5 Iskivanje čekića

Mada je zemlja bila prekrivena snegom, s lakoćom je trčao kroz noć. Stopio se sa senkama i klizio kroz šumu, a mesečina je u njegovim očima bila jarka skoro kao svetlost sunca. Hladan vetar mrsio mu je gusto krzno i odjednom doneo miris od kojeg se sav nakostrešio i od kojeg mu je srce zatutnjalo mržnjom većom čak i od one koju je osećao prema Nikad rođenim. Mržnjom - i ubeđenošću da smrt stiže. Više nema izbora. Ne sada. Potrčao je još brže - prema smrti.

Perin se trže i odjednom se probudi u mrklom mraku pre zore, ispod visokih tovarnih kola. Iako je imao debeo, krznom postavljen plašt i dva ćebeta, hladnoća mu se iz zemlje uvukla u kosti, a duvao je i slabašan povetarac - ni dovoljno snažan ni dovoljno postojan da bi se nazvao vetrićem - ali svejedno leden. Kada je šakama u oklopnim rukavicama prešao preko lica, preko kratke brade zapucketa mu mraz. Bar izgleda da preko noći nije napadalo još snega. Prečesto se budio pokriven lakim slojem snega, bez obzira na to što je bio zaklonjen ispod kola, a padavine su izviđačima otežavale posao. Kad bi samo mogao sa Elijasom pričati kao što priča s vukovima. Onda ne bi morao trpeti to beskrajno čekanje. Iznurenost ga je pritiskala kao kamen na srcu; nije mogao ni da se seti kada je poslednji put dobro spavao. San, ili nedostatak sna, svejedno mu se činio nevažnim. U poslednje vreme samo mu je vrelina besa davala snagu da nastavi.

Mislio je da se nije probudio zbog sna. Svake noći je legao očekujući košmare i svake noći ih je imao. U najgorima, nalazio je Failu mrtvu ili je nije ni nalazio. Od tih se košmara budio obliven ledenim znojem. Sve manje užasno bi prespavao, ili bi se tek napola probudio kada bi sanjao kako ga Troloci živog seku za kazan ili kako mu Draghkar proždire dušu. San iz koga se sada trgao već je bledeo i gubio se, kao što već biva sa snovima, ali sećao se da je bio vuk i da je osetio miris... Čega? Nečega što vuci mrze još više nego Mirdraale. Nečeg za šta je vuk znao da će ga ubiti. Ono znanje koje je u snu imao nestalo je; ostali su tek magloviti utisci. Nije bio u Vučjem snu, onom odrazu ovog sveta u kojem mrtvi vukovi nastavljaju da žive a živi mogu da odlaze tamo i da traže savet. Vučji san bi mu uvek ostajao u glavi kada bi ga napustio, bez obzira na to je li tamo otišao svesno ih ne. A opet, san koji je maločas sanjao delovao mu je stvarno i nekako bitno.

Nepomično ležeći na leđima, stao je da traga umom i da oseća gde su vukovi. Uzaludno je pokušavao da ih privoli da mu pomognu u njegovom lovu. Ubediti ih da se zanimaju za ono što rade dvonogi bilo je u najmanju ruku... teško. Izbegavaju velike skupine ljudi, a za njih je petoro ili šestoro već dovoljno velika skupina da se drže podalje od nje. Ljudi rasteruju divljač, a većina ljudi pokušava da ubije vuka čim ga vidi. Najpre u mislima ništa nije našao, ali potom, nakon nekog vremena, dodirnuo je vukove u daljini. Nije bio siguran koliko su daleko, ali osećao se kao da je oslušnuo šapat na samom rubu čujnosti. Negde daleko. To je čudno. Premda ima raštrkanih sela, imanja, pa i ponekih varoši, ovo je izvanredan kraj za vukove - šuma je mahom nedirnuta i mnogo je jelena i sitnije divljači.

Obraćanje čoporu kojeg nije deo uvek sadrži izvesna svečana pravila. Učtivo je među vukove odaslao svoje ime, Mladi Bik, podelio s njima svoj miris i dobio njihova imena u odgovor. Listolovka i Visoki Medved, Beli Rep, Pero i Gromoizmaglica, kao i bujica drugih imena. Bio je to poveći čopor, a predvodila ih je Listolovka, ženka koja je zračila tihom samouverenošću. Pero, pametan i u naponu snage, bio je njen par. Čuli su za Mladog Bika i bili željni da razgovaraju s prijateljem čuvenog Dugog Zuba, prvog dvonogog koji je naučio da priča s vukovima nakon procepa u vremenu što se gubio u Dobima minulim u maglama prošlosti. Sve je to bilo kao nekakva lavina slika i sećanja na mirise koje je njegov um pretvarao u reči, kao što su reči u kojima je on mislio nekako postajale slike i mirisi da ih oni mogu razumeti.

Nešto želim da naučim, pomisho je kada su obavili pozdravljanje. Šta bi jedan vuk mrzeo više od Nikad rođenog? Pokušao je da se priseti mirisa iz sna i da ga pridoda tome, ali izvetrio mu je iz pamćenja. Nešto za šta vuk zna da znači smrt.

Tišina mu bi jedini odgovor, prožeta strahom stopljenim s mržnjom, rešenošću i nevoljnošću. I ranije je osećao vučji strah - iznad svega se boje razularenih požara koji gutaju šume, ili bi on to rekao - ali od ovakvog straha koji je sada osetio čoveku se diže kosa na glavi, sav se trese i trza na stvari koje i ne vidi. Isprepleten s rešenošću da se nastavi bez obzira na sve, taj strah je bio blizak užasu. Vukovi takvu strepnju nikada ne osećaju. Samo što su je ovi ipak iskusili.

Jedan po jedan izbledeše mu iz svesti, namerno ga odbacujući, sve dok nije ostala samo Listolovka. Poslednji lov se približava, naposletku mu kaza, pa i ona nestade.

Jesam li vas nečim uvredio?, odasla im on. Akojesam, to je iz neznanja. Ali odgovora nije bilo. Izgleda da ti vukovi neće u skorije vreme ponovo razgovarati s njim.

Poslednji lov se približava. Tako vukovi zovu Poslednju bitku, Tarmon Gai’don. Znaju da će biti tu, da će učestvovati u poslednjem sukobu Svetlosti i Senke, mada ne umeju da objasne zašto. Ponešto je suđeno, sigurno kao što su sigurni rađanje i zalazak sunca i meseca, pa je suđeno i da će mnogo vukova poginuti u Poslednjem lovu. Ali bojali su se nečeg drugog. Perin je imao snažan osećaj da i on mora biti tamo, bar da je tako suđeno, ali ako će se Poslednja bitka ubrzo odigrati, neće biti u njoj. Čeka ga posao koji ne može zanemariti - neće - čak ni za Tarmon Gai’don.

Više ne razmišljajući ni o bezimenim strahovima ni o Poslednjoj bici, skide rukavice i potraži u džepu kaputa kožnu vrpcu koju je tu držao. U svakodnevnom jutarnjem obredu prsti mu sami od sebe načiniše čvor, pa onda kliznuše niz vrpcu, brojeći. Dvadeset dva čvora. Dvadeset dva jutra otkako je Faila oteta.

U početku je mislio da nema potrebe da broji. Onog prvog jutra bio je ubeđen da je hladan i obamro, ali usredsređen - međutim, kada se sada osvrne i pogleda, vidi da je tada bio savladan neizmernim gnevom i izgarajućom potrebom da što je pre moguće nađe Šaidoe. Među Aijelima koji su oteli Failu bilo je pripadnika drugih klanova, ali dokazi su govorili da se većina njih ubrajala među Šaidoe, pa je on tako o svima njima mislio. Potreba da otrgne Failu od njih pre nego što bude povređena ščepala mu je grlo toliko da se tada skoro zagušio. Naravno, izbaviće i ostale žene zarobljene s njom, ali ponekad je morao da nabroji njihova imena u glavi da ih ne bi potpuno zaboravio. Alijandra Marita Rigarin, kraljica Geldana i njegova podanica. I dalje mu je bilo sumanuto što se iko njemu zavetovao na vernost, a kamoli kraljica - pa on je kovač! Nekada je bio kovač - ali u obavezi je prema Alijandri, i da nije njega, ona nikada ne bi bila u opasnosti. Bain iz Šarada iz Crnog Kamena i Čijad od Gošijena iz Kamene Reke, Aijelke Device koplja koje su Failu pratile u Geldan i Amadiciju. Borile su se i protiv Troloka u Dvema Rekama, kada je Perinu bila potrebna svaka ruka koja može da drži oružje, i time zaslužile pravo na njegovu pomoć. Arela Šajgo i Lejsila Eldorvin, dve budalaste mlade žene koje misle da mogu da nauče da budu Aijelke, ili da budu nekakva čudna sorta Aijelki. Zavetovale su se Faili, kao i Majgdin Dorlejn, izbeglica bez prebijene pare koju je Faila prihvatila i primila da joj bude služavka. Ne može da digne ruke od Failinih ljudi. Faila ni Bašer Ajbara.

Litanija se završavala njome, njegovom ženom, dahom koji mu daje život. Zaječavši, stisnu vrpcu tako silovito da mu se čvorovi bolno utisnuše u dlan očvrsnuo od dugih dana provedenih zamahujući čekićem u kovačnici. Svetlosti, dvadeset dva dana!

Obrada gvožđa naučila ga je da žurba upropasti kovinu, ali u početku je bio previše ishitren, pa je Putovao ka jugu kroz kapije koje su pravili Grejdi i Niejld, dva Aša’mana, do najdaljih tragova Šaidoa, pa opet na jug, u smeru u kojem su tragovi išli, čim bi Aša’mani bih u stanju da otvore nove kapije. Kidajući živce svakog sata koliko im je bilo potrebno da se odmore od otvaranja i držanja te prve kapije dovoljno dugo da svi prođu, um mu je bio rastrzan od potrebe da po svaku cenu oslobodi Failu. A kako su se izviđači širih sve dalje po nenastanjenoj divljini, ne nalazeći ni najmanji znak da je neko tuda prošao, na kraju se morao vraćati nazad; dobio je samo dane sve većeg bola i traćio još dana da pređe zemljište preko kojeg su ga Aša’mani u jednom koraku preneli, tragajući za ma kakvim pokazateljem gde su Šaidoi skrenuli.

Trebalo je da zna da će skrenuti. Jug ih vodi prema toplijim krajevima, gde nema snega koji je Aijelima tako čudan, ali takođe ih vodi bliže Seanšanima u l- bou Daru. Znao je za Seanšane i trebalo je da očekuje da će i Šaidoi saznati! Oni hoće da pljačkaju, a ne da se bore sa Seanšanima i damane. Dani sporog hoda s izviđačima u prethodnici, dani kada su naleti snega zaslepljivali čak i Aijele i sve ih prisiljavali da stanu, sve dok Džondin Baran nije našao drvo ogrebano kolima u prolazu, a Elijas ispod snega iskopao slomljeno držalje nijelskog koplja. I Perin je naposletku skrenuo na istok, najviše dva dana puta južno od mesta na koje je prvi put Putovao. Došlo mu je da zavija kada je to shvatio, ali obuzdao se. Ne može da popusti, ni za palac, ne kada Faila zavisi od njega. Tada je počeo da prikuplja svoj gnev i da ga kuje.

Njeni otmičari daleko su odmakli zato što je bio ishitren. Ali od tada je bio pažljiv kao nekada u kovačnici. Bes mu je otvrdnuo i izoštrio se. Otkad Je ponovo našao trag Šaidoa, u jednom skoku nije Putovao duže nego što izviđači mogu da pređu između zore i sutona - i bilo je dobro što je bio oprezan, jer su Šaidoi nekoliko puta iznenadno menjali pravac, kao da ne mogu da se odluče kuda će. Ili su možda skretali da bi se pridružili drugim Šaidoima. Ostali su mu samo stari tragovi, stari bivaci zatrpani snegom, ali svi su izviđači bili saglasni da se broj Šaidoa znatno uvećao. Mora da su najmanje dve ili tri septe bile zajedno, a možda i više, što je opasna lovina. Lagano ali sigurno, počeo je da ih sustiže. Samo to je bitno.

Šaidoi su prevaljivali više nego što bi on ikada pomisho da je moguće kada se u obzir uzme koliko ih je i koliko je snega napadalo, ali izgleda da nisu marili prati li ih ko. Možda su bili ubeđeni da se niko ne usuđuje na tako nešto. Ponekad bi po nekoliko dana boravili na jednom mestu. Gnev iskovan s jednim ciljem. Put kojim su Šaidoi prošli bio je omeđen uništenim selima, varošima i imanjima, kao da su skakavci u ljudskom obhčju. Radnje i dragocenosti popljačkane, muškarci i žene odvedeni skupa sa stokom. Dok bi on stigao, često nikoga ne bi ostalo. Zatekao bi samo prazne kuće, jer su ljudi otišli nekud drugde u potrazi za hranom kako bi preživeli do proleća. Prešao je Eldar i ušao u Altaru na jednom mestu gde je mala skela koju su koristili kotlari i seljaci, a ne trgovci, nekada spajala dva sela na šumovitim obalama. Nije znao kako su Šaidoi prešli, ali on je kazao Aša’manima da naprave kapije. Od skele su ostala samo gruba kamena pristaništa na obalama, a ono malo građevina koje nisu bile spaljene beše napušteno, sa izuzetkom tri podivljala psa, toliko izgladnela da su im rebra ispala, koja su pobegla čim su ugledala ljude. Gnev očvrsnuo i spreman za čekić.

Juče ujutro došao je do jednog seoceta gde su dve šake zabezeknutih ljudi prljavih lica blenule u stotine kopljanika i lukonoša koji su u praskozorje izašli iz šume predvođeni crvenim orlom Maneterena i grimiznom vučjom glavom, srebrnim zvezdama Geldana i zlatnim jastrebom Majena, a za njima dugi redovi taljiga s visokim točkovima i konja za zamenu. Čim su videli Gaula i ostale Aijele, ti su ljudi nadvladali svoju ukočenost i u bezglavom strahu pobegli u šumu. Bilo je teško uhvatiti nekoliko njih da odgovore na pitanja; bili su spremni da beže do smrti radije nego da im se neki Aijel približi. Britan je bilo mesto u kojem je živelo svega desetak porodica, ali Šaidoi su odatle odveli devetoro mladića i žena, skupa sa svom njihovom stokom, i to pre svega dva dana. Čekić je alatka sa svrhom i s ciljem.

Znao je da mora biti oprezan, ili će zauvek ostati bez Faile, ali postoji mogućnost da je izgubi i ako bude previše oprezan. Juče rano ujutru kazao je izviđačima da idu dalje nego ranije, da se više napregnu, i da se vrate tek kada sunce načini pun krug, ako pre toga ne naiđu na Šaidoe. Za nekoliko trenutaka sunce će granuti, a za najviše nekoliko sati nakon toga Elijas, Gaul i ostali će se vratiti - Device i Dvorečani za koje zna da mogu pratiti i senku preko vode. Šaidoi su brzi, ali izviđači mogu biti još brži. Nisu opterećeni porodicama, kolima i zarobljenicima. Ovoga puta reći će mu tačno gde su Šaidoi. Hoće. Osećao je to duboko u sebi. Bio je ubeđen. Naći će Failu i oslobodiće je. To je važnije od svega, čak i od života, samo da poživi dovoljno dugo da to postigne. Sada je postao čekić i ako postoji neki način da to postigne, kakav god, namerava da udarcima tog čekića Šaidoe smrvi u otpad.

Zbacivši ćebad, Perin navuče rukavice, pa sa zemlje kraj sebe diže sekiru polumesečastog sečiva na jednoj i debelog šiljka na drugoj strani - otkotrlja se na čistinu i diže na noge posred izgaženog i zaleđenog snega. Taljige su bile oko njega u redovima, na onome što su nekada bile seoske njive. Dolazak toliko stranaca, uz to naoružanih i sa stranim barjacima, seoce nije moglo da podnese. Čim im je Perin dozvolio, jadni ostaci preživelih pobegli su u šumu, noseći šta su stigli i mogli na grbačama i saonicama. Bežah su kao da je Perin Šaido, ne osvrćući se, u strahu da ih ne prati.

Dok je kroz debelu pedju na opasaču proturao držalje sekire, jedna tamna senka pored obližnjih kola postade viša i pretvori se u čoveka obmotanog plaštom koji je u tami izgledao kao da je crn. Perin nije bio iznenađen; vazduh je bio pun mirisa nekoliko hiljada jahaćih konja, njihovih zamena i zaprežnih životinja, a sladunjavi smrad konjske balege ne treba ni pominjati, ali svejedno je, čim se probudio, osetio miris tog čoveka. Ljudski miris se uvek ističe. Sem toga, Aram je uvek bio tu i čekao kada bi se Perin probudio. Sve bleđi polumesec na zalasku i dalje je bacao dovoljno svetla da se Aramovo lice razazna, mada ne baš najjasnije, kao i balčak s mesinganom jabukom koji mu je štrčao iznad ramena. Aram je nekada bio Krpar, ali Perin je mislio da to više nikada neće biti, iako nosi drečavi prugasti krparski kaput. Aram je sada zračio mrgodnom čvrstinom koju ni senke na mesečini nisu mogle da sakriju. Stajao je kao da je spreman da svakog časa isuče mač, a otkad je Faila oteta, bes kao da je postao sastavni deo njegovog mirisa. Mnogo toga se promenilo otkad je Faila oteta. Perin je sada razumeo šta znači gnev. Ranije, pre Failine otmice, zapravo to nije shvatao.

„Hoće da te vide, lorde Perine“, kaza mu Aram, trznuvši glavom prema dve mračne prilike nešto dalje među kolima. Reči behu propraćene slabašnom izmaglicom u hladnom vazduhu.

„Rekao sam im da te puste da spavaš.“ To je bila Aramova mana, da se previše stara o njemu, a da mu to niko ne traži.

Onjušivši vazduh, Perin izdvoji mirise one dve senke od mirisa konja koji su ih prikrivali.

„Videću se sada s njima. Arame, pripremi mi Koraka.“ Pokušavao je da bude u sedlu pre nego što se ostali u bivaku probude. Delimično stoga što nije mogao da podnese predugo mirovanje. Mirovanjem se Šaidoi neće sustići. A delimično je to bilo da bi izbegao društvo svih onih koje može da izbegne. Da muškarci i žene u izvidnicama nisu u tome toliko bolji od njega, išao bi s njima.

„Da, moj lorde.“ Nekakva rastrzanost oseti se u Aramovom mirisu dok je gacao po snegu, ali Perin jedva da je na nju obratio pažnju. Seban Balver bi se po mraku iskobeljao iz svoje ćebadi samo zbog nečega važnog, a što se Selande Darengih tiče...

Balver je čak i u debelom i širokom plaštu izgledao žgoljavo, a njegovo upalo lice bilo je skoro potpuno skriveno dubokom kapuljačom. Sve i da se ispravio umesto što se pogrbio, i dalje bi bio tek za šaku viši od Kairhijenjanke, koja uopšte nije bila visoka. Obgrlivši se rukama, skakao je s noge na nogu, pokušavajući da utekne hladnoći koja mora da mu je prolazila kroz čizme. Selanda, u muškom tamnom kaputu i nogavicama, trudila se da ne obraća pažnju na hladnoću uprkos paperjastoj sumaglici kojom joj je svaki dah bio propraćen. Drhtala je, ali svejedno joj je polazilo za rukom da se kočoperi iako stoji u mestu, zabacivši jednu stranu plašta preko ramena i šakom u rukavici držeći balčak svog mača. I kapuljača joj je bila zabačena, tako da joj je kratka kosa - izuzev repa uvezanog na potiljku tamnom trakom - bila otkrivena. Selanda je predvodila one budale koje su htele da izigravaju Aijele, i to Aijele s mačevima. Miris joj je bio mekan i gust, kao pihtije. Bila je zabrinuta. Balver je mirisao... napeto. Ali on skoro uvek tako miriše, mada u tome nikada nije bilo nikakve vrline, već samo usredsređenosti.

Mali žgoljavko prestade da skakuće i pokloni se ukočeno i užurbano.

„Milostivi, gospa Selanda ima neke vesti i mislim da bi trebalo da ih čujete od nje same.“ Balver je utanjio glasić i sad on beše tih i oštar baš kao njegov vlasnik. Isto bi tako zvučao i da mu je glava na panju.

„Moja gospo, da li biste izvoleli?“ On je samo sekretar - Failin i Perinov - uglavnom samoprekoran i pedantan čovek, a Selanda je plemkinja, ali Balver te reči nije izgovorio kao molbu.

Ona ga oštro pogleda ispod oka, pomerivši ruku na balčaku, a Perin se pripremi da je zgrabi. Nije baš mislio da će ona zaista isukati mač na čoveka, ali ipak nije bio dovoljno siguran u nju ili u njene smešne prijatelje da bi tu mogućnost potpuno zanemario. Balver ju je samo gledao naherivši glavu, a u mirisu mu se osećalo nestrpljenje, a ne zabrinutost.

Zabacivši kosu, Selanda svu pažnju posveti Perinu.

„Vidim te, lorde Perine Zlatooki“, poče odsečnim kairhijenskim naglaskom, ali budući svesna da on nema strpljenja za njeno izigravanje aijelskog svečanog govora, požuri.

„Sinoć sam tri stvari saznala. Najpre najmanje bitna: Havijar je izvestio da je Masema juče poslao još jednog jahača za Amadiciju. Nerion je pokušao da ga sledi, ali ga je izgubio.“

„Reci Nerionu da sam kazao da nikoga ne sledi“, Perin joj oštro naredi. „A i Havijaru reci isto. Trebalo bi to i sami da znaju! Njihovo je da gledaju, slušaju i izveštavaju šta su videh i čuh - i ništa više. Jesi li me razumela?“ Selanda brzo klimnu a na trenutak joj se u mirisu oseti trn straha. Valjda straha od njega, straha da je besan i na nju. Nekim ljudima je nelagodno kada na čoveku vide žute oči. On skide šaku sa sekire i sklopi ruke iza leđa.

Havijar i Nerion takođe su pripadali Failinim mladim budalama. Jedan je bio Tairenac a drugi Kairhijenjanin. Faila ih je sve koristila kao oči i uši, što ga je iz nekog razloga i dalje živciralo, mada mu je u lice rekla da je uhođenje ženin posao. Čovek mora pažljivo da sluša čak i kada misli da mu se žena šali — jer postoji mogućnost da je ozbiljna. Zbog svega toga u vezi sa uhođenjem osećao se nelagodno, ali ako ih Faila može za to koristiti, onda to može i njen suprug kada za time ima potrebe. Ali samo dvojicu. Masema je izgleda ubeđen da je svima sem Prijateljima Mraka suđeno da ga pre ih posle slede, ali možda postane sumnjičav ako previše ljudi iz Perinovog logora pređe njemu.

„Nemoj ga zvati Masema, čak ni ovde“, grubo dodade. U poslednje vreme taj čovek je tvrdio da je Masema Dagar zapravo umro i vaskrsao iz groba kao prorok lorda Ponovorođenog Zmaja i bio je osetljiviji nego ikada na pomen njegovog nekadašnjeg imena.

„Ako se na pogrešnom mestu izlaneš, bićeš srećna ako samo naredi nekolicini onih svojih siledžija da te išibaju kada te zateknu samu. Selanda ponovo ozbiljno klimnu, ali ovoga puta bez mirisa straha. Svetlosti, ove Failine zamlate nemaju dovoljno pameti ni da znaju kada bi trebalo da se plaše.

„Skoro će zora, promrmlja Balver, drhteći i jače se omotavajući plaštom. „Svi će se ubrzo probuditi, a o ponečemu je najbolje razgovarati kada niko ne gleda. Da li bi moja gospa nastavila?“ To je opet bilo nešto više od pukog predloga. Koliko je Perin mogao da vidi, Selanda i ostatak Failinih čankolizaca jedino su umeli da izazivaju nevolje, a Balver je izgleda iz nekog razloga pokušavao da joj gura ren u nos; ali ona se za divno čudo postiđeno lecnula i promrmljala izvinjenje.

Perin shvati da se tama zaista lagano povlači pred zorom, bar u njegovim očima. Nebo se još crnelo, poprskano jarkim zvezdama, ali skoro da je mogao razaznati boje šest tanušnih pruga koje su prelazile prednjim delom Selandinog kaputa. Ako ništa drugo, mogao ih je razlikovati. Došlo mu je da zareži kada je shvatio da je spavao duže nego obično. Koliko god bio umoran, ne može priuštiti sebi da popusti pred iznurenošću! Mora saslušati Selandin izveštaj - ne bi se ona zabrinula samo zbog toga što je Masema odaslao jahače; taj je čovek to skoro svakoga dana činio - ali nestrpljivo je pogledom tražio Arama i Koraka. Uši su mu hvatale zvuke poslovanja među konjima, ali od njegovog ata još nije bilo ni traga ni glasa.

„Drugo, moj lorde“, nastavi Selanda, „jeste da je Havijar video burad usoljene ribe i govedine s altarskim belezima - i to mnogo njih. Kaže da među Mas... među prorokovim ljudima ima mnogo Altaraca. Nekoliko njih su izgleda zanatlije, a jedno ili dvoje mogli bi biti trgovci ili nekakvi gradski zvaničnici. U svakom slučaju, imućniji ljudi i žene, čestit svet. Neki od njih izgleda nisu sigurni u to jesu li doneli pravu odluku. Nekoliko pitanja moglo bi otkriti odakle ta riba i govedina. A možda i dovesti do toga da stekneš još ’očiju i ušiju’.“

„Znam odakle su riba i govedina, a znaš i ti“, razdraženo odvrati Perin. Šake mu se iza leđa stisnuše u pesnice. Nadao se da će brzina kojom se kretao sprečiti Masemu da šalje pljačkaške družine. Baš su to i bile - gadne kao Šaidoi, ako ne i gore. Nudili su ljudima priliku da se zakunu Ponovorođenom Zmaju, a oni koji bi odbili - ponekad i oni koji bi samo predugo oklevali izginuli bi od ognja i čelika. U svakom slučaju, bez obzira na to jesu li se pridružili Maseminom pohodu ili ne, od onih koji su se zakleli očekuje se da pruže velikodušnu podršku proroku i njegovim ciljevima, dok su oni koji su izginuli očigledno Prijatelji Mraka pa im je stoga imovina oduzeta. Po Maseminim zakonima, lopovi ostaju bez šake, ali prema Masemi ništa od svega toga što njegovi pljačkaši čine nije bio lopovluk. Po njegovim zakonima, ubistvo i sva sila drugih zločina kažnjavaju se vešanjem, ali popriličan broj njegovih sledbenika izgleda da više voli da ubija nego da prima zakletve. Tako ima više plena, a nekima od njih ubijanje je zanimljiva igra pre jela.

„Reci im da se drže podalje od tih Altaraca“, nastavi Perin.

„Masemu svakakvi slede, a čak i da se predomišljaju, neće proći mnogo pre nego što postanu ziloti kao ostali. Tada neće oklevati da raspore suseda, a kamoli nekoga ko postavlja pogrešna pitanja. Hoću samo da znam šta Masema radi i šta namerava.“

Bilo je očigledno da taj čovek nešto smera. Masema tvrdi da je huljenje da iko sem Randa dodirne Jednu moć i da najviše na svetu želi da se pridruži Randu na istoku. Kao i uvek, od pomisli na Randa u Perinovoj glavi boje se uskomešaše, i to ovoga puta živopisnije nego obično, ali od besa smesta ispariše. Huljenje ili ne, Masema je prihvatio Putovanje, što nije bilo samo usmeravanje, već muško usmeravanje. A bez obzira na to šta tvrdi, učinio je to da bi ostao na zapadu što je duže moguće, a ne da bi pomogao da se Faila izbavi. Perin je imao običaj da veruje ljudima dok se ne pokažu nepouzdanim, ali čim je onjušio Masemu, shvatio je da je taj čovek lud kao besna životinja i da se u njega ne može imati poverenja.

Razmišljao je kako da ga spreči u tim namerama, kakve god da su. Razmišljao je kako da spreči Masemina ubijanja i paljenje. Masema sa sobom vodi deset ili dvanaest hiljada ljudi, možda i više — nije baš bio predusretljiv u vezis tim brojevima, a bilo ih je nemoguće prebrojati kako su dizali bivak kud koji - a Perina je sledilo manje od četvrtine tog broja, pri čemu je nekoliko stotina otpadalo na vozare, konjušare i ostale koji u boju više smetaju nego što pomažu, ali s tri Aša'mana, a šest aijelskih Mudrih ne treba ni pominjati, mogao bi da ukopa Masemu na licu mesta. Mudre i dve Aes Sedai željno bi se prihvatile učešća. I više nego željno. Htele su da Masemu vide mrtvog. Ali razbijanje Masemine vojske samo bi dovelo do nastanka stotina manjih družina koje bi se raštrkale preko Altare, pa čak i dalje, opet pljačkajući i ubijajući, samo sad za sebe a ne u ime Ponovorođenog Zmaja. Razbijanje Šaidoa postići će isto to, pomislio je i smesta odagnao tu misao. Da bi zaustavio Masemu, potrebno mu je vreme koje nema. Taj čovek će morati da sačeka dok Faila ne bude na bezbednom. Dok Šaidoi ne budu skrhani u iverje.

„Selanda, šta je treće što si noćas saznala? , grubo upita. Na njegovo iznenađenje, miris brige koji je dopirao od nje pojača se.

„Havijar je video nekoga“, lagano mu odgovori.

„Isprva mi nije kazao.“ Glas joj na tren postade leden.

„Postarala sam se da se to više nikada ne desi! Duboko udahnuvši, na trenutak kao da se borila sama sa sobom, a onda u dahu izusti: „Masuri Sedai posetila je Masemu... proroka. Istina je, moj lorde; veruj mi! Havijar ju je više puta video. Ulazi u njihov logor pod kapuljačom i odlazi isto tako, ali pošlo mu je za rukom da joj dva puta lepo vidi lice. Svaki put prati je neki čovek, a ponekad i još jedna žena. Havijar nije dovoljno dobro osmotrio tog čoveka da bi bio sasvim siguran, ali opis odgovara Rovejru, Masurinom Zaštitniku, a Havijar je siguran da je druga žena Anura Sedai.“

Ona naglo ućuta, a oči joj tamno zablistaše na mesečini dok ga je gledala. Svetlosti, jednako je bila zabrinuta zbog toga kako će on tu vest primiti koliko i zbog toga šta to zapravo znači! Natera sebe da rastvori pesnice. Masema prezire Aes Sedai koliko i Prijatelje Mraka; skoro da ih i smatra Prijateljima Mraka. Zašto je onda primio dve sestre? Zašto su one uopšte išle njemu? Anurino mišljenje o Masemi bilo je skriveno iza tajanstvenosti Aes Sedai i dvosmislenih izjava koje mogu svašta da znače, ali Masuri je otvoreno kazala da tog čoveka treba ubiti kao besno pseto.

„Postaraj se da Havijar i Nerion budno motre na sestre i da pokušaju da prisluškuju neki njihov sastanak s Masemom.“ Da nije možda Havijar pogrešio? Ne, malo je žena u Maseminom logoru i nemoguće je da bi Tairenac neku od tih smrdljivih rospija pogrešno prepoznao kao Masuri. Žene voljne da se pridruže Masemi obično su takve da naspram njih muškarci u njegovim redovima deluju kao Krpari.

„Ali reci im da se pripaze. Bolje da propuste priliku nego da ih uhvate. Nikome nisu od koristi ako vise s nekog drveta.“ Perin je znao da zvuči grubo, pa je pokušao da ublaži glas. Otkad je Faila oteta, to mu je nekako teže.

„Selanda, dobro si postupila.“ Bar nije zvučao kao da reži na nju.

„I ti, a i Havijar i Nerion. Faila bi bila ponosna da zna za to.“

Lice joj se ozari osmehom i ona se ispravi još malo, ako je to uopšte bilo moguće. Ponos, čist i snažan, ponos na postignuće, skoro da nadjača sve ostale mirise koji su dopirali od nje! „Hvala ti, moj lorde. Hvala ti!“ Čovek bi pomislio da joj je uručio neku nagradu. Kad malo bolje razmisli, možda i jeste. Mada, kada još malo bolje razmisli, Faila možda neće biti najsrećnija što se on služi njenim „očima i ušima“, a možda ni što uopšte zna za njih. Nekada bi mu bilo nelagodno i od pomisli da će Faila biti nezadovoljna njime, ali to je bilo pre nego što je saznao za njene uhode. A i za ono o slomljenoj kruni što se Elijasu otelo. Svi kažu da žene čuvaju neke tajne od svojih muževa, ali i za to postoje granice!

Jednom rukom nameštajući plašt preko uzanog ramena, Balver se nakašlja u drugu.

„Lepo rečeno, milostivi. Zaista lepo rečeno. Moja gospo, siguran sam da želite da što je pre moguće prenesete dalje uputstva koja je lord Perin izdao. Ne bi bilo dobro da bude nekih nesporazuma.“

Selanda klimnu ne skidajući pogled s Perina. Otvori usta - a Perin je bio siguran kako je nameravala da kaže nešto o tome da se nada da će on naći vode i hlada. Svetlosti, bar vode imaju u izobilju, makar i bila mahom zaleđena, a u ovo doba godine nikome ne treba hlad, čak ni u podne! Verovatno je to odista nameravala, jer je zastala pre nego što je kazala: „Svetlost te obasjala, moj lorde. Biću tako slobodna da kažem da je Svetlost obasjala gospu Failu kada joj je tebe dala.“

Perin samo odsečno klimnu glavom u znak zahvalnosti. U ustima mu je bio ukus pepela. Svetlost je baš čudno obasjala Failu kad joj je dala muža koji je nije našao ni nakon dve nedelje traganja. Device su kazale da su od nje načinili gai’šaina, da se neće loše ophoditi prema njoj - ali morale su priznati kako su ovi Šaidoi na stotinu načina prekršili svoje običaje. Što se njega tiče, dovoljno je loše ophođenje i to što su je oteli. Ukus gorkog pepela.

„Moj lorde, gospa će biti veoma dobra u tome što radi“, tiho kaza Balver, gledajući Selandu kako se gubi u mraku između taljiga. Njegovo odobravanje bilo je iznenađujuće; svojevremeno je pokušao da odgovori Perina od korišćenja Selande i njenih prijatelja zato što su nepouzdani i plahoviti.

„Ima potrebne nagone. Kairhijenjani ih obično imaju, a u izvesnoj meri i Tairenci - bar plemići, naročito kada...“ Odjednom ućuta i oprezno pogleda Perina. Da je reč o nekome drugom, Perin bi pomislio da je kazao više nego što je zapravo želeo, ali čisto je sumnjao da se Balveru dešava da se izlane. Miris mu je ostao postojan i nimalo se nije usplahirio kao što bi se to desilo nesigurnom čoveku.

„Milostivi, mogu li da iznesem jednu ili dve primedbe u vezi s njenim izveštajem?“

Zvuk kopita koja mrve skoreni sneg najavi da se približava Aram i da vodi Perinovog pastuva i svog sivca. Dva konja pokušavala su da ugrizu jedan drugog, a Aram ih je razdvajao, mada s mukom. Balver uzdahnu.

„Gazda Balvere, ispred Arama možeš da kažeš sve što hoćeš“, reče Perin. Čovečuljak se pokloni u znak da prihvata, ali opet uzdahnu. Svi su u logoru znali da je Balver vešt u uklapanju glasina i primedaba koje je načuo, kao i onoga što ljudi čine, u slike onoga što se zaista dogodilo ili se može dogoditi. A Balver je to smatrao delom svog sekretarskog posla, ali iz nekog razloga voleo je da se pretvara kako ne radi ništa ni nalik tome. Bilo je to bezopasno i Perin je običavao da mu u tome udovoljava.

Prihvativši Korakove uzde od Arama, Perin kaza: „Arame, budi neko vreme iza nas. Moram nasamo da popričam s gazda Balverom.“ Balverov uzdah bio je tako slabašan da ga je Perin jedva čuo.

Aram bez reči pođe za njima dok im je smrznuti sneg prštao pod nogama. Ali miris mu se opet pooštri i uzdrhta, tanak i kiseo. Perin ga ovaj put prepozna, mada nije obraćao pažnju na njega ništa više nego obično. Aram je bio ljubomoran na svakoga ko s njim provodi vreme, sem na Failu. Perin nije znao kako da tome stane u kraj, a i navikao se na Aramovu ljubomoru koliko i na to kako je Balver skakutao pored njega, osvrćući se da vidi je li Aram dovoljno blizu da čuje kada je naposletku odlučio da progovori. Balverov kao brijač oštar i tanak miris sumnjičavosti, neobično suv, pa čak ne ni topao, bio je suprotnost Aramovoj ljubomori. Ne možeš promeniti čoveka koji ne želi da se promeni.

Konjski vezovi i tovarna kola bila su u središtu logora, tako da lopovima bude teško da dođu do njih. Mada je za većinu očiju nebo i dalje bilo crno, vozari i konjušari - koji su spavali blizu konja - već su se probudili i sad su motali svoju ćebad, dok su ostali sklapali skloništa od borovih grana i drugog oniskog drveća posečenog iz šume oko njih, za slučaj da im zatrebaju za još neku noć. Kuvarske vatre lagano su se palile i crni kotlići se pristavljali, mada za jelo nije bilo ničeg sem kaše ili suvog pasulja. Zahvaljujući lovu i zamkama, Imali su i malo mesa u ishrani, jelena i zečeva, fazana, tetreba i sličnoga, ali ne u dovoljnoj meri da ih sve prehrani, a još pre prelaska preko Eldara nisu imali prilike da obnove zalihe. Talas klanjanja i naklona i žamor „Dobro jutro, milostivi“ i „Svetlost te obasjala, milostivi“ sledili su Perina, ali muškarci i žene koji su ga primetili prestali su da pokušavaju da ojačaju svoja skloništa, a nekoliko ih je počelo i da ih rastavlja, kao da su u njegovom koraku videli rešenost. Trebalo je da sada već budu svesni te njegove rešenosti. Otkad je shvatio koliko je zabrljao, nije dve noći proveo na istom mestu. Odgovarao je na pozdrave i ne usporavajući.

Okrenut prema šumi koja ih je okruživala, ostatak logora je činio tanak prsten oko konja i kola. Dvorečani su bili podeljeni u četiri celine, a kopljanici iz Geldana i Majena raspoređeni između njih. Ko god da ih napadne, iz ma kog pravca, suočiće se s dvorečanskim dugim lukovima i uvežbanom konjicom. Nije se Perin bojao iznenadne pojave Šaidoa, već Maseme. Čovek ga je krotko sledio, ali sem tih vesti o pljačkanju, u poslednje dve nedelje nestalo je devet Geldanaca i osam Majenaca, a niko nije verovao da su bacili oružje i pobegli. Pre toga, na dan kada je Faila oteta, dvadeset Majenaca pobijeno je u zasedi - i svi su bili ubeđeni da su to učinili Masemini ljudi. I tako, vladao je nelagodan mir - čudan i trnovit mir - ali i bakrenjak dat u opkladu da će taj mir doveka trajati sasvim sigurno je proćerdan. Masema se pretvara da nije svestan ikakve opasnosti po taj mir, ali njegovi sledbenici nisu marili ni i ovako ni onako, već su se povodili za Masemom, kako god se on pretvarao. Ali Perin je nameravao da se nekako postara da taj mir opstane dok ne I oslobodi Failu. Jedan od načina da to postigne bio je i taj da svoj logor učini je pre tvrdim orahom.

Aijeli su uporno zahtevali da i sami imaju svoj isečak tog čudnog kruga, mada ih je bilo manje od pedesetoro, računajući i gai’šaine koji služe Mudre, pa je zastao da pogleda njihove niske tamne šatore. Jedini drugi šatori podignuti igde u logoru bili su oni u kojima je boravila Berelajn sa svoje dve služavke, na suprotnoj strani logora, nedaleko od ono malo kuća u Britanu. U tim kućama se nije moglo boraviti zbog neizmernog broja buva i vašaka, je koje čak ni prekaljeni vojnici u potrazi za skloništem od hladnoće nisu mogli istrpeti, a ambari su bili klimavi i smrdljivi, toliko trošni da je vetar zavijao kroz njih, a u njima gamad beše gora nego u kućama. Device i Gaul, jedini muškarac među Aijelima koji nije bio gai'šain, otišli su s izviđačima, a aijelski šatori bili su nemi i među njima se ništa nije mrdalo, mada se po mirisu dima koji je dopirao iz nekih rupa za provetravanje, pri vrhu šatora, videlo da gai'šaini pripremaju ili služe doručak Mudrima. Anura je Berelajnina savetnica i obično s njom deli šator, ali Masuri i Seonid sigurno su s Mudrima, a možda čak i pomažu gai'šainima oko doručka. I dalje su pokušavale da sakriju da ih Mudre smatraju učenicama, mada su toga sada već svi u logoru zacelo svesni. Do tog zaključka može doći svako ko je video jednu Aes Sedai kako tegli drva za ogrev, ili vodu, ili ko je čuo kako jednu od njih šibaju. Dve Aes Sedai zavetovale su se Randu - boje mu se ponovo uskomešaše u glavi, buktinja nijansi; ponovo se istopiše pod njegovim stalnim besom - ali Edara i ostale Mudre bile su poslate da paze na njih.

Samo su Aes Sedai znale koliko ih zakletve koje su položile čvrsto vezuju, ili koliko među rečima ima prostora kuda se mogu provući, pa ni jednoj ni drugoj nije bilo dozvoljeno ni da skoče ako neka Mudra ne kaže „žaba“. I Seonid i Masuri su kazale da Masemu treba ubiti kao besno pseto, a Mudre su s time bile saglasne. Ili su bar tako rekle. One nemaju Tri zakletve koje ih primoravaju da govore istinu, mada je zapravo baš ta određena Zakletva obavezivala Aes Sedai više rečima nego duhom. A činilo mu se da se priseća kako mu je jedna Mudra kazala da Masuri misli kako se besnom psu može staviti povodac. Nije im dozvoljeno ni da skoče ako neka Mudra ne kaže „žaba“. Sve je to kao zagonetka skovana od kolutova i delova oštrih rubova. Mora je razrešiti, ali ako samo jednom pogreši, mogao bi se zaseći do kosti.

Krajičkom oka Perin primeti kako ga Balver zamišljeno posmatra. Kao ptica koja gleda nešto nepoznato - ni uplašena, ni gladna, već samo radoznala. Prikupivši Korakove uzde u jednu ruku, pođe napred tako brzo da je čovečuljak morao poskakivati da bi ga sustigao.

Dvorečanski deo logora bio je pored aijelskog, okrenut na severoistok, pa je Perin razmislio da li da pođe malo ka severu, prema bivaku geldanskih kopljanika, ili južno do najbližeg majanskog dela, ali onda je duboko udahnuo i naterao sebe da povede konja pored svojih prijatelja i nekadašnjih suseda. Svi su bih budni; umotani u plaštove, bacali su ostatke sinoćnih skloništa u kuvarske vatre ili sekli hladne ostatke sinoćnje zečetine da bi ih dodali u kašu koja se krčkala u kotlovima. Razgovori zamreše i miris opreza preovlada dok su dizali glave da ga pogledaju. Brusevi prestaše da klize niz čelik, no svi gotovo smesta nastaviše da šapuću. Luk je bio njihovo omiljeno oružje, ali svi su nosili dug bodež ili kraći mač, a poneko i dugi mač. Usput su pokupili i koplja, halebarde i druga oružja čudnih sečiva i šiljaka koja Šaidoi nisu smatrali dovoljno vrednim da posle pljačke ponesu sa sobom. Na koplja su bili naviknuti, a rukama sviknutim na borbe štapovima koje su se održavale o praznicima dugačke držalje halebardi nisu bile preterano drugačije od tih iltapova, kada se čovek jednom navikne na težinu metala na jednom kraju. Na licima im se videlo da su gladni, iznureni i povučeni u sebe.

Neko u pola glasa viknu „Zlatooki!“, ali niko ne prihvati poklič, zbog čega bi pre mesec dana Perinu bilo vrlo drago. Mnogo toga se promenilo otkad je Eaila oteta. Njihova tišina sada je olovna. Mladi Kenli Merin, obraza i dalje bledih od brijanja brade u pokušaju, izbegavao je da pogleda Perina u oči, a Džori Kongar, lakih prstiju kad god bi video nešto dovoljno malo i dragoceno i pijan kad god bi stigao da se napije, prezrivo pljunu dok je Perin prolazio. Ban Kravi zbog toga udari Džorija u rame - i to snažno - ali ni Ban ne diže glavu da pogleda Perina.

Danil Levin ustade, pa bojažljivo cimnu guste brkove koji su ispod njegovog kljuna od nosa delovali potpuno besmisleno.

„Naređenja, lorde Perine?“ Žgoljavko je izgledao kao da mu je kamen pao sa srca kada je Perin samo odmahnuo glavom, pa brzo opet sede i zagleda se u najbliži kotlić kao da jedva čeka da dobije jutarnju kašu. Možda i jeste jedva čekao; u poslednje vreme niko ne jede lepo, a Danil je oduvek bio mršav. Iza Perina Aram izusti neki zvuk gađenja koji je zvučao kao režanje.

Bilo je tu i drugih sem Dvorečana, ali ni oni nisu bili ništa bolji. Oh, Lamgvin Dorn, ogroman čovek s ožiljcima na licu, pozdravio ga je i klimnuo glavom. Lamgvin je izgledao kao izbacivač u nekoj gostionici, ali sada je Perinu telesni sluga, kada mu je telesni sluga potreban, što se ne dešava često, pa možda sada samo ne želi da ga poslodavac uzme na zub. Ali Bazel Gil, nekadašnji zdepasti gostioničar kojeg je Faila primila da im bude šambajan, upetljao se u slaganje svoje ćebadi, držeći proćelavu glavu pognutu, a Lini Eltring, Failina glavna služavka - jedna koščata žena koja je sedu punđu nosila toliko zategnuto da joj je lice delovalo još uže nego što je zapravo bilo - prestala je da meša jelo u kotlu i ispravila se, stiskajući tanke usne, pa podigla dugu drvenu varjaču kao da hoće da otera Perina. Breana Taborvin, tamnih očiju vatrenih na bledom kairhijenskom licu, lupila je Lamgvina po ruci i namrštila se na njega. Ona je Lamgvinova žena, ako već ne supruga, i druga od Failine tri služavke. Ako bude neophodno, oni će slediti Šaidoe dok ne crknu i zagrliti Failu kada je pronađu, ali samo je Lamgvin bio makar malčice naklonjen Perinu. Možda bi ga Džur Grejdi toplije dočekao - Aša’mani su bili otuđeni od svih sem od sebe samih, samim tim što su to što jesu, a ni jedan ni drugi nisu pokazali nikakvu zlovolju prema Perinu - ali premda je bilo veoma bučno od ljudi koji su unaokolo gazili po smrznutom snegu i psovali kada bi se okliznuli, Grejdi je i dalje bio umotan u ćebad i hrkao ispod strehe od borovih grana. Perin je prošao između svojih prijatelja, suseda i slugu osećajući se kao da je potpuno sam. Čovek ne može doveka vikati kako je odan; u nekom trenutku jednostavno će odustati. Srce njegovog života negde je na severoistoku. Kada mu se ona vrati, sve će opet biti kao po starom.

Čitav logor bio je okružen šumom zašiljenih kočeva, deset koraka širokom. Otišao je do ruba onog dela logora u kojem su bih geldanski kopljanici, gde su bile ostavljene putanje za konjanike da izjašu; mada, koliko je prolaz bio uzan, Balver i Aram su morali da hodaju iza njega. Ispred Dvorečana, čovek bi morao da se okreće i uvrće da bi se tu provukao. Rub šume bio je na tek nešto malo više od stotinu koraka daljine, što je za dvorečanske lukove bilo laka meta. Krošnje ogromnih stabala visoko su grabile nebo. Neka od njih Perinu su bila nepoznata, ali bilo je tu borova, kožolista i brestova. Neka od tih stabala bila su tri ih četiri koraka debela u korenu, a hrastovi su bih još veći. Tako veliko drveće ubijalo je sve veće od korova ili niskog žbunja što bi pokušalo da ispod raste, tako ostavljajući širok brisani prostor od stabla do stabla, ali taj prostor bio je ispunjen senama mračnijim od noći. Stara je to šuma, koja može čitave vojske progutati u jednom zalogaju a da nikada ne povrati njihove kosti.

Balver ga je sledio kroz pobijene kočeve, sve do kraja tog polja, pre nego što je zaključio da je malo verovatno da će u bližoj budućnosti moći više od toga da bude nasamo s Perinom.

„Milostivi, jahači koje je Masema odaslao, kaza i prigrli plašt sumnjičavo se osvrćući prema Aramu, koji ga bezizrazno pogleda pravo u oči.

„Znam“, odvrati Perin, „misliš da su upućeni Belim plaštovima.“ Jedva je čekao da krene i da bude što dalje od svojih prijatelja. Spustio je ruku sa uzdama na jabuku sedla, ali nekako mu je uspelo da se suzdrži da ne gurne nogu u uzengije. Korak zabaci glavu, takođe nestrpljiv.

„Jednako je lako moguće da Masema Seanšanima šalje poruke.“

„Kao što kažeš, moj lorde. Zacelo je to izgledna mogućnost. Ali mogu li ponovo da istaknem kako je Masemino gledište na Aes Sedai veoma blisko onome koje Beli plaštovi imaju? U stvari, u dlaku isto. Da može, pobio bi sve do jedne sestre. Seanšansko gledište na njih je... pragmatičnije, ako mi je dozvoljeno da ga tako nazovem. U svakom slučaju, u manjem saglasju s Maseminim.“

„Gazda Balvere, ma koliko da mrziš Bele plaštove, nisu oni koren baš sveg zla. A Masema je i ranije sarađivao sa Seanšanima.“

„Kako kažeš, moj lorde.“ Balverovo lice se nije promenilo, ali bazdeo je na sumnju. Perin nije mogao dokazati da se Masema sastajao sa Seanšanima, a kada bi ikome ispričao kako je zapravo za to saznao, teškoće u kojima se trenutno nalazi samo bi se umnožile. To je Balveru zadavalo muke. On je čovek koji voli dokaze.

„Milostivi, što se Aes Sedai i Mudrih tiče... Aes Sedai uvek veruju kako su pametnije od svih ostalih, s mogućim izuzetkom drugih Aes Sedai. Verujem da su Mudre iste takve.“

Perin frknu, a dah mu se u vazduhu pretvori u bele perjanice.

„Reci mi nešto što ne znam. Na primer, zašto se Masuri sastajala s Masemom i zašto su Mudre to dopustile. Spreman sam da se opkladim da Koraka zamenim za klinac za potkovicu da to nije učinila bez njihove dozvole.“ Anura je nešto drugo, ali moguće da ona dela samostalno. Svakako se čini neverovatnim da dela na Berelajnin zahtev.

Namestivši plašt preko ramena, Balver začkilji preko redova zašiljenih kočeva ka logoru i prema aijelskim šatorima, kao da se nada da će mu pogled proći kroz platno.

„Ima mnogo mogućnosti, milostivi“, preko odgovori.

„Za neke koji polože zakletvu, dozvoljeno je sve što nije zabranjeno, a sve što nije zapovest može se zanemariti. Drugi preduzimaju postupke za koje veruju da će biti od pomoći njihovom gospodaru a da prethodno ne mole za dozvolu. Čini se da Aes Sedai i Mudre prate te dve podele, ali kako stvari sada stoje, mogu samo da nagađam koje su za koju.“

„Mogao bih da pitam. Aes Sedai ne mogu da lažu. Ako budem dovoljno uporan, Masuri mi možda i kaže istinu.“

Balver se namršti kao da ga iznenada preseče oštar bol u trbuhu.

„Možda, moj lorde. Možda. Verovatnije je da će ti reći nešto što zvuči kao istina. Kao što i sam znaš, Aes Sedai su iskusne u tome. U svakom slučaju, milostivi, Masuri će se zapitati otkud ti znaš za to, što bi moglo da je odvede do Havijara i Neriona. Pod tim okolnostima, ko zna kome bi mogla ispričati za njih dvojicu? Neposrednost nije uvek najbolje rešenje. Ponešto se ponekad mora učiniti iza zastora, bezbednosti radi.“

„Kazao sam ti da se u Aes Sedai ne može imati poverenja“, odjednom reče Aram.

„Kazao sam ti to, lorde Perine.“ Ućuta kada Perin diže ruku, ali vonj srdžbe što je od njega dopirao bio je tako jak da je Perin morao izdahnuti kako bi pročistio pluća. Jedan deo njega želeo je da duboko udahne taj miris i da pusti da ga opije.

Perin se pažljivo zagleda u Balvera. Ako Aes Sedai mogu izvrtati istinu toliko da ne znaš šta je dole a šta gore - a to mogu, i to čine - koliko možeš da im veruješ? Poverenje je uvek glavno pitanje. To je naučio na svojoj koži. Ali obuzda bes. Čekić se mora pažljivo koristiti, a on radi u kovačnici u kojoj će ga jedna greška koštati srca u grudima.

„ A da li bi se nešto promenilo kada bi nekoliko Selandinih prijatelja više vremena provodilo među Aijelima? Naposletku, oni žele da budu Aijeli. To bi trebalo da im je dovoljan izgovor. A možda neko od njih može da se sprijatelji s Berelajn i s njenom savetnicom.“

„To bi trebalo da bude moguće, milostivi“, odgovori Balver nakon svega trena oklevanja.

„Otac gospe Medore je visoki lord Tira, što znači da je ona dovoljno visokog roda da priđe Prvoj od Majena, a to joj daje i razloga. Moguće je da su i jedno ili dvoje Kairhijenjana dovoljno visokog roda. Naći ko će živeti među Aijelima biće još lakše.“

Perin klimu. Beskrajno pažljivo s čekićem, koliko god želeo da smrskaš sve što ti je nadohvat ruke.

„Onda uradi to. Ali, gazda Balvere, pokušavao si da me... navedeš... na ovo sve otkad je Selanda otišla. Od sada pa ubuduće, ako imaš neki predlog - iznesi ga. Čak i da ti odbijem devet zaredom, deseti ću svejedno uvek saslušati. Nisam ja pametan čovek, ali voljan sam da saslušam ljude koji jesu, a mislim da si ti pametan. Samo ne pokušavaj da me gurkaš u smeru u kojem želiš da idem. To mi se ne dopada, gazda Balvere.“

Balver klimnu, a onda se ni manje ni više duboko pokloni šaka sklopljenih u pasu. Mirisao je iznenađeno. I zahvalno. Zahvalno? „Kako kažeš, milostivi. Moj prethodni poslodavac nije voleo da predlažem šta da se radi ako me niko ne pita. Uveravam te, neću ponoviti grešku.“ Pogleda Perina, pa kao da donese neku odluku.

„Ako mogu da kažem', kolebljivo poče, „nisam očekivao da ce mi biti tako... prijatno... u tvojoj službi. Ti si onakav kakav i izgledaš, moj lorde, bez otrovnih iglica skrivenih tako da se neoprezni ubodu. Moj prethodni poslodavac bio je poznat po svojoj pameti, ali verujem da si ti podjednako pametan, samo na drugačiji način. Ubeđen sam da bih duboko zažalio ako bih napustio tvoju službu. Svako to može reći da bi sačuvao posao, ali ja to ozbiljno mislim.“

Otrovne iglice? Pre nego što je ušao u Perinovu službu, Balver je bio sekretar neke murandijske plemkinje koja je pala na niske grane, pa više nije mogla priuštiti da ga plaća. Murandija mora da je gadnija nego što je Perin mislio.

„Ne vidim nikakvog razloga da napustiš moju službu. Samo mi reci šta hoćeš da uradim i pusti me da sam odlučim - ne pokušavaj da me navodiš na to. I zaboravi na laskanje.“

„Nikada ja ne laskam, milostivi. Ali vešt sam u tome da se prilagodim gospodarevim potrebama; to je neophodno u mom zanatu.“ Čovečuljak se ponovo pokloni. Nikada se ranije nije ponašao tako ozbiljno i svečano.

„Moj lorde, ako nemaš daljih pitanja, mogu li da odem da potražim gospu Medoru?“ Perin klimnu. Čovečuljak se opet pokloni, udaljavajući se unatraške, a onda požuri prema logoru tako da mu se plašt vijorio za njime dok je krivudao između zašiljenog kolja kao vrabac koji skakuće po snegu. Baš čudan čovek.

„Ne verujem mu“, promrmlja Aram, zureći za Balverom.

„A ne verujem ni Selandi ni onim njenima. Prikloniće se Aes Sedai, pazi šta ti kažem.“

„Nekome moraš da veruješ“, grubo odvrati Perin. Pitanje je - kome? Bacivši se Koraku u sedlo, mamuznu konja. Čekić je beskoristan ako miruje.

Загрузка...