20 U noć

Dobrano pre nego što se zasedanje završilo, iako je sedela na presavijenom plaštu, Egvenina zadnjica je utrnula od tvrde drvene klupe. Nakon beskrajnih rasprava, žarko je želela da su joj i uši utrnule. Šerijam, koja je morala da stoji, počela je da se premešta s noge na nogu kao da priželjkuje stolicu. Ili makar samo da sedne na tepih. Egvena je mogla da ode i tako oslobodi i sebe i Šerijam. Amirlin ništa ne obavezuje da ostane, a njene primedbe se u najboljem slučaju samo učtivo saslušaju - nakon čega Dvorana strmoglavo odjuri u svom pravcu. To nikakve veze nema s ratom, a pošto je zagrizla đem, Dvorana nije imala namere da joj prepusti uzde. Može ona da ode kad god hoće - uz kratak prekid rasprava da bi se obavili potrebni obredi - ali ako to učini, hvata je bojazan, lako je moguće da će joj ujutro čim otvori oči predstaviti potpuno skovan plan, koji Predstavnice već sprovode, a da ona neće imati predstave šta čini sve dok ga ne pročita. To jest, ta ju je bojazan mučila na početku.

Više nije bilo iznenađujuće ko su najveće govornice. Mahla i Saroija, pa Takima, Fejsela i Varilin - sve su bile vidno nestrpljive kada neka druga Predstavnica ima reč. O, prihvatile su one odluku Dvorane, bar prividno. Nije im preostalo ništa drugo da učine sem da podnesu ostavke; koliko god Dvorana bila voljna da stremi saglasnosti, kada se odluka donese, ma kojom saglasnošću, onda se od svih očekuje da je poštuju, ili makar da ne ometaju. U tom grmu leži zec. Šta je tačno ometanje? Naravno, nijedna od tih pet nije govorila protiv Predstavnice iz svog ađaha, ali ostale četiri skakale su na noge čim bi neka Predstavnica opet sela, a ako je Predstavnica Plava - onda svih pet. A koja god da dobije reč, veoma je ubedljivo obrazlagala zašto su predloži prethodne govornice potpuno pogrešni i zašto predstavljaju smernice za put koji vodi u propast. Mada, koliko je Egvena mogla da vidi, nije bilo znakova prave saradnje. Odmeravale su se oprezno i zabrinuto koliko su odmeravale i sve ostale, mrštile se jedna na drugu možda i više nego na ostalo i - očigledno - nijedna od njih nije imala poverenja da će ostale obrazložiti njene stavove kako treba.

U svakom slučaju, malo je toga predloženog bilo i blizu dogovora. Predstavnice se nisu slagale koliko sestara treba poslati u Crnu kulu, koliko iz kog ađaha, kada bi te sestre valjalo poslati, šta moraju da zahtevaju, šta bi trebalo da im bude dopušteno da prihvate, a šta naređeno da potpuno odbiju. Kada je reč o toliko osetljivim stvarima, i najmanja greška bi mogla dovesti do propasti. A povrh svega toga, svi ađasi sem Žutog smatrali su sebe prirodnim izborom za vodstvo tog poslanstva, počevši od Kvemsinih tvrdnji da je cilj postizanje svojevrsnog sporazuma, do Eskaraldinog isticanja da će poznavanje istorije biti od suštinske važnosti za takav poduhvat, kakvog nikada ranije nije bilo. Berana je čak istakla da se takva vrsta dogovora mora postići potpunom racionalnošću; pregovori sa Aša’manima svakako će rasplamsati strasti, a sve sem hladne logike sigurno će na licu mesta izazvati nedaće. Štaviše, počela je da zastupa taj stav poprilično usijano. Romanda jeste htela da družinu predvodi neka Žuta, ali budući da se nije činilo da će postojati neka velika potreba za Lečenjem, njeni stavovi su se sveli na uporne tvrdnje da će svaka druga biti zaneta posebnim ciljevima svog ađaha i zaboraviti svrhu onoga što rade.

Predstavnice iz istog ađaha podržavale su jedna drugu tek toliko da ne ispadne da se jedna drugoj otvoreno protive, a nijedan ađah nije bio voljan da se s nekim drugim saglasi ni o čemu, sem o činjenici da su sve pristale da pošalju izaslanstvo u Crnu kulu. Pod sumnjom je ostalo čak i to da li bi to trebalo zvati izaslanstvom, a to su u sumnju dovodile i neke koje su u početku bile naklonjene toj zamisli. Čak je i Morija bila zatečena tim predlogom.

Nije samo Egveni neprestano iznošenje stavova i protivstavova bilo naporno. Stanovišta su bivala cepkana na sitna crevca toliko da od njih ne bi ništa ostalo pa se moralo počinjati iznova. Sestre iza klupa su odlazile, a na njihovo mesto dolazile druge, pa nakon nekoliko sati odlazile. Dok je Šerijam izgovorila obredno „otiđite u Svetlosti“, već je pala noć, a sem Egvene i Predstavnica ostalo je svega nekoliko desetina sestara, pri čemu su neke oci njih tako klonule kao da su prebačene preko konopaca za sušenje rublja. A nije odlučeno ništa sem da je neophodno dalje razgovarati pre nego što se išta odluči.

Napolju je bledi polumesec visio okačen o crno somotsko nebo poprskano blistavim zvezdanim prahom, a vazduh je bio gorko studen. Dah joj se u tami ledio u bledu sumaglicu dok je Egvena izlazila iz Dvorane smešeći se i slušajući Predstavnice raštrkane iza nje kako se i dalje raspravljaju. Romanda i Lelejna hodale su zajedno, ali visok i jasan glas Žute opasno se približio vikanju, a Plava nije bila daleko od toga. Njih dve se obično raspravljaju kada ili sticaj okolnosti natera da se nađu u istom društvu, ali ovo je prvi put da ili Egvena vidi kako su namerno zajedno a da to ne moraju da budu. Šerijam joj preko volje ponudi da joj donese izveštaje o popravci kola i stanju hrane za stoku koje je tog jutra tražila, ali iznurena žena nije ni pokušala da sakrije olakšanje kada ju je Egvena poslala na spavanje. Uz užurbani naklon, odjurila je u noć držeći plašt čvrsto skupljen oko sebe. Većina šatora bila je u mraku, nalik na senke obasjane mesečinom. Malo je sestara ostajalo budno dugo nakon sutona. Ulja za svetiljke i sveća nikada nema mnogo.

Egveni je to odlaganje trenutno savršeno odgovaralo, ali to nije bio jedini razlog zbog kojeg se smešila. Negde u svem tom raspravljanju, glavobolja joj je potpuno minula. Noćas neće imati nikakvih poteškoća da zaspi. Halima joj uvek pomogne u tome, ali nakon Haliminih masaža uvek loše sanja. Pa, malo je njenih snova vedro i veselo, ali ti su tmurniji i mračniji od ostalih i - za divno čudo - nikada ništa u vezi s njima nije mogla da upamti, sem da jesu tmurni, mračni i nelagodni. Nesumnjivo da je to zbog ostataka bola do kojih Halimini prsti nisu mogli da stignu, ali samo po sebi to je bilo uznemirujuće. Naučila je da upamti sve svoje snove. Mora da upamti sve svoje snove. Svejedno, pošto je noćas ne muči glavobolja, ne bi trebalo da joj to zadaje muke, a sanjanje je najmanje od svega što je čeka da se uradi.

Baš kao Dvorana i njena radna soba, njen šator je bio podignut na maloj čistini i okružen sopstvenim drvenim pločnikom, a najbliži šatori bili su na dvanaest hvatova daleko, kako bi Amirlin makar malo mogla da uživa u samoći. Ako ništa drugo, tako je taj prazan prostor objašnjen. To je možda sada čak i istina. Egvena al’Ver sada svakako nije nebitna. Šator joj nije bio veliki, nešto malo kraći od četiri koraka, a unutra nakrcan sa četiri mesingom okovana kovčega odeće naslagana uz jedan zid, dva ležaja i sićušnim okruglim stolom, bronzanim gorionikom, umivaonikom, podnim ogledalom i s jednom od ono malo pravih stolica u logoru. Iako jednostavan komad nameštaja i tek malčice, jednostavno izrezbaren, stolica je zauzimala previše prostora - ali udobna je i mnogo joj znači kada joj dođe da sedne skupljenih nogu i čita. To jest, kada ima vremena da čita iz zadovoljstva. Drugi ležaj je bio Halimin i Egvena se iznenadila kada je videla da je ta žena već ne čeka. Ali šator ipak nije bio prazan.

„Majko, nisi doručkovala ništa sem hleba“, blago je prekori Čeza kada Egvena pognu glavu i uđe u šator. U jednostavnoj sivoj haljini i veoma blizu toga da bude debela, Egvenina služavka je sedela na jedinom tronošcu u šatoru i na svetlosti uljane svetiljke krpila čarape. Lepa je to žena, pomalo prosede kose, a ponekad je izgledalo kao da je Čeza oduvek u njenoj službi, a ne samo od Salidara. Svakako je sebi davala slobode starih slugu, uključujući i pravo da kori. „Kako sam čula, ništa nisi ni ručala“, nastavi da grdi, dižući snežnobelu čarapu da bi se zagledala u petu koju krpi, „a večera ti se ohladila na stolu pre najmanje sat vremena. Mene niko ništa ne pita, ali da me pita, kazala bih da te svoje glavobolje trpiš zato što ništa ne jedeš. Previše si žgoljava.“

To reče, pa naposletku spusti čarapu u svoju kotaricu za šivenje i ustade da prihvati Egvenin plašt. I da uzvikne kako je Egvena hladna kao led. Što se nje tiče, to je još jedan uzrok glavobolja. Aes Sedai ne obraćaju pažnju na studen ili vrelinu, ali telo zna kako se zaista oseća. Najbolje je lepo se utopliti. I nositi crvene potkošulje. Svi znaju da je crvena najtoplija. A i hrana pomaže. Prazan stomak uvek dovodi do cvokotanja. Pa ona nikada ne cvokoće, zar ne?

„Hvala ti, majko“, vedro joj odvrati Egvena, što ovu natera da tiho frkne od smeha. I da je zabezeknuto pogleda. Uprkos svim slobodama koje sebi daje, Čeza se toliko držala pravila ophođenja da je naspram nje Aledrina delovala popustljivo. Bar u duhu, ako ne toliko često u slovu tih pravila. „Zahvaljujući onom tvom čaju, večeras me ne boli glava." Možda i jeste bila reč o čaju. Ma koliko kao lek bio ogavan, nije bio gori od zasedanja Dvorane koje je trajalo duže od pola dana. „A nisam baš mnogo gladna. Biće mi dovoljna jedna rolnica."

Naravno, nije to baš toliko jednostavno. Odnos između gospodarice i sluškinje nikad nije jednostavan. Živite jedna drugoj u džepu, a ona te viđa u najgorem izdanju i zna sve tvoje hirove i mane. Od služavke se ništa ne može sakriti. Čeza je mrmljala i gunđala sebi u bradu sve vreme dok je pomagala Egveni da se skine, tako da je na kraju, umotana u kućnu haljinu - od crvene svile, s murandijskom čipkom belom kao morska pena i izvezenom letnjim cvećem, poklon od Anaije - Egvena pustila da ona skine lanenu krpu s poslužavnika na okruglom stočiću.

Sočivo se spihtijalo u zdeli, ali malo usmeravanja je to sredilo, tako da je Egvena već s prvom kašikom shvatila da je ipak gladna. Olizala je činiju, a pojela je i komad belog sira prošaranog plavim žilama, pomalo smežurane masline i dve hrskave smeđe rolnice, mada je iz obe morala da vadi žiške. Budući da nije htela da prebrzo zaspi, popila je samo jedan pehar začinjenog vina, koji je takođe morala da podgreje, pa je bilo malo gorko, ali Čeza joj se blistavo smešila s takvim odobravanjem kao da je počistila sve s poslužavnika. Međutim, kada je pogledala posude - prazne izuzev koštica maslinki i nekoliko mrvica, shvatila je da je to i učinila.

Kada je Egvena legla na svoj uzani ležaj, pa dva mekana vunena ćebeta i jorgan pun guščjeg paperja navukla do brade, Čeza je uzela poslužavnik, ali je zastala na ulazu u šator. „Majko, hoćeš li da se vratim? Ako te zaboli glava... Pa, ona žena je našla društvo, inače bi već bila ovde.“ U rečima ona tena bilo je otvorenog prezira. „Mogla bih da ti skuvam još čaja. Nabavila sam ga od jednog torbara, koji mi je kazao da je izvanredan lek za glavobolje. Ali i za bolne zglobove i bolove u trbuhu."

„Čezo, misliš li zaista da je ona laka žena?“, promrmlja Egvena. Već utopljena ispod pokrivača, obuzimala ju je pospanost. Htela je da zaspi, ali ne još. Glavobolja i bolovi u zglobovima i u trbuhu? Ninaeva bi se na to do suza nasmejala. Možda su joj ipak glavobolju raspršile sve one blebetave Predstavnice. „Pretpostavljam da Halima zaista očijuka, ali mislim da nikada nije otišla dalje od toga.“

Čeza na trenutak zaćuta, pa napući usne. „Od nje mi je... nelagodno, majko“, naposletku odgovori. „Jednostavno nešto nije kako treba u vezi s tom Halimom. Osećam to svaki put kada sam u njenoj blizini. Osećam se kao da mi se neko prikrada ili kao da sam upravo shvatila da me muškarac posmatra dok se kupam ili...“ Ona se nasmeja, ali nije zvučalo kao da joj je prijatno. „Ne umem da objasnim. Samo, nešto nije kako treba.“

Egvena uzdahnu i ušuška se pod pokrivače. „Laku noć, Čezo“, reče i usmeravajući na tren, ugasi svetiljku tako da šator uroni u mrkli mrak. „Noćas spavaj u svom krevetu." Halima će se možda naljutiti ako dođe i zatekne neku drugu u svom ležaju. Je li ta žena zaista nekom čoveku polomila ruku? Taj mora da ju je nekako izazvao.

Noćas želi da sanja, i to spokojne snove - bar snove kojih će moći da se seti; malo je njenih snova koji bi se mogli opisati kao spokojni - ali najpre mora da uđe u jednu drugu vrstu sna, a već je prošlo to vreme kad je morala zaista da spava da bi to učinila. Niti je njoj potreban jedan od onih ter’angreala koje Dvorana onako pomno čuva. Dovoljno joj je bilo da reši pa sklizne u lagani zanos, naročito tako umorna i...

... bestelesno je lebdela u beskrajnom crnilu, okružena beskrajnim morem svetlaca, neizmernim kovitlacem sićušnih zrnaca koja su blistala oštrije nego zvezde u najvedrijoj noći, brojnija od zvezda. To su snovi svih ljudi na svetu, svih ljudi u svim svetovima koji postoje, ili koji postojati mogu, svetova tako čudnih da su njoj nepojmljivi, svi vidljivi tu - u tom sićušnom procepu između Tel’aran’rioda i jave, beskonačnog prostora između stvarnosti i snova. Neke od tih snova smesta je prepoznala. Svi izgledaju isto, ali umela je da ih prepozna sa sigurnošću kao da je reč o licima njenih sestara. Neke snove je izbegavala. Randovi snovi su uvek zaštićeni, a bojala se da će on znati ako pokuša da proviri u njih. Štit će joj svejedno onemogućiti da išta vidi. Baš šteta što ne može na osnovu snova odrediti gde je neko; dva zrnca svetlosti mogu tu biti jedno uz drugo, a da sanjači budu hiljadu milja udaljeni. Počeše da je privlače Gavinovi snovi, a ona pobeže. Njegovi snovi imaju svojih opasnosti, a među njima je i to što je deo nje veoma želeo da u njih utone. Zastala je na Ninaevine snove, i to zbog želje da toj glupači utera strah od Svetlosti u kosti, ali Ninaevi je sve do sada polazilo za rukom da ne obraća pažnju na nju, a Egvena nije imala namere da spadne na to da je protiv njene volje uvuče u Tel’aran’riod. Takvo šta Izgubljeni rade. Ali bila je u iskušenju.

Krećući se bez kretanja, tražila je jednog određenog sanjača. Jednu od dve, u najmanju ruku; bilo koja bi joj odgovarala. Svetla kao da su se vrtložila oko nje i prolazila tako brzo da su se stapala u munje dok je ona nepomično lebdela u tom zvezdanom moru. Nadala se da je bar jedna od onih koje traži zaspala. Svetlost zna da je dovoljno kasno. Tek slabašno svesna svog tela u svetu jave, osetila je kako zeva i savija noge ispod pokrivača.

A onda je ugledala zrno svetlosti koje je tražila i ono je počelo da se uvećava pred njom dok je prema njemu hrlila, od zvezde na nebu preko punog meseca do blistavog zida od kojeg ništa drugo nije mogla da vidi, koji je dobovao kao da je živo stvorenje koje diše. Naravno, nije ga dodirnula; to bi dovelo do svakakvih zamršenosti, čak i s tim snevačem. Sem toga, za nju bi bila sramota da slučajno sklizne u nečiji san. Posegnuvši voljom preko kao vlat kose tankog prostora koji ju je delio od sna, progovorila je pažljivo, da ne bi viknula. Nije imala telo, nije imala usta, ali je govorila.

ELEJNA, EGVENA JE. NAĐI SE SA MNOM NA UOBIČAJENOM MESTU.

Mislila je da niko ne može da je prisluškuje a da ona to ne zna, ali nema svrhe izlagati se nepotrebnim opasnostima.

Zrno nestade. Elejna se probudila. Ali setiće se i znaće da taj glas nije bio samo deo sna.

Egvena se pomeri... postrance. Ili je možda to više bilo nalik na završavanje koraka s kojim je na pola puta zastala. Osećala se kao da je reč i o jednom i o drugom. Pokrenula se i...

... Stajala je u jednoj sobici, praznoj izuzev jednog drvenog stola u lošem stanju i tri stolice pravih naslona. Kroz dva prozora videlo se da je napolju noć, ali opet je bilo nekakve svetlosti, različite od mesečine, blistanja svetiljki ili sunčevog svetla. Kao da niotkuda nije dolazila; samo je postojala. Ali bilo je više nego dovoljno svetlosti da se ta tužna i bedna sobica jasno vidi. Prašnjave drvene ploče po zidovima bile su pune buba, a kroz slomljena prozorska stakla sneg je popadao po grančicama i usahlom lišću koje je naneo vetar. To jest, ponekad je bilo snega na podu i ponekad je bilo grančica i lišća. Sto i stolice ostajale su na svom mestu, ali kad god bi skrenula pogled, sneg bi možda nestao, a grančice i smeđe lišće našli bi se na nekim drugim mestima, kao da ih vetar nosi. Dešavalo se i da se premeste dok ih ona posmatra, u jednom trenutku jednostavno su ovde a u sledečem tamo. To joj više nije bilo čudno ništa više nego osećaj da je neko nevidljiv posmatra. Ni jedno ni drugo nije zaista stvarno, već su stvari u Tel’aran’riodu jednostavno takve. Odraz stvarnosti i san, pa sve to izmešano.

Čitav Svet snova kao da je bio prazan - odisao je time - ali ta soba zračila je prazninom kakva se oseća samo na mestima koja su zaista napuštena u budnom svetu. Pre ne tako mnogo meseci, ta sobica bila je Amirlinina radna soba, gostionica u kojoj se nalazila zvala se Mala Kula, a selo Salidar, spašeno od šume koja ga je zaposedala, bilo je puno sveta i srce otpora Elaidi. Da sada izađe napolje, videla bi mladice kako se probijaju kroz sneg posred tih ulica onako mukotrpno raščišćenih. Sestre i dalje Putuju u Salidar kako bi obilazile golubarnike, ljubomorno i bojažljivo pazeći da neki golub kojeg njihove „oči i uši“ pošalju ne padne u tuđe ruke - ali samo u budnom svetu. Odlazak do golubarnika ovde bio bi beskoristan koliko i priželjkivanje da te golubovi nekim čudom sami nađu. Pitome životinje izgleda nemaju odraze u Svetu snova i ništa što se tu učini ne može da dodirne budni svet. Sestre koje imaju pristup snevačkim ter’angrealima imaju pametnijeg posla nego da obilaze napušteno selo u Altari, a svakako niko drugi nema razloga da tu dolazi u snu. Ovo je jedno od retkih mesta na svetu za koje je Egvena sigurna da je tu niko neće iznenaditi. Za previše drugih ispostavilo se da su puna prisluškivača. Ili teške tuge. Mrzi u šta su se pretvorile Dve Reke otkad je otišla.

Čekajući da se Elejna pojavi, pokušavala je da suzbije nestrpljenje. Elejna nije šetač kroz snove; moraće da upotrebi ter’angreal. A nema sumnje da će hteti da kaže Avijendi kuda ide. Svejedno, dok je vreme prolazilo, Egvena poče razdraženo da korača napred-nazad po grubo tesanim podnim daskama. Vreme tu drugačije teče. Sat u Tel’aran’riodu može u budnom svetu proći za nekoliko minuta, ili suprotno. Elejna se možda kreće brzinom vetra. Egvena pogleda svoju odeću, sivu jahaću haljinu sa zamršenim zelenim vezom po stezniku i širokim prugama po razdeljenoj suknji - zar je to razmišljala o Zelenom ađahu - a uz sve to jednostavna srebrna mrežica da joj drži kosu. Naravno, Amirlinina duga uzana ešarpa visila joj je oko vrata. Postigla je da ešarpa nestane, a onda - nakon jednog trenutka - pustila je da se vrati. Reč je bila o puštanju da se vrati, a ne o svesnom razmišljanju o tome. Ta ešarpa je sada deo njenog viđenja sebe, a Elejni sada mora da se obrati kao Amirlin.

Međutim, žena koja se napokon pojavila u sobi, samo se u treptaju oka stvorivši tu, nije bila Elejna već Avijenda, za divno čudo odevena u plavu svilenu haljinu izvezenu svilenim koncem, s bledom čipkom na rukavima i okovratniku. Debela narukvica izrezbarena od belokosti koju je nosila odudarala je od te haljine koliko i snevački ter’angreal što joj je visio o vratu s kožne vrpce - čudno uvrnuti kameni prsten poprskan bojama.

„Gde je Elejna?“, upita Egvena puna bojazni. „Je li dobro?“

Aijelka se iznenađeno pogleda i odjednom se nađe u tamnoj širokoj suknji i beloj bluzi, s tamnim šalom prebačenim preko ramena i tamnom presavijenom maramom povezanom oko čela kako bi joj držala riđastu kosu što joj je sada padala sve do pojasa - duža nego što je u stvarnosti, pretpostavljala je Egvena. U Svetu snova sve je promenljivo. Srebrna ogrlica pojavi joj se oko vrata, zamršeni nizovi kitnjastih diskova koje su Kandorci zvali pahulje - poklon koji joj je zapravo Egvena dala naizgled tako davno. „Nije mogla da natera ovo da radi“, reče Avijenda, a kako je dodirnula izvrnuti prsten koji je i dalje visio sa svoje kožne vrpce, sada preko ogrlice, narukvica od belokosti skliznu joj niz podlakticu. „Tokovi su joj stalno izvrdavali. To je zbog dece koju nosi.“ Odjednom se isceri. Smaragdne oči kao da joj zablistaše. „Ponekad baš divno prasne. Sada je bacila prsten na pod i počela da skače po njemu.“

Egvena šmrknu. Deca? Znači, više od jednog. Za divno čudo, Avijenda je tek tako prihvatila to da je Elejna bremenita, mada je Egvena ubeđena da i ona voli Randa. Aijelski običaji su u najmanju ruku čudni. Ali Egveni nikada ne bi bilo ni na kraj pameti da to važi i za Elejnu! I za Randa! Niko joj nije otvoreno kazao da je on otac, a ona tako nešto baš i ne može da pita, ali ume da broji i izuzetno sumnja da bi Elejna spavala s nekim drugim. Tada odjednom shvati da je odevena u debelu, tamnu, vunenu haljinu i šal znatno deblji od Avijendinog. Dobra i čestita odeća iz Dve Reke, kakvu bi žena ponela na zasedanje Ženskog kruga. Recimo, kada neka glupača dopusti da joj se napravi dete, a ne pokazuje nikakvu nameru da se uda. Ona udahnu duboko kako bi se opustila i istog trena se njena jahaća haljina sa zelenim vezom vrati na nju. Ostatak sveta nije isti kao Dve Reke. Svetlosti, dovoljno je uznapredovala da to shvati. To može da joj se ne sviđa, ali s time mora da živi.

„Samo da su ona i... deca... dobro." Svetlosti, koliko će ih biti? Više od jednog bi moglo da dovede do poteškoća. Ne; neće ništa pitati. Elejna začelo ima na raspolaganju najbolju babicu u Kaemlinu. Najbolje bi bilo da brzo promeni temu. „Je li vam se Rand javljao? Ili Ninaeva? Imam da popričam s njom o nečemu, kako je onako odjurila s njim.“

„Ni jedno ni drugo nisu nam se javljali“, odgovori Avijenda, nameštajući šal pažljivo kao svaka Aes Sedai koja izbegava da svoju Amirlin pogleda u oči. Da li joj se to i u glasu nazire da pazi šta priča?

Egvena coknu, ljuta na sebe. Zaista je počela da svuda vidi nekakve zavere i da u sve sumnja. Rand se sakrio i to je to. Ninaeva je Aes Sedai i slobodna je da radi šta hoće. Čak i kada Amirlin nešto zapovedi, Aes Sedai često nađu načina da svejedno urade ono što žele. Ali Amirlin će svejedno žestoko nagaziti Ninaevu al’Meru kada je se dočepa. A što se Randa tiče... „Bojim se da vam sleduju nevolje“, reče.

Na stolu se, na srebrnom poslužavniku, pojavi lep srebrni čajnik s dve nežne šoljice od zelenog porcelana. Pramen pare dizao se iz piska. Mogla je postići da se čaj pojavi već u šoljicama, ali nekako joj izgleda da je sipanje sastavni deo da se nekome ponudi čaj, čak i kada je reč o neopipljivom čaju stvarnom koliko i san. Čovek bi mogao umreti od žeđi pokušavajući da pije ono što nađe u Tel’aran’riodu, a kamoli ono što sam načini, ali taj je čaj bio ukusan kao da je lišće od kojeg je skuvan došlo iz novootvorenog burenceta a ona stavila savršenu količinu meda. Sede na jednu stolicu, pa srknu svoj čaj i poče da objašnjava šta se dogodilo u Dvorani i zašto.

Nakon prvih njenih reči, Avijenda uze šoljicu, ali nije pila već je samo netremice gledala Egvenu. Njena tamna suknja i bleda bluza pretvoriše se u kadinsor, kaput i čakšire sivih i smeđih boja koje se stapaju sa senkama. Duga kosa joj se odjednom skratila i sakrila ju je šoufa, crni veo koji joj je padao niz grudi. Za nevericu je bilo to što joj je na ruci i dalje bila narukvica od belokosti, premda Device koplja ne nose nakit.

„I to sve zbog onog svetionika koji smo osetile“, promrmlja, napola sebi u bradu, kada je Egvena završila. „Zato što misle da Senodušni imaju oružje." Čudan način da se to kaže.

„A o čemu bi drugom mogla biti reč?“, radoznalo upita Egvena. „Da nije neka od Mudrih nešto kazala?" Mnogo je vremena prošlo otkad je poslednji put bila ubeđena da Aes Sedai vladaju svim mogućim znanjem, a Mudre ponekad otkrivaju nešto što bi i najsamouvereniju sestru zapanjilo.

Avijenda se namršti; odeća joj se ponovo pretvori u suknju, bluzu i šal, a trenutak kasnije u plavu svilu i čipku, ovoga puta i s kandorskom ogrlicom i s narukvicom od belokosti. Naravno, prsten je i dalje visio s vrpce. Oko ramena joj se pojavi šal. U sobi je vladala zimska studen, a nije se činilo da je taj providni sloj bledoplave čipke može zagrejati. „Mudre su nesigurne kao tvoje Aes Sedai. Ali mislim da nisu baš toliko uplašene. Život je san, a vremenom se svi bude. Plešemo kopljima s Kidačem lišća“, Egveni je taj naziv za Mračnog oduvek delovao čudno, budući da potiče iz Pustare u kojoj nema drveća, „ali niko ne ulazi u ples sa sigurnošću da će preživeti ili pobediti. Mislim da Mudre ne bi bile spremne ni na kakvo savezništvo sa Aša’manima. Je li to pametno?“, oprezno upita. „Na osnovu onoga što si kazala, nisam sigurna da li ti to želiš."

„Ne vidim nikakav drugi izbor“, nevoljno odgovori Egvena. „Ta rupa je tri milje u prečniku. Koliko vidim, to je jedina nada koju imamo."

Avijenda se zagleda u svoj čaj. „ A šta ako Senodušni nemaju takvo oružje?"

Egvena odjednom shvati šta Avijenda to radi. Ona uči da postane Mudra, bez obzira na to kakvu odeću nosi - i postaje Mudra. Verovatno je to razlog i za šal. Egvena jednim svojim delom htede da se nasmeši. Njena prijateljica se menja od često plahovite Device koplja, koju je svojevremeno upoznala, u nešto drugo. Jedan drugi deo njene ličnosti prisetio se da Mudre nemaju baš uvek iste ciljeve kao Aes Sedai. Ono što je sestrama neizmerno dragoceno Mudrima je često beznačajno. Rastužilo ju je to što mora da na Avijendu gleda kao na Mudru umesto samo kao na prijateljicu - na Mudru koja će gledati šta je dobro za Aijele a ne šta je dobro za Belu kulu. Svejedno, to je dobro pitanje.

„Avijenda, pre ili posle moraćemo da vidimo šta ćemo s Crnom kulom, a Morija je u pravu - Aša’mana već ima previše da bismo razmišljale o tome da ih sve smirimo, a i to pod uslovom da uopšte smemo da razmišljamo o tome da ih smirimo pre Poslednje bitke. Možda će mi neki san pokazati nekakvo drugo rešenje, ali to se za sada nije desilo." Za sada joj nijedan san nije pokazao ništa korisno. Pa, ne stvarno. „Ovo nam makar pokazuje kako da počnemo da izlazimo na kraj s njima. U svakom slučaju, to će se dogoditi. To jest, ako Predstavnice mogu da se saglase o čemu god sem o činjenici kako moraju pokušati da postignu sporazum. Znači, moramo živeti s tim. Posmatrano dugoročno, možda je tako i najbolje."

Avijenda se nasmeši gledajući u šoljicu. Ali ne kao da joj je nešto smešno; iz nekog razloga, osećala je olakšanje. Ali glas joj je bio ozbiljan. „Vi Aes Sedai uvek mislite da su muškarci budale. Počesto nisu. Ako ništa drugo, češće nego što vi to mislite. Pazite se sa ovim Aša’manima. Mazrim Taim je daleko od budale, a mislim da je veoma opasan čovek."

„Dvorana je toga svesna“, suvo odvrati Egvena. Svakako je svesna toga da je opasan. Ono drugo možda bi bilo pametno istaći. „Ne znam ni zašto pričamo o ovome, kad na to ne mogu da utičem. Važna je činjenica da će sestre vremenom doći do zaključka kako Crna kula više ne predstavlja razlog zbog kojeg bi one trebalo da izbegavaju Kaemlin, kad ćemo već da pregovaramo s njima. Možda sledeče nedelje, ali možda i već sutra, sestre će navraćati samo da vide šta Elejna radi i kako se odvija opsada. Moramo odlučiti kako da sakrijemo ono što sakriti želimo. Imam nekoliko predloga, a nadam se da ih ti imaš još više.“

Mogućnost da nepoznate Aes Sedai dolaze u Kraljevsku palatu uznemirila je Avijendu toliko da je, dok su pričale, plava svila sevnula u kadin’sor, pa u vunenu suknju i bluzu od algode i opet nazad, mada ona to izgleda nije primećivala. Lice joj je bilo tako bezizrazno da bi se svaka sestra njime ponosila. Ona svakako nema šta da se brine u vezi s time hoće li neke Aes Sedai koje dolaze u posetu otkriti Srodnice, zatočene sul'dam i damane, ili pogodbu s Morskim narodom, ali verovatno je bila zabrinuta zbog mogućih posledica po Elejnu.

Od pomena Morskog naroda ne samo da se pojavio kadinsor, već i mali štit od bivolje kože koji je pored njene stolice ležao skupa s tri kratka aijelska koplja. Egvena se nosila mišlju da pita ima li nekih posebnih muka s vetrotragačicama - to jest, sem uobičajenih - ali zadržala je jezik za zubima. Ako Avijenda to nije spomenula, onda je reč o nečemu što ona i Elejna žele same da reše. Začelo bi nešto kazala da Egvena za to treba da zna. Mada, je li tako?

Egvena uzdahnu i spusti šoljicu na sto, gde ova smesta nestade, pa protrlja oči. Sumnjičavost je zaista pustila koren u njoj. A malo je verovatno da će bez nje dugo preživeti. Samo se nada da neće uvek morati da dela na osnovu svojih sumnji, ne s prijateljima.

„Umorna si“, primeti Avijenda, opet u beloj bluzi, tamnoj suknji i sa šalom, zabrinuta Mudra prodornih zelenih očiju. „Ne spavaš kako treba?“

„Dobro spavam“, šlaga Egvena, uspevši da se nasmeši. Avijenda i Elejna imaju svojih briga, pa ne moraju znati još i za njene glavobolje. „Ne mogu ničeg više da se setim“, dodade ustajući. „A ti? Onda smo završile“, nastavi kada ova odmahnu glavom. „Reci Elejni da pazi na sebe. I ti pazi na nju. I na njenu dečicu.“

„Hoću“, odgovori Avijenda, sada odevena u plavu svilu. „Ali i ti moraš paziti na sebe. Mislim da se previše iscrpljuješ. Spavaj dobro i probudi se“, nežno kaza aijelski pozdrav za laku noć, pa nestade.

Egvena se namršti na mesto odakle je njena prijateljica nestala. Ne iscrpljuje se ona previše, već samo koliko mora. Skliznu nazad u svoje telo i otkri da ono čvrsto spava.

To nije značilo da i ona spava, bar ne u potpunosti. Njeno telo je usnulo, i diše lagano i duboko, ali ona je dopustila sebi da potone tek toliko da snovi dođu. Mogla je samo sačekati da se probudi i tada se prisetiti snova, pa ih zapisati u knjižicu s kožnim koricama koju čuva na dnu svoje škrinje sa odećom, ušuškanu ispod tankih lanenih spavaćica koje neće vaditi sve do kasnog proleća. Ali posmatranje snova kako dolaze štedi vreme. A i mislila je da bi joj to pomoglo da odgonetne šta znače. Ako ništa drugo, šta znače oni koji su nešto više od običnih noćnih maštarija.

Tih je bilo poprilično, često sa Gavinom u glavnoj ulozi - prelepim visokim čovekom koji je uzima u naručje, pa plešu i on vodiljubav s njom. Nekada bi pobegla od pomisli na vođenje ljubavi s njim čak i u svojim snovima. Na javi je od tih misli crvenela. Sada joj to deluje tako glupavo i detinjasto. Jednoga dana, nekako će ga vezati kao svog Zaštitnika i udaće se za njega, pa će voditi ljubav s njim sve dok ne počne da je preklinje za milost. Zakikotala se na to čak i u snu. Ali drugi snovi nisu bili tako prijatni. Gacajući kroz sneg dubok do pojasa, sa svih strana okružena debelim stablima, znala je da mora stići do ruba šume. Ali čak i kada bi ugledala kraj drveću, šuma bi se za treptaj oka povukla u daljinu, ostavljajući nju da se bori sa snežnim nanosima. Ili je gurala veliki žrvanj uz strmo brdo, ali svaki put kada bi stigla do vrha, on bi joj iskliznuo iz šaka i pao, a ona bi gledala kako se ta kamenčuga kotrlja sve do podnožja brda, tako da ona mora da se vrati i počne iznova, samo što bi svaki naredni put brdo bivalo sve više. Dovoljno se razume u snove da zna odakle ti dolaze, sve i ako nemaju nikakvo posebno značenje. To jest, nikakvo sem činjenice da je umorna i da je čeka naizgled beskrajan posao. Ali tome nema pomoći. Osetila je kako joj se telo trza od napornih snova i pokušala da umiri i opusti mišiće. Takav polusan tek je nešto bolji od nespavanja, a zapravo i gori ako čitavu noć provede bacakajući se po ležaju. Njen trud je urodio plodom, malčice. Bar se trzala samo u snu u kom je primorana da niz blatnjavi drum vuče taljige nakrcane sa Aes Sedai.

Bilo je i drugih snova, između i u međuvremenu.

Met je stajao na seoskoj livadi i igrao čunjeve. Rogozinom pokrivene kuće bile su maglovite, kao što to biva u snovima - ponekad su krovovi bili pokriveni šindrom; katkad su kuće bile od kamena, a katkad od drveta - ali on se jasno video: u lepom zelenom kaputu i sa onim crnim šeširom širokog oboda, baš kao onog dana kada je ujahao u Salidar. Nijednog drugog ljudskog bića nije bilo na vidiku. Trljajući kuglu obema rukama, kratko se zatrča i nehajno je zakotrlja preko niske trave. Svih devet čunjeva pade, raštrkano kao da ih je neko oborio udarcima nogu. Met se okrenu i uze drugu kuglu, a čunjevi se uspraviše. Ne, bili su to neki novi čunjevi. Stari su i dalje ležali gde su pali. On opet zakotrlja kuglu, nekako lenjo - a Egveni dođe da vrisne. Čunjevi nisu više bili izrezbareno drvo. Bili su to ljudi koji su samo stajali i čekali dok se kugla kotrljala prema njima. Nijedan se nije ni mrdnuo sve dok ih kugla nije razbacala na sve strane. Met se okrenu da uzme drugu, a novi čunjevi, novi ljudi, u urednim redovima stvoriše se među ljudima koji su ležali po zemlji kao da su mrtvi. Ne, jesu mrtvi. Met opet nehajno zakotrlja kuglu.

Bio je to istinski san; to je shvatila i pre nego što je izbledeo. Tračak budućnosti koji će se možda odigrati, upozorenje na ono na šta mora da pazi. Istinski snovi uvek predstavljaju mogućnosti, a ne tvrdnje - često mora da podseća sebe na to; Snevanje nije Proricanje - ali ovo je strašna mogućnost. Sve do jednog, ti ljudski čunjevi predstavljaju na hiljade ljudi. U to jeste sigurna. A neki iluminator je deo svega toga. Met je jednom upoznao iluminatorku, ali to je bilo davno. Ovde je reč o nečemu novijem. Iluminatori su raštrkani na sve četiri strane sveta, a njihove esnafske kuće srušene. Jedna od njih čak je upražnjavala svoj zanat s putujućom menažerijom u kojoj su neko vreme bile Elejna i Ninaeva. Met bi bilo gde mogao naći iluminatora. Svejedno, to je samo moguća budućnost. Sumorna i krvava, ali samo moguća. Mada, sanjala ju je najmanje dvaput dosad. Nije to bio potpuno isti san, ali uvek je imao isto značenje. Znači li to kako je verovatnije da će se ostvariti? Moraće pitati Mudre kako bi to saznala, a sve je nevoljnija da to čini. Svako pitanje koje im postavi nešto im otkriva, a njihovi ciljevi nisu i njeni. Da bi spasle šta mogu od Aijela, mirne duše bi pustile da Bela kula bude skršena do temelja. Ona mora da misli ne samo o jednom narodu ili o jednoj naciji.

Još snova.

S mukom se uspinjala uzanom stenovitom putanjicom koja se protezala licem visoke litice. Bila je okružena oblacima koji su skrivali i zemlju ispod nje i vrh iznad nje, ali je svejedno nekako znala da su i jedno i drugo veoma daleko. Koračala je oprezno. Putanja je bila zapravo ispucali rub stene, jedva dovoljno širok da ona stoji ramenom uz liticu, rub posut kamenjem krupnim kao njena pesnica koje bi se na pogrešan korak moglo izvrnuti i oboriti je u provaliju. Taj san je bezmalo podsećao na one snove o guranju žrvnja ili tegljenju taljiga, ali znala je ipak da je reč o istinskom snu.

Odjednom, taj kameni rub joj se izmače pod nogama uz prasak mrvljenja kamenja, a ona se prestravljeno uhvati za liticu, pokušavajući prstima da se zakači za nešto. Vrhovi prstiju skliznuše joj u jednu sićušnu pukotinu i ona prestade da pada, ali ruke je zaboleše od tog trzaja. Dok su joj stopala landarala u oblacima, slušala je tresak kamena koji je udarao o liticu dok je padao sve dok se taj zvuk nije potpuno izgubio, a da kamen pre toga nije udario o tle. Kao kroz maglu, sleva je videla odlomljenu stazu. Premda samo deset stopa daleko, isto kao da je bila čitavu milju udaljena - toliko je imala izgleda da je dosegne. Izmaglica je skrivala šta god da je od staze ostalo u drugom smeru, ali činilo joj se da je to još dalje. Izgubila je snagu u rukama. Nije mogla ni da se povuče naviše, već samo da tu visi obešena o vrhove prstiju dok ne padne. Rub pukotine pod njenim prstima bio je oštar kao nož.

Odjednom se pojavi neka žena; spuštala se iz oblaka niz liticu, lako i vešto kao da silazi niz stepenište. Na leđima je nosila mač. Lice joj je treperilo i ni u jednom trenutku nije se jasno videlo, ali mač je izgledao čvrsto i opipljivo kao kamen. Žena stiže do Egvene i pruži joj ruku. „Možemo zajedno do vrha“, kaza s dobro poznatim otegnutim naglaskom.

Egvena odgurnu taj san kao otrovnicu. Osetila je kako joj se telo bacaka i čula sebe kako stenje u snu, ali u tom trenutku nije mogla ništa. I ranije je sanjala Seanšane, jednu Seanšanku nekako povezanu s njom, ali ovo je Seanšanka koja će je spasti. Ne! Stavili su povodac na nju, napravili damane od nje. Radije bi umrla nego da je neka Seanšanka spase! Dugo je prošlo pre nego što je smogla pribranosti da umiri svoje usnulo telo. Ili je možda samo tako izgledalo. Ne Seanšanka; to nikada!

Snovi se lagano vratiše.

Pela se uz jednu drugu stazu duž litice obgrljene oblacima, ali ova je bila široka, popločana glatkim belim kamenom, a pod njenim stopalima nije bilo stenja i oblutaka. Litica je bila bela kao kreč i glatka kao da je uglačana. Mada je nebo bilo skriveno oblacima, bledi kamen skoro kao da je blistao. Brzo je koračala stazom i ubrzo shvatila da kruži oko nečega. Litica je zapravo toranj. Čim joj je to sinulo našla se povrh njega, na ravnom uglačanom disku omeđenom maglom. Mada, ne baš ravnom. Malo belo postolje stajalo je tačno u središtu tog kruga, a na njemu uljana svetiljka od čistog stakla. Plamen u njoj goreo je jarko i postojano, bez treperenja. I taj plamen je bio beo.

Odjednom iz magle izleteše dve ptice, dva gavrana crna kao noć. Hrleći preko vrha tornja, udariše svetiljku i nastaviše da lete ne zastajkujući. Svetiljka se zanese i nakrivi, teturajući povrh postolja, rasipajući kapi ulja. Neke od tih kapi zapališe se u vazduhu i nestaše. Druge popadaše oko niskog postolja i svaka izrodi sićušan treperavi beli plamen. A svetiljka nastavi da se ljulja, na ivici da padne.

Egvena se trže i probudi u mraku. Zna. Prvi put tačno zna šta san znači. Ali zašto bi sanjala da je neka Seanšanka spasava, a onda da Seanšani napadaju Belu kulu? Napad će do srži potresti Aes Sedai i ugroziti čak i Kulu. Naravno, to je samo mogućnost. Ali događaji viđeni u istinskim snovima verovatniji su od drugih mogućnosti.

Činilo joj se da smireno razmišlja o tome, ali kada se začu grubo šuštanje platna sa ulaza, ona umalo da prigrli Istinski izvor. Brzo prođe kroz polazničke vežbe kako bi se smirila - voda teče preko oblutaka, vetar duva kroz visoku travu. Svetlosti, jeste se uplašila. Dve su vežbe bile potrebne da bi se makar malo smirila. Ona zausti da pita ko je to.

„Spavaš?“, tiho promrmlja Halima. Zvučala je napeto, skoro uzbuđeno. „Pa, i meni bi prijalo da se lepo naspavam."

Slušajući kako se žena u mraku sprema za spavanje, Egvena je nepomično ležala. Ako joj stavi do znanja da je budna, moraće da razgovara s njom, a to bi joj trenutno bilo veoma neprijatno. Bila je poprilično sigurna da je Halima našla sebi društvo, mada ne za celu noć. Naravno, Halima može da radi šta god hoće, ali Egvena je svejedno bila razočarana. Priželjkujući da je ostala da spava, opet je utonula, samo što ovoga puta nije ni pokušala da se zaustavi negde na polovini. Upamtiće sve snove koje bude sanjala, a potrebno joj je da zaista odspava.

Čeza je poranila da joj donese poslužavnik s doručkom i da joj pomogne da se obuče. Bilo je veoma rano i nimalo svetio. Sunčeva svetlost je još bila slaba i da bi se išta videlo, bile su neophodne svetiljke. Naravno, ugarci u gorioniku utrnuli su preko noći, pa je vazduh bio siv i hladan. Možda danas i sneg padne. Halima se uvukla u svoju dugu svilenu košulju i haljinu, šaleći se kroz smeh kako bi volela da i ona ima služavku, dok je Čeza zakopčavala niz dugmadi koji se pružao niz leđa Egvenine haljine. Punačkoj ženi lice je bilo ukočeno i u potpunosti se pravila da ne primećuje Halimu. Egvena ništa nije govorila. Veoma odlučno ništa nije govorila. Halima nije njena sluškinja i nema prava da joj određuje kako će se ponašati.

Taman kad je Čeza završila s poslednjim dugmencetom i potapšala Egvenu po ruci, u šator uđe Nisao, pustivši sa sobom talas hladnog vazduha. Pogledavši na tren pre nego što šatorsko krilo pade kroz izlaz, Egvena vide da je napolju još sivo. Svakako ima izgleda za sneg.

„Moram da popričam nasamo s majkom“, kaza ona, uvijena u plašt kao da sneg već pada. Tako oštar glas nije bio uobičajen za tu ženu sitnog stasa.

Egvena klimnu Čezi, koja pade u naklon ali ipak upozori: „Nemoj da ti se doručak ohladi“, dok je izlazila iz šatora.

Halima zastade, odmeravajući i Nisao i Egvenu, pre nego što uze plašt, neuredno bačen i zgužvan u podnožju svog kreveta. „Pretpostavljam da Delana ima posla za mene“, razdraženo kaza.

Nisao se namršti i pogleda je s leđa dok je odlazila, ali ništa ne govoreći prigrli saidar i izatka štit protiv prisluškivanja oko sebe i Egvene. Nije pitala za dozvolu. „ Anaija i njen Zaštitnik su mrtvi“, reče. „Sinoć su težaci koji su donosili vreće sa ugljem čuli neku buku, kao da se neko bacaka i - za divno čudo - svi su potrčali da vide o čemu je reč. Našli su Anaiju i Setaganu mrtve u snegu.“

Egvena se lagano spusti u svoju stolicu, koja joj tog trenutka nije delovala ni najmanje udobno. Anaija - mrtva. Na njoj ništa nije bilo lepo izuzev osmeha - ali kada bi se nasmešila, oblila bi toplinom sve oko sebe. Neugledna žena, koja je volela čipkane odore. Egvena je znala da bi trebalo da bude tužna i zbog Setagane, ali on je bio Zaštitnik. Sve i da je preživeo Anaijinu smrt, malo je verovatno da bi živeo dugo nakon toga. „Kako?“, upita. Nisao ne bi izatkala taj štit samo da bi joj saopštila da je Anaija mrtva.

Nisao se osvrnu, okamenjenog lica, kao da se boji da neko ne prisluškuje na ulazu iako je izatkala štit. „Težaci misle da su pojeli loše čuvane pečurke. Neki seljaci ne paze šta skupljaju za prodaju, a pogrešna vrsta gljiva može da ti ukoči pluća ili ti od njih grlo otekne, pa da umreš boreći se za vazduh.“ Egvena nestrpljivo klimnu glavom. Naposletku, odrasla je u selu. „Svi su izgleda bili voljni da to prihvate zdravo za gotovo“, nastavi Nisao, ali nije žurila. Šake su joj se stiskale i rastvarale na rubovima njenog plašta i delovala je nevoljno da stigne do zaključka. „Nije bilo nikakvih rana, niti kakvih povreda. Nikakvog povoda da se pomisli da se desilo nešto drugo sem da je neki pohlepni seljak prodao otrovne pečurke. Ali...“ Uzdahnu i opet se osvrnu, pa spusti glas. „Valjda je to bilo zbog sve one priče u Dvorani o Crnoj kuli. Ispitala sam ima li odjeka. Ubijeni su saidinom." Zgađeno se namršti na trenutak. „Mislim da im je oko glava neko jednostavno izatkao nepropusne tokove Vazduha i pustio ih da se uguše." Ona zadrhta i još više se umota u plašt.

I Egveni dođe da se strese. Iznenadila se što ipak nije zadrhtala. Anaija - mrtva. Ugušena. Okrutan način da se neko ubije, a primenio ga je neko ko ne želi da ostavi tragove za sobom. „Jesi li rekla još nekome?"

„Naravno da ne“, uvređeno odgovori Nisao. „Došla sam pravo tebi. To jest, čim sam čula da si se probudila."

„Šteta. Moraćeš da objasniš zašto si to odlagala. Ovo ne možemo da držimo u tajnosti." Pa, Amirlin su čuvale i crnje tajne zarad dobra Kule, kako su ga one doživljavale. „Ako je među nama muškarac koji može da usmerava, onda sestre moraju da se paze." Činilo se neverovatno da se muškarac koji može da usmerava krije među težacima i vojnicima, ali daleko manje od toga da je neki došao samo da bi ubio jednu sestru i njenog Zaštitnika. A to vodi do pitanja: „Zašto Anaija? Nisao, da se nije samo našla na pogrešnom mestu u pogrešno vreme? Gde su umrli?"

„Blizu kola na južnoj strani logora. Ne znam zašto su bili tamo u to doba noći. Sem ako Anaija nije išla u nužnik, a Setagana mislio kako mora čak i tamo da je čuva."

„Onda ćeš mi to saznati, Nisao. Šta su Anaija i Setagana radili tamo dok svi spavaju? Zašto su ubijeni? To ćeš držati u tajnosti. Dok mi ne saopštiš razloge i odgovore na ova pitanja, niko sem nas dve ne sme znati da tragaš za njima."

Nisao otvori usta, pa ih zatvori. „Ako moram, onda moram“, progunđa, ali tek napola sebi u bradu. Ona baš i nije najbolji izbor za čuvanje ozbiljnih tajni i toga je svesna. Kada je poslednji put pokušala da nešto drži u tajnosti, završila je tako što je morala da se zavetuje na odanost Egveni. „Hoće li ovo obustaviti priče o sporazumu s Crnom kulom?"

„Čisto sumnjam“, umorno odgovori Egvena. Svetlosti, kad se brže umorila? Sunce još nije izašlo kako treba. „Bilo kako bilo, mislim da će ovo biti još jedan dug dan.“ A najbolje čemu može da se nada jeste da izdrži bez glavobolje do još jedne noći.

Загрузка...