29 Vatra i duh

Zastavši u hladovini ispred Male kule, Ninaeva pažljivo obrisa lice, a onda zataknu maramicu natrag u rukav. Nije joj mnogo vredelo – znoj joj je odmah ponovo izbio – ali želela je da unutra izgleda što bolje može. Želela je da izgleda smireno, ozbiljno, dostojanstveno. Teško da će uspeti u tome. U slepoočnicama joj je damaralo, a u želucu je imala osećaj... krhkosti; nije bila u stanju tog jutra ni da pogleda doručak. Naravno, to je samo od vrućine, ali želela je da se vrati u postelju, sklupča se i umre. Povrh svega toga, grizao ju je njen osećaj za vremenske prilike; užareno sunce trebalo je da bude skriveno mutnim crnim oblacima i pretečim munjama.

Zaštitnici koji su boravili pred ulaznim vratima nisu na prvi pogled izgledali kao stražari, ali bili su to. Podsećali su je na Aijele koje je videla u Kamenu Tira; verovatno su i u snu ličili na vukove. Ćelavi muškarac četvrtastog lica, njene visine ali gotovo jednako širok koliko i visok, istrčao je iz Male kule i sjurio se niz ulicu; balčak mača na leđima štrčao mu je iznad ramena. Čak je i on – Džori, vezan sa Morvrin – uspeo u tome.

Prođe Uno sa perčinom, provlačeći se na konju kroz gužvu, naizgled jedva primećujući vrućinu i pored čeličnih ploča i oklopa koji ga je prekrivao od ramena nadole. Izvio se u sedlu da je pogleda zdravim okom i lice joj se smrknulo. Birgita jeste pričala. Kad god bi je taj čovek ugledao, bilo je očito da čeka da ga ona zamoli za konje. Bila je gotovo spremna za to. Čak ni Elejna nije mogla da kaže da čine bilo šta dobro. Pa, mogla je, i jeste, ali nije trebalo to da radi.

Uno odjaha van vidokruga iza ćoška, a Ninaeva uzdahnu. Samo je pokušavala da odloži ulazak. Tamo je mogla biti i Mirela. Obrisavši ponovo lice, ona se namršti na smežuranu šaku – danas će biti jedanaesti dan kako riba šerpe, sa još dvadeset devet koji je čekaju; dvadeset devet! – i uđe.

U glavnoj prostoriji krčme koja je pretvorena u Malu kulu bilo je nešto svežije, tako da je njena bolna glava tu pronašla malo olakšanja. Svi su tu prostoriju sada nazivali „čekaonicom". Tu niko nije trošio vreme na popravke. U kaminima je nedostajalo kamenja, a kroz rupe u malteru videle su se letve. Arejna i Nikola mele su sa još jednom polaznicom, ali nisu mnogo toga uspevale da postignu na podu ogrubelom od starosti; Arejna se mrštila, ali ta opet nikada nije bila oduševljena zbog toga što mora da obavlja poslove sa polaznicama. Niko nije sedeo dokon u Salidaru. Na drugom kraju prostorije Romanda je razgovarala sa dve vitke, postarije Aes Sedai – na licu im se možda i nisu videli tragovi starenja, ali kosa im je bila bela – i bilo je očito da su upravo pristigle, po tankim plaštovima za prašinu koji su im još visili niz leđa. Mireli nije bilo ni traga ni glasa, što je izazvalo uzdah olakšanja; ta žena je Ninaevu krčkala na tihoj vatri kad god bi stigla, i nije prestajala s tim! Aes Sedai su sedele za stolovima, vrlo različitim ali brižljivo poredanim, gde su radile na pergamentima ili izdavale naređenja Zaštitnicima i slugama, ali bilo ih je manje nego kada je ona prvi put videla tu prostoriju. Na spratovima su sada obitavale samo Predstavnice sa svojom poslugom; svi ostali preseljeni su kako bi se za Aes Sedai stvorio prostor za rad. Mala kula poprimila je osobine Bele kule, a pre svega jasno utvrđen poredak. Kada je Ninaeva prvi put ugledala ovu prostoriju, u njoj je vladala gužva i osećalo se da se tu nešto radi. Dakle, bio je to lažni osećaj. Sada je taj osećaj bio gotovo spor, ali jeste podsećao na Belu kulu.

Prišavši jednom stolu, ne onom najbližem, ona se oprezno spusti u naklon. „Izvinjavam se, Aes Sedai, ali rečeno mi je da su Sijuan i Leana ovde. Možeš li mi reći gde da ih nađem?“

Brendasino pero prestade da se pomera i ona podiže hladne tamne oči. Ninaeva je odabrala nju umesto nekoga bliže vratima zato što je Brendas bila jedna od malobrojnih Aes Sedai koje je nikada nisu gnjavile zbog Randa. Osim toga, jednom, kada je Sijuan bila Amirlin, Sijuan je odabrala Brendas kao onu u koju je mogla imati poverenja. To nije imalo nikakve veze s ovim, ali Ninaeva je nalazila malo utehe gde god je stigla.

„One su sa nekim Predstavnicama, dete.“ Brendasin glas bio je zvonak, lišen osećanja kao i njeno bledo lice. Bele su retko pokazivale osećanja, ali Brendas ih nije pokazivala nikada.

Ninaeva priguši razdraženi uzdah. Ako su ih Predstavnice pozvale da izveste o onome što su saznale njihove uhode, možda još satima neće biti slobodne. Možda ni do kraja dana. A tada će se ona već zagnjuriti među šerpe. „Hvala, Aes Sedai.“

Brendas mahnu da spreči njen naklon. „Je li Teodrin iole napredovala juče s tobom?“

„Ne, Aes Sedai.“ Ako joj je glas bio malčice stegnut, donekle osoran, za to je imala razloga. Teodrin je rekla da namerava sve da proba, i pri tom je očigledno zaista mislila na sve. Jučerašnji trud je obuhvatao i pijuckanje vina kako bi se opustila, samo što se ispostavilo da je popila više od tek nekolio gutljaja. Mislila je da nikad neće moći da zaboravi kako su je odneli u sobu onako raspevanu – raspevanu! – niti da će se toga prisećati a da ne pocrveni. Brendas je svakako znala za to. Svi su svakako znali za to. Ninaevi je došlo da se skvrči.

„Pitam te samo zato što mi se čini da tvoje učenje trpi. Čula sam primedbe nekoliko sestara da je verovatno gotovo s tvojim izuzetnim otkrićima. Možda je nevolja u tvojim dodatnim obavezama – ali Elejna svakodnevno otkrije ponešto novo, iako drži časove i riba šerpe i lonce. Nekoliko sestara se pita ne bi li one mogle da ti pomognu više od Teodrin. Ako bismo to radile na smenu, tako da po celi dan radiš, to bi možda bilo plodonosnije od tih neobaveznih poduka od neke koja je, na kraju krajeva, i sama tek nešto više od Prihvaćene.“ Sve je to bilo izgovoreno ravnim glasom bez trunke optužbe, ali Ninaevi se lice ipak zažari baš kao da se neko izvikao na nju.

„Sigurna sam da Teodrin samo što nije otkrila rešenje, Aes Sedai", reče ona gotovo šapatom. „Više ću se truditi, Aes Sedai.“ Žurno klecnuvši u znak pozdrava, ona se obrnu u mestu pre nego što je Brendas stigla da je ponovo zaustavi. I zato je naletela na jednu od dve sedokose pridošlice. Izgledale su dovoljno nalik jedna drugoj da zaista budu sestre, gotovo kao odrazi u ogledalu, sa finim kostima i dugim plemenitim licima.

Zapravo, više se očešala nego sudarila i pokušala je da se izvini, ali Aes Sedai je za nju prikovala pogled kojim bi se i kobac ponosio. „Pazi kuda hodiš, Prihvaćena. U moje doba, Prihvaćena koja bi pokušala da izgazi Aes Sedai imala bi kosu belju od moje pre nego što bi stigla da dovrši ribanje podova.“

Druga joj dotaknu mišicu. „Ma pusti dete na miru, Vandena. Imamo posla.“

Vandena oštro frknu na Ninaevu, ali dopusti da bude izvedena.

Sačekavši trenutak da se njih dve udalje, Ninaeva vide kako Šerijam izlazi iz jedne sobe za sastanke sa Mirelom, Morvrin i Beonin. I Mirela ugleda nju, pa krenu prema njoj, ali tek što zakorači kad i Šerijam i Morvrin uhvatiše Zelenu sestru za ruke i progovoriše brzo i tiho, često pogledajući ka Ninaevi. Govoreći i dalje, četiri žene prođoše kroz prostoriju i nestaše kroz sledeča vrata.

Ninaeva je sačekala da se nađe ponovo ispred Male kule pre nego što je čvrsto, odlučno cimnula svoju pletenicu. Sinoć su se susrele sa Mudrima. Bilo joj je sasvim lako da pogodi zbog čega su ostale sprečile Mirelu da progovori. Ako je Egvena konačno bila tamo u Srcu kamena, njoj se to nije smelo reći. Ninaeva al’Mera bila je osramoćena. Ninaeva al’Mera riba šerpe kao kakva polaznica iako treba da bude makar za stepenicu iznad Prihvaćene. Ninaevi al’Meri ne uspeva ništa sa Teodrin i sva njena čudesna otkrića presušila su. Ninaeva al’Mera nikada neće postati Aes Sedai. Znala je da je greška što je sva saznanja od Mogedijen počela da prenosi preko Elejne. Znala je to!

Jezik joj se izvi kad se setila odvratnog ukusa. Kuvana mačja paprat i smrvljeni mavinlist. Protivotrov koji je koristila sa mnogom decom koja nisu htela da prestanu da lažu. U redu, jeste ona to predložila, ali i dalje je bilo pogrešno. Aes Sedai više nisu pričale o njenim otkrićima; pričale su o tome da ih više nema. Aes Sedai koje jedva da su se usputno zanimale za njenu blokadu sada su se bavile pitanjem njenog uklanjanja. Nije mogla nikako da pobedi. Ovako ili onako, završiće tako što će je Aes Sedai pregledati od glave do pete, od jutra do sutra.

Snažnije je cimnula pletenicu, dovoljno jako da je zaboli koža na glavi, a to joj nimalo nije popravilo raspoloženje. Neki vojnik, sa pljosnatim šlemom i postavljenim prsnikom strelca, uspori da je radoznalo odmeri, ali ona ga pogleda s toliko prefinjene zlobe da se on sapleo o sopstvene noge i brzo izgubio u gužvi. Zašto Elejna mora da bude toliko tvrdoglava?

Šake nekog muškarca stegnuše je za ramena i ona se obrnu u mestu sa rečima kadrim da mu otkinu glavu s ramena. Ali te joj reči zamreše na jeziku.

Tom Merilin smeškao joj se odozgo kroz dugačke bele brkove, dok su mu pronicljive plave oči svetlucale na koščatom licu. „Sudeći po tome kako izgledaš, Ninaeva, zamalo da pomislim da si ljuta, ali znam da si toliko slatke naravi da ljudi od tebe traže da im umačeš prste u čaj.“

Tamo je kraj njega stajao i Džuilin Sandar, mršavi momak koji kao da je bio izrezbaren od tamnog drveta, oslonjen o štap od bambusovine debeo kao palac. Džuilin je bio Tairenac, a ne Tarabonac, ali je i dalje na sebi imao tu smešnu kupastu crvenu kapu spljoštenu na vrhu, još otrcaniju nego kada ju je poslednji put videla. Strgnuo je kapu kad ga je pogledala. Obojica su bili prašnjavi i umorni od putovanja, ispijenih lica, mada ni jedan ni drugi ionako nisu bili naročito punački. Izgledali su kao da su proveli više nedelja od odlaska iz Salidara spavajući u odeći kad nisu bili u sedlu.

Pre nego što je Ninaeva stigla da zine, na njih se stušti prava oluja. Elejna se bacila na Toma tako snažno da se zateturao. On ju je, naravno, prihvatio ispod pazuha i podigao je, okrenuvši je ukrug kao dete, iako je malčice ćopao. Smejao se kad ju je ponovo spustio, baš kao i ona. Ona posegnu uvis i cimnu ga za brk, pa se zasmejaše još jače. Pogledao joj je ruke, smežurane kao i Ninaevine, i upitao u kakvu se to sada nevolju uvalila dok on nije bio tu da je zadrži na pravom putu, a ona mu je odgovorila kako niko njoj ne treba da govori šta da radi, samo što je to pokvarila kad je pocrvenela, zakikotala se i ujela za usnu.

Ninaeva duboko udahnu. Njih dvoje bi se ponekad previše zaneli u igri oca i kćerke. Ponekad se činilo da Elejna misli kako joj je deset godina, baš kao i Tom. „Zar ovog jutra ne držiš čas polaznicama, Elejna?“

Žena je pogleda postrance, a onda se pribra i zakasnelo pokuša da se ponaša dostojanstveno, pa poče da ispravlja vrpce na haljini. „Zatražila sam od Kalindin da ga održi", reče ona nehajno. „Mislila sam da ti malo pravim društvo. I drago mi je što jesam", dodade ona nasmešivši se Tomu. „Sad možemo čuti šta ste sve saznali u Amadiciji.“

Ninaeva frknu. Da joj pravi društvo, nije nego. Nije se sećala ničega od juče, ali pamtila je da se Elejna smejala dok ju je svlačila i smeštala u postelju iako sunce još nije sasvim zašlo. I bila je sigurna da je upamtila kako je neka žena pitala treba li im vedro vode da joj rashladi glavu.

Tom nije ništa primećivao; muškarci su većinom slepi, mada je on obično veoma bistar. „Moraćemo da budemo brzi", reče on. „Pošto nas je Šerijam upravo iscedila, namerava da nas natera da neke Predstavnice izvestimo i lično. Na svu sreću, sve se sasvim lepo uklopilo. Duž Eldara nema dovoljno Belih plaštova ni da spreče miša da ga pređe, sve i da ga dan ranije najave doboši i trube. Osim jakih četa na tarabonskoj granici i ljudi koje je poslao da pokušaju i zadrže Proroka na severu, Nijal izgleda okuplja i poslednje Bele plaštove oko Amadicije, a Ailron povlači i svoje vojnike. Pre nego što smo pošli, krenula je priča o Salidaru, ali ako je Nijal i pomislio podrobnije o tom mestu, ja to nigde nisam primetio.“

„Tarabon", promrmlja Džuilin, zagledan u svoju kapu. „Vrlo loše mesto za nekoga ko ne ume da se stara o sebi, ili smo makar tako čuli.“

Ninaeva nije bila sigurna koji se od njih dvojice bolje pretvara, ali bila je sigurna da obojica umeju da te slažu u lice tako da bi i trgovac vunom pozeleneo od zavisti. I u tim trenucima bila je sigurna da nešto kriju.

Elejna je uočila i više od toga. Dograbivši Toma za rever, zagledala se u njega odozdo. „Čuo si nešto o mojoj majci", reče ona mirno, i to nije bilo pitanje.

Tom pogladi brkove zglobovima šake. „Dete, na svakoj ulici Amadicije čuje se na stotine glasina, a svaka je neverovatnija od prethodne.“ Njegovo izrovašeno i smežurano lice izgledalo je krajnje nedužno i otvoreno, ali taj čovek nije bio nedužan ni na dan kada se rodio. „Priča se da je čitava Bela kula ovde, u Salidaru, sa deset hiljada Zaštitnika spremnih da pregaze Eldar. Priča se da su Aes Sedai zauzele Tančiko, a Rand ima krila koja koristi da bi leteo noću unaokolo i...“

„Tome?“, reče Elejna.

On frknu i besno se zapilji u Džuilina i Ninaevu, kao da su oni nešto krivi. „Dete, to je puka glasina, jednako bezumna kao i ostale koje smo čuli. Ništa nisam mogao da potvrdim, a veruj mi da sam se potrudio. Nisam nameravao da to pominjem. Samo će ti podstaći bol. Pusti to, dete.“

„Tome.“ Mnogo odlučnije. Premeštajući se s noge na nogu, Džuilin je izgledao kao da bi voleo da je na nekom drugom mestu. Tom je samo bio smrknut.

„Pa, ako baš moraš to da čuješ. Izgleda da svi u Amadiciji misle da ti je majka u Tvrđavi Svetlosti i da će povesti vojsku Belih plaštova natrag u Andor.“

Elejna odmahnu glavom i tiho se nasmeja. „O, Tome, zar misliš da bih se brinula zbog nečeg sličnog? Mati nikad ne bi prišla Belim plaštovima. Žao mi je što to nije uradila. I volela bih da je u životu. Mada to krši sve čemu me je podučavala – dovođenje strane vojske u Andor; i to Belih plaštova! – volela bih da je tako. Eh, da su želje krila...“ Osmeh joj je bio tužan, ali bila je to prigušena tuga. „Prestala sam da je oplakujem, Tome. Mati je mrtva i ja moram učiniti sve da bih je bila dostojna. Ona nikad ne bi krenula tragom kakve smešne glasine, niti plakala zbog nje.“

„Dete", reče on nespretno.

Ninaeva se zapita šta li on sam misli o Morgazinoj smrti, ako o tome uopšte razmišlja. Koliko god to bilo teško poverovati, on je nekada bio Morgazin ljubavnik, kada je ona bila mlada, a Elejna još gotovo odojče. U to doba sigurno nije izgledao kao da se presušio na suncu. Ninaeva je vrlo malo znala o tome kako se i zašto sve okončalo, samo da je on zbrisao iz Kaemlina praćen nalogom za hapšenje. To i nije bio nekakav znak ljubavi o kojem bi se pripovedalo. Trenutno je zasigurno izgledao samo kao da se brine za to govorili Elejna istinu ili krije svoj bol, dok ju je tapšao po ramenu i milovao je po kosi. Da Ninaeva nije želela da se makar jednom brecnu jedno na drugo kao obični ljudi, pomislila bi da je to lep prizor.

Taj nežni prizor razbi nečije nakašljavanje. „Gosparu Meriline?", reče Tabita, raširivši belu haljinu u hitrom naklonu. „Gosparu Sandare? Šerijam Sedai kaže da su Predstavnice spremne da vas prime. Kaže da nije trebalo da napuštate Malu kulu.“

„Mala kula, je li?“, reče Tom suvo, odmerivši pogledom nekadašnju krčmu. „Elejna, ne mogu nas doveka zadržavati. Kad završimo s tim, ti i ja možemo popričati... o svemu što poželiš.“ Pokazavši Tabiti da ih povede, on umaršira natrag, hramljući uočljivo, kako je to već činio kad je bio umoran. Džuilin ispravi ramena i krenu za njim kao da ide pod vešala; na kraju krajeva, on je bio Tairenac.

Ninaeva i Elejna su stajale u mestu, ne gledajući jedna drugu.

Najzad Ninaeva reče: „Nisam.istovremeno kad je Elejna rekla: „Ne bi trebalo...“ Obe zaćutaše pa su petljale po suknjama i brisale lice.

„Prevruće je da bismo samo stajale ovde“, reče Ninaeva naposletku.

Bilo je malo verovatno da će Predstavnice koje slušaju Sijuanine i Leanine izveštaje prekinuti s tim kako bi saslušale Toma i Džuilina. Takve stvari su delile među sobom. Koliko god želela da ne bude tako, ostao je samo Logan. Neće ništa saznati. Ali bolje i to nego da vrti palčevima dok se desetak Aes Sedai ne stušti na nju sa svojim satnicama i rasporedom.

Ona uzdahnu i pođe ulicom. Elejna joj se pridruži kao da ju je pozvala. To pomože Ninaevi da pronađe bes koji će joj biti potreban. Najednom shvati da su Elejnini ručni zglobovi goli.

„Gde je narukvica?", upita ona tiho. Niko na ulici ne bi razumeo kada bi ih čuo, ali ako se jednom zaboravi na oprez, i to može biti sasvim dovoljno. „Gde je Marigan?“

„Narukvica mi je u vrećici, Ninaeva.“ Elejna kroči u stranu da bi propustila kola visokih točkova, a onda se ponovo pridruži Ninaevi iza kola. „Marigan pere veš, sa još dvadesetak žena oko sebe. I stenje kad god se pomeri. Rekla je nešto što je mislila da Birgita neće čuti, a Birgita... Morala sam to da skinem, Ninaeva. Birgita je imala pravo, i to je bolelo. Rekla sam Marigan da kaže kako je pala niz neke stepenice.“

Ninaeva frknu, ali ne baš iskreno. Ni ona odnedavno nije često nosila narukvicu. Ne zbog toga što ono što bi iskopala ne bi mogla da prikaže kao svoje. I dalje je bila sigurna da Mogedijen zna nešto o Isceljivanju, iako to ni sama nije shvatala – niko ne može biti toliko slep – a postojao je i trik otkrivanja muškog usmeravanja za koji je Mogedijen stalno govorila da samo što ga nisu uvežbale. Ali uistinu, plašila se da bi se pokazala mnogo gorom od Birgite samo da je imala više dodira sa tom ženom od onih neophodnih. Možda se činilo da ispod svega stoji zadovoljstvo kada je Mogedijen stenjala zasićena bolom dok je Ninaeva pokušavala da ovlada tim otkrivanjem. Možda je to bilo zbog sećanja na jačinu sopstvenog straha kad se našla sama sa tom ženom, bez narukvice. A možda i zbog sve većeg gađenja zbog toga što jednu od Izgubljenih spasava od presude. Možda pomalo od svega. Sa sigurnošću je znala da sada mora da natera sebe da navuče narukvicu i da poželi da izlupa pesnicama Mogedijenino lice kad god ga ugleda.

„Nije trebalo da se nasmejem", reče Elejna. „Žao mi je što sam to uradila.“

Ninaeva stade tako naglo da je neki konjanik morao da trgne uzde kako je ne bi pregazio. Viknuo je nešto pre nego što ga je gomila odnela, ali njoj su od preneraženosti njegove reči bile previše prigušene da bi ih čula. Nije to bio šok zbog izvinjenja. Već zbog onoga što je imala da kaže. Zbog onog pravog. Zbog istine.

Ona ponovo pođe, ne mogavši da pogleda Elejnu. „Imala si sva prava da se nasmeješ. Ja...“ Ona proguta knedlu. „Ispala sam prava budala.“ I jeste. Nekoliko gutljaja, rekla je Teodrin; pehar. A ona je ispraznila bokal. Ako već treba da pretrpiš neuspeh, bolje je da imaš neki drugi razlog pored toga što naprosto nisi sposoban da nešto uradiš. „Trebalo je da zatražiš da donesu to vedro i da mi potapaš glavu sve dok ne budem u stanju da odrecitujem Veliki lov na Rog bez ijedne greške.“ Usudila se da pogleda krajičkom oka. Elejni se obrazi blago zarumeneše. Dakle, pominjalo se vedro.

„To je svakome moglo da se desi", reče druga žena jednostavno.

Ninaeva oseti kako se i njoj obrazi žare. Kada se to dogodilo Elejni, potopila je devojci glavu da je oslobodi vina. „Trebalo je da uradiš sve ono što je bilo potrebno da... da me otrezniš.“

Ninaeva nije mogla da se seti čudnije rasprave, jer je sama bila uporna u tome da je napravila budalu od sebe te je i zaslužila sve što je iz toga proisteklo, dok je Elejna iznalazila izgovore za nju. Ninaevi nije bilo jasno zbog čega je takvo prihvatanje krivice za nju bilo toliko osvežavajuće. Nije mogla da se seti da je ikada ranije to činila, ne bez krajnjeg izvlačenja, kad god je to bilo moguće. Gotovo se naljutila na Elejnu što se ova nije saglasila da se Ninaeva ponela kao glupavo derište. To je potrajalo sve dok nisu stigle do kućice prekrivene krovinom na rubu sela, gde su držali Logana.

„Ako ne prekineš s tim", reče Elejna najzad, „kunem ti se da ću iz ovih stopa poslati nekoga po vedro vode.“

Ninaeva otvori usta, pa ih ponovo zatvori. Čak i s tim novootkrivenom zadovoljstvom priznavanja sopstvene greške, otišla je predaleko. Ne može se suočiti s Loganom dok se oseća tako dobro. Ionako bi to bilo beskorisno dok se oseća tako dobro, bez Mogedijen i narukvice za koju je sasvim sigurno mislila da je previše prefinjena da bi je ona stavila na ruku. Ona hitro pogleda dva Zaštitnika koji su čuvali stražu pred vratima sa kamenim dovratkom. Nisu bili dovoljno blizu da bi je čuli, ali svejedno je utišala glas. „Elejna, hajdemo. Još večeras.“ Sa Tomom i Džuilinom u Salidaru, više nije morala da moli Una da pronađe konje. „Ne u Kaemlin, ako to ne želiš. U Ebou Dar. Merilila nikada neće naći tu činiju, a Šerijam nam nikad neće dozvoliti da je mi potražimo. Šta kažeš na to? Još večeras?“

„Ne, Ninaeva. Od kakve bismo vajde bile Randu kad bi nas proglasile za begunice? A to bismo bile. Obećala si, Ninaeva. Obećala si, ako nešto pronađemo.“

„Obećala sam ako pronađemo nešto od koristi. A pronašle smo samo ovo!“ Ninaeva poturi smežurane šake drugoj ženi pod nos.

Izraz čvrstine skliznu s Elejninog lica i iščeznu joj iz glasa; ona napući usne i zagleda se u zemlju. „Ninaeva, znaš da sam rekla Birgiti da ćemo ostati. Pa, izgleda da je ona rekla Unu kako ni pod razno ne sme da ti nađe konja, osim ako ona to ne potvrdi. Rekla mu je da razmišljaš o bekstvu. Otkrila sam to tek kad je već bilo prekasno.“ Razdraženo zabaci glavu. „Ako ovako izgleda kad imaš Zaštitnika, ne znam zašto bi iko poželeo da ga ima.“

Ninaeva pomisli da će joj se oči iskočiti iz glave od gneva. Dakle zato je on tako zurio u nju. Zadovoljstvo nestade u vrelini – pa, delom besa, delom poniženja. Taj čovek je znao; mislio je da ona... Čekaj malo. Na trenutak se namrštila na Elejnu, a onda odlučila da ne izgovori pitanje koje joj je palo na pamet. Je li Ninaevino ime bilo jedino koje je Birgita pomenula Unu, ili je u to možda bila uključena i Elejna? Elejna je sebi našla baš dobru usvojiteljsku porodicu. U Tomu je našla popustljivog oca koji želi da je nauči svemu što sam zna, a u Birgiti stariju sestru koja misli da mora da spreči mlađu da ne skrši vrat jašući konje kojima još nije dorasla.

„U tom slučaju", reče ona ravno, „da vidimo šta možemo naučiti od Logana.“

Bila je to mala kuća sa samo dve prostorije, ali zbog debelih kamenih zidova unutra je bilo prilično sveže. Logan je u košulji pušio lulu i čitao kraj prozora. Aes Sedai su ga dobro pazile. Stolice i stolovi bili su jednakog kvaliteta kao i sve drugo u Salidaru – ništa naročito, ali dobro izrađeno, mada se ništa nije uklapalo – a pod, najvećim delom prekriven crveno-zlatnim, spiralama protkanim tepihom, bio je očišćen tako dobro da je Ninaeva čisto sumnjala da ga je on pomeo.

On spusti knjigu kad one uđoše, naizgled nimalo uzrujan zbog toga što nisu kucale. Ustavši nehajno, kucnuo je po luli da je isprazni, odenuo kaput i tek tada se naklonio. „Drago mi je što vas ponovo vidim posle toliko vremena. Pomislio sam da ste me zaboravile. Hoćete li popiti sa mnom malo vina? Aes Sedai me snabdevaju malim količinama, ali to što mi daju nije ni najmanje loše.“

Ponuda da popiju vino s njim bila bi dovoljna – Ninaeva se jedva uzdržala da se ne trgne – kao da joj je trebalo još. Kad je pomislila na Una, i sama činjenica da je on muškarac bila je dovoljna. Nije bilo potrebe da crpi ni delić svog besa iz Male kule. Mada, i pomisao na to dodala je ponešto. Istinski izvor se najednom obreo tu, nevidljiva toplina tik izvan vidokruga. Otvorila se i saidar ju je preplavio; ako je ono maločas smatrala zadovoljstvom, ovo je bilo i više od oduševljenja. Zaista se predavala tome, spaljena bila Teodrin!

„Sedi“, reče mu ona hladno. „Nemam nameru da ćaskam s tobom. Odgovaraj samo kada te pitamo i drži jezik za zubima u međuvremenu.“

Logan samo slegnu ramenima i posluša, krotko kao kučence. Ne, ne krotko; taj osmeh bio je čist izazov. Delom je poticao iz onoga što je osećao prema Aes Sedai, Ninaeva je bila sigurna u to, dok je delom... Posmatrao je kako Elejna seda na stolicu, krajnje pažljivo uređuje suknje, i sve da Ninaeva i nije videla u šta on to gleda, znala bi da je posredi žena. Tu nije bilo podrugljivih osmeha niti pohotnog cerekanja, samo... Ninaeva nije znala čega je tu bilo, samo je znala da je isto to usmerio i prema njoj i najednom je bila krajnje svesna toga da je žena, kao i toga da je on muškarac. Možda je stvar bila samo u tome što je tako zgodan i širokih ramena, ali volela je da ima bolje mišljenje o sebi. Naravno da nije to bilo posredi.

Ona pročisti grlo pa poče da tka niti saidara na njega, Vazduh i Vodu, Vatru i Zemlju, Duh. Sve elemente Isceljivanja, ali sada ih je upotrebila za ispitivanje. Pomoglo bi joj kad bi položila dlanove na njega, ali nije sebe mogla da natera na to. Dovoljno je loše što ga dotiče posredstvom Moći. Bio je zdrav kao bik i gotovo isto tako jak, sve je s njim bilo u najboljem redu – ako se izuzme rupa.

Nije to zaista bila rupa, više osećaj da ono što izgleda neprekidno zapravo nije takvo, da se ono što izgleda glatko i pravo zapravo svija oko praznine. Dobro je poznavala taj osećaj iz ranih dana, iz doba kada je mislila da bi zaista mogla nešto da otkrije. Još se ježila od toga.

On je napregnuto pogleda. Nije mogla da se seti da mu se približila. Lice mu je bilo ukočeno u masci drskog prezira; ona možda i nije Aes Sedai, ali je blizu toga da bude.

„Kako možeš sve to da radiš istovremeno?", upita Elejna. „Ja nisam mogla da ispratim ni polovinu od toga.“

„Ćuti", promrmlja Ninaeva. Prikrivši napor koji joj je bio potreban, ona grubo ščepa Loganu glavu. Da. Bolje je kad ga odista dodiruje, utisci su oštriji.

Usmerila je puni tok saidara tamo gde je trebalo da se nalazi rupa – i gotovo se iznenadila kada je pronašla prazninu. Naravno, i dalje nije očekivala da išta otkrije. Muškarci su se od žena razlikovali u Moći koliko i telom, možda još i više od toga. Mogla je isto tako da proučava kamenje kako bi saznala nešto o ribama. Bilo joj je teško da se usredsredi na ono što je radila, znajući da sve radi tek da bi se radilo, kao da samo ubija vreme.

Šta li će reći Mirela? Hoće li prikriti poruku od Egvene? Ta praznina, toliko mala da je mogla da pređe preko nje i ne primeti je, bila je ogromna kada je jednom zavukla niti unutra, dovoljno velika da ih sve proguta. Kad bih samo mogla da razgovaram s Egvenom. Kladim se da će mi, kad konačno sazna da Kula šalje poslanstvo Randu, a da Aes Sedai ovde samo vrte palčevima, pomoći da ubedim Elejnu da smo ovde uradile sve što smo mogle. Ogromna praznina; ništavilo. A šta je s onim što je pronašla u Sijuan i Leani, s osećajem da je nešto odsečeno? Bila je sigurna da je to stvarno, koliko god bilo slabo. Možda se muškarci razlikuju od žena, ali opet... Samo treba nekako da razgovaram s njom. Shvatiće da bi Randu bilo bolje ovde s nama. Elejna će nju poslušati; Elejna misli da Egvena poznaje Randa bolje od svih drugih. Eto. Nešto odsečeno. Bio je to samo utisak, ali isti i kod Sijuan i kod Leane. Kako onda da je pronađem? Kad bi nam se samo ponovo pojavila u snovima. Kladim se da bih mogla da je nagovorim da nam se pridruži. Nas tri bismo mnogo bolje prošle s Random. Zajedno bismo mogle da mu kažemo šta smo sve saznale u Tel’aran’riodu, da ga sprečimo da ne napravi neku vunoglavsku grešku s Aes Sedai. Ona će to uvideti. Nešto u tom rezu... Kad bi se to premostilo Vatrom i Duhom, tako da...

Shvatila je šta je učinila po blagom širenju Loganovih očiju. Dah joj zape u grlu. Ona uzmaknu od njega tako brzo da se saplela o sopstvenu suknju.

„Ninaeva", reče Elejna, uspravivši se na stolici, „šta se de...“

U otkucaju srca, Ninaeva je sav saidar koji je mogla da drži preusmerila u štit. „Idi i nađi Šerijam", reće ona žurno. „Nikog drugog, samo Šerijam. Reci joj...“ Ona udahnu duboko, naizgled prvi put posle više sati; srce joj je tuklo tako brzo da bi prestiglo i konje u galopu. „Reci joj da sam Iscelila Logana.“

Загрузка...