26 Nesklad

Rand prolete kroz trpezariju Branitelja Zmajevog zida i jurnu uz stepenište, iskezivši se na zapanjeni pogled koji mu je gostioničar uputio. Rand je želeo da se iskezi na sve živo. Tom je živ!

Sirom otvori vrata svoje sobe i pođe pravo ka ormaru.

Loijal i Hurin proviriše iz druge sobe. Obojica su bili u košulji i pušili lule.

„Da li se nešto desilo, lorde Rande?“, zabrinuto upita Hurin.

Rand prebaci zavežljaj od Tomovog plašta preko ramena. „Nešto najbolje posle Ingtarovog dolaska. Tom Merilin je živ. Ovde je, u Kairhijenu.“

„Zabavljač o kome si mi pričao?“, upita Loijal. „To je divno, Rande. Voleo bih da ga upoznam.“

„Onda pođi sa mnom, ako je Hurin voljan da neko vreme drži stražu.“

„Bilo bi mi zadovoljstvo, lorde Rande.“ Hurin izvadi lulu iz usta. „Ona bagra u trpezariji stalno je pokušavala da me ispita – pazeći da ne primetim šta rade, naravno – ko si ti, moj lorde, i šta tražiš u Kairhijenu. Rekao sam im da ovde čekamo neke prijatelje, ali budući Kairhijenjani, utuvili su sebi u glavu da nešto dublje krijem.“

„Neka misle šta hoće. Hajdemo, Loijale.“

„Mislim da neću.“ Ogijer uzdahnu. „Zaista bih radije ostao ovde.“ Podiže knjigu. Jednim debelim prstom označio je gde je stao. „Mogu neki drugi put da upoznam Toma Merilina.“

„Loijale, ne možeš stalno da se kriješ ovde. Ne znamo čak ni koliko ćemo dugo ostati u Kairhijenu. U svakom slučaju, nismo videli nijednog Ogijera. A i da ih vidimo, oni te neće loviti, zar ne?“

„Ne baš loviti, ali... Rande, možda sam malo prenagljeno napustio Steding Šangtai. Kada se vratim kući, možda ću biti u velikoj nevolji.“ Uši mu svenuše. „Čak i ako budem čekao dok ne budem imao godina koliko Starešina Haman ima sada. Možda bih mogao pronaći napušteni steding da ostanem u njemu do tada.“

„Ako ti Starešina Haman ne dozvoli da se vratiš, možeš živeti u Emondovom Polju. To je lepo mesto.“ Predivno mesto.

„Siguran sam da jeste, Rande, ali to nikada ne bi uspelo. Vidiš...“

„Pričaćemo o tome kada do toga dođe, Loijale. Sada ideš da upoznaš Toma.“

Ogijer je bio upola viši od Randa, ali Rand mu natače njegovu dugu tuniku i plašt i odgura ga niz stepenište. Kada su trkom uleteli u trpezariju, Rand namignu gostioničaru, nasmejavši se na njegov zaprepašćeni pogled. Neka misli da sam otišao da igram njegovu prokletu Veliku igru. Neka misli šta god hoće. Tom je šiv.

Kada su prošli kroz kapiju Džangai, u istočnom gradskom zidu, svi su znali gde je Grozd. Rand i Loijal brzo su ga pronašli u jednoj ulici tihoj za Forgejt. Sunce je bilo na pola puta do zalaska.

Bila je to stara trospratna zgrada, načinjena od drveta i klimava, ali trpezarija je bila čista i puna ljudi. Neki od njih kockali su se u jednom uglu, a neke žene su u drugom bacale strelice. Polovina je izgledala kao Kairhijenjani, bili su niski i bledi, ali Rand je čuo naglasak Andoraca, kao i druge naglaske koje nije mogao da prepozna. Međutim, svi su nosili odeću Forgejta, mešavinu stilova iz različitih zemalja. Nekoliko njih se osvrnu kada Loijal uđe, ali svi se vratiše svom poslu.

Gostioničarka je imala belu kosu, poput Tomove, i oštar pogled koji je obuhvatio i Loijala i Randa. Sudeći po njenoj tamnoj puti i govoru, nije bila Kairhijenjanka. „Tom Merilin? Jes’, ima sobu. Na vrhu stepeništa, prva vrata desno. Dena će vas verovatno pustiti da ga tamo sačekate“ – odmeri Randov crveni kaput, s čapljama na visokom okovratniku i zlatnim trnjem izvezenim na rukavima, i njegov mač – „moj lorde.“

Stepenice su škripale i pod Random, a kamoli pod Loijalom. Rand nije bio siguran koliko će dugo zgrada ostati čitava. Pronađe vrata i zakuca, pitajući se ko je Dena.

„Uđi“, začu se ženski glas. „Ne mogu da otvorim.“

Rand s oklevanjem otvori vrata i promoli glavu. Uz jedan zid bio je veliki krevet sa zgužvanim čaršavima, a ostatak sobe ispunjen s dva orrnara, nekoliko sanduka i kovčega okovanih bakrom, stolom i dve drvene stolice. Vitka žena koja je prekrštenih nogu, sa suknjom zategnutom ispod njih sedela na krevetu, žonglirala je sa šest obojenih lopti.

„Šta god da je“, rekla je ne skrećući pogled s lopti, „ostavi na stolu. Tom će ti platiti kada se vrati.“

„Jesi li ti Dena?“, upita Rand.

Ona pokupi lopte i okrenu se da ga pogleda. Bila je samo nekoliko godina starija od njega, i lepa. Imala je svetlu put, kao i svi Kairhijenjani, i tamnu kosu koja joj je padala na ramena. „Ne poznajem te. Ovo je moja soba, moja i Toma Merilina.“

„Gostioničarka reče da češ nam možda dopustiti da ga ovde sačekamo“, kaza Rand. „Ako si ti Dena?“

„Nas?“ Rand se pomeri, tako da je Loijal mogao sagnut da uđe, a mlada žena podiže obrve. „Dakle, Ogijeri se jesu vratili. Ja jesam Dena. Šta želite?“ Tako je upadljivo pogledala Randov kaput, da je to što je izostavila „moj lorde“ moralo biti namerno. Doduše, obrve joj se ponovo digoše kada je primetila čaplje na kaniji i balčaku njegovog mača.

Rand podiže zavežljaj koji je nosio. „Doneo sam Tomu njegovu harfu i flautu. I želim da popričam s njim“, brzo đodade; izgledalo je kao da će mu reći da ih ostavi i ode. „Dugo ga nisam video.“

Ona odmeri zavežljaj. „Tom stalno kuka kako je izgubio najbolju flautu i harfii koje je u životu imao. Kako se ponaša, čovek bi pomislio da je bio dvorski bard. U redu. Možete ga čekati, ali ja moram da vežbam. Tom je rekao da će mi dopustiti da sledeće nedelje izvodim u dvoranama.“ Graciozno ustade i uze jednu od dve stolice, pokazavši Loijalu da sedne na krevet. „Zera bi naterala Toma da plati šest stolica ako bi polomio jednu od ovih, prijatelju Ogijeru.“

Rand ih obojicu predstavi dok je sedao u drugu stolicu – opasno je zaškripala čak i pod njim – i sumnjičavo upita: „Jesi li ti Tomov šegrt?“ Dena se malo nasmeši. „Moglo bi i tako da se kaže.“ Nastavi da žonglira. Pogled joj beše uprt u leteće lopte.

„Nikada nisam čuo za ženu zabavljača“, reče Loijal.

„Ja ću biti prva.“ Jedan veliki krug pretvori se u dva manja koja su se preklapala. „Videću čitav svet pre no što završim. Tom kaže da ćemo otići u Tir kada budemo skupili dovoljno novca.“ Poče da žonglira svakom rukom po tri lopte. „A onda možda na ostrva Morskog naroda. Ata’an Mijere dobro plaćaju zabavljače.“

Rand pređe pogledom po sobi. Sa svim tim kovčezima i sanducima, nije ličila na sobu nekoga ko namerava da uskoro krene na put. Bio je tu čak i cvet u saksiji. Pogled mu pade na veliki krevet na kome je Loijal sedeo. U sobi nije bilo drugog. Ovo je moja soba, moja i Toma Merilina. Dena ga izazivački pogleda kroz veliki krug koji je ponovo načinila. Rand pocrvene.

Pročisti grlo. „Možda bi ipak trebalo da sačekamo dole“, poče, kada se vrata otvoriše i uđe Tom u plaštu koji mu se lelujao oko članaka, sa zakrpama što su vijorile. Nosio je na leđima kutije s harfom i flautom; bile su od crvenkastog drveta, izglačane rukovanjem.

Dena sakri lopte u haljinu i potrča da zagrli Toma, propinjući se na prste. „Nedostajao si mi“, reče i poljubi ga.

Poljubac je potrajao, te Rand poče da se pita da li bi on i Loijal trebalo da ih ostave same, ali Dena naposletku uzdahnu i spusti se.

„Znaš li šta je onaj izlapeli Seagan sada uradio, devojko?“, upita Tom gledajući je. „Primio je gomilu nikogovića koji sebe zovu igračima. Šetaju se, pretvarajući se da jesu Rogoš Orlooki, Blaes, Gajdal Kejn i... Uuuh! Okačili su komad nekog ofarbanog platna, koje treba da uveri publiku kako su te budale u dvorani Matuhin, ili visokim prolazima Planina Duma. Ja nateram slušaoca da vidi svaki barjak, namiriše svaku bitku, proživi svako osećanje. Ja ih uverim da jesu Gajdal Kejn. Seagan će završiti sa srušenom dvoranom ako me zameni tim bitangama.“

„Tome, imamo goste. Loijala, sina Arenta, sina Halanovog. Oh, i dečka koji se zove Rand al’Tor.“

Tom preko njene glave namršteno pogleda Randa. „Ostavi nas na neko vreme, Dena. Evo“, gurnu joj u šaku nešto srebrnjaka. „Tvoji noževi su spremni. Zašto ne odeš da platiš Ivonu za njih?“ Pomazi je po glatkom obrazu svojim kvrgavim prstom. „Hajde. Nadoknadiću ti.“

Ona ga mrko pogleda, ali ogrnu se plaštom, mrmljajući: „Ivonu bi bolje bilo da ih je dobro uravnotežio.“

„Jednog dana biće od nje bard“, ponosno reče Tom pošto je otišla. „Jednom čuje priču – samo jednom, pazi! – i do tančina je zapamti. I to ne samo reči, već svaku nijansu, svaki ritam. Dobra je s harfom, a bolje je svirala flautu kad ju je prvi put uzela u ruke no što si ti ikada.“ Stavi drvene kutije za instrumente povrh jednog od većih sanduka, a onda se sruči u stolicu sa koje je ona ustala. „Kada sam prošao kroz Kaemlin na putu ovamo, Bazel Gil mi je rekao da si otišao u društvu s Ogijerom. Između ostalih.“ Pokloni se Loijalu, uspevši čak i da zakovitla plaštom, uprkos tome što je sedeo. „Drago mi je što sam te upoznao, Loijale, sine Arenta, sina Halanovog.“

„I meni što sam tebe upoznao, Tome Meriline.“ Loijal ustade da uzvrati poklon. Kada se ispravi, glava mu skoro dodirnu tavanicu, i on brzo ponovo sede. „Mlada žena reče da želi da postane zabavljač.“

Tom s neslaganjem odmahnu glavom. „To nije život za jednu ženu. Kad smo već kod toga, nije ni za muškarca. Lutaš od varoši do varoši, od sela do sela, pitajući se kako će ovoga puta pokušati da te prevare, i da li ćeš imati da jedeš. Ne, obrnuću je ja. Biće ona dvorski bard nekom kralju ili kraljici do kraja. Aaaah! Niste došli ovamo da pričamo o Deni. Moji instrumenti, dečko. Doneo si ih?“

Rand gurnu zavežljaj preko stola. Tom ga užurbano odveza – trepnu kada vide da je to u stvari njegov stari plašt, sav prekriven raznobojnim zakrpama, isto kao i ovaj koji je sada nosio – i otvori tvrdu kožnu kutiju za flautu, klimnuvši kada je video zlatni i srebrni instrument kako se unutra gnezdi.

„Pošto smo se rastali, time sam zarađivao hleb i prenoćište“, reče mu Rand.

„Znam“, suvo odgovori zabavljač. „I ja sam prenoćio u nekim od tih gostionica, ali to sam morao da zaradim žongliranjem i s nekoliko jednostavnih priča, budući da su kod tebe bili moji – nisi dirao harfu?“ Brzo otvori drugu kutiju od tamne kože i izvadi zlatnu i srebrnu harfu, ukrašenu kao i flauta, ljuljajući je kao da je malo dete. „Tvoji nespretni seljački prsti nisu za harfu.“

„Nisam je ni pipnuo“, uveri ga Rand.

Tom dotače dve strune i trznu se. „Barem si mogao da je štimuješ“, progunđa.

Rand se preko stola nagnu ka njemu. „Tome, želeo si da ideš u Ilijan, da vidiš Veliki lov kad bude krenuo i budeš jedan od prvih koji će načiniti nove priče o tome, ali nisi mogao. Šta bi rekao da ti kažem kako još možeš postati deo toga? Veliki deo?“

Loijal se nelagodno promeškolji. „Rande, jesi li siguran...“ Rand mu mahnu da ćuti, očiju uprtih ka Tomu.

Tom pogleda ka Ogijeru i namršti se. „Zavisilo bi od toga kakav je to deo, i koliki. Ako imaš razloga da veruješ kako jedan od Lovaca dolazi ovamo... Pretpostavljam da su do sada mogli da krenu iz Ilijana, ali trebaće mu nedelje da stigne, ako bude jahao pravo ovamo, a zašto bi? Je li to jedan od onih koji nisu ni otišli u Ilijan? Nikada neće ući u priče bez blagoslova, ma šta uradio.“

„Nije bitno da li je Lov pošao iz Ilijana ili ne.“ Rand ču kako Loijalu stade dah. „Tome, mi imamo Rog Valera.“

Na trenutak zavlada mrtva tišina, a onda Tom poče glasno da se smeje. „Vas đvojica imate Rog? Čobanin i golobradi Ogijer imaju Rog...“ Presamiti se, lupajući se po kolenu. „Rog Valera!“

„Ali zaista ga imamo“, ozbiljno kaza Loijal.

Tom duboko udahnu. I dalje se pomalo smejao. „Ne znam šta ste pronašli, ali mogu da vas odvedem u deset krčmi gde će vam čovek reći da zna čoveka koji zna čoveka koji je već pronašao Rog, a ispričaće vam i kako je nađen – sve dok mu plaćate pivo. Mogu da vas odvedem do trojice ljudi koji će vam prodati Rog, i pod Svetlošću se zakleti u sopstvene duše da je to jedini i pravi. Čak i jedan plemić u gradu tvrdi da u svom zamku drži zaključan Rog. Kaže da je to blago njegove kuće još od Slamanja. Ne znam da li će Lovci ikada pronaći Rog, ali usput će uloviti deset hiljada laži.“

„Moiraina kaže da je to Rog“, reče mu Rand.

Tom se odjednom uozbilji. „Kaže, je li? Mislio sam da mi reče da nije s tobom.“

„Nije, Tome. Nisam je video otkako smo otišli iz Fal Dare, u Šijenaru. A čitav mesec pre toga nije mi rekla ni dve reči.“ Glas mu je bio ogorčen.

A kada je progovorila, poželeo sam da nije. Nikada više neću igrati kako ona svira, Svetlost je spalila sa svim ostalim Aes Sedai. Ne. Ne Egvenu. Ne Ninaevu. Postade svestan da ga Tom pažljivo gleda. „Nije ovde, Tome. Ne znam gde je i nije me briga.“

„Pa, barem imaš dovoljno pameti da o tome ćutiš. Da nisi ćutao, čitav Forgejt bi do sada za to znao, a pola Kairhijena bi pokušavalo da ti ga otme. Pola sveta.“

„Oh, čuvali smo to u tajnosti, Tome. Moram da ga vratim u Fal Daru a da ga Prijatelji Mraka, ili ma ko drugi, ne otmu. To je dovoljno velika priča za tebe, zar ne? Dobro bi mi došao prijatelj koji poznaje svet. Ti si bio svuda; znaš štošta što ja ne mogu ni da zamislim. Loijal i Hurin znaju više od mene, ali sva trojica smo preduboko.“

„Hurin... Ne, nemoj mi reći. Ne želim da znam.“ Zabavljač odgurnu svoju stolicu i priđe prozoru. „Rog Valera. To znači da Poslednja bitka dolazi. Ko će primetiti? Jesi li video nasmejane ljude na ulicama? Neka barke sa žitom stanu samo na nedelju dana, i neće se više smejati. Galdrijan će misliti da su se svi pretvorili u Aijele. Svi plemići igraju Igru kuća, spletkareći da se približe kralju, spletkareći da steknu više moći no kralj, da svrgnu Galdrijana i budu sledeći kralj. Ili kraljica. Misliće da je Tarmon Gai’don samo potez u Igri.“ Okrenu se od prozora. „Pretpostavljam da nemaš na umu jednostavno jahanje do Sijenara i predaju Roga – kome? – kralju? Zašto Sijenar? Sve legende vezuju Rog za Ilijan.“

Rand pogleda Loijala. Ogijerove uši su svenule. „Šijenar zato što tamo znam kome da ga dam. A jure nas Troloci i Prijatelji Mraka.“

„Zašto me to ne iznenađuje? Ne. Možda sam matora budala, ali biću to na svoj način. Prepuštam ti slavu, momče.“

„Tome...“

„Ne!“

Zavlada tišina, koju naruši samo škriputanje kreveta kada se Loijal pomeri. Naposletku, Rand kaza: „Loijale, da li bi ostavio nasamo Toma i mene na trenutak? Molim te?“

Loijal je izgledao iznenađeno – ćube na njegovim ušima skoro se zašiljiše – ali klimnu i ustade. „Ona igra s kockama u trpezariji učinila mi se zanimljivom. Možda će me pustiti da igram.“ Tom sumnjičavo pogleda Randa kada se vrata zatvoriše za Ogijerom.

Rand je oklevao. Bilo je stvari koje je morao da zna, a bio je uveren da ih može saznati od Toma. Zabavljač je znao mnoštvo toga o neverovatnom broju stvari. Ali nije bio siguran kako da pita. „Tome“, napokon reče, „ima li knjiga koje sadr že Karetonski ciklus?“ Lakše je bilo nazvati ga tako, no Zmajska Proročanstva.

„U velikim bibliotekama“, polako odgovori Tom. „Čitav niz prevoda, a tu i tamo čak i na Starom jeziku.“ Rand htede da ga upita da li bi mogao da mu pronađe neki, ali zabavljač nastavi: „Stari jezik ima muziku u sebi, ali suviše ljudi, čak i plemića, danas nema strpljenja da ga sluša. Od svih plemića očekuje se da znaju Stari jezik, ali mnogi nauče tek toliko da se pokažu pred ljudima koji ga ne znaju. Prevodi ne zvuče isto, sem ako nisu u visokom pojanju, a to ponekad menja značenje čak i više no većina prevoda. Postoji jedan stih u Ciklusu – ne rimuje se dobro doslovce preveden, ali nema gubitka u značenju – koji ide ovako:

’Dvaput i dvaput biće označen,

dvaput da živi, i dvaput da umre.

Jednom čaplja, da ga uputi.

Dvaput čaplja, da ga proglasi.

Jednom Zmaj za izgubljene uspomene.

Dvaput Zmaj za njegovo žrtvovanje.’“

Poseže rukom i dotače čaplje na Randovom visokom okovratniku.

Na trenutak, Rand je mogao samo da zuri u njega, a kada mu se glas povrati, drhtavo reče: „S mačem ih je pet. Balčak, kanije i sečivo.“ Okrenu dlan prema stolu, sakrivši žig. Prvi put otkako je Selenin melem učinio svoje, mogao je da ga oseti. Nije ga boleo, ali znao je da je tamo.

„Tako je.“ Tom se promuklo nasmeja. „Setio sam se još jednog:

’Dvaput će svanuti dan kada će njegova krv prolivena biti.

Jednom za ucveljenje, jednom za rođenje.

Crveno na crnom, Zmajeva krv boji stenje Sajol Gula.

U Jami usuda njegova krv oslobodiće ljude Senke.’“

Rand odmahnu glavom odbacujući sve to, ali Tom kao da nije primetio: „Ne znam kako isti dan može dvaput da osvane, ali ima još mnogo toga što nema mnogo smisla. Kamen Tira neće pasti dok Ponovorođeni Zmaj ne zavitla kalandorom, ali Mač koji ne može biti dodirnut leži u srcu Kamena. Kako ga onda može prvo zavitlati, a? Pa, kako god bilo. Pretpostavljam da će Aes Sedai hteti da događaje što je više moguće prilagode Proročanstvima. Smrt negde u Spaljenim zemljama prevelika je cena za slaganje s njima.“

Rand je morao da se potrudi kako bi smirio glas, ali uspelo mu je. „Nijedna Aes Sedai ni za šta me ne koristi. Rekao sam ti da sam Moirainu poslednji put video u Šijenaru. Kazala je da mogu da idem kud hoću, i otišla.“

„I sada s tobom nema nijedne Aes Sedai? Uopšte?“

„Nema.“

Tom pogladi svoje dugačke brkove. Izgledao je zadovoljno, ali istovremeno i iznenađeno. „Zašto si, onda, pitao za Proročanstva? Zašto si poslao Ogijera iz sobe?“

„Ja... nisam želeo da ga uznemirim. Već je dovoljno uzrujan zbog Roga. To sam hteo da te pitam: da li se Rog spominje u... Proročanstvima?“ I dalje nije mogao sebe da natera da to izgovori do kraja. „Svi ti lažni Zmajevi, a sada je i Rog pronađen. Svi misle kako bi Rog Valera trebalo da prizove mrtve junake da se u Poslednjoj bici bore protiv Mračnoga, a... Ponovorođeni Zmaj... trebalo bi da se u njoj bori s Mračnim. Činilo mi se prirodno da te pitam.“

„Pretpostavljam da jeste. Malo je njih koji znaju da će Ponovorođeni Zmaj voditi Poslednju bitku, a ako i znaju, misle da će se boriti na strani Mračnoga. Malo njih čita Proročanstva da otkrije šta je istina. A šta si to rekao u vezi s Rogom – trebalo bi?“

„Otkad smo se nas dvojica razišli, Tome, ponešto sam saznao. Junaci će doći bilo kome ko dune u Rog, makar on bio i Prijatelj Mraka.“

Čupave obrve digoše se skoro do kose. „Sad, to nisam znao. Jesi ponešto naučio.“

„To ne znači da ću dopustiti Beloj kuli da me upotrebi kao lažnog Zmaja. Ne želim da imam ništa s Aes Sedai, lažnim Zmajevima ili Moći...“ Rand se ugrize za jezik. Razljutiš se i počneš da blebećeš. Budalo!

„Neko vreme, dečko, mislio sam da Moiraina tebe hoće. Čak sam mislio i da znam zašto. Znaš, niko ne bira da usmerava Moć. To je nešto što mu se desi, kao bolest. Ne možeš da kriviš čoveka što se razboleo, čak i ako to može i tebe da ubije.“

„Tvoj nećak je mogao da usmerava, zar ne? Rekao si mi da si nam zato pomogao, jer je tvoj nećak upao u nevolje s Belom kulom i nije bilo nikog da mu pomogne. Muškarac može da ima samo jednu vrstu nevolje s Aes Sedai.“ Tom se zagleda u sto skupivši usne. „Pretpostavljam kako nema svrhe da poričem. Razumeš, čovek ne voli da priča kako ima muškog rođaka koji je mogao da usmerava. Uuh! Crveni Ađah Ovinu nije ni pružio priliku. Smirile su ga, a onda je umro. Jednostavno je odustao od života...“ Tužno uzdahnu.

Rand se naježi. Zašto Moiraina nije to meni uradila? „Priliku, Tome? Misliš li da je moglo da se sredi nekako drugačije? Da ne poludi? Da ne umre?“

„Ovin je izdržao skoro tri godine. Nikoga nije povredio. Nije koristio Moć sem ako nije morao, a i tada samo da pomogne svom selu. On...“ Tom diže ruke. „Pretpostavljam da nije bilo izbora. Ljudi u mestu gde je živeo rekli su mi da se čitave poslednje godine neobično ponašao. Nisu želeli mnogo da govore o tome. Kada su saznali da sam mu ujak, skoro su me kamenovali. Pretpostavljam da jeste počinjao da ludi. Ali bio je moja krv, momče. Ne mogu da volim Aes Sedai zbog onog što su mu uradile, čak i ako su morale. Ako te je Moiraina pustila, onda si dobro prošao.“

Rand na trenutak ućuta. Budalo! Naravno da ne postoji drugi način. Šta god radio, poludećeš i umreti. Ali Ba’alzamon je rekao – „Ne!“ Pocrvene pod Tomovim pogledom. „Mislim... Jesam se izvukao, Tome. Ali još imam Rog Valera. Razmisli, Tome. Rog Valera. Drugi zabavljači mogu da pripovedaju o njemu, ali ti bi mogao da kažeš da si ga imao u rukama.“ Shvati da zvuči kao Selena, ali to je postiglo samo da se zapita gde li je ona. „Bio bih najsrećniji da pođeš s nama.“

Tom se namršti, kao da razmišlja, ali na kraju odlučno odmahnu glavom. „Momče, prilično mi se sviđaš, ali i ti i ja znamo da sam ti ranije pomogao samo zato što je Aes Sedai bila umešana. Seagan me razumno potkrada, a kada se tome doda Kraljev poklon... U selima nikada ne bih mogao toliko da zaradim. Na moje veoma veliko iznenađenje, Dena me izgleda voli, i – na podjednako veliko iznenađenje – i ja nju. Sad, zašto bih ja sve to ostavio samo da bi me jurili Troloci i Prijatelji Mraka? Rog Valera? Oh, priznaću ti da je to prilično iskušenje, ali ipak ne. Ne, neću ponovo da se mešam u sve to.“

Nagnu se i uze jednu od kutija za instrumente, dugu i usku. Kada je otvori, videlo se da je u njoj flauta, jednostavna, ali ukrašena srebrom. Ponovo zatvori kutiju i gurnu je preko stola. „Možda će ti trebati da nekada ponovo zaradiš večeru, momče.“

„Može biti“, odgovori Rand. „Barem možemo da pričamo. Ja sam u...“ Zabavljač je tresao glavom. „Najbolje je da odmah prekinemo, dečko. Ako budeš navraćao, čak i da ga ne spomeneš, neću moći da ne mislim o Rogu. A ne želim da se mešam u to. Nikako.“


Pošto Rand ode, Tom baci svoj plašt na krevet i sede oslonivši se laktovima na sto. Rog Valera. Kako li je taj seljačić našao... Prekinu misli o tome. Ako predugo bude mislio o Rogu, uhvatiće sebe kako juri s Random da ga nosi u Sijenar. To bi bila priča: nositi Rog Valera u Krajine, progonjeni Trolocima i Prijateljima Mraka. Namršti se i podseti sebe na Denu. Čak i da ga nije volela, talenat kao njen nije se sretao svakoga dana. A ona ga jeste volela, iako nije mogao ni da zamisli zašto.

„Matora budalo“, promrmlja.

„Jes’, matora budalo“, s vrata reče Zera. On se trže. Toliko je bio utonuo u misli da nije ni čuo kada se vrata otvoriše. Zeru je godinama poznavao. Navraćao je tokom svojih lutanja kod nje, a ona je uvek do kraja koristila njihovo prijateljstvo da mu kaže šta misli. „Matora budala, koja ponovo igra Igru kuća. Sem ako me uši ne varaju, taj mladi lord govori kao da je iz Andora. Kairhijenjanin nije, to je sigurno. Daes Dae’mar dovoljno je opasna i bez toga što si stranog lorda umešao u svoje spletke.“

Tom trepnu, a onda razmisli o tome kako je Rand izgledao. Onaj kaput svakako da je bio dovoljno dobar za nekog lorda. Zaista je ostario, kada takvo šta može da mu promakne. Samoprekorno, shvati da razmišlja da li da kaže Zeri istinu ili da je pusti da i dalje tako misli. Treba samo da pomislim o Velikoj igri, i počinjem da igram. „Momak je čobanin, Zera, iz Dve Reke.“

Ona se prezrivo nasmeja. „A ja sam kraljica Geldana. Kažem ti, posled njih godina Igra je postala opasna u Kairhijenu. Ni nalik onome što znaš iz Kaemlina. Sada ima i ubistava. Ako ne pripaziš, neko će te preklati.“

„Kažem ti da više nisam u Velikoj igri. S time sam završio pre skoro dvadeset godina.“

„Jes’.“ Nije zvučala kao da mu veruje. „Kako god bilo, mladi strani lordovi u stranu, počeo si da izvodiš u plemićkim zamkovima.“

„Dobro plaćaju.“

„I uvući će te u svoje spletke čim otkriju kako. Vide čoveka, i smesta pomisle kako mogu da ga iskoriste. To im je kao popiti čašu hladne vode. Taj tvoj mladi lord neće ti pomoći. Živog će ga pojesti.“

On odustade od pokušaja da je ubedi kako je van svega toga. „Jesi li zbog toga došla, Zera?“

„Jes’. Zaboravi na Veliku igru, Tome. Oženi se Denom. Uzeće te, budala, takvog koščatog i sedokosog. Oženi se njome, i zaboravi ovog mladog lorda i Daes Dae’mar.“

„Hvala na savetu“, suvo odgovori. Da se ošenim? Da je opteretim matorim mužem? Nikada neće postati bard, s mojom prošlošću na vratu. „Ako nemaš ništa protiv, Zera, hteo bih neko vreme da budem sam. Noćas izvodim za gospu Arilin i njene goste. Moram da se pripremim.“

Ona frknu, odmahnu glavom i zalupi vrata za sobom.

Tom poče da lupka prstima po stolu. S kaputom ili bez njega, Rand je i dalje samo čobanin. Da je bio nešto više, ono što je Tom pretpostavljao – muškarac koji može da usmerava – ni Moiraina, niti bilo koja druga Aes Sedai ne bi ga pustile da nesmiren ode. S Rogom ili bez njega, momak je samo čobanin.

„Izvukao se iz toga“, naglas reče, „a i ja sam.“

Загрузка...