21 Devet prstenova

Rand je očekivao da će trpezarija biti prazna, budući da je skoro bilo vreme večeri, ali za jednim stolom sedelo je šest ljudi, kockajući se među kriglama piva, a za drugim je sedeo jedan čovek i jeo. Iako kockari nisu nosili oružje i oklope, samo jednostavne kapute i tamnoplave pantalone, nešto u njihovom držanju govorilo je Randu da su to vojnici. Pogled mu pođe do usamljenog čoveka. Oficir. Vrh njegovih čizama bio je povijen, a mač naslonjen na sto pored stolice na kojoj je sedeo. Jedna crvena i jedna žuta crta prelazile su preko grudi plavog kaputa od jednog do drugog ramena, kosa na temenu bila mu je obrijana, mada je pozadi bila crna i duga. Vojnici su svi bili kratko ošišani, kao pod nekom činijom. Sva sedmorica okrenuše se da pogledaju kada Rand i ostali uđoše.

Gostioničarka je bila vitka žena dugog nosa i sede kose, ali njene bore delovale su kao deo osmeha. Brzo im je prišla, brišući ruke o besprekorno čistu belu kecelju. „Dobar večer vama“ – brzim pogledom obuhvati Randov crveni kaput izvezen zlatom i Seleninu prelepu belu haljinu – „moj lorde, moja gospo. Ja sam Maglin Madven, moj lorde. Nek ste dobrodošli u Devet prstenova. I jedan Ogijer. Malo tvoje sorte ovuda prolazi, prijatelju Ogijeru. Da ondak nisi iz Stedinga Tsofu?“

Loijal uspe da načini nespretan polunaklon, uprkos težini kovčega. „Ne, dobra krčmarice. Dolazim iz Krajina.“

„Iz Krajina, kažeš li. Dobro onda. A ti, moj lorde? Oprosti meni što pitam, ali ti ne izgledaš kao da si iz Krajina, ako mogu da kažem.“

„Ja sam iz Dve Reke, gazdarice Madven, u Andoru.“ Krajičkom oka pogleda Selenu – izgleda da nije htela ni da primeti da on postoji; njen tvrd pogled jedva je priznavao postojanje te sobe, kao i bilo koga u njoj. „Gospa Selena je iz Kairhijena, iz prestonice, a ja sam iz Andora.“

„Kako kažeš, moj lorde.“ Pogled gazdarice Madven brzo polete ka Randovom maču; bronzane čaplje jasno su se videle na kaniji i balčaku. Ona se blago namršti, ali lice joj se u treptaju oka ozari. „Htećeš večeru za sebe, svoju prekrasnu gospu i svoje pratioce. Pretpostavljam, i sobe. Poslaću nekog da se postara za vaše konje. Biće dobar sto za vas, ovuda, a svinjetina sa žutom paprikom je na vatri. Da niste u lovu na Rog Valera, moj lorde, ti i tvoja gospa?“

Rand se skoro saplete dok ju je pratio. „Ne! Zašto bi tako nešto pomislila?“

„Bez uvrede, moj lorde. Ovog meseca već su dvojica prošla ovuda, sve nalickani da izgledaju kano junaci – ne da išta tako mislim o tebi, moj lorde. Ovde nema mnogo stranaca, izuzev trgovaca iz prestonice, koji dolaze da kupe proso i ječam. Lov valjda i nije napustio Ilijan, ali možda neki ne misle da im je zaista potreban blagoslov, pa pokušavaju da steknu prednost nad ostalima tako što će ranije poći.“

„Ne tražimo Rog, gazdarice.“ Rand nije ni pogledao zavežljaj u Loijalovim rukama; šareno ćebe visilo je preko Ogijerovih mišićavih ruku i dobro skrivalo kovčeg. „Svakako da ne. Na putu smo ka prestonici.“

„Kako kažeš, moj lorde. Oprosti mi što pitam, da li je tvoja gospa dobro?“

Selena je pogleda i prvi put progovori: „Meni je sasvim dobro.“ Glas joj je bio tako leden da razgovor na trenutak stade.

„Ti nisi Kairhijenjanka, gazdarice Madven?“, odjednom upita Hurin. Natovaren njihovim bisagama i Randovim zavežljajem, ličio je na teretna kola s nogama umesto točkova. „Oprosti, ali ne zvučiš tako.“

Gazdarica Madven podiže obrve, brzo pogleda Randa, a onda se široko nasmeši. „Trebalo je da znam kako dozvoljavaš svojim ljudima slobodno da govore, ali navikla sam na...“ Pogled joj polete ka oficiru koji se vratio svom obroku. „Svetlosti, ne, nisam Kairhijenjanka. Na moju žalost, bila sam udata za Kairhijenjanina. Dvades’t tri godine živela sam s njim, a kada je umro – Svetlost neka ga je obasjala – bila sam spremna da se vratim u Lugard, ali on se poslednji nasmejao, jeste. Meni je ostavio gostionicu, a svom bratu novac. A ja sam bila sigurna da će biti obrnuto. Prevarant i varalica bio je Barin, kao i svaki drugi muškarac koga znam, a najviše Kairhijenjani. Hoćete li sesti, moj lorde? Moja gospo?“

Gostioničarka iznenađeno trepnu kada Hurin sede za sto s njima – Ogijer je, izgleda, bio jedno, ali za nju je Hurin očigledno bio sluga. Još jednom na brzinu odmerivši Randa, ona odjuri u kuhinju. Uskoro se služavke pojaviše s njihovom večerom, kikoćući se i gledajući gospodara, gospu i Ogijera, dok ih gazdarica Madven nije razjurila.

Rand je isprva sumnjičavo gledao hranu. Svinjetina je bila sitno isečena, pomešana s dugim komadima žute paprike, graškom i nekoliko vrsta povrća i nekih drugih stvari koje nije prepoznavao. Sve je bilo u nekom bistrom, ali gustom sosu. Istovremeno je mirisalo slatko i oštro. Selena se samo igrala hranom, ali Loijal je jeo s uživanjem.

Hurin se preko viljuške isceri ka Randu. „Kairhijenjani u hranu stavljaju neobične začine, lorde Rande, ali uprkos tome, nije loša.“

„Neće te ujesti, Rande“, dodade Loijal.

Rand oklevajući uze jedan zalogaj, i skoro se zagrcnu. Jelo je bilo istog ukusa kao i mirisa. Istovremeno sladak i oštar. Svinjetina je spolja bila dobro pečena, a unutra mekana. U jelu se izmešalo i stopilo desetak različitih začina i ukusa. Nikad ranije tako nešto nije okusio. Pojeo je sve iz tanjira, a kada se gazdarica Madven vratila sa služavkama da raščisti sto, on skoro zatraži još, kao Loijal. Selenin tanjir bio je tek poluprazan, ali ona odsečno pokaza služavki da ga odnese.

„Sa zadovoljstvom, prijatelju Ogijeru.“ Gostioničarka se nasmeši. „Potrebno je dosta hrane da se vi napunite. Katrina, donesi još jedno posluženje, i to brzo.“ Jedna od devojaka odjuri. Gazdarica Madven se okrenu i nasmeši Randu. „Moj lorde, bio mi je ovde jedan čovek koji je svirao biternu, ali oženio se devojkom s jedne od okolnih farmi, pa sada za nju svira na plugu. Primetila sam da kutija za flautu viri iz zavežljaja tvog sluge. Pošto mog muzičara nema, bi li dopustio tvom sluzi da nam malo svira?“

Hurin je izgledao kao da mu je neprijatno.

„Ne svira on“, objasni Rand, „već ja.“

Žena trepnu. Izgleda da lordovi ne sviraju flautu, barem ne u Kairhijenu. „Povlačim molbu, moj lorde. Tako mi Svetlosti, ništa loše nisam mislila, uveravam te. Nikada od tebe ne bih tražila da sviraš u trpezariji.“

Rand je samo na trenutak oklevao. Prošlo je mnogo vremena otkako je vežbao s flautom umesto s mačem. A novac u njegovoj kesi neće večito trajati. Kada se bude ratosiljao svoje kicoške odeće – kada bude predao Rog Ingtaru, a bodež Metu – ponovo će mu trebati flauta da zaradi za večeru dok traga za nekim mestom bezbednim od Aes Sedai. I od mene samoga? Nešto se jeste desilo tamo. Šta?

„Ne smeta mi“, odgovori gostioničarki. „Hurine, dodaj mi kutiju. Samo je izvuci.“ Nije bilo potrebe da se pokazuje zabavljački plašt. I ovako je već previše neizrečenih pitanja sijalo u tamnim očima gazdarice Madven.

Ukrašen srebrom i zlatom, instrument je i ličio na nešto što bi lord svirao, ako igde ima plemića koji svira flautu. Žig čaplje na desnom dlanu nije mu smetao. Selenin melem bio je tako dobar da žig nije ni primećivao, ako ga ne bi ugledao. Ali sada mu je bio u mislima, i on nesvesno poče da svira „Čaplju na vetru“.

Hurin je pratio melodiju klimajući glavom, a Loijal ogromnim prstom udarao ritam po stolu. Selena je pogledala Randa kao da se pita šta je to on – nisam ja lord, moja gospo; ja sam čobanin, i sviram flautu u trpezarijama – ali vojnici su prestali da pričaju i počeli da slušaju, a oficir zatvori drvene korice knjige koju je čitao. Selenin pogled pobudi varnicu tvrdoglavosti u Randu. Odlučno je izbegavao bilo koju pesmu koja bi pristajala nekoj palati ili plemićkom dvoru. Svirao je „Samo jedno vedro vode“ i „List iz stare Dve Reke“, „Matori Džek na drvetu“ i „Lula domaćina Priketa“.

Uz tu poslednju, šestorica vojnika neskladno zapevaše, mada ne reči koje je Rand znao.

Pojahali smo niz reku Iralel samo da dočekamo Tairence.

Stajali smo duž obale dok se sunce rađalo.

Ravnica beše crna od njihovih konja, a nebo od barjaka.

Ali mi smo stajali na obalama.

O, da, mi smo stajali.

O, da, mi smo stajali.

Stajali na obalama reke u zoru.

Nije bilo prvi put da Rand čuje kako melodiju prate različite reči i drugačija imena u raznim zemljama, ponekad i u različitim selima iste zemlje. Svirao je sve dok oni nisu prestali da pevaju, tapšući jedan drugog po ramenu uz nepristojne primedbe o glasu nekog od njih.

Kad Rand spusti flautu, oficir ustade i načini odsečan pokret rukom. Vojnici smesta umukoše, poskakaše sa stolica da se poklone oficiru – i Randu – držeći ruku na grudima i odoše ne osvrnuvši se.

Oficir priđe Randovom stolu i pokloni se, s rukom preko srca. Njegovo obrijano teme izgledalo je kao da ga je napuderisao. „Milost ti bila naklonjena, moj lorde. Nadam se da ti nisu smetali, pevajući onako. Obična su oni sorta, ali uveravam te da nisu nameravali da te uvrede. Ja sam Aldrin Kaldevin, moj lorde. Kapetan u službi Njegovog veličanstva, Svetlost ga obasjala.“ Pogled mu skliznu preko Randovog mača. Randu je nešto govorilo da je Kaldevin primetio čaplje čim su ušli u gostionicu.

„Nisu me uvredili.“ Oficirov naglasak podsetio ga je na Moirainin. Bio je tako precizan i svaka reč jasno i potpuno izgovorena. Da li me je zaista pustila? Pitam se da li me prati. Ili me negde čeka. „Sedi, kapetane. Molim te.“ Kaldevin privuče stolicu od drugog stola. „Reci mi, kapetane, ako nemaš ništa protiv, da li si u skorije vreme primetio neke strance? Gospu, nisku i vitku, i plavookog ratnika. On je visok i ponekad nosi mač na leđima.“

„Nisam video nikakve strance“, odgovori on ukočeno sedajući. „Sem tebe i tvoje gospe, moj lorde. Malo plemstva ovuda prolazi.“ Pogled mu polete ka Loijalu, i on se neznatno namršti. Na Hurina nije obraćao pažnju, misleći da je sluga.

„Samo sam pitao.“

„Tako mi Svetlosti, moj lorde, mogu li uz dužno poštovanje da upitam kako se zoveš? Ovde ima tako malo stranaca, da želim svakog od njih da upoznam.“

Rand reče kako se zove – nikakvu titulu nije prisvojio, ali oficir kao da to nije primetio – i reče mu kao i gostioničarki: „Iz Dve Reke, u Andoru.“

„Čudesno mesto. Tako sam čuo, lorde Rande – mogu li tako da te zovem? – i dobri ljudi. Nijedan Kairhijenjanin nije tako mlad poneo mač majstora sečiva. Jednom sam upoznao nekoliko ljudi iz Andora. Među njima je bio i kapetan-zapovednik Kraljičine garde. Na moju sramotu, ne sećam se njegovog imena. Bi li mogao da me počastvuješ njime?“

Rand postade svestan služavki koje su u pozadini počele da čiste i brišu. Činilo se da Kaldevin samo vodi neobavezan razgovor, ali u njegovom pogledu videlo se da za nečim traga. „Garet Brin.“

„Naravno. Mlad za toliku odgovornost.“

Rand ravnim glasom odgovori: „Garet Brin ima toliko sedih u kosi da bi ti mogao biti otac, kapetane.“

„Oprosti, moj lorde Rande. Htedoh reći da je mlad dospeo na položaj.“ Kaldevin se okrenu Seleni, i na trenutak je samo zapanjeno gledao. Naposletku se strese, kao da se budi iz sna. „Oprosti što te tako pogledah, moja gospo, i što ovako govorim, ali Milost ti svakako beše naklonjena. Hoćeš li mi reći svoje ime, da bih bolje upamtio tvoju lepotu?“

U trenutku kada Selena otvori usta, jedna služavka vrisnu i ispusti svetiljku koju je skidala s police. Ulje se razli i zapali. Rand skoči na noge, kao i svi za stolom, ali pre no što je bilo ko od njih stigao da se pomeri, pojavi se gazdarica Madven, i ona i devojka ugasiše plamen svojim keceljama.

„Rekla sam ti da paziš, Katrina“, reče gostioničarka, mlateći svojom, sada prljavom keceljom pod devojčinim nosom. „Spalićeš čitavu gostionicu, i sebe u njoj.“

Devojka je izgledala kao da je na ivici suza.Jesam pazila, gazdarice, ali takav me je grč uhvatio.“

Gazdarica Madven podiže ruke ka nebu. „Uvek imaš neki izgovor, a opet polomiš više suda od svih ostalih zajedno. Ah, sve je u redu. Počisti to, i pazi da se ne opečeš.“ Gostioničarka se okrenu Randu i ostalima. Oni su i dalje stajali oko stola. „Nadam se da niko od vas ovo neće uzeti za zlo. Devojka neće zaista spaliti gostionicu. Nespretna je sa sudovima kada počne da sanjari o nekom mladiću, ali nikada ranije nije ispustila svetiljku.“

„Htela bih da pođem u svoju sobu. Ipak mi nije dobro“, opreznim glasom reče Selena, kao da joj je muka, ali uprkos tome izgledala je i zvučala hladno i smireno, kao i uvek. „Put, i ova vatra.“

Gostioničarka poče da se ponaša kao zabrinuta kvočka. „Naravno, moja gospo. Imam lepu sobu za tebe i tvog lorda. Da pozovem majku Karedven? Ona je dobra s biljem za smirivanje.“

Selenin glas zazvuča oštro. „Ne. I htela bih sobu samo za sebe.“

Gazdarica Madven pogleda u Randa, ali već sledećeg trena klanjala se Seleni i brižno je vodila ka stepenicama. „Kako želiš, moja gospo. Lidan, budi dobra i ponesi gospine stvari.“ Jedna od služavki potrča da uzme Selenine bisage od Hurina, i žene se popeše uz stepenište, Selena ukočenih leđa i ćutljiva.

Kaldevin je gledao za njima dok nisu nestale, a onda se ponovo strese. Sačeka da Rand sedne, pre no što se sam ponovo spusti na stolicu. „Oprosti mi, moj lorde Rande, što sam onako gledao tvoju gospu, ali Milost ti je svakako bila naklonjena kada si nju zadobio. Ne mislim da vređam.“

„Nisam uvređen“, odgovori Rand. Pitao se da li se svaki muškarac osećao kao on kada bi pogledao Selenu. „Dok sam jahao ka selu, kapetane, video sam ogromnu kuglu. Izgleda kao da je od kristala. Šta je to?“

Kairhijenjanin ga oštro pogleda. „To je deo statue, moj lorde Rande“, polako odgovori. Pogled mu polete ka Loijalu. Kao da je nešto novo shvatio.

„Statua? Video sam i šaku i lice. Mora da je ogromna.“

„Jeste, moj lorde Rande. I stara.“ Kaldevin zasta. „Rečeno mi je da je iz Doba legendi.“

Rand se naježi. Doba legendi, kada se Jedna moć svuda upotrebljavala, ako je verovati pričama. Šta se tamo desilo? Znam da se nešto dogodilo.

„Doba legendi“, kaza Loijal. „Da, mora biti. Niko od tada nije načinio nešto tako veliko. Veliki je posao iskopati tu statuu, kapetane.“ Hurin je ćutke sedeo, ne samo kao da ne sluša, već kao da nije ni prisutan.

Kaldevin nevoljno klimnu. „Imam pet stotina radnika u logoru pored jame, a opet će proći leto pre no što završimo. To su ljudi iz Forgejta. Pola mog posla je da gledam da kopaju, a druga polovina da ih držim van ovog sela. Ti iz Forgejta vole da pijance, a ovi ljudi vode spokojan život.“ Po glasu mu se dalo zaključiti da je u potpunosti naklonjen seljanima.

Rand klimnu. Ljudi iz Forgejta nisu ga zanimali, ko god da su bili. „Šta ćete učiniti sa statuom?“ Kapetan je oklevao, ali Rand ga je samo gledao dok nije progovorio.

„Galdrijan lično naredio je da se prebaci u prestonicu.“

Loijal trepnu. „To je ogroman posao. Nisam siguran da li se nešto tako veliko može prebaciti na tu daljinu.“

„Njegovo veličanstvo je tako naredilo“, oštro odgovori Kaldevin. „Biće postavljen van grada, kao spomenik veličini Kairhijena i kuće Rijatin. Ogijeri nisu jedini koji znaju kako se prebacuje kamen.“ Loijal je izgledao posramljeno, a kapetan se smiri. „Oprosti, prijatelju Ogijeru. Govorio sam ishitreno i nepristojno.“ Još je zvučao pomalo ljutito. „Da li ćeš dugo ostati u Tremonsijenu, moj lorde Rande?“

„Polazimo ujutru“, reče Rand. „Idemo u Kairhijen.“

„Ako je tako, ja sutra šaljem neke ljude nazad u grad. Moram da ih menjam. Opuste se ako predugo paze na ljude s pijucima i lopatama. Nećeš imati ništa protiv da vas prate?“, upita on, ali tako kao da je Rand već prihvatio. Gazdarica Madven pojavi se na stepeništu, i on ustade. „Ako bi mi oprostio, moj lorde Rande, moram rano da ustanem. Onda, videćemo se ujutru. Milost ti se nasmešila.“ Pokloni se Randu, klimnu Loijalu i ode.

Kad se vrata zatvoriše za Kairhijenjaninom, gostioničarka priđe stolu.

„Smestila sam tvoju gospu, moj lorde. I pripremila dobre sobe za tebe i tvog pratioca, i za tebe, prijatelju Ogijeru.“ Zasta, i pogleda Randa. „Oprosti ako govorim više no što bi trebalo, moj lorde, ali mislim da slobodno mogu da se obratim plemiću koji svom pratiocu dozvoljava da slobodno govori. Ako nisam u pravu... pa, nije mi namera da vređam. Dvades’t tri godine Barin Madven i ja svađali smo se kada se nismo ljubili. Time hoću da kažem da imam nešto iskustva. Sada misliš da tvoja gospa nikad više ne želi da te vidi, ali ja bih rekla, ako noćas kucneš na njena vrata, primiće te. Samo se nasmeši i kaži da si ti kriv, čak i da nisi.“

Rand pročisti grlo, nadajući se da nije pocrveneo. Svetlosti, Egvena bi me ubila da zna da sam i pomislio na to. A Selena će me ubiti ako pokušam. A možda i neće? Na tu misao zaista pocrvene. „Ja... hvala ti na predlogu, gazdarice Madven. Sobe...“ Trudio se da ne pogleda kovčeg pokriven ćebetom pored Loijalove stolice. Nisu smeli da ga ostave bez nekog budnog da ga čuva. „Sva trojica spavaćemo u istoj sobi.“

Gostioničarka se iznenadi, ali brzo se povrati. „Kako želiš, moj lorde. Ovuda, molim te.“

Rand pođe za njom uz stepenište. Loijal je poneo kovčeg pod ćebetom – stepenište zaškripa pod težinom i njega i kovčega, ali gostioničarka je izgleda mislila da je to samo zbog Ogijera – a Hurin je ponovo poneo sve bisage i zavežljaj od plašta s harfom i flautom.

Gazdarica Madven naredi da se donese i namesti treći krevet. Jedan od kreveta koji su već bili tu pružao se skoro od zida do zida, i bio je očigledno namenjen Loijalu. Jedva da je bilo mesta između kreveta. Čim je gostioničarka izašla, Rand se okrenu ostalima. Loijal je gurnuo i dalje pokriven kovčeg pod svoj krevet i isprobavao dušek. Hurin je razvrstavao bisage.

„Da li neko od vas zna zašto je onaj kapetan bio tako sumnjičav? Siguran sam da je bio.“ Odmahnu glavom. „Kao da je mislio da ćemo ukrasti onu statuu, sudeći po onome kako je govorio.“

Daes Dae’mar, lorde Rande“, odgovori Hurin. „Velika igra. Neki je zovu Igra kuća. Ovaj Kaldevin misli da ti radiš nešto da bi stekao neku prednost, ili ne bi bio ovde. A šta god da radiš, može njemu doneti štetu, tako da mora biti oprezan.“

Rand odmahnu glavom. „Velika igra? Kakva je to igra?“

„To uopšte nije igra, Rande“, reče Loijal s kreveta. Izvadio je knjigu iz džepa, ali ležala je neotvorena na njegovim grudima. „Ne znam mnogo o tome – Ogijeri ne rade tako šta – ali čuo sam za to. Plemići i plemićke kuće bore se za prednost. Čine stvari za koje misle da će im pomoći, ili naškoditi neprijatelju, ili oboje. Obično se to sve obavlja u tajnosti, ili ako ne, onda pokušavaju da izgleda kao da rade nešto sasvim drugo od onog što zaista čine.“ Zbunjeno počeša jedno ćubasto uvo. „Čak i ako znam šta je, i dalje ne razumem. Starešina Haman kaže da je potreban mudriji um od njegovog da razume ono što ljudi čine, a ja ne znam mnogo osoba pametnih kao Starešina Haman. Vi ljudi ste čudni.“

Hurin pogleda Ogijera ispod oka, ali reče: „U pravu je za Daes Dae’mar, lorde Rande. Kairhijenjani je igraju više od većine, mada svi južnjaci to čine.“

„Oni vojnici ujutru“, upita Rand, „jesu li i oni deo Kaldevinovog igranja te Velike igre? Ne možemo sebi dozvoliti da se umešamo u tako nešto.“ Nije bilo potrebe da spomene Rog. Svi su bili svesni njegovog prisustva.

Loijal odmahnu glavom. „Ne znam, Rande. On je čovek, tako da to može svašta značiti.“

„Hurine?“

„Ni ja ne znam.“ Zvučao je podjednako zabrinuto kao što je Ogijer izgledao. „Može biti da radi upravo ono što kaže, ili... Tako je s Igrom kuća. Nikada nisi načisto. Kada sam bio u Kairhijenu, veći deo vremena proveo sam u Forgejtu, lorde Rande, i ne znam mnogo o plemićima Kairhijena – ali Daes Dae’mar svuda je opasna. U Kairhijenu pogotovu.“ Odjednom se razvedri. „Gospa Selena, lorde Rande. Ona će bolje od Graditelja i mene znati šta da radimo. Ujutru možeš nju da pitaš.“

Ali ujutru Selene nije bilo. Kada Rand siđe u trpezariju, gazdarica Madven mu dade zapečaćen pergament. „Oprosti mi, moj lorde, ali trebalo je da me poslušaš. Trebalo je da zakucaš na gospina vrata.“

Rand sačeka dok ona ne ode, pa tek onda slomi pečat od belog voska. U vosak behu utisnuti polumesec i zvezde.

Moram da te ostavim na neko vreme. Previše je ljudi ovde, a Kaldevin mi se ne dopada. Čekaću te u Kairhijenu. Nemoj misliti da sam predaleko od tebe. Uvek ćeš biti u mojim mislima, a znam da ću i ja biti u tvojim.

Nije bilo potpisano, ali taj otmen krasnopis ličio je na Selenu.

Brižljivo ga je presavio i spustio u džep pre no što je izašao i prišao Hurinu koji je čekao s konjima.

I kapetan Kaldevin bio je tu, s još jednim mlađim oficirom i pedeset vojnika na konjima, koji su zakrčili ulicu. Dva oficira bila su gologlava, ali nosili su čelične rukavice i zlatom ukrašene oklopne prsnike preko kaputa. Kratak štap bio je privezan za leđa oba oficira, s malim ukočenim plavim barjakom iznad glava. Na Kaldevinovom barjaku videla se jedna bela zvezda, dok je mladićev na sebi imao dve bele ukrštene šipke. Predstavljali su oštru suprotnost vojnicima u jednostavnim oklopima i šlemovima koji su ličili na zvona odsečena da bi se videlo lice.

Kaldevin se pokloni kada Rand izađe iz gostionice. „Dobro ti jutro, moj lorde Rande. Ovo je Elrikain Tavolin. On će zapovedati tvojom pratnjom, ako mogu tako da je nazovem.“ Drugi oficir se pokloni. Glava mu je bila obrijana kao Kaldevinova. Ništa nije rekao.

„Pratnja će biti dobrodošla, kapetane“, odgovori Rand, uspevši da zvuči opušteno. Fejn ništa ne bi pokušao protiv pedeset vojnika, ali Rand bi voleo da je bio siguran kako su oni samo pratnja. Kapetan odmeri Loijala, koji je prilazio svom konju noseći kovčeg pokriven ćebetom. „Veliki teret, Ogijeru.“

Loijal se skoro saplete. „Ne volim da sam daleko od svojih knjiga, kapetane.“ Nasmeši se samosvesno i požuri da priveže kovčeg za sedlo.

Kaldevin se osvrnu i namršti. „Tvoja gospa još nije sišla. A njen divni konj nije ovde.“

„Već je otišla“, kaza mu Rand. „Morala je hitno da nastavi za Kairhijen, tokom noći.“

Kaldevin podiže obrve. „Tokom noći? Ali moji ljudi... Oprosti mi, moj lorde Rande.“ Odvuče mlađeg oficira u stranu, besno šapćući.

„Naredio je da se pazi na gostionicu, lorde Rande“, šapnu mu Hurin. „Gospa Selena mora da je nekako prošla a da je nisu primetili.“ Rand se namršti i uzjaha. Ako je i bilo neke mogućnosti da Kaldevin više ne bude sumnjičav, izgleda da ju je Selena okončala. „Previše ljudi, reče“, promrmlja on. „U Kairhijenu će biti daleko više ljudi.“

„Nešto si rekao, moj lorde?“

Rand pogleda Tavolina, koji mu se pridružio jašući na visokom škopljeniku boje prašine. Hurin je takođe bio u sedlu, a Loijal je stajao pored svog ogromnog konja. Vojnici su obrazovali redove. Kaldevina nigde nije bilo.

„Ništa se ne dešava onako kako sam pretpostavio“, reče Rand.

Tavolin mu uputi kratak osmeh, jedva nešto više od trzaja usnama. „Hoćemo li, moj lorde?“

Čudna povorka zaputi se niz zemljani put koji je vodio ka gradu Kairhijenu.

Загрузка...