49 Ono što je suđeno

Rand otvori oči i vide da gleda u sunčeve zrake koji su se probijali kroz grane kožolista. Njegovo široko, izdržljivo lišće uprkos godišnjem dobu još je bilo zeleno. Vetar koji ga je njihao nosio je nagoveštaj snega u sumrak. Ležao je na leđima. Pod rukama je osećao ćebad kojom je bio pokriven. Izgleda da su mu kaput i košulja nestali, ali grudi su mu nečim bile povezane, a leva strana ga je bolela. Okrenu glavu i vide da Min sedi na zemlji i gleda ga. Skoro da je nije prepoznao u haljini. Ona se nesigurno nasmeši.

„Min. To jesi ti. Odakle si se ti stvorila? Gde smo to?“ Pamćenje mu beše rastrzano. Starih stvari dobro se sećao, ali poslednjih nekoliko dana bili su kao komadići slomljenog ogledala koji mu lete kroz um, pokazujući deliće prizora koji bi nestali pre no što bi jasno mogao da ih vidi.

„Iz Falmea“, odgovori ona. „Sada smo pet dana istočno od njega, a ti si to vreme uglavnom proveo spavajući.“

„Falme.“ Još sećanja. Met je dunuo u Rog Valera. „Egvena! Da li je... Da li su je oslobodili?“ Dah mu stade od iščekivanja.

„Ne znam na koje to ’njih’ misliš, slobodna je. Mi smo je same oslobodile.“

„Mi? Ne razumem.“ Slobodna je. Barem je...

„Ninaeva, Elejna i ja.“

„Ninaeva? Elejna? Kako? Sve ste bile u Falmeu?“ Poče da se pridiže, ali ona ga lako gurnu i ostade tu. Šake su joj bile na njegovim ramenima, a pogled na njegovom licu. „Gde je ona?“

„Otišla.“ Min pocrvene. „Svi su otišli. Egvena, Ninaeva, Met, Hurin i Verin. Hurin nije želeo da te ostavi. Na putu su za Tar Valon. Egvena i Ninaeva da se vrate svojoj obuci u Kuli, a Met zbog onog što Aes Sedai moraju da urade u vezi s onim bodežom, šta god to bilo. Odneli su sa sobom Rog Valera. Ne mogu da verujem da sam ga zaista videla.“

„Otišla“, promrmlja on. „Nije sačekala ni da se probudim.“ Min još više pocrvene, i sede nazad zagledavši se u krilo.

On podiže ruke da protrlja lice i stade, zaprepašćeno pogledavši dlanove. Sada mu je i preko levog dlana bio žig čaplje, potpuno isti kao onaj na desnom. Svaka crta bila je čista i jasna. „Ne!“

„Otišli su“, reče mu ona. „Poricanje to neće promeniti.“

Odmahnu glavom. Nešto mu je govorilo da je bol u boku važan. Nije mogao da se seti da je bio povređen, ali bilo je važno. Stade da podiže ćebad kako bi pogledao, ali ona ga pljusnu po šakama.

„Ništa ne možeš s tim. Još nije do kraja izlečeno. Verin je pokušala Lečenje, ali rekla je da nije radilo kako treba.“ Oklevala je, grickajući usnu. „Moiraina kaže da je Ninaeva sigurno nešto uradila, ili ti ne bi ostao u životu da te odnesemo kod Verin, ali Ninaeva reče da je bila suviše prestravljena i sveću da zapali. Nešto... nije u redu s tvojom ranom. Moraćeš da čekaš da se prirodno zaleči.“ Izgledala je kao da je nešto muči.

„Moiraina je ovde?“, gorko se nasmeja. „Kada si rekla da je Verin otišla, mislio sam da sam ponovo slobodan od Aes Sedai.“

„Ovde sam“, reče Moiraina. Pojavi se, sva u plavom i spokojna kao da je u Beloj kuli, i priđe do njega. Min se namršti na Aes Sedai. Rand dobi neki čudan osećaj da želi da ga zaštiti od Moiraine.

„Želeo bih da nisi“, reče on Aes Sedai. „Što se mene tiče, možeš da se vratiš gde god da si se krila i da tamo i ostaneš.“

„Nisam se krila“, mirno odgovori Moiraina. „Činila sam šta sam mogla, ovde na Tomanskoj glavi i u Falmeu. Bilo je nedovoljno, mada sam mnogo saznala. Nisam uspela da spasem dve moje sestre pre no što su ih Seanšani odvukli na brodovlje s Vezanima, ali učinila sam koliko sam mogla.“

„Koliko si mogla. Poslala si Verin da me tera, ali ja nisam ovca, Moiraina. Rekla si da mogu da idem kuda hoću, i nameravam da idem tamo gde tebe nema.“

„Nisam poslala Verin.“ Moiraina se namršti. „To je na svoju ruku uradila. Ti si mnogima zanimljiv, Rande. Je li Fejn tebe pronašao, ili ti njega?“

Promena teme ga iznenadi. „Fejn? Ne. Jak sam ti ja heroj. Pokušam da spasem Egvenu, a Min to učini pre mene. Fejn reče da će povrediti ljude u Emondovom Polju ako se sa njime ne suočim, a ja ga nisam ni video. Je li i on otišao sa Seanšanima?“

Moiraina odmahnu glavom. „Ne znam. Kad bih samo znala. Ali dobro je što ga nisi pronašao, barem dok ne saznaš šta je on.“

„On je Prijatelj Mraka.“

„Više od toga. Gore od toga. Padan Fejn je iz dubine duše bio stvorenje Mračnoga, ali mislim da je u Šadar Logotu naleteo na Mordeta, koji je u borbi protiv Senke bio pogan kao Senka sama. Mordet je pokušao da proždere Fejnovu dušu, da ponovo stekne ljudsko telo, ali pronašao je dušu koju je Mračni neposredno dotakao, i nastao je... Nastalo je nešto što nije ni Padan Fejn niti Mordet, već nešto daleko više zlo, mešavina te dvojice. Fejn – nazovimo ga tako – opasniji je no što možeš da zamisliš. Susret sa njime možda ne bi preživeo, a i kad bi preživeo, možda bi postao nešto gore no da si preobraćen na stranu Senke.“

„Ako jeste živ, ako nije otišao sa Seanšanima, moram da...“ Ućuta kada ona ispod plašta izvadi njegov mač s čapljom. Sečivo je naglo prestajalo na stopu od balčaka, kao da se istopilo. Pamćenje mu se naglo povrati. „Ubio sam ga“, tiho reče. „Ovog puta sam ga ubio.“

Moiraina odbaci upropašćeni mač kao beskorisnu stvar, što je sada i bio, i obrisa ruke jednu o drugu. „Nije tako lako ubiti Mračnoga. Sama činjenica da se pojavio na nebu iznad Falmea veoma je uznemirujuća. Ako je zatočen kao što to verujemo, ne bi trebalo da može tako nešto da uradi. A ako nije, zašto nas nije sve uništio?“ Min se nelagodno promeškolji.

„Na nebu?“, začuđeno upita Rand.

„I ti i on“, odgovori Moiraina. „Vaša bitka odigrala se preko neba. Čitav Falme ju je video. Ako je verovati onome što čujem, možda i svi gradovi na Tomanskoj glavi.“

„Mi – sve smo videli“, slabašnim glasom reče Min. Utešno stisnu jednu Randovu šaku.

Moiraina ponovo poseže pod plašt i izvadi savijeni svitak. Bio je veliki, onakav kakav su koristili ulični slikari Falmea. Kada ga odmota, kreda kojom je slika bila urađena beše pomalo razmazana, ali dovoljno jasna. Među oblacima po kojima su igrale munje čovek plamenog lica štapom se borio protiv čoveka s mačem. Iza njih vijorio se Zmajev barjak. Randovo lice bilo je lako prepoznatljivo.

„Koliko ljudi je to videlo?“, ljutito upita on. „Pocepaј ga. Spali ga.“ Aes Sedai pusti da se svitak sam od sebe savije. „Ne bi ništa vredelo, Rande. Kupila sam ga pre dva dana, u jednom selu kroz koje smo prošli. Ima ih na stotine, možda i na hiljade. Kruži priča kako se Zmaj borio protiv Mračnoga na nebu iznad Falmea.“

Rand pogleda Min. Ona nevoljno klimnu i steže mu ruku. Delovala je preplašeno, ali nije ustuknula. Pitam se da li je Egvena zato otišla. Bila je u pravu.

„Šara se oko tebe tka još čvršće“, reče Moiraina. „Sada sam ti potrebnija no ikada.“

„Nisi mi potrebna“, oštro odgovori on, „i ne želim tvoju pomoć. Neću da imam ništa s ovim.“ Seti se kako su ga zvali Lijus Terin; ne samo Ba’alzamon, već i Artur Hokving. „Neću. Svetlosti, Zmaj bi trebalo ponovo da Slomi svet, da sve pokida. Neću da budem Zmaj.“

„Ti si ono što si“, kaza Moiraina. „Svet si već uskomešao. Crni Ađah se otkrio prvi put u dve hiljade godina. Arad Doman i Tarabon bili su na ivici rata, a biće još gore kada do njih stignu vesti iz Falmea. Kairhijen je u građanskom ratu.“

„U Kairhijenu nisam uradio ništa“, pobuni se on. „Ne možeš za to mene da kriviš.“

„Ništa ne raditi oduvek je bio potez u Velikoj igri“, uzdahnuvši odgovori ona, „a pogotovu kako je sada igraju. Ti si bio varnica, a Kairhijen je eksplodirao kao iluminatorski vatromet. Šta misliš da će se desiti kada vesti iz Falmea stignu do Arad Domana i Tarabona? Uvek je bilo ljudi voljnih da priđu bilo kome ko se nazove Zmajem, ali nikada nije bilo ovakvih znakova. A ima još. Evo.“ Ona baci jednu torbicu na njegove grudi. On je na trenutak oklevao pre no što je otvori. U njoj su bile krhotine nečega što je ličilo na crno-belu glaziranu grnčariju. I ranije je tako nešto video. „Još jedan pečat zatvora Mračnoga“, promumla. Min zaprepašćeno uzdahnu; sada mu stisnu šaku tražeći zaštitu, ne pružajući je.

„Dva“, kaza Moiraina. „Sada su od sedam slomljena tri. Onaj koji sam ja imala, i dva koja sam pronašla u boravištu visokog lorda u Falmeu. Kada svih sedam bude slomljeno, možda i pre, zakrpa koju su ljudi stavili na rupu što su je izbušili u zatvoru koga je Tvorac načinio biće pokidana, a Mračni će ponovo moći da ispruži ruku kroz tu rupu i dodirne svet. A jedina nada koju svet ima jeste da će Ponovorođeni Zmaj biti tamo da se sa njim suoči.“

Min pokuša da zaustavi Randa da ne zbaci ćebad, ali on je nežno odgurnu. „Moram da se prošetam.“ Ona mu pomože, ali uz veoma mnogo uzdaha i gunđanja kako će samo pogoršati svoju ranu. On otkri da su mu grudi obmotane zavojima. Min prebaci jedno ćebe preko njegovih ramena kao plašt.

Jedan trenutak stajao je gledajući sečivo označeno čapljom na zemlji. Ono što je od njega ostalo. Tamov mač. Mačmoga oca. Nevoljno, nevoljnije no što je išta u svom životu uradio, on diže ruke od nade da će otkriti kako mu je Tam zaista otac. Osećao se kao da sam sebi čupa srce iz grudi. Ali to nije promenilo ono što je prema Tamu osećao, a Emondovo Polje bilo je jedini dom koji je ikada imao. Fejn je važan. Još jedna dužnost mije ostala. Da ga zaustavim.

Dve žene morale su da ga podupru, jedna pod svakom rukom, do već upaljenih logorskih vatri nedaleko od prašnjavog puta. Loijal je bio tamo i čitao knjigu Ploviti iza zalaska sunca, a s njim i Perin koji je piljio u vatru. Sijenarci su pripremali svoj večernji obrok. Lan je sedeo pod drvetom i oštrio mač; Zaštitnik oprezno pogleda Randa, a onda klimnu.

Bilo je tu još nešto. Zmajev barjak vijorio se na vetru usred logora. Negde su pronašli pravi štap da zameni Perinovu mladicu.

Rand ljutito upita: „Šta to traži tu, gde svi koji prođu mogu da ga vide?“

„Prekasno je za skrivanje, Rande“, odgovori Moiraina. „Za tebe je uvek bilo prekasno za skrivanje.“

„Ne moraš baš ni da kačiš znak na kome piše ovde sam. Nikada neću pronaći Fejna ako me neko ubije zbog tog barjaka.“ Okrenu se ka Loijalu i Perinu. „Drago mi je što ste ostali. Razumeo bih da niste.“

„Zašto ne bih ostao?“, upita Loijal. „Istina je da si daleko više ta’veren no što sam mislio, ali i dalje si moj prijatelj. Nadam se da jesi.“ Uši mu se nesigurno trznuše.

„Jesam“, reče Rand. „Dok god je bezbedno biti u mojoj blizini, a čak i nakon toga.“ Osmeh ozari Ogijerovo lice.

„I ja ostajem“, kaza Perin. U glasu mu se čulo mirenje sa sudbinom, ili možda prihvatanje. „Točak nas čvrsto tka u Šaru, Rande. Ko bi pomislio da će se tako nešto desiti dok smo bili u Emondovom Polju?“

Šijenarci se okupiše. Na Randovo iznenađenje, svi padoše na kolena. Svi do jednog gledali su ga.

„Hoćemo da ti se zavetujemo“, reče Uno. Ostali koji su s njim klečali klimnuše.

„Vi ste zakleti Ingtaru, i lordu Agelmaru“, pobuni se Rand. „Ingtar nije uzalud umro, Uno. Poginuo je da bi mi ostali mogli da pobegnemo s Rogom.“ Nije bilo potrebe da njima, niti bilo kome drugom kaže ostatak. Nadao se da je Ingtar ponovo pronašao Svetlost. „Recite to lordu Agelmaru kada se vratite u Fal Daru.“

„Rečeno je“, oprezno reče jednooki čovek, „da će Zmaj, kada ponovo bude rođen, skršiti sve zakletve, prekinuti sve veze. Sada nas ništa ne drži. Hteli bismo da se tebi zakunemo na vernost.“ Isuka svoj mač i položi ga pred sebe, balčakom prema Randu. Ostatak Šijenaraca učini to isto.

„Borio si se protiv Mračnoga“, reče Masema. Masema, koji ga je mrzeo. Masema, koji ga je gledao kao da vidi samu Svetlost. „Video sam te, lorde Zmaju. Video sam. Tvoj sam, do smrti.“ Njegove tamne oči sijale su željom i žarom.

„Moraš da odabereš, Rande“, kaza Moiraina. „Svet će biti slomljen, slomio ga ti ili ne. Tarmon Gai’don dolazi, i samo to će rastrgnuti svet. Hoćeš li i dalje pokušavati da se sakriješ od onog što jesi, i ostaviti svet da se nebranjen suoči s Poslednjom bitkom? Biraj.“

Svi su ga gledali, svi čekali. Smrt je lakša od pera, dužnost teža od planine. I donese odluku.

Загрузка...