39 Beg iz Bele kule

Egvena i Elejna kratko klimnuše glavama svakoj grupici žena koju su prošle dok su izlazile iz Kule. Dobro je što je danas bilo toliko žena iz spoljnog sveta, pomisli Egvena. Suviše da bi svaku grupu pratila Aes Sedai ili Prihvaćena. Same ili u malim družinama, odevene bogato ili siromašno u haljine iz različitih zemalja, neke još prašnjave od puta ka Tar Valonu, držale su se po strani i čekale svoj red da postave pitanja Aes Sedaili podnesu svoje molbe. Neke žene gospe, trgovci ili žene trgovaca dovele su i svoje sluškinje. Čak je i nekoliko muškaraca došlo s molbama. Stajali su po strani. Izgledali su nesigurno što su u Beloj kuli i uznemireno odmeravali sve druge.

Vodila ih je Ninaeva. Gledala je pravo pred sebe dok joj se plašt vijorio, i hodala kao da zna kuda idu što i jeste znala, sve dok ih neko ne zaustavi i kao da ima svako pravo da bude tu što je, naravno, bilo nešto sasvim drugačije. Odevene u odeću koju su donele u Tar Valon, svakako nisu izgledale kao da borave u Kuli. Sve su odabrale najbolju haljinu s podeljenom suknjom za jahanje, i bogato izvezene plaštove od fine vune. Sve dok su se držale dalje od onih koji bi ih mogli prepoznati već su umakle nekolicini koje su ih znale Egvena je mislila da će uspeti.

„Ovo je prikladnije za šetnju u vrtu nekog lorda, no za jahanje do Tomanske glave“, suvo reče Ninaeva dok joj je Egvena pomagala s dugmadima haljine od sive svile izvezene zlatom i bisernim cvetovima preko grudi i rukava, „ali možda ćemo se zahvaljujući njoj neprimećeno izvući.“ Sada Egvena pomeri plašt i zagladi svoju zlatom izvezenu haljinu od zelene svile i baci pogled ka Elejni koja je nosila plavo s prugama boje slonovače, nadajući se da je Ninaeva u pravu. Do sada, svi su ih smatrali za podnosioce molbi, plemkinje, ili barem bogate žene, ali njoj se činilo da su ekako suviše istaknute. Iznenadi se kada shvati zašto; neudobno se osećala u lepoj haljini pošto je proteklih nekoliko meseci nosila jednostavnu belu odoru polaznice.

Grupica seljanki u grubim haljinama od tamne vune nakloni im se dok su prolazile. Egvena baci pogled unazad ka Min čim su ih prošle. Min je zadržala svoje pantalone i vrećastu mušku košulju ispod dečačkog smeđeg plašta i kaputa. Preko svoje kratke kose natukla je neki stari šešir širokog oboda. „Jedna od nas mora biti sluga“, reče smejući se. „Zene odevene kao vi uvek imaju najmanje jednog. Ako budemo morali da trčimo, poželećete da imate moje pantalone.“ Nosila je četiri para bisaga natrpanih toplom odećom, budući da će ih sigurno zima uhvatiti pre no što se vrate. Takođe su tu bili i zavežljaji hrane ukradene iz kuhinja, dovoljno da im potraje dok ne kupe još.

„Jesi li sigurna da ne mogu nešto od toga da ponesem, Min?“, tiho upita Egvena.

„Samo su nezgrapne“, iscerivši se odgovori Min. „Nisu teške.“ Izgleda da je mislila kako je sve to igra, ili se barem pretvarala. „A ljudi će se sigurno zapitati zašto takva gospa kao ti nosi sopstvene bisage. Možeš da nosiš svoje i moje, ako želiš kada...“ Osmeh joj nestade s lica kad žustro prošapta: „Aes Sedai!“

Egvena smesta pogleda pred sebe. Aes Sedai duge prave crne kose i kože boje stare slonovače išla je prema njima niz hodnik, slušajući ženu u gruboj seljačkoj odeći i zakrpljenom ogrtaču. Aes Sedai ih još nije videla, ali Egvena je prepozna: Takima, iz Smeđeg Ađaha. Predavala je istoriju Bele kule i Aes Sedai. Mogla je da prepozna jednu od svojih učenica na stotinu koraka.

Ninaeva bez zastajanja skrenu u jedan sporedni hodnik, ali tamo jedna Prihvaćena, visoka i mršava, stalno namrštena žena, projuri pored njih cimajući za uvo pocrvenelu polaznicu.

Egvena je morala da ovlaži usta pre no što je bila u stanju da progovori. „To su bile Elsa i Irela. Jesu li nas primetile?“ Nije se usuđivala da se osvrne i vidi.

„Ne“, trenutak kasnije reče Min. „Videle su samo našu odeću.“ Egvena ispusti dug uzdah olakšanja i ču isto to od Ninaeve.

„Srce će mi otkazati pre no što stignemo do konjušnica“, promrmlja Elejna. „Jesu li pustolovine uvek ovakve, Egvena? Srce ti je u petama, a stomak u guši?“

„Pretpostavljam da jeste“, lagano odgovori Egvena. Teško joj je bilo da zamisli vreme kada je bila željna da ide u pustolovine, da radi nešto opasno i uzbudljivo kao ljudi u pričama. Sada je mislila da je uzbudljiv deo ono čega se setiš kada se osvrneš za sobom, i da priče izostavljaju mnoge neprijatnosti. To je i rekla Elejni.

„Ipak“, odlučno kaza kći naslednica, „nikada ranije nisam doživela pravo uzbuđenje. A verovatno nikada i neću, dok se majka nešto pita, a pitaće se sve dok ja ne preuzmem presto.“

„Tiše vas dve“, reče Ninaeva. Za promenu, bile su same u hodniku. Nikog nije bilo na vidiku ni pred njima ni iza njih. Ona pokaza ka uskim stepenicama koje su vodile nadole. „Trebalo bi da ono tražimo. Ako nas nisam odvukla na suprotnu stranu, zbog svih ovih uglova i prečica kojima smo prošli.“

U svakom slučaju, krenu ka stepeništu kao da je bila potpuno sigurna, i ostale pođoše za njom. U podnožju ih jedna vratanca odvedoše u prašnjavo dvorište Južne konjušnice, gde su se čuvali konji polaznica, onih koje su ih imale, sve dok im ponovo ne zatrebaju, što je obično značilo dok ne postanu Prihvaćene ili dok ne budu poslate kući. Iza njih su se dizali sjajni zidovi Kule; pokrivala je mnogo lanaca zemlje, a njeni zidovi bili su viši od zidina nekih gradova.

Ninaeva uđe u štalu kao da je njena. Mirisalo je na sveže seno i konje. Dva duga reda pregrada nestajala su u senkama presečenim svetlošću iz otvora za provetravanje. Za divno čudo, čupava Bela i Ninaevina siva kobila bile su u pregradama blizu vrata. Bela proturi gubicu iznad vratašca i tiho zarza Egveni. Video se samo jedan konjušar: prijatan čovek prosede brade koji je grickao slamčicu.

„Treba da nam se konji osedlaju“, reče mu Ninaeva što je više mogla zapovednički. „Ona dva. Min, pronađi svog i Elejninog konja.“ Min spusti bisage i odvuče Elejnu dublje u konjušnicu.

Konjušar se namršti za njima i lagano izvadi slamku iz usta. „Mora da je neka greška, moja gospo. Ti konji...“

„... su naši“, odlučno ga prekide Ninaeva, prekrstivši ruke tako da je Zmijski prsten bio očevidan. „Osedlaćeš ih, i to smesta.“

Egvena zadrža dah. Bio im je to poslednji izlaz, da Ninaeva pokuša da se predstavi kao Aes Sedai ako budu naišli na poteškoće kod nekoga ko bi mogao da poveruje da to zaista i jeste. Naravno, nijedna Aes Sedai ili Prihvaćena ne bi u to poverovala, a verovatno ni polaznica, ali konjušar...

Covek trepnu ka Ninaevinom prstenu, a onda ka njoj. „Rečeno mi je dva“, naposletku reče. Nije baš zvučao zadivljeno. „Jedna Prihvaćena i polaznica. Nije bilo reči da vas ima četiri.“

Egveni dođe da se nasmeje. Naravno da Lijandrin nije verovala kako su sposobne da same dođu do svojih konja.

Ninaeva je izgledala razočarano, ali glas joj posta još oštriji. „Ima da dovedeš te konje i da ih osedlaš, ili će ti trebati Lijandrin da te Izleči, ako to uopšte bude htela.“

Konjušar poče da izgovara Lijandrinino ime, ali vide izraz Ninaevinog lica i postara se za konje, svega jednom ili dvaput nešto promrmljavši, toliko tiho da je samo on znao šta priča. Min i Elejna vratiše se sa svojim konjima taman dok je on završavao s nameštanjem drugog kolana. Minin konj bio je visoki škopljenik boje peska, a Elejnin smeđa kobila labuđeg vrata.

Kada uzjahaše, Ninaeva se ponovo obrati konjušaru: „Nema sumnje da ti je rečeno da o ovome ćutiš. To se nije promenilo, bilo nas dve, ili dve stotine. Ako misliš da jeste, pomisli šta će ti Lijandrin uraditi ako budeš pričao o onome za šta ti je rečeno da ćutiš.“

Dok su izjahivale, Elejna mu baci novčić i promrmlja: „Za tvoj trud, dobri čoveče. Bio si dobar.“ Napolju pogleda Egvenu i nasmeši se. „Majka kaže da motka i med uvek postižu veći uspeh nego samo motka.“

„Nadam se da nam nijedno od to dvoje neće trebati sa stražarima“, odgovori Egvena. „i adam se da je Lijandrin i s njima razgovarala.“

Ali kod Tarlomenske kapije, koja je bila u zidu južno od Kule, nije bilo moguće reći da li je neko razgovarao sa stražarima ili ne. Mahnuli su da četiri žene prođu jedva ih pogledavši i usput se poklonivši. Svrha straže bila je da napolju zadrži one koji su delovali opasno; očigledno da nisu imali nikakva naređenja da bilo koga zadržavaju unutra.

Hladan povetarac s reke dao im je izgovor da namaknu kapuljače dok su polako jahale kroz gradske ulice. Odjek konjskih kopita po kaldrmi gubio se u žamoru gomile ljudi na ulicama i muzici koja se čula iz zgrada kraj kojih su prolazile. Ljudi u odeći iz svih mogućih zemalja, od tamne i sumome mode Kairhijena do jarkih i sjajnih boja Putujućeg naroda, i svim stilovima između te dve krajnosti, obilazili su žene na konjima kao reka stene, ali one i dalje nisu mogle da idu brže od sporog hoda.

Egvena nije obraćala pažnju na bajkovite kule s njihovim nebeskim mostovima, ili na zgrade koje su više ličile na talase, vetrovite litice ili prelepe školjke no na građevine od kamena. Aes Sedai su često odlazile u grad. U toj gužvi mogle bi da se licem u lice nađu s jednom od njih pre no što toga i postanu svesne. Posle nekog vremena shvati da i ostale žene kao i ona pomno paze, ali ipak oseti znatno olakšanje kada dođoše do ogijerskog gaja.

Iznad krovova se sada moglo videti Veliko drveće. Široke krošnje dizale su se više od stotinu hvatova u vazduh. Ogromni hrastovi i brestovi, jele i kožolisti izgledali su naspram njih kao kepeci. Gaj beše opasan nekom vrstom zida. Gaj je bio dobre dve milje širok, i zid koji ga je okruživao sastojao se od beskrajnog niza spiralnih kamenih lukova. Svaki od njih bio je pet hvatova visok i dvostruko toliko širok. Sa spoljne strane zida kočije, taljige i ljudi gurali su se duž ulice, dok je sa unutrašnje bila neka vrsta divljine. Gaj nije ličio na uređeni vrt, niti na potpunu slobodu šumskih dubina. Više je podsećao na ideal prirode, kao da je to savršena šuma, najlepša moguća. Neki listovi već su počeli da menjaju boju. Egveni su čak i mrlje narandžastog, žutog i crvenog među svim tim zelenilom delovale tačno onako kako jesenje šumsko ruho treba da izgleda.

Nekoliko ljudi prolazilo je kroz otvorene lukove. Niko nije ni dvaput pogledao četiri žene koje ujahaše pod drveće. Grad je ubrzo nestao s vidika. Gaj čak i utiša gradske zvuke, a potom ih potpuno uguši. Nakon deset koraka izgledalo je kao da su miljama udaljene od najbližeg grada.

„Rekla je severni obod gaja“, promrmlja Ninaeva osvrćući se. „Nema severnije tačke od...“ Ućuta kada iz šume izroniše dva konja: vrana kobila s jahačem i još jedan lako natovareni konj.

Crna kobila se prope, a Lijandrin je okrutno zauzda. Lice Aes Sedai bilo je ukočeno od besa. „Rekla sam vam da nikome o ovome ne pričate! Nikome!“ Egvena primeti svetiljke na motkama na tovarnom konju i pomisli kako je to čudno.

„Ovo su prijateljice“, poče Ninaeva ukočenih leđa, ali Elejna je prekinu. „Oprosti nam, Lijandrin Sedai. Nisu nam one rekle; čule smo dok ste pričale. Nije nam namera bila da prisluškujemo nešto što nije trebalo, ali jesmo čule. I mi želimo da pomognemo Randu al’Toru. I ostalim momcima, naravno“, brzo dodade.

Lijandrin se zagleda u Elejnu i Min. Kasno popodnevno sunce koje se probijalo kroz grane bacalo je senku preko njihovih lica ispod kapuljača plaštova. „Sredila sam da se pobrinu za vas, ali pošto ste ovde, ovde ste. Cetiri mogu da putuju isto kao dve.“

„Pobrinu za nas, Lijandrin Sedai?“, upita Elejna. „Ne razumem.“ „Dete, ti i ova druga poznate ste kao prijateljice ove dve. Misliš li da vam ne bi postavljali pitanja kada se otkrije da su one nestale? Misliš li da će Crni Ađah s tobom biti nežan jer si naslednica prestola? Da ste ostale u Beloj kuli, moguće je da nebiste preživele noć.“ To ih na trenutak sve ućutka, ali Lijandrin okrenu konja i reče: „Za mnom!“

Aes Sedai ih povede dublje u gaj, sve dok ne dođoše do visoke ograde od kovanog gvožđa, s vrhom od kao nož oštrih šiljaka. Ograda se gubila među drvećem s leve i desne strane, neznatno se povijajući, kao da obuhvata veliko područje. U ogradi beše kapija s velikom bravom. Lijandrin je otvori glomaznim ključem koji izvadi iz plašta, pokaza im da prođu, a onda je ponovo zaključa i smesta pojaha napred. S jedne grane ih je grdila veverica i odnekud se čulo oštro bubnjanje detlića.

„Kuda to idemo?“, oštro upita Ninaeva. Lijandrin ne odgovori, a Ninaeva besno pogleda ostale. „Zašto smo ovako duboko zašle u šumu? Ako ćemo da napustimo Tar Valon, moramo preći most, ili se ukrcati na neki brod, a nema ni mosta ni broda u...“

„Ima ovoga“, izjavi Lijandrin. „Ograda, ona drži ljude podalje, da se ne povrede, ali nama je danas potrebno.“ Pokazivala je ka visokoj debeloj ploči od nečega što je ličilo na kamen. Ploča je stajala uspravno, a preko jedne njene strane bio je isklesan zamršeni splet loze i lišća.

Egveni stade dah. Odjednom je znala zašto je Lijandrin ponela fenjere, i to joj se nimalo nije sviđalo. Čula je kada Ninaeva prošapta: „Kapija.“ Obe su predobro pamtile Puteve.

„Uradile smo to jednom“, reče sebi koliko i Ninaevi. „Možemo ponovo.“ Ako smo potrebne Randu i ostalima, moramo im pomoći. I to je to.

„Je li to zaista...“, poče Min stegnutim glasom. Nije mogla da dovrši.

„Kapija“, prodahta Elejna. „Mislila sam da Putevi više ne mogu da se koriste. U najmanju ruku, mislila sam da je njihova upotreba zabranjena.“

Lijandrin već sjaha i uzbra trostruki list Avendesore; nalik na dvoja ogromna vrata izatkana od zelene loze, kapije se otvoriše, otkrivši nešto što je ličilo na potamnelo srebrnasto ogledalo nejasnog odraza.

„Ne morate poći“, reče Lijandrin. „Možete me ovde sačekati, bezbedne iza ograde, dok se ne vratim po vas. Ili će vas možda Crni Ađah pronaći pre no što to iko drugi učini.“ Osmeh joj ne beše nimalo prijatan. Iza nje Kapija se do kraja otvori i zaustavi.

„Nisam rekla da ne želim da pođem“, odvrati Elejna, ali ipak pogleda senovitu šumu.

„Ako ćemo da radimo ovo“, promuklo kaza Min, „hajdemo onda.“ Gledala je Kapiju, a Egveni se učini da ju je čula kako mrmlja: „Svetlost te spalila, Rande al’Tore.“

„Ja moram ući poslednja“, reče Lijandrin. „Sve vi, ulazite. Ja ću za vama.“ Sada je i ona odmeravala šumu, kao da misli da ih neko možda prati. „Brzo! Brzo!“

Egvena nije znala šta je to Lijandrin očekivala da vidi, ali ako bi bilo ko došao, verovatno bi ih sprečili da upotrebe Kapiju. Rande, vunoglava budalo, pomisli, zašto barem jednom ne možeš da se uvališ u neku nevolju zbog koje ja ne moram da se ponašam kao junakinja iz priče?

Mamuznu Belu i čupava kobila, nemirna od toliko vremena provedenog u štali, skoči napred.

„Polako!“, viknu Ninaeva, ali beše prekasno.

Egvena i Bela pojuriše ka svojim nejasnim odrazima. Dva čupava konja dodirnuše se njuškama. Izgledalo je kao da se ulivaju jedan u drugog. A onda se Egvena stopi sa svojom slikom, uz ledeni šok. Izgledalo je kao da se vreme oteglo, kao da hladnoća dlaku po dlaku mili preko nje, a za svaku dlaku joj trebaju minuti.

Bela se odjednom zatetura u mrklom mraku. Kobila se toliko brzo kretala, da se skoro preturila preko glave. Uspela je da se zaustavi. Stajala je i tresla se dok je Egvena, hitro sjahavši, opipavala u mraku kobiline noge da vidi nije li povređena. Bilo joj je skoro drago zbog tame koja joj je skrivala crvenilo. Znala je da su i vreme i razdaljina bili drugačiji kada se prođe Kapija. Krenula je bez razmišljanja.

Svuda oko nje bilo je crnilo, izuzev pravougaonika otvorene Kapije, koja je gledana s te strane izgleđala kao prozor od dimljenog stakla. Nije propuštao svetlost crnilo kao da je bilo odmah do njega ali Egvena je kroz njega videla ostale kako se jedva miču, kao figure u košmaru. Ninaeva je uporno delila motke s fenjerima i palila ih; Lijandrin je to loše prihvatala. Očigledno joj je bilo stalo do brzine.

Kada Ninaeva prođe kroz Kapiju lagano vodeći svoju sivu kobilu Egvena skoro potrča da je zagrli. Obradovala se fenjeru skoro koliko i Ninaevi. Fenjer je davao manje svetlosti no što je trebalo tama je pritiskala svetlo, pokušavajući da ga natera nazad u fenjer ali Egvena je već počela da oseća kako je tama pritiska kao da ima težinu. Umesto toga, zadovoljila se rečima: „Bela je dobro, a ja nisam slomila vrat kao što zaslužujem.“ Nekada je duž Puteva bilo svetla, pre no što ih je iskvarenost Moći kojom su bili načinjeni, unakaženost Mračnoga na saidinu izopačila.

Ninaeva joj gumu motku s fenjerom u ruke i okrenu se da izvuče još jednu ispod kolana. „Sve dok si svesna da to zaslužuješ“, promrmlja, „nisi zaslužila.“ Odjednom se zakikota. „Ponekad mislim da su Mudrosti nastale više zbog takvih izreka, nego zbog ičeg dmgog. Pa, evo još jedne: slomiš li vrat, postaraću se da bude zakrpljen samo da bih mogla ponovo da ga slomim.“ To je bilo rečeno s vedrinom, i Egvena takođe poče da se smeje sve dok se nije setila gde je. I Ninaevin smeh brzo utihnu.

Min i Elejna oklevajući prođoše kroz Kapiju, vodeći konje i noseći fenjere. Očigledno su očekivale da u najmanju ruku otkriju kako ih čekaju neka čudovišta. Najpre su delovale kao da im je lakše što nema ničega sem mraka, ali uskoro od pritiska tame počeše nelagodno da se meškolje. Lijandrin zameni list Avendesore i projaha kroz Kapiju koja se zatvarala, vodeći tovarnog konja za sobom.

Nije sačekala da se Kapija zatvori, već bez reči baci povodac tovarnog konja ka Min i pođe duž bele linije, slabašno osvetljene njenim fenjerom, koja je vodila u Puteve. Izgledalo je da je tlo od kamena, izjedenog i mpičastog od kiseline. Egvena žurno uzjaha Belu, ali ništa brže od ostalih nije sledila Aes Sedai. Izgledalo je kao da u čitavom svetu nije bilo ničeg sem grubog kamena pod konjskim kopitima.

Pravo kao strela, bela linija vodila ih je kroz mrak do velike kamene ploče pokrivene umetnutim srebrnim ogijerskim pismom. Iste mpice kojima je bio izrovašen pod mestimično su prekidale natpise.

„Putokaz“, promrmlja Elejna, okrenuvši se u sedlu da bi se s nelagodom osvrnula unaokolo. „Elaida me je naučila ponešto o Putevima. Nije htela mnogo da priča o tome. Nedovoljno“, sumorno dodade. „Ili možda suviše.“ Lijandrin mirno uporedi Putokaz s jednim pergamentom, a onda ga vrati u džep svog plašta pre no što Egvena stiže da ga pogleda.

Svetlost njihovih fenjera naglo je prestajala, umesto da se polako gubi na obodima, ali bila je dovoljna da Egvena vidi debelu kamenu balustradu, mestimično izjedenu, dok ih je Aes Sedai vodila dalje od Putokaza. Elejna je to nazvala ostrvo. Bilo je teško proceniti njegovu veličinu zbog mraka, ali Egveni se činilo da bi moglo imati stotinu koraka u prečniku.

Od balustrade su vodili kameni mostovi i staze. Pored svakog je bio kameni stub s jednom rečenicom ogijerskog pisma. Mostovi kao da su se gubili u ništavilu. Staze su vodile dole ili gore. Dok su prolazile kraj njih, mogle su da vide samo njihove početke.

Zastavši samo da pogleda kamene stubove, Lijandrin pođe niz jednu stazu koja se spuštala, i ubrzo ne beše ničega sem staze i tame. Zagušljiva tišina sve je obavijala; Egvena je imala neki osećaj da čak ni zveket konjskih kopita po grubom kamenu nije išao dalje od svetla.

Staza se sve više vijugajući spuštala sve dok nije došla do još jednog ostrva slomljene balustrade između mostova i rampi, i Putokaza koji je Lijandrin uporedila sa svojim pergamentom. Ostrvo je izgledalo kao da je od kamena, baš kao i prvo. Egvena požele da nije tako sigurna da je prvo ostrvo tačno iznad njih.

Ninaeva iznenada progovori, i reče ono što je Egvena mislila. Govorila je staloženo, ali ipak je morala da zastane i proguta pljuvačku.

„Mo... može biti“, slabašno reče Elejna. Pogled joj polete gore, ali brzo ga spusti. „Elaida kaže da zakoni prirode ne važe u Putevima. U najmanju ruku, ne onako kao napolju.“

„Svetlosti!“, promrmlja Min, a onda diže glas. „Koliko dugo misliš da ostanemo ovde?“

Pletenice boje meda Aes Sedai zanjihaše se kada se ona okrenu da ih pogleda. „Dok vas ne izvedem“, odgovori ravnim glasom. „Što me više gnjavite, duže će mi trebati.“ Ponovo stade da proučava pergament i Putokaz.

Egvena i ostale ućutaše.

Lijandrin je išla od Putokaza do Putokaza, stazama i mostovima koji kao da su lebdeli u beskrajnoj tami. Aes Sedai je vrlo malo obraćala pažnju na njih i Egvena poče da se pita da li bi Lijandrin zastala da potraži neku od njih ako bi se izgubila. Moguće da su i ostale slično razmišljale, budući da su sve jahale u gomili odmah iza vrane kobile.

Egvena se iznenadi kada shvati da i dalje oseća primamljivost saidara. I prisustvo ženske polovine Istinskog izvora, i želju da ga dotakne, da usmerava njegov tok. Iz nekog razloga, mislila je da će izopačenost Senke na Putevima sakriti to od nje. Osećala je nekako tu izopačenost. Bila je slabašna i nikakve veze nije imala sa saidarom, ali Egvena je bila sigurna da bi posegnuti ovde za Istinskim izvorom bilo kao izložiti ruku odvratnom, masnom dimu da bi se došlo do čiste čaše. Šta god da učini bilo bi opoganjeno. Prvi put u nizu sedmica nije imala poteškoće da se odupre primamljivosti saidara.

U svetu van Puteva bila bi već duboka noć kada na jednom ostrvu Lijandrin odjednom sjaha i izjavi da će tu stati da večeraju i odspavaju, i da ima hrane na tovarnom konju.

„Razdelite je“, reče, ne trudeći se da nekoga za to odredi. „Trebaće nam dobra dva dana da stignemo do Tomanske glave. Neću da tamo stignete gladne, ako ste bile toliko budalaste da ne ponesete hranu.“ Žustro rasedla i sape svoju kobilu, ali onda sede na svoje sedlo i sačeka da joj jedna od njih donese nešto za jelo.

Elejna odnese Lijandrin njen deo dvopeka i sira. Aes Sedai im je jasno stavila do znanja da ne želi njihovo društvo, tako da one pojedoše svoj hleb i sir dalje od nje, sedeći na svojim sedlima blizu jedna drugoj. Mrak iza fenjera bio je jadan začin.

Posle nekog vremena Egvena upita: „Lijandrin Sedai, šta ako naletimo na Crni vetar?“ Min upitno usnama obrazova tu reč, ali Elejna ciknu. „Moiraina Sedai je rekla da ga je nemoguće ubiti, niti čak mnogo povrediti, a ja osećam izopačenost ovog mesta kako čeka da izokrene sve što učinimo pomoću Moći.“

„Nećete ni pomisliti na Izvor ako vam ja to ne kažem“, oštro odgovori Lijandrin. „Jer, ako neko kao vi pokuša da usmerava ovde, u Putevima, mogla bi da poludi kao muškarac. Nemate obuku da izađete na kraj s iskvarenošću onih koji su ovo stvorili. Ako se Cmi vetar pojavi, ja ću se pobrinuti za njega.“ Napući usne i zagleda se u parče belog sira. „Moiraina ne zna koliko misli da zna.“ Uz smešak ubaci to parčence sira u usta.

„Ne volim je“, progunđa Egvena, dovoljno tiho da bi bila sigurna kako je Aes Sedai nije čula.

„Ako Moiraina može s njom da radi“, tiho reče Ninaeva, „možemo i mi. Nije da Moirainu volim nešto više od Lijandrin, ali ako se ponovo petljaju oko Randa i ostalih...“ Ućuta i prikupi plašt oko sebe. Tama nije bila hladna, ali izgledala je kao da treba da bude.

„Šta je taj Crni vetar?“, upita Min. Kada Elejna objasni oslanjajući se na ono što su joj ispričale Elaida i majka, Min uzdahnu. „Šara mnogo toga nosi na duši. Ne znam da li je ijedan muškarac vredan ovoga.“

„Nisi morala da pođeš“, podseti je Egvena. „Mogla si da odeš kad god si htela. Niko ne bi pokušao da te spreči da napustiš Kulu.“

„Oh, mogla sam samo da odlutam“, suvo odgovori Min. „Baš kao ti, ili Elejna. Šaru nije mnogo briga šta mi želimo. Egvena, šta ako posle svega što za njega prolaziš Rand ne uzme tebe za ženu? Šta ako se oženi nekom koju nikada nisi ni videla, ili Elejnom, ili sa mnom? Šta onda?“

Elejna se zagrcnu. „Majka to nikada ne bi odobrila.“

Egvena je dugo ćutala. Rand možda ne poživi dovoljno dugo da se bilo kojom oženi. A ako to i učini... Nije mogla da zamisli da bi Rand nekoga povredio. Čak ni pošto poludi? Mora da postoji neki način da se to zaustavi, da se promeni; Aes Sedai toliko toga znaju, toliko toga mogu da urade. Ako mogu da zaustave, zašto to ne učine? Jedini odgovor bio je taj da nisu u stanju, a to nije bio odgovor koji je ona želela.

Pokuša da unese malo vedrine u svoj glas. „Mislim da se neću udati za njega. Znaš, Aes Sedai se retko udaju. Ali da sam na tvom mestu, ne bih bacala oko na njega. I na tvom, Elejna. Mislim da...“ Glas joj se prekide. Morala je da se nakašlje da bi to prikrila. „Mislim da se on nikada neće oženiti. Ali ako to i učini, želim svu sreću onoj koja s njim završi, čak i jednoj od vas.“ Cinilo joj se da zvuči kao da to zaista misli. „Tvrdoglav je kao mazga i stalno upada u nevolje, ali jeste nežan.“ Glas joj zadrhta, ali uspe to da pretvori u smeh.

„Ma koliko pričala da ti nije važno“, reče Elejna, „mislim da bi ti to odobravala još manje od moje majke. On jeste zanimljiv, Egvena. Zanimljiviji od bilo kog muškarca koga sam upoznala, čak i ako jeste samo čobanin. Ako si dovoljno luckasta da ga odbaciš, bićeš sama kriva ako odlučim da se suočim i s tobom i s mojom majkom. Ne bi bilo prvi put da princ od Andora nema nikakvu titulu pre no što se venča. Ali ti nećeš biti tako luckasta, stoga se ne pretvaraj. Sigurno ćeš odabrati Zeleni Ađah i učiniti ga jednim od svojih Zaštitnika. Jedine Zelene sa samo jednim Zaštitnikom koje znam udate su za njih.“

Egvena natera sebe da nastavi sa šalom i reče kako će imati deset Zaštitnika ako postane Zelena.

Min ju je namršteno posmatrala, a Ninaeva je zamišljeno gledala nju. Kada su iz bisaga izvukle odeću prikladniju za putovanje, presvukle su se zaćutale. Nije bilo lako sačuvati dobro raspoloženje na takvom mestu.

Egveni je dugo trebalo da zaspi. Slabo je spavala, a san joj beše ispunjen košmarima. Nije sanjala Randa, već čoveka plamenih očiju. Ovog puta na licu mu nije bila maska. Bilo je užasno od nedavno izlečenih opekotina. Samo ju je pogledao i nasmejao se, ali to je bilo gore od snova koji nakon toga uslediše, snova da se zauvek izgubila u Putevima, da je juri Crni vetar. Bila je zahvalna kada je Lijandrin čizmom probudi; osećala se kao da nije ni spavala.

Lijandrin ih je gonila i sledećeg dana, ili onog što je prolazilo kao dan. Umesto sunca imale su fenjere. Nije im dopuštala da staju zbog sna dok ne bi počele da se ljuljaju u sedlima. Kamen je bio tvrd krevet, ali Lijandrin bi ih nakon nekoliko sati nemilosrdno budila. Jedva da ih je čekala da uzjašu pre no što bi nastavila put. Staze i mostovi, ostrva i Putokazi. Egvena je toliko njih videla u mrklom mraku da je izgubila račun. Odavno je izgubila račun o satima i danima. Lijandrin je dozvoljavala samo kratka zastajanja da bi jele i da bi se konji odmorili. Tama ih je pritiskala. Bile su pognute u sedlima kao vreće žita, izuzev Lijandrin. Izgledalo je kao da umor i tama nisu uticali na Aes Sedai. Delovala je sveže kao kad je bila u Beloj kuli, i podjednako hladna. Nikome nije dopuštala da makar pogleda pergament koji je upoređivala s Putokazima. Samo bi ga vratila u džep oštro rekavši: „Ne bi ti to razumela“, kada joj ga Ninaeva zatraži.

A onda, dok je Egvena umorno treptala, Lijandrin pojaha od jednog Putokaza, ne prema još jednom mostu ili stazi, već niz belu liniju koja je vodila u mrak. Egvena pogleda svoje prijateljice, a onda sve požuriše za Lijandrin. Ispred njih, pod svetlošću fenjera, Aes Sedai je već skidala list Avendesore sa Kapije.

„Stigle smo“, nasmešeno reće Lijandrin. „Napokon vas dovedoh gde morate biti.“

Загрузка...