uopšte. Ne ako ne žele da sve ne prasne kao iluminatorska prangija u ruci.

U svakom slučaju, stražari nisu bili glavna opasnost. Jedna visoka žena punačkoglica u tamnoplavoj haljini s razdeljenom suknjom i crvenim skutima oslikanim srebrnim munjama prošla je pored one dvojice što su stajali u dovratku. Dugi povodac od srebrnastog metala bio joj je namotan u levoj ruci, dok je na drugom kraju bila proseda žena u tamnosivoj haljini koja ju je sledila s razdraganim kezom na licu. Met je znao da će biti tu. Seanšani su sada na sve kapije postavili sul'dam i damane. Nisu imali namere da dopuste da im se makar jedna žena koja može da usmerava izmigolji kroz prste. Srebrni medaljon s lisičjom glavom pod njegovom košuljom bio je hladan, ali nije to bila ona hladnoća koja govori da neko u njegovoj blizini grli Izvor, već samo noćna jeza koju njegovo hladno telo nije moglo da odagna iz metala - ali nije mogao da stane i sačeka ostale. Svetlosti, te noći je žonglirao prangijama upaljenih fitilja.

Stražari su možda bili zbunjeni time što jedna plemkinja po takvom vremenu usred noći odlazi iz Ebou Dara, s preko desetoro slugu i povorkom tovarnih konja, po čemu bi se reklo da ide na duži put, ali Egeanin je pripadala Krvi, plašt joj je bio izvezen orlom s raširenim crno-belim krilima, a crvene rukavice za jahanje koje je nosila bile su posebno sašivene tako da ima mesta za njene duge nokte. Obični vojnici ne dovode u pitanje šta Krv želi da radi, pa čak ni niža Krv, ali to ne znači da nema ponečeg što valja uraditi. Svi mogu da odu iz grada kad god žele, ali Seanšani vode beleške o kretanju damane, a njih tri jahale su u nizu, glava pognutih a lica skrivenih kukuljicama njihovih sivih plaštova, svaka srebrnastim a’damom vezana za sul'dam u sedlu.

Ona sul'dam okruglastog lica prošla je pored njih a da ih skoro nije ni pogledala i zaputila se niz tunel, ali njena damane se zato pomno zagledala u svaku od tih žena, ispipavajući može li da usmerava, a Metu je zastao dah kada je u sedlu stala pored poslednje damane i malčice se namrštila. Čak ni sa svojom srećom ne bi želeo da se kladi da Seanšani neće prepoznati bezvremeno lice jedne Aes Sedai ako se zagledaju ispod te kukuljice. Ima Aes Sedai koje su damane, ali koliki su izgledi da su sve tri Egeanine bile Aes Sedai? Svetlosti, kakvi su izgledi da jedna pripadnica niže Krvi poseduje njih tri?

Ona žena coknu kao da doziva psa i cimnu a’dam, a damane pođe za njom. Tražile su marat’damane koje pokušavaju da uteknu od povoca, a ne damane. Met je i dalje bio pred gušenjem. U glavi je opet začuo zvuk kockica kako se kotrljaju, i to taman dovoljno glasan da se nadmeće s dalekom grmljavinom. Nešto će poći po zlu - znao je.

Zapovednik straže, neki zdepasti i mišićavi Seanšanin, očiju iskošenih kao da je Saldejac, ali kože boje bledog meda, ljubazno se pokloni i pozva Egeanin da uđe u stražaru i popije malo kuvanog vina dok pisar pribeleži podatke o damanama. Met još nije video stražaru koja nije bila odbojna i stroga, ali je od svetlosti što se prosipala kroz streljane ova delovala skoro primamljivo. Doduše, i ibrikbiljka verovatno izgleda primamljivo muvama. Bilo mu je drago što mu se kiša sliva s kapuljače na lice. Krila je koliko se preznojava. Držao je jedan od svojih noževa za bacanje preko dugog zavežljaja prebačenog preko sedla. Tako niko od vojnika ne bi trebalo da ga primeti. Osećao je kako žena u zavežljaju diše pod njegovim šakama i sav je bio ukočen od iščekivanja da će kriknuti u pomoć. Selukija je poterala konja do njega i pogledala ga ispod kapuljače navučene tako da joj se ne vidi zlatna pletenica i nije ni trepnula kada su sul’dam i damane prošle. Da Selukija vrisne, bilo bi jednako gadno kao da je Tuon vrisnula. Mislio je da i jedna i druga ćute zbog njegove pretnje nožem - začelo veruju da je dovoljno očajan ili lud da se njime posluži - ali ipak nije bio siguran. Te noći bilo je tako mnogo toga u šta nije bio siguran i tako mnogo toga neuravnoteženog i naherenog.

Pamtio je kako je zadržavao dah i pitao se hoće li neko primetiti da je zavežljaj koji nosi bogato izvezen i začuditi se zašto ga pušta da kišne, pitao se i psovao samog sebe što je zgrabio tapiseriju samo zato što mu je bila nadohvat ruke. U njegovom sećanju sve je bilo usporeno. Egeanin je sjahala i bacila uzde Domonu, koji ih je uz poklon iz sedla prihvatio. Domonova kapuljača bila je zabačena taman toliko da se vidi kako mu je glava s jedne strane izbrijana, a ostatak kose prikupljen u pletenicu koja mu je padala do ramena. Kapi kiše cedile su se iz Ilijančeve kratke brade, ali njemu je potpuno polazilo za rukom da zrači prikladnom ukočenom bahatošću jednog so’đina, naslednog višeg sluge jednom od Krvi, te samim tim skoro ravnog Krvi. Sasvim sigurno višeg staleža nego tamo neki običan vojnik. Egeanin baci pogled prema Metu i njegovom tovaru, potpuno sleđenog izraza lica koji bi mogao da se protumači kao nadmenost kad čovek ne bi znao koliko je užasnuta time što radi. Visoka sul’dam i njena damane žustrim su se koracima vratile uz tunel, završivši sa svojim pregledom. Vanin, koji je odmah iza Meta vodio jedan niz tovarnih konja i kao po običaju sedeo u sedlu kao vreća korenja, nagnuo se i pljunuo. Met nije znao zašto mu se to zadržalo u pamćenju, ali jeste. Vanin je pljunuo a trube su se oglasile, tanke i oštre, daleko iza njih. Iz južnog dela grada, gde su ljudi nameravali da zapale seanšanske zalihe uskladištene duž puta.

Zapovednik straže je na zvuk tih truba na trenutak oklevao, ali odjednom je u središtu grada glasno zazvonilo zvono, pa još jedno, a onda kao da je na stotine njih zvonilo na uzbunu dok su crno noćno nebo kidale munje brojnije nego što bi ih ma kakva oluja iznedrila. Srebrno-plave munje tukle su među zidinama i bacale treperavo svetio po tunelu. Tada je počela vika i vriska, posred buktanja i praskanja u gradu.

Met je opsovao vetrotragačice zato što su počele ranije nego što mu je obećano, ali onda je shvatio da su kockice u njegovoj glavi stale. Zašto? Opet mu je došlo da opsuje, ali više nije bilo vremena ni za to. Sledećeg trena, zapovednik je užurbano molio Egeanin da se vrati u sedlo i pođe, pa uzvikivao naredbe ljudima koji su hrlili iz stražarnice, šaljući jednog trkom u grad da vidi zbog čega se digla uzbuna, dok je druge nameštao da budu spremni da se suoče s ma kakvom spoljnom ili unutrašnjom pretnjom. Ona žena okruglastog lica trčala je da sa svojom damane stane uz vojnike, zajedno s još dve žene povezane adamom, koje su istrčale iz stražare. A Met i ostali galopom su se zaputili pravo u oluju, odvodeći sa sobom tri Aes Sedai, od kojih su dve odbegle damane, i otetu naslednicu seanšanskog Kristalnog prestola, dok se iza njih daleko gora oluja prolamala iznad Ebou Dara. Munje brojnije od vlati trave...

Met se strese i prenu. Egeanin ga namršteno pogleda i cimnu. „Ljubavnici ne žure kad su se uhvatili ruku pod ruku“, promrmlja joj on. „Već se... šetaju." Ona se podrugljivo namršti. Domon mora da je slep od ljubavi - ili to, ili je prečesto dobijao po tintari.

Bilo kako bilo, najgore je iza njega. Met se nadao da je najgori bio izlazak iz grada. Sve od tada nije začuo kockice. One su uvek rđavo znamenje. Zavarao je tragove što je bolje umeo i bio ubeđen da će neko morati da ima sreće koliko on pa da razdvoji žito od kukolja. Tragači su i pre te noći tražili Egeanin, a sada će je tražiti i zbog krađe damane, ali vlasti neće očekivati da ona sedi ispred Ebou Dara, već da jaše što brže može i da bude ligama daleko odatle. Ništa je nije dovodilo u vezu s Tuon, izuzev slučajnosti. Ili s Metom, a to je bitno. Tilin će svakako izneti svoje optužbe protiv njega - nema te žene koja će muškarcu oprostiti što ju je uvezao i gurnuo pod krevet, bez obzira na to što je to bio njen predlog - ali uz malo sreće, neće ga sumnjičiti ni za šta drugo što se te noći odigralo. Uz malo sreće, niko sem Tilin neće ni pomišljati na njega. Vezati jednu kraljicu kao krmaču za prodaju već je dovoljno da čovek ostane bez glave, ali to svakako nije ništa naspram otmice Kćeri Devet meseci, a kakve bi veze Tilinina Igračka s time mogla imati? I dalje ga je peklo to što su ga smatrali čankolizom - i još gore, mezimcem - ali i to je imalo svojih prednosti.

Mislio je da je bezbedan - bar od Seanšana - ali nešto ga je mučilo kao kamen u cipeli. Pa, mučilo ga je nekoliko stvari, a većina njih poticala je od Tuon, ali jedno ga je posebno grizlo. Njen nestanak trebalo bi da je bio zapanjujući kao da sunce nestane u podne, ali nikakva uzbuna nije dignuta. Nikakva! Nema proglasa o nagradama ili ponuđenog otkupa, niti grozničavi vojnici pretražuju sva kola i taljige miljama unaokolo, galopirajući kroz unutrašnjost i preturajući svaki budžak u kojem bi mogla biti sakrivena žena. Ona stara sećanja govorila su mu ponešto o potragama otetih članova kraljevske porodice, ali izuzev vešala i spaljenih brodova u luci, spolja je Ebou Dar izgledao potpuno isto kao i dan pre otmice. Egeanin je tvrdila da se potraga sprovodi u potpunoj tajnosti, da ni mnogi Seanšani verovatno još ne znaju da je Tuon nestala. To je objašnjavala time što bi ta vest bila udarac za Carstvo, zlo znamenje za Povratak i gubitak sei’taer - i zvučala je kao da duboko veruje u svaku svoju reč - ali Met za sve to nije davao ni pišljiva boba. Jeste da su Seanšani čudan svet, ali niko nije toliko čudan. Sav se ježio od tišine u Ebou Daru. Osećao je da neka zamka vreba u toj tišini. Kada su stigli do Velikog severnog puta, osetio je olakšanje i zahvalnost što je grad skriven iza brdašaca.

Put je bio širok - velika trgovačka avenija, dovoljno široka da se pet ili šest zaprega mimoiđe a da se ne guraju, površine od nabijene zemlje koja se od stotina godina gaženja stvrdnula skoro kao pokoji komad drevne kaldrme što iz nje štrči. Met i Egeanin žurili su da pređu na drugu stranu druma dok se Noel vukao iza njih, između jedne trgovačke povorke koja se kretala prema gradu, a čuvali su je neka žena s ožiljkom na licu i deset zloćudnih muškaraca u kožnim prsnicima prekrivenim tokama, i niza čudnih naseljeničkih kola što su išla na sever, a neka su vukli konji ili mazge, dok su u druga bili upregnuti volovi. Nagurani iza kola, bosonogi dečaci šibama su terali stada četvororogih koza dugih crnih runa i krupne bele krave. Na kraju povorke, jedan čovek u vrečastim plavim pantalonama i s okruglom crvenom kapom vodio je ogromnog grbavog bika, debelim užetom vezanog za brnjicu. Samo da mu nije te odeće, mogao bi biti i iz Dve Reke. Pogledao je Meta i ostale, hodajući u istom smeru, kao da će progovoriti, a onda odmahnuo glavom i nastavio dalje više se ne osvrćući. Zbog Metovog ćopanja nisu se kretali brzo, pa su ih naseljenici lagano ali neumoljivo pretekli.

Pogrbljena i slobodnom rukom držeći šal ispod brade, Egeanin je uzdahnula i olabavila stisak oko Metovih slabina, koji je već počeo da biva bolan. Trenutak kasnije, ispravila se i ošinula pogledom seljakova leđa, kao da je spremna da pojuri za njim i izvuče uši i njemu i njegovom biku. Kao da joj to nije bilo dovoljno, kada se seljak udaljio jedno dvadesetak koraka, krenuo je da se mršti na četu seanšanskih vojnika koji su se Strojevim korakom kretali sredinom puta, i to taman dovoljnom brzinom da ubrzo prestignu naseljenike. Bilo ih je možda dvestotinak i hodali su po četvorica u vrsti, a za njima su sledila kola koja su vukle mazge, pokrivena čvrsto vezanim platnom. Sredina puta bila je namenjena vojnom saobraćaju. Na čelu vojnika na dobrim atovima jahalo je šest zapovednika, koji su se poznavali po kalpacima s retkim perjanicama što su im u potpunosti skrivali lice, sem očiju. Nisu se osvrtali ni levo ni desno, a crveni plaštovi padali su im preko konjskih sapi. Na barjaku iza zapovednika bilo je prikazano nešto nalik na stilizovanu srebrnu glavu strele, ili možda sidro, ukršteno s dugom strelom i krezubom zlatnom munjom, s nekim pismenima i brojevima koja Met nije mogao da razazna od vetra što je zanosio steg, čas tamo čas ovamo. Ljudi na kolima bili su odeveni u tamnoplave kapute i nogavice i imali su četvrtaste crveno-plave kape, ali vojnici su bili još upadljiviji nego većina Seanšana. Njihovi zglavkasti oklopi bili su obojeni u plave pruge, pri kraju ukrštene sa srebrnastobelim i crveno-zlatnim prstenovima, a kalpaci su im bili obojeni u sve četiri boje, tako da su podsećali na lica nekakvih groznih paukova. Za čelo svakog kalpaka bila je prikačena velika kresta sa sidrom - Met je mislio da je to začelo sidro - i strelom i munjom, a svi do jednog sem onih šest zapovednika imali su dvostruko zakrivljene lukove i tobolce za pojasevima, načičkane strelama, nasuprot kratkih mačeva.

„Brodske lukonoše“, progunđa Egeanin, mršteći se na vojnike. Pustila je šal, ali svejedno je slobodnu ruku snažno stiskala u pesnicu. „Krčmarske kavgadžije. Uvek prave nevolje kada su predugo na obali.“

Metu su delovali dobro uvežbani. U svakom slučaju, nikada nije čuo za vojnike koji se ne upuštaju u tuče, naročito kada su pijani ili kada im je dosadno, a vojnici kojima je dosadno imaju običaj da se napijaju. Na trenutak mu sinu misao koji li je domet tih lukova, ali bila je to tek prolazna misao. Nikakve veze nije hteo da ima sa seanšanskim vojnicima. Da se on pita, nikada više nikakve veze ni sa kakvim vojnicima on ne bi imao. Ali izgleda da ga sreća ne drži baš toliko. Nažalost, sudbina i sreća dve su različite stvari.

Najviše dve stotine koraka, zaključio je. Dobar samostrel ima veći domet, ili ma koji dvorečanski luk.

„Nismo u krčmi“, procedi joj on kroz zube u odgovor, „a oni sada ne zapodevaju kavgu. Zato nemojmo da im se zameramo samo zato što se ti bojiš da će ti se obratiti neki seljak.“ Ona stisnu zube i ošinu ga pogledom tako oštrim kao da bi da mu glavu odrubi. Ali bila je to istina. Plašila se da otvori usta u blizini ikoga ko bi mogao prepoznati njen naglasak. Što se njega tiče, mudra je to predostrožnost, ali njoj ama baš sve smeta.

„Ako nastaviš da se mrštiš na njih, doći će stegonoša da nas pita za zdravlje. Žene oko Ebou Dara čuvene su po krotkosti“, slaga. Šta ona zna o mesnim običajima?

Ona ga pogleda ispod oka i namršti se - možda je pokušavala da shvati šta znači ta krotkost - ali prestala je da se mrgodi na lukonoše. Sada je samo izgledala kao da bi ih izujedala, a ne i tukla.

„Taj tamo je tamnoput kao Ata’an Mijere“, rasejano promrmlja Noel gledajući vojnike u prolazu.

„Tamnoput kao da je iz Šare. Ali zakleo bih se da ima plave oči. Već sam ja to video, ali gde?“ Pokušavajući da protrlja slepoočnice, skoro da je samog sebe mlatnuo po glavi bambusovim štapom za pecanje, pa koraknu kao da će pitati tog čoveka gde je rođen.

Met se zatetura i uhvati starca za rukav.

„Noele, vraćamo se u menažeriju. Smesta. Nije ni trebalo da odlazimo.“

„Lepo sam ti rekla“, Egeanin mu odsečno klimu.

Met zastenja, ali nije imao izbora nego da nastavi da hoda. O, i prošlo je krajnje vreme da se ode. Samo se nadao da nije odveć zakasnio.

Загрузка...