23 Iskušenja

Ninaeva oprezno odmeri ogromnu odaju duboko pod Belom kulom. Podjednako zabrinut pogled uputila je i Šerijam pored nje. Nadzornica polaznica izgledala je kao da nešto očekuje. A možda i pomalo nestrpljivo. Za nekoliko dana koje je provela u Tar Valonu Ninaeva je videla samo spokoj u toj Aes Sedai, kao i nasmešeno odsustvo bilo kakve žurbe.

Zasvođena soba bila je isečena u živoj steni ostrva. Svetlost lampi na visokim stalcima odbijala se od bledih, glatkih kamenih zidova. Ispod središta kupole bila je stvar načinjena od tri polukružna srebrna luka. Bili su tek toliko visoki da se kroz njih može proći i postavljeni na debeo srebrni prsten tako da im se krajevi dodiruju. Lukovi i prsten bili su iz jednog komada. Nije mogla da vidi kroz njih; svetlost je tamo neobično treperila. Stomak bi joj zaigrao ako bi predugo gledala. Aes Sedai je prekrštenih nogu sedela na golom kamenom podu tamo gde je luk doticao prsten. Samo je gledala srebrnu napravu. Još jedna je bila u blizini, pored jednostavnog stola na kome su bila tri velika srebrna putira. Svaki od njih, Ninaeva je znala – ili joj je barem tako rečeno – bio je napunjen čistom vodom. Sve četiri Aes Sedai nosile su šalove, kao i Šerijam. Šerijam je nosila šal s plavim obodom, žena za stolom s crvenim, a one tri oko lukova sa zelenim, belim i sivim. Ninaeva je još nosila jednu od haljina koju je dobila u Fal Dari, bledozelenu, izvezenu malim belim cvetovima.

„Prvo me ostavite da od jutra do mraka umirem od dosade“, progunđa Nineva, „a sada je sve na brzinu.“

„Čas nijednu ženu ne čeka“, odgovori Šerijam. „Točak tka kako Točak želi, i kada želi. Strpljenje je vrlina koja mora da se nauči, ali svi u trenu moramo biti spremni za promene.“

Ninaeva pokuša da je ne prostreli pogledom. Najviše ju je živciralo što je kod Aes Sedai plamene kose sve što bi rekla zvučalo kao da navodi izreke, čak i kada to nije činila. „Šta je ta stvar?“

„Ter’angreal.“

„Pa, to mi ništa ne govori. Šta radi?“

„Ter’angreali mnogo toga rade, dete. Kao angreali i sa’angreali, ostaci su Doba legendi koji koriste Jednu moć, mada nisu toliko retki kao oni. Dok neki ter’angreali da bi radili traže Aes Sedai, kao ovaj, drugi će raditi jednostavno u prisustvu bilo koje žene koja može da usmerava. Trebalo bi da bude i onih koji će raditi za bilo koga. Za razliku od angreala i sa’angreala, oni su načinjeni da obavljaju određene stvari. Jedan drugi koji je u Kuli čini zakletve obavezujućim. Kada budeš primljena u puno sestrinstvo, izreći ćeš svoju konačnu zakletvu držeći taj ter’angreal. Da nijednu lažnu reč ne izgovoriš. Da ne načiniš oružje da jedan čovek drugog ubije. Nikada da ne upotrebiš Jednu moć kao oružje, izuzev protivu Prijatelja Mraka ili Senkinog nakota, ili ako je to neizbežno da bi zaštitila svoj život, život svog Zaštitnika, ili druge sestre.“

Ninaeva odmahnu glavom. To joj je zvučalo ili kao preteška zakletva, ili kao preslaba. Tako i reče.

„Aes Sedai nekada nisu morale da polažu zakletve. Znalo se šta su Aes Sedai, i šta znače. Nije bilo potrebe za još nečim. Mnoge od nas želele bi da je još tako. Ali Točak se okreće, a vremena menjaju. To što polažemo tu zakletvu, što se zna da smo njome vezane, omogućuje narodima da sarađuju s nama bez bojazni da ćemo upotrebiti našu moć, Jednu moć, protiv njih. Taj izbor smo načinile između Troločkih ratova i Stogodišnjeg rata. Zahvaljujući tome Bela kula još stoji, a mi i dalje činimo što se može protivu Senke.“ Šerijam duboko udahnu. „Svetlosti, dete, pokušavam da te naučim onome što je bilo koja žena u ovoj prostoriji godinama učila. To je nemoguće. Sada treba da te brine ter’angreal. Ne znamo zašto su načinjeni. Usuđujemo se da upotrebljavamo samo šačicu njih, a način na koji ih koristimo verovatno nikakve veze nema sa svrhom u koju su ih njihovi tvorci načinili. Naučile smo da većinu njih izbegavamo i za to smo platile cenu. Tokom godina, ne malo Aes Sedai ubijeno je, ili im je Dar sagoreo, učeći to.“

Ninaeva se naježi. „A ti sad hoćeš da ja uđem u ovaj?“ Svetlost unutar lukova sada je manje treperila, ali ona ništa bolje nije videla šta je iza njih.

„Znamo šta ovaj radi. Suočiće te s tvojim najvećim strahovima.“ Šerijam se prijatno nasmeši. „Niko te neće pitati sa čime si se suočila; ne moraš reći ništa što nećeš. Strahovi svake žene pripadaju samo njoj.“

Ninaeva se kroz maglu seti nervoze u vezi s paucima, naročito u mraku, ali mislila je da Šerijam ne govori o tome. „Samo prođem kroz jedan luk i izađem kroz drugi? Tako tri puta, i gotovo je?“

Aes Sedai namesti svoj šal razdraženim trzajem ramena. „Ako hoćeš toliko da pojednostaviš, da“, suvo odgovori. „Na putu ovamo rekla sam ti šta moraš da znaš unapred. Da si ovamo došla kao polaznica, sve bi već napamet znala, ali ne brini da ćeš pogrešiti. Ako bude trebalo, podsetiću te. Jesi li sigurna da si spremna da se s tim suočiš? Ako sada želiš da staneš, još mogu da upišem tvoje ime u knjigu polaznica.“

„Ne!“

„Dobro onda. Reći ću ti dve stvari koje nijedna žena ne čuje dok ne uđe u ovu sobu. Prvo ovo: kada jednom počneš, moraš nastaviti do kraja. Ako odbiješ da nastaviš, ma koliki tvoj potencijal bio, bićeš vrlo ljubazno izbačena iz Kule, s dovoljno srebra da se godinu dana izdržavaš, i više ti nikada neće biti dozvoljeno da se vratiš.“ Ninaeva otvori usta da kaže kako neće odbiti, ali Šerijam je prekide oštrim pokretom ruke. „Slušaj i pričaj kada budeš znala šta da kažeš. Drugo. Tražiti, hteti, jeste znati opasnost. Znaćeš šta je ovde opasnost. Neke žene su ušle i nikada se više nisu vratile. Kada je ter’angrealu bilo dozvoljeno da utihne, one – nisu – bile – ovde. I niko ih nikada više nije video. Ako hoćeš da preživiš, moraš biti nepokolebljiva. Ako li samo zastaneš, spotakneš se...“ Kad je zaćutala, bilo je to rečitije od reči. „Ovo je tvoja poslednja prilika, dete. Sada možeš da odeš, smesta, i ja ću te upisati u knjigu polaznica. Imaćeš samo jednu oznaku uz svoje ime. Još će ti dvaput biti dozvoljeno da ovamo dođeš. Tek ako treći put odbiješ, bićeš izbačena iz Kule. Nije sramota odbiti. Mnoge to čine. Ni ja nisam mogla prvi put to da uradim. Sada možeš da govoriš.“

Ninaeva popreko pogleda srebrne lukove. Svetlost u njima nije više treperila. Bili su ispunjeni mekim belim sjajem. Da bi naučila ono što je želela, bila joj je potrebna sloboda Prihvaćene da preispituje, da sama uči, bez ičijeg mešanja, ako to ne zatraži. Moram da nateram Moirainu da plati zbog onoga što nam je učinila. Moram. „Spremna sam.“

Šerijam polako zađe dublje u odaju. Ninaeva beše pored nje.

Kao da je to bio znak, Crvena sestra progovori glasno i svečano: „Koga si sa sobom dovela, sestro?“ Tri Aes Sedai oko ter’angreala nisu skretale pogled s njega.

„Jednu koja dolazi da bude Prihvaćena, sestro“, podjednako svečano odgovori Šerijam.

„Da li je spremna?“

„Spremna je da za sobom ostavi ono što je bila i prođe kroz svoje strahove, te tako stekne Prihvatanje.“

„Jesu li joj njeni strahovi znani?“

„Nikada se s njima nije suočila, ali sada je voljna.“

„Neka se onda suoči s onim od čega strahuje.“

Šerijam stade na dva hvata od lukova, a Ninaeva stade s njom. „Tvoja haljina“, šapnu joj Šerijam ni ne pogledavši je.

Ninaeva pocrvene što je već zaboravila ono što joj je Šerijam ispričala na putu od njene sobe. Užurbano skide sve sa sebe. Na trenutak skoro da je zaboravila lukove dok je slagala svoju odeću i uredno je odlagala. Brižljivo je stavila Lanov prsten pod haljinu; nije želela da pilje u njega. A onda je završila. Ter’angreal još je bio tu, još je čekao.

Kamen je bio hladan pod njenim bosim nogama. Sva se naježila, ali stajala je pravo i polako disala. Neće im dozvoliti da vide da je uplašena.

„Prvi put“, reče Šerijam, „jeste za ono što je bilo. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.“

Ninaeva je oklevala. A onda zakorači kroz luk i u sjaj. Okružio ju je, kao da sam vazduh isijava, kao da se davi u svetlosti. Svetlost je bila svuda. Svetlost je bila sve.


Ninaeva se trže kada shvati da je naga, a onda zaprepašćeno pogleda. Stajala je između dva kamena zida, dvaput viša od nje i glatka. Pod je bio prašnjav i nejednak kameni pločnik. Nebo iznad nje bilo je tmurno i olovnosivo, iako bez oblaka, a sunce zlokobno i crveno. U oba smera bili su otvori u zidu, prolazi označeni kratkim četvrtastim stubovima. Vidno polje bilo joj je suženo zidovima, ali tlo se spuštalo od mesta gde je stajala, i napred i nazad. Kroz prolaze je mogla da vidi debele zidove i hodnike između njih. Nalazila se u divovskom lavirintu.

Gde je ovo? Kako sam ovamo dospela? Nalik na drugi glas, još jedna misao se pojavi. Put nazad pojaviće se samo jednom.

Odmahnu glavom; ako postoji samo jedan put nazad, neću ga pronaći tako što ću stajati ovde. „Barem je vazduh suv i topao. Nadam se da ću pronaći neku odeću pre no što naletim na ljude“, progunđa.

Nejasno se sećala da se kao dete igrala lavirinata na papiru; postojao je trik kako da pronađeš izlaz, ali nije mogla da ga se seti. Sve u prošlosti bilo joj je maglovito, kao da se nekome drugome desilo. Prelazeći rukom duž zida, krenula je. Oblačići prašine dizali su se pod njenim bosim nogama.

Kod prvog otvora u zidu, zagledala se niz drugi hodnik koji se ni najmanje nije razlikovao od onoga u kome je već bila. Udahnuvši duboko, ona nastavi pravo, kroz još hodnika koji su bili potpuno jednaki. A onda dođe do nečeg različitog: raskrsnice. Skrenula je levo, i nakon nekog vremena naišla na novu raskrsnicu. Ponovo je skrenula levo. Kod treće raskrsnice, levo je dovede do golog zida.

Odlučno se vratila do poslednje raskrsnice i pošla desno. Ovaj put trebalo joj je četiri skretanja udesno da je dovedu do ćorsokaka. Na trenutak samo je stajala i streljala očima. „Kako sam ovamo dospela?“, glasno upita. „Gde se ovo nalazi?“ Put nazad pojaviće se samo jednom.

Ponovo se vratila. Bila je sigurna da je postojao neki trik s lavirintima. Kod poslednje raskrsnice skrenula je levo, a na sledećoj desno.

Odlučno je nastavila dalje. Levo, pa desno. Pravo do sledeće raskrsnice. Levo, pa desno.

Izgledalo joj je da radi. Ili je barem ovog puta prošla kroz desetak raskrsnica, a nije naišla na ćorsokak. Dođe do još jedne raskrsnice.

Krajičkom oka, primeti neznatan pokret. Kada se okrenu da pogleda, videla je samo prašnjav hodnik među glatkim kamenim zidovima. Poče da ide ulevo... i okrenu se kada ponovo spazi taj skoro neprimetni pokret. Ničeg nije bilo tu, ali ovog puta bila je sigurna. Neko je bio iza nje. Iza nje je. Uznemireno potrča u suprotnom pravcu.

Iznova i iznova, tik na ivici vidnog polja, niz ovaj ili onaj hodnik, primetila bi kako se nešto kreće, prebrzo da bi videla šta je, i nestaje pre no što bi stigla da okrene glavu i jasno ga vidi. Pojurila je. Malo je dečaka moglo da je prestigne kada je bila devojčica u Dve Reke. Dve Reke? Šta je to?

Čovek izađe iz prolaza pred nju. Njegova tamna odeća delovala je vlažno i napola trulo. Bio je star. Stariji od starosti. Koža nalik na popucali pergament bila mu je zategnuta preko glave, kao da ispod nje nije bilo mesa. Pramenovi slabašne kose pokrivali su izranavljeno teme, a oči su mu bile toliko upale da je izgledalo kao da gledaju iz dve pećine.

Ona stade u mestu. Grubi kameni pločnik vređao joj je stopala.

„Ja sam Aginor“, nasmešeno reče on. „I došao sam po tebe.“

Srce htede da joj iskoči iz grudi. Jedan od Izgubljenih. „Ne. Ne, to je nemoguće!“

„Baš si lepa, devojko. Uživaću u tebi.“

Odjednom, Ninaeva se seti da nema ništa na sebi. Ciknuvši i pocrvenevši samo delimično od besa, pojuri niz najbliži hodnik koji se ukrštao s ovim. Progonio ju je luđački smeh, i zvuk teturavog trčanja koje kao da se poklapalo s njenom najvećom brzinom, kao i zadihana obećanja onoga šta će joj uraditi kada je stigne, obećanja od kojih joj se prevrtao stomak, čak i ako je samo pola od toga čula.

Očajnički je tražila izlaz prestravljenim pogledom dok je trčala stisnutih pesnica. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva. Nije bilo ničeg, samo još beskrajnog lavirinta. Ma koliko brzo trčala, njegove pogane reči čule su se odmah iza nje. Lagano, strah se potpuno pretvori u gnev.

„Nek je spaljen!“, zajeca. „Svetlost ga spalila! Nema prava!“ Oseti u sebi neko rascvetavanje, otvaranje, okretanje ka svedu.

Iskeženih zuba okrenu se da se suoči sa svojim progoniteljem, baš kada se Aginor pojavi. Smejao se dok je trčao krupnim koracima.

„Nemaš prava!“ Zamahnu pesnicom ka njemu, otvorenih prstiju kao da nešto baca. Bila je samo upola iznenađena kada vatrena lopta polete iz njene šake.

Rasprsla se o Aginorove grudi, oborivši ga na tlo. Samo na trenutak je ležao, a onda teturavo ustade. Kao da nije ni primećivao svoj zapaljeni kaput. „Usuđuješ se? Usuđuješ se!“ Sav se tresao, a pljuvačka mu je curila niz bradu.

Odjednom se na nebu pojaviše oblaci. Preteća masa sivila i crnila. Munja polete iz oblaka pravo ka Ninaevinom srcu.

Činilo joj se, samo na jedan otkucaj srca, da se vreme iznenada usporilo, kao da je taj otkucaj trajao večito. Oseti tok u sebi – saidar, dođe joj neka udaljena misao – oseti tok munje. I promeni smer toka. Vreme ponovo pojuri.

Uz tresak, munja razbi kamen nad Aginorovom glavom. Upale oči Izgubljenog razrogačiše se, i on teturavo ustuknu. „Ne možeš! To ne može biti!“ Skočio je u stranu kada munja pogodi mesto gde je do tog trenutka stajao. Kamen se razlete kao vodoskok krhotina.

Ninaeva odlučno zakorači ka njemu. I Aginor pobeže.

Saidar beše brza rečna struja koja je jurila kroz nju. Osećala je stenje oko sebe, vazduh; osećala je sićušne treperave deliće Jedne moći koji su ih prožimali, i stvorili. I osećala je da Aginor takođe nešto... radi. Nejasno je to osećala, i vrlo udaljeno, kao da je to nešto što nikada neće zaista moći da zna, ali oko sebe je videla posledice i prepoznavala njihov uzrok.

Zemlja zatutnja i zanese joj se pod nogama. Zidovi padoše pred njom. Gomila kamenica prepreci joj put. Ona se pope preko njih, ne mareći da li joj oštar kamen seče ruke i noge. Uvek je držala Aginora na vidiku. Vetar se diže zavijajući niz hodnike, divljajući dok joj nije spljeskao obraze i naterao suze na oči, pokušavajući da je obori; ona mu promeni tok, i Aginor polete niz hodnik kao posečeni grm. Ona dodirnu tok u tlu, preusmeri ga, i kameni zidovi počeše da se ruše oko Aginora, zatrpavajući ga. Munje su padale na njen pogled, udarale oko njega. Kamen je leteo u vazduh sve bliže i bliže. Osećala je kako se bori da sve to odgurne ka njoj, ali korak po korak, zaslepljujuće munje kretale su se ka Izgubljenom.

Nešto zasja s njene desne strane. Nešto otkriveno kada se zid srušio. Ninaeva je osećala kako Aginor slabi; osećala da njegovi pokušaji da je pogodi postaju sve slabiji i paničniji. Ali nekako je znala da nije odustao. Ako ga sada bude pustila, juriće je kao i pre, ubeđen da je ipak preslaba da ga pobedi, preslaba da ga zaustavi da joj ne uradi šta god želi.

Srebrni luk stajao je tamo gde je bio kamen, luk ispunjen mekom srebrnom svetlošću. Put nazad...

Znala je kada je Izgubljeni digao ruke od svog napada, tačan trenutak kada je sav njegov trud počeo da odlazi na sprečavanje njenih napada. A njegova moć nije bila dovoljna, više nije mogao da skreće njene udarce. Sada je morao da odskakuje pred razletelim kamenjem koje su njene munje dizale u vazduh. Eksplozije bi ga ponovo bacale na zemlju.

Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.

Munje više nisu padale. Ninaeva se okrenu od puzavog Aginora da pogleda luk. Ponovo je pogledala Aginora, na vreme da vidi kako nestaje iza gomile šuta. Besno prosikta. Veći deo lavirinta ostao je čitav, a u kršu koji su ona i Izgubljeni napravili bilo je stotinu novih mesta za skrivanje. Trebaće joj vremena da ga ponovo nađe, ali bila je sigurna, ako ga ona i ne pronađe prva, naći će on nju. Pošto bude povratio svoju punu snagu, napašće je kada to bude najmanje očekivala.

Put nazad pojaviće se samo jednom.

Preplašena, ponovo pogleda i oseti olakšanje kada vide da je luk još tu. Samo kad bi mogla brzo da pronađe Aginora...

Budi nepokolebljiva.

Uz krik osujećenog gneva, pope se preko porušenog kamena prema luku. „Ko god da je odgovoran što sam ovde“, promrmlja, „nateraću ih da požele da su dobili ono što je Aginor dobio. Ja ću...“ Zakorači u luk i utopi se u svetlu.


„Ja ću...“ Ninaeva iskorači iz luka i zaprepašćeno stade. Sve je bilo baš kao što se i sećala – srebrni ter’angreal, Aes Sedai, odaja – ali prisećanje beše nalik na udarac, iščilela sećanja navrla su joj u glavu. Izašla je iz istog luka kroz koji je i ušla.

Crvena sestra visoko podiže jedan od srebrnih putira i sunu hladnu, čistu vodu preko Ninaevine glave. „Oprana si od svih grehova koje si možda počinila“, svečanim glasom kaza Aes Sedai, „i onih počinjenih protiv tebe. Oprana si od svih zločina koje si možda počinila, i od onih počinjenih protiv tebe. Došla si nam oprana, čista i pročišćena, srcem i dušom.“

Ninaeva zadrhta dok joj je voda klizila niz telo i kapala na pod.

Uz osmeh pun olakšanja Šerijam je uze za ruku, ali glas Nadzornice polaznica nije odavao ni znaka prošlih briga. „Do sada je dobro. To što si se vratila je dobro. Zapamti svoj cilj, i sve će i dalje biti dobro.“ Crvenokosa je povede do drugog luka ter’angreala.

„Bilo je tako stvarno“, prošaputa Ninaeva. Mogla je svega da se seti, da se seti kako je usmeravala Jednu moć lako kao da maše rukom. Sećala se Aginora i onoga što je Izgubljeni želeo da joj uradi. Ponovo se stresla. „Da li je sve to bilo stvarno?“

„Niko ne zna“, odgovori Šerijam. „Pamtimo ga kao stvarno, a neke su izašle s pravim ranama koje su unutra zadobile. Druge su tamo bile posečene do kosti, a vratile se bez ijednog znaka na sebi. Sve je svaki put različito za svaku koja uđe. Drevni su govorili da postoji mnoštvo svetova. Možda ovaj ter’angreal vodi do nekih od njih. Ako je tako, to čini po pravilima vrlo strogim za nešto što služi da te prebaci s jednog mesta na drugo. Ja verujem da to nije stvarno. Ali zapamti, bilo da je ono što se dešava stvarno ili ne, opasnost je stvarna kao nož koji ti probada srce.“

„Usmeravala sam Moć. Bilo je tako lako.“ Šerijam se spotače. „To ne bi trebalo da je moguće. Ne bi trebalo čak ni da se sećaš da si to mogla.“ Osmotri Ninaevu. „A opet, nisi povređena. Još osećam sposobnost u tebi, snažnu kao što je i bila.“

„Zvučiš kao da je bilo opasno“, polako reče Ninaeva, a Šerijam je oklevala pre no što je odgovorila.

„Upozoravanje se smatra nepotrebnim, budući da ne bi trebalo da ga se možeš setiti, ali... Ovaj ter’angreal otkriven je tokom Troločkih ratova. Pronašli smo u arhivama zapise o njegovom ispitivanju. Prva sestra koja je ušla bila je zaštićena snažno koliko je to bilo moguće, budući da niko nije znao šta ter’angreal radi. Zadržala je svoja sećanja, i usmeravala Jednu moć kada je bila ugrožena. Izašla je sa sagorelom sposobnošću. Nije više bila u stanju da usmerava. Nije više mogla čak ni da oseti Istinski izvor. Druga koja je ušla takođe je bila zaštićena, i takođe na isti način uništena. Treća je ušla nezaštićena. Kada je ušla, ničeg se nije sećala, ali vratila se neozleđena. To je razlog zašto te unutra šaljemo bez ikakve zaštite. Ninaeva, ne smeš ponovo usmeravati u ter’angrealu. Znam da je teško setiti se bilo čega, ali pokušaj.“

Ninaeva proguta knedlu. Sećala se svega. Sećala se kako nije mogla da se seti. „Neću usmeravati“, reče. Ako se setim. Požele da se histerično nasmeje.

Stigoše do sledećeg luka. Sva tri i dalje behu ispunjeni sjajem. Šerijam uputi Ninaevi poslednji pogled pun upozorenja, i ostavi je da sama stoji.

„Drugi put je za ono što jeste. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.“

Ninaeva se zagleda u sjajni srebrni luk. Šta je ovoga puta unutra? Ostale su čekale i gledale. Ona odlučno zakorači u svetlost.


Ninaeva se iznenađeno zagleda u jednostavnu smeđu haljinu koju je nosila, a onda se trže. Zašto zuri u sopstvenu haljinu? Put nazad pojaviće se samo jednom.

Osvrnuvši se oko sebe nasmeši se. Bila je na ivici Zelenila u Emondovom Polju, okružena kućama pokrivenim krovinom. Gostionica Kod Vinskog izvora bila je tačno naspram nje. Sam Vinski izvor izbijao je iz kamena koji je štrcao iz trave Zelenila, a Vinska voda jurila je na istok pod vrbama kraj gostionice. Ulice su bile prazne, ali većina ljudi u ovim jutarnjim časovima biće u poslu.

Kada je ugledala gostionicu, osmeh joj se izgubi. Jasno se videlo da je zapuštena. Kreč je izbledeo, a kapci visili. Natruleli kraj jedne grede video se kroz rupu u crepu. Šta je s Branom? Nije valjda da toliko vremena provodi kao gradonačelnik da je zaboravio da se stara o sopstvenoj gostionici?

Vrata gostionice se otvoriše i izađe Cen Bjui. Kada je vide, stade u mestu. Stari pokrivač krovova bio je čvornovat kao hrastov koren, a pogled koji joj je uputio bio je podjednako prijateljski. „Dakle, vratila si se? Pa, možeš ponovo da odeš.“

Namršti se kada joj on pijunu pred noge i prođe kraj nje; Cen nikada nije bio prijatan čovek, ali retko kada je bio otvoreno neuljudan. U najmanju ruku, nikada prema njoj. Nikada u lice. Prateći ga pogledom, primetila je znake zapuštenosti kroz čitavo selo. Krovina koju je trebalo popraviti, dvorišta puna korova. Vrata na kući gazdarice al’Kaar nakrivo su visila na slomljenoj šarci.

Odmahnuvši glavom, Ninaeva uđe u gostionicu. Bran će ovo i te kako morati da objasni. U praznoj trpezariji bila je samo jedna žena. Njena debela seda pletenica beše joj prebačena preko ramena. Brisala je sto, ali sudeći po tome kako je zurila u njega, Ninaevi se činilo da nije svesna onoga što radi. Soba je izgledala prašnjavo.

„Marin?“

Marin al’Ver poskoči spustivši dlan na grudi, i zagleda se. Delovala je mnogo starije no što se Ninaeva sećala. Iznureno. „Ninaeva? Ninaeva! Oh, jesi ti. Egvena? Jesi li dovela Egvenu sa sobom? Reci da jesi.“

„Ja...“ Ninaeva se uhvati za glavu. Gde je Egvena? Činilo joj se da bi trebalo da se seti. „Ne. Ne, nisam je dovela.“ Put nazad pojaviće se samo jednom.

Gazdarica al’Ver sruči se u jednu stolicu. „Tako sam se nadala. Još otkad je Bran umro...“

„Bran je mrtav?“ Ninaeva to nije mogla da zamisli. Taj debeli nasmejani čovek izgledao je kao da će večno živeti. „Trebalo je da budem ovde.“

Druga žena skoči na noge i pojuri do prozora da zabrinuto proviri ka Zelenilu i selu. „Ako Malena sazna da si ovde, biće nevolje. Tačno znam kako je Cen odjurio da je pronađe. On je sada gradonačelnik.“'

„Cen? Kako su čak i ti vunoglavci izabrali Cena?“

„Zbog Malene. Naterala je sve iz Ženskog kruga da pritisnu svoje muževe kako bi glasali za njega.“ Marin skoro pritisnu lice na prozor, pokušavajući da gleda odjednom u svim pravcima. „Budalasti ljudi ne pričaju o tome čije ime stavljaju u kutiju; pretpostavljam da je svako ko je glasao za Cena mislio da je jedini kome je žena dosađivala. Mislili su da jedan glas neće mnogo značiti. Pa, sada su naučili. Svi smo naučili.“

„Ko je ta Malena koja naređuje Ženskom krugu? Nikada nisam čula za nju.“

„Ona je iz Stražarskog Brda. Ona je Mud...“ Marin se okrenu od prozora kršeći prste. „Malena Ailar je Mudrost, Ninaeva. Kada se nisi vratila... Svetlosti, nadam se da neće saznati da si ovde.“

Ninaeva začuđeno odmahnu glavom. „Marin, ti je se plašiš. Sva se treseš. Kakva je to žena? Zašto je Ženski krug uopšte izabrao nekog takvog?“

Gazdarica al’Ver se gorko nasmeja. „Mora da smo poludele. Malena je došla da poseti Mavru Malen dan pre nego što je Mavra morala da se vrati u Devonovo Jahanje. Te noći neka deca se razboleše, a Malena je ostala da ih gleda. Onda neke ovce počeše da umiru, a Malena se i za to pobrinula. Jednostavno je izgledalo prirodno da je izaberemo, ali... Ona je siledžija, Ninaeva. Natera te da radiš ono što hoće. Ganja te i ganja, sve dok nisi suviše umorna da kažeš ne. I još gore. Istukla je Alsbet Luhan.“

Ninaevi se pred očima stvori slika Alsbet Luhan i njenog muža, kovača Harala. Bila je visoka skoro kao on, i stameno građena, mada zgodna. „Alsbet je jaka skoro kao Haral. Ne mogu da poverujem...“

„Malena nije velika žena, ali je... silovita je, Ninaeva. Mlatila je Alsbet štapom preko čitavog Zelenila. A nijedna od nas koje smo videle nismo imale hrabrosti da pokušamo da je zaustavimo. Kada su saznali, Bran i Haral rekli su da ona mora otići, čak i ako to znači da se mešaju u posao Ženskog kruga. Mislim da bi ih neke iz Kruga i saslušale, ali Bran i Haral razboleli su se iste noći i umrli s danom razlike.“ Marin se ugrize za usnu i osvrnu po sobi, kao da misli da bi neko mogao tu da se krije. Tišim glasom reče: „Malena im je spravljala lekove. Rekla je da joj je to dužnost, iako su bili protiv nje. Videla sam... videla sam sivi morač među onim što je sa sobom ponela.“

Ninaeva udahnu. „Ali... Jesi li sigurna, Marin? Jesi li sigurna?“ Druga žena klimnu. Bila je na ivici suza. „Marin, ako si posumnjala da je ta žena otrovala Brana, zašto nisi mogla da se obratiš Krugu?“

„Rekla je da Bran i Haral nisu hodali u Svetlosti“, promumla Marin, „zato što su tako pričali protiv Mudrosti. Rekla je da su zbog toga umrli; Svetlost ih je napustila. Stalno priča o grehu. I kazala je da je Paet al’Kaar zgrešio zato što je govorio protiv nje nakon što su Bran i Haral umrli. Rekao je samo da je lečila slabije od tebe, ali ona mu je nacrtala Zmajev očnjak na vratima. Svi su je videli s ugljenom u ruci. Oba njegova dečaka umrla su pre isteka nedelje – kada je majka jednog jutra došla da ih probudi, jednostavno su bili mrtvi. Jadna Nela. Pronašli smo je kako luta, smejući se i plačući istovremeno, i vrišti da je Paet Mračni i da je on ubio njenu decu. Paet se sledećeg dana obesio.“ Stresla se, a glas joj postade tako tih da ga je Ninaeva jedva mogla čuti. „Četiri kćeri još žive pod mojim krovom. Žive, Ninaeva. Razumeš li šta hoću da kažem? Još su žive, i želim da tako i ostane.“ Ninaeva se naježi. „Marin, ne možete ovo da dozvolite.“ Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva. Odgurnu tu misao od sebe. „Ako Ženski krug bude jedinstven, moći ćete da je se otarasite.“

„Jedinstven protiv Malene?“ Marinin smeh više je ličio na jecaj. „Sve smo preplašene. Ali dobra je s decom. Ovih dana stalno ima bolesne dece, ali Malena se trudi koliko može. Kada si ti bila Mudrost, skoro niko nije umro od bolesti.“

„Marin, slušaj me. Zar ne shvataš zašto stalno ima bolesne dece? Ako ne može da vas natera da je se plašite, pokušava da vas natera da mislite kako vam je potrebna zbog dece. Ona to radi, Marin. Baš kao što je uradila i Branu.“

„Nemoguće“, prodahta Marin. „Ne bi to uradila. Ne mališanima.“

„Ipak je tako, Marin.“ Put nazad – Ninaeva nemilosrdno potisnu tu misao. „Ima li ikoga u Krugu ko se ne plaši? Nekoga ko će slušati?“

Druga žena joj odgovori: „Svi se plaše. Ali Korin Ajelin će možda slušati. Ako te sasluša, možda će dovesti još dve ili tri. Ninaeva, ako te dovoljan broj u Krugu sasluša, hoćeš li ponovo biti naša Mudrost? Mislim da si ti jedina koja nećeš ustuknuti pred Malenom, iako sve znamo šta ona radi. Ne znaš kakva je.“

„Hoću.“ Put nazadne! Ovo je moj narod! „Uzmi plašt, idemo da posetimo Korin.“

Marin je oklevala da napusti gostionicu, i kada je Ninaeva izvede napolje, išla je s noge na nogu s jednog stepenika na drugi, grbeći se i osvrćući. Pre no što su prešle pola puta do kuće Korin Ajelin, Ninaeva vide visoku žgoljavu ženu kako s druge strane Zelenila ide prema gostionici sekući glave čičaka debelim vrbovim prutom. Iako je bila koščata, izgledala je žilavo i snažno. Usne joj behu odlučno stisnute. Za njom se vukao Cen Bjui.

„Malena.“ Marin povuče Ninaevu u prostor između dve kuće i šapnu kao da se plaši da će je žena čuti preko Zelenila. „Znala sam da će Cen otići po nju.“

Nešto natera Ninaevu da se osvrne. Iza nje je bio srebrni luk. Protezao se od kuće do kuće i belo sijao. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.

Marin tiho vrisnu. „Videla nas je! Svetlost nam pomogla, dolazi ovamo!“

Visoka žena krenula je preko Zelenila, ostavivši nesigurnog Cena da zbunjeno stoji. Na Maleninom licu nije bilo nesigurnosti. Hodala je polako, kao da nema nade za bekstvo. Sa svakim korakom njen okrutni osmeh bio je sve širi.

Marin cimnu Ninaevu za rukav. „Moramo da bežimo. Moramo da se sakrijemo. Ninaeva, hajde. Cen joj je sigurno rekao ko si. Ona mrzi da bilo ko priča o tebi.“

Srebrni luk privuče Ninaevin pogled. Put nazad... Zatrese glavom pokušavajući da se seti. Nije stvarno. Pogleda Marin. Ženino lice oslikavalo je čist užas. Moraš biti nepokolebljiva da bi preživela.

„Molim te, Ninaeva. Videla me je s tobom. Videla – me – je! Molim te, Ninaeva!“

Malena se neumoljivo približavala. Moj narod. Luk je sijao. Put nazad. Nije stvarno.

Uz jecaj, Ninaeva otrže ruku i jurnu ka srebrnom sjaju.

Marinin vrisak čuo se za njom. „Tako ti Svetlosti, Ninaeva, pomozi mi! POMOZI MI!“

Sjaj je obuhvati.


Ninaeva se istetura iz luka, jedva svesna i odaje i Aes Sedai. Poslednji Marinin vrisak još joj je odzvanjao u ušima. Nije ni trepnula kada joj je hladna voda iznenada polila glavu.

„Oprana si od lažnog ponosa. Oprana si od lažnih ambicija. Došla si nam čista u srcu i duši.“ Kada Crvena Aes Sedai odstupi, Šerijam priđe i uhvati Ninaevu za ruku.

Ninaeva se trže, a onda shvati ko ju je dodirnuo. Obema rukama zgrabi okovratnik Šerijamine haljine. „Reci mi da nije bilo stvarno. Reci mi!“

„Gadno?“ Šerijam joj spusti ruke, kao da je navikla na to. „Uvek je gore nego prvi put, a treći je najgori.“

„Ostavila sam svoju prijateljicu... Ostavila sam svoj narod... u Jami usuda da bih se vratila.“ Molim te, Svetlosti, da nije stvarno. Nisam zaista... Ja moram da nateram Moirainu da plati. Moram!

„Uvek postoji neki razlog da se ne vratiš. Nešto što te sprečava, ili ti skreće pažnju. Ovaj ter’angreal tka zamke iz tvog sopstvenog uma. Tka ih čvršće i jače od čelika, smrtonosnije od otrova. Zbog toga ga koristimo za iskušavanje. Moraš želeti da postaneš Aes Sedai više od bilo čega drugog. Dovoljno da se sa bilo čim suočiš, bilo čega oslobodiš da bi to postigla. Bela kula ne može prihvatiti manje od toga. To tražimo od tebe.“

„Mnogo tražite.“ Ninaeva se zagleda u treći luk dok ju je crvenokosa Aes Sedai vodila ka njemu. Treći je najgori. „Plašim se“, šapnu. Šta bi moglo biti gore od onog što sam upravo uradila?

„Dobro“, kaza Šerijam. „Ti želiš da budeš Aes Sedai, da usmeravaš Jednu moć. Niko tome ne bi trebalo da pristupi bez bojazni i strahopoštovanja. Strah će te naterati da budeš oprezna; oprez će te držati u životu.“ Okrenu Ninaevu ka luku, ali nije odmah odstupila. „Niko te neće primorati da treći put uđeš.“

Ninaeva obliznu usne. „Ako odbijem, izbacićete me iz Kule i nikada više neću moći da se vratim.“ Šerijam klimnu. „A ovo je najgore.“ Šerijam ponovo klimnu. Ninaeva duboko udahnu. „Spremna sam.“

„Treći put“, svečano kaza Šerijam, „jeste za ono što će biti. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.“ Ninaeva ulete pod luk.


Trčala je smejući se kroz oblake leptira koji su se dizali s divljeg cveća livade na vrhu brda. Do kolena je bila u tom šarenom ćebetu. Njena siva kobila plašljivo je poigravala, dok su se uzde vukle po zemlji na obodu livade. Ninaeva presta da trci kako ne bi još više preplašila životinju. Nekoliko leptira spusti joj se na haljinu, na izvezeno cveće i bisere, drugi zaigraše oko safira i mesečevog kamenja u kosi koja joj je slobodno padala.

Ispod brda, ogrlica Hiljadu jezera pružala se kroz grad Malkijer. Sedam kula, koje su doticale oblake, ogledalo se u njima. Barjak sa zlatnim ždralom vijorio se na njihovim vrhovima skrivenim maglom. Grad je imao hiljadu vrtova, ali njen omiljeni bio je ovaj divlji vrt na vrhu brda. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.

Okrenu se na zvuk kopita.

Al’Lan Mandragoran, kralj Malkijera, skoči sa svog bojnog konja i smejući se priđe joj kroz leptire. Imao je lice neumoljivog čoveka, ali osmesi koje je zbog nje nosio smekšali su te isklesane crte.

Ona ga zaprepašćeno pogleda, iznenađena kada ju je zagrlio i poljubio. Na trenutak se privila uz njega, izgubljena, uzvraćajući mu poljubac. Visila je na stopu iznad zemlje, ali nije marila.

Odjednom ga odgurnu, udaljivši lice od njegovog. „Ne.“ Gurnu jače. „Pusti me. Spusti me.“ Iznenađen, on je polako spusti. Ona ustuknu od njega. „Ne ovo“, rekla je. „Sa ovim ne mogu da se suočim. Sve sem ovoga.“ Molim te, neka ponovo bude Aginor. Pamćenje joj se uskomeša. Aginor? Nije znala otkud joj ta misao. Pamćenje joj se zaljulja i razbi. Komađe se komešalo kao slomljeni led u bujici. Panično je posegla za tim krhotinama, za bilo čim za šta bi mogla da se uhvati.

„Jesi li dobro, ljubavi?“, zabrinuto upita Lan.

„Ne zovi me tako! Nisam ja tvoja ljubav! Ne mogu da se udam za tebe!“ On je iznenadi tako što zabaci glavu i zaurla od smeha. „Tvoji nagoveštaji da nismo u braku mogli bi da uznemire našu decu, ženo. A kako to da nisi moja ljubav? Druge nemam, niti ću imati.“

„Moram da se vratim.“ Očajnički pogledom potraži luk. Pronađe samo livadu i nebo. Jače od čelika i smrtonosnije od otrova. Lan. Lanova deca. Svetlosti, pomozi mi! „Moram smesta da se vratim.“

„Da se vratiš? Kuda? U Emondovo Polje? Ako želiš. Poslaću pisma Morgazi i narediti da se pripremi pratnja.“

„Sama“, promrmlja, još tragajući. Gde je? Moram da idem. „Neću da budem upletena u ovo. Ne bih mogla da podnesem. Ne ovo. Moram da idem, i to smesta!“

„Upletena u šta, Ninaeva? Šta to ne možeš da podneseš? Ne, Ninaeva. Ovde možeš da jašeš sama, ako želiš. Ali ako kraljica Malkijera dođe u Andor bez pratnje, Morgaza će biti zapanjena, ako ne i uvređena. Ne želiš da je uvrediš, zar ne? Mislio sam da ste vas dve prijateljice.“

Ninaeva oseti kao da ju je neko udario po glavi. „Kraljica?“, upita oklevajući. „Imamo decu?“

„Jesi li sigurna da si dobro? Mislim da bi bolje bilo da te odvedem do Šarine Sedai.“

„Ne.“ Ponovo ustuknu od njega. „Bez Aes Sedai.“ Ovo nije stvarno. Ovoga puta neću dozvoliti da me uvuče. Neću!

„U redu“, reče on polako. „Budući da si moja žena, onda si i kraljica. Mi smo Malkijeri, a ne južnjaci. Krunisana si u Sedam kula istovremeno kada smo razmenili prstenje.“ On nesvesno podiže levu šaku; jednostavan zlatni krug bio mu je na kažiprstu. Ona istog trena pogleda svoju ruku, i prsten – znala je da će biti tu. Sakri šaku drugom rukom, ni sama ne znajući zašto: da bi porekla postojanje prstena sakrivši ga od pogleda, ili da bi ga sačuvala. „Sećaš li se sada?“, nastavi on. Podiže ruku ka njenom obrazu, a ona ustuknu još nekoliko koraka. On uzdahnu. „Kako želiš, ljubavi. Imamo troje dece, mada samo jedno od njih zaista može tako da se zove. Marik ti je skoro do ramena i ne može da odluči da li više voli konje ili knjige. Elnora je već počela da vežba kako da dečacima zavrti pamet, kada ne gnjavi Šarinu s pitanjima kada će biti dovoljno stara da ode u Belu kulu.“

„Moja majka se zvala Elnora“, tiho reče ona.

„Tako si rekla kada si odabrala to ime. Ninaeva...“

„Ne. Ovoga puta neću biti uvučena. Ne u ovo. Neću!“ Iza njega, u šumarku pored livade, videla je srebrni luk. Pre toga bio je skriven drvećem. Put nazad pojaviće se samo jednom. Okrenu se prema njemu. „Moram da idem.“ On je uhvati za ruku, a njoj noge kao da se okameniše; nije mogla da se natera da se otrgne.

„Ne znam šta te muči, ženo, ali šta god da je, reci mi i ja ću se postarati za to. Znam da nisam najbolji muž. Kada sam te pronašao bio sam sav u oštrim ivicama, ali barem si neke od njih izgladila.“

„Ti si najbolji mogući muž“, promrmlja ona. S užasavanjem shvati da ga se seća kao svog muža. Sećala se smeha i suza, ogorčenih svađa i slatkog mirenja. Bile su to nejasne uspomene, ali osećala je kako postaju snažnije i toplije. „Ne mogu.“ Luk je bio tu, samo nekoliko koraka daleko. Put nazad pojaviće se samo jednom. Budi nepokolebljiva.

„Ne znam šta se događa, Ninaeva, ali osećam se kao da te gubim. Ne bih to mogao da podnesem.“ Prođe prstima kroz njenu kosu; zatvorivši oči, ona obrazom dotače njegove prste. „Budi uz mene. Uvek.“

„Želim da budem“, tiho je odgovorila. „Želim da ostanem s tobom.“ Kada je otvorila oči, luka više nije bilo... Dolazi samo jednom. „Ne. Ne!“ Lan je okrenu ka sebi. „Šta te muči? Moraš mi reći da bih mogao da pomognem.“

„Ovo nije stvarno.“

„Nije stvarno? Pre no što sam te sreo, mislio sam da je samo mač stvaran. Osvrni se oko sebe, Ninaeva. Jeste stvarno. Šta god želiš da bude stvarnost, ostvarićemo to zajedno, nas dvoje.“

Ona ga posluša, pitajući se šta će videti. Livada je i dalje bila tu. Sedam kula još su stajale iznad Hiljadu jezera. Luk je nestao, ali ništa drugo nije se promenilo. Mogla bih da ostanem ovde. S Lanom. Ništa se nije promenilo. Misli joj pođoše u drugom pravcu. Ništa se nije promenilo. Egvena je sama u Beloj kuli. Rand će usmeravati Moć i poludeti. A šta s Metom i Perinom? Mogu njih dvojica da povrate neku trunčicu svojih života? A Moiraina, koja nam je svima upropastila živote, i dalje je na slobodi.

„Moram da se vratim“, prošapta. Ne mogavši više da podnese bol na njegovom licu, otrže se. Namerno obrazova pupoljak u svom umu. Beli pupoljak na grani crnog gloga. Zamislila je trnje, oštro i okrutno, želeći da može da je probode, osećajući se kao da već visi na oštrim crnim granama. Glas Šerijam Sedai igrao je na ivici sluha, govoreći joj da je opasno pokušati usmeravanje Moći. Pupoljak se otvori, i saidar je ispuni svetlom.

„Ninaeva, reci mi šta je bilo.“

Lanov glas kliznu preko njenih misli. Odbi da dozvoli sebi da ga čuje. Mora da je još bilo puta nazad. Zagledavši se tamo gde je srebrni luk stajao, pokuša da mu pronađe neki trag. Ničeg nije bilo.

„Ninaeva...“

Pokuša da zamisli luk, da ga oblikuje i obrazuje do poslednjeg detalja, krivu od blistavog metala ispunjenu sjajem nalik na snežnu vatru. Činilo se da treperi tu, pred njom, najpre je bio tu, između nje i drveća, zatim ga nesta, onda se pojavi ponovo.

„...volim te...“

Ona poseže za saidarom, upijajući tok Jedne moći, dok ne pomisli da će pući. Svetlost je ispuni, sijajući iz nje, svetlost koja joj je ranjavala oči. Vrelina ju je proždirala. Treperavi luk se smiri, ustali, i pojavi pred njom. Bila je puna vatre i bola; osećala se kao da joj kosti gore; glava joj je bila kao usplamtelo ložište.

„...svim svojim srcem.“

Ona potrča ka srebrnoj krivoj, ne dozvolivši sebi da se osvrne. Bila je sigurna da u životu neće čuti ništa ogorčenije od očajničkog krika Marin al’Ver kada ju je napustila, ali to je bilo slatko kao med naspram Lanovog namučenog glasa. „Ninaeva, ne ostavljaj me, molim te.“

Beli sjaj je proždra.


Naga, Ninaeva se istetura iz luka i pade na kolena otvorenih usta i plačući. Suze su joj lile niz obraze. Šerijam kleknu kraj nje. Ona prostreli pogledom crvenokosu Aes Sedai. „Mrzim te!“, uspe da izusti gnevno, boreći se za vazduh. „Mrzim sve Aes Sedai!“

Šerijam kratko uzdahnu, a onda podiže Ninaevu. „Dete, skoro svaka žena koja ovo uradi kaže manje-više to isto. Nije to sitnica, suočiti se sa sopstvenim strahovima. Šta je ovo?“, oštro upita, okrenuvši Ninaevine dlanove.

Ninaevine šake zadrhtaše od iznenadnog bola koji ranije nije osećala. Zariven tačno u središte oba dlana bio je po jedan dugi crni trn. Šerijam ih pažljivo izvuče; Ninaeva oseti hladno Lečenje na dodir Aes Sedai. Kada oba trna behu izvađena, za njima ostade po jedan mali ožiljak na dlanu i nadlanici.

Šerijam se namršti. „Ne bi uopšte trebalo da bude ožiljaka. A kako si samo zaradila ova dva, i oba tako tačno smeštena? Ako si upala u žbun crnog gloga, trebalo bi da si sva pokrivena ogrebotinama i trnjem.“

„Trebalo bi“, gorko se složi Ninaeva. „Možda sam mislila da sam već dovoljno platila.“

„Uvek postoji cena“, složi se Aes Sedai. „Hajde sada. Platila si prvu cenu. Uzmi ono što si platila.“ Lagano gurnu Ninaevu napred.

Ninaeva shvati da je u odaji sada bilo više Aes Sedai. Bila je tu Amirlin sa svojom prugastom ešarpom, a pored nje sestre iz svakog Ađaha, sa svojim šalovima. Sve su gledale Ninaevu. Setivši se Šerijaminih uputstava, Ninaeva se zatetura napred i kleknu pred Amirlin. Ona je držala poslednji putir i polako ga ispraznila nad Ninaevinom glavom.

„Oprana si od Ninaeve al’Mera iz Emondovog Polja. Oprana si od svega što te za ovaj svet vezuje. Došla si nam čista u srcu i duši. Ti si Ninaeva al’Mera, Prihvaćena od Bele kule.“ Predavši putir jednoj od sestara, Amirlin podiže Ninaevu na noge. „Sada si naša.“

Oči Amirlin Tron kao da su tamno sijale. Ninaeva zadrhta, ali to nikakve veze nije imalo s tim što je bila naga i mokra.

Загрузка...