15 Rodoubica

U koliko se ne bi obavio prazninom, Rand bi dobio vrtoglavicu od neobično izbledelih udaljenih brda – pojurila bi ka njemu kad god bi ih pogledao. Ponekad bi mu se praznina neopaženo privukla, ali izbegavao ju je kao smrt. Bolje vrtoglavica nego da deli ništavilo s onom nelagodnom svetlošću. Daleko je bolje gledati izbledelu zemlju. Ipak, pokušavao je da ne gleda u daljinu, sem u ono što je bilo tačno ispred njih.

Hurin je gledao ukočeno, usredsređen na praćenje traga, kao da je pokušavao da ne obraća pažnju na zemlju po kojoj je trag išao. Kad bi njuškalo primetio gde se nalazi, trznuo bi se i obrisao šake o kaput, a onda isturio nos kao pas. Pogled bi mu se zamaglio, a sve sem traga bilo bi isključeno. Loijal je pogureno jahao. Mrštio se pogledajući unaokolo. Mrmljao je sebi u bradu dok su mu se uši nemirno trzale.

Ponovo pređoše preko počrnele i nagorele zemlje. Čak se i tlo pod konjskim kopitima drobilo, kao da je ispečeno. Spaljeni potezi, nekad milju široki, nekada svega nekoliko stotina koraka, protezali su se istočno i zapadno pravo kao strela. Rand im je dvaput video kraj. Jednom kad su prejahali preko njega, a jednom kada su prošli blizu jednog takvog. Spaljeni potezi, barem oni koje je video, završavali su se šiljkom, ali pretpostavljao je da su i ostali takvi.

Gledao je jednom Vatlija Eldina kako ukrašava taljige za Nedelju, kod kuće u Emondovom Polju. Vat je slikao prizore jarkim bojama, okruživši ih zamršenim arabeskama. Ivice bi načinio tako što bi pritisnuo vrh četkice na taljige, napravivši tanku crtu koja je bivala sve deblja što je on jače pritiskao, a onda ponovo slabila kada bi popustio. Tako je i zemlja izgledala, kao da je neko preko nje prešao čudovišnom ognjenom četkicom.

Ništa nije raslo po tim spaljenim potezima, mada su neki izgledali kao da su načinjeni veoma davno. U vazduhu iznad njih nije bilo ni nagoveštaja gara, ni trunčice kada se nagnuo u sedlu da odlomi nagorelu grančicu i pomiriše je. Desilo se to davno, ali ništa nije povratilo tu zemlju. Crnilo je ustupalo pred zelenilom, a zelenilo pred crnilom, duž linija oštrih kao sečivo noža.

Na svoj način, i ostatak zemlje bio je mrtav koliko i sprženo tlo, iako je zemlju pokrivala trava, a na stablima bilo lišće. Sve je delovalo izbledelo, kao prečesto prana odeća predugo ostavljena na suncu. Koliko je Rand video i čuo, nije bilo ptica niti životinja. Nijedan jastreb nije se video na nebu, nije se čuo nijedan lavež lisice u lovu niti ptičja pesma. Ništa nije šuštalo u travi ili poskakivalo na grani. Nije bilo pčela, niti leptira. Prešli su nekoliko potočića. Bili su plitki, mada često u dubokoj jaruzi strmih obala niz koje su konji morali da basrljaju i uspinju se s druge strane. Voda je bila bistra, izuzev blata koje su konji podigli, ali u njoj se nisu praćakale ribice, nisu je mutili punoglavci, nije bilo ni vodenog pauka da pleše preko površine niti je vilin konjic lebdeo nad njom.

Voda je bila pitka, što je bilo dobro, budući da njihove zalihe neće večito trajati. Rand je prvi okusio; pre no što je pustio Loijala i Hurina da piju, naterao ih je da sačekaju kako bi bili sigurni da se njemu neće ništa desiti. On ih je u ovo uvukao; odgovornost je njegova. Voda je bila hladna, ali to je bilo najbolje što se o njoj moglo reći. Bila je bezukusna, kao da je prokuvana. Loijal se mrštio, a ni konjima se nije svidela. Tresli su gubicama i nevoljno je pili.

Postojao je jedan znak života; barem je Rand mislio da je tako. Dvaput je video tračak dima kako mili preko neba, kao da je oblak povukao liniju. Tragovi su bili suviše pravi da bi bili prirodni, tako se činilo, ali nije mogao da zamisli šta ih je stvorilo. Nije ih spomenuo ostalima. Možda ih nisu ni videli, Hurin sav usmeren na praćenje traga, a Loijal povučen u sebe. U svakom slučaju, ništa nisu rekli o njima.

Kada im je pola jutra prošlo u jahanju, Loijal naglo i bez ijedne reči sjaha sa svog ogromnog konja i priđe gaju divovskih metli. Njihova stabla delila su se u mnoštvo debelih, čvrstih i pravih grana, ni na korak od zemlje. Pri vrhu, sve su se ponovo delile u lisnate četke zbog kojih su i dobile ime.

Rand zauzda Riđana i zausti da pita Loijala šta to radi, ali nešto u Ogijerovom držanju, kao da ni sam nije siguran šta će, natera Randa da ćuti. Loijal se zagleda u drvo, a potom spusti šake na deblo i poče da peva glasom nalik na duboku i tihu grmljavinu.

Rand je jednom čuo ogijersku Pesmu drveća, kada je Loijal morao da peva umirućem drvetu ne bi li ga vratio u život. A čuo je i za pevano drvo, predmete Pesmom načinjene od drveća. Loijal je rekao da taj Dar nestaje; on je bio jedan od retkih koji su imali tu sposobnost; zbog toga je pevano drvo bilo toliko traženo i tako dragoceno. Kada je ranije čuo Loijala kako peva, bilo je to kao da je sama zemlja pevala, ali Ogijer je sada skoro plašljivo mrmljao svoju pesmu, a zemlja samo šapatom odgovarala.

Ličilo je na čistu pesmu, muziku bez reči. Barem Rand nije mogao da ih razazna. Ako je i bilo reči, nestajale su u muzici, kao što se potoci ulivaju u reku. Hurin zinu i zagleda se zaprepašćeno.

Rand nije znao šta to Loijal radi niti kako. Iako je pesma bila tiha, ponela ga je, ispunivši mu um skoro kao praznina. Loijal je prelazio duž debla svojim velikim šakama, pevajući, milujući ga i glasom i prstima. Stablo je sada izgledalo glatkije, kao da ga Ogijerova milovanja nekako oblikuju. Rand trepnu. Bio je siguran da je deo koji je Loijal dodirivao imao grane na vrhu, baš kao i ostali, ali sada je imao zaokružen vrh tačno iznad Ogijerove glave. Rand otvori usta, ali pesma ga ućutka. Činila se toliko poznatom, kao da je trebalo da je zna.

Iznenada, Loijalov glas diže se do vrhunca – skoro nalik himni zahvalnici – i utihnu, kao povetarac.

„Plamen me spalio“, prodahta Hurin. Izgledao je zapanjeno. „Plamen me spalio, nikada nisam čuo ništa... Plamen me spalio.“

Loijal je sada držao štap dugačak koliko je on bio visok i debeo kao Randova podlaktica. Gladak i sjajan. Tamo gde je ta grana bila na divovskoj metli sada se video novi izdanak.

Rand duboko udahnu. Uvek nešto novo. Uvek nešto neočekivano, a ponekad i nije užasno.

Posmatrao je Loijala dok je uzjahivao i nameštao štap pred sebe preko sedla, i pitao se šta će uopšte Ogijeru štap, budući da jašu. A onda je video debelu palicu, ne u njenoj stvarnoj veličini, već u odnosu prema Ogijeru, i video kako je Loijal drži. „Bojni štap“, iznenađeno reče. „Nisam znao da Ogijeri nose oružje, Loijale.“

„Obično ga ne upotrebljavamo“, odgovori Ogijer skoro odsečno. „Obično. Cena je uvek bila prevelika.“ On bolje namesti svoj ogromni štap i s gađenjem nabra široki nos. „Starešina Haman svakako bi rekao da stavljam dugu dršku na sekiru, ali nisam ni užurban, ni nagao, Rande. Ovo mesto...“ Strese se, a uši mu se trznuše.

„Uskoro ćemo naći put nazad“, kaza Rand, pokušavajući da zvuči samouvereno.

Loijal progovori kao da ga nije ni čuo: „Sve je... povezano, Rande. Bilo živo ili ne, mislilo ili ne, sve što jeste uklapa se jedno s drugim. Drvo ne razmišlja, ali deo je celine, a celina ima... osećanje. Ne mogu to da objasnim ništa više no što mogu da objasnim kako je to kad si srećan, ali... Rande, ovoj zemlji je bilo drago što je oružje načinjeno. Drago!“

„Svetlost nas obasjala“, nervozno promrmlja Hurin, „i ruka Tvorčeva saklonila i mada idemo majci u poslednji zagrljaj, Svetlost nam obasjala put.“ Nastavio je to da ponavlja, kao bajalicu koja će ga zaštititi.

Rand se odupre iznenadnom nagonu da se osvrne. Svakako nije želeo da digne pogled. Da u tom trenutku ugledaju jednu od onih dimnih crta preko neba, potpuno bi se slomili. „Ovde nema ničega što bi moglo da nas povredi“, odlučno reče. „A držaćemo i stražu i postarati se da tako i ostane.“

Hteo je da se nasmeje sam sebi što zvuči tako sigurno. Ni u šta više nije bio siguran. Ali gledajući drugu dvojicu – Loijala opuštenih ćubastih ušiju, i Hurina koji je pokušavao da ni u šta ne gleda – znao je da barem jedan mora biti siguran, ili će ih strah i nesigurnost slomiti. Točak tka kako Točak želi. Istisnu tu misao. Nikakve veze to nema s Točkom. Nikakve veze to nema s ta’verenima, ili Aes Sedai, ili Zmajem. Jednostavno je tako, i to je sve.

„Loijale, jesi li završio?“ Ogijer klimnu, sa žaljenjem protrljavši štap. Rand se okrenu Hurinu. „Osećaš li još trag?“

„Da, lorde Rande. Dabome.“

„Pratimo ga onda. Kada pronađemo Fejna i Prijatelje Mraka, ma, vratićemo se kući kao heroji, s bodežom za Meta i Rogom Valera. Vodi, Hurine.“ Heroji? Biće mi dovoljno i da se odavde izvučemo živi.

„Ne sviđa mi se ovo mesto“, ravnim glasom izjavi Ogijer. Držao je bojni štap kao da očekuje da će ga uskoro upotrebiti.

„Dobro je što ne nameravamo da ostanemo, zar ne?“, reče Rand. Hurin se nasmeja, kao da se našalio, ali Loijal ga pogleda.

„Dobro je, Rande.“

Ali dok su nastavljali na jug, video je da ih je njegova opuštena pretpostavka da će stići kući malo razgalila. Hurin se nije toliko povijao u sedlu, a Loijalove uši nisu bile onako svenule. Nije bilo ni vreme ni mesto da im kaže kako deli njihov strah, stoga ga je zadržao za sebe, i sam se nosio s njim.

Hurin je celog jutra bio dobro raspoložen, mrmljajući: „Dobro je što ne nameravamo da ostanemo“, a onda se smejući, sve dok Randu nije došlo da mu kaže nek ućuti. Ali negde oko podneva njuškalo ućuta, odmahujući glavom i mršteći se. Rand požele da čovek i dalje ponavlja svoje reči i smeje se.

„Je li sve u redu s tragom, Hurine?“, upita.

Njuškalo slegnu, delujući uznemireno. „Jeste, lorde Rande, i nije, što se ono kaže.“

„Ili je jedno, ili drugo. Jesi li izgubio trag? Nema razloga za stid ako jesi. I na početku si rekao da je slab. Ako ne pronađemo Prijatelje Mraka, naći ćemo drugi Kamen i tako se vratiti.“ Svetlosti, sve sem toga. Rand natera lice da ostane bezizražajno. „Ako Prijatelji Mraka mogu da dolaze i odlaze, možemo i mi.“

„Oh, nisam ga izgubio, lorde Rande. I dalje osećam njihov smrad. Nije to. Samo...“ Hurin se namršti i prasnu: „Kao da ga se sećam, lorde Rande, umesto što ga osećam. Desetine tragova stalno se seku. Desetine i desetine.

I svakakvi mirisi nasilja, neki od njih skoro sveži, samo isprani kao i sve ostalo. Jutros, pre no što smo napustili udolinu, mogao sam da se zakunem da su stotine poklane tačno ispod mojih nogu, svega nekoliko minuta ranije, ali nije bilo nikakvih tela, niti tragova na travi, izuzev naših otisaka. Tako nešto ne bi moglo da se desi a da tlo ne bude izrovano i krvavo, ali nije bilo ni znaka. Sve je tako, moj lorde. Ali ja sledim trag. Sledim ga. Ovo mesto me je dovelo do ivice živaca. To je to. Mora biti.“

Rand pogleda u Loijala – Ogijer je često znao najčudnije stvari – ali i on je izgledao zbunjeno kao i Hurin. Daleko samopouzdanije no što se odista osećao Rand reče: „Znam da se trudiš što bolje možeš, Hurine. Svi smo na ivici živaca. Samo ih prati što bolje možeš, i pronaći ćemo ih.“

„Kako kažeš, lorde Rande.“ Hurin potera konja napred. „Kako kažeš.“

Ali do sumraka nije bilo ni znaka od Prijatelja Mraka, a Hurin reče da je trag postao još bleđi. Njuškalo je stalno mrmljao sebi u bradu o „sećanju“.

Nije bilo ni znaka. Zaista ni znaka. Rand nije bio tako dobar tragač kao Uno, ali svi momci iz Dve Reke morali su da prate tragove dovoljno dobro da pronađu izgubljenu ovcu ili zeca za večeru. On nije video ništa. Kao da ništa živo nije dotaklo zemlju pre no što su oni došli. Trebalo bi barem na nešto da naiđu, ako su Prijatelji Mraka bili pred njima. Ali Hurin je nastavio da prati trag za koji je rekao da ga oseća.

Kada je sunce dotaklo obzorje, podigli su logor u jednom gaju koji nije bio opaljen. Jeli su zalihe iz bisaga. Dvopek i suvo meso. A to su sprali bezukusnom vodom. Teško da je to bio bogat obrok. Rand je mislio da će imati dovoljno za nedelju dana. Nakon toga... Hurin je jeo polako, odlučno, ali Loijal je uz grimasu proždrao svoj deo i zapalio lulu. Veliki štap bio mu je blizu ruke. Rand se potrudio da im vatra bude mala i dobro skrivena među drvećem. Fejn i njegovi Prijatelji Mraka i Troloci možda su dovoljno blizu da primete vatru, uprkos Hurinovim brigama o neobičnom tragu koji su ostavili za sobom.

Činilo mu se čudnim što je o njima počeo da misli kao o Fejnovim Prijateljima Mraka, Fejnovim Trolocima. Fejn je bio samo luđak. Zašto su ga onda izbavili? Fejn je bio deo spletaka Mračnoga da ga pronađe. Možda zbog toga. Zašto onda bezi, umesto da me juri? I šta je ubilo onu Sen? Šta se odigralo u onoj sobi punoj muva? I one oči, koje su me gledale u Fal Dari. I onaj vetar, koji me je prikovao kao bubu. Ne. Ne, Ba’alzamon je mrtav. Aes Sedai nisu u to verovale. Moiraina nije verovala, niti Amirlin. Tvrdoglavo, on odbi da dalje razmišlja o tome. Jedino je morao da razmišlja kako da pronađe onaj bodež za Meta, Fejna i Rog.

Nikada nije gotovo, al’Tore.

Glas je bio nalik na slabašan povetarac koji je šaputao u zabačenim zabitima njegove glave. Tiho ledeno mrmljanje što se zavlačilo u svaku poru njegovog uma. Skoro da je potražio prazninu ne bi li mu pobegao, ali setivši se šta ga tamo čeka, suzbi želju za tim.

Dok se mrak spuštao, izvodio je vežbe s mačem, onako kako ga je Lan učio, mada bez praznine. Prosecanje svile. Kolibri ljubi ružu. Čaplja u ševaru, za ravnotežu. Izgubivši se u brzim, sigurnim pokretima, na neko vreme zaboravivši gde je, vežbao je dok se sav nije oznojio. Ali kada je završio, sve mu se vratilo. Ništa se nije promenilo. Nije bilo hladno, ali on se stresao i umotao u plašt grbeći se pokraj vatre. Druga dvojica videla su kako je raspoložen i završili su jelo brzo i ćutke. Niko se nije pobunio kada je nogom zagrnuo prašinu preko poslednjih slabašnih plamenova.

Rand je preuzeo prvu stražu, obilazeći obod šumarka s lukom u rukama. Ponekad bi olabavio mač u kanijama. Ledeni mesec bio je skoro pun, a noć tiha kao dan što je bio, i podjednako prazna. To je bila prava reč. Zemlja je bila prazna kao prašnjava vedrica za mleko. Teško je bilo poverovati da na čitavom svetu, ovom svetu, ima ikoga izuzev njih trojice. Teško je bilo poverovati čak i da su Prijatelji Mraka tu negde pred njima.

Da bi nečim prekratio vreme, on razmota plašt Toma Merilina, otkrivši harfu i flautu u njihovim kutijama od tvrde kože. Izvadi zlatnu i srebrnu flautu iz kutije, setivši se kako ga je zabavljač podučavao, i odsvira nekoliko nota „Vetra koji povija vrbe“, tiho da ne bi probudio ostale. Čak i tihi tužni zvuk bio je preglasan za to mesto, suviše stvaran. Uz uzdah, on vrati flautu u kutiju i ponovo smota zavežljaj.

Dugo je čuvao stražu, pustivši ostale da spavaju. Nije ni shvatio koliko je kasno dok se nije pojavila magla. Polegla je nisko nad zemljom, gusta. Izgledalo je kao da Loijal i Hurin spavaju na oblacima. Iako je u gornjim slojevima bila slabašna, ipak je pokrila zemlju oko njih, i sakrila sve izuzev najbližeg drveća. Činilo se kao da gleda mesec kroz vlažnu svilu. Bilo šta moglo bi neprimećeno da im se približi. On dodirnu mač.

„Mačevi mi ne mogu ništa, Lijuse Terine. To bi trebalo da znaš.“

Magla se zakovitla oko Randovih nogu kada se okrenuo. Mač mu se pojavi u rukama. Sečivo sa znakom čaplje beše pravo pred njim. Praznina ga ispuni; prvi put jedva da je i primetio upoganjenu svetlost saiditia.

Senovita pojava približi se kroz maglu, oslanjajući se na visok štap. Iza nje, kao da je senka te senke bila ogromna, magla se zamrači dok nije postala crnja od noći. Rand se sav naježi. Pojava beše sve bliža, dok se ne pretvori u čoveka odevenog u crno, s crnom svilenom maskom koja mu je skrivala lice. S njim dođoše i senke. I štap mu beše crn, kao da je drvo bilo nagorelo, a opet beše glatko i presijavalo se nalik mesečini na vodi. Na trenutak prorezi za oči na krinci zaplamteše, kao da iza njih behu vatre umesto očiju, ali i bez toga Rand je znao ko je pred njim.

„Ba’alzamon“, prodahta. „Ovo je san. Mora biti. Zaspao sam i...“

Ba’alzamon se nasmeja; zvučalo je poput buktanja otvorenog ložišta. „Uvek si pokušavao da porekneš ono što jeste, Lijuse Terine. Ako pružim ruku, mogu da te dotaknem, Rodoubico. Uvek te mogu dotaći. Uvek i svuda.“

„Ja nisam Zmaj! Ja sam Rand al’...“ Rand stegnu zube da bi se zaustavio.

„Oh, znam koje ime sada koristiš, Lijuse Terine. Znam svako ime koje si koristio kroz bezbrojna Doba, davno pre no što si postao Rodoubica. Ba’alzamonov glas postajao je sve jači; ponekad bi se vatre njegovih očiju rasplamsale toliko da je Rand mogao da ih vidi kroz otvore u svilenoj krinci, nalik na beskrajna plamena mora. „Znam te, tvoju krv i lozu sve do prve iskre života, sve do Prvog trenutka. Nikada nećeš moći da se sakriješ od mene. Nikada! Mi smo povezani kao dve strane istog novčića. Obični ljudi mogu se sakriti u nitima Šare, ali ta’veren sija kao signalna vatra na brdu, a ti – ti - kao da deset hiljada sjajnih strela na nebu pokazuje ka tebi! Ti si moj, i svagda meni dostupan!“

„Oče laži!“, uspe Rand da izgovori. Uprkos praznini, jezik mu se lepio za nepce. Svetlosti, molim te neka ovo bude san. Misli preleteše van praznine. Čak i jedan od onih snova koji to nisu. Ne može zaista da stoji preda mnom. Mračnog je Tvorac zatočio u Šajol Gulu u trenutku Stvaranja... Ali znao je suviše istine da bi to pomoglo. „Dobro te nazvaše! Ako tek tako možeš da me uzmeš, zašto nisi? Zato što nisi u stanju. Ja hodam u Svetlosti i ti me ne možeš dodirnuti!“

Ba’alzamon se osloni na svoj štap i na trenutak pogleda Randa, a onda priđe Loijalu i Hurinu i zagleda se u njih. Ogromna senka pratila ga je. Rand primeti da on nije remetio maglu. Dok se kretao, štap mu je pratio korake, ali siva magla nije se kovitlala i komešala oko njegovih nogu kao oko Randovih. To ga je obodrilo. Možda Ba’alzamon zaista nije tu. Možda to jeste san.

„Čudni su ti pratioci“, mislio se Ba’alzamon. „Uvek je tako bilo. Ova dvojica. Devojka koja pokušava da pazi na tebe. Jadan čuvar i slab, Rodoubico. Da ima čitav život da raste, ne bi postala dovoljno snažna da se ti iza nje sakriješ.“

Devojka? Ko? Moiraina svakako nije devojka. „Ne znam o čemu pričaš, Oče laži. Lažeš i lažeš, a čak i kada kažeš istinu, izokreneš je u laž.“

„Ma nije valjda, Lijuse Terine? Znaš šta si i ko si. Rekao sam ti. Kao i one žene iz Tar Valona.“ Rand se promeškolji, a Ba’alzamon se nasmeja; zvučalo je kao omanji udar groma. „Misle da su bezbedne u svojoj Beloj kuli, ali moji sledbenici su i među njima. Aes Sedai zvana Moiraina rekla ti je ko si, zar ne? Da li je lagala? Ili je ona jedna od mojih? Bela kula namerava da te upotrebi kao psa na uzici. Lažem li? Lažem li kada kažem da tražiš Rog Valera?“ Ponovo se nasmeja. Uprkos smirenosti praznine, Rand je skoro pokrio uši. „Stari neprijatelji ponekad se toliko dugo bore da i ne shvatajući postanu saveznici. Misle da te napadaju, ali postali su tako blisko povezani s tobom da je na kraju isto kao da si sam vodio udarac.“

„Ti me ne usmeravaš“, odvrati Rand. „Poričem te.“

„Imam hiljadu veza između tebe i sebe, Rodoubico. Svaka je tanja od svile i jača od čelika. Vreme nas je povezalo s hiljadu niti. Bitke koje smo vodili – sećaš li se ičeg od toga? Jesi li i najmanje svestan da smo se i ranije borili, vodili bezbrojne bitke od početka Vremena. Znam daleko više od tebe! Ta bitka uskoro će se okončati. Poslednja bitka dolazi. Poslednja, Lijuse Terine. Misliš li da zaista možeš da je izbegneš? Ti jadni i bedni crve. Služićeš me ili umreti! A ovoga puta ciklus neće ponovo početi tvojom smrću. Grob pripada Velikom gospodaru Mraka. Ovoga puta, ako umreš, bićeš potpuno uništen. Ovoga puta Točak će biti slomljen, ma šta uradio, a svet iznova načinjen po novom kalupu. Služi mi! Služi Šai’tanu, ili zauvek budi uništen!“

Na pomen tog imena, vazduh kao da se zgusnu. Tama iza Ba’alzamona nabuja i poraste, zapretivši da sve proguta. Rand oseti kao da ga obavija, hladnija od leda i istovremeno vrelija od užarenog ugljevlja, crnja od same smrti. Cimala ga je u svoje dubine, gutajući čitav svet.

Stegao je balčak tako da ga šaka zabole. „Poričem te, i poričem tvoju moć. Ja hodam u Svetlosti. Svetlost nas štiti, i mi smo zaklonjeni u dlanu Tvorčeve ruke.“ Trepnu. Ba’alzamon je i dalje stajao tu, a velika tama još se nadvijala iza njega. Izgledalo je kao da je sve sem toga priviđenje.

„Želiš li da mi vidiš lice?“ Beše to šapat.

Rand proguta pljuvačku. „Ne.“

„Trebalo bi.“ Šaka u rukavici pođe ka crnoj krinci.

„Ne!“

Maska spade. Beše to lice čoveka, užasno opečeno. Ali između crvenih opekotina crnih ivica što su brazdale to lice koža je izgledala zdrava i glatka. Tamne oči gledale su Randa; okrutne usne nasmešiše se i otkriše bele zube. „Pogledaj me, Rodoubico, i vidi stoti deo svoje sudbine.“ Na trenutak oči i usta postaše vrata beskrajnih ognjenih pećina. „Ovo može učiniti razuzdana Moć, čak i meni. Ali ja se isceljujem, Lijuse Terine. Poznate su mi staze do veće moći. Tebe će spaliti kao moljca koji leti u žarište.“

„Neću ga dotaći!“ Rand oseti prazninu oko sebe, i saidin. „Neću.“

„Ne možeš da se zaustaviš.“

„Ostavi – me – NA MIRU!“

„Moć.“ Ba’alzamonov glas postade tih, ubedljiv. „Ponovo možeš imati Moć, Lijuse Terine. Povezan si s njom, ovog trena. Znam, vidim. Oseti je, Lijuse Terine. Oseti sjaj u sebi. Oseti Moć koja bi mogla biti tvoja. Sve što treba da uradiš je da posegneš za njom. Ali Senka je između tebe i nje. Ludilo i smrt. Ne moraš umreti, Lijuse Terine, nikada više.“

„Ne“, kaza Rand, ali glas nastavi, probijajući ga.

„Mogu da te naučim kako da kontrolišeš tu Moć tako da te ne uništi. Niko živi tome ne može da te nauči. Veliki gospodar Mraka može te zaštititi od ludila. Moć može biti tvoja, kao i večiti život. Večiti! Sve što za uzvrat treba da učiniš jeste da služiš. Samo da služiš. Jednostavne reči – Tvoj sam, Veliki gospodaru – i Moć će biti tvoja. Moć iznad svega što one žene iz Tar Valona mogu i da sanjaju, i večiti život. Treba samo da se ponudiš i služiš.“

Rand obliznu usne. Da ne poludim. Da ne umrem. „Nikada! Ja hodam u Svetlosti“, promuklo odvrati, „i ti me ne možeš dotaći!“

„Dotaći te, Lijuse Terine? Dotaći te? Mogu da te prožderem! Okusi to, i znaj kao što ja znam!“

Tamne oči ponovo postadoše oganj, a usta plamen koji procveta i poraste sve dok se nije činio sjajnijim od letnjeg sunca. Plamen poraste, i Randov mač iznenada zasija kao da je tek izvučen iz kovačkog ognjišta. On uzviknu kada mu balčak opeče šake. Zavrišta i ispusti mač. A magla se zapali. Beše to vatra koja je zahvatala i palila sve pred sobom.

Vičući, Rand je udarao po svojoj odeći dok se ona dimila, gorela i pretvarala u pepeo. Udarao je šakama koje su crnile i smežuravale se, dok je golo meso pucalo i gulilo se, nestajući u plamenu. Vrištao je. Bol je tukao prazninu u njemu, a on je pokušavao da otpuže što dublje u nju. Sjaj beše tamo, isprljano svetlo tik sa one strane vida. Poluizludeo, ne mareći više šta je to, poseže za saidinom, pokušavši da ga obmota oko sebe, pokušavši da se skrije u njemu od plamena i bola.

Iznenada kao što planu, vatra i nestade. Rand se zbunjeno zagleda u svoje šake koje su virile iz crvenih rukava kaputa. Vuna ne beše ni oprljena. Sve sam to umislio. Prestravljeno se osvrnu oko sebe. Ba’alzamon je nestao. Hurin se promeškolji u snu; njuškalo i Loijal i dalje su bili samo dva ispupčenja što štrče iz niske magle. Jesam sve to zamislio.

Pre no što olakšanje stiže da poraste, desna šaka ga žignu, i on je okrenu da pogleda. U dlan mu beše utisnut žig. Čaplja s balčaka mača, sva crvena, kao da ju je neki slikar nacrtao.

Nespretno izvukavši maramicu iz džepa, obmota je oko šake. Bol ga je sada probijao. Praznina će mu pomoći – u njoj je bio svestan bola, ali nije ga osećao - ali priguši tu misao. Do sada je dva puta ne znajući – a jednom namerno i to nije mogao da zaboravi – pokušao da usmerava Jednu moć dok je bio u praznini. Time je Ba’alzamon hteo da ga namami. To su Moiraina i Amirlin Tron želele od njega. Neće to uraditi.

Загрузка...