30 Daes Dae’mar

U sobi koju su delili Hurin i Loijal, Rand proviri kroz prozor i pogleda uredne linije i terase Kairhijena, kamene zgrade i crep na krovovima. Nije mogao da vidi podružnicu iluminatora. Čak i da je nisu zaklanjale ogromne kule i kuće velikih lordova, to bi onemogućile gradske zidine. Čitav grad je pričao o iluminatorima, čak i sada, danima nakon noći kada se samo jedan noćni cvet digao na nebo, a i taj ranije no što je trebalo. Prepričavalo se desetak različitih verzija skandala, izuzevši one s manjim varijacijama, ali nijedna nije bila blizu istine.

Rand se okrenu. Nadao se da niko nije bio povređen u požaru, ali iluminatori do sada nisu priznali ni da je bilo požara. Bili su zaista mučaljivi o onome što se događalo unutar njihove podružnice.

„Ja ću preuzeti sledeću stražu“, kaza Hurinu, „čim se vratim.“

„Nema potrebe, moj lorde.“ Hurin se pokloni duboko kao Kairhijenjanin. „Mogu da stražarim. Zaista, moj lord ne mora da se muči.“

Rand duboko uzdahnu i zgleda se s Loijalom. Ogijer samo slegnu ramenima. Njuškalo je bivao sve formalniji svakim danom koji su proveli u Kairhijenu; Ogijer je samo rekao da se ljudi često čudno ponašaju.

„Hurine“, reče Rand, „nekada si me zvao lord Rand, i nisi se klanjao svaki put kada te pogledam.“ Hoću da se opusti i da me ponovo zove lord Rand, pomisli sa zaprepašćenjem. Lord Rand! Svetlosti, moramo da se izgubimo odavde pre no što poželim da mi se klanja. „Hoćeš li, molim te, da sedneš? Umorim se čim te pogledam.“

Hurin je stajao ukočenih leđa, ali izgledao je spreman da skoči na izvršenje bilo čega što bi Rand možda zatražio. Sada nije ni sedao, niti se opuštao. „To ne bi bilo pristojno, moj lorde. Moramo pokazati ovim Kairhijenjanima da znamo kako da budemo pristojni...“

„Hoćeš li već jednom prestati s tim!“, povika Rand.

„Kako želiš, moj lorde.“

Rand je morao da se potrudi da ponovo ne uzdahne. „Žao mi je, Hurine. Nije trebalo da vičem na tebe.“

„To je tvoje pravo, moj lorde“, jednostavno odgovori Hurin. „Ako se ne ponašam kako ti želiš, tvoje je pravo da vičeš.“

Rand pođe prema njuškalu s namerom da ga zgrabi za okovratnik i protrese.

Na zvuk kucanja na vratima između njihove i Randove sobe svi se slediše, ali Rand sa zadovoljstvom primeti da Hurin nije tražio dozvolu pre no što je zgrabio svoj mač. Sečivo s čapljom bilo je Randu za pojasom. Prilazeći vratima, uhvati se za balčak. Sačeka da Loijal sedne na svoj dugi krevet kako bi nogama i peševima kaputa još više zaklonio kovčeg pokriven ćebetom, a onda otvori vrata.

Tamo je stajao gostioničar, ljuljajući se od nestrpljenja i gurajući poslužavnik ka Randu. Na njemu su bila dva zapečaćena pergamenta. „Oprosti mi, moj lorde“, bez daha kaza Kual. „Nisam mogao da čekam da siđeš, a onda nisi bio u svojoj sobi, i – i... Oprosti mi, ali...“ Onda zatrese poslužavnikom.

Rand zgrabi pozivnice – do sada ih je bilo tako mnogo – i ne pogledavši ih, uhvati gostioničara za ruku i povede ga ka vratima hodnika. „Hvala, gazda Kuale, što si se namučio. Ako bi nas sada, molim te, ostavio nasamo...“

„Ali, moj lorde“, pobuni se Kual, „ove su od...“

„Hvala ti.“ Rand gurnu čoveka u hodnik i odlučno zatvori vrata. Baci pergamente na sto. „To nije ranije radio. Loijale, misliš li da je prisluškivao na vratima pre no što je zakucao?“

„Počinješ da razmišljaš kao ovi Kairhijenjani.“ Ogijer se smejao, ali uši su mu zamišljeno mrdale. Naposletku dodade: „Ipak, on je Kairhijenjanin, tako da je veoma moguće. Mislim da nismo rekli ništa što ne bi valjalo da čuje.“

Rand pokuša da se priseti. Niko od njih nije spomenuo Rog Valera, niti Troloke ili Prijatelje Mraka. Kada shvati da se pita šta je Kual mogao da zaključi iz onoga što je rečeno, trže se. „Ovo mesto počinje i na tebe da utiče“, promrmlja sam sebi.

„Moj lorde?“ Hurin je uzeo zapečaćene pergamente i razrogačenih očiju gledao pečate. „Moj lorde, ovo je od lorda Bartanesa, Visokog sedišta kuće Damodred, i od“ – glas mu se utiša od strahopoštovanja – „kralja.“

Rand samo odmahnu. „I dalje idu u vatru kao i ostale. Neotvorene.“

„Ali, moj lorde!“

„Hurine“, strpljivo kaza Rand, „ti i Loijal ste mi objasnili tu Veliku igru. Ako odem gde god da su me pozvali, ovi Kairhijenjani zaključiće nešto iz toga i pomisliti da sam deo nečijih spletki. Ako ne odem, i iz toga će nešto zaključiti. Ako pošaljem odgovor, iskopaće neko značenje u njemu, a isto će biti i ako ne pošaljem. Budući da, izgleda, pola Kairhijena uhodi drugu polovinu, svi znaju šta radim. Spalio sam prve dve, i spaliću i ove, baš kao i sve ostale.“ Jednog dana bilo ih je dvanaest na gomili. Sve ih je bacio u kamin u trpezariji, netaknutih pečata. „Šta god da iz toga zaključe, barem je isto za sve. Nisam ni za koga u Kairhijenu, niti sam protiv bilo koga.“

„Pokušavao sam da ti objasnim“, reče mu Loijal. „Mislim da to ne ide tako. Šta god da učiniš, Kairhijenjani će u tome videti neku vrstu spletke. Tako je, barem, Starešina Haman govorio.“

Hurin ispruži Randu zapečaćene pozivnice kao da nudi zlato. „Moj lorde, na ovoj je lični pečat Galdrijana. Njegov lični pečat, moj lorde. A na ovoj lični pečat lorda Bartanesa, koji je po moći odmah iza kralja. Moj lorde, spali ove pozivnice, i stvorio si sebi najmoćnije neprijatelje koje možeš da nađeš. Do sada je spaljivanje prolazilo zato što su sve ostale kuće čekale da vide šta smeraš, i mislile kako mora da imaš moćne saveznike kada rizikuješ da ih uvrediš. Ali lord Bartanes – i kralj! Uvredi njih, i sigurno će uzvratiti.“ Rand prođe prstima kroz kosu. „Šta ako ih obe odbijem?“

„Neće uspeti, moj lorde. Sve do jedne kuće poslale su ti pozivnice. Ako ove odbiješ – pa, sigurno je da će bar jedna od ostalih kuća zaključiti da, ako nisi u savezništvu s kraljem ili lordom Bartanesom, onda oni mogu da ti uzvrate za uvredu koju si im naneo spaljivanjem njihovih pozivnica. Moj lorde, čujem da kuće u Kairhijenu sada koriste ubice. Nož na ulici. Strela s nekog krova. Otrov u vinu.“

„Mogao bi da prihvatiš obe“, predloži Loijal. „Znam da to ne želiš, Rande, ali moglo bi čak biti i zabavno. Veče u zamku jednog lorda, ili čak u kraljevskoj palati. Rande, Šijenarci su verovali u tebe.“

Rand se namršti. Znao je da su Šijenarci mislili da je lord samo zbog sticaja okolnosti; slučajne sličnosti imena, glasina među slugama, i Moiraine i Amirlin koje su sve to uskomešale. Ali i Selena je tako mislila. Možda će ona biti na jednoj od tih zabava.

Ali Hurin je silovito odmahivao glavom. „Graditelju, ne znaš Daes Dae’mar koliko misliš da znaš. Ne onako kako se igra u Kairhijenu. Ne u današnje vreme. Za većinu kuća to ne bi bilo bitno. Čak i kada spletkare jedna protiv druge sve do noža, u javnosti se ponašaju kao da nije tako. Ali ne ove dve. Kuća Damodred bila je na prestolu sve dok ga Laman nije izgubio, i žele ga nazad. Kralj bi ih zgazio, da nisu moćni skoro koliko on. Ne možeš da pronađeš ogorčenije protivnike od kuće Rijatin i kuće Damodred. Ako moj lord prihvati obe, obe kuće će to znati čim pošalje svoje odgovore, i obe će pomisliti kako je on deo neke spletke te druge kuće protiv njih. Smesta će upotrebiti nož i otrov.“

„A pretpostavljam“, odreza Rand, „ako prihvatim samo jednu, ona druga će pomisliti kako sam u savezništvu s tom kućom.“ Hurin klimnu.

„I verovatno će pokušati da me ubiju da bi me sprečili u tome u šta sam umešan.“ Hurin ponovo klimnu. „Onda, imaš li bilo kakav predlog kako da izbegnem da me bilo koja od njih ubije?“ Hurin odmahnu glavom. „Da bar nisam spalio one prve dve.“

„Da, moj lorde. Ali ne bi bilo nikakve razlike, ili barem tako pretpostavljam. Koje god da si prihvatio ili odbio, Kairhijenjani bi nešto iz toga zaključili.“

Rand ispruži ruku i Loijal mu dade dva pergamenta. Prvi je bio zapečaćen ne drvetom i krunom kuće Damodred, već razjarenim veprom, što je bio Bartanesov znak. Na drugom pergamentu bio je Galdrijanov jelen. Lični pečati. Očigledno mu je uspelo da pobudi zanimanje u najvišim krugovima samo time što ništa nije radio.

„Ovi ljudi su ludi“, reče, pokušavajući da smisli kako da se izvuče iz svega toga.

„Da, moj lorde.“

„Prošetaću se po trpezariji da me svi vide s ovim pozivnicama“, lagano reče. Šta god da se vidi u trpezariji u podne, deset kuća to zna pre sumraka, a do sledeće zore znaju sve. „Neću slomiti pečate. Tako će znati da još nikome nisam odgovorio. Sve dok čekaju da vide na koju ću stranu skočiti, možda ću steći još koji dan. Ingtar mora uskoro da dođe. Mora.“

„Pa, sada razmišljaš kao Kairhijenjanin, moj lorde“, iscereno odgovori Hurin.

Rand ga kiselo pogleda, a onda gurnu pergamente u džep, povrh Seleninih pisama. „Hajdemo, Loijale. Možda je Ingtar došao.“

Kada on i Loijal siđoše u trpezariju, niko u njoj nije ni pogledao Randa. Kual je glačao srebrnu pepeljaru kao da mu život zavisi od njenog sjaja. Služavke su žurile između stolova kao da Rand i Ogijer ni ne postoje. Svi do jednog za stolovima piljili su u svoje krigle, kao da u vinu ili pivu piše kako se može steći velika moć. Niko ne izusti ni reč.

Sačekavši malo, Rand izvadi pozivnice iz džepa i pogleda pečate, a onda ih vrati. Kual poskoči kada Rand pođe ka vratima. Pre no što se zatvoriše za njim, ču da je razgovor ponovo živnuo.

Rand pođe niz ulicu tako brzo da Loijal nije morao da skrati korak da bi ostao kraj njega. „Moramo da pronađemo neki izlaz iz grada, Loijale. Ovaj trik s pozivnicama neće trajati duže od dva ili tri dana. Ako Ingtar do tada ne dođe, moramo u svakom slučaju otići.“

„Slažem se“, odgovori Loijal.

„Ali kako?“

Loijal poče da odbrojava svojim debelim prstima. „Fejn je tamo negde, ili ne bi bilo Troloka u Forgejtu. Ako izjašemo, sručiće se na nas čim se udaljimo s vidika gradu. Ako se pridružimo pratnji nekog trgovca, svakako će nas napasti.“ Nijedan trgovac ne bi imao više od pet ili šest stražara, a oni bi verovatno pobegli čim vide Troloke. „Kad bismo samo znali koliko Troloka Fejn ima, i koliko Prijatelja Mraka. Ti si smanjio taj broj.“ Nije spomenuo Troloka koga je on ubio, ali sudeći po mrštenju i dugim obrvama koje su padale na obraze, upravo mu je to bilo na umu.

„Nije bitno koliko ih ima“, kaza Rand. „Deset je loše koliko i stotina. Ako nas napadne deset Troloka, mislim da se nećemo ponovo izvući.“ Izbegavao je da razmišlja o načinu na koji bi mogao, možda mogao, da se pobrine za deset Troloka. Napokon, to nije radilo kada je pokušao da pomogne Loijalu.

„Ni ja ne mislim tako. Mislim da nemamo dovoljno novca da daleko putujemo, ali čak i da imamo, ako bismo pokušali da dođemo do dokova Forgejta – pa, Fejn mora da je postavio Prijatelje Mraka da ih motre. Ako pomisli da se ukrcavamo na brod, ne verujem da bi ga bilo briga ko će videti Troloke. Čak i da se nekako izborimo s njima, morali bismo da objasnimo naše postupke gradskoj straži, a oni sigurno neće poverovati da ne možemo da otvorimo kovčeg, stoga... “

„Ne smemo nijednom Kairhijenjaninu dozvoliti da vidi taj kovčeg, Loijale.“

Ogijer klimnu. „A ni od gradskih dokova nema koristi.“ Gradski dokovi bili su rezervisani za barke sa žitom i lađice lordova i gospi. Niko nije mogao da im se približi bez dozvole. Videle su se sa zida, ali bilo je toliko visoko da bi pad slomio čak i Loijalov vrat. Loijal mrdnu palcem, kao da pokušava da pronađe neku stavku i za njega. „Mislim da je šteta što ne možemo da stignemo do Stedinga Tsofu. Troloci nikada neće ući u steding. Ali pretpostavljam kako nam ne bi dopustili da tako daleko odemo a da nas ne napadnu.“

Rand nije odgovorio. Stigoše do velike stražare unutar zidina, pored kapije kroz koju su prvog dana ušli u Kairhijen. Forgejt, s one strane zidova, beše prepun uskomešane gomile. Dva stražara su ih posmatrala. Randu se učini da vidi čoveka u nekada dobroj šijenarskoj odeći kako nestaje u gomili čim ga je primetio, ali nije bio siguran. Bilo je suviše ljudi u odeći iz suviše zemalja, i svi su nekud žurili. Pope se uz stepenište i uđe u stražaru, pored stražara s oklopnim prsnicima.

U velikom predsoblju bile su tvrde drvene klupe za one koji su tu imali nekog posla. Uglavnom je to bio svet koji je sa skromnim strpljenjem čekao, odeven u jednostavnu tamnu odeću koja je govorila da su to siromašni pučani. Među njima je bilo nekoliko stanovnika Forgejta. Mogli su se prepoznati po dronjavosti i jarkim bojama. Sigurno su se nadali da će dobiti dozvolu za rad unutar zidina.

Rand pođe pravo ka dugom stolu u zadnjem delu sobe. Za njim je sedeo samo jedan čovek, sa zelenom prugom preko kaputa, punačak i s kožom koja kao da mu je bila pretesna. Nije bio vojnik. On složi dokumenta na stolu i dvaput premesti mastionicu pre no što s lažnim osmehom pogleda Randa i Loijala.

„Kako mogu biti na usluzi, moj lorde?“

„Isto kao što sam se juče nadao“, odgovori Rand s daleko više strpljenja no što je zaista osećao, „i prekjuče. I nakjuče. Je li lord Ingtar došao?“

„Lord Ingtar, moj lorde?“

Rand duboko udahnu i lagano ispusti dah. „Lord Ingtar od kuće Šinova, iz Šijenara. Isti čovek za koga sam se raspitivao svakog dana otkako sam došao ovamo.“

„Niko tog imena nije ušao u grad, moj lorde.“

„Jesi li siguran? Zar ne moraš barem da proveriš u svojim spiskovima?“

„Moj lorde, spiskovi stranaca koji dođu u Kairhijen razmene se među stražarama u zoru i u sumrak, a ja ih pregledam čim mi dođu. Nijedan šijenarski lord već neko vreme nije posetio Kairhijen.“

„A gospa Selena? Pre no što ponovo pitaš, ne znam njenu kuću. Ali rekao sam ti kako se zove, i triput sam je opisao. Zar to nije dovoljno?“ Čovek raširi ruke. „Žao mi je, moj lorde. To što se ne zna njena kuća prilično otežava pitanje.“ Imao je tako prazan izraz lica da se Rand zapita da li bi mu rekao čak i da zna.

Rand krajičkom oka primeti pokret kod jednih vrata iza stola – čovek krenu u predsoblje, a onda se žurno okrenu. „Možda mi kapetan Kaldevin može pomoći“, kaza Rand pisaru.

„Kapetan Kaldevin, moj lorde?“

„Upravo sam ga video iza tebe.“

„Žao mi je, moj lorde. Da u ovoj stražari postoji neki kapetan Kaldevin, ja bih to znao.“

Rand ga je gledao sve dok ga Loijal ne dotaknu po ramenu. „Rande, mislim da možemo da idemo.“

„Hvala na pomoći“, nategnutim glasom reče Rand. „Vratiću se sutra.“

„Zadovoljstvo mi je da uradim šta mogu“, reče čovek uz pretvoran osmeh.

Rand izjuri iz stražare, tako brzo da je Loijal morao da požuri kako bi ga sustigao na ulici. „Znaš, Loijale, lagao je.“ Nije usporio. Žurio je kao da se nadao da će napor sagoreti nešto njegovog nemira. „Kaldevin je bio tamo. Možda je o svemu lagao. Ingtar bi već mogao biti ovde, i tražiti nas, a kladim se i da zna ko je Selena.“

„Možda, Rande. Das Dae’mar...“

„Svetlosti, muka mi je već da slušam o Velikoj igri. Ne želim da je igram. Ne želim da budem bilo kakav njen deo.“ Loijal je ćutke išao kraj njega. „Znam“, napokon reče Rand. „Misle da sam plemić, a u Kairhijenu su čak i strani plemići deo Igre. Da samo nikada nisam obukao ovaj kaput.“ Moiraina, ogorčeno pomisli. I dalje mi pravi nevolje. Ali skoro istog trena, mada nevoljno, priznade sebi kako ona teško može biti kriva za ovo. Uvek je bilo nekog razloga da se pretvara kako je ono što nije. Najpre da bi Hurin bio raspoložen, a onda u pokušajima da zadivi Selenu. Nakon Selene, kao da više nije bilo izlaza iz toga. Koraci mu usporiše, sve dok se ne zaustavi. „Kada me je Moiraina pustila, mislio sam da će sve ponovo biti jednostavno." Čak i sa saidinom u tvojoj glavi? „Svetlosti, šta ne bih dao da sve ponovo bude jednostavno.“

„Ta’veren“, poče Loijal.

„Ni o tome ne želim da slušam.“ Rand krenu brzo kao i ranije. „Samo želim da dam Metu onaj bodež, a Ingtaru Rog.“ A šta onda? Da poludim? Da umrem? Ako umrem pre no što poludim, barem nikog drugog neću povrediti. Alija ne želim da umrem. Lan može da priča koliko god hoće o Vraćanju mača u kanije, ali ja sam čobanin – ne Zaštitnik. „Kad bih samo uspeo da ga ne dodirujem“, promrmlja, „možda bih mogao... Ovin je skoro uspeo.“

„Molim, Rande? Nisam te čuo.“

„Ništa“, umorno odgovori Rand. „Želeo bih da Ingtar stigne. I Met i Perin.“

Neko vreme ćutke su hodali. Rand je bio obuzet mislima. Tomov nećak izdržao je skoro tri godine tako što je usmeravao samo kad je morao. Ako je Ovin uspeo da ograniči svoje usmeravanje, možda je moguće uopšte ne usmeravati, ma koliko saidin bio zavodljiv.

„Rande“, reče Loijal, „vidi se vatra pred nama.“

Rand se otarasi svojih neželjenih misli i namršteno pogleda ka gradu. Debeli stub crnog dima dizao se iznad krovova. Nije mogao da vidi šta mu je bilo u osnovi, ali bio je preblizu gostionice.

„Prijatelji Mraka“, reče gledajući dim. „Troloci ne mogu da uđu unutar zidina a da ih ne primete. Ali Prijatelji Mraka... Hurin!“ Potrča. Loijal je s lakoćom držao korak s njim.

Što su se više približavali, to je bio sve sigurniji, sve dok nisu zašli za poslednji ugao kamene terase i videli Branitelja Zmajevog zida. Dim je kuljao iz gornjih prozora, a vatra suktala kroz krov. Ispred gostionice se okupila gomila. Kual je, vičući i skačući, naređivao ljudima koji su iznosili nameštaj na ulicu. Dvostruki red ljudi dodavao je kofe pune vode od bunara dalje niz ulicu i iznosio prazne. Većina ljudi samo je stajala i gledala; novi stub plamena buknu kroz krov, a oni izustiše aaaah.

Rand se kroz gužvu probi do gostioničara. „Gde je Hurin?“

„Pažljivo s tim stolom!“, viknu Kual. „Nemojte da ga ogrebete!“ Pogleda Randa i trepnu. Lice mu beše garavo. „Moj lorde? Ko? Tvoj sluga? Ne sećam se da sam ga video, moj lorde. Nema sumnje da je izašao. Nemoj da ispustiš te svećnjake, budalo! Od srebra su!“ Kual odjuri da se dere na ljude koji su iznosili stvari iz gostionice.

„Hurin ne bi izašao“, kaza Loijal. „Ne bi ostavio...“ Osvrnu se oko sebe i ne doreče. Nekim posmatračima Ogijer je, izgleda, bio zanimljiviji od požara.

„Znam“, odgovori Rand i jurnu u gostionicu.

Trpezarija nije izgledala kao da zgrada gori. Dvostruki red ljudi pružao se uz stepenište; jedni su dodavali vedra, a drugi su žurili da iznesu ono što je ostalo od nameštaja, ali dole nije bilo ništa više dima no kad bi nešto zagorelo u kuhinji. Na stepenicama, uz koje Rand jurnu, postajao je gušći. On je kašljući trčao.

Red se završavao pre drugog sprata. Ljudi su s pola stepeništa bacali vodu u hodnik ispunjen dimom. Plamenovi koji su igrali po zidovima treperili su crveno kroz crni dim.

Jedan čovek zgrabi Randa za ruku. „Ne možeš gore, moj lorde. Iznad ove tačke sve je izgubljeno. Ogijeru, ti mu reci.“

Rand tada prvi put shvati da je Loijal pošao za njim. „Vrati se, Loijale. Ja ću ga izvesti.“

„Ne možeš da nosiš i Hurina i kovčeg, Rande.“ Ogijer slegnu ramenima. „Sem toga, neću da ostavim moje knjige da izgore.“

„Onda se sagni. Gledaj da budeš ispod dima.“ Rand se na stepeništu spusti na sve četiri i tako pređe ostatak puta. Blizu poda vazduh je bio čistiji. Rand je i dalje kašljao, ali mogao je da diše. Samo što je i sam vazduh usijan. Nije mogao dovoljno da se nadiše kroz nos. Disao je na usta, osetivši kako mu se jezik suši.

Nešto vode koju su ljudi prosipali pade na njega. Bio je mokar do gole kože. Hladnoća mu je predstavljala samo trenutno olakšanje. Vrelina se vrati istog trena.

Vrata Hurinove sobe još se nisu zapalila, ali već su bila dovoljno vrela da mu tek iz drugog pokušaja uspe da ih otvori. Prvo što je video bio je Hurin ispružen po podu. Rand dopuza do njuškala i podiže ga. Na glavi mu je bila čvoruga veličine šljive.

Hurin otvori oči. Pogled mu je bio neusredsređen. „Lorde Rande?“, nejasno promrmlja. „...kucanje na vrata... mislio još poziva...“ Oči mu se prevrnuše. Rand mu potraži puls, i oseti olakšanje kada ga nađe.

„Rande...“, prokašlja Loijal. Bio je pored svog kreveta. Prekrivač je bio zadignut, otkrivajući gole daske ispod ležaja. Kovčeg je nestao.

Iznad njih, tavanica zaškripa, a upaljeni komadi drveta sručiše se na pod.

Rand reče: „Uzmi svoje knjige. Ja ću Hurina. Požuri.“ Poče da diže mlitavo njuškalo preko ramena, ali Loijal mu uze Hurina.

„Knjige će morati da gore, Rande. Ne možeš da ga nosiš i da puziš, a ako ustaneš, nećeš ni stići do stepeništa.“ Ogijer prebaci Hurina na svoja široka leđa. Njuškalove ruke i noge visile su niz Loijalovo telo. Tavanica glasno puče. „Moramo da požurimo, Rande.“

„Idi, Loijale. Kreni, a ja ću za tobom.“

Ogijer otpuza u hodnik sa svojim teretom, a Rand pođe za njim. A onda stade zagledavši se ka vratima koja su tu sobu povezivala s njegovom. Barjak je i dalje bio tamo. Barjak Zmaja. Neka izgori, pomisli. U odgovor mu dođe misao, kao da je čuo Moirainu kako govori. Zivot ti može zavisiti od njega. I dalje pokušava da me upotrebi. Život ti može zavisiti od njega. Aes Sedai nikada ne lažu.

Zagunđavši, zakotrlja se po podu i nogom otvori vrata svoje sobe.

Bila je sva u plamenu. Krevet je bio lomača, a oganj je već zahvatio pod. Preko toga neće biti puzanja. Rand ustade i poguren utrča u sobu. Trzao se zbog vreline, kašljući i gušeći se. Para se dizala s njegovog mokrog kaputa. Jedna strana ormara već je gorela. On otvori vrata. Bisage su mu bile unutra, još bezbedne od vatre. Na jednoj strani bio je barjak Lijusa Terina Telamona. Drvena kutija za flautu bila je pored njih. Na trenutak je oklevao. Još mogu da ga ostavim da gori.

Tavanica nad njim zaječa. On zgrabi bisage i kutiju s flautom i baci se prema vratima, dočekavši se na kolena dok su razbuktale grede padale tamo gde je maločas stajao. Cimajući svoj teret za sobom, Rand otpuza u hodnik. Pod se tresao dok je još greda padalo.

Kada stiže do stepenica, vide da su ljudi s vedrima otišli. Skoro se smandrljao niz stepenište do sledećeg sprata, a onda se digao i potrčao kroz praznu zgradu i konačno izjurio na ulicu. Posmatrači su ga zaprepašćeno gledali. Lice mu je bilo garavo, a kaput pokriven čađu. Otetura se preko ulice, do Loijala koji je prislonio Hurina na zid jedne kuće. Neka žena iz gomile brisala je parčetom tkanine Hurinovo lice, ali oči mu i dalje behu zatvorene, a dah isprekidan.

„Ima li Mudrosti u blizini?“, brzo upita Rand. „Potrebna mu je pomoć.“ Žena ga belo pogleda, a on pokuša da se seti drugih imena koja je čuo za žene koje bi u Dve Reke bile Mudrosti. „Mudra žena? Žena koju zovete Majka nekako? Žena koja se razume u bilje i lečenje?“

„Ja sam Čitač, ako na to misliš“, odgovori žena, „ali jedino što znam da uradim za ovog čoveka jeste da se postaram da mu bude udobno. Bojim se da mu je nešto polomljeno u glavi.“

„Rande! To jesi ti!“

Rand zapanjeno pogleda. Bio je to Met.

Vodio je konja kroz gomilu, a preko leđa mu je bio prebačen luk. Met, lica prebledelog i upalog, ali ipak Met, koji se cerio, mada slabašno. A iza njega dođe Perin. Žute oči presijavale su mu se na vatri i privlačile pažnju koliko i požar. I Ingtar sjaha. Nosio je kaput visokog okovratnika umesto oklopa, ali i dalje mu je balčak mača virio iznad ramena.

Rand oseti kako počinje da se trese. „Prekasno je“, kaza im. „Prekasno ste stigli.“ A onda sede na ulicu i poče da se smeje.

Загрузка...